PORUKA ONIMA KOJI PROTESTUJU ...

PORUKA ONIMA KOJI PROTESTUJU

ZATO ŠTO JE VUČIĆ POBJEDIO NA IZBORIMA ZA PREDSEDNIKA SRBIJE

Bio sam duhovni i jedan od praktičnih vođa studentskih demonstracije u Sarajevu 1968. godine. Mi smo protestovali zbog toga što je politički sistem bio počeo da skrnavi naše ideale, koji su u nama nastali pod uticajem školskog sistema tog političkog sistema.

Ne mogu da pojmim zbog čega se organizuju protesti povodom Vučićeve pobjede na izborima.

Glasao sam za Vučićevog konkurenta i tako sam ispoljio svoj stav i o Vučiću. U danu pred izbornu šutnju na svom blogu i fejs profilu objavio sam tekst pod naslovom SRBI, PROBUDITE SE, OPAMETITE SE!

Gospodo, vi koji sad protestvujete, pokazujete da ste u političkom smislu nezreli. U pubertetsko-adolescentnom dobu ste. Ako ste bili protiv toga da Vučić bude predsednik Srbije, zašto niste izašli na glasanje? I dajući svoj glas nekom drugom kandidatu, tako bi jedan glas „uzeli“ od Vučića. To niste učinili i sada kao da „perete savjest“, ali ako je tako, to činite na glup način. Savjest ne, ali novac se u ovo vrijeme može da „pere“ na bezbroj načina. Ostavimo da vrijeme pokaže – daj bože da mi čulo mirisa nije pouzdano – da vi umjesto pranja savjesti ste „mašina“ u kojoj Neko pere svoj prljavi novac.

Imam mnogo zamjerki na tok predizborne kampanje ali protiv toga je, ko je to želio, trebalo da protestvuje na vrijeme, a ne sad da to čini po izreci: „nakon boja, kopljem u ledinu“ ili „kasno Marko na Kosovo stiže“.

U knjizi Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? (pogledati na www.durmitara.com ) pišem da me Vojislav Šešelj špijunirao za Udbu 1979., kad smo bili asistenti univerziteta u Sarajevu. (Pogledajte na mom blogu teks O Šešelju kao fenomenu, koji sam napisao po Vojinom povratku iz Haga). U pomenutoj knjizi pišem i o Šešeljevim učenicima Nikoliću i Vučiću. Za Nikolića, kao predsjednika Srbije, rekao sam da je on najveća bruka Srba nakon oslobađanja od turskog ropstva.

Ako bi se moje riječi, koje sam napisao o Šešelju, Nikoliću i Vučiću, uzmimo, mogle okrenuti, zbog mogućeg osjećaja  nesigurnosti protekom vremena, vidjele bi da stameno stojim iza njih.

Pretpostavljam da pomišljate kako se osjećaju ranije izgovorene riječi kada „vide“ da iza njih ne stoji njihov „tata“. Parafraziraću B. Radičevića: pa umjesto pesme, reči moje, jadna siročadi ...

Vučić je predsjednik Srbije i u buduće o njemu neću reći nijednu ružnu riječ. Tako ću da doprinosim da se vrati ugled instituciji predsednika Srbije, koju je Nikolić skroz srozao.

Vučić je obrazovan – i Boris Tadić je takođe – što mi, kao univerzitetskom profesoru u penziji godi da je predsjednik Srbije takav čovjek, a ne seljačina.

(U knjigama ističem da sam balkansko čobanče i da se ponosim svojim naučnim i duhovnim postignućem, posebno s obziroma na porijeklo. Roditelji me nisu mogli školovati u gradu, a da bi se spasio čamotinje, iz sela sam došao u grad sa šesnest godina i zaposlio se kao građevinski radnik i potpuno samostalno stigao do briljantnog doktorata nauka i napisao sedam knjiga, od kojih je jedna kojom bi se mogla ponositi svaka evropska nacija).

Pisao sam da je Miloš Obrenović bio nepismen ali uman čovjek, a da Nikolić nije ni pismen (za ovo doba) a ni uman. On je oličenje jednog načela uTitovom režimu: „nije bitna sposobnost već podobnost“.

Srbija vjerovatno neće za dugo i dugo stići do nivoa kad će za predsjednika imati samosvojnog predsjednika, kojeg će Srbi a i drugi uvažavati kao državnika, a do tada prelazno rješenje je podoban predsjednik Srbije, onima koji na izbor predsjednika imaju presudan uticaj, ali ako on ima i određene sposobnosti, to je bolje rješenje nego ono prethodno.

Uzgred rečeno, Nikoliću je 2012., kao novom predsedniku Srbije, čestitka iz Brisla stigla dva sata prije zatvaranja biračkih mjesta. Isto se nije dogodilo Vučiću sada, što pokazuje da i EU nešto nauči baveći se predsedničkim izborima kod nas.