уторак, 10. април 2012.

Otvoreno pismo tužiocima i sudijama Haškog tribunala u procesu Radovanu Karadžiću, njegovim pravnim savjetnicima i Radovanu, podsjećanja radi



Ako slučajno strefite na ovaj blog evo informacije o mom sajtu:


 www.durmitara.com  i e-mail adresa: durmitara@yahoo.com



OTVORENO PISMO TUŽIOCIMA I SUDIJAMA HAŠKOG TRIBUNALA KOJI SUDE RADOVANU KARADŽIĆU, A UZGRED I NJEMU


(Da biste povećali, zumirali tekst, to možete učiniti tako da držite pritusnut taster Ctrl i istovremeno kuckate na tipku + dok ne dobijete odgovarajuću veličinu teksta. Za smanjenje, ponovo držite pritisnut taster Ctrl i kuckajte na tipku minus, koja je za crtice, desno od tipke za tačku) 

Gospodo,

Autor sam knjižice Obrati se, dušo izgubljena! – otvoreno pismo Radovanu Karadžiću, koju sam kao autor-izdavač objavio u prvom (latiničnom) izdanju 2000. i u drugom (ćiriličnom) 2001. godine. Dva primjerka te knjižice (u latiničnom izdanju) dostavio sam predstavniku Tribunala u Sarajevu 2001. godine, koliko se sjećam on se prezivao Hodžić, uz molbu da tu knjižicu dostavi, jedan primjerak tužiocu Tribunala, a drugi biblioteci Tribunala. Ako je knjižica stigla do Tribunala, bilo je normalno da dobijem informaciju o tome, ali to nije uslijedilo, pa vi, gospodo, ako knjižicu niste primili, na osnovu ovoga procjenjujte kako rade službenici koje plaćate da svoj posao obavljaju profesionalno.

Da ste tu knjižicu imali priliku pročitati, vi kojima je ovo otvoreno pismo naslovljeno, sasvim drugačije biste vodili krivični postupak protiv Radovana Karadžića, zahvaljujući saznanjima koja biste iz te knjižice stekli i na koja biste njome bili upućeni – uz očekivanje da radite po profesionalnoj i ličnoj savjesti i ako pretpostavimo da tu savjest imate – pokazujući potom svjetskoj javnosti da ste kompetentni za dužnost koja vam je povjerena, a ne da pokazujete, kako sada činite, da ste za ono što treba da obavite osobe nedorasle za svoje uloge.

Da biste shvatili da ste nedorasli svom zadatku poučiću vas ovom pričom. Bila jedna kuća (na Balkanu) udaljena od seoske škole i otac svog sina, koji je već kao mali čuvao ovce, pošalje u školu tek kada je on dovoljno porastao da može prelaziti razdaljinu od kuće do škole i nazad. Kad ga je učitelj poučavao računu među djecom, od kojih je dječak bio oko duplo stariji, da bi mu pomogao pri ovladavanju osnovnim računskim radnjama, navede mu primjer koji bi dječaku tre­ba­lo da je razumljiv, pa mu veli: imaš u toru 20 ovaca, 10 ovaca je preskočilo preko ograde, koli­ko je ovaca ostalo u toru? Dječak odgovori, kao iz topa: nijedna. Učitelj pitanje ponovi strpljivo, a dječak se uzjoguni pa veli: učitelju, znam da mi račun ide teško, ali ti pojma nemaš o ovcama. Ako je u toru i stotinu ovaca, pa ako samo jedna preskoči ogradu, u toru neće ostati nijedna.

Gospodo, vi ste slični seoskom učitelju iz ove priče. Vi, slično kao on račun, znate zakonske paragrafe i pravne zavrzlame, ali vi pojma nemate o tome zbog čega se Radovan Karadžić, ili bilo ko drugi, njemu sličan, ponašao tako kako je to činio, nakon što su u njemu, ovako i onako –    egzogenim i endogenim faktorima – aktivirani kompleksi, a njegovo ponašanje potom usmjerava­no u onom pravcu kako su to egzogeni faktori unaprijed zamislili radi ostvarenja svojih ciljeva.

Vi pred sobom imate čovjeka koji je, prije ulaska u politiku, bio psihijatar. Kome je poznavanje i liječenje oboljele ljudske psihe bila profesija i koju je, kako su njegove kolege izjavljivale, on uspješno obavljao, a koji se meni – njegovom dugogodišnjem drugaru, nakon što je ušao u politiku, kada su ga preplavili lični i nacionalni kompleksi, podstaknuti određenim obećanjima od strane obavještajaca koji su bili mnogo veći stručnjaci za psihu od Psihijatra – doimao kao osoba s kojom u psihološkom smislu nije sve kako bi to trebalo biti, posebno s obzirom na novu poziciju s koje je on mogao činiti jak uticaj na, novonastalim okolnostima, zbunjene, skoro sasvim samoizgubljene ljude. Na Srbe u BiH na jedan način, a na pripadnike druge dvije nacije, Muslimane i Hrvate, drugačije.
Naučno su tek početkom XX vijeka P. D. Uspenski i K. G. Jung podrobno objasnili segmente ljudske psihe i postojanje više psihičkih funkcija, među kojima su osjećajnu (emocionalnu) označili kao primarniju i po redosljedu stariju od intelektualne. A poseban doprinos boljem poimanju emotivne funkcije dao je Daniel Goleman, objavljivanjem 1995. godine knjige Emotional Intelligence, Bantam Books. (Emocionalna inteligencija, Geopolitika, Beograd, 2001.)

(Moj stil pisanja je da u fusnotama navodim dodatna objašnjenja i činjenice. Zato predlažem da fusnote čitate, jer bez njih osnovni tekst je nepotpun. Kad kliknete na broj fsunote pojaviće vam se na ekranu njen sadržaj. Kad čitanje fusnote završite, kliknite na njen broj i pojaviće vam se osnovni tekst).

Molim vas da imate u vidu da ne smatram kako Radovan Karadžić, po ulasku u politiku, nije bio normalan, viđeno to u uobičajenom smislu te riječi. Takva kvalifikacija se ni danas ne bi, na primjer, mogla dati ni za Hitlera. Međutim, osjećajna funkcija je rezervoar potisnutih nesvjesnih sadržaja i kompleksa, koje ima svaki čovjek, kao i ono što je Niče nazvao voljom za moć. Kada se kod nekog pojedinca, najčešće određenim okolnostima podstaknuto, udruži ispolja­vanje njegovih glavnih kompleksa sa voljom za moć,[1] taj će rado odabrati politički poligon za manifestaciju svojih dugo prikrivanih kompleksa, pa i kompeksa niže vrijednosti i svoje aktivnosti će, da se Vlasi ne dosjete, zaogrnuti u nacionalne, klasne, vjerske itd. apstraktne ciljeve. Takvi ljudi su, kao bogom dani, da kroz svoje aktivnosti realizuju ciljeve vladara iz sjenke (tajnih društava i obavještajnih službi). Da tako rade, neki od njih su toga svjesni od početka i revnosno obavljaju dodjeljenu im ulogu radi benefita, koje tim povodom dobijaju, a neki nisu ni svjesni da su samo marionete u onome što čine kao svoje aktivnosti, u čemu ih podržavaju tobože dobronamjerni.

Moj utisak je da je Radovan najprije pripadao ovdje pomenutoj drugoj grupi, dok je bio u službi rušenja jednopartijskog i socijalističkog sistema, ali kada se, kasnije, aktivnostima kojima nije bio dorastao, uvalio u živo blato, tada, šta god da je činio tonuo je samo dublje i dublje.

Radovan, nakon ulaska u politiku, više nije bio u stanju kontrolisati Pandorinu kutiju u sebi i uz to postao je bezosjećajan za realnost, što se događa svakom neurotičaru kada njegov super-ego (Frojd) više nije u stanju da ima kontrolu nad kompleksima koje je ranije uspjevao zadržavati u podsvjesnom. Jedan od dokaza da je ovo moje zapažanje bilo tačno, može se naći u knjizi Biljane Plavšić Svjedočim, u kojoj ona opisuje neke Radovanove postupke na početku rata i kasnije, koji su joj se doimali kao nenormalni. U Otvorenom pismu Radovanu dao sam mu prekore i savjete na osnovu svojih utisaka o njegovim postupcima, a Plavšićeva, koju je Radovan muški nasamario, o njemu piše na osnovu viđenja Radovanovih postupaka izbliza. S Radovanom sam se vidio, po mom zahtjevu, jednom na početku rata i tada smo razgovarali. Drugi put sam ga vidio slučajno (1994. g.) nekom prigodom. Oba puta moj utisak o njegovom psihičkom stanju bio je isti – da on nije u mogućnosti pojmiti realnost oko sebe, zbog toga što nema samosvjesnost realnosti u sebi. Kasnije, čitajući knjigu Svjedočim Biljane Plavšić, saznam da nisam bio jedini koji je imao utisak Radovanove svojevrsne nenormalnosti. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, saznavši da se priprema iseljavanje Srba iz Sarajeva i okoline, dođem iz izbjeglištva na Pale da o tome, kako sam rekao njegovoj sekretarici, razgovaram s Radovanom i pokušam ga urazumiti da se to ne čini, ali on me nije htio primiti na razgovor. Da ništa drugo, onda, nakon potpisanog mirovnog sporazuma, po kome je BiH jedinstvena država s dva entiteta, iseljavanje oko 130.000 sarajevskih Srba sa njihovih vjekovnih ognjišta, dokaz je da je Radovan Karadžić bio emotivno nenormalan, a očito je da je takav i sada, i da ga ta nenormalnost sprječavala da bar sada racionalno promišlja. On sada, umjesto da se pokaje i prizna kako je tokom rata bio samo marioneta raznih i svakojakih interesa, kojima je bio cilj da se ovdje dogodi baš ovo što se dogodilo, on proba da opravda svoje ponašanje kao razumno i bezgrešno, a da su za sve što se u BiH događalo bili krivi Muslimani, jer oni su bili odlučili da se iz jedinstvene države izdvoje i po cijenu rata, što je tačno. Da oni tako postupe na to su bili navedeni i od onih instruktora, koji su već bili Radovanovi mentori, i od drugih, kojima je bio cilj reislamiziranje bh. muslimana i time kod Srba aktiviranje kosovskog mita, te sijanje ovdje, u predvorju Evrope, sjemena najradikalnijih islamskih sekti. Da bi to sjeme palo na plodno tlo i potom isklijalo, pa izraslo u biljku koja se širi kao korov, prvo je trebalo obaviti pripremu tla, a što se ratom najuspješnije postiže, posebno ako to još podrži i Vatikan.


Gospodo, ako niste upoznati sa slučajem gospođe Emilije Lombardi, koja je krajem XIX vijeka u Švajcarskoj, u stanju emotivne pomračenosti zaklala četvoro svoje djece, nakon čega je pokušala samoubistvo, upoznajte se sa završnom riječi njenog advokata u krivičnom postupku protiv nje, u kojoj je prvi put zatraženo liječenje optuženog umjesto zatvora. To će vam pomoći da shvatite zašto vam se javljam ovim otvorenim pismom i upozoravam vas da u postupku protiv Radovana Karadžića ne počinite grešku, kojom će, ako je učinite, biti osramoćena svjetska pravna struka.

Adrijen Lašnal, advokat gospođe Lombardi, svojom dubinskopsihološkom analizom postupka gospođe Lombardi, sudijama u postupku protiv nje pomogao je da donesu pravilnu presudu, tvrdeći da je u djelu gosp. Lombardi patološki problem stariji i bitniji od pravnog pitanja. Zahvaljujući tome ona je upućena na obavezno liječenje i iz bolnice za duševno bolesne otpuš­te­na je nakon sedmogodiš­njeg liječenja.[2] U ovom mom pismu vama, moja namjera je ista, kakva je bila i advokata Lašnala, samo što je u ovom slučaju u pitanju čast svjetskog pravosuđa.

Lašnal reče sudijama: „Nasuprot utisku koji samo delo na prvi mah izaziva, ovo ipak nije nikako voljni zločinac, surovo i odvratno biće koje bi imalo biti predmet gnušanja i strogosti suda, već jedna nesrećnica, satrvena naužasnijom bolešću koja joj, uz sačuvani razum, uništava moralnu snagu i koja održava razboritost a unakažava volju i uništava upravljanje samom sobom“.

Imajte u vidu da je ovo što ćete čitati kao izvode iz knjižice Obrati se, dušo izgubljena! – otvoreno pismo Radovanu Karadžiću objavljeno 2000. godine, a pisao sam godinu-dvije ranije.

«Mogu pretpostaviti da će kod tebe već naslov ovog pisma stvoriti animozitet za njegov sadržaj, ali, Radovane, meni je, na­kon na sebi samom izvedenog procesa samospoznaje, jedino stalo da pomognem drugima da postignu slično stanje duha. No, da bi tebi sada iko pomogao, a pomoć ti je očito potrebna, i zato ti je na ovaj način i nudim, ti moraš prihvatiti da otrpiš bol koji je potrebno podnijeti da bi se stiglo do stanja ozdravljenja.
Ti si, Radovane, vrlo specifičan bolesnik, a za izlječenje je osnovni uslov da shvatiš da si bole­stan. Rečeno riječima Bore Stankovića, ti si bolestan od sebe samog. Bolestan si od neura­v­no­­teženosti između svjesnih i nesvjesnih dijelova svoje psihe. Tvoj pro­blem je danas odlika najvećeg broja ljudi, ali je on kod tebe, s obzirom na tvoje političko angažovanje, postao tragično vidljiv, ali, budimo bez zabluda, nije to bilo nimalo slučajno.[3]
Ti si od svoje umne zasljepljenosti i harizmatičke pojave, uspio da o sebi stvoriš mistifikovan lik spasioca. Za to ti je veli­ku uslugu učinio Alija Izetbegović, a ti mu zahvalno uzvra­tio pr­o­­tuuslugom, jer bez vašeg međusobnog odnosa, onakvog kakav je on bio, nijedan od dva naroda ne bi se mogao onako to­talno zbu­niti i potom zaluditi. Ali potrebno je pomoći narodu, i srpskom,  i bošnjačkom, da napokon progledaju i da uvide da ste vi bili sa­mo ekstremni zanesenjaci opčinjeni slič­n­im, a oprečnim ide­ja­ma –   sva­ki od svojih sveštenika podr­ža­n – što je Zapad vješto is­ko­ri­s­tio: da pr­a­­­k­tično rea­li­zacija tih ideja bude pogubna po oba naro­da; čak u budućnosti i mnogo više od ovog što je to sada vidljivo.
Iako je za rat na ovim prostorima bilo mali milion raz­loga, psihički faktor je bio presudan da se rat dogodi. Ukratko, svjesni dio psihe, svijest, pritiješnjena sadržajima podsvjesnog, koji su se godinama tokom odumiranja komunističkog sistema ko­me­šali, a u određenom momentu podstaknuti nacionalistič­kom po­litikom, jače se pobunili i tra­žili da ih svijest prihvati, i ova je, prihvata­jući ih, bila raz­nesena centrifu­gal­nim silama; bila se otrgla od sa­mo­u­ređujućeg i centri­pe­talnog središta, koje je u nesvjesnim di­je­­lo­vima psihe. Jung takvu poja­vu naziva napu­ha­vanjem svijesti, koje se po njego­vom mišljenju “može ublažiti samo naj­stra­ho­vi­tijim društvenim katastrofama. Napuhana svi­jest uvijek je ego­cen­tri­čna i svjesna samo vlastite prisutnosti. Ona ni­je sposobna učiti iz prošlosti, poimati sav­re­me­na doga­đanja i do­nositi ispra­v­ne zak­ljučke o budućnosti. Hip­notisana je samom sobom i s njom se ne može govoriti. Sto­ga je osuđena na kata­s­trofe koje će je, ako je pot­reb­no, usmr­ti­ti. Na para­dok­salan način napuhnuće je onesvješćenje svijesti”. (Treba li pametnom još išta reći o tome zašto nam se desio rat?). Iz činjenice onesv­ješćene svijesti, Radovane, i kod vođa i kod naro­da, proističu svi na­ši osnovni pro­b­lemi. Ali kako da to bude shva­ćeno, kada je svi­jest onesvje­šćena? Jedino osvje­š­ćenjem svijesti, i zato ti pi­šem ovo otvoreno pismo, svjestan da oni umni slijepci koji su bez mo­­r­al­­nog integriteta neće moći shvatiti zaš­to sam ga pisao. Umno sljepilo je strašno, ono je poprimilo raz­mj­ere epi­de­mije, a potpirujući ga, ti si pridobio naklonost mase, ljudske go­mile, ali od te boljke duše moramo se liječiti, a sva­kom, ko se tog muč­nog procesa bude dotakao, ne gine mu i muka, i trenutna bruka – anateme. (…)
Radovane, nema većih lju­d­s­kih postignuća već: prvo, sa­mo­­spo­­znati sebe, a iz ovog, u nje­govom najvišem nivou, pro­izilazi i drugo – voljeti ljude, biti za njih empatičan, ali bez ikak­vog svjesnog nastojanja da se ta­kav bude, već se jednos­tavno pre­pu­stiti stanju kad nas ljubav za druge ljude preplav­lju­je, ali ne za neke apstraktne, već i za naše prve susjede, bez ob­zi­ra ko su i šta su oni, najsličnije nekako kao što je slu­­­čaj sa za­lju­b­lje­nom oso­bom. Ovo se Radovane, kao normalno stanje du­ha postiže kad se čovjek oboži. Tada se u nama generiše lju­bav za druge lju­de, slič­no kao što tebe (nesvjesno) razdire  mržnja prema njima. En­e­r­get­ski rezer­voar u nama, i za ljubav, i za mržnju je jedin­st­ven, je­dan te isti, samo je pitanje koja je slavina skroz odvijena. Ako je otvor za ljubav potpuno propustan, tada nema šta da dos­pije u kanal kojim bi oticala mržnja. Ovo saopštavam na osnovu is­kustva, a u vri­je­me najvećeg ludila od međuna­ci­onalne mržnje za­pisao sam da svoju ljubav za ljude drugih vjera i nacija moram da sramno skri­vam samo zato da mi za­ludo, bez ikakvog efekta, ne bi odletila glava, ali da znam da će doći vrijeme kada će mr­ž­nju biti sramota pokazivati i onima koji će je još i tada osjećati. (…)
Crni Radovane, žedno tumarajući za vlašću, pošto si je tražio u prostorima ljudskih obmana, iluzija i laži, ti si na­ba­sao na sveštenike, koji su se tu zatekli kao na svom terenu, kao na  grun­tu 1/1. Ugledavši se, od­mah ste shvatili, i to je jedino što ste bili u stanju da shvatite, da ćete svoje ciljeve – nakon ras­ta­ka­nja komu­nističke ideolo­gije: ponovnog duhovnog za­mla­ći­vanja naro­da i njegovog materijalnog poharavanja, sa svr­hom va­šeg ličnog i grupnog koristoljublja – postići udruženo jednos­tav­nije ne­go što bi vam to bilo izvodljivo pojedinačno. U tu svrhu ste ot­po­­­če­li da oponašate, trapavo i karikaturalno, one na koje ste pro­jek­to­­vali svoju mržnju, dok ste tim, čovjeka nedostojnim osje­ćanjem, opijali narod, tako kao da je ono neko božansko piće. (…)
Svrha i ovog pisma je da se periodu mržnje podspješi kr­aj i podrži vrijeme preokreta. Može li u ovom času i na ov­im prostorima od ovog biti uzvišenijeg, čovjeka dostojnijeg ci­lja?  Ne može! Ako misliš da nemam pravo, imenuj u svom od­go­voru šta bi to drugo bilo? A zarad preokreta, nastaviću s Jun­go­vim sjajnim zapažanjem u vezi problema onesvješćenja svi­je­s­ti, jer dok problem ne shvatimo, nemoguće će nam biti – prevazići ga.
 “Kada je sudbina priredila Evropi najgnusniji rat (Jung misli na Prvi svjetski rat) koji je trajao četiri godine, rat koji niko nije želio, gotovo se niko nije pitao ko je zapravo pro­uz­rokovao taj rat i njegov nastavak. Niko nije priznavao samo­me sebi da je Evropljanin bio opsjednut nečim što ga je lišilo sva­kog slobodnog odlučivanja. To opsjednuto i nesvjesno stanje trajaće podjednako i dalje, sve dok Evropljanin ne ’zadrhti od svoje sličnosti Bogu’. Taj preobražaj može otpočeti samo u pojedincu; jer mnoštvo, gomila su slijepe životinje, što je dobro poznato. Stoga mi se čini važnim da bar pojedinci, ili određeni po­jedinci, počnu uviđati kako ima psihičkih sadržaja koji ne pri­padaju samo svijesti već su u nama stariji i dublji, a svijesti su prethodili. Te sadržaje je do izvjesne mjere moguće sviješću do­ku­čiti i tako postići odgo­va­rajuće, preporađajuće ucjelovlje­nje psi­he i ujedno osvješćenje svijesti. Taj postupak treba izvr­šiti uvi­jek kada se želi izbjeći pri­je­tećem napuhnuću svijesti".
Tebi je poznato da se tridesetak godina bavim jogom. Njo­me, uz Jungovo djelo, pošlo mi je za rukom da postupak ko­­ji bi se mogao imenovati i kao osvješćenje svijesti, i koji se kla­­si­čno zove samospoznaja, na sebi sprovedem do zadiv­lju­ju­ćeg ni­voa, a i da uobličim po­u­ku za druge, relativno jednostavno razum­lji­vu, konstruišući duhovnotjelesni metodu koji sam nazvao na­ša joga. (Ovo naša, znači hatha joga razastrta na našu duhovnu podlogu).
Iako si neuropsihijatar, ti, uprkos svog stručnog znanja i flertovanja s religijom, do sada nisi znao kako da izađeš na kraj sam sa sobom. Odnosno, uzeo si da izigravaš ulogu narodnog spa­­si­oca prije nego što si sebe samog spasio od sebe – onakvog kakav si uistinu. Ta činjenica mi daje osnova da ti preporučim du­­­­ho­v­no­tjelesni metod naše joge, koji bi ti mogao biti od po­mo­ći da sada spasiš sebe od sebe, pošto se taj metod, pored hatha joge, temelji i na nauci Karla Gustava Junga, nadam se tebi, bar inte­lek­tu­al­no, unekoliko poznatoj. (Neobrazovan čitalac ovog pi­­sma ovaj pri­jedlog neće moći ni pojmiti, iako je sva umna du­bina ovog pisma upravo u ovome, a nadam se da ćeš ti bar naslutiti o čemu je riječ. Uslijediće pojašnjenje ovog prijedloga, i za tebe, i za slučajnog, a dobrodošlog, čitaoca ovog pisma).
Sasvim sam svjestan da ću ovim ispa­sti neskroman, a za ne­­ke i blesav, pa čak i sasvim lud, jer se, bez ikakve svjetovne mo­­­­ći, čak devetu godinu i bez za­­pos­lenja, naj­­­s­li­čnije, spolja vi­đe­­­no, kao neka školovana bena koja je prolupala, a teško je pred umno zaslijepljenima i poreći da tako nije, čim se izla­žem mo­gu­­ćem riziku – jer oni će reći, ovo pametan niko ne bi učinio – što se na ovako duhov­no superioran način sta­v­ljam sam naspram tebe Ra­do­vane, te i još  mnogih, svjetov­no viđeno, silnih i moć­n­­ih, koji iza se­be u umnom toru dr­ž­i­te podosta naroda i za svoju odbranu od bi­lo kakve kritike računate na manipulacije s njego­vom za­sli­­je­­p­­lje­nošću. Tim ljudima, koje bolno žalim zbog nji­h­o­ve zave­­de­nosti, po­ru­­čujem Sene­ki­nim rije­čima: “Imajte na umu da niš­ta osim du­ha ne za­slu­žuje divlje­nje; i ako je on velik, ni­šta se ne mo­­že su­p­rot­staviti njego­voj veličini”. Ra­zum­ljivo, vi­­đe­no to na dugi rok. Duh je na najnižem nivou kod ono­ga ko pa­ti od na­­pu­h­­nuća ili onesvješćenja svijesti. Svaki čo­v­jek se ra­đa s po­­te­n­ci­jal­nim mo­gu­ć­nostima da se vine do jed­nog višeg ni­voa du­ha, ali ip­ak naj­veći broj ljudi život proživi ne doku­čiv­ši ga; os­­­ta­­jući u svo­jim, čak svim, životnim aktivnostima na nivou svijesti, inte­le­­k­­­ta, a svi­jest, razum ili um je samo jedan segment (carstva) duha. 
Konstatujući ovo ne iskazujem ništa što već nije poznato, ali jedno je o nečemu imati intelektualno znanje, a sasvim je neš­­to drugo o toj božanstvenoj mogućnosti ljudskog duha imati i odgo­varajuće iskustvo. E, to iskustvo, koje teško i mučno pos­ti­goh, što je Isus nazvao ponovnim rođenjem a Jung vitalnim i iz osnove preobražajnim zbivanjem, daje mi mogućnost da vi­dim i ono za šta si ti, Radovane, sada potpuno slijep. Šta je to, nije je­d­no­stavno predstaviti onome ko je bez odgovarajućeg isku­s­t­va, a pokušaću predočiti ti to uz pomoć Njegoševa duha, na čiju dušu, “veličanstvom ne­ba raz­nesenu”, si ti, svojim postup­cima, kod mu­s­­li­­m­a­n­­ske populacije bacio grdnu sjenku, a nadam se da će moje djelo doprinijeti tome da ona bar malo bude uklonjena.
“Čovjek izgnat za vrata čudestvah, /on sam sobom čudo so­či­njava; ... Njegova će duševna tablica / s obje strane biti načer­tana / s dva sasvijem protivna zakona: / na jednu će zakon pravde blage / bit u svete načertan linije, / na drugu će prevlasnika njina / zla svakoga crnjat se zakoni – / adski spomen veze sa Satanom”
Vidiš kako veliki umovi govore isto o istome, samo razli­či­to to izriču. Prije Junga, ono što je vrlo blisko njegovom pojmu napuhnute svijesti, Njegoš je imeno­vao drugom, tamnom stra­nom Božanskog zakona u na­ma. Prema tom zakonu svaki čov­jek je potencijalno i Anđeo, i Đavo, jer u nama su obje mogu­ć­nosti, ali tu je i naša svijest, koja uz duhovnu tradiciju i ku­l­turu, treba da nam pomogne da odabe­remo i u sebi podsti­če­mo ljud­sku moguć­nost, umjesto satanske. Kako nastavlja Njegoš:
“Moć će čovjek ova dva zakona, / kad posveti misli mojoj (Božjoj) pravdi, / bez nikakve muke različiti; / ali adsko pro­kle­ti­je duha / čovjeka će češće pljenivati. / Ova borba pravde i ne­p­r­a­v­de, ... biće ona sa svijem užasom / pečatana na dušu čov­je­ku”.
Ono ranije pominjano spašavanje sebe od sebe samog, znači sticanje umijeća samospoznaje, kada čovjek spoznaje i đavolj­sku stranu sebe samog, ali i nauči da je prevazilazi u korist svoje božan­ske strane. Sve civilizacije svijeta i sva kultura u njima do­­s­ti­zana, svodila se na to da čovjeka uputi kako da on u svom ži­votu postigne, kao svoje normalno stanje, ispoljavanje svijetle strane svog bića. Kad je to čo­vjeku polazilo za rukom, ta­da su u kulturno-civi­liza­ci­­jskim to­ko­­­vima bilježeni najveći mogu­ći uzleti, a događali su se padovi, kad je bivalo obrnuto.
Napuhnute, onesvješćene svijesti, Radovane, često i pre­če­s­to su dovodile do druš­tve­nih katastrofa, i u jednom danu bile u stanju da unište višedecenijska postignuća. Koji i kakav cilj mo­že op­rav­­dati zasljepljenost, a bilo je nje unekoliko na svakoj str­ani, da se, npr., običnim, miroljubivim ljudima, koji su se go­di­nama mučili da sastave kraj s krajem, sa­mo zato što su negdje naci­o­nal­na manjina, zapali kuća a njih se pro­tjera u nigdje ili ih se jače pobije a nejač pusti da tamo neg­dje preko brda traži sebi ka­kvog-takvog spasa. Kakvog li, Pjesni­če, var­var­sko-zlo­čina­čkog užasa?! Zbog tih i takvih užasa, što ih dru­gi­ma pri­re­đuju svojom onesvješćenom sviješću zasljepljeni, Njegoš zapisa: 
“Božestvenu moju dušu nježnu / zaboljeće sudba čovje­česka: / ja ću slovo moje vozljubljeno / u plot ljudsku poslje ob­lačiti, / poslati ga da izbavi ljude / i zakonom svete moje pravde / pomračene osv'jetli umove”.
Radovane, tvoj um je pomračen, kako god da se pogleda, a s Njegoševe visine, odnosno s nivoa prosvetljenika viđeno, to što se u tvojoj psihi može nazrijeti – užasno je do neizrecivosti.
Jedno od božijih slova vozljubljenih sada je i knjiga Naša jo­ga i pro­svet­ljenje u kojoj izlažem osavremenjen me­­tod samo­spo­z­na­je, u koji proces se ravnopravno uključuju i duh i tijelo. Tu me­­to­dološki naučno minuciozno, a relativno lako ra­­zum­ljivo i stil­ski pitko, poučavam ovovremenog čovjeka kako da on sam, uz uporan in­di­vidualan rad, dosegne prirodno nam sv­i­ma na­mi­je­nje­ni nivo duha na skali do visine koja se zove: ucjelov­ljenje bi­ća ili pro­svetljenje, i ujedno tako osmisli svoj život. Pre­ma ci­lju, to se svodi na ono isto na što su upućivala sva ori­gi­nalna vje­­r­­ska uče­nja, od­no­sno čemu su poučavali svi Prosvet­ljenici, a sada to u metodu naše (evropske) joge iskombi­novano tako da je čovjeku našeg doba razumljivo i metodološki mu prihvatljivo.
Taj metod tebi može pomoći da se prvo oslobodiš zasli­jep­­ljenosti koja je posljedica onog što Jung naziva prenadu­va­vanje svijesti, a za laike je razumljiviji termin hipertrofirani ego, pa kada dođeš na nivo, da tako kažem, prosječnog čovjeka, ali op­te­rećenog velikim grijehom, tada ćeš grijeh doživjeti kao teret na duši, pa ćeš zbog toga osjetiti užasnu provaliju u sebi (a tada će ti se samoubistvo javiti kao jedini izlaz iz pakla). Među­tim, taj užas duše, to suočenje sa sobom samim, raskršće je na koje prvo moraš doći, i s kojeg potom trebaš krenuti putem poka­janja, koji put te, ukoliko ga budeš dosljedno slijedio, jednom može dovesti do koliko-toliko normalnog stanja psihe. (…)
Gospodine Radovane, nekada, dok ti bješe samo neuro­psi­hijatar, volio sam, pa bilo to i uzgred, da s tobom razgo­varam o onome što je bilo u domenu tvoje struke, o ljudskoj psihi i nje­nim raznim stanjima. Moguće da sam ti zbog toga često bio i do­sa­dan, a sigurno je da si me držao za sebi nedorasla sagovor­nika. Mene sada vrlo čudi i čak sablažnjava tvoje aktuelno ponašanje, skri­vanje negdje u ilegali, posebno s obzirom na to da se zna kako na kraju završavaju oni koji tako postupaju.
Ima koju godinu kako očekujem ili priželjkujem da te neko drugi javno upita: Radovane, šta to čniš? Ako tebe nije stid od takvog ponašanja, pomisliš li ikada, od kuda ti pra­vo da tak­vim po­stupanjem dodatno sramotiš narod, koji si done­davno, kao nje­gov istorijski vođa, predvodio? Radovane, ti imaš diplomu str­u­č­­njaka za psihu, pa se zato začu­đe­no pitam: gdje ti je znanje koje si kao psihi­ja­tar morao imati? Pokušaj objektivno i neutralno os­motriti koliko je psihički nenormalno, neuračunljivo to što činiš.
Gospodine Radovane, prošlo je vrijeme, ako je ikada i po­s­­tojalo, dokazivanja da smo u pravu na takav način kako to ti činiš. Zato ti predlažem ako misliš da nisi kriv, da prav­no to pokušaš do­­kazati i poreći ono za šta te sada tvoji mentori optu­žuju. Samo za primjer, u tvom Drobnjaku (na Žabljaku) mene su zbog jedne knjige, Moralna zora rudi nad Durmitorom, izveli pred sud, a to s radošću dočekah, iako znadoh da ću nevin biti osu­­đen, što se, u prvo­stepenom postupku, i dogodi. Ali taj proces mi zgodno omo­gući da nared­nim izdanjem knjige javno razobličim moralnu mo­n­stru­oz­nost i klana protiv kog sam svojim tekstovima ustao, ali i suda koji me sudio. Na šta bi ličilo, kada dobih poziv od suda, da sam nekuda strugnuo. Šta bi time pokazao? Osim priznao da ni­sam dovoljno ozbiljan. Da je Novi svjetski poredak potpirio rat pri ras­padu SFRJ, u to nema nikakve sumnje. Zato trebaš otići u Hag i to argu­mentovano razo­t­kriti. Ali, iako je on rat potpalio, po­li­tičke i vojne vrhuške bivše SFRJ krive su što mu je to na ona­kav način bilo dopušteno. A za rat u BiH najkrivlji ste vi, lideri nacionalnih stranaka, koji ste bili u koaliciji pa se posvađali, te svojom svađom ratni sukob prizvali.
Konfucije reče: “Čovjek koji napravi grešku i ne ispravi je, čini drugu grešku”.
Očito je Radovane da ti nisi shvatio da si počinio veliku i strašnu grešku, kad si uzeo na sebe da ti budeš osoba – drugi su procijenili vrlo pogodna za njihove namjere – preko koje, a uz pomoć vojske, će se Srbi u BiH navući u bratoubilački rat? Pos­lje­d­njem ratu u BiH mogu se dodati još mnogi atributi, ali on je bio prvenstveno bratoubilački rat. Kaini su uzeli oružje, a Avelji su bježali kud koji ili izučavali vještinu mimikrije. (...)
    
Jung je oduševljeno u vezi joge Zapadu prenio mišljenje “da se takvo učenje rijetko čuje jednom u hiljadu vjekova”. (Trenutno kod neukog svijeta stvoreno je podoz­renje i prema riječi joga, ali metod naše joge je duhovni lijek za pokoljenja).
Ovim mi je jedina namjera Radovane da ti pomognem da svoju grešku shvatiš i prihvatiš. Ti se predstavljaš i za velikog pra­voslavca, što je neviđena lakrdija, koju eto na svoju sramotu, može da prihvati institucija Crkve kojoj pripadaš, samo zato što ona već odavno nema nikakve veze s Isusovim učenjem. Čudi me da te sada tvoji savjetodavci, sveštenici,  ne podsjete na veli­ki Isusov dar Svijetu: pokajanje; u njegovom učenju origi­nalan doprinos u odnosu na sve što je do tada bilo poznato u oblasti ezoterijskih nauka. Evo učiniću to uz Njegoševu pomoć:
            “Obrati se, dušo izgubljena! / Prolij tople suze pokajanja / pred opšti­­jem tvorcem milosnijem; / poznaj ime svemoguće što je / i zna­čenje tvoje prema njega; / ižen' tamu iz slijepa uma / i zlu zavist iz pakosne duše! / Blagi tvorac mnogomilostiv je, / opro­sti­će tvoje zabluždenje ...”.
            Ukoliko si hrišćanin i pravoslavac, za kakvog si se narodu predsta­v­ljao, kako sada možeš dopustiti da narod, pored onog što si mu i ti svojom neusredištenom psihom priredio, dodatno ispa­šta zbog tvog nedoličnog ponašanja. Zar ne bi bilo hriš­ćan­s­kije da ti kažeš Đavolu – Novom svjetskom poretku s kojim, od­no­sno s čijim zastupnicima, si tikve sadio, koje će još dugo i dugo narodu (u BiH) pucati o glavu: Brajko, nadskočio si me! Šta sad mogu nego da okajem zabludu i grijehe? Pouči me, Bože, i po­mo­­zi mi da s tim otpočnem što prije. A jedna od svrha i namjena ovog pisma, Rado­vane, upravo je i u tome.
            Mogu samo zamisliti koliko je golema tvoja duševna pat­nja, jer ti si, Makovim riječima rečeno: “Zatvoren u mozak za­ro­bljen u srce / U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce ... Zatvoren u rebra zarobljen od srebra / I kad si visokan bjelji ni od sebra». (Sebar je rob, kmet).[4]

Sada ću navesti jedan izvod iz moje knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? (2010. g.)

«Donedavno sam se premišljao da li da napišem da sam im­ao utisak, kada sam vidio na tv kako je izgledao Dragan Da­bić, što je bilo lažno ime Radovana Karadžića, da sam ga jedne go­di­ne vidio na Sajmu knjiga u Beogradu. Možda baš one kada je njegova knjiga Čudesna hronika noći bila najprodavanija. A onda u jednoj tv emisiji Vladimir Vukčević, tužilac za ratne zločine Srbije, reče da je posmatrao Radovana kada su ga pri­vodili u sud. Kao interesantno reče da je Radovan išao kao da je na štulama. Govoreći nekima, da kada su nam se pog­le­di sreli u prstenu Hale 1, bez obzira na onako debela stakla njegovih naočala, da me po­g­led tada neobič­nog čovjeka podsjetio na Rado­va­na, ali kako se gegao dok ide bilo je nespojivo s Rado­vanom. Htio sam neobič­nom čovjeku po­k­lo­niti je­dno Otvoreno pismo Radovanu, ali me na čas pokoleba u toj na­m­je­ri mladić koji mi je pomagao na štan­du. Ipak, malo kasnije, uzeh Obra­ti se, dušo izgub­ljena! i pođoh u smjeru kuda je neobični pro­laznik oti­šao, ali ga ne pro­nađoh. Tada je imao veliki šešir i u onolikoj guž­vi dovoljno je bilo da ga skine i da ga lako ne uočim. Neobičan mi je bio način hoda. Da, išao je kao da mu nešto s noga­ma nije u redu. A Rado­van je imao hod koji je asocirao na ofici­r­ski. Vuč­ko­vić reče čim su ga ošišali i obrijali, Ra­dovan je proho­dao svo­jim načinom hoda. Da sam tada prišao Radovanu, ako bi on pro­govorio ili me direkt­no po­gle­dao, pre­poznao bih ga, što je on znao, pa je susret vješto izbjegao.
            Radovan je vjerovatno imao priliku, ako je želio, pročitati moje Otvoreno pismo njemu, za koje mi je, kada ga je pročitao, jedan od dvadeset najuspješnijih Srba u XX vijeku rekao da od početka devedesetih godina (prošlog vijeka) pa do tada (2002. g.) o doga­đa­jima u tom periodu nije pročitao niš­ta jače od tog Pisma».

Nakon Radovanovog hapšenja mnogi su mi pisali da imaju utisak da je on ideju kako da se skriva dobio na osnovu sadržaja mog pisma njemu, što je moguće. Na svom sajtu Radovan (Dragan Dabić) predstavljao se i kao poznavalac joge, koju je, tobože, učio u Indiji.

Da Radovan emocionalno nije bio zdrav, normalan, ni tokom skrivanja, dokaz je i to što za čitavo vrijeme provedeno u ilegali ni najmanje nije mario zbog toga što je to uslovljavalo neki vid maltretiranja mnogih osoba, od porodice, stranačkih kolega do čitavog srpskog naroda.  Najdrastičniji slučaj je fizičko unakaženje, od strane SFOR-a, sveštenika Starovlaha u Palama.

Evo ješ jednog izvoda iz Otvorenog pisma Radovanu.

NARODU  i  TEBI  –  ZA  OSLOBAĐANJE
OD  ROPSTA  SEBI  SAMIMA!

            «Osjećam se obaveznim reći ti: da za tebe nema boljeg na­či­na da se izvučeš iz nezavidne pozicije u koju si sebe doveo, nego da se predaš sudu u Den Hagu, ma šta ti o njemu mislio. On će suditi svima, a najviše onima koji su ispali najveće buda­le. Njegova svrha je i u tome da prikrije direktnu umi­ješanost moć­nih zapad­nih država u raspad SFRJ, a tako i u izazivanje rata na ovim pros­to­­rima. Koliko će biti objektivan, vidjeće se na kraju, ali on je za tebe idealna prilika da omogućiš da se malo zaviri iza Maske “demo­kra­tskih vlada”, pa tako da od tuženog postaneš i tu­žilac. Da sh­v­a­­tiš ovu mogućnost i da ujedno nazreš da ćeš i ta­mo moći život os­mi­s­liti bolje nego u besmislenom doživotnom sk­ri­va­nju, ma gdje da to budeš probao izvoditi, znatno bi ti moglo po­moći uko­­liko ot­po­­čneš s prouča­vanjem moje knjige o prosvetljenju.
            Nemoj a priori, u svojoj umišljenosti, da ignorišeš moj pri­je­dlog. Prije nego što si se ti pojavio na političkoj sceni, imao sam intuitivnih saznanja da bi se ovdje mogla dogoditi neka strašna društvena ka­ta­klizma. To sam u jednom stručnom tekstu još 1984. godine bio i napisao, ali je od mene ultimativno zahtje­vano da to izba­cim, što sam pod pritiskom i učinio. A umno slje­pilo oko mene pod­sticalo me da upornije radim na sebi, na sop­stvenom pro­svetljenju, ali i na uobličenju metodolo­š­kog pos­tu­pka za druge. A kome je sada jedan takav praktični postu­pak za ucjelovljenje raspršenog bića i osvješćenje potreb­niji nego tebi? Za ilustraciju omogućavam ti da pročitaš posvetu knji­zi. Pod­sje­ćam te da je Šopenhauer konstatovao da nas au­t­or već prvom re­čenicom obavještava dokle nas daleko može odvesti, pa u skla­du s tim zapažanjem nadam se da ćeš promišljati o mojoj knjizi.
      Čovjeku zapadne civilizacije! (radi spasa od civi­li­za­cij­skog  sunovra­ta); narodu mom! (kome je ovo prešno i život­no pot­re­b­no, radi  duhovno­tjelesnog preporoda); i tebi, dragi čiot­oče! (ukoli­ko sh­v­a­tiš da ti ovo može  biti korisno): radi oslobađanja od ropstva iz okova ega; dakle, opšteg  ropstva i ljudskom rodu imanentnog, a civiliza­cijskim razvojem uslovlje­nog, dok ga se nekim duhov­nim postup­kom ne oslobodimo; i nama, od  spe­ci­fično nacio­nal­nog, u koje je nas bacilo viševjekovno ro­bo­vanje  tuđinu, te po­sebno – po nas katastrofalno – skorašnje po­­lu­vje­kov­no, perfidno nam potu­reno, psi­hi­čko preusmjera­va­nje, što je re­zul­tiralo našim dalj­­njim obes­ko­r­jenji­vanjem, ali i stra­šnim men­tal­­­nim pustoše­njem, i uvlačenjem nas u dodatno i teže nam pri­m­je­tno ropstvo se­­bi sa­mi­ma – ovakvima kakvi sa­da jesmo; koji, kao takvi, uopšte nismo u stanju shvatiti  šta je to što nam nedo­staje, a što je neop­ho­dno za čovjekov dostoj­an i ikoliko smi­s­len  život, odnosno, šta nam je – umjesto da nam bude dato – uzeto: odgojem, školo­va­nj­em i ži­vo­­­tom u jed­nom per­fid­no-dik­ta­torsko-marionetskom i pol­t­ro­ns­ko-to­talita­ri­stič­kom dru­­štve­­­nom sistemu kome je osnovni cilj bio zatiranje bilo kakvog traga o čovjekovoj  individualnos­ti; a to zn­a­či da se smišljeno išlo na to da se stvori generacija mora­l­n­ih kre­tena kod kojih će sav smisao ži­vo­ta biti u tome da udovo­lja­va­ju svo­jim prena­du­vanim i od ljudske suštine otuđenim ego željama.
Od primarnog i karakteristično nacionalnog, ali i najnovijeg sp­e­­­­ci­­fi­­č­nog ropstva, koje je opustošilo naše i od ranije ne naro­či­to plemenite duše, mogli bismo se početi oslobađati, na dugi rok pos­­­­ma­trano uspješnije nego na bilo koji drugi način, uz pomoć nau­č­ne duhovno­tjelesne metodo­logije koju ovdje saop­štavam, uk­o­­liko bismo je – kao očito nam životno potrebnu – prihvatili, iako ona nije lagana. Ne postoje laki metodi ili pute­vi do slobode od okova Ega, monstruma u nama, a koji se to­kom  druš­tvenog sis­te­­ma koji smo imali, i u čijim ostacima još gmi­žemo, izrodio u stra­šnu moralnu nakazu; takvu i toliku da ju je ovakvu kakvu mi sada oli­čavamo našim pre­cima bilo ne­mo­guće ni za svog dušma­ni­na zamisliti, ali mi to i ne primje­ćujemo dovoljno jasno jer se s egom identifi­kujemo i zato bi nam moglo biti spasonosno prihva­tanje duhovnog puta koji vodi raski­danju identifikacije s egom. Da­k­le, laki metodi samospoz­naje i duho­vno­tje­lesnog preobražaja ne postoje i nemoguće ih je kao takve otkriti ili smis­liti pa bi nam zato moglo biti spaso­nosno ukoliko prihvatimo kao svoju op­š­te­­ku­­l­­­­turnu duhovno­tje­le­s­nu praksu našu jogu, iako ona nije laka du­hovnotje­les­na-preporođajna metoda; a kako bi i mogla ta­k­­va bi­­­­ti, kada je zasnovana na (za nas) komple­mentarnom je­din­­stvu joge drevne mudrosti, koja čini temelj svekolike duho­v­no­sti Is­t­o­ka – i savremene nauke o čovjeku, ali nas ona zato na pou­z­­dan i na relati­vno lako  razum­ljiv način vodi ka pravom cilju; od na­šeg Stvo­ri­te­­lja nam namj­e­nje­nom – u vidu zadatka: svje­snom reinte­grisanju našeg raspr­še­nog bića, od sebe sama sasvim otu­đenog; a potom, kada smo moralno, duhovno i tjele­sno potpuno pre­po­rođeni, do našeg centriranja u Bitku, Sopstvu ili praslici (sk­­ri­­­vene) Sile, koju religije imenuju Bogom, u centru naše nes­v­je­­sne psihe; što do­vo­di, pored osta­log, do toga da iz osjeća­ja je­dinstva nas samih s tim u sebi novo­­ot­kri­venim mikrokos­m­ičkim cen­trom, a što je Isus ime­no­­vao carstvom Božijim u na­ma, rezu­l­tira spoz­na­ja smisla na­šeg ovozemalj­skog postojanja i iz toga nov – bez obzi­ra na sve ostalo – u sebi usredišten blažen život, koji je du­hovno ne­za­mislivo (dok ga se ne dostigne) i neizrecivo (i kada je ostvaren) bogatiji od naj­bogatijeg i najispunjenijeg uobiča­jenog.
Ovim, ne samo za nas, već uopšte  za čovjeka zapadno­civi­li­za­­­cijske kul­tur­ne tradicije, sijem na nov – naučno-popularan na­čin – sjeme vječno naj­mi­risnijeg duhovnog cvijeta: prosvetljenja, što ga u našem narodu – kao rijetko iko u Evropi, a na kamenjaru, što će reći skoro samouko – uz­­goji i u Luči, u vidu najlje­pšeg svje­tskog zapisa o njemu, trag nam ostavi: Veliki Njegoš. 
            Vrijeme za sjetvu je stiglo, jer ako savremeni ateistički čo­v­jek ne usvo­ji naučni duhovnotjelesni metod, kao put koji inte­lek­tualno vodi prosvetljenju – civilizacijski sunovrat će biti ne­iz­bježan. Međutim, mogućnost spasa od nečeg takvog, vrlo iz­v­je­s­nog, postoji, a samo je problem u tome da li ćemo biti dovo­ljno pametni pa da tu mogućnost na vrijeme prepoznamo, jer "prema jednom sta­rom  indijskom verovanju, kada svet zapadne u krizu i imanentni nered prevagnejavlja se čuvar božanskog poretka i na nov, si­tu­aciji primeren, način nudi svetu jogu,  tu,  inače,  van­vre­menu  mudrost", a meni je sud­bin­ski u vidu nasu­š­ne potrebe bilo namijenjeno da kroz iskus­tvo tražim i prona­đem, prvo za sebe, a potom na odgovarajući na­čin uobličeno, i za druge: nov, ovocivilizacij­skim prilikama primje­ren način pred­stavljanja joge; što sam uspješno postigao pove­zi­vanjem nje­nog cilja sa (istim, no zaboravljenim) ciljem u našoj duhov­noj tra­di­ciji, ali i sa naj­vrjednijim dostignućima savre­mene na­uke, te jogij­skih me­toda s nasušnom potrebom savre­me­nog čov­je­ka da u sobnim prilikama sva­ko­dne­vno vrlo sistema­tično – po zd­ra­vlje do minucioznosti proračunato kao veoma koris­no, a na­ma s obzirom na urbani način života zato životno potrebno – te­me­­ljito aktiviramo svoje uglavnom fizički nedovoljno aktivno tijelo.

Gospodine Radovane, nadam se da si na osnovu posvete mojoj knjizi iz naše joge mogao pojmiti da ti ona može pomoći, da odlazeći u zvanični zatvor, jednu vrstu zatvora zamijeniš dru­gim, ali da u tom drugom, daleko prije nego u tom u kome si sada, možeš probuditi nadu u sebi u duhovnu slobodu, pa mo­gu­će i postići, u tom smislu, određeni rezultat. To bi u tvojoj ne­z­godi mog­la biti i zgodna prilika za provjeru djelotvornosti mog me­to­da naše joge i u uslovima za koje nije (izvorno) nami­jenjen, ali vjerujem i tvrdim da i u njima može biti od velike koristi. 
Kad u tom smislu učiniš odgovarajući korak, neki će se sje­ti­ti ovih Njegoševih stihova: “Poklonika viđi siromaha / kako plo­vi morem k svetilištu: / gotovo je smrznut pobož­nošću”.[5]
Ali da bi ti mogao učiniti ono što je sada jedino razumno da uradiš, da se predaš i pođeš u Hag i tamo kažeš kako si bio na iracionalan cilj naveden, zaveden i potom nasamaren, a preko tebe i či­tav narod u BiH, sjeti se i Njegoša i možda ti se dogodi da jed­nom nekom pripovjedaš da i uz moju pomoć ti se dogodi da: “U noć strašnom burom razječanu, / sinu mene zraka pred očima / i glas začuh kano glas angela: / ‘Ja sam duše tvoje pomračene / zraka sjajna ognja besmrtnoga: / mnom se sjećaš šta si izgubio; / bada vi vatreni poete / satvaraju i kliču boginje: / ja jedina mrake pronicavam’ ”.
            Gospodine Radovane, u tebi se duhovna zraka zatam­nila pod teretom tvog prenaduvanog ega. To ti onemogućava da shva­­tiš da si ti u politiku usrljao, ne zato da bi nešto korisno učinio za Srbe u BiH, već da bi zadovoljio ambicije svog ega da budeš vođa, da imaš vlast i uz njenu pomoć osjećaj da si neko i nešto. Ljudi, ili tačnije većina njih, s kojima si se bio okružio, u moral­nom, a neki od njih i u intelektualnom smislu, bili su daleko ispod zadovoljavajućeg nivoa, ali ti to nisi bio u stanju da vidiš, jer osoba kao što si ti, jedino takve ljude podnosi u svojoj blizini. Pored mog pacifi­stičkog pogleda na svijet, to je bio drugi od razloga što vam se ne htjedoh pridružiti – ni po koju cijenu. Nažalost i na najveću istorijsku sramotu srpskog naroda, svojom politikom, Njegoše­vim riječima rečeno: “Vi ste ljudsko ime unizili / i zvanije pred Bogom čovjeka, / jednačeć ga sa beslo­ves­nošću”, to jest, sa sobom takvima, kakvi ste većina vas.
Gospodo, vi ste potpuni duhovni slijepci. Dugoročno vi­đe­­no, skoro sve što ste činili i što sada radite ide u korist štete na­roda koji ste predvodili. Vi ste drugima, a i svom narodu nanijeli toliko zla i uvalili ga u istorijski nazad­luk, da je u tom narodu ikoliko sačuvana moralna iskra – a da vi svojom po­li­ti­kom niste rastjerali one koji vašu politiku nisu podržavali, te is­kre bi bilo – vama bi sada prvo sudio sud srp­skog naroda, pa bilo to i u en­ti­tetu u koji ste ga vi satjerali, naj­sli­čnije kao čobani stoku u tor, kada hoće da odvoje onu što je za prodaju (čitaj: za klanje). Vi,  nacionalvođe-slijepci, razlučujući narod na svoj i tuđi, prepunili ste grob­lja, žive rastjerali i poharali, pa nas prodali Svijetu u bes­cijenje, na način koji nikada i nigdje ranije u svijetu nije viđen.
            Odabrati rat uopšte, a bratoubilački posebno, kao način rješavanja bilo kakvih nesporazuma među državama, narodima, zajednicama ili etničkim grupama, pa i prilikom podjele ranije zajedničke države, zbog prevage dezinte­gracionih težnji kod ne­kih njenih nacija, znak je duševne bolesti i najvećeg moralnog posrnuća onih koji u rat pozivaju i ins­titu­ci­onalno ljude nagone u ratne aktivnosti. 
Sjetićeš se kada sam te, po spoljnjem iz­gle­du, kao najbjed­niji siromašak, na početku rata posjetio da te upitam zašto, s ko­jim ciljem si rat otpočeo i kako ćeš narod izvesti iz rata? Zašto se čini sa Sarajevom ono što se tada doga­đalo gradu u kome smo mi proveli najljepše godine života? Ti si tom prilikom pun sebe,[6] potpuno opijen ludilom veličine, (napuhane svijesti) samo bulaz­nio, nastojeći ostaviti utisak da na moja pitanja ne možeš iskreno odgovoriti, jer je takav odgovor tajna vojne stra­tegije. Ta­da mi bi samo potvrđeno mišljenje da si ti mari­o­ne­ta koja će od srp­skog naroda u BiH napraviti neviđenu budalu – i, tako i bi!
Unapri­jed sam odbolovavao muke koje su me spopadale zbog tvog nepoimanja u šta se upu­­štaš i načina na koji te narod, preplavljen probuđenim kompleksima, prih­vata, nemajući pojma gdje ćeš ga odvesti. Ti sada svojim odnosom prema Haškom tribunalu, ma kakvo da je zvanično srpsko mišljenje o njemu, kao da želiš pokazati da su karikaturalne medijske tvrdnje Za­pa­da o Srbima poprilično tačne, iako je meni, koji te une­koliko po­zna­jem, jasno da ti time u prvom redu ispoljavaš svoju domi­nantnu osobinu: “Ja sam u svemu što naumim u pravu!”
Moja knjiga o prosvetljenju mogla bi ti pomoći da shvatiš da je najveća sloboda biti slobodan od svog ega, ne biti njegov rob. Vjerovatno je najgore ne biti slobodan u uobičajenom smi­slu te riječi, a uz to ostati i rob sebe samog, svog prena­du­va­nog ega. Moj metod naše joge je kombinovan duhovnotje­le­sni put do slo­bo­de od prenaduvane svijesti ili iz okova ega, put do stanja medi­ta­tivne svijesti. A kako u knjizi naglasih, na putu do čovjekovog usre­dištenja u sebi samom ili u praslici, arhetipu Boga u nesvjes­nim dijelovima naše psihe, uz Njegoša, Jung – najveći dubin­ski psiho­log što ga je svijet ikada imao – osnovni je tumač hijero­glifa na putokazima koji vode do tog najuzvišenijeg cilja».

Kako izgleda ponašanje čovjeka kojeg su preplavili kompleksi i nada u lažna obećanja, jedan od dokaza je ovo što ćete pročitati iz jedne fusnote moje knjige Srbi, oglednimo se! - ... (2010. g.)

«Koliko su Srbi nemoćni da sagledaju, ni post festum, činjenice onako kako bi to trebalo, podsjetiću jednim svje­žim pri­mjerom iz BiH. Lazar je najkrivlji za srpsko padanje u ropstvo Turcima, ali ga Srbi slave kao onoga ko ih je od toga htio zaštititi.
Radovan Karadžić je sukrivac što je u BiH 1992. g. došlo do bratoubilačkog rata, ali ga bh. Srbi smatraju svojim spasiocem. Pred osnivanje SDS sretnem Radovana (sta­novali smo u istoj uli­ci). (On je volio sa mnom da pri­ča o politici a ja s njim o psiho­logiji. Po­red ekonomije svoje­vre­meno sam studirao i političke nauke). On mi prigovori što nisam bio na jednom inicijativnom sastanku za osnivanje srpske stranke. Prenosim srž razgovora.
Rado­vane, ti si ljekar, a ja sam studirao i političke nauke. Uz to ja sam rođen ovdje, a ti u Crnoj Gori. Ti ne znaš odnose u BiH. Ako Srbi osnuju naci­o­nal­nu stranku, nacionalne stranke će pobijediti na izborima i (reformisani) ko­m­u­nisti će pasti. Ali us­ko­ro pošto nacionalne stranke osvoje vlast Muslimani i Hrvati će se udružiti protiv Srba. Tada sam mislio u smislu postavljanja ljudi na ključna rukovodeća mjesta i na inves­ticije po teritoriji na kojoj koja nacija pretežno živi. Na rat nisam mogao ni pomisliti.
Radovane po Srbe je najbolje da nema­ju nacionalnu stran­ku, već da se rasporedimo u građanske stran­ke. U tom slučaju mu­s­li­­ma­nska i hrvatska nacionalna stranka ni­ka­da neće moći doći na vlast i ekonomski razvoj BiH biće ravno­mjeran, jer će Mu­slimani i Hrvati u građanskim strankama znati da im opstanak na vlasti zavisi prvenstveno od podrške Srba. Na ovo mi je Rado­van, u svom stilu velikog mislioca, slično kako to sada čini u Hagu, oponirao, ignorišući moj prijedlog: „Zašto ne i mi, kad su oni to već učinili“. Osnovno za njegovo odbijanje mog prijedloga bilo je što je on sebe mogao da vidi kao lidera Srba jedino u etno­na­ci­onalističkoj stranci. Tada, kao ni sedam dana prije izbijanja rat­nih sukoba u Sarajevu, Radovan nije bio svjestan da će biti rata. Na moje direktno pitanje njemu (28. marta 1992. g.): hoće li biti rata?, odgovorio mi je: „Biće roškanja, ali zbog toga civili neće ima­ti nekih problema“. Pošto je tada uz nas bio akademik Milo­rad Ekmečić upitam isto i njega, a on potvrdi Radovanov odgovor.
Bez Srpske Demokratske Stranke, Stranka Demokratske Akcije i Hrvatska Demokratska Zajednica u BiH nikada se ne bi mogle dočepati vlasti.[7] Prema tome, Radovan Karadžić je na vlast doveo Aliju Ize­t­begovića, koji će kasnije (1992. g.) reći: „Ako treba birati između suverenosti i mira, ja ću izabrati suverenost“.
Dakle, Radovan je bh. Srbe prvo doveo u situaciju u kojoj su oni morali rat prihvatiti, a onda im se predstavljao kao spasi­lac. Što je najtužnije, najveći broj Srba ga je tako i doživljavao. Zabludno poimanje slično kao i o Lazaru, koji je Srbe prvo doveo u stanje u kome se oni nisu mogli suprotstaviti Turcima, a kada ih je, uprkos tome, izveo na izgledno gubilište, on postaje spasilac. 
Možda bi se BiH osamostalila i da Srbi nisu imali svoju na­ci­onalnu stranku, da su bili u građanskim, ali je vjerovatno da bi to bilo izvedeno pametnije nego što se dogodilo. Ni do danas is­to­ričari nisu postigli saglasnost o karakteru rata u BiH. Jedni ka­žu da je počeo kao agresija, drugi kao građanski rat, a on je ust­va­ri počeo i vođen je kao stranački rat od strane etnona­cionali­stičkih partija, u kome se odmah na­me­­tnuo stav: ako kao pripadnik odre­đene nacije nisi lojalan njenoj na­ci­­o­nalističkoj partiji ti si izdajnik svog naroda. Ako si se zatekao ta­­mo gdje si manjina, bio si sum­njiv. Preostalo je: il' se pokloni ili bježi kud znaš! Da je Zapad debelo bio umiješan u rat u BiH dokaz je i to da je on (etnona­cionalnim) strankama, koje su svojom politikom rat uslo­vi­le, dozvolio da postoje i nakon rata, a narod im ponovo dao vlast.
Zbog simbiotičke veze nacionalističkih stranaka i vjerskih vođa za bh. rat bi se moglo reći i to da je on bio prvi vje­r­ski rat u svijetu koji su poveli i vodili nevjernici. Paradok­sal­no, ali istinito. Ratko Mladić i Sefer Halilović (načelnici general­šta­bova suprotstavljenih vojski) nisu bili vjernici, ali su se, sticajem oko­l­nosti, za takve predstavljali. Postali su vjernici-imitatori».

Navešću prvo još dva izvoda iz knjige Srbi, oglednimo se! a potom pokazati da Radovan, ulaskom u politiku, nije sebe bio samo emotivno i moralno ubogaljio, već njegov prenaduvani ego više nije bio ni intelektualno u stanju poimati ni ono što bi mu se predočilo kao očigledno. Kao na primjer govorio sam mu ovo što slijedi, pa kad sam shvatio da on ono nije u stanju razumjeti, preporučio sam mu da mu ovo objasni ministar pravde BiH, koji je bio iz njegove stranke (Miodrag Simović), ali ni to nije pomoglo. Radovanova tvrdoglavost je bila maligna.

«Ustavom iz 1974. g. uvedeno je pravo republika na sa­mo­op­redjeljenje, umjesto ranijeg tog prava naroda, i time je Srbima po­tu­rena stupica, na koju su ukazivali neki profesori s Pravnog fa­­kulteta u Beogradu, zbog čega su bili oštro sankcionisani. Pri ras­tu­ra­nju SFRJ srpski političari, kao mutavi, govorili su o pravu na­ro­da na samoopredjeljenje, pravu kojega više de jure nije bilo, što je konstatovala i Badinterova komisija i iznenadila ih – glupa­ne. (Kraljevinu SHS 1918. g. nisu konstituisale nikakve repub­li­ke, već je Kraljevina Srbija svoju državnost prenijela na zajednič­ku državu s ostalim Južnim Slovenima, koji do tada, sem Crnogo­ra­ca, nisu imali državnost. Makedonija, kao stara Južna Srbija, nakon Drugog bal­kan­skog ra­ta pripala je Kraljevini Srbiji, a ostali su bili pod Aus­t­ro­ugar­s­kom. Jugoslovenske republike su oform­lje­ne na II zasjed­anju AVNOJ-a u Jajcu 1943. g., na kome su og­romnu većinu de­le­gata činili Srbi – Titovim ublehama zasljep­lje­ni. Apsurdno je bilo us­ta­­v­nim izmjenama od 1974. g. omogu­ći­ti pravo na samo­o­p­re­d­je­lj­e­­nje republikama, tvorevinama koje nisu stvorile jedin­s­tvenu drž­a­­vu, a tada su dobile mogućnost i pravo da je razgrade, tako da svi narodi dobiju nacionalne države sem Srba, zbog čega je i doš­lo do građanskog rata, u kome su Srbi najveći gubitnici, a uz to proglašeni krivima za rat i satanizovani). (...)

Kolike su Raškovićeve zablude bile, ali ne samo njegove već i Karadžićeve i Miloševićeve u vezi ko ima pravo na ot­cje­p­lje­nje, svjedoči i ovo: „Mi ćemo biti prinuđeni da tražimo svoje demok­ratske izlaze. Recimo, referendumom Srba. Uosta­lom, i da­na­šnji jugoslovenski Ustav govori o otcjepljenju naroda. Pazi­te, naroda, a ne nacionalne manjine! A Srbi u Hrvatskoj su narod“. [8]
          Čitali ste na početku da ni Karadžića nisam uspio ubijediti da su po Ustavu (iz 1974.) narodi izgubili pravo na samo­opre­dje­lje­nje do otcjepljenja, a to pravo dobile republike. Mogu zamisliti koliko su se Tuđman, pa i Alija Izetbegović, radovali Miloše­vi­će­vom političkom i pravničkom sljepilu, a on pravnik, kada je pris­tao da Badin­te­rova komi­sija ocijeni imaju li republike po Ustavu pravo na otcjepljenje ili ne. Kada je ta Komisija obznanila da je secesija republika le­giti­man us­t­a­v­ni čin, srpsko nastojanje da se očuva jedinstvena drža­va pos­ta­­lo je za svijet nelegitimna aktiv­nost i po­tom je počela satani­za­cija Srba».
Nedavno je Vojislav Šešelj,[9] profesor prava, u svojoj završnoj riječi pred haškim Tribunalom izrekao istu glupost (navodim po sjećanju): ako su drugi narodi imali pravo oružanom borbom da se osamostale iz Jugoslavije, Srbi su imali pravo na isti način da brane opstanak jedinstvene države. Ovakav stav pri rasturanju SFRJ bila je velika srpska zabluda. Zabluda kojoj još i sada, slično kao i Šešelj, robuju mnogi zabludnici.
Gospodo, do početka rata u BiH bio sam univerzitetski profesor, a od tada sam bez katedre pa do penzionisanja po osnovu godina starosti. Na početku rata odbio sam sve ponude da se uključim u vlast i, čim sam mogao, pobjegao sam u izbjeglištvo. Pošto je tokom rata došlo do podjele mojih predratnih kolega, kod jednih nakon rata nisam htio da radim, a drugi nisu htjeli da radim kod njih. Što reče Sokrat: moje siromaštvo je najtačniji dokaz da govorim istinu, a ono ujedno potvrđuje i mudrost narodne poslovice da, ko ISTINU gudi, gudalom ga biju po grudima.
U stanu u Sarajevu ostao mi je i nestao rukopis mog životnog djela, na kome sam radio 12 godina. Iz izbjeglištva sam pisao Radovanu, kao lično pismo, kasnije to objavljeno kao otvoreno:
«E, vidiš Radovane, dok si se ti brinuo kako da silom budu raseljeni ljudi u BiH kako bi se stvorili nacionalno čisti prostori, ja sam 1995. godine zapisao da su mi neshvatljive takve državne tvorevine, i u izbjeglištvu sam se brinuo kako da ponovo stvorim djelo koje će ravnopravno svim narodima biti od pomoći da se samo­pro­nađu u ovom civilizacijskom bespuću. Moja nastojanja su bila da poučim ovovremenog čovjeka da se pravilno usmje­ri, pošto smo se civilizacijskim tokom počeli gubiti u tehničko-tehnološkoj džungli, moralnoj kaljuzi i duhovnoj pustinji. Tražio sam put, i pronašao ga, kojim se čovjek može vratiti k sebi sa­mo­me, svom duhu, onom što je u nama najvrjednije, a što je svakojakim civilizacijskim i ideološkim smećem prekriveno. A može li u ovom času sveopšte duhovne izgubljenosti biti većeg doprinosa od toga, ne samo za nas, već i za Čovječanstvo?
            Znam da ćeš ovo shvatiti kao neumjesno samohvalisanje, ali Radovane, dok si ti u psihama naroda, a i kod sebe, raštima­vao ono što ni od ranije nije najbolje stajalo, mene je od tvog postupanja spopadala ledena jeza, ali umjesto beznađa, tražio sam način kako da i u takvim uslovima nešto učinim da narodu kasnije, kad za to dođe vrijeme, pomognem. Pored ostalog, da sređuje psihički haos u koji će on upasti nakon materijalnog, mo­ral­nog i duhov­nog pustošenja, koje će, znao sam, uslijediti pod tvojim vođs­tvom i savjetima i instrukcijama ti od strane tvojih  men­to­ra. Srbi i Crnogor­ci su do ovog rata u njih ulazili motivisani uz­vi­šenim idealima očuvanja sopstvene slobode – koliko je to bilo mudro, a koliko po sistemu ho...ruk, sada ćemo ostaviti po strani – ali ovoga pu­ta, kada izuzmemo nametnuto pravilo vojne oba­veze, za ula­zak u rat vi ste mase harlakali u njega i motivisali pri­vlačeći ih izgle­dom da će se u njemu moći da ispoljavaju naj­niže i najtam­nije (ne)­ljudske sklonosti, gadosti. Sramno je da su se informa­cije o tome prešućivale i ono što je po­kazivano kao či­nje­­no pre­d­st­av­ljano je kao najrodoljubivije, a da je krivica je­dino kod dru­ge strane. (Druge strane ovim ne branim od toga što su tvoju stranu pla­gi­rale – ili, što su potpuno autohtono, u sferi lju­d­­skog zla na­basavale na isto, slično, pa i na još monstruoznije[10] – ali njihovo ponašanje ovdje nije predmet razmatranja, sem uzgred).
            Dakle, Radovane, nakon tragedije koja nas je snašla, a kojoj si ti uveliko svojom umnom zaslijepljenošću doprinio, moj duh je i u krajnje bijednom načinu života, bio zaokupljen najuz­više­nijim mogućim ciljem – kako da učinim nešto korisno za druge – a tvoj um je istovremeno bio opsjednut kako da ti, i uz tebe i Srbi (s obje strane Drine i Crnogorci uz njih), zauzmete što “bolje” mjesto na svjetskom ideološkom smetljištu.
            Radovane, shvati, bar sada i napokon, da si ti zbog tvojih bro­jnih kompleksa, iracionalnim sadržajima svoje psihe opsjed­nut. Jung je vrlo dobro zapazio da je “opsjednuti uvijek religi­o­zna osoba sa obrnutim predznakom. On ne primjećuje da se iz čistog straha ’da ne padne živom Bogu u ruke’ potpuno izložen njegovoj đavoljoj suprotnosti”.[11]
            Bez Jungove pomoći teško je u osnovi i potpuno shvatiti tvoje fanatizovano prigrljavanje mantijaša, nakon vas politi­čara, najvećih ublehaša, kao i njihovo srdačno prihvatanje tvog zagr­lja­ja, što je sramota nad sramotama, i nju nikada neće biti moguće oprati, i bez toga, sa ne naročito čistog lica Crkve.
            U svakom narodu ima moralnog šljama, ali naša trage­dija je u tome što se taj moralni šljam, zakićen ponekim časnim-za­blu­dnjelim imenom, pod tvojim političkim vođstvom bio doče­pao vlasti, i zahvaljujući tome predstavljao se narodu kao nje­gov spasilac u času kada ga je navlačio u našu najveću tragediju.
            Pošto nema čovjeka koji je bez Sjenke, bez tamne strane svog bića, a trebalo bi da znaš da smo je mi nesvjesni sve dotle dok je ne­kim dubinsko-psihološkim ili duhovnim postupkom ne osvi­jes­ti­mo, zato ti predlažem za samoosvješćenje duhovnotjele­sni metod na­še joge. On će ti, ukoliko ga prihvatiš i pomoću nje­ga se sa­mo­­centriraš, omogućiti da shvatiš šta si uradio i da izve­deš pre­po­rođajno pokajanje zbog počinjenih grijeha i srpskom naro­du i ostalim bratskim nam nacijama. Istrajavajući na svojoj, to­bo­ž­njoj, bezgrešnosti, ti samo svakim danom upadaš u sve dub­lju gr­e­­š­­nost. Kako je Isus poimao grešnost, samo­ne­svje­snost je naj­ve­ći čovjekov grijeh. Ta grešnost, samone­svjesnost, tebe je na­ve­la da politikom koju si inaugurisao počiniš i strašne svje­tov­ne grijehe, koje pravo naziva zločinima, i sada te takođe samo­ne­sv­j­e­­snost onemogućava da pojmiš istinu i o tome, i o sebi. Tvoje os­v­je­š­ćiva­nje više nije samo tvoja privatna stvar, već je ona u di­­rek­t­noj vezi sa nužno­šću opamećivanja naroda, kome si se za vo­đu  bio na­me­tnuo, a on te prihvatio, u stanju sv­og mi­to­man­s­kog sljepila, koje je imalo nedopustivo mnogo elemenata psiho­ti­č­nosti ili masovnog ludila, od koje ­šuge se sada moramo liječ­iti.
            Narodnim ludilom imenujem stanje kod srpsko-crnogor­skog čovjeka kada u njemu prorade sadržaji nacionalno podsvje­snog i nesvjesnog, koji su u psihama naših predaka talo­ženi tokom robovanja Turcima i kristalizovani nakon fizičkog oslo­bo­đenja od ropstva, a odgojem se usađuju u psihu. U trećem izdanju knjige Moralna zora rudi nad Durmitorom – budite se! dajem (kratko) objašnjenje naše zle sudbine što se ni dva vijeka nakon fizičkog oslobađanja od ropstva Turcima ne uspjesmo psihički osloboditi od robovanja kosovskom mitu.
Vrlo često ti nacionalno-pod­svjesni sadrža­ji, kao npr. ono što imenujem kao kosovski mit kod Srba, može poprimiti su­d­binski tragične posljedice, jer na nacionalno biće ima slično auto­ra­zo­r­no dejstvo kao kompleksi na neurotičara. Kada su Turci otišli, razu­m­lji­vo nije bilo moguće da time iz Srba odmah nestane i sadržaj kosov­skog mita, koji se stoljećima taložio u podsvjesnom, ali je po nas prava trage­di­ja što taj mit nikada do sada nis­mo osvijestili i oslobodili se njegove šte­­tnosti po nas u ovovre­me­no­sti. (Destruktivnog dejstva mita ne­moguće se oslo­boditi ignorišući ga ili prekriva­ju­ći ga nekom ideološkom zablu­dom, kao što je to na­ma Titov režim bio poturio, a mi to, slično kao na­m­a­­m­ljena stoka so sa dlana, poli­zali, te kad smo utonuli u dubok san sanja­li kako smo kraj divnih izvora života, ali se probudili žedni prošlosti).
Zato što je u na­ma ostao mit i nakon nestanka razloga ko­­ji su bili uslo­vi­li nje­govo nastajanje, mi smo kao narod postali neurotični. Znaci te bolj­ke pokazuju se na razne načine, a poseb­no u našem iracionalnom junačenju, stalnim neslogama i podjela­ma, u sklonostima da dok svim bićem teži­mo demo­kra­tiji, baš tada prizovemo nekog diktatora da bi klekli pred njega, ali i u ne­ra­­zu­m­nom odnosu prema muslimanima, koji zbog toga sko­ro jedan vije­k do­ži­­vljavaše Srbe slično kao mlađi brat sta­rijeg u čijoj sje­ni, uz neprestana podozrenja, ljubomore i svađe, mora da živi dok im otac ne umre i dok se ne podijele. Srpsko-boš­nja­­čki od­n­­­­osi bi­će bremeniti muč­nom prošlošću sve dotle dok se, na obje stra­ne, u pod­svijest po­tis­nuti sadr­žaji ne osvijeste – razumljivo da ti sadržaji nisu isti, ali nisu ni toliko različiti koliko bi to laiku moglo izgledati po našem među­sobnom ponašanju – te se  uz to ne učini du­bo­ko poka­ja­nje zbog svih, a posebno strašnih svježih ratnih rana i po­tom se postigne zdravora­zu­­m­­sko pomi­re­nje. To će biti mučan proces, koji će posebno ometati sve­­štenici i vjernici-imitatori, bez čijih riječi, kao po suhim drvima po­su­t­og benzina, plamen ratnog požara ne bi mogao onako progutati razum. ...
Zato sve dotle dok se potisnuti sadržaji ne prizovu u svijest i tu ne bu­du “spa­lje­ni”, mi ćemo, pored infantilne veza­nosti za Ruse, biti robovi me­đu­­sob­nih podjela i raznih iraci­onal­nosti. Iraci­onalnost se zapaža svaki put kada mit “proradi”, što je viđeno u svim ratovima u ovom vijeku, a za po­s­­le­dnji je to bilo presudno, jer bez toga sve drugo bi bilo nedovoljno. Pot­pa­­ljeni ne­kak­vom belosvjetskom ujdurmom, mi (a i naši susjedi slično) po kri­teriju religijske (ili ideo­loške) različitosti jurišnemo jedni na druge kao ludi. ...
Karađorđevići, dinastija sopstvenom krvlju zalivena i tuđom uprs­ka­na, učinili su Srbi­­ma strašno zlo, ušan­čujući nas u kosovkom mitu upravo onda kada je trebalo da ga se počnemo os­lo­bađati. Kra­j­­nje vrijeme je da shva­­­ti­mo kao nužnost da se oslobo­dimo od  iracionalnog mita, a da je to uči­­­­njeno kad je tako tr­e­­balo postupiti, ne bi mit, i po oslobođenju od ropstva Turcima, ostao još dva vijeka da dominira psihom srpskog čov­je­ka. Pri ras­pa­du SFRJ, mitološko sječivo, ispro­vocirano nagla­šenom islamiza­cijom tež­nje kod Mu­sli­mana za odvajanjem BiH iz Jugo­sla­vije, tako se strašno za­s­­je­­klo u bratsko tkivo, da je to našu dota­dašnju vezu rasjeklo i razdvojilo nas. ...
Jasno mi je da će ovaj tekst ljudima koji su pod vlašću kosovskog mita (a čega nisu svjesni) izgledati strašno, totalno antisrpski, iako mi nji­me nije stalo ni do čega drugog nego da upravo takvi ljudi shvate da su pod vla­š­ću iracionalne sile, koja kada njima ovlada sasvim zavede njihov um i one­­­mo­gu­ća­va im da racionalno misle, iako oni upravo tada vjeruju da do­no­se najmudrije odluke u istoriji, a koje se kasnije pokazuju kao velike glupo­sti. Šta to zn­a­či može se po­ka­zati s mno­go pri­m­jera iz BiH tokom rata (ako se i ne pomene ra­­seljavanje srp­s­kog naroda na­kon potpisivanja Dejtonskog spo­­razuma, ili ime­novanje nekakvih prlesija gradom Srpsko Sarajevo). Ško­lo­­va­ni, do juče, reklo bi se, normalni, čak ug­ledni ljudi, najednom su se po­če­li po­­našati na na­čin zdravom razumu ne­objaš­njiv i, zarad nekog cilja, sa­mo njima shvat­lji­vog, ugurali su mase u rat­ni sukob, a svako je na svojoj st­rani stvarao osjećaj opravdanosti za to, jer se, kao, eto tako jedino moguće od­­­b­ra­niti od onih luđaka što su s druge strane. Umr­i­jeću a neću moći osje­ćaj­no pojmiti kako su ljudi tokom rata u BiH, koji su u njemu učestvovali, mogli sebi dozvoliti da budu takve i tolike ovce, odnosno da budu na(za)ve­deni, da rade to što su činili.  ...
Ako se ne uzme u obzir da su nesvjesni sadržaji psihe i jedne i druge bili preplavili nemoguće je objasniti kako je došlo do tako suludog postu­pa­nja, jer da je bilo razuma i strpljenja na miran način, uz pregovore i spora­zu­me, moglo se postići daleko bolje rješenje od onog koje će  na kraju ispasti.
      Ali, kada sadržaji nesvjesnog preplave svijest, ljudi se ponašaju nera­zum­no. Kada ponašanje, koje bi na individu­alnom nivou značilo (pri­silno) sla­nje u lud­nicu, bude uogrnuto politički u plašt nekih opštih, naci­onal­nih intere­sa, tada se ne svrstati, već se od toga distancirati, značilo je ili se izlo­žiti najvećem mogućem riziku po život ili bježati u izbjeglištvo.
      Jasnim i brižljivo planiranim namjerama stranih interesa da ovdje dođe do rata, raznorazne težnje domaćih nacionalnih lide­ra išle su sasvim na ruku. Uskoro će oni koji misle da su ratom nešto dobili uvi­d­jeti da je ujdurma, ko­ju su oni uzeli za poten­cijalni “dobi­tak”, podmetnuta im kao mamac, ali ka­da to njima bude jasno, tada će za bilo kakvo popravljanje greške biti kasno.
Iživljavanje nad nedužnim ljudima do njihovog ubijanja ili progonje­nja, te rušenje bogomolja, istorijskih spomenika i sl. činili su, bez obzira na kojoj strani da su bili, oni ljudi, u stanju samo­vlaš­ća, koji su imali potrebu da tako daju odu­šak pomi­je­šanim mitološ­kim (ili fanatično-religijskim) sa psihopa­tološkim sadr­ža­jima u svojoj psihi. Ali tih sadržaja se tako nemo­guće osloboditi. Zločinci i ruši­telji nisu sada, niti će to biti ikada, ništa sreć­ni­ji nego što su bili prije nego što su po­ku­šali pro­tje­rati ljude i/ili skloniti tuđe simbole sa prosto­ra koje proglasiše za svoje. Ako čovjek nije pod domi­na­cijom zla u sebi, sa­kral­ni ili dra­gi sim­boli njegovih komšija, koji su druge vjere nego je on, ni naj­ma­­nje mu ne sme­ta­ju, već napro­tiv, on prema tim obi­lje­ž­jima dru­ga­čije religijske pripadnosti osjeća simpa­tiju sli­č­nu lju­ba­vi kakvu ima, ako je ima, za ljude čiji su to sim­boli. Ovo sam napi­sao na os­no­vu ličnog iskus­tva steče­nog osvješ­ći­va­njem nesvje­s­nog. Tako prob­lem stvarno nije u bogo­mo­ljama, koje nam je jed­no doba osta­vi­lo, već u psihama ljudi, u projek­cijama potisnutih i nesvjesnih psihi­č­kih sadržaja».


Ako ponovo pogledamo u Lašnalovu odbranu gospođe Lombardi moglo bi vam to biti od koristi. Lašnal, imajući u vidu koje životne okolnosti su gospođu Lombardi prisilile da učini strašan zločin prema svojoj djeci, sudijama reče: Sad sudite i recite: da li je ubica ova žena koja se nalazi na optuženičkoj klupi, ili se ubica nalazi van ovih sudskih svodova ...?

Da, da, gospodo, Radovanove sudije, sudite i recite: da li je u lutkarskom pozorištu lutka, koju pokreću nevidljivi konci, zaslužna što svojim gegovima zasmijava publiku ili, da li je kriva ako se djeci predstava u kojoj je ona akter ne dopadne. Radovan je bio samo lutka u tragičnoj „lutkarskoj“ predstavi vjersko-građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Režiseri, stvarni krivci – ubice – u toj predstavi su van svodova Tribunala. Oni su vas, tužioce i sudije, delegi­ra­li da u njihovo ime odigrate ulogu marioneta u maskenbalnoj predstavi, kako bi se svijetu pokazalo da je to što je, uglavnom njihovo zlodjelo, tobože, samo posljedica kavge u balkanskoj krčmi.

Gospodo, vama je poznato ko je Hakija Meholjić (prenosim iz knjige Srbi, oglednimo se!), «ko­mandir policije u Srebrenici 1995., o čemu ima tv svjedo­ča­n­stvo, izjavio je da mu je Alija Izetbegović rekao: „Klinton traži da pustimo četnicima da pobiju 5.000 naših ljudi i tada će NATO bombardovati srpske vojne položaje“. Meholjić je izja­vio da je on odgovorio da to ne može dopustiti. Dakle, srebrenički ma­sa­kr je dogovoren i Srbima poturen, pa kasnije proglašen ge­no­cidom, ia­ko u njemu nije bilo ubijanja, u pravilu, osim onih koji su bili pri­pa­dnici vojs­ke.
Pomenuti Hakija Meholjić je (2010. g.) na BHT1, govoreći o događanjima u Srebrenici u julu 1995. godine rekao da je Memorijalni centar u Potočarima (u kome se sahranjuju stradali Srebreničani) spomenik američke politike vođene prema BiH tokom rata».

Zar je potrebno biti posebno pametan pa se ne zapitati, zapravo ne moći se čudu isčuditi, zašto je Bil Klinton, predsjednik najmoć­nije države na svijetu, došao na ratno stratište u Potočare, jedno malo mjesto u bosanskoj selendri, kada je u njemu bilo otvaranje Memorijalnog centra? Odgovor na ovo pitanje daje naša narodna poslovica: da se zločinac uvijek vrati na mjesto zločina. Radovan Karadžić i Ratko Mladić jesu sukrivci, zato što su pristali da budu marionete[12] u zločinu u Srebrenici, ali stvarne ubice Srebreni­čana i odgovorni za genocid ako se zločin što je počinjen u Srebrenici može zaista imenovati genocidom su Alija Izetbegović i Bil Klinton.[13]

Evo glavnog pitanja: ako jedan stručnjak za psihu, neuropsihijatar, bude od strane svjetskih moćnika i njihovih tajnih službi,[14] perfidno naveden i zaveden, da čini to za što ga se sada op­tu­žuje – u kom ponašanju su njegovi komplek­si imali znatnog udjela, na što su tajne službe ra­čunale od početka, kao na ono što će im biti najpouzdanije u ostvarenju njihovih ciljeva – bar je to sada očigledno, da se Radovanovo tadašnje ponašanje ne može ocijeniti kao nor­m­a­lno, pa da li se on onda može osuditi na zatvorsku kaznu ili bi jedino pravedna presuda bila: upućiva­nje na boravak u psihoterapeutskoj ustanovi radi ozdravljenja – do ozdravljenja ili do smrti?

Gospodo, ako vama nakon ovog pisma nije jasno da Radovan Karadžić, tokom rata u BiH, za svoje postupke za koje ga optužnica tereti nije odgovoran, jer ih je činio pod duplom prinudom: ličnih kompleksa i unakrsnih zahtjeva obavještajnih službi, dakle, pravno viđeno, on je bio neura­čunljiv,[15] i da ga iz tog razloga ne možete osuditi na zatvorsku kaznu, već jedino na oba­vezu liječenja. Ako ovoga niste svjesni, to znači da ni vi sada niste uračunljivi; radite ono čega niste samosvjesni ili, ako jeste, to činite pod pritiskom, slično kakav slučaj svojevremeno bješe s Radovanom. Isus je odlično zapazio kada je rekao: „Čoveče, ako znaš šta činiš, blažen si; ali ako ne znaš šta činiš, proklet si i prekršitelj zakona“. Isus je mislio na univerzalni duhovno-moralni zakon, a s njim bi trebalo da su, iako nažalost najčešće nisu, u saglasnosti i ljudski zakoni.

Mislim da bi Radovan i njegovi sljedbenici prije i rađe pristali i na doživotnu robiju nego na oba­ve­zu njegovog liječenja u psihoterapeutskoj ustanovi, jer hipertrofirani ego sve može podnijeti lakše nego da mu se kaže i pokaže, kao što to učinih, da njegovo psihičko stanje nije normalno.

Jasno mi je da će ovo pismo kod nekih od adresata, a posebno kod Radovana, te mnogih njegovih sljedbenika, izazvati ogroman revolt i mržnju prema meni. Ali šta ću, kako pišem u knjizi Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? «Zašto prosvjetljenici i uz njih neki moralisti imaju potre­bu da „ispravljaju krivu Drinu“? Čovjekoljublje, empatija, je u osnovi te potrebe. U pra­vilu oni time sebi priređuju samo ne­pri­­jat­nosti. Znak njihove vrline je, kako zapisa Ivo Andrić,  „u tome što ne mogu da odole iskušenju i da ne kažu ono što ljudi uglav­nom znaju ali ne žele sami sebi da priznaju, još manje da to čuju od drugih. – Oni se trude da budu što bliže istini, a ljudi ih utoliko manje vole što više u tome uspevaju. Možda je bilo neop­ho­dno da neko među ljudi­ma sve to kaže, ali je utoliko manje zavi­dna sud­bina onoga koji je to morao da učini“».

Bilo je neophodno da neko od Srba Srbima prinese ogledalo; da se mi, u kontekstu civilizacijskih i nacionalnih neprilika, ovakvih kakve su, vidimo onakvima kakvi smo zaista. Utisak mi je da niko osim mene to nije smio, prije nego da niko nije znao učiniti. To sam učinio u svojim knjigama, koje nijedan izdavač nije smio da publikuje, pa sam ih sâm publikovao. Osjećao sam, prema moralnom zakonu u sebi (Kant), kao životnu obavezu da to učinim i, – učinio sam.

U knjizi Srbi, oglednimo se – opstati ili nestati?, onima koji mi prijete (i smrću) poručio sam: zakasnili ste! Sokratovim riječima rečeno, sada možete me ubiti, ali mi ne možete nahuditi. Što sam imao potrebu da napišem, napisao sam i objavio, a umni ljudi se tome oduševljeno dive.

Moje Otvoreno pismo Radovanu Karadžiću završava se ovako:

ISTINA:  KOLIKO BOLNA, TOLIKO JE LJEKOVITA

«Onesviješćene svijesti, kakva je i tvoja Radovane, nisu u sta­nju shvatiti da rat koji je narodima bio nametnut, upravo su takve svijesti pri­z­­­vale. Bošnjaci za rat kao krivce optužuju Srbe, a Srbi Bo­šnjake, dok ni jedni nisu u stanju uvidjeti, ni sada, da su težnje Za­pada za stvaranjem banana država na Balkanu, te opsjednutost nazad­nim idejama vas, narodnih vođa, ono što je narod ugura­lo u rat. A vaše stranke će da praktikuju rat dok postoje, ali i mafi­ja­šku saradnju u vašem profiterskom vla­danju sv­o­­jim na­ro­dima, kao, npr., što je bilo vaše međusobno trgovanje oružjem tokom rata.
Po narod je bilo kobno što su muslimanski lideri u BiH, a i srpski (ovdje i tamo) – svi podržani od religijskih institu­cija – bili opsjednuti idejama koje, iako su različite, one su, u ovom do­bu ili retrogradne, ili neostvarive. Srpske vođe su htjeli da posto­jeću drž­a­v­nu zajednicu održe što većom, pored ostalog, i zato da bi ona tako imala više moći da se suprotstavi Novom svje­t­skom po­ret­ku i Vatikanu u nji­ho­vom odlučnom prodoru na jug­o­istok i ist­ok Evrope, a mus­li­manske su bile uzele kao svoju istorijsku misi­ju da – čud­nog li paradoksa, i uz pomoć zapadnih, katoličkih dr­ž­a­­va – od BiH stvore odmorište islamu na njegovom putu ka srcu Evrope. Oni ni sada nisu u stanju uvidjeti šta tim nasto­ja­nj­em priređuju svom narodu, naročito na dugu stazu. Narodna mud­r­ost to što oni uporno rade imenuje: sječenjem grane na kojoj se stoji.
Ali ni naša, srpska, zasljepljenost nije ništa manja. Jedan od naših velikih usuda je da glorifikujemo vođe i onda kada su nas oni, slijepi za budućnost, a opsjednuti ličnim i nacionalnim kom­p­lek­sima, vo­di­li u sigurnu propast. Svjež doprinos tom usudu Srbi dadoše svojim (pretežnim) odnosom prema tebi i S. Milo­še­vi­ću – nakon Lazara: najvećim upropašćivačima Srba! Da bi vaš lik i djelo bili demistifikovani, trebaće mnogo truda naj­br­i­­lj­a­n­tni­jem dijelu srpskog duha i još neizmerne patnje srpskoj duši.
Naučni autoritet svjetskog glasa, Jovan Cvijić, za antro­po­lo­ško-psihološki tip dinarsko-durmitorskog čovjeka, kome egze­m­p­larno pripadate ti i Milošević, konstatovao je kao jednu od bit­nih karatkeristika: nepodoban za politiku. Potvrda ovog nau­č­nog stava, preko vas dvojice stigla nam je na najtragičniji način.
Žalosno je Radovane i za tebe kao zvaničnog stručnjaka za psihu i za srpski narod u BiH, koji te, kao došljaka, bješe prih­va­tio za vođu, što je kod tebe bila prevagnula arhaična i des­truk­ti­v­na predstava o budućnosti, koja je usmjeravala tok društ­venih zb­i­vanja ka prošlosti, i, što bješe još gore, ka spuštanju duha na­ni­že, čak do njego­vog potpu­nog po­tonuća u moralni glib. A duh, naše istinsko produhovljavanje, moglo je biti naš jedini put spa­sa. Pred istorijom – čak ako ne bi ni uzeli u ob­zir ratne zločine – na tebi će ostati najveća sramota što se srpski narod u BiH uvalio u naj­dub­lju moralnu kaljugu u svojoj istoriji. Da si ti sam mora­lan čovjek, ti nam ne bi kao rezultat svojih političkih avantura u ruke gurnuo moralno kopile, a predstavljao nam ga za Princa kraljevske loze.
            Svojim dolaskom na vlast ti si Radovane doslovno potvr­dio ovo moje zapažanje (iz Moralne zore) o nama. Prastari pr­o­blem kod srpskog naroda, koji je postojao i prije Ko­so­va, a nakon njega usađen nam je kao karakterna crta, ogleda se u to­me da kad se njegov pripadnik dočepa vlasti, njemu ni na kraj pameti ne pa­da da svoj položaj koristi za do­bro­bit svog naroda, kako bi to trebalo da bude, već pos­taje opsjednut da zadovoljava komplekse svog prenaduva­nog ega ili da se mate­ri­jalno bo­­gati tako kako je karakteristično za fuka­ru kada mu zapad­ne da grabi tu­đe. Ova osobina je veliki usud srpskog (ali i crnogor­s­kog i bo­š­­njačkog) čov­­je­ka. Ona izvire iz naše neusredištenosti u sebi sami­ma, pa zato naš političar kao opštedruštveni interes, a to znači i svoj cilj, vi­di samo ono u čemu će se egzaltirano do deliričnosti ispoljiti nje­gove egoističke želje. Zato ovoliko insistiram na samo­spoz­naji, jer samospoznat čovjek prven­stveno radi za opšte dobro. ...
Mi ne možemo, slično kao ni neki drugi narodi bivše SFRJ, da shvatimo da su nakon pada komunizma vlasti se do­če­­­pali oni, od kojih neki ni­su psihički zdravi, ne bar toliko ko­li­ko je to nuž­no da bu­du s obzi­rom na položaje koje su prig­ra­bi­li, dru­gi su to­li­ko bili žedni vla­s­ti da kada su je se dograbili, pona­šali su se kao op­i­jeni, treći su se bili umislili da su kao stvoreni za velika na­­­­če­la, iako su bili suviše ma­log čela, i oni su omogu­ćavali sa­di­­­­stima i ra­z­nom lju­d­­­­s­k­om šljamu da čine sva­ko­jake zločine, ali i da uz­g­red obav­lja­ju nevi­đenu plja­­č­­ku, a sada mi svi, zato što su po­­­­či­ni­oci zločina u prijateljstvu ili doslu­hu s vlašću, mo­ra­mo da sn­­o­simo teret onog što se zove kolektivna krivica. Od tog mo­ral­­n­og gliba moramo se čistiti, iako njegov smrad vlasto­drš­cima godi.
Znam da će mi neki prigovoriti zašto koju riječ neposredne kritike ne uputih i drugim stranama u ratu. Razloga za takvu kri­tiku ima, ali takvoj kritici ovdje nije bilo mje­s­to. Pišući ovo sjećao sam se sjajnog Isusovog zapažanja, da pri­je ne­go što uk­a­žemo na trun u oku brata svog, treba da iz svo­ga oka izvadimo brvno. A šta mi čini­mo? Svoje sljepilo mi opra­v­da­vamo ta­ko: što ukazujemo na tuđe sljepilo ili zle namjere. Ovo što sli­je­di biće digresija, ali učiniću je da bi ti ukratko ilu­s­t­r­o­­vao kako boš­njački lideri uviđaju sada ponešto od onoga za šta su ra­nije bili slijepi ili se, iz nekih razloga, pravili da to ne primjećuju. Ali prije toga, za uvod, navešću kako sam u Moralnoj zori napisao da znam reći: kada god vatikanski establišment že­li da sjebe Srbe i musli­ma­ne na Bal­­ka­nu on vatru potpali, pa vješto preko Hrvata musli­ma­ne uzi­ma u “za­š­­ti­tu”, što Srbe po­sebno izi­ri­tira te nas­jed­nu, i ne zna­jući kako da ob­u­z­­daju, ka­da im “pro­ra­­de", kom­plekse nas­tale onim što ime­nu­jem ko­sov­­skim mi­tom, prihvate brato­ubi­lački rat, a u njemu stra­tezi evangelizacije Bal­ka­­na vi­de najbolje oba­v­ljen posao za njih. A mi, ostajemo li bene, ostajemo!
Ovih dana bio sam vrlo iznenađen kada sam pročitao u inter­­vju­ima dva čelna čovjeka kod Bošnjaka sledeće: 1. Alija Izetbe­gović izjavi doslovno: “Naslućuju se konture jednog ružnog projekta za naš narod...” i 2. ef. Cerić: “Nas se ovdje proziva za boje, za nekakve znakove, što uopće nije bitno. Unatoč tome što je Federalni sud u New York-u donio presudu o masovnim silovanjima naših žena  od nas se traži da budemo manje musli­mani, da budemo manje Bošnjaci i da je to uvjet da opstanemo ovdje. Te paradokse mi moramo zamjeriti. Nema, naravno, koristi ni ovo što ja govorim, na ovakav način. Želio bi samo ukazati muslimanima da je ovo pravi trenutak da se zamisle nad svojom sudbinom i da ne sjede skrštenih ruku, da čekaju da im sve neko riješi, jer odnos o kome smo govorili je i stvar nas samih i to što mirno posma­tra­mo, i što smo postali se­bični, što smo se povukli sami u sebe i što smo prihvatili igru”.
(U vezi prethodnog mislim da je pra­vi tre­nu­tak kada su se muslimani trebali zamisliti nad svojom su­d­binom bio onda kada je osnovana SDA – ali ko i kako da o sud­bini naroda misli u onak­vom stanju euforije – a sada, ne da nije riječ o pravom tre­nu­tku, već je za bilo šta pametno popri­lično ka­s­no, jer je sudbina naro­da, izgleda, već dospjela u šej­tanske ruke. Ili, da li je to sudbina namijenila bosanskim mu­­­s­limanima, suni­tima-ha­­ne­­fi­jama, da im i u buduće neke bradonje budu najveća opa­snost po nji­hov id­en­titet, iako više u vezi s tim neće biti riječ o četnicima).
Navedene izjave prilično tačno odražavaju tragično sta­nje Boš­nja­ka, a srpsko nije ništa bolje, ali ono što me u in­ter­vjuima dva vrhovna (svjetovnog i du­hov­­nog) čelnika kod Boš­njaka za­pre­­paš­ćuje je to, da oni pokazaše kako svoju zasljep­ljenost uopšte ne primjećuju, već, prema njima, za sve što se za­ku­lisno, a eto sada i otvorenije, sprema Bošnjacima, u vidu ne­kih ružnih proje­kata ili igara, kriva je međunarodna zajednica.
O politici, našoj sudbini, ponešto zapišem samo ugred, kao npr. u junu 1995., da se u BiH vodi rat koji je režiran od st­ra­ne korifeja no­vog svjetskog poretka, pored ostalih ciljeva – daj bože da se ne pokaže kao tačno – s namjerom da bi preko musli­man­ske bra­će, Srba (bremenitim kom­ple­k­sima prema svojim isla­­mi­zi­ra­n­im suna­rodnicima, što je slično i obrnuto), u katolički zagrljaj bili ščepani bosansko-­her­ce­­govački Muslimani, ali uz njih i Srbi.
U svojoj knjizi, Moralna zora rudi – Budite se!, pišem (isto uzgred), a navešću dva izvoda s dva različita mjesta.
Za zajedništvo na prostorima Balkana ovo su naj­tra­gi­­čnije godine, za što pored starih težnji Srbije i Hrvatske za prevlast nad BiH, raskolu naj­ve­ći doprinos, među internim faktorima, dadoše obe­z­­božene religijske in­­stitucije i imanentna netrpelji­vost iz­­me­đu katoličanstva, pravosla­v­lja i is­lama. Greška Bošnja­ka – u njihovoj potpuno opravdanoj borbi za svoj iden­titet – je što su svoju borbu suviše vjerski obojili, tako, uz sija­nje to­k­­om rata sjemena na Bal­ka­nu ra­ni­je nepoz­natih islam­skih sekti, ispa­da da je širenje islama ono što je bilo primarno u borbi za sa­mo­­stalnost BiH. Ovom greš­kom Bošnjaci pridobiše veliku naklo­nost islam­skog svi­je­ta, a da li, u odnosu na Zapad, oni time sebi dugoročno svezaše kamen oko vra­ta? O velikoj glu­po­sti rukovodstva SDS-a da im ratni pok­lič ima miris tam­jana, i o bruci što vladike to prih­vatiše, nemam šta reći do: ne­vi­đena sramota. Sve religije tokom rata povećaše broj svojih vjernika, iako one ku­­­­movaše st­ra­šnom i sveopšem mo­r­alnom posrnuću i sveštenika, i sled­benika. Kako je moguće sh­va­­titi takav apsurd? Ili, koja je svrha tak­ve teizacije? Nije li to na­vo­đenje i zavođe­nje ljudi da budu slijepi idolopok­lonici teoide­o­logije, koja slič­no, kao i ko­muni­s­tička, dok su joj usta puna ”morala”, dopušta svaki nemo­ral, ali samo svojim pripadnicima?
Drugi izvod je: Politika, a naročito podmukla i vješta, kak­va je npr. ova novog svjetskog poretka, ima pored vidljive i drugu stranu lica na koju je veoma teško baciti pogled dok je aktuelno ono što ona režira.
Oni koji se odluče da politički predvode (male) narode, trebalo bi da budu ljudi takvih sposobnosti da su u stanju svojim umom bar unekoliko zaviriti i na onu drugu stranu politike moć­nika, jer ti moćnici sada nerazvijene narode porobljavaju na per­fidan način: prvenstveno preko njihovih despotskih vođa, nekom zabludom zaslijepljenih i/ili potkup­ljivih i potkupljenih. A za ovo smo mi, Srbi i Bošnjaci, toliko eklatantan, a tragičan primjer, da će on nekada biti navođen, što se kaže, kao školski slučaj te vrste.
U prosvjećenom svijetu politika je i projekat i igra, a samo kod naroda kao što smo mi, Balkanci, ona može biti i diletantska avantura svakojakih opsesivaca. Projekat je – a da li ružan ili lijep, zavisi s koje strane ga se gleda – u smislu da se sve do naj­ma­nje sitnice prethodno proračuna i potom se tačno zna šta se od­re­đenim političkim po­te­zima želi postići. Realiza­ci­ja pro­jekta je i igra, po kompo­nenti da se tokom realizacije pro­je­k­ta nastoji pro­ti­v­nika ili pridobiti ili zavarati, zavesti, nadmudriti i tako nadigrati.
A uprkos svega očiglednog, vi, nacionalne vođe, idalje drž­i­te da ste vi bili u pravu, ali da se vaše bajkovite namjere ne ostvariše zbog me­đ­u­na­ro­d­ne zajed­nice koja se urotila protiv vas, tj. protiv naših nacija, i sada je ona kriva što mi im­a­mo ovo samoneodrživo državno-pravno stanje ili beznađe od života, odnosno, što je običan čovjek, onaj ko nije u vlasti ili uz nju, ko se nije na­­g­r­abio Alaj­be­gove slame, pa još ako živi u en­­­­ti­te­tu ko­me po naciji ne pri­pada, tada posebno, sveden na: nulu. Vi ste, ne­ma­jući sluha za evropske namjere prema Balkanu i ne mogavši se sporazumjeti, dva bratska naroda gurnuli u međusobni rat, uglavnom u ime krsta i polumjeseca, te tako križarskom Zapadu pru­žili zgod­nu priliku da nas, i jedne i druge, on zauzda pa zajaše.
Radovane, ti još nisi u zatvoru u Hagu, ne zato što si ti vješt u skrivanju, već samo zbog toga što inostrani men­to­ri rata na ovim prostorima znaju koliko će po njih biti kompro­mi­tujuće ka­da ti budeš, braneći se, konkretno pokazao koliko su oni u rat ovdje bili od početka umiješani. Koliko su ga podstakli, direk­t­nim akcijama preko svojih obavještajaca i specijalaca, ali i daju­ći tebi, direk­tno ili posredno, ovakva i onakva iluzorna obeća­nja, a Aliji dru­gačija – sve s namjerom da bi vi, vjerujući u to, doveli do toga da narod zbunite pa zakrvite, a oni potom ovdje dođu za tutore. Haški tribunal jeste institucija koja pod plaštom suđenja za počinjene ratne zločine na prostoru bivše SFRJ, treba da pri­k­rije političke i kolonijalne težnje Novog svjetskog poretka prema ovom području. Ti si vjerovatno jedini koji u unaprijed pri­pre­m­ljeni scenarij možeš unijeti određene izmjene i ponešto raskriti, a možda, ukoliko odeš u Haški tribunal, učiniš time da ga: nestane.
Učini to! A osvješćivanje našeg naroda (i pomirenje s Boš­njacima) nemože otpočeti dok se ne pokaže kao korpus delikti da si ti bio samo jedna zabludna ma­rioneta: i jedne Svjetske Nemani, ali i jedne ovdašnje, takođe zabludne marionete, preko Atlantika na vrijeme zapažene. Ako su­­đe­nje tebi u Hagu bude pravično, to će se pokazati kao uzgred­an re­zultat tog suđenja. Iz tog razloga od tebe sada zahtijevam, u ime interesa na­roda kojeg si zaveo, da se predaš svojim tužiocima i da tako što prije otpočne sahrana onog što je mrtvo, pa da se na­k­on toga na­rod okrene sebi i svom svakodnevnom životu. A sve dot­le dok se ti i tvoji saradnici, optuženi za ratne zločine, bu­dete skrivali, vi ćete time što činite na srpsko nacionalno biće dje­­lo­va­ti slično kao, npr., nesahranjen mrtvac na porodi­cu, na­kon pro­teka uobiča­je­nog vremena za sahranjivanje upokojenog.
Svjestan sam da će ove, i mnoge njima slične riječi, ne­ke či­taoce iritirati toliko da će oni na mene jako omrznuti. Ina­če, ni­šta nema bolnije nego otrpiti istinu o onome što se in­te­n­­zi­v­no gu­ra u podsvjest. Ali, koliko je to bol­no, toliko je i ljeko­vito, a meni je stalo da mi postanemo sasvim duševno zdra­vi kao na­­rod i zato ne mogu da ne kažem da sam zgađen našim ludi­lom. Po­sebno sam indigniran sljepilom i/ili kukavi­člu­kom naših to­­bo­žnjih inte­lek­­tualaca, koji od straha nisu u stanju pokrenuti pr­o­­ces pranja našeg moral­nog lica od krvi kojom je ono uprljano. Neoprana krv lako postaje pogodna podlo­ga za novu i svježu krv.
Zaluditi ljude, nekom na prvi pogled primamljivom idejom, vrlo je jednostavno, ali ih je osvijestiti od zablude kudikamo teže. Vi, nacional-vođe, prihvatiste se prvog, a ja sam svjesno oda­brao ovo dru­go. Vi se mnogima i sada doimate kao veleumni, a ja is­pa­­dam bena što se bavim Sizifovim zadatkom. Izgle­da da je to moj lični usud, ali će od toga mnogi ljudi, kad-tad, imati bar neke koristi, a od vašeg zaluđivanja naro­da ostaće: i grobovi, i robovi, invalidi; tuga i bol, patnja, siroma­štvo, bi­je­da izb­je­glištva i raz­d­v­o­­jenosti. Vaše greške sada, i kada bi htio da to uči­ni, ne bi mo­gao ispra­viti, u smislu neutralizacije njihovih posljedica, ni cijeli Svijet. Eto toliko ste zla učinili, milione ljudi totalno unesrećili, a pored toga niste u stanju da shvatite šta ste uradili. Pa kako, po­bo­gu, da vas sma­tramo za uračun­ljive? Vi u svojoj zablu­d­nosti očekujete za sebe najvisočija mjesta u istoriji svojih naroda, a bićete, kad-tad, pohranjeni na istorijsko-ideološkom smetljištu.
Kao što moja duša, Radovane, osjeti dodatnu milinu svaki put kada pomislim na sadržaj Luče, osjećanje slično mi se javlja i kada god koju knjigu od filozofa stoika uzmem u ruke. A jedan od mojih učitelja, Epiktet, od kada otpočeh ovo pismo, kao da me pogledavaše sa željom da mu omo­gu­ćim da i on ovom prilikom nešto mudro kaže, a ima šta, itekako. Evo pružiću mu priliku da On, na svoj način, prokomentariše pasus koji je ispred ovog.
"Ništa nije običnije nego videti velikaše koji veruju da sve znaju, ma­da baš ništa ne znaju. Koliko njih plivaju u bogatstvu, ne želeći ni za čim a ovamo i ne sumnjaju da im nedostaje nešto, najglavnije. Tako re­koh jednog dana jednom: Ti vrlo dobro sto­jiš kod kralja, ti imaš sijaset moćnih veza. Tvojim uticajem mo­žeš pomoći prijateljima i slomiti vrat ne­­­prija­teljima. 'Pa, šta mi to još nedostaje?' upita me on ponosito. – Sve ono što je najva­žnije i najpotrebnije za pravu sreću. Ti ne znaš ni šta su bogovi, ni šta je čovek; ne poz­na­ješ prirodu dobra, ni prirodu zla; ali, ono što će te najve­ćma iz­­nenaditi, to je da ti ne poznaješ ni sebe sa­mog! ... Ah, ti be­žiš, besan si što sam govorio sasvim otvo­reno. Kakvo sam ti zlo učinio? Ja sam ti samo prineo ogledalo da sam vidiš kakav si. ... Kaži mi, molim te, jesi li ika­da preuzeo kakav put da bi imao bolja mi­š­lje­nja i bolja osećanja? Jesi li ikada pitao koga da bi po­pra­vio ono što je u tebi rđavo? U koje to doba svog života i kad se ti re­ši da ispitaš svoje pomisli, svoje namere? Pređi pažljivo sve godine svog života i naći ćeš da si uvek radio ono isto što i danas radiš".

Ali šta ćemo sada Radovane, šta je tu je. Da se prepiremo oko toga ko ima pravo, a ko je u zabludi, koliko je ko kriv i sli­č­no, nikuda ne bi vodilo. Zato je pametnije da se činjenicama po­g­leda u oči. A ono što je i tebi i Srbima koji su te slijedili najteže prihvatiti je: da si ih ti olako uveo u jedan strašan rat u kome su oni gubicima totalno poraženi i nasamareni, ali da bi njihov šok od tog saznanja bio ublažen, a tako se i naša agonija pr­o­­dužila u nedo­gled, od strane glavnih (inostranih) mentora rata, za privre­meno je Srbima data jedna Iluzija (moguće obe­ća­na ti još onda kada te se na rat podsticalo) kako ne bi mogli da se žale, a i da imaju čime, u smislu međusobnih svađa, da se bave, ali će se kad-tad ta pločica, planirana za jedan neostvareni mozaik, pokazati neupotrebljiva za bilo koju drugu smislenu namjenu.
Naš najveći usud je što smo mi neusredišten narod, i kao takvima s nama upravljaju iracionalne sile nesvjesne psihe. Ali nama je to skoro nemoguće shvatiti, slično kao što je čovjeku ne­moguće vidjeti sopstveno lice ukoliko ne nađe neki na­čin nje­govog odraza, na primjer u ogle­da­lu ili u mirnoj površini vode. Umjetnička djela, književna prvenstveno, predstavljaju neku vrstu ogledala, ali ona malo doprinose da čovjek, odnosno naci­ja, kada u njima na čas vidi svoje ružno lice, ponastoji da ga po­p­ravi. Tako život uglavnom teče stihijno. Iz tog razloga je nama ne­ophodan duhovni metod koji će nas sistematično usmjeravati ka samospo­znaji i samousredištenju u božanskom centru u nama. (...)
Radovane, ti, svo tvoje biće, primjer je čovjeka sazdanog od laži, a samo istina je trajna kao stijena. Neusredišten čovjek je nesiguran čovjek, koji zato mora biti umotan u laži i iluzije, kao što mi za vrijeme zimskih dana, da nam ne bi bilo hladno, tr­e­­bamo imati odgovarajuću odjeću. Međutim, ti si dobrim dije­lom i morao biti lažan, jer je takvog vođu narod htio. A na tv­om mjestu bi i svako drugi unekoliko morao biti tebi sličan, ina­če ga narod ne bi prihvatio za vođu, jer narodu je, u vrijeme kad si mu se ti nametao za vođu, bila potrebna nova iluzija, a nju mu je mogao pružiti samo onaj ko je i sam bio u iluzijama. No, sa­da, nakon tragedije, kao posljedice opijenosti iluzijama, to treba sh­vatiti, te oporoj realnosti pogledati u oči i otpočeti s mučnim, vrlo mučnim procesom osvješćivanja!
Naš osnovni problem izvire iz naše duhovne neusrediš­te­­no­­sti. Pojedinačni uzleti srpsko-crnogorskog duha dose­žu prili­č­no visoko, i na to možemo biti pono­s­ni, ali to nije sve. Da bi pla­nin­ski vrh visoko stršio u nebo, on mora u svom po­d­no­žju imati sta­b­i­l­n­u osnovu, a to nama nedostaje. Takvu osnovu ob­e­z­­­bje­đuje us­re­dištenje na zdrav način u nesvjesnim dijelovima psihe. Dok to ne sh­v­a­­timo, mi ćemo stalno graditi visoke građevi­ne na pijes­ku (riječ je o našem olakom usrljavanju u rato­ve i svakojake dr­­ža­v­ne pro­jekte), ali prije nego što se u te kule u oblacima smjes­ti­mo, one nam se na naše oči i na našu veliku žalost – ruše. Mi sva­ki put za to na­đe­­mo hiljadu i jedan opravdavajući razlog, ali je sv­a­­­­ki od njih mimo nas. Ili, gusle sve opravdaju, svu krivicu za na­še ne­pro­­miš­ljenosti i propasti prebace na nekog drugog. U pjes­mi, mi smo samo junaci ili žrtve, a glupaci, lude i krvnici – nikada. (Srbe bi se moglo imenovati nebeskim narodom samo po tome što s luđačkom upornošću probamo da sagradimo kulu u oblacima).
Našem narodu predstoji mučan proces, koji se u psihologiji zove, povlačenje projekcija ili osvješćivanje, tokom kog procesa bi trebalo da shvatimo da je tragedija koju smo raspadom SFRJ doživjeli, a i drugima je prire­di­li, prven­stveno posljedica greša­ka našeg političkog, vojnog i crkvenog vođstva, odnosno, pos­ljedica je naše duhovne neusredištenosti u zdravoj duhovnoj osnovi.
Neusredišten narod, kada postane opsjednut pritiskom pod­s­v­j­e­s­nih sadržaja i kada ti sadržaji preplave svijest, ima potrebu, da bi privremeno izašao na kraj sam sa sobom, da ih projektuje van sebe, a za to je vođa transmisija, jer on, s druge strane, vapi da pro­jekcije primi i prenosi. Tako on postaje neka vrsta kino-plat­na na koje opsjednuti projektuju svoje želje i oni su tada u st­­­a­nju na platnu, odno­sno na vođi, da vide jedino ono što oni že­le da vide. Ako nas­ta­v­im metaforično, tada: dok kino-pred­sta­va traje niko ne misli sko­­ro ni o čemu, čak je spreman i da trpi, jer se uži­vi da je fata­mor­gana realnost. A pošto se takve kino-pred­sta­ve u pravilu za­vr­šavaju tako što se predstava prekida zbog pu­ca­nja vrpce, ali bez palenja svjetla, tada se svi osjete nela­godno, ali, zbog stra­šne oporosti realnosti, rađe nastavljaju da se sklju­nju­ju u umnom mra­­ku nego da otvore duhovne oči, pa se u polusnu sje­ćaju onih slika koje su djelovale najopojnije. Dok je pre­d­stava, odnosno rat trajao, najvažnije je bilo preko medija podr­ža­vati rat­nu euforiju, kako proces projekto­vanja psihičkih sadr­ža­ja iz poje­di­načnih psiha na platno ne bi prestao, a onda su platna pozvana u Dejton i nare­đeno im da ponesu sa sobom kino-projektore, kako bi oni bili prilagođeni za drugačiju vrpcu.
Na to prilagođavanje projektora tebe, Radovane, nisu ni po­z­vali. Zašto? To ti najbolje znaš. Ali i po povratku tvojih bliskih saradnika iz Dejtona, projektor, koji je na tebe kao na platno pro­jek­to­vao igrokaz zaluđivanja srpskog naroda, nasta­vio je na isti način da obr­će sta­ru filmsku vrpcu: vremeplova.
Urazumi se Radovane i napokon preki­­ni s tom komedijom! Svojom kožom sada uzmi, prvi put stvarno, učeš­ća u tragediji naroda, pa bar tako doprinesi da je što prije vidimo okončanom.
Radovane, Radovane, da si imao imalo sluha za razumne ri­je­či, kao npr., za one koje i ja pred tobom izgovorih u proljeće 1992. go­dine, sada bi ovdje mnogo štošta bilo dru­gačije nego što je. Na pri­mjer, u maju 1992. godine rekoh ti pri jednom susretu: ’Radovane, BiH je priznata od moćnika kao samostalna država, položi oružje i idi Aliji na pre­go­vore. Ovo što činiš nije ništa drugo nego hajdučija...’ Čuo si ove riječi, ali od svoje silne eg­zal­tiranosti što se, po tvome, Svijet počeo da vrti oko tebe, nisam siguran da li si tada mogao dokučiti ikakav njihov smisao. Sada, ovo što ti napisah, imaćeš priliku na tanane i više puta čitati, a na to te obavezujem u ime prostog ljudskog dosto­jan­stva, uprkos toga što si ti hraknuo, pa potom na njega pljunuo.
Radovane, ako već 1992. godine nisi mogao da pojmiš ništa od onoga što sam ti tada govorio, potrudi se, smogni snage, sada pa me poslušaj. Učini tako čak i ako ne budeš razumio poten­cijalnu spasonosnu dalekosežnost mojih riječi i prijedloga, i za tebe, i za narod, kako jednom ne bi bio u novoj neprilici nakna­d­no shva­tajući šta si propustio svojevremeno zbog tvoje tvrdo­gla­vosti, iako si na svoje greške bio otvoreno i direktno upozoren.
Želim ti da uz pomoć mojih knjiga, a svakako i drugih – kao literatura uz njih do cilja samospoznaje, predlaže se skoro jedna manja biblioteka – iskočiš iz mitološkog mraka, a na svjetlosti duha tada ćeš iz sebe čuti: da “sreća i želja nikada ne idu skupa” (Epiktet) i da “sreća nije laka stvar, da ju je vrlo teško naći u sebi, a da je nemoguće na drugom mjestu” (Šamfor)». 

19. avgusta 2000. godine                                                                   Žarko Karišik Durmitara
P. S.
Pošto i ovo pismo ispade za novine preo­bim­no, ako nađem ikoga ko bi mi posudio novac, štampaću ga kao knjižicu.
(Kraj izvoda iz knjižice Obrati se, dušo izgubljena – otvoreno pismo Radovanu Karadžiću)

Pozajmicu sam dobio, knjižicu štampao i izložio na svom malom štandu na beogradskom Sajmu knjiga u oktobru 2000. godine. Naredne godine prvi primjerak ćiriličnog izdanja prodao sam Draganu Kaliniću, Radovanovom stranačkom kolegi. Zbog objavljivanja ove knjižice imao sam svakojakih problema i nemam namjeru ponovo je štampati, jer sam njenom, uglavnom komisi­onom prodajom, uz mnoge neprilike, imao i gubitak. Moguće je da neki izdavač, na osnovu ovih kratkih izvoda, shvati da bi njenim štampanjem, sada bez rizika, imao priliku da zaradi.




[1] Iz moje knjige Srbi, oglednimo se! «(Uzgred rečeno, kada čovjek u odnosu sa svojim bračnim par­­t­ne­rom bude nagnan da potisne ispoljavanje volje za moć što je bio slu­čaj i kod Miloševića i kod Karadžića u kom od­nosu ta volja pri­rod­no teži da se ispolji, onda potisnuta energi­ja, kompen­zacije radi, teži ispoljavanju na nekom drugom polju; kod oficira će vojnici biti poligon za torturu, kod profesora đaci ili stu­denti, a političari, zavisno od političkih prilika, naći će naj­po­go­dniji način da se po­kažu moćni i dominantni, što često može biti tragično i po njih i po one koje predvode. Sve se to odvija nesvjesno. Vri­jeme će, bez sumnje, pokazati da su dvi­je žene, uz dva muškarca oni pred že­nama mlakonje, makova zrna, a u politici umišljeni Herkuli bile naj­pre­sudnije da Srbi uđu u koban politički tok pri kraju XX vijeka. Shv­a­titi „program“ po kome se odvijaju ljudske aktivnosti i reakcije ne­mo­guće je ako se ne poznaje uticaj nes­v­jesnih sadržaja na svjesno ponašanje. Sv­­je­s­nim ponašanjem nazi­v­amo i ono koje je očito uveliko upli­vi­sa­no ne­s­vjes­nim i zato bi uz svjesno ponašanje često trebali biti navodnici ili reći takozvano)».
[2] Emilija Lombardi je i pismeno izjavila da nije luda i da se nimalo ne kaje. Lašnal zaključuje: ona je, dakle, izvršila delo pod pritiskom strasti i očajanja, a ne ludila. U Radovanovom slučaju je slično. On zločine, za koje ga se optužuje po takozvanoj komandnoj odgovornosti, teško je i zamisliti da je toleri­sao zato što nije mogao shvatiti da su to zločini, već zato što je bio priklješten strastima i očajanjem. Strast se ispoljavala provalom ličnih i nacionalnih kompleksa u Radovano­vom biću i uz to nezasitom gladi prenaduvanog ega da zadovolji volju za moć. Očaj se javljao zbog toga što se glad za vlašću uvećavala sve više što je on vlasti više prigrabljivao, a oni koji su, ranije obavljenom specijalnom i perfidnom pripremom, nad njim vladali, stalno su uvećavali arsenal načina kojim su ga držali u šaci i ucjenjivali, tjerajući ga da radi kako su oni zahtijevali.

(Možda ti Radovane bude za utjehu ili razočarenje, ako je istinito to što se govori diskretno, da su Holbrukovi mentori, što se svodi na izreku da i iznad popa ima pop, režirali njegovu smrt – moguće baš zato da ne bi bilo prilike da se on pojavi kao svjedok u tvom procesu – a Holbruk je bio jedan od onih koji su ti, tokom rata i kasnije, najsnažnije “zavrtali ruku”). 
[3] Frenklin Ruzvelt (predsjednik SAD 1933-45. g.) rekao je da se “u politici ništa ne događa slučajno. Ako se nešto desilo, onda je to tako bilo i zamišljeno. (…) U svim vremenima, a sada više nego bilo kada, svijetom vladaju prije svega tajna društva”. Da, ona vladaju putem kapitala i obavještajnih službi, koje su specijalizovane da perfidno i s početka kamuflirano vrbuju one za koje one ocijene da će dobro služiti interesima njihovih gazda. A kada neki od tih pohlepnika kasnije shvati u kakvo kolo se uhvatio, tada je već kasno da prestane igrati kako mu se svira i u najsličnijoj je situaciji kao miš koji je, privučen mamcem, ušao u mišolovku, a onda u njoj ostao zarobljen. O ovome govorim na osnovu posrednog znanja, a Radovan bi o ovome mogao napisati vrlo interesantnu knjigu na osnovu iskustva, samo kada ga u tome ne bi sprječavala sujeta da prizna koliko je bio pohlepan kada je upecavan na mamac, pa zbog toga na kraju ispao budala.
[4] Da je Radovanova duševna patnja, i dok se skrivao i bio “slobodan”, bila golema pokazivalo je Radovanovo lice pri prvim pojavljivanjima u Tribunalu u Hagu. Kasnije, kada je imao priliku da se šepuri pred kamerama, što je eliksir za naduvani ego, lice mu je poprimalo normalan izgled.

Evo kratkog izvoda iz knjige Srbi, oglednimo se! «Moj dr­u­gar iz '68. i kasnije, Ra­do­van Karadžić, sada je u Ševeninge­nu, dok ja kao pod­stanar – ne znam doklen ovdje – živim u vi­ken­dici svojih po­z­nanika, u jed­noj pravoj pra­v­ca­toj Vuko­jebini, ali ne po sv­om izboru, već po Alijinom projektu i Rado­va­novom učešću u tom pr­o­jek­tu. Ipak, upr­kos toga, os­je­­ćam se blaženo, iako mi komfor nedos­taje, pa ću stiho­vima Du­š­ka Trifu­novića upi­ta­ti Radovana: Šta bi dao, da si na mom mje­s­tu? Prenaduvani Ego, kome bi najteže palo kada ne bi mogao da se javno, na ovaj ili onaj način, šepuri, odgovorio bi: Ništa!» Ovakav je moj utisak o Radovanu i sada.
 
[5] Sjetite se Radovanovog izgleda i izigravanja pobožnosti (post, tihovanje) nakon što je bio uhapšen. I sâm se i sada čudim, pa i ponosim visprenošću da sam ovim Njegoševim stihovima devet godina ranije predskazao ono kako će biti kada se Radovan preda ili bude uhapšen. 
[6] Kod Radovana sam bio u maju 1992., istog dana kada je kod njega u pojetu bio došao Pedi Ešdaun. Radovan mi se pohvalio da je imao susret sa velikim prijateljem Srba. U kolikoj zabludi je on bio, valjda je to sada jasno svakom Srbinu u BiH. Tog dana sam odlučio da ću otići u izbjeglištvo čim budem u stanju to izvesti. U izbjeglištvu sam ostao šest godina (u staroj polušup­ljoj zgradi na 1450 m/nm, bez stuje i vode). Kasnije sam saznao za čudan Radovanov postupak. On je za svog potparola imenovao Omera Zameticu, koji je prije rata živio u Engleskoj, a onda, nakon što se kobajagi sjetio svojih korjena, došao kod Radovana da primi pravoslavlje i kršte­njem uzeo ime Jovan. Kakva koincidencija? Prezime Zametica vodi porijeklo od zametnuti trag.

Radovan me, svojevremeno, pored ostalih, a jedan od takvih je bio i Zlatko Lagumdžija, pokušao okolišno, kao deklarisanog disidenta, uvući u ralje jedne strane obavještajne službe, čiji cilj je bio rušenje ondašnjeg političkog sistema u SFRJ, ali meni se i pomisao na nešto tako gadila. Već tada sam znao šta znači postupak kuhane žabe, a to je ako žaba bude ubačena u vrelu vodu ona će pokušati da iskoči, ali ako bude stavljena u hladnu vodu ona će biti u svom ambijentu. Kasnije postepenim zagrijavanjem vode kod žabe će se umrtviti refleks za spašavanje i ona će biti skuhana. Slično se događa onima koji budu namamljeni u ralje obavještajnih službi. Kada bi na početku znali šta ih čeka kasnije, neki ne bi pristali na saradnju, ali postepenim “zagrijavanjem vode” budu skuhani, odnosno primanjem nagrada dođu u stanje kada više ne mogu ništa odbiti.     
[7] Evo izvoda sa jednog drugog mjesta u istoj knjizi. «(Nikola Koljević u svom dnevniku spominje da je Alija Ize­t­begović, ispred SDA, prisustvovao Osnivačkoj skupštini SDS. „Izetbegović je govorio o srpskoj orjentaciji svog oca, i svoje por­o­dice, i o tome kako je već bio zabrinut što Srbi kasne sa osni­va­njem svoje stranke“. A što se Alija Izetbegović brinuo što Srbi ne osnivaju nacionalnu stranku? Pa zato što bez SDS on i njegova stranka, što sam već rekao, nikada se ne bi dočepali vlasti)».

[8] Ovaj citat sam preuzeo od Jovana Raškovića, Radovanovog “mentora” u politici, iz knjige Luda zemlja. Ovo je primjer kako ljekar netačno zaluđuje narod, govoreći mu ono o čemu pojma nema. Radovana nikako nisam mogao ubijediti da ne organizuje referendum Srba u BiH 1992. g., nakon referenduma koji su održali Muslimani i Hrvati (1. marta 1992.) godine. Govorio sam mu da je njihov referendum legalan a Srpski da će biti, sa stanovišta Saveznog Ustava, nevažeći. Ali Rad ovan je bio toliko umišljen u svoje tobožnje znanje da nije bilo mogućnosti urazumiti ga.     
[9] On me je 1979. g. špijunirao za Službu državne bezbjednosti (SDB), što je vidljivo u njegovom kartonu u toj službi, objavljenom u crvenoj knjizi Čuvari Jugoslavije – suradnici UDB-e u BiH. 
[10] Mislim na to što su Muslimani, bez sumnje, to su mi potvrđivali nakon rata neki moji prijatelji Bošnjaci, granatama i na druge načine gađali svoje civilno stanovništvo, da bi pomoću medijske i ostale režije to pred svijetom pripisali Srbima.
[11] Po ovoj karakteristici Radovan i Alija Izetbegović bili su povezani kao što su to sijamski blizanci. Alija je na minderu (u krugu bliskih osoba) pred rat rekao da Muslimani trebaju biti spremni žrtvovati oko 100.000 ljudi da bi ostvarili samostalnost BiH. Muslimanskih žrtava je bilo manje, samostalnost je ostvarena, a šta sada, realno viđeno, Bošnjaci (i ostali u BiH) imaju od toga u odnosu na ono što su imali do aprila 1992. godine? Ništa! Do jad i bijedu. Ali, za razliku od stanovništva, nacional-šovinisti, zahvaljujući ratu u BiH, imaju što ranije nisu mogli ni zamisliti, jer nisu mogli ni sanjati da je narod stado, takvo kakvo je, a za što je kriv Titov režim. 
[12] Radovane, sjeti se da je Draža Mihailović, tokom suđenja, koje mu je (1946.) priredio Titov režim, rekao da je njegova najveća greška bila u tome što se nije znao snaći u vrtlogu obavješ­taj­nih službi oko sebe . Ti si tokom rata pokušavao da izigravaš Tita, ali s tom razlikom što tvoj ratni cilj i ciljevi obavještajnih službi oko tebe nisu bili u korelaciji, kako to bješe kod Tita, kome su u ostvarenju jenog od ciljeva – poturanja Srbima kukavičijeg jajeta – bili naklonjeni i Čerčil i Staljin, a oni su izigrali Dražu, slično kao i tebe tvoji mentori, pa je vama dvojici zajedničko to da niste bili u stanju prepoznati u korist čijih ciljeva činiste to što ste činili.

[13] Prilikom sahrane Alije Izetbegovića, Karla del Ponte izjavi da je Tribunal pripremao optužni­cu i protiv Alije ali da se otezalo sa njenim objelodanjivanjem. Prešutila je da se otezalo zato što su njoj, a i drugima u Tribunalu, brda dolara iz islamskih država zaklanjala pogled prema pravdi.   

[14] Ako bi neko rekao, da je moju tvrdnju da je Radovan bio u mengelama obavještajnih službi nemoguće dokazati – razumljivo da je to nekome kao što sam ja, nemoguće izvesti – onda bi se, bez toga, njegovo onakvo ponašanje, ako je bilo zaista samo voljno, pokazalo još nenormalnije.

[15] Gospodo, razmislite zbog čega je Norvežanin Brejvik, prošlogodišnji hladnokrvni ubica 77 osoba, za svog uzora odabrao Radovana? Brejvik, ovih dana izjavi, umjesto pokajanja za počinje­no zlodjelo, da mu nije žao što je pobio toliko osoba, već da žali što nije još više. Ne trebaju nam psihijatri reći je li Brejvik normalan ili nije. Očito je da nije. Stari Latini imaju izreku similes simili gaudet (sličan se sličnom veseli, sličnosti se privlače). Brejvik je u Radovanu prepoznao nešto od onoga što Radovan u sebi ima i što prikriva kao zmija noge, a upravo za to Brejvik je osjetio simpatiju, a što većina onih, koji Radovanu nisu slični, nisu u stanju to zapaziti, bez obzira koliko da su obrazovani. To što je Brejvik prepoznao u Radovanu, početkom rata sam naslutio i ja, ali ja, za razliku od Brejvika, za to nisam osjetio simpatiju, već jezu, zgražavanje i odvratnost. (Nakon zlodjela koje je Brejvik počinio Ambasadi Kraljevine Norveške u Sarajevu pismeno sam ponudio da na norveški bude besplatno prevedena knjižica Obrati se dušo izgubljena - …, da oni Norvežani, kojima bi Brejvik mogao postati uzor, vide kakav je njegov uzor. Prijedlog je odbijen pismeno. Molio sam da s nekim razgovaram, ali je i taj moj prijedlog drsko odbijen. Biće mi drago ako se Norvežani jednom ne pokaju zbog postupka njihove ambasadorice u Sarajevu).    

Нема коментара:

Постави коментар