Bosna i Hercegovina je Franknštajnovo čedo!

Ovu konstataciju sam saopštio prvi tokom gostovanja na tv FACE kod Senada Hadžifejzovića, 3. maja 2013., na dan medijskih sloboda. (Snimak možete vidjeti na www.durmitara.com  Linkovi) 

Kad su neke moje, već malobrojne, kolege s fakulteta, saznale da ću gostovati kod Senada, pitali su me zašto sam pristao, s obzirom na njegovo provociranje gosta, a kao dokaz su naveli kako je skoro izblamirao  Reisa Cerića. Odgovarao sam im da je to Senadovo sjajno umijeće da sagovorniku zguli masku bilo za desetku (univerzitetski profesor sam, a tom ocjenom se nagrađuju samo najbriljantniji odgovori) i da ja nemam maske, pa nema ništa ni da skine. Skratiću.

Pitali su me isto i mnogi drugi, pa i moj jedini učenik duhovnog puta koji sam nazvao naša joga.

Samo sam učeniku rekao idem sa željom da kažem, ako mi se za to ukaže prilika, da BiH treba preimenovati u FRANKNŠTAJNIJA.

Priliku sam pripremio i rekao sam što sam želio, ali mi Senad, kao vješt novinar i tv voditelj, nije omogućio da gledaocima emisije objasnim šta znači Franknštajnija.  

Ukratko, dr Franknštajn je od kostiju jednog mrtvaca i od mozga jednog ludaka stvorio čudovište koje izvršava sve njegove monstruozne zahtjeve.

Ja sam htio reći da je  Novi svjetski poredak, savremeni Franknštajn, od kostiju umorene SFR Jugoslavije i od mozga nacionalističkih stranaka u republikama stvorio Bosnu i Hercegovinu. I to čudovište, ili nedonošče, evo ni nakon 22 godine ne može da živi bez „inkubatora“.  

Preuzimam s interneta o tome kako je Franknštajnovo čudovište oživilo. Početak rata u BiH 1992. uzmite kao “užasan udar groma”:

«Onda se dešava užasan udar groma, Frankensteinove električne mašine se lome i počinje se pokretati ruka Frankensteinovog čudovišta».

P. S.

Milorad Dodik bi trebalo da pogleda snimak tog mog gostovanja na tv FACE i da se posrami što me njegov režim prognao iz RS u egzil, nakon što sam prethodno bio prognan iz Sarajeva (FBiH). A poslao sam mu (2011. g.) knjigu Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati  i obajvjestio sam ga o represijama koje mi se događaju. Ali Dodo ima preča posla nego da obrati pažnju na čovjeka o kome, o čijoj jedinstvenosti u srpskom narodu, vi možete pročitati na Žarko Karišik Durmitara Vikipedija.

SADA JE SVE JASNO – OVO SU USLOVI ZA SRBIJU

SADA JE SVE JASNO – OVO SU USLOVI ZA SRBIJU:

OVO JE MOJ ODGOVOR NA TEKST NA FACEBOOK OD 15. 7. 2017.

SADA JE SVE JASNO – OVO SU USLOVI ZA SRBIJU: Moramo da priznamo Kosovo, uvedemo sankcije Rusiji, jedemo GMO i rasprodamo sve što imamo!

Izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju Dejvid Mekalister izjavio je da se Srbija, kao kandidat za pristupanje Evropskoj Uniji, obavezuje da sledi pravila EU i da uvede sankcije, kad i gde su one neophodne.

I OD RANIJE A POSEBNO SADA POLOŽAJ SRBA MI SLIČI NA NATOVARENOG MAGARCA U DALMACIJI

Za manje informisane u mediteranaskom podneblju, to sam gledao kod nas u Dalmaciji, neko se dosjetio kako da magarac kad bude natovaren ide uzbrdo a da ga ne treba svaki čas šibati po nogama. U naše doba to se za konolizovane narode, što Srbi jesu, zove izbor između ŠTAPA i ŠARGAREPE.

Naime, da bi natovareni magarac išao i nosio teret neko se dosjetio, a kasnije i drugi to praktikovali, da na magarčev samar pričvrsti motku koja je oko pola metra do metar ispred magarčeve glave. Na kraj motke vlasnik magarca okači svežanj sijena a da bi magarac krenuo on taj svežanj sijena zanjiše. Magarac dohvati nešto sijena i onda ide jer jedino ako se kreće svežanj sijena se klati i on tako dohvati po neku slamku sijena. Tako magarac stekne uslovni refleks (Pavlov) da može čupnuti sijeno ako se kreće.

Srbima su prvo Aleksandar Karađorđević i Nikola Pašić na “samar” postavili motku a onda je Tito, preko srpskih poltrona mu, dodavao na motku svježe “svežnjeve sijena”, u vidu: socijalizam kao prelazni oblik do komunizma i da dalje ne pobrajam.

Sada je Srbima na motku okačen novi svežanj sijena: ULAZAK U EVROPSKU UNIJU.

Na početku nove ere lađe (brodovi) su uglanom plovili pomoću jedara (snage vjetra), a tada je najumniji čovjek svog doba i pretor Rinskog carstva, Seneka, konstatovao da ONOME KOJI NE ZNA U KOJU LUKU TREBA DA UPLOVI NE POMAŽE NIJEDAN VJETAR.

Ko želi saznati koja je to luka u koju bi Srbima bilo najbolje da uplove neka prouči moju knjigu SRBI, OGLEDNIMO SE! – OPSTATI ILI NESTATI? Osnovnu informaciju o toj knjizi možete pročitati na www.durmitara.com

POVODOM POLEMIKE KREACIONISTI – EVOLUCIONISTI

POVODOM POLEMIKE KREACIONISTI – EVOLUCIONISTI

Bože dragi, čudna dogovora!

Bi li ovo đeca poslovala?

                                  Njegoš

            Ako samo jednu riječ iz citata od Njegoša zamijenim pa umjesto dogovora, kojeg odavno nema između kreacionista i evolucionista, kažem razgovora, pitam se bi li ovo đeca činila?

            Veleučeni ljudi u pomenutoj polemici mi se doimaju slično kao dvorjani i carevi podanici u Andersenovoj bajci Carevo novo ruho.

Da bi se razumjelo ovo što ću napisati trebalo bi se na tu bajku podsjetiti. Ukratko, prevaranti su caru koji je bio opsjednut modiranjem, rekli da će mu napraviti odijelo koje nikad nijedan car nije imao ali da će odijelo moć vidjeti samo oni koji su  vrlo umni. Car je tu informaciju razglasio. Kad se on pojavio u novom odijelu bio je go. Dvorjani i podanici (paradigma za poltrone), da se ne bi pokazali da nisu veleumni, hvalili su carevo novo ruho. Jedan podanik je sa sobom poveo svog malog sinčića i dijete je, dok su svi hvalili carevo novo ruho, reklo: car je go!

            Ja ću u ovom tekstu da budem sličan dijetetu, koje je, dok su drugi hvalili carevo novo ruho, reklo: car je go! Moja konstatacija neće se dopasti ni kreacionistima ni evolucionistima, jer i jedni i drugi od drveća ne vide šumu. Njihovi razgovori mi se doimaju kao kad bi neko htio da o ogromnoj neosvjetljenoj prostoriji, punoj svakojakih stvari, stekne prestavu tako što će je osvjetljavati jednom zrakom svjetlosti. Predstavu o prostoriji je moguće steći jedino ako bi se ona osvijetlila svetiljkom. Čovjek naše civilizacije je maligno sklon jednostranosti i podsjeća me na jednu indijsku priču.

            Naime, sljepci su nabasali na slona i htjeli, pipajući dijelove njegovog tijela, da jedan drugom objasne kakva je to životinja. Onaj što je pipao nogu govorio je da je to životinja kao stub, slična drvetu, a onaj koji je opipavao uho da je ista kao i lopuh (biljka velikih listova) itd.

            Polazim od sebe. Začet sam, biologija dokazala, od jajne ćelije svoje majke i očevog spermatozoida, isto kao i vi koji čitate ovaj tekst. Ali o nastanku života na zemlji i njegovoj savršenoj diverzifikaciji, mi znamo, nažalost, slično koliko i sljepci u indijskoj priči o njihovom pokušaju odgonetanja kakav je slon. I osnovni uzrok nesporazuma između kreacionista i evolucionista je zbog toga što nauka još nije utvrdila kako je na zemlji nastao živi organizam sa sposobnošću razmnožavanja.  

            Kad god hoćemo da predstavimo nešto nepoznato poslužimo se analogijom sa poznatim. Činim pokušaj da opravdam moto ovog teksta, uzet od Njegoša.

            Nakon završetka ekonomskog fakulteta prvo zaposlenje (1970. g.) imao sam u sarajevskom Energoinvestu, tada jednoj od stotinu najvećih firmi u svijetu. Kreativni osnivač i direktor tog preduzeća, Emerik Blum, student Praškog univerziteta, prvi je u BiH nabavio IBM računarsku opremu za vođenje knjigovodstva. Za njen smještaj trebalo je oko 100 m². Sada daleko veće mogućnosti ima računar na kojem pišem ovaj tekst.

            Zapitajmo se je li prvi računar nastao slučajno ili ga je kreirao ljudski um?

            Slično pitanje se može postaviti i o nastanku života na zemlji pa i čovjeka kao vrste. Sa vidikovca ovog pitanja polemike između kreacionista i evolucionista mi se doimaju kao: bi li ovo đeca činila?

            U Bibliji je zapisano da je Bog čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku. Zar i čovjek nije stvorio u računaru hardver na „sliku i priliku“ svog mozga, a softvere na „sliku i priliku“ raznih profesija i obazovnih nivoa ljudi?

            Na početku je računar bio, u odnosu na ono što je sada, slično što je šimpanza upoređen s čovjekom.    

            Skratiću! Na početku je kreacija, a kasnije je evolucija!

            Uzimam svoj primjer. Rođen sam (1943. g.) kao neželjeno (šesto) dijete. Kojim roditeljima je u ratu, pored petoro gladnih dječijih usta, bilo poželjno da imaju i šesta? U sedamnestoj godini sam, zbog nemogućnosti da nastavim školovanje, strugnuo sa sela u grad i zaposlio se kao građevinski radnik. Kasnije, uz rad,  pohađao sam večernju srednju školu. Po njenom završetku dobio stipendiju i studirao (nakon prve godine redovnog studija) paralelno, a vanredno, na još jednom fakultetu. Kao student bio sam duhovni i jedan od praktičnih vođa (u Sarjevu 1968. g.) studentskih demonstracija. Objavljivao sam tekstove, buneći se protiv jednoumlja. (Vidjeti na www.durmitara.com osnovne biografske informacije). Dvadesetak godina sam maltretiran kao disident, a za Udbu, me, pored ostalih njenih doušnika, špijunirao i Vojislav Šešelj. (Njegov karton iz SDB, objavljen u knjizi 2003. g., na mom je blogu).

            Dakle, kreacijom sam nastao kao seosko dijete, od nepismenih roditelja, a sopstvenom evolucijom sam postao univerzitetski profesor i, što je bitnije, postigao i prosvjetljenje, uz pomoć joge i Jungove nauke. To postignuće mi je omogućilo da prvi, 150 godina nakon štampanja Njegoševe Luče mikrokozma, pismeno pokažem njeno dešifrovanje i dokažem da je Njegoš bio prosvjetljen. Da je bio postigao, na kamenjaru, isto stanje duha za koje su Isusovi „mentori“, eseni, Isusa kao dječaka poslali na ezoterijsku obuku od Egipta, preko Vavilona do Indije, iz koje se Isus vratio prosvjetljen.

            Prvo je kreacija, sa sjemenom, potencijalom za evoluciju.

            Između kreacionista i evolucionista ne bi trebalo da bude nesporazuma.

Nastao sam kreacijom, a ovo što sam sada je rezultat (samo)evolucije.

U svojoj porodici, i sa očeve i sa majčine strane, prvi sam postao akademski obrazovan. Iskoristio sam, na najteži mogući način, mogućnost evolucije. Drugi nisu iskoristili tu mogućnost – pretpostavljam da je svi ljudi apriori imaju – a ona je da od seoskog čobančeta stignete do univerzitetskog profesora i, uz to i,  prosvjetljenika.

Ovo što ću napisati biće uvredljivo za moju rodbinu, a i za poznanike, pa moguće i za učesnike u raspravi o Deklaraciji .... U indijskoj duhovnoj tradiciji postoji stav da je razlika između neprosvjetljenog čovjeka i prosvjetljenika slična onoj koja postoji između majmuna  i čovjeka.

Nakon postignutog prosvjetljenja, doživljavao sam sebe, onakvog kakav sam bio ranije, uprkos ogromnog obrazovanja, zaista kao majmuna u odnosu na ono što sam postao nakon prosvjetljenja.

U indijskoj duhovnoj tradiciji, stanje koje se imenuje prosvjetljenjem, smatra se najuzvišenijim ciljem čovjekovog ovozemaljskog života. Zapadnjaku je nepojmljivo da su indijski prosvjetljenici smatrali da je na čovjekovoj evolucionoj ljestvici manja razlika između čovjeka i šipanze nego između prosvjetljenika i neprosvjetljenog čovjeka.

To isto je, svojim riječima, tvrdio i Niče. On je smatrao da je čovjek prelazni oblik do prosvjetljenika, kojeg on imenuje nadčovjekom. Zapadno od Indije o prosvjetljenju nije bilo poznato skoro ništa ni prije nove ere pa ni na razmeđu dvije ere. Krunski dokaz za ovo je Sokratovo smaknuće, što je najveća mrlja na sjaju koji je bio postigao atinski duh.

Sokrat je bio dostigao prosvjetljenje, ali ugledni a neprosvjetljeni Atinjani o tom stanju duha pojma nisu imali i optužili su Sokrata da ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država i zato su ga osudili na smrt pa ubili. Prosvjetljenik Boga, to jest njegov otisak u sebi, pronalazi u nesvjesnim dijelovima svoje psihe i s njim se sjedinjuje. Zato on potom ne može vjerovati u onog Boga o kome sveštenici trabune vjernicima.

Zbog nepoznavanja, zapadno od Indije, šta je prosvjetljenje, kada se Isus, nakon dvodecenijskog boravka na duhovnoj pouci od Egipta, preko Vavilona do Indije, u svojoj tridesetoj godini pojavio u Judeji kao prosvjetljen, on se doimao, najblaže rečeno, čudno, što je bilo osnova za legende o njemu i kasnije dogme u hrišćanstvu. Na razmeđu drugog i trećeg milenija krajnje vrijeme je bilo da se istina o Isusu objelodani sa stanovišta gdje se susreću religija i nauka o čovjeku, dubinska psihologija. To je učinjeno, ali ta spoznaja još nije dovoljno poznata. Glavne hrišćanske vjerske institucije čine sve što je moguće da se dogma i zabluda o Isusu idalje održi. 

Karl G. Jung, najveći dubinski psiholog svijeta, na naučan način je potvrdio stavove o Isusu koje su gnostici smatrali za vjerodostojne. A to jest da je Isus bio prosvjetljen čovjek, što kao potencijalnu mogućnost ima svaki čovjek, ali da bi on to dostigao potrebna je odgovarajuća pouka i voljno aktiviranje onog što je u njemu uspavano. Njegoš nam je poručio: „Snom je čovjek uspavan teškijem“

Crkveni i svjetovni vlastodršci, i hrišćanski i islamski, su šest puta pokušali da me zbog moje slobodoumnosti, pokazane u šest knjiga, fizički likvidiraju, ali se, u mom slučaju, kako piše u Kur'anu obistinilo, da Allah svakome kad ga dovede na svijet dâ nafaku (širi pojam od hrana) i dok je taj ne potroši, niko ga ne može poslati na hairet, na onaj svijet, ali kad čovjek potroši datu mu nafaku, niko ga ne može spasiti od smrti.

Čuo sam da će sutra, 29. maja 2017., poslanici u Skupštini RS na dnevnom redu imati raspravu o Deklaraciji ....

Mili Bože, čudna razgovora, bili to đeca činila.

Uh, ..., uh!

Herman Hese mi došaptava da postoje ljudi dječijeg uma.

Zbogom i Allah imanet! (Mjesec je ramazana i od srca pozdravljam one muslimane koji su stvarni vjernici, a ne imitatori, što je u dvadeset prvom vijeku postalo moderno biti, mladi kažu, IN).   

  

             

               

             

           

                  

POVODOM DEKLARACIJE O ZAJEDNIČKOM JEZIKU

POVODOM DEKLARACIJE O ZAJEDNIČKOM JEZIKU

PRIJEDLOG ZA NAZIV – IME – ZAJEDNIČKOG JEZIKA

Gdje je glupost (neznanje) blagoslov, glupo je biti pametan!

                                                                                          Engleska poslovica

Navedenim motom za ovaj tekst najavljujem da ću ispast glup, jer je kod nas, posebno od doba rasturanja jedinstvane države, kao smislene cjeline, na besmislene dijelove, glupost postala blagoslov. U takvom miljeu je zaista glupo biti pametan. Ipak prihvatam, kao i inače čitav život što sam činio, da rađe ispadem glup nego da glupost posmatram pasivno. Tako ću učiniti i ovog puta. Podsjetiću samo na Ajnštajna, koji je rekao da je na svijetu sve moguće izmjeriti osim ljudske gluposti.

U svojim knjigama izjavljujem da pišem (znači i govorim) srpsko-hrvatskim jezikom.

U svim mojim školskim svjedočanstvima (nestala su pri pljački mog stana u Sarajevu 1992. g.) u rubrici maternji jezik pisalo je: srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski.

Kako bih ja sada, u osmoj deceniji života, mogao reći da je neki drugi jezik moj maternji jezik, a ne onaj koji sam od roditelja naučio i u školi (normiran) učio i koji mi kao maternji piše u svjedočanstvima?

Do početka devedesetih godina XX vijeka – doba kolektivne psihoze – svim školovanim ljudima u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori u svjedočanstvima je kao maternji jezik pisalo kao i kod mene: srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski.

Kad je neko psihički bolestan, njega se smjesti u medicinsku ustanovu za liječenje bolesti od koje je obolio. Predlažem sličan tretman i za one koji su svoju shizofrenost pokazali kad su, tobože kao stručnjaci za oblast jetika, zajednički jezik isjeckali na četiri dijela.

Poznato je da kad se autralijskog mrava presječe, njegovi dijelovi nemaju „pamćenje“ da su bili jedno, pa onda glava ujeda onaj dio koji je bliži repu, a rep udara glavu.

Da se ujedine besmisleni dijelovi u smislenu cjelinu, predlažem da se zajednički jezik, a kao maternji ubuduće naziva: NAŠ JEZIK.

Neće to biti jedino po čemu ćemo u svijetu biti prepoznavani kao glupi i, uz to, i ludi.

Dakle, da se udžbenici maternjeg jezika imenuju kao naš jezik i u rubriku maternji jezik u svjedočanstvima upusuje: naš jezik.

Kad su već nacionalisti postupili stupidno, nakon rasturanja jedinstvene države u kojoj je za prostor četiri republike, sada državice-banane, bio jedinstven jezik, da je moj prijedlog razuman: za svjedoka pozivam logiku i razum. Kako da potomci svojih deda i baba, očeva i majki sada govore jezikom drugačijim nego njihovi pretci? Gdje i od koga su oni taj „novi“ jezik učili?

Ali pošto su nacionalisti u fazi delirijuma i smatraju da ne može postojati država ako nema svoj „sopstveni“ jezik, evo im razuman prijedlog – neka zajednički jezik nazovu NAŠ JEZIK.

Tako bi nacionalisti, koji govore istim jezikom, ali svaki od njih hoće da se on kod njih naziva po nazivu države-banane, bez obzira što time nije ispunjen condicio sine qua non (uslov bez kojeg se nešto ne može učiniti) bili zadovoljni kad ga imenuju NAŠ JEZIK.

U tom slučaju bošnjački i crnogorski nacionalisti, koji su do 1992. godine jezik kojim su govorili nazivali srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim sada nazvati NAŠ JEZIK, čak ako su Srbi i Hrvati jedinstveni jezik razdvojili.

Tako bi u BiH bošnjački nacionalisti zajednički jezik, kojim govore i bh. Srbi i bh. Hrvati, uz minorne varijantne različitosti, mogli nazvati NAŠ JEZIK, a istim nazivom bi i bh. Srbi i bh. Hrvati mogli nazvati svoju varijantu zajedničkog jezika. Tako bi, Bog bi dao da bi tako bilo, po onoj narodnoj „i vuk sit i ovce na broju“.

Bošnjački nacionalisti bi u tom slučaju, koji su do 1992. g. govorili uglavnom, osim malog dijela Hercegovaca, istočnom varijantom srpsko-hrvatskog jezika, a onda su se naglo prešaltali na hrvaštinu, svoj surogat, nazvan bosanski jezik, mogli nazivati NAŠ JEZIK. Ako bi tako postupili i Srbi i Hrvati, svako bi imao svoj jezik, koji naziva NAŠ.

(Predlažem da na mom blogu pročitate post Jezik Bosanski ili bošnjački?)

Koliko je u BiH dolaskom nacional-šovinističkih stranaka na vlast 1992. godine postao važno pojam i riječ NAŠ, NAŠE, najbolje pokazuje ovo. Kada je 1993. godine bilo aktulno tokom pregovora da se BiH podijeli u tri državice, na što je Alija bio spreman pristati, tada je lansirana krilatica: „Uzmi Alija, da je k'o avlija, ali nek' je samo naše“!

Doajen lingvistike u BiH, profesor Riđanović je na tv govorio o lakrdiji kad su u Dejtonu, tokom pregovora, bili angažovani prevodioci za tri jezika kojima se (kao) govori u BiH, bosanski, srpski i hrvatski. On je, valjda, trebalo da sa srpskog i hrvatskog prevodi na bosanski. (Sic!)

Ta glupost nad glupostima, upisana je i u Dejtonski mirovni sporazum i na njoj se i sada u BiH istrajava. Svi službeni dokumenti „prevode“ se i objavljuju na tri jezika. Treba li jači dokaz Ajnštajnovoj tvrdnji da je ljudsku glupost nemoguće izmjeriti. Bože, kako sam se osjećao bijedno-glupo kad sam na nekim obrascima u BiH trebao da upišem na kom jeziku ga popunjavam, kojim jezikom govorim: bosanskim, srpskim ili hrvatskim, a rubrike za moj maternji jezik (srpsko-hrvatski) – nema.

Što bi Njegoš rek'o: „Bože dragi, čudna dogovora!/ Bi li ovo đeca poslovala?“

Najveći broj mojih poznanika, muslimana, koji su u Sarajevo došli iz Sandžaka, prije rata u BiH ili tokom njega i sada govore ekavski – Ejup Ganić, koji je u Predsjedništvo BiH ušao u ime ostalih, govorio je ekavski dok se nije prešaltao na hrvaštinu – a Bošnjaci '92. u Srbiji traže u sudskim postupcima tolmača za bosanski jezik jer oni, kao, ne razumiju srpski.☺

U medicinskoj nauci jedno od najvećih dostignuća bilo je kad je izvedeno razdvajanje sijamskih blizanaca. A postignuće hrvatskih lingvista-nacionalista da razdvoje hrvatski jezik od srpskog, što je počelo prije rasturanja SFRJ, rezultiralo je da je od jednog normalnog bića stvoren monstrum ili savremeno rečeno, zombi, od kojeg se hrvatski puk sklanja.

Osamdeset i neke godine prošlog vijeka u Zagrebu jedan časopis iz struke kojoj pripadam objavi moj članak i pošalju mi primjerak časopisa. Čitam naslov teksta i dalje pa ne mogu k sebi da dođem. Bez ikakve konsultacije sa mnom redakcija časopisa prevela je moj tekst na hrvaštinu.

Srbi hrvatskim autorima tako nikad nisu činili. A to što su Hrvati tako postupali, najtačniji je dokaz osjećaja inferiornosti u odnosu na istočnu varijantu zajedničkog jezika.

Isti osjećaj inferiornosti osjećaju i Bošnjaci i Crnogorci te su zato jedinstveni jezik kod sebe preimenovali u Bosanski i Crnogorski.

Nekad je BBC imao običaj da sastavlja listu 10 najvećih svjetskih gluposti godine.

Ja za najveću svjetsku glupost početka XXI vijeka smatram što crnogorski nacionalisti hoće da Njegoša prevedu na crnogorski jezik. ☺

Kako navedoh, Ajnštaj je rekao da je sve moguće izmjeriti osim ljudske gluposti.

Zamešateljstvo oko naziva jedinstvenog (zajedničkog) jezika u četiri države-banane bivše SFRJ asocira me na legendu o gradnji Vavilonske kule.

Ko tu priču iz Starog zavjeta ne zna, neka je prouči. Ona govori o nesporazumu i zbrci koja je nastala zbog različitosti jezika kojima su graditelji Kule (do neba) govorili, zbog čega je gradnja Kule obustavljena.

Pretpostavljam da ste zaključili kako sam ovim tekstom ispao glup. Ako! Ne marim zbog toga. Ako je tako, zadovoljstvo nalazim u tome što sam, moguće, potvrdio Ajnštajnovo zapažanje da je na svijetu sve moguće izmjeriti osim ljudske gluposti.