недеља, 10. фебруар 2013.

O Njegošu kao velikom prosvjetljeniku


Ako slučajno strefite na ovaj blog evo informacije o mom sajtu:

 www.durmitara.com  i e-mail adresa: durmitara@yahoo.com


O  NJEGOŠU 
KAO  VELIKOM  PROSVJETLJENIKU

(Da biste povećali, zumirali tekst, to možete učiniti tako da držite pritusnut taster Ctrl i istovremeno kuckate na tipku + dok ne dobijete odgovarajuću veličinu teksta. Za smanjenje, ponovo držite pritisnut taster Ctrl i kuckajte na tipku minus, koji je za crtice, desno od tipke za tačku) 



Ovo predavanje sam pripremio povodom dvijestote godišnjice Njegoševog rođenja.

U njemu ne mogu reći drugo, do ono što na ovu temu već sadrže moje knjige.

Zamislio sam da ga uživo održim prvo studentima na nekim fakultetima u Crnoj Gori, Republici Srpskoj i Srbiji, ali kako nema odgovora od dekana fakulteta kojima sam učinio ponudu, odlučio sam da ga u pismenom obliku stavim na svoj blog.


Kada nekoga sretnemo prvi put obično smo znatiželjni da o njemu saznamo bar ono što je za nečiju biografiju najkarakterističnije. Vašoj znatiželji počeću udovoljavati odmah, a kasnije ću po nešto dodavati.

Bio sam univer­zitetski profesor u Sarajevu do 1992. godine. U vrijeme Titovog režima smatran sam disidentom. Za UDB-u pratilo me, to jest špijuniralo, preko desetak osoba, uglavnom kolega s univerziteta, a objavljeno je da je jedan od njih bio i Vojislav Šešelj. Dolaskom visetranačkog sistema, zbog toga što sam se protest­no dis­tancirao od nacional-šovinističkih stranaka, a kojima su se, najednom, do ze­m­lje klanja­li oni što su me ranije u ime Jednoumlja šikanirali, u društvenom smislu, bio sam i ostao niko i ništa, što sam i sada. Ali iskusio sam dubokoumnost Isuso­vih riječi, da će oni koji krenu duhovnim putem slično kao i on, ako su prije toga bili posljednji, po­s­tati prvi. Slijedeći Isusov savjet, nauk joge i nauku Karla G. Junga, od posljednjeg, za što su me smatrali poltroni Titovog režima, konstruisao sam duhovnotjelesni metod, pomoću kojega sam se prosvjetlio, pa zah­va­ljujući tome postao prvi u duhovnom smislu, što najpouzdanije dokazujem postignućem da sam prvi koji je dešifrovao Njego­ševu Luču mikrokozma, najljepšu odu pros­vjet­lje­nju u cjelokupnoj svjetskoj literaturi, kojoj je autor jedan čovjek, i zahvalju­jući tome spoznao sam da Njegoš nije bio samo genijalan pjesnik, već da je bio ostvario i prosvjetljenje, slično Isusovom, ili, s obzirom na uslove u kojima ga je postigao, čak i veličanstvenije, a Luča je prosvjetljenom pismeni dokaz o tome, ali nepros­vjet­­ljeni to ne mogu pojmiti, bez obzira na nivo svog obrazovanja ili znanja.

A sad od početka ukratko. Rođen sam 1943. godine, kasnije niko nije znao kog datuma, već jedino da je to bilo između Pantalijevdana i Preobraženja. Po ovome možete zaključiti koliko su mi se roditelji obradovali, kao šestom djetetu u sred Drugog svjetskog rata, kada su muku mučili kako da nahrane petero gladne djece i sebe. Alfred Adler, prvo Frojdov učenik a kasnije tvorac individualne psihologije, tvrdio je da Bog, onome koga hoće da blagoslovi, već u kolijevku stavi neku prepreku, da bi toga natjerao da je kasnije kao odrasla osoba preskoči. U mom slučaju, kao da je Kosmička inteligen­cija, što mi je draži naziv za ono što religije imenuju Bogom, bila zaključila da će mi to što sam rođen kao neželjeno i kasnije odrastao kao nevoljeno dijete, biti nedovoljno visoko podignuta ljestvica, pa mi je u osmoj godini života njenu visinu udvostručila, jednim nesretnim događajem. Hvala joj za to! Bez toga i kasnije u životu socijalnih uslova punih nedaća, što me nagnalo da postavim pitanje smisla ljudskog postojanja, vjerovatno nikada ne bih dokučio najdublje i najviše sfere ljudskog postojanja. Za čovjeka je najsudbonosnije, a ujedno i najrizičnije, postati preokupiran pitanjem smisla našeg postojanja, jer to nas čini nespokojnim sve dok na najveću zagonetku ne spoznamo odgovor, a on dolazi jedino iz nas samih u vidu, kako je to Jung nazvao, vitalnog i iz osnove preobražajnog događaja, koji nema nikakve veze sa intelektualizmom i koji se voljno ne može postići. Voljno se samo mogu obaviti pripreme u biću za njegovo dešavanje. O prosvjetljenju biće govora tokom čitavog ovog mog obraćanja vama. Za početak reći ću samo da je to stanje duha koje su bili postigli prosvjetljenici, na čijim spoznajama su nastajale religije, a među takvima na Zapadu su najpoz­na­tiji Isus i Buda. Za sada vi pojam prosvjetljenja uzmite slično kao rješenje matematičke transcedentne funkcije, koja pred­s­tav­lja funkciju realnih brojeva  i imaginarnih. U našoj psihi Stvoritelj nam je u vidu zadatka poklonio psihološku transcedentnu funkciju, s tim da u njoj umjesto realnih brojeva imamo svjesni dio psihe, što je manje od 10%, a preostalo je nesvjesno, koje je u psihološkoj funkciji ono što su imaginarni brojevi u matematičkoj.  


Naučni postupak koji vodi do prosvjetljenja Jung je nazvao procesom individu­a­cije, a dostignuti cilj samoostvarenjem, što je naučni termin za prosvjetljenje. Meni je za proces individuacije do cilja trebalo preko 25 godina, a u tom periodu, uglavnom zbog kod nas nepovoljnih društvenih prilika za takav poduhvat, često me spopadalo beznađe i tada sam smatrao da je samoubistvo jedino što može okončati moje muke koje mi je sudbina nametnula. Jung je zapazio da Istočnjak – mislio je na Indijca, Kineza i Japanca – ako krene putem procesa individuacije, razumljivo na drevni način, tamo više milenija poznat, to se smatra za najbolje od svega što može da učini. Ali Zapadnjak koji želi da krene tim putem, ako je stvarno ozbiljan, imaće sve autoritete protiv sebe: intelektualne, moralne i religiozne. Ovo sam gorko iskusio na sopstvenoj koži, ali srećom i izržao, što mi bez praktikovanja joge ni slučajno ne bi pošlo za rukom. Čak je i Jung izjavio da kad je god u traganju za onim što će nazvati procesom individuacije, dospijevao u krizu za pomoć se obra­ćao jogi, za koju reče da je učenje koje se rijetko čuje jednom u hiljadu vjekova. I uzgred rečeno, Jung je predvidio nastanak naše joge, joge za čovjeka naše civilizacije.

Znanje stičemo pomoću intelekta, a spoznaja smisla života postiže se jedino čitavim bićem i ostvarenim prosvjetljenjem. Propovjednik u Bibliji veli da gdje je mnogo znanja, mnogo je brige, i ko umnožava znanje, umnožava muku.

Nakon ostvarenog prosvjetljenja, što je bio rezultat dugog i sistema­tič­nog rada, kada nisam ni znao za čim tragam, ali me neki nagon u meni tjerao da tragam za nečim, a tada ni sebi niti ikome nisam znao kazati zašto činim to što sam činio. A kada sam doživio prosvjetljenje, shvatio sam: to je to, za čim sam tragao. Nakon toga kod dva starija čovjeka, a oba su bili nepismeni, zapazio sam da su oni doživjeli spontano prosvjetljenje, što je Jung smatrao mogućim. On je tvrdio da između spontano doživljenog prosvjetljenja i onoga koje se postigne nekim meto­do­loški osmišljenim postupkom razlika je slična kao između divlje i pitome voćke. 

O svom prosvjetljenju šutio sam, što se kaže k'o zaliven, petnaestak godina, a dvanest godina mi je bilo potrebno dok sam napisao knjigu u kojoj sam saopštio meto­dolo­giju, koja je kombinacija hatha joge i Jungove nauke, analitičke psiho­logije. Namjeravao sam da ta knjiga bude objavljena posthumno, ali je njen rukopis propao u mom stanu u Sarajevu, u kome se nisam zatekao na početku rata. Zbog toga sam bio strašno skrhan tugom, još i zato što mi je propala i kompletna biblio­te­ka, jedna od najkvalitetnijih privatnih u Sara­jevu. Da bi se liječio od tuge, s nadom da kada se priberem da ću možda moći knjigu na temu propalog rukopisa ponovo napisati, pobjegao sam u izbjeglištvo. Za boravište odabrao sam jednu napuštenu zgradu bez struje i vode na obali Crnog jezera na Durmitoru, za koju sam znao od ranije. Tu sam proveo 6 godina, a onda 1999. godine, zbog knjige Moralna zora rudi nad Durmitorom, kojom sam ustao u odbranu Durmitora od pohare institucije koja je osnovana da bi ga čuvala kao dio Svjetske prirodne baštine, a pošto je ta institucija bila vlasnik zgrade u kojoj sam boravio, iz te zgrade bio sam istjeran na najpros­tačkiji način, nakon čega su mi stvari koje su ostale, jer ih nisam imao gdje povesti, namjerno uništene, pa čak i rukopis i pausi knjige iz Joge, koju sam, srećom već bio štampao.

U prve dvije godine boravka na obali Crnog jezera, često sam razmišljao o tome da li me to Kosmička inteligencija, ili njena sjenka, Đavo, još jednom iskušava, pa kao da veli: postigao si najveće duhovno postignuće i, sticajem okolnosti, ostao bez zapisa o tome. Ako knjigu ponovo napišeš, što ti se sada u tim okolnostima čini nemogućim poduhvatom, time ćeš najtačnije pokazati vrijednost svog prosvjetlje­nja, a ako knjigu ne napišeš, nećeš nikome moći dokazati da nisi čudak, jer si odbio privlačne ponude od svojih kolega da postigneš oporovak u profesionalnom i u socijalnom smislu. Razapet između želje da knjigu napišem ponovo i groznih prilika u kojima preživljavam, početkom ljeta 1995. godine, mršav kao grana, smogao sam snage da na jednoj staroj pisaćoj mašini i na pelir papiru, koji sam jedva isprosio, otpočnem ponovo pisati knjigu, za koju mi je svojevremeno, uz redovne obaveze na fakultetu, trebalo 12 godina. Pošto sam imao namjeru da ta knjiga bude objavljena nakon moje smrti, želja da je ponovo napišem nije bila radi nečega za sebe, već radi onih kojima bi ona mogla biti spasonosna. U oba rukopisa uz Junga, Njegoš je drugi od dva glavna vodiča kroz lavirint knjige. Kad ovo čuju umišljene inte­lek­tu­alne bene podsmjehuju se. Biće još riječi o umiš­lje­ni­cima, sličnim onima kojima je Sokrat govorio da je spoznao da nije znao i da se On od njih razlikuje po tome što zna da nije znao, a oni misle da znaju, iako ne znaju. Ta Sokratova izjava umišljenike je toliko uvrijedila da su ga zbog toga osudili na smrt. Sokrat nije mislio na intelektualno znanje, već na samospoznaju.

Svoju spoznaju da Njegoš nije bio samo genijalan pjesnik, već da je bio i  prosvijetljen, prvi sam dokazao 1995. godine, po drugi put, dakle 150 godina nakon što je Luča mikrokozma prvi put bila štampana, a tu spoznaju objavio 1999. godine u svojoj knjizi Naša joga i prosvjetljenje, s podnaslovom teorija i metodologija duhovnotjelesnog samousa­vr­ša­vanja.  

Prosvjetljenje se na Istoku naziva i probuđenje, a onaj ko je doživio buđenje imenuje se budom. Samo je ta duhovna titula za princa Sidartu, nakon buđenja, postala i personalno ime prosvjetljenika, nama poznatog kao Buda.

U prošlom vijeku jedan katolički teolog, koji se bio zainteresovao za zen-budizam, došao je na ideju da jednom učitelju zena, kojeg su držali za prosvjetljenog, koje postignuće se u zenu zove satori, ponese Bibliju, kako bi on o Isusu i Novom Zavjetu dao svoj sud. Kada mu je počeo čitati Isusovu Besjedu na gori blaženstva, učitelj zena, samo što je čuo nekoliko rečenica, rekao je: “Dosta, nema potrebe da dalje čitaš. Te riječi je mogao izgovoriti jedino buda”, to jest prosvijetljen čovjek.

Moto u mojoj knjizi Naša joga i prosvjetljenje otpočinje Njegoševim stihovima:

Snom je čovjek uspavan teškijem, / u kom vidi strašna prividjenja, / i jedva se opred'jelit može / da mu biće u njima ne spada. / On pomisli da je neke pute / od sna ovog oslobodio se; / ah, njegove prevarne nadežde: / on je tada sebe utopio / u sna carstvo tvrđe i mračnije / i na pozor strašni snoviđenja! (...)
S točke svake pogledaj čovjeka, / kako hoćeš sudi o čovjeku − / tajna čojku čovjek je najviša. / Tvar je tvorca čovjek izabrana! / Ako istok sunce sv'jetlo rađa, / ako biće vri u luče sjajne, / ako zemlja priviđenje nije, / duša ljudska jes­te besamr­tna, / mi smo iskra u smrtnu prašinu, / mi smo luča tamom obuzeta.

Apropo onog sa Isusovom Besjedom na gori blaženstva i ocjenom o Isusu japanskog prosvjetljenika, ustvrdio sam da bi bilo kom prosvjetljeniku u svijetu bilo dovoljno da iz Luče pročita samo ove Njegoševe stihove i da zaključi da ih je jedino mogao napisati prosvijetljen čovjek. Dakle, čovjek koji je bio dostigao stanje duha isto kao što bješe Isusovo ili Budino, samo individualno samosvojno, slično kao što je svaki čovjek i svojim fizičkim izgledom osoben i neponovljiv. Volim reći da Bog ne stvara kopije, već jedino originale, što je i očito vidljivo.

Za prosvjetljenika je zaprepaštujuće da su komentatori Luče zaobišli da komenta­rišu one stihove koji su esencija u toj najuspješnijoj odi prosvjetljenju u svjetskoj literaturi. Ni objašnjenje ovih navedenih stihova nisam pronašao. Ničije objašnjenje mi nije ni potrebno, ali me žalosti što komentatori Luče samo bulazne o njoj.

Ako su oni zaobilazili ove citirane stihove i kasnije ćete čuti još koje, onda ono što su pisali za mene je samo brbljanje. Ako ništa drugo, nego samo ako pozovemo logiku, razmislite, ko je mogao reći da je čovjek snom uspavan teškijem, osim onaj ko se iz tog opšteljudskog sna probudio. Ili da je čovjek luča tamom obuzeta. Luča je pisana čudesnom kombinacijom riječi od kojih neke nisu izvorno riječi iz srpskog jezika, pa je ona i zbog toga poteška za razumijevanje. Kod Njegoša luča je svjetlost, a ko je mogao reći da je čovjek svjetlost tamom prekrivena, osim onaj ko je pomoću iskre upalio svjetlo u sebi i tako rastjerao raniju duhovnu tamu.

Kako rekoh, komentatori Luče, ne osvrćući se na esencijalne stihove u njoj, time samo pokazuju da nisu shvatili šta je pisac htio da kaže, a ovi citirani stihovi su dovoljni da prosvjetljenik, u bilo kom dijelu svijeta, čim ih čuje izjavi da ih je mogao izreći jedino prosvjetljenik ili buda, probuđeni. Onaj ko nije dostigao prosvjetljenje, buđenje, ko još spava i sanja, ni slučajno nije mogao spoznati, pa zato ni napisati, da snom je čovjek uspavan teškijem i da smo mi samo svjetlost tamom obuzeta, dakle bića koja još nisu dostigla buđenje iz dnevnog somnabu­lizma? To stanje duha indijska tradicija naziva majom, to jest, našom lažnom, prividnom predstavom o sebi i svijetu oko sebe. Njegoš je nama, kada bi mi bili u stanju da to shvatimo, objasnio ono esencijalno iz indijske duhovne tradicije.

Dok evropska nauka nije pojma imala o nesvjesnim dijelovima psihe, Njegošu je, kao i ostalim Velikim Prosvjetljenicima, bila poznata kompletna mapa psihe, koju će kasnije naučno opisati dubinska psihologija. Onaj ko je u prvoj polovini XIX vijeka mogao reći da smo mi svjetlost tamom obuzeta, time je taj pokazao da je spoznao čovjekove potencijale da mi osvijestimo nesvjesne dije­love psihe i tako se probudimo iz sna teškoga, to jest, doživimo prosvjetljenje. Komentatori Luče Njegošev pojam da smo mi tamom, mrakom obuzeti poistovje­ću­ju sa tijelom, što je skroz pogrešno. Njegoš je pod tim pojmovima podrazumije­vao nesvjesno, koje je moguće osvijestiti našim urođenim potencijalom. On taj potencijal naziva iskrom božestvenom, koja može da upali nesvjesnu mogućnost za osvješćenje nesvjesnog, za aktiviranje samosvjesnosti o nesvjesnom i veli: Da, iskra je svjetlost porodila. Objašnjeno: božanski potencijal u čovjeku za prosvjetljenje kod Njega je dao ploda.

Aktiviranje nesvjesnog nam potenci­jala u psihi za samosvjesnost i samospoznaju Jung je nazvao procesom individuacije, koji je kičma njegove nauke analitičke psihologije. Spoznaja procesa individuacije i njegovo naučno objašnjenje Jungu je dalo status najvećeg svjetskog dubinskog psihologa svih vremena. A Jung je naučnom pre­zen­tacijom procesa individuacije, u suštini, samo na razumljiv način objasnio ono suštinsko što nam je Njegoš dao u Luči. Kod njih obojice cilj je isti: osvješćenje nesvjesnog i spoznaja da je Arhetip Boga ili Sopstvo osnovni centar našeg bića, što se spoznaje prosvjetljenjem ili naučno rečeno, samoostvarenjem.

Šopenhauer je rekao da nas pisac već prvom rečenicom obavještava dokle nas daleko može odvesti. Slično tome i pisac neke knjige po tome šta je odabrao za moto čitaoca obavještava kud i dokle će ga knjigom odvesti.

Odabirajući navedene Njegoševe stihove za početak mota, čitaoca sam obavijestio o suštinskom sadržaju knjige, ali nažalost u tome nijedan izdavač nije vidio ništa za njega interesantno, pa sam sâm, kao autor-izdavač, odlučio da knjigu publikujem.

Njegoš reče da je tajna čojku, čovjek najviša, a da bi čovjek spoznao tajnu o sebi samom on bi trebalo da posluša ove Isusove riječi iz njegove Besjede na gori blaženstva: "Uđite na uska vra­ta; jer su široka vrata i širok put što vode u pro­past, i mnogo ih ima koji njim idu. Kao što su uska vra­ta i tijesan put što vode u život, i malo ih je koji ga na­la­ze" (M. 6/13). Ovo uska vra­ta i tijesan put što vode u život, treba shvatiti kao vrata do prosvjetljenja i spoznaje smisla života. Moglo bi se ovo isto izraziti, kako Jung reče za proces individuacije, kao putovanje po oštrici noža. Citiram ga: „Zakoračiti ka višoj svesti znači udaljiti se od svih straža i sigurnosnih mera. Čovek mora u potpunosti da se preda novom putu, jer samo pomoću svog integriteta može on da produži dalje, i samo njegov integritet može da garantuje da se njegov put neće pretvoriti u apsurdnu avanturu“.

Metod koji sam nazvao naša joga, a moglo je i evropska ili zapadna, namijenjen je kao uputstvo na samostalnom putu procesom individuacije. Kako pišem, religije su pokazale da sveštenici vjernike samo zamajavaju da će im pokazati kako da stignu do onoga što traže, a psihoterapeuti analizante, uglavnom, iskorištavaju radi svog biznisa. I jedno i drugo sam, svojevremeno, iskusio i došao sam na ideju da kombi­nujući dva poznata metoda, hatha jogu, koja je usmjerena na tijelo, sa dubinskom psihologijom, koja se bavi samo psihom, a čovjek je paradoksalno jedinstvo tijela i psihe, pa sam shvatio da mu je za ucjelovljenje bića potreban jedinstven metod. Moj metod je najteži od svih, meni poznatih, kojima je ista svrha, ali je i naj­djelotvorniji. Opet ću se pozvati na Junga: „Sve što je dobro je skupo, a sopst­ve­ni duhovni razvoj je ono što je najvrjednije, pa time i najskuplje“. 

Biti vjernik neke od religija molitve vrlo je lako, čak komforno, ali to je svojevrstan vid jeftine samo­obmane. Isusovim riječima rečeno, to su široka vrata i širok put što vode u pro­past, i mnogo ih ima koji njim idu. Dokaz za ovo je što, ako za primjer uzmemo samo pravoslavlje, za osam vjekova u Hilandaru, a ni igdje drugdje nijedan Srbin-kaluđer nije doživio prosvjetljenje, osim Njegoša. Ne bi ga doživio ni On da se nije usmjerio na uska vrata i tijesan put. A nakon što je na tom putu doživio prosvjet­ljenje, samo je dva puta godišnje, kako piše njegov biograf Medaković, predvodio liturgiju; jedino o božiću i vaskrsu i svaki put je pred te dane postajao vidno nervozan. Zašto, reći ću vam. Zato što je tada morao da učestvuje u onome u čemu nije vidio nikakav smisao.

Da je Njegoš u cr­k­­vi, prisutnima razumljivo, izgovorio nešto od suštine što je sti­h­o­­vi­ma izrazio u Luči, Njegoš bi ili bio likvidi­ran, ili bi u Crkvi, kojoj je stajao na čelu, doš­lo do šizme. Pošto je toga bio svjes­tan, On je svoju spoznaju naj­du­b­­lje tajne tako uvio da je vješto upakovanu prepoznaju samo oni koji će je i sâ­mi u sebi sp­o­znati. To sam uspio, dugoročno vi­đe­no, na nacional­nu ko­rist i sreću, a na trenutno zgražavanje Crkve. Neki sveštenici su početkom prošlog vijeka bili otpočeli pripreme da se Njegoša, vladiku Rada, posthumno razvladiči. Od te bruke, Crkvu je spasio vladika Nikolaj. Da bi spriječio tu ideju, napisao je knjigu Religija Njegoševa. Idejom o razvladičenju vladike Rade, oni koji bi trebalo da budu svjetlost drugima, pokazali su da su Njegoša doživjeli slično kao Jevreji Isusa.

Predlažem vam da uđete na uska vrata i krenete tijesnim putem, jer tako ćete stići do spoznaje smisla svog ovozemaljskog postojanja, najvišeg mogućeg cilja i pos­ti­g­­nuća u našem ovozemaljskom postojanju, što će vam pružiti i osjećaj besmrtnosti.

Danas su hrišćanstvo, kao i ostale reli­gije moli­t­ve, a i oni gurui koji se pred­st­a­­v­ljaju da imaju monopol nad Istinom, prim­jer ši­ro­kog puta, koji vo­di u pro­past, a neki od individualnih duhovnotjele­s­nih me­toda s medita­ci­jom, koji će svaki pojedinac primijeniti (i dopu­ni­ti) na sebi, i na sa­mo njemu sopst­ven način, bio bi uska vrata i tije­s­an put što vo­de u život ili do pra­slike Boga u nama. Do tog pos­tig­nu­­ća, do spo­z­naje naj­dublje tajne, do onog što Jevanjđelja zovu Istinom, jedino vi sami sebe možete do­v­e­sti u pro­ce­su duho­v­nog raz­vo­ja i rasta koji nam je namijenjen od St­v­o­­­ri­te­lja. Drugi vam mogu dati opšta upu­t­stva, što i sâm či­nim, a vi, primjenjujući ih, ta­ko mo­­že­te kod se­be pok­re­nuti i sv­je­sno nadzirati proces indivi­du­a­ci­je.

Savremeni čovjek je uspio dešifrovati DNK, pa potom činiti čudesne kombinacije sa miješanjem gena biljnih i životinjskih vrsta, stići na Mjesec i postići još mnoga čudesna otkrića, ali nije uspio ponaći lijek protiv neurotičnosti, najveće pošasti savremenog svijeta, niti laicima objasniti kakvo je to duhovno postignuće, a to je prosvjetljenje, koje su bili postigli, na primjer, Buda i Isus, da sada pomenem samo njih dvojicu, na čijim duhovnim spoznajama su nastale kasnije, sada dvije najbrojnije religije svijeta. To duhovno postignuće, prosvjetljenje, ne može pojmiti niti drugima objasniti nijedan teolog ni filozof, ako ga nije doživio, a može iole obrazovan čovjek ako ga je postigao. Jedan sam od tih, a uz to, kao nekadašnje seosko čobanče, postigao sam i solidno obrazovanje. Do sada jedino je Jung objas­nio fenomen prosvjetljenja u knjizi Aion. Kant je zapisao da svo naše saznanje počinje sa iskustvom i u to se ne može sumnjati. Pokušajte zamisliti kako biste nekome objasnili doživljaj ugode ispod rascvjetale lipe, ako taj miris niste nosom osjetili, već to treba da učinite na osnovu onoga što ste o tome čitali.

Sveštenici čine upravo to: probaju da drugima kažu, objasne, ono o čemu nemaju iskustvo, već to čine na osnovu religijskih spisa. Oni o postignućima svojih mesija samo bulazne. Njihove religijske ceremonije i govorancije su očit pri­m­jer brblja­nja. A brbljanje je kada govornik priča o onome o čemu nema spoznatost. I Hegel je tvrdio da poznato i spoznato nisu isto. Majstor Ekart, svojim kolegama sveš­te­nicima, govorio je: „Zašto brbljate o Bogu? Šta god rekli o njemu, neistinito je“.

Jeste li se već zapitali: kakve veze ovo što slušate ima sa naslovom predavanja. Možda pomišljate, ovaj govori da sveštenici brbljaju, a meni se čini da to čini i on, a uz to nekako mi se doima kao da je pretjerano prepotentan, kao da umišlja da je popio svu mudrost svijeta. Ne, ne umišljam, a mogu razumjeti da se vama takvim mogu učiniti. Tako mora biti kada čovjek počne govoriti, na osnovu iskustvene spoznaje, o onome što je Njegoš nazvao da je tajna čovjeku najviša.

Da bi pojmili ovo što će uslijediti objasniću da ruske riječi vnimanje znači pažnja, a voprošavati pitati, a sada poslušajte najprepotentnijeg čovjeka kojega sam upoznao:    

„S vnimanjem sam ze­­ma­lj­ske mudra­ce / vopro­ša­vâ o sudbi čovjeka, / o zvaniju njegovom pred Bogom; / no njihove različne dokaze / nepostojnost koleba užasna / sve njih misli na­jed­no sab­ra­ne / drugo ništa ne predstavljaju mi / do kroz mra­ke žedno tum­a­ranje, / do nije­mog jednog narječija, / do pog­leda s mrakom ugaše­na“.

Ovo su Njegoševe riječi, a nakon prosvjetljenja mogao bih ih potpisi­va­ti kao da su moje. U komentarima Luče, takozvani njegošilozi ove stihove preskaču, jer kako oni da objasne da jedan kaluđer sa cetinjskog kamenara kaže da su mišljenja o čovjeku najvećih svjetskih mudraca za njega ništa drugo do kroz mra­k žedno tum­a­ranje i nije­mo jedno narječije, što znači brbljanje, onih čiji je pog­led mrakom samonesvjesnosti prekriven, a to je, vidim, slučaj i sa komentatorima Luče.

Sto pedeset i četiri godina nakon štampanja Luče mikrokozma, Njegošu najdražeg mu djela, objavio sam da je Njegoš bio postigao prosvjetljenje, stanje duha kao i drugi Veliki Prosvjetljenici. Ta moja objava radosne vijesti, ostala je nezapažena, pa čak bila i ismijavana, ignorisana i, od strane Crkve, anatemisana, a neka piskarala su je traljavo plagirala. 

Da je Luča najljepša oda prosvjetljenju u cjelokupnoj svjetskoj literaturi, mogao je konstatovati samo onaj ko je postigao prosvjetljenje, a dodaću uz to da je Luču čitao i nakon prosvjetljenja.

Kada sam prvi put čitao Luču mikrokozma, bilo je to kada sam imao dvadesetak godina, ništa nisam bio u stanju shvatiti i imao sam utisak da do tada nisam čitao ništa što mi je bilo nerazumljivije i dosadnije, ali sam stekao intuitivni osjećaj da je to nešto toliko dubokoumno, što prevazilazi moje tadašnje moći poimanja.

Međutim, kada sam dvadesetak godina kasnije, nakon dugogodišnjeg rada na sebi samom, uz praktikovanje joge i proučavanje svjetske duhovne baštine i posebno dubinske psihologije, doživio prosvjetljenje, dosta dugo me mučilo to što se nisam mogao sjetiti u kojoj knjizi sam nekada čitao nešto što me sada pod­sje­ća­lo na ono što se doživi tokom prosvjetljenja. Sada koristim izraz prosvjetljenje, inače kada sam doživio to duhovno stanje, koje Jung naziva samoostvarenjem ili vitalnim i iz osnove preobra­žajnim zbivanjem, nisam bio svjestan šta mi se dogodilo, jedino sam osjećao neko čudno preobraženje koje mi je darovalo osjećaj blaženstva.

Jednog dana, koju godinu kasnije, slučajno uzmem Luču u ruke i već kod Posvete dobijam osjećaj kao da ulazim u bestežinsko stanje i uzviknem: pa to je to! Pri ovom drugom čitanju imao sam osjećaj, ne samo duhovne egzaltiranosti, već kao da čitam neki svoj tekst koji je bio godinama zaturen među nekim papirima.  

Pros­vjet­ljenici Njegoševskog tipa svom vremenu donose nov, istorijskom tre­nutku pri­m­je­­ren način samospoznaje koji vodi ka pro­svjetljenju. I, gle čuda! Njegoš nam naslovom svog najdra­žeg mu djela, osta­vi po­ru­ku da je ono oda, pohvala pros­vjet­ljenju, a najumnije glave srp­skog naroda ni vijek i po kasnije to ne prepo­z­naše. Luča znači svjet­lost, a mi­kro­kozam („mali svi­jet“) pojam je koji Njegoš koristi za čov­je­ka. Sav­re­meno reče­no Luča mikro­koz­ma znači svjetlost u čovjeku, skr­a­ćeno: pros­vjet­ljenje. U poređenju s Lučom, pros­vje­t­lje­n­i­ku se bib­li­j­ska Jeva­nj­­đe­lja doi­ma­ju kao loše sročena poe­ma na is­tu te­mu. Tako je jednim dije­lom zato što Jevanj­đe­listi ni­su bili pros­v­je­t­lje­ni, pa zbog toga Isusov nauk ne znadoše prenijeti auten­ti­čno. Drugo, zato što su biblijska Je­­va­nj­đe­lja podobro frizirana za potrebe Crkve, što je postalo očito od pro­nalaska Gnostičkih spisa u Egiptu, Nag Hama­dske biblio­te­ke. Među tim spisima je i Jevanjđelje po Tomi, vrlo kratko, a u kome je prikazana srž srži Isusovog nauka, od čega samo ponešto postoji i u Biblijskim Jevanjđeljima.

Jung će pokazati koliko je ispravno Njegoš shvatao pojam mikrokosmosa. U mojim knjigama Jungu pružam priliku da čitaocima naučno objasni ono što je Njegoš pjes­ni­čki nedostižno lijepo izrazio.  Citiram Junga: „Kod alhemičara proces individua­cije važi kao an­a­logija postanka sveta. Empirijski čovek, naime, nije korespod­en­tan u odnosu na svet, kao što je mislio srednji vek, već je to ne­opisiva celovitost duševnog ili duhovnog čoveka. Ona se ne može opi­sati, jer je sastavljena od svesti, kao i od neod­re­di­vog raspros­ti­ranja Nesvesnog. Šta je to u čoveku što odgovara kosmosu i koji se proces nastajanja može uporediti sa postankom sveta: to je ro­đe­nje Sopstva, to jest spoznaja Arhetipa Boga u sebi, pri čemu čovjek potom izgleda kao mikrokosmos“.

Ako upitate hrišćanskog sveštenika, pa čak i nekog uglednog teologa, što sam činio, da vam objasni Isusov savjet Nikodimu koji glasi: “Ako se ko nanovo ne rodi, ne može vidjeti carstva Božijega. … ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije”. (Jovan: 3/3-4) Sveštenici će vam reći da je Isus mislio na to što su oni osmislili činom krštenja djeteta.

Eto, oni jadnici-slijepci, jednu glupost, kada djeca dožive traumu i padnu u dreku poturaju kao ulazak u carstvo Božije! Voda je simbol nesvjesnog i Isus je mislio da ko ne osvijesti nesvjesno ne može postići prosvjetljenje i iskusiti smisao života. Jung je, kao što čuste, ono na šta je mislio Isus u savjetu Nikodimu, izrazio kao rađanje Sopstva, što joga imenuje Atmanom, a Jung još i kao Arhetipom ili praslikom Boga u centru našeg kolektivno, ljudskog nesvjesnog.

Moje duhovno ime Durmitara je vrlo simbolično, a iskombinovao sam od riječi Tara i Durmitor. Durmitorski masiv, jednim njegovim dijelom opasuje Tara kanjo­nom koji je po dubini drugi u svijetu, a po ljepoti prvi. Voda Tare simboliše nesv­jes­no, a Durmitor, sa svojim božanstvenim vrhovima, moje duhovno postignuće.

U vidu digresije reći ću vam da sam pitao, skoro se time zabavljao, pitajući sveštenike da mi objasne Isusove riječi “Blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko”. Oni o ovome samo bulazne, a to što sam od njih slušao doživ­lja­vao sam istovremeno i tragično i smiješno. Zašto? Zato što oni koji se vjernicima predstavljaju za duhovnu svjetlos, pokazuju da su slijepci, a tvrde da vide svjetlost.  
Koliko znam, prvi sam objavio objašnjenje ove divne Isusove izreke. Naime, kada je Vuk prevodio Novi Zavjet psihologija još nije bila dovoljno uobličila pojam koji sada naziva ego ili Ja, sa velikim J. Korektan i smislen prevod bi trebalo da glasi: samo oni koji odgovarajućim duhovnim postupkom metamorfoziraju svoj ego spo­z­na­će smisao života. Kada je riječ o pojmu ega u Novom Zavjetu ima još jedna greška, koju ne ispravljaju ni u najnovijim izdanjima ni u prevodima. To je ona čuvena da će prije kamila proći kroz iglene uši, nego što će bogati ući u carstvo Božije. Kod prvog slaganja za štampu Novog Zavjeta slovoslagar je umjesto slova n stavio m. Tako je kanila, debelo uže kojim su vezivani brodovi za dokove, postala kamila. Isus je pod bogatim čovjekom podrazumijevao onog s jakim egom.

Njegoš nam je Lučom ostavio idejni projekat za novu religiju, religiju prosvjetljenja, koju je svijetu kasnije Jung daro­vao na naučan način. (Prije mene ep. Nikolaj Velimirović je na­s­lu­tio da je Njegoš bio religiozan na neki poseban način, pa iako je knji­gu o njemu naslovio Religija Njegoševa, nije shvatio kakav je to tip religije Njegoš otkrio). Religija prosvjet­lje­nja je najviši ni­vo religioznosti i jedini koji odgovara čovjeku na­šeg do­ba, pa je moj žal nad srpskom sudbinom tim veći što je nama naš suna­rod­nik prije vijek i po ostavio „uputstvo“ za taj tip religije, ali smo mi u to uputstvo gledali kao ljudi u egipatske hijeroglife prije nego ih je Šampolion dešifrovao. Na osnovu Nje­go­ševog Proj­e­k­ta već smo mogli ot­p­o­­četi rekonstrukciju svog zapuštenog du­hov­­nog hra­ma pravo­s­lavlja ali nažalost to ne shvatiše na vri­je­me ni najduhovniji Srbi. Da li su onda oni duhovni? Nikola Tesla je sma­trao da je Zapadu pot­re­bna nova religija, koja bi bila neki spoj hrišćanstva i budiz­ma. U budizmu, u oba njegova glavna pravca, umjesto vjerovanja u Boga i obožavanja Bude, meditacijom se osvješćuje nesvjesno. Treba razlikovati pojmove obožavanje i poštovanje. Njegoša i Junga ne obožavam, ali ih vrlo poštujem.

Njegoša su neki optuživali da je reinkarnaciju duše smatrao za realnost koja se događa, što je jedna od osnovnih tvrdnji indijske duhovnosti, koju hrišćanstvo ne prihvata. Već ste čuli od Njegoša da „Ako istok sunce sv'jetlo rađa, / ako biće vri u luče sjajne, / ako zemlja priviđenje nije, / duša ljudska jes­te besamr­tna“.

Vidite, Njegoš ne kaže da je čovjek besmrtan i da će ikada vaskrsnuti, već samo da je duša besmrtna, a hrišćanski teolozi bulazne da će svi mrtvi, koji nisu bili grešni u ovozemaljskom životu, i tjelesno vaskrsnuti na tako­zva­ni sudnji dan.

Da bi što bolje razumjeli Njegoša, ali ne samo u vezi njegovog stava o besmrtnosti duše, već i o crkvenom hrišćanstvu, opet u pomoć pozivam Junga, koji reče: 
„Kada dokazujem kako duša po prirodi posjeduje religioznu funkciju i kada zahtijevam da najvažnija zadaća svekolikog odgo­ja (odraslih) bude, prenijeti u svijest arhetip slike Božije, odnos­no, njenu emanaciju i djelovanje, onda me upravo teolozi hvataju za ruku i optužuju zbog 'psihologizma'. Ali, kada prema iskustvu ne bi u duši ležale najviše vrijednosti, psihologija me ni najmanje ne bi zanimala, jer bi duša tada bila kao falsifikovana novčanica. Međutim, iz stostrukog iskustva znam da duša to nije, već da, naprotiv, sadrži korelat svih onih pre­dstava što ih je formulisala dogma, a i više od toga, te da upravo zbog toga duša jeste oko kome je data mogućnost gledati svjetlo. Za to treba neizmjeran raspon i nedokučiva dubina. Prebacuju mi 'apoteozu duše'. To nisam učinio ja - već sam Bog! Ja duši nisam pripjevao religioznu funkciju, već sam iznio činjenice koje doka­zu­ju da je duša po svo­joj prirodi religiozna, to jest posjeduje reli­gi­oznu funkciju. U tragičnoj zabludi su teolozi koji ne uviđaju ka­ko se time ne doka­zuje postojanje svjetla, već postojanje slije­pa­ca, koji ne znaju kako bi i njihove oči mogle štogod vidjeti. Tre­balo bi, napokon, primijetiti kako ne koristi hvaliti i propo­vje­dati svjetlo ako ga ni­ko ne može vidjeti. Suprotno tome, bilo bi nužno naučiti ljude umi­­jeću gledanja. Očito je da je suviše mnogo onih koji su nespo­sobni uspostaviti vezu između svetih likova i vlastite duše; oni, naime, ne uspijevaju vidjeti kako u njihovom nesvjes­nom biću drijemaju podudarne slike sa religijskim simbo­li­ma. Da bi unut­ra­šnje viđenje toga bilo moguće, valja utrti put sposo­b­no­sti gle­da­nja (što sam učinio u knjizi Naša joga i pros­vjet­ljenje, prim.: D.). Kako to postići bez psihologije, to jest, bez dodira s dušom, meni je, priznajem, nedokučivo. … Ako slijepac vremenom progleda, ne može se očekivati da će smjesta orlovskim okom otkrivati nove istine. Treba se radovati ako uopšte štogod vidi i donekle razu­mije ono što vidi. Moja psihologija se bavi činom viđenja, a ne stvaranjem novih religioznih istina, a i što bi, kada još ni pos­to­jeće nisu uočene i shvaćene. Poznato je da se religiozne tajne ne mogu pojmiti, ako se ne spoznaju u sebi“. (Kraj citata)

Nadam se da vam postaje jasnije  zašto sam Junga i Njegoša uzeo za glavne vodiče do prosvjetljenja, jer su oni najvi­še ili najdublje spoznali religijske tajne duše.

Navešću kratak izvod iz svoje knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?

Tokom odrastanja u čovjeku se, pored ostalog, formira jedan psihički centar koji psihologija naziva ego. Na osnovu tog svog centra mi ostvarujemo međusobnu komunikaciju i imamo utisak da smo jedino to što osjaćamo da smo zbog  identifi­ko­vanja sa svojim egom. Kada čovjek dostigne prosvjetljenje, on tek tada shvata da je njegova identifikacija sa egom, kao svojim jedinim centrom, bila velika obmana.

Njegoš je, zahvaljujući dostignutom prosvjetljenju, oko pola vijeka prije nego je to učinila savremena psihologija, predstavio nam šta je to ego. Čujmo:

 „U čojka je jedan hram vozdignut,/ zla obitelj tuge i žalosti;/ svaki smrtni na zemlji rođeni/ ovom mračnom obitelju vlada/ pod kojim se svodom otrovnijem/ mučenija vremena gnijezde./ Ovo grko nasljeduje ljudsko/ čovjek čojku, čovjek sebi dava“.

Ego je hram ili centar, pretežnim dijelom, našeg svjesnog bića. On je zajednica tuge i žalosti, grko nasljeđe ljudsko, koje čovjek čovjeku i čovjek sam sebi dava, radi prolaznih i tužnih međuljudskih, koliko-toliko, podnošljivih odnosa.

Njegoš, koji ego naziva i zabludom ili snoviđenjem – to sam naveo u prvom citatu ovdje – reče da čovjek jedva može shvatiti da mu biće nije u egu. Biće filozofija koristi kao pojam kojim se izražava čovjekova sveobuhvatnost, a bitak kao esenciju te sveobuhvatnosti. Spoznati, u sebi osvjestiti Bitak, možemo izraziti kao samocen­tri­ranje bića u bitku i to je to što se naziva prosvjet­ljenjem. Religije Bitak nazivaju Duša, a Jung Arhetipom Boga u kolektivno nesvjesnom ili Sopstvom. Mi se s tim arhetipom rađamo, ali ga nismo svjesni dok ga ne osvijestimo i potom osjetimo.

Kada je Georgij Gurđijev, porijeklom Gruzijac, jedan od najznačajnijih prosvjet­ljenika u prvoj polo­vi­ni XX vijeka, došao u Pariz i počeo da objašnjava da čovjek nema dušu, osim potencijalno, Zapadnjaci, a posebno teolozi i sveštenici, bili su zblanuti i svom silinom retorički su pokušali negirati Gurđijeva, koji se nije trudio da daje objašnjenja, jer on je samo izricao konstatacije. Jung će, na naučan način, objasniti tvrdnje Gurđijeva da čovjek zaista samo potencijalno ima Dušu, koju je on naziovao Arhetipom Boga ili Sopstvom.

Čujmo kako je Njegoš, pjesnički divno predstavio ovo što Jung, na tragu istočnjačke duhovne tradicije, naziva Sopstvo:

 „O svevišnji tvorče nedostižni!/ U čovjeka iskra bespredjelnog/ uma tvoga ogleda se sv'jetla,/ kâ svod jedan od tvoje palate/ što s' ogleda u pučinu našu“.

Njegoš pod našom pučinom podrazumijeva nesvjesne dijelove naše psihe, za koje je, inače, voda simbol, a pogled u pučinu je pogled u daljinu preko mora.

U prethodnom podužem citatu od Junga o duši imali ste priliku čuti da bi tre­balo, napokon, primijetiti kako ne koristi hvaliti i propo­vje­dati svjetlo ako ga ni­ko ne može vidjeti. Suprotno tome, bilo bi nužno naučiti ljude umi­­jeću gledanja. Ovim je Jung mislio da je beskorisno vjernicima godoriti o postojanju duše kada oni taj entitet u sebi ne mogu osjetiti, a kako da to postignu, sveštenici ih ne znaju poučiti, jer to ni sami nisu ostvarili, a čuste da je Kant tačno zapazio da saznanja nema bez is­kustva. Sveštenici su institucionalno onemogućeni da postignu iskustvo duše.  


Evo kako je Jung, najveći dubinski psi­holog što ga je svijet imao, duže od pola vijeka nakon Njegoša, predstavio da ego ili Ja, nije glavni čovjekov centar već je to Arhetip Boga, Sopstvo ili Duša, a kog tog svoga centra mi nismo svjesni dok ga ne osvjestimo na odgovarajući način i osjetimo ga u sebi kao esencijalni dio sebe.

Ovo što slijedi drugi je dio mota u knjizi Naša joga i prosvjetljenje:

Psihologija nužno postiže najvišu tačku u psihi svojstvenom razvoj­­nom procesu, koji se sastoji od integracije sadržaja sposobnih da se privedu u svest. On znači nastajanje celovitosti kod čoveka, koje za svest o sopstvenom Ja ima kako neobične tako i teško opisive preobra­žaj­ne posledice. Sumnjam da ću biti u mogućnosti da opišem promenu subjekta pod uticajem procesa individuacije na način koji mu dolikuje; kod toga se naime radi o relativno retkom događaju, kojeg saznaje samo onaj ko je prošao kroz dugotrajno, ali za integraciju nesve­s­nog neophodno razračunavanje sa nesvesnim komponentama ličnosti. Kada se nes­ves­ni delovi ličnosti privedu u svest, tada iz toga ne proističe samo asim­i­lacija ovih u već postojeću Ja-ličnost, već i promena iste. (...) Ovaj proces ne for­mi­ra ništa manje do novi centar ličnosti, koji je kroz simbole označen kao nad­re­đeni i jači od Ja, a koji se kasnije i empirijski ispostavlja kao nadređen. Takođe mu se više ne može dati naziv Ja, zbog čega sam ga nazvao Sopstve­nost (Sopstvo).
Saznanje i doživljavanje ove Sopstvenosti je najvažniji i najple­menitiji cilj indijske Joge, zbog čega je dobro kada se za psihologiju Sopstvenosti obratimo dragocenostima indijskog znanja.
Spoznaja Sopstva nema, kako kod nas tako ni u Indiji, ničeg zajedni­č­­k­og sa intelektualizmom, već je to vitalno i iz osnove preobražajno zbiva­nje. Proces koji dovodi do ovog saznanja nazvao sam proces individuacije.

U vezi Njegoševih spoznaja o čovjeku podsjetiću vas da je Herman Hese, inače Jungov prijatelj i jedan od najpronic­lji­vijih posmatrača svjetske civilizacijske scene: zapazio da je „čovek luko­­vica sastavljena od stotinu ljuski, tkanina od mnogih niti. To su tačno znali i shvatili stari azijski narodi, i izumili su tačnu tehniku joge, metodologiju za raskrin­kavanje zablude o čoveku. Vesela je i mno­­gostruka igra čovečanstva: Indusi su se hiljadama godina tru­dili da razotkriju zabludu, a Zapad je uložio isto toliko truda da je podupre i osnaži“.

Na ovo Heseovo zapažanje podsjetio sam vas da vidite koliko je Indijcima trebalo da razotkriju zabludu da ego nije glavni i jedini ljudski centar i da stvore metodo­logiju joge, koja omogućava da se pomoću višestrukog sistema joge to spozna. Zapadno od Indije je i sada, bez obzira na Jungove spoznaje, preovlađujuće mišljenje, u vidu zablude o čovjeku, da su ego i svjesno jedino ono što čovjek jeste.

Njegoš tu zabludu naziva snom. Podsjećam: snom je čovjek uspavan teškijem, / u kom vidi strašna prividjenja, / i jedva se opred'jelit može / da mu biće u njima ne spada. Čuli ste, samo u vidu isječka, kako Jung ovu veliku zabludu objašnjava.
Dakle, Njegoš je u svojoj trideset drugoj godini spoznao o čovjeku ono glavno što je bila spoznaja indijske duhovnosti, glavnog rasadnika za svu svjetsku duhovnost i ono što će tek oko pola vijeka kasnije postati glavna otkrića dubinske psihologije.

Kada sam spoznao da je Luča oda prosvjetljenju u meni su danima odzvanjali Njegoševi stihovi „zavid'te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti“!, iz njegove pjesme Noć skuplja vijeka, iako su ovi stihovi napisani u drugačijem kontekstu. 


Tada sam već poznavao Jungovo djelo i nije mi bilo teško zapaziti da Jung naučno objaš­njava ono isto što je Njegoš u Luči pjesnički briljantno izrazio. Na osnovu ovog saznanja bilo je logično da Junga i Njegoša uzmem za glavne vodiče u knjizi.

Već sam rekao da se može steći utisak da je moj ego naduvaniji nego ičiji, iako niko ne može ostva­riti pro­s­v­j­e­t­ljenje bez rasprskavanja, metamor­fo­zi­ra­nja ega, a takav utisak će vam biti samo zato što prosvjet­ljenik uviđa usnulost i najuče­ni­jih i želi ih probuditi. (Sokrat i Isus su likvidirani zbog njihove upornosti u toj namjeri). Šta biste mislili o meni ako bih bez uvoda izjavio isto što i Isus: „Ja i Bog jedno smo“ ili „Bog je u meni i ja u njemu“ (Jovan: 30, 38). A ovo os­j­­e­ćam slič­no kao što je osjećao i Isus, ali to saopštavam razumljivije, a ne u parabolama kao Isus.

Vjerovatno niste navikli slušati da neko ovako otvoreno govori. Pretpos­tavljam da vam se čini da se samohvališem, da pucam od prepotentnosti. Mnogi se hoće pokazati kao lažno skromni, sveštenici naročito stalno ponavljajući:  ja grešan, ja nedostojan. Sa te nji­hove lažne skrom­no­s­ti i hipokrizije volim zgu­liti Ma­s­ku, ogoliti ih. Ako ne bih pokazao da sam ushićen svo­jim postignućem, lagao bih. Dešifrovati Luču, postignuće je od boža­n­skog značaja. Postig­nu­će prosvjet­lje­nja omo­­gu­ćilo mi je da Luču shvatim kao niko pr­i­­je mene, a upra­vo on­a­ko kako je to Njegoš nekome u budućim pokolenjima na­m­i­­­jenio. I, šta bi tre­ba­lo, da budem lažno skro­m­an i ka­žem da ni­sam ponosan time što sam postigao. Tamanposla – ponosan sam! Ali moj osjećaj ponosa nije gordost, iako se to tako može učiniti. Neko može nazvati gordošću i to što sam od 1992. godine bez katedre, a mogao sam je ponovo imati, ali nisam htio da predajem istim studentima kojima to čine i konvertiti. 

Nedavno mi jedan novinar reče da masoni Luču mikrokozma smatraju najvrjednijim djelom u cjelokupnoj svjetskoj literaturi. Masoni drže, kao i ja, da sve postojeće re­li­gi­je samo zamajavaju vjernike. Oni, kao i Njegoš, smatraju da je čovjek prirodno obda­ren da otkrije svjetlost u sebi, da se prosvijetli, a Luča je putokaz ka tom cilju.

U knjizi Naša joga i prosvjetljenje, na naučan način saopštena i metodološki minuciozno potkrepljena, izronila je, slično kao i u Luči, bogumilska, to jest gnostička spoznaja Isusovog nauka. Slijede dva pasusa iz posvete u Našoj jogi:

Ovim za nas i za čovjeka naše (evropske) zapadno-civilizacijske kultur­ne tradi­ci­je sijem na nov naučno-popularan  način  sjeme vječno  najmirisnijeg duhov­nog cvijeta: prosvjetljenja, što ga u našem narodu kao rijetko iko u Evro­pi, a na kamenjaru, što će reći skoro samouko uzgoji i, u Luči mikrokozma u vi­du najlje­p­šeg svjetskog zapisa o njemu, trag nam ostavi: Veliki Pjesnik Njegoš. 

Vrijeme za sjetvu je stiglo, jer ako savremeni obezduhovljeni čovjek, koji je u svojoj materijalnoj orjentaciji upao u strašnu jednostranost, ne usvoji naučni duho­vno­­­tje­le­sni metod koji intelektualno vodi samocen­tri­ra­nju i pros­v­je­t­ljenju ci­vi­li­zacijski suno­vrat će biti neizbježan. Međutim, mogućnost spasa od nečeg tak­v­og vrlo izvjesnog postoji, ali je problem u tome da li ćemo biti dovo­ljno pametni pa da tu mogućnost, bar u posljednji čas, prepoznamo, jer "prema jednom sta­rom  indijskom vero­va­nju, kada svet zapadne u krizu i imanentni nered prevag­nejavlja se čuvar božanskog poretka i na nov, situaciji primeren, način nudi sve­tu jogu,  tu,  inače,  vanvremenu  mudrost"; a meni je sudbinski, u vidu nasu­šne po­t­­re­be, bilo namijenje­no da kroz iskustvo tražim i pronađem, prvo za sebe, a potom, na odgovarajući način uobličeno, i za druge: nov, ovoci­vi­lizacij­skim prilikama primjeren način predstavljanja joge. To sam vrlo uspješno postigao povezivanjem cilja joge sa istim, no zaboravljenim, ci­ljem u našoj duhovnoj tradi­ciji, a naukom Karla Gustava Junga akt­u­­eli­zovanim i razumljivo objašnje­nim, te jogijskih me­toda s nasuš­nom potrebom savremenog čovjeka da u sobnim prilikama sva­ko­dne­vno vrlo sistematično po zdravlje do minucioznosti proraču­nato kao veoma koris­no, a nama s obzirom na urbani način života zato životno potrebno te­me­­ljito aktiviramo svoje, kod većine ljudi, fizički nedovoljno aktivno tijelo.      

U oblasti čovjekovog duha religija bi trebalo da osv­jet­ljava vremenski in­t­e­r­­v­al isp­­r­­ed onog kojim se kreće civilizacijski tok, slično kao svjetla na au­tomo­bi­lu teren ispred nas kada se u nje­mu vozimo. A kakav je slu­čaj s na­­šom religijom? Ništa drugačiji nego kao ka­da bi neko “ve­le­u­m­­­an” rekao da bi na auto svjetla tre­balo postaviti po­za­di, da bi osvjetljavala dio puta kuda smo već prošli, a mi se u nje­mu kre­tali naprijed: u mrak, u tmušu, u ne­­po­znato. Kad je riječ o našoj religiji, ona postupa upravo ovako, kako to primjerom predstavih, pa kad se stro­­po­­š­ta­mo u pro­va­li­ju duha, čudimo se i sveštenici i mi: šta nas to, kao slučajno, snađe.

Njegoš, koji je hristolikost postigao na zadivljujući način, Lu­čom mikro­koz­ma obavio je opijelo pravovjernom hrišćanstvu, re­li­gi­ji kojoj je u jednoj maloj državici stajao na čelu, i vaskrsnuo iz­vo­r­ni Isusov nauk, onaj o kome svjedoče gnostici.

Imajte u vidu da je Isusov nauk jedno, a hrišćanstvo kao reli­gija (bez obzira o kom pravcu da je riječ) nešto sasvim drugo. Razlika je otprilike kao uda­lje­n­ost izme­­­­đu neba i zemlje, što se spo­znaje prosvjetljenjem ili poi­m­a­njem gnostičkih spisa, vjerodostojnog traga o Isusovom nauku.

Da bih vam predstavio ono osnovno što je potrebno da svaki čovjek zna o religi­ja­ma poslužiću se sledećim izvodom iz moje knjige Spoznaja najdublje tajne ...:

Postoje dva osnovna tipa religija. Prvi su one koje se zasni­va­­ju na vjerovanju u postojanje Boga i molitva Bo­gu je način usp­o­stav­lja­nja kontakta s božanskim. Njih zo­vemo i religije molitve. Njima pripadaju juda­iz­am, hrišćanstvo, isl­am, hin­duizam i sl. Reli­gi­je vje­ro­vanja u Boga moguće je dalje podijeliti u dvije osno­v­ne podgrupe. Prva bi bila ona u kojoj dominira strah od Boga, a to su judaizam i islam i druga, u kojima dominira ljubav za Boga i mesi­ju: hrišćanstvo i hinduizam. Religije molitve su mogle biti djelotvor­ne samo dok je kod čovjeka bila vodeća osjećajna fun­kci­ja, dok je on na pomen Boga mogao da zatrepti od straha ili zatreperi od ljubavi, a bile su praktične kada je većina stanovništva bila nepi­s­mena. Drugi od osnovnih ti­po­va reli­gi­je su reli­gi­je meditacije ili prosvjetljenja, kao što su npr.: budi­zam, đaini­zam, ta­oi­z­am ili zen-budizam. Joga je rodo­na­čelnik religija medi­ta­cije, a u njima ne­­ma vj­e­ro­va­nja u Boga, kao u religijama molitve, već se medita­ci­jom osvješ­ću­ju ne­s­v­je­­sni di­je­lovi psihe do stanja duha koje se ime­nu­je prosvjet­ljenjem. U o­v­­­im religijama učitelj samo upućuje učenika na duho­v­­ni put, ko­jim on potom ide sâm. Ovaj duhovni put (kao teži) koristi se onda kada intelektualna funkcija kod većine ljudi posta­ne vodeća, kao što to sada jeste slučaj u čitavom svijetu. (Kraj izvoda)

Na putu do prosvjetljenja, o tome je pisao i Jung, na određenom nivou duhovne potrage u nama se pojavljuje interni učitelj koji nas, nama nesvjesno, vodi na putu individuacije i ka prosvjetljenju. Jung je svog nazvao Filimon.

Rijetki su oni koji imaju strpljenje za moju kuntinuiranu ulogu medijatora između Njegoša i Junga, ali kada pomenuh Jungovu spoznaju o pojavljivanju internog učitelja na određenom nivou na putu individuacije – što sam i sam iskusio – ne mogu ne navesti isto kod Njegoša.

Čujmo: U noć, strašnom burom razječanu,/ sinu mene zraka pred očima/ i glas začu kano glas angela:/ 'Ja sam duše tvoje pomračene/ zraka sjajna ognja besmrtnoga/ ... /Ja sam tvoja iskra besamrtna/- reče meni svijetla ideja -/ vodiću te k vječnome ognjištu/ od kojeg sam i ja izlećela'“.

Nekoliko dana nakon prosvjetljenja i instaze uz osjećaj neizrecivog blaženstva počeo sam, kako bi se reklo, dolaziti k sebi, što Jungov učenik Erih Nojman naziva centriranjem preobraženog čovjeka u osi ego-Sopstvo. Njegoš je nakon prosvjet­lje­nja takođe bio centriran u toj osi, kao novom centru bića i zato se on, uostalom kao i ja, doimao kao i drugi ljudi koji imaju i savjesno ispunjavaju svjetovne obaveze.

Da biste ikoliko mogli pojmiti iz kog razloga je meditacija duhovni put buduć­nos­ti potrebno je prvo da znate da čovjek ima četiri osnovne psihičke funkcije. Prva je instinktivna, druga osjećajna, treća je motorička a četvrta je intelektu­al­na. Rađamo se sa najizraženijom instinktivnom funkcijom. Iza nje slijedi osje­ćaj­na. U ove dvije funkcije dominira ono što na svijet donosimo kao vrsta. U okviru treće, motoričke i četvrte intelektualne funkcije, uz prirodne predispozi­cije, uglavnom se kada odrastemo nalazi ono što smo odrastanjem naučili.

Pored ovog o osnovnim našim funkcijama treba da znamo i to da uz dva osnov­na nagona, nagon samoodržanja i održanja vrste, čovjek ima još jedan nagon koji je duhovni. Taj nagon, koji Njegoš naziva iskrom božestvenom, nazivamo religioznim osjećanjem, kod onoga kod koga je osjećajna funkcija vodeća, što je sada vrlo rije­dak slučaj i kod žena, koje su inače po prirodi više osjećajna bića nego muškarci, a kod onih kod kojih je intelektualna funkcija vodeća, taj nagon imenujemo kao nagon samo­ost­va­renja. Kad god neka civilizacija dostigne visoki nivo, tada u njoj ogromna većina ljudi ima intelektualnu funkciju kao vodeću. Zbog toga tada su vrlo rijetke osobe koje mogu svoj duhovni nagon zadovoljiti putem religije. Mislim sušti­n­ski zadovoljiti na taj način svoju duhovnu potrebu i zbog toga, nama poznate religije, postaju za nas nedjelotvorne. Danas je religioznost svedena na zmajava­nje običajima, što je slično kao kada bi mještani nekog mjesta idalje išli po vodu na mjesto gdje je nekada bio izvor, ali koji je u međuvremenu presušio, ali zato što nemaju moć viđenja, oni ne vide da vode nema. Ta mjesta su prava prilika za lovce na ljudske duše, aktiviste svakojakih vjerskih sekti. Oni te ljude povedu do neke lokve, koja je nastala kopanjem na nekom vlažnom terenu i gdje je voda nečista i štetna, ali sektaši tu vodu predstavljaju kao jedinu izvorsku. Oni mi se doi­maj­u slično kao nekrofili, koji svoj seksualni nagon zadovolja­va­ju nad mrtvima.

Jedan od dokaza da je Njegoš praktikovao meditaciju na samosvojan način, pomoću koje je i doživio prosvjetljenje i kasnije u tom duhovnom stanju pisao Luču, dokaz je što je bio nare­dio da ga, dok to ne kaže, niko ne smije posjećivati osim biografa Medakovića. Njegoš je Luču napisao za sedan sedmica.

Neke moje kolege, koje su na mene kivne, šire neistinu da sam u knjizi ustvrdio da se Njegoš bavio jogom. A kad se kod nas čuje riječ joga odmah se pomisli na razna previjanja i stoj na glavi. Njegoš je spontano došao do meditacije na autohton način. Meditacija se u jogi praktikuje tek nakon višegodišjih priprema, pa je tako i u metodu naše joge, uz kombinaciju jogijskim metoda i onih koje nam je dao Jung.

Tokom medita­cije, onaj ko je obavio dovolj­no priprema za ono što je Jung nazvao vitalnim i iz osnove preobražajnim zbivanjem, on biva spontano privučen u duhovno stanje koje se naziva prosvjet­ljenjem i dok to stanje intenzivno traje čovjek je ukotv­ljen u Sopstvu, božan­s­kom centru u nama. Njegoš je nakon prosvjetljenja bio centriran u osi ego-Sopstvo. Razumljivije rečeno mogao se kretati po skali koja povezuje ego sa Sopstvom, ali da bi mogao opisati doživljaj prosvjetljenja trebalo je da se na neko vrijeme ustabili u Sopstvu, jer samo je iz tog centra moguće, ako prosvjet­lje­ni ima pjesničkog dara, slično kako ga je imao Njegoš, pisati o onome što se za­tvorenih očiju vidi na mentalnom ekranu. Istočna tradicija taj „duhovni ekran“ naziva trećim okom. A samo je tim okom, koje se u meditaciji zaista može aktivirati, moguće posmat­rati sadržaje koji su svijesti u normalnom stanju nevidljivi. Njegoš je, dok je pisao Luču, svakodnevno svjesno ulazio u one oblasti psihe koje dubinska psiholo­gija naziva podsvjesnim, lično nesvjesnim i kolek­tiv­no nesvjes­nim. Onaj ko u ovom smislu nema iskustvo, kada čita Luču, on ne može suštinski i u cjelini dokučiti o čemu pjesnik pjeva.

Ne kažem da Srbi i Crnogorci nisu od Njegoša do mene imali ni jednog pros­vje­t­­ljenika, ali je činjenica da nijedan od njih nije prepoznao da je Luča oda pros­vje­tljenju. Moglo se dogoditi da ni ja to ne dokažem, o čemu sam već govorio.

Kod Njegoša mrak(a) je simbol za nes­vjesno a svjet­lost za osvi­je­šćenost, pros­v­jetljenost. Njegoš ovo što slijedi (predstav­ljeno kao Božije riječi, kamuf­la­že radi) držaše za našu najprešniju potrebu da osvijes­timo nesvje­s­no i da se tako prosvjet­limo, i u vezi s tim on reče: „Da od svete ods­tu­pim duž­no­s­ti, /mrake car­s­tvo bi ostalo vječno.… / Što se više tvo­re­­nijem pruž­am, / sve se njino carstvo uma­njuje; / vri­je­me će i toj cjelji doći / da se bezdne mračne osvijetle“. (Cjelja znači cilj).

Ni ove stihove nijedan komentator Luče i ne spominje. Oni u njima nisu našli nešto značajno, njihove pažnje vrijedno, a Njegoš svetom dužnošću smat­ra­še da se izbavimo iz mraka samones­v­je­snosti, a citiranim stihovima doslovno opi­su­je postupak ko­ji se odvija tokom medi­ta­cije: što sviješću dublje ulazimo u nes­v­jes­no, tako ga osvješćujući, carstvo nesvjesnog se umanjuje. Oni koji nisu samo­­spoznati nisu mogli shvatiti da je Nje­goš (zbog sta­vova Crkve) proces osvješ­ćivanja nesvjesnog, što je bilo glavno učenje i tumačenje Isusove poruke od strane gnostika, uvijao na razne načine, pa tako i to kao da je Bog, a ne Njegoš, mnogo pos­la imao dok je vrjeme oteo mrakama iz njinog lanca i tavnice.

Neki visokoobrazovani ljudi kada čuju da sam u stvaranju teorije i metodo­lo­gije duho­v­no­tjelesnog samousavršavanja pri tome u jednu cjelinu povezao hatha jogu, Njegoša i Junga, oni se time potšprduju. A evo kako je Jung, skoro jedan vijek kasnije, pisao o onome što ste čuli da je Njegoš držao svetom ljudskom dužnošću i vidite kako prosvjetljenici govore isto iako mlađi nije čitao ništa od starijeg.

„Naše doba je sve naglaske stavilo na ovde i sada, i na taj način je prouzrokovalo demonizaciju čoveka i njegovog sveta. Pojava diktatora i sve bede koje su nam oni doneli potiče od činjenice da je čoveku oduzeta veza sa tran­sce­dentnim zah­va­ljujući kratkovidosti superintelektualaca. Kao i oni i čovek je postao žrtva nes­v­es­nosti. Ali, čovekov zadatak je upravo suprotan: on treba da postane sves­tan sa­d­r­žaja koji naviru iz nesvesnog. Koliko mogu da primetim, jedini cilj ljud­skog postojanja jeste u tome da čovek upali svetiljku u tami pukog postojanja“.

Upaliti svjetiljku u tami pukog postojanja znači sviješću, tokom meditacije, osvješćivati nesvjesne dijelove koje je moguće osvijestiti. Oni koji se podsmje­hu­ju, kada čuju, da pišem da sam dokazao da je Njegoš bio Jungov prethodnik, a Jung tumač Njegoševe Luče, ali ne na komentatorski način, a i kako bi tako, kada je nije ni čitao, ali Jung je protumačio Luču na naučan način, pa neka tî još jednom čuju:
„Da od svete ods­tu­pim duž­no­s­ti, /mrake car­s­tvo bi ostalo vječno.… / Što se više tvo­re­­nijem pruž­am, / sve se njino carstvo uma­njuje; / vri­je­me će i toj cjelji doći / da se bezdne mračne osvijetle“. (Rekao sam da cjelja znači cilj).

Izvodi iz Luče i Jungovog djela, a ovdje sam vam predočio samo sićušni isječak iz velikog kruga, pokazuju da obojica od ovih prosvjet­ljenika ukazuju na isto. Njegoš osvješ­ćenje nesvjesnog smatra čovjekovom svetom dužnošću, a Jung jedinim ciljem ljudskog postojanja, što je u suštini isto samo rečeno za nijansu drugačije.  

Kada je Jung u jednoj prilici, nakon Drugog svjetskog rata, Ajnšajnu objasnio suštinu svoje nauke, Ajnšajn je uzviknuo: „Karl, ovo što sam ja dao svijetu je ništa u odnosu na to što mu daruješ ti“!

Već sam rekao da pros­vjet­ljenici Njegoševskog tipa svom vremenu donose nov, istorijskom tre­nutku pri­m­je­­ren način samospoznaje koji vodi ka pro­svjetljenju, a Njegoš je nama ostavio idejni projekat za nauk prosvjetljenja, a razumljivo, to njegovom dobu primjereno, uogrnuo ga je u religijsku simboliku.

Da bi Srbi mogli uticati na svoju bu­du­ću istoriju, mi treba­mo kod pojedinca, metodološki djelotvorno, pok­re­nuti i koliko je više moguće pomoći mu da izvede duho­v­ni i moralni preporod; trebamo shvatiti ovoci­vi­li­za­cijsko bespuće i spoznati svoje naci­o­nalne ko­m­plekse, jer sud­bina naro­da je sumi­ranje duh­o­­v­ne pro­mje­ne individua. Da bi to individua uspješno izvela, nju prvo tre­ba poučiti kako da spozna lične komplekse, kako osvješćivati ne­s­v­je­sne sadržaje i putem toga spoznati svoje božanske moguć­nos­ti. Ako bismo ovo inicirali, a što je veliki dug koji i ne znamo da im­a­mo prema Njegošu, zako­ra­čili bismo na stazu koja vodi do samo­pro­­nalaženja u ovovremenosti i budućno­s­ti, do luče u mikrokos­mosu, do svjetlosti u nama. Naža­lost, op­šte­civilizacijski tok ine­r­cijom čovjeka vuče u supro­tan pravac, raz­­no­si ga centrifugalnim silama, a Njegoš, Jung i neki drugi, pa i ja, nudimo i pre­d­lažemo cen­tri­petalno kretanje, koje bi nas vodilo u sebe same, ali ne niu­ka­kav narcizam ili egoizam već u samospoznaju.    

Kulinarsko-ugostiteljska pravila nalažu da se poslastica posluži na kraju.

Na poslužavniku ću iznijeti izvod iz moje knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? U njemu će biti mog teksta, izvoda iz knjige Religija Njegoševa, vladike Nikolaja i citata iz jedne Ošove knjige. Želim vam da ukus poslastice osjećate sa što više svjesnosti!, to jest što skoncentrisaniji na ono što slušate. Govoriću sporije.

Jednom na prim­je­dbu da se ponaša više kao čov­jek nego kao visoko crkveno lice, Njegoš je odgovorio: „Lakše je biti vla­di­ka no čovjek! I ako sam u jednom od toga dvoga valja­stiji, više marim da po mojoj smrti svjet žali čovjeka nego vla­di­ku“. Neke vladike očito potvrđuju da je lakše biti vladika nego čovjek i takvi ugled SPC toliko srozavaju da ga drugi, od upro­paš­ćivača, svojom uzo­ri­tošću – tim malobrojnim se klanjam – ne mogu spasiti.
        Na početku sam rekao da je za Njegoša, kao i inače, svjetlost simbol osvješ­će­nosti nesvjesnog, a episkop Nikolaj piše: „Vera Njegoševa jeste vera u svetlost, njegov moral sastoji se u ljubavi prema svetlosti, njegova genijalnost u svetlosnom entuzijazmu. Njegoš je vrlo sličan velikom persijskom vero-osnivaču Zaratus­tri. Zaratustra je živeo dvadeset godina u pustinji pre nego je pos­tao obasjan. Njegoš je živeo svega trideset i devet godina, i svih trideset i devet u pustinji. To je razlika, i izgleda sva, izuzev onih razlika koje je razvitak čovečanstva u toku nekoliko hiljada godi­na sobom doneo. No da je Njegoš živeo u vreme Zaratustre, oni bi obojica bili apostoli jedne i iste vere; a da je se Zaratustra rodio slučajno pod Lovćenom, on bi prvi postao učenik cetinjskog taj­no­vi­dca. No vreme ih je podelilo svojim gigantskim, hiljadugo­di­š­njim koracima, i oni se nigde više ne dodiruju do u hramu Boga svetlosti“.
        Ovim Nikolaj indirektno kaže, a tako i jeste, da je Njegoš nama dao osnovu za religiju prosvjetljenja, ali mi o tome pojma neimasmo. Episkop Nikolaj nije bio spreman da se žrtvuje, da sebe ugradi, a mogao je, u temelje te, za Srbe bi bilo, prepo­ra­đa­ju­će religije. Da je to učinio, da je postao prvim apos­tolom Nje­g­o­ševe religije, uradio bi daleko blagorodnije djelo za Srbe od ono­ga koje mu je obez­bi­je­dilo mjesto na tronu srpskih svetitelja.
        Nikolaj dalje piše: „Vladika Petar II Njegoš označava veliki praznik u životu Srpstva. On stoji usamljen među ostalim znamenitim Srbima, bez prethodnika i bez sledbenika“. (...)

        Opet moj tekst iz pomenute knjige: Niče je napisao knjigu Tako je govorio Zaratustra, koja u Evropi još nije pravilno shvaćena i prihvaćena, a Ošo – nakon Bude najveći prosvjetljenik kojeg je Indija darova­la svijetu – ima knjigu Zaratustra, nasme­ja­ni prorok. U toj knjizi Ošo objašnjava da je Ničeov nadčovjek samo čovjek koji je dostigao prosvjetljenje, a epsikop Nikolaj reče da je Zara­tus­tra živeo dvadeset godina u pustinji pre nego je pos­tao obasjan.
        Biti obasjan znači postati prosvjetljen. Ošo tvrdi da „svaki ljudski život nosi seme, potencijal, da postane Bog. Zaratustra unosi pot­pu­nu revoluciju u poimanje Boga i religije. Religija više nije obo­ža­vanje, ni verovanje; ona sada postaje najuzvišeniji kre­a­tivni čin čoveka. Religija više nije ono što podjarmljuje čoveka i za­roblju­je njegov duh. U Zartustrinim rukama (isto kao i u meto­du naše joge, prim.: D) religija postaje veština kojom se raskivaju svi okovi, uklanjaju sve prepreke – da bi ljudska svest mogla pos­tati božanska, da bi umro čovek kako bi se rodio nadčovek“. (Kraj citata od Oša).
        Ovo isto je tvrdio i Isus. To ste čuli u savjetu Nikodimu: „Ako se ko nanovo ne rodi, ne može vidjeti carstva Boži­jeg“. Nanovo se roditi znači od čovjeka, u egu usredište­nog, precentrirati se u Sopstvo ili Arhetip Boga, što je Isusovo ca­r­stvo Božije. Vukov prevod Novog Zavjeta, u terminološkom smi­slu, danas je nea­de­kvatan (ali su takvi, nažalost, i drugi prevodi). Isus kaže: „Koji čuva dušu svoju, izgubiće je; a koji izgubi dušu svoju mene radi, naći će je“. Kako vi da ovo razumi­jete? Ovako! Ko se čvrsto drži svog ega (u prevodu ego i duša su zbog nerazlikovanja ovih pojmova od strane prevodioca poistovjećeni) izgubiće božan­ske mo­guć­nosti promjene, to jest novog rođenja, a ko svoj ego rastoči, njega radi (Isusa, težnje ka dostizanja stanja prosvjetljenja ili nadčovjeka) to stanje će i dostići i svoju Dušu, arhetip Boga u sebi naći.
        Ošo, kako je to činio i Niče, tvrdi da je „svaka vera slepa i svako verovanje lažno. Vera vam ne pomaže da odrastete, već sa­mo da klečite poput robova pred mrtvim kipovima, trulim spisi­ma, primitivnim teoideologijama. Zaratustra (u ovim citatima  to znači Niče) želi da celu ovu zemlju očisti od svega što je trulo, od svega što je staro. On hoće da pogled usmerite ka dalekoj zvezdi – zvezdi koja je vaša budućnost, zvezdi koja i vi možete postati, zvezdi koja morate pos­tati, jer ako to ne učinite, vaš život neće biti smislen. ... Osmisliti ga možete samo ako gledate napred i puštate ono što je prošlost i što je umr­lo. Opasno je nositi mrtva tela. Opasno je biti okružen mrtvima, jer mogu da vam zatruju život – u stvari, to vam se već i dogodi­lo. Držite se onog što tek treba da bude, ali što još nije. To će vam davati mladost i svežinu, jer Boga možete pronaći jedino u svojoj vlastitoj duši. Ali Zaratustrina reč za tog Boga je nadčovek. A nadčovek nije fikcija; on je vaš potencijal, on je potencijal svakog čoveka“.
        Isus je govorio isto ovo što čusmo od Oša, o pogledu okrenu­tom ka prošlosti i o duhovno mrtvim ljudima. „A drugi od učeni­ka njegovijeh reče mu: ‘Gospode! dopusti mi najprije da idem da ukopam oca svojega’. A Isus reče njemu: ‘hajde za mnom, a osta­vi neka mrtvi ukopavaju svoje mrtvace’“. (M.: 8/21, 22)
        Vidite! Da bi se ove paradoksalne Isusove riječi pojmile po­re­b­no je da ih neprosvjetljenom neko objasni. Isusov savjet učeni­ku hajde za mnom, a osta­vi neka mrtvi ukopavaju svoje mrtvace, isto je što ja u knjizi Naša joga savjetujem či­ta­ocu: kreni s pou­kom hatha joge i kasnije osvješ­ći­vati nesvjesno, kako bi tako sam kod sebe potsticao i nadzirao proces individuacije, koji je proces duhovnog oživljavanja. Učeniku je fizički umro otac, a Isus mu savjetuje da mu oca ukopaju oni koji su fizički živi ali du­hovno mrtvi, jer u tom smislu nikada ni nisu oživili. Onaj ko u sebi ne prepozna nagon samoostvarenja (bar nakon četerdesete godine), on će život proživiti i umrijeti kao duhovno mrtav čovjek. Čitao sam da je neki čovjek, navodim po sjećanju, dao da mu na nad­gro­bnom spomeniku piše: umro sam u tridesetoj, a sahranjen sam u osamdesetoj. Ovaj natpis na nadgrobnoj ploči govori isto ono što je Isus rekao svom učeniku: osta­vi neka mrtvi ukopavaju svoje mrtvace. Moja misija je da ovovremenog čovjeka oživim. Le­ge­nda o Isusovom oživljavanju Lazara je parabola, simbol. La­zar je, prije susreta s Isusom bio duhovno mrtav, a Isus ga je duhovno oživio. Međutim, ljudi Isusovog doba, čak i pisci Jevan­đe­lja, nisu bili na duhovnom nivou da Isusove parabole izraze ljudima, usredištenim u egu, na razumljiv im način.
        Ošo je odlično zapazio da je „ljude lako impresionirati krup­nim rečima koje ne razumeju. Ljudi žele samo u jedno da budu sigurni, a to je da im oni koje slušaju ne govore ništa protiv nji­hovih predrasuda, da ne govore ništa protiv Boga, da ne govore ništa protiv raja ili pakla, da ne govore protiv svetih spisa, već obrnuto, da ih sve veličaju. Baš njih briga hoće li ta velika pridika izmeniti svest. A ako nije u stanju čak ni to, kako da onda prome­ni čovečanstvo? Možda niko i ne želi promene. Promena iziskuje napor, a čovek je lenja buba. Promeniti nešto znači upustiti se u nepoznato, a čovek je kukavica. Drži se poznatog čak i kada se radi o čistoj patnji – ako ništa drugo, bar je poznato“.
        Svojevremeno sam duhovno patio. Obraćao se mnogima, ka­s­nije sam shvatio, koji su bili meni slični, ali nisu bili spremni da se upuste u nepoznato, već im je više odgovaralo da idalje pate. Upustio sam se u nepoznato i otkrio čudesa nepoznatog.
           
        Kada se to dostigne tek tada je moguće shvatiti šta je Sokrat rekao kada je kazao: „Znam, da ništa ne znam!“ Tad shvatamo da ova Sokratova izjava nije korek­tno zapisana. Ona je glasila. „Znam da nisam znao, a sada znam!“
           
        Kada je pred kraj života sv. Toma Akvinski dostigao prosv­je­t­ljenje, on je shvatio besmislenost teologije i nakon toga nije htio ni jedne riječi napisati u svom glavnom a nezavršenom djelu.

        Nažalost, episkop Nikolaj je do kraja života ostao teolog.       

        On je priznao Njegošu, indirekt­no, da je bio prosvijetljen, koje stanje duha je prije Bude i Isusa bio postigao Zara­tus­tra, jedan od najstarijih Velikih Prosvjetljeni­ka, nama po­z­natih, a Njegoš se s njim dodiruje u hramu Boga svet­losti. Cr­kva se ovome nije usprotivila, ali da je Nikolaj napi­sao da je Njegoš bio dostigao isto stanje duha kao i Isus, e, zbog toga bi imao veli­kih problema i niko ga ne bi spasio od izopštenja.
        Njegoš svoj testament započinje (obraćanjem Bogu): „Blagoda­rim ti, Gospode, što si me ti udostojio dići na jednu iz vi­siona tvog svijeta i blagovoljeo napojiti me lučama tvoje svjet­los­ti, tvog čudesnog sunca; blagodarim ti, Gospode, jer ti si me nad milio­nima uznio i duhom i tijelom“. Episkop Nikolaj konsta­tu­je da je Njegoš „video svetlost Boga, koja je drugima bila nedo­s­t­u­p­na; on je osećao sebe blizu ove svetlosti“. Evo pri­mje­ra kako i najumniji sveštenik ne može prekoračiti okove ka­nona koji mu je naturen. Njegoš u testamentu zahvaljuje Tvorcu što se udostojio dići ga na jednu iz visiona svog svijeta i blago­vo­ljeo napojiti ga lučama svoje svjetlosti, svog čudesnog sunca, što ja­s­no pokazuje da se On osjećao prosvjetljenim, slično kao i Isus. Međutim, sveštenik-teolog prihvata da je Nje­goš „video svetlost Boga, ko­ja je drugima bila nedostu­p­na“, pa dodaje „on je osećao sebe bli­zu ove svetlosti“. Njegoš veli da je bio napojen lučama božije svjetlosti, njegovog ču­des­nog sunca, a rijetko uman srpski teolog može pri­­hva­ti­ti tek toliko da je Njegoš „osećao“ da je blizu bo­žije sve­t­­losti. Primjer šta čini dogma, kako priječi iskru da bljesne!

Ali iskra je, ne samo bljesnula, već u mom slučaju i u mom nauku zasjala je sjajem kao i u Luči i u spoznajama ostalih Velikih Prosvjetljenika.

Religijski vlastodršci, Kler, uvijek se najviše pla­še pros­vj­e­t­­lje­nika i nastoje ih ukrotiti, a što u tome više istrajavaju, tim čine veću štetu po sebe. A zašto oni tako postupaju? Zato što prosvjetljenici jedini razotkrivaju njihove laži, njihov biznis.

Gete je u Faustu divno izrazio odnos većine naroda, sveštenika i zvaničnika pre­ma prosvjetljenicima. Čujte:
„Vagner: A svet? A ljud­s­ko biće! Svako želi da spozna njih /
Faust: Da, da, onako kako je kadar da spoznaje. Ko sme da tome pravo ime daje? A one malo­bro­jne, što su nešto i saznali, al' nisu znali vešto da skrivaju saz­na­nja ta, no su ih, srca nabujala sva, prostom puku obznanjivali, njih su, otkad za svet se zna, razapinjali i spaljivali!“

Jedan od rijetkih prosvjetljenika u Americi u XX vijeku, Oldus Haksli, reče: Pošto ne znamo ko smo, pošto smo nesvesni da je Kra­lje­v­stvo Nebesko u nama, ponaša­mo se na generalno luc­kaste, često lude, a nekada i kriminalne načine, koji su tako karakteristično ljudski. Spašeni smo, oslobođeni i prosvetljeni onda kad opazimo ranije neopaženi centar bića koji je u nama; kada spoznamo svoju večnu Suštinu.

Da Prosvetljeni nisu propovedali, ne bi bilo izbavljenja ni za koga. Ali, pošto su ljudski umovi i ljudski jezici ono što jesu, to neophodno propovedanje je ispunjeno opasn­o­s­tima. Da su reči istovremeno i neophodne i fatalne, svi Prosvetljenici iskusili su u mnogim slučajevima.

Kod mene je bilo i još je tako, kako reče Haksli, jer već skoro pola vijeka prkosim bezumlju i, slično kao što je to činio Sokrat i neki od prosvljetljenika, samo manje glasno nego oni, pokušavam, u posljednje vrijeme uglavnom preko knjiga, bar nekim ljudima ukazati da se osjećaj smisla života ne može postići ako čovjek pristaje da bude šarafčić u nekoj od „megamašina“, koje su smišljene radi koristi određenih grupa i klanova – kod nas bi se to moglo reći i čelnika političkih partija, njihovih skutunoša i tajkuna, koje uglavnom sačinjavaju, u moralnom smislu viđeno, nitkovi i hulje – da bi se pomoću tih društvenih mašina „mljela“ čovjekova individualnost. Možete li zamisliti šta bi Njegoš postigao u životu da se nije svim svojim bićem odupro „megamašini“, instituciji na čije čelo je došao sticajem život­nih okolnosti? NIŠTA! Samo bi ostao iskra u smrtnoj prašini. Zbog istrajavanja u svojoj misiji iskusio sam svakojaka maltreti­ranja i poniženja, pa i šest pokušaja ubitstva. No, hulje još nerviram svojim postojanjem. Doklen će tako biti, ne zna se!

Na kraju reći ću nešto što će nalikovati na uputstvo, iako je i cijelo ovo predavanje baš to – kako da se  čovjek ponaša ako želi da svoj život osmisleno proživi:
Ne kajem se što sam život posvetio borbi za Istinu i Pravdu, pa kada bih ponovo bio u prilici, i sa ovim gorkim iskustvom, da ponovo živim, postupio bih, okolnostima primjereno, slično, ali onaj ko nije spreman prihvatiti kao svoj životni kredo sadržaj jedne fusnote iz moje disertacije, pa kasnije knjige Inflacija i moral, neka taj ne pokušava da me oponaša. U toj fusnoti navodim citat od Fihtea, koji glasi: „oni čija je izabrana prijateljica istina; koji su joj prvrženi u životu i u smrti; koji je preuzimaju onda kada ju je čitav svet odgurnuo: koji je javno uzimaju u zašti­tu onda kada je drugi vređaju i kleveću; koji za nju radosno podnose lukavo skrivenu mržnju velikih, neukusno podsmevanje bezumlja i sažaljivo sleganje ramenima onih koji imaju smisla za malenkost“, (k.c.) najprije moraju podnijeti bol koji jednom prerasta u radost. A radost se javlja onda kada čovjek ove Jovove riječi mo­že kazati kao svoje: „Neće usne moje govoriti bezakonja, niti će jezik moj izri­cati prijevare. Dokle dišem neću ostupiti od svoje dobrote. Držaću se pravde svoje, niti ću je ostaviti; niti će me prekoreti srce moje dokle sam živ“ (Jov, 27/4-6).
            Vjerovatno da ova fusnota u ovom dobu – dobu moral insanity – zvuči anahrono, slično kao i Kiplingov testament sinu u vidu savjeta. Kada sam taj testament prije nekoliko godina pročitao prvi put, iz njega sam saznao da sam se skoro čitav život ponašao, uglavnom, u duhu savjeta iz tog testamenta, iako za njega nisam znao. Podsjećanja radi, najpoznatiji testament u svijetu glasi: AKO:

Ako možeš da sačuvaš glavu kada je svi gube a optužuju tebe, ako možeš da veruješ sebi kada svi u tebe sumnjaju ali da im dozvoliš da sumnjaju, ako možeš da čekaš, a ne umoriš se od čekanja, ili da slušaš laži, a u njima ne učestvuješ, ili da te mrze, a da ne daš razloga za mržnju, a da ipak ne izgledaš suviše lepo niti govoriš suviše mudro; ako možeš da sanjaš – a da snovi tobom ne zagospodare, ako možeš da misliš – a da ti misli ne postanu cilj, ako si u stanju da se suočiš sa Trijumfom i Propašću, a da se prema njima ponašaš jednako; ako možeš da podneseš istinu koju si izrekao, koju su hulje izopačile da bi zavarale ljude, ili da gledaš stvari kojima si posvetio život – polomljene – i pogneš se da ih popraviš pohabanim alatom; ako si u stanju da prikupiš sve svoje pobede i rizikuješ ih u jednom krugu „krajcarica“, i izgubiš i pođeš ponovo od svojih početaka, a o gubitku nikada ne izustiš ni reči; ako si u stanju da prisiliš srce, nerve i mišiće da ti služe dugo pošto ih više ne bude i da nastave tako kada u tebi ničeg nema, osim Volje koja im naređuje: „Natavite!“; ako možeš da govoriš sa masom, a zadržiš čestitost, ili hodaš s Kraljevima – a ne izgubiš običnost, ako svi na tebe mogu da računaju, ali niko previše, ako neoprostivi minut možeš da ispuniš dugim bekstvom od šezdeset sekundi; Tvoja je zemlja i sve na njoj, i – još više – bićeš Čovek, sine moj!

Njegoševa želja da ga se sjećamo kao Čovjeka, a ne kao vladike ispunjena mu je. Sada, 162 godine nakon Njegove smrti, rijetko se ko sjeća da je on bio vladika, a nema nikoga ko mu se ne divi po tome koliko je bio gorostasan kao obožen Čovjek.

Čas iz transcedentne psihološke funkcije je završen. Oni koji se žele pohvaliti da su pojmili rezultat, neka izvole to javno reći. Kao profesor ocjeniću ono što čujem. Ako time budem zadovoljan, uslijediće za nagradu jedna moja knjiga na poklon.

Нема коментара:

Постави коментар