субота, 21. децембар 2013.

Povodom otkrivanja Njegoševog spomenika u Andrićgradu

Ako slučajno strefite na ovaj blog evo informacije o mom sajtu:

 www.durmitara.com  i e-mail adresa: durmitara@yahoo.com


POVODOM OTKRIVANJA SPOMENIKA NJEGOŠU U ANDIĆGRADU

 

NJEGOŠ  JE  VELIKI  PROSVJETLJENIK,

A SRBI i CRNOGORCI SU I SADA TRAGIČNI  STRADALNICI KOSOVSKOG  MITA!


(Da biste povećali, zumirali tekst, to možete učiniti tako da držite pritusnut taster Ctrl i istovremeno kuckate na tipku + dok ne dobijete odgovarajuću veličinu teksta. Za smanjenje, ponovo držite pritisnut taster Ctrl i kuckajte na tipku minus, koja je za crtice, desno od tipke za tačku) 

U Višegradu je 29. novembra 2013. godine, za one koji to ne znaju, Matija Bećković otkrio spomenik Njegošu u Andrićgradu, kojeg neimari grade po ideji poznatog i svjetski priznatog filmskog režisera Emira Kusturice. Na postamentu spomenika piše NJEGOŠ a ispod "TRAGIČNI JUNAK KOSOVSKE MISLI".
Ivo Andrić je hiljadu devesto trideset i neke u Beogradu održao predavanje na temu „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“. 
Kosovka misao ne postoji. Postoji samo kosovski mit! Misao je produkt svjesnog dijela psihe i ona je uvijek individualna, a izvorište mita je u nesvjesnom sloju psihe. Mit, preko narodnog nesvjesnog,  ima nesvjestan uticaj na svjesno ponašanje jednog naroda ili nacije. Nakon kosovskog boja (1389.) godine svaki Srbin je samo tragični stradalnik Lazareve megalomanije. Lazar je najkrivlji za urušavanje Dušanovog carstva i prodor Turaka na teritoriju ondašnje srpske države, o čemu su pisali i drugi, a ja u knjizi Srbi, oglednimo se! - opstati ili nestati? kockice sam složio u mozaik, na kome i neuki mogu vidjeti da su Lazareva maligna vlastoljubivost prije kosovskog boja i megalomanija pred boj, uslovili da Srbi padnu u najgori viševjekovni vid ropstva i da tokom robovanja Turcima, probajući traumu psihološki ublažiti, poraz su opravdavali racionalizacijama, dakle, lažima. To je učinjeno u epskoj poeziji i tako je nastao glavni srpski mit, poznat kao kosovski mit. Taj mit je uzročnik srpske nacionalne bolesti, koju sam dijagnosticirao kao neuroza sudbine. Srbi i sada boluju od te opake bolesti, a kao i svaki neurotičar, drže da im je u njihovom nacionalnom biću, najbitnije upravo ono što ih čini svojevrsnim bolesnicima.
Emir Kusturica je u intervju (29. 11. 2013.) za RT Republike Srpske rekao (navodim po sjećanju) da Srbi baz kosovskog mita ne bi bili to što su. Kusturica nije eksplicitno rekao da Srbi bez kosovskog mita ne bi bili „nebeski narod“, ali implicitno njegova izjava je upućivala na to, što je bilo povod da ovaj osvrt na to što se događalo u Andrićgradu sačinim.
Inače, osnovni razlog za ovaj tekst je neadekvatan tekst na postamentu spomenika Njegošu. Izbor ovakvog teksta ispod Njegoševog imena je velika uvreda Njegošu, koju on nikom ne bi oprostio kada bi je mogao vidjeti, pa ni Kusturici, sada jednom od apostola kosovskog mita. Ovim Kusturica očito pokazuje da je bremenit kompleksima koje sadrži srpsko nacionalno nesvjesno, a koje je uzročnik osnovne srpske bolesti.  
Uz kratki uvod uslijediće objašnjenje šta je to neuroza sudbine u vidu izvoda iz moje knjige Srbi, oglednimo se! - opstati ili nestati?  (Citirano iz ove svoje knjige stavljaću, ovom prilikom, u ove navodnike: «  ...  ». Smatram razumnim da u vezi kosovskog mita i osnovne srpske bolesti kopiram ono što sam objavio 2010. g. Ni sada tome nemam ništa posebno dodati. Moj stil pisanja je da u fusnotama navodim dodatna objašnjenja i činjenice. Zato predlažem da fusnote čitate, jer bez njih osnovni tekst je nepotpun. Kad kliknete na broj fusnote pojaviće vam se na ekranu njen sadržaj. Kad čitanje fusnote završite, kliknite na njen broj i pojaviće vam se osnovni tekst).
          «Neurotičar je onaj kod kojega kon­flikt svjes­no - nes­v­­je­sno pr­e­vazilazi stanje koje se smatra uobičajenim, iako ni uob­i­­ča­jeno ne znači da je normalno stanje, osmotreno s gledišta bog­o­­m­danim nam mogućnosti. Npr. na čelu Amerike su bili Buš St­a­ri­­ji pa Mla­đi, a oni su tipični neurotičari, ali u najneuro­tičnijoj „na­­ciji“ svi­je­ta to nije bilo nešto što bi bilo prepoznato kao neobič­no. 
          Neurotičar u kriznim ne/prilikama posebno izgubi moć zdr­a­vo­razumskog ponašanja, jer tada je najteže uspostaviti, kakav-takav, ra­zu­man odnos između svjesnog i nesvjesnih sadržaja, koji se pose­b­no u takvoj prilici uznemire, a njihovo uznemiravanje do­da­je im energiju, čak strašno razorne moći i neurotičar šta god da tada čini adresira dugoročno na svoju štetu. (Za ovo je ek­la­ta­n­tan pri­m­jer Hitler, koji je bio oličenje neurotičara i kad ga je spo­pa­la ide­ja da Njemci, uz ortake, zavladaju svijetom, sve što je činio dugoročno je adresiravao na štetu svog naroda.[1] Hitler ne bi mogao onako zaluditi najracionalniju naciju Evrope da nije zn­ao kako pokrenuti nesvjesne sadržaje u svom narodu). Jung je pisao da je Hitler za Njemce bio lik u ogledalu njihove histerične naci­onalne psihe. Slično tome, Slobodan Milošević je bio „ogle­dalo“ za brojne Srbe u kome su oni vidjeli svoj, kompleksima bremeniti lik. Kompleksi (kojih nismo svjesni) najsličniji su pri­obalnom morskom kame­nju. Za vrijeme plime kamenje je ne­vi­dljivo i izg­le­da da ga i ne­ma. Oseka ga učini vidljivim, slično kao što krizna situacija izbaci manifestaciju kompleksa.[2]
          Poseban je pro­blem što neu­ro­ti­č­ar, iako zbog svoje boljke pati, on je u nekim slučajevima nije sv­je­­stan, a prvi korak pri lije­če­nju bilo kog bole­s­nika je uspo­s­taviti dijag­nozu, utvrditi od koje bolesti on boluje. (Srbi su neu­ro­tični, bremeniti kompleksima, na jedan, a Amerikanci na drugi način, pa nije čudo što je jači „lu­đak“ prelomio kičmu slabijem, zbog toga što se slabiji drznuo da neupo­re­divo jače­mu čač­ne u planove, pa time i u kom­p­l­e­­kse, pro­ba­ju­ći tako „liječi­ti“ sopstvene, pa i na taj način očito po­­ka­­zao kako s njim stvari stoje u vezi njegovog psihičkog zdravlja).
          Kao i mitologije i književnost, medicina poznaje više vrsta ne­uro­za. Dija­g­n­oza se, svakako, uvi­­jek utvrđuje za pojedinca, ali ako pretežan broj pripadnika ne­kog naroda podliježe istoj dijag­no­zi, koja je posljedica nacionalne duhovno-istorijske stvar­nosti, onda se ta dijagnoza (bar uslovno) može dati i za taj narod, a u okviru nje­ga, razumljivo, ima pripadnika koji su u manjoj mjeri od veći­ne žrt­ve nacionalne pošasti. Srbi su, nažalost, eklatantan pri­m­jer naroda za koji se može dati  dijagnoza: neuroza sudbine.
          Stručnjaci neurozu sudbine definišu kao: „Pojavu niza 'slu­čajnih' nesrećnih događaja u životu nekog pojedinca, koji to do­ži­v­ljava kao svoj kobni usud. Baš kao da neka mračna viša sila upr­a­v­lja životom takvog 'baksuznog' pojedinca njemu se nepre­stano dešavaju, uprkos njegovoj volji, gotovo iste žalosne i nes­reć­ne po­ja­­ve (...); dešavaju mu se iste kobne, promašene ljubavi, sklapa neuspele brakove, ponavlja mu se neočekivana izdaja bliskih pri­ja­telja, itd. Neurozu sudbine Frojd je uzeo kao jedan od dokaza za postojanje prisilne težnje za ponavljanjem. Ova prisila ponavlja­nja upravo nesrećnih događaja u slučaju neuroze sudbine može biti izraz nesvesne mazohističke težnje, odnosno potrebe za kaznom, koja je opet, izraz nagona za samodestrukcijom. Nesvesna težnja za samokažnjavanjem, mimo svesne volje neurotičara, organizuje celokupni njegov život, te on onda sve nesreće doživljava kao delo neke mračne, okrutne sudbine koja se na njega okomila“. (Žarko Trebješanin, Leksikon psihoanalize, 158 strana).
          Govoreći o neurozi sud­bine Frojd (kao da je Srbe posma­tr­ao na kraju XX v.) veli: „Postoje ljudi koji u svom životu bez ispravke pona­vljaju uvek iste reakcije na svoju štetu. Neke ljude kao da proga­nja neumitna sudbina, dok podrobnije ispitivanje otkriva da oni sami sebi kuju tu sudbinu i ne znajući za to“.[3]
          U kontekstu naučnog zapažanja pogledajmo se i upi­tajmo: zašto mi iz vijeka u vijek, od gene­ra­cije do generacije, sebi ku­je­mo zlu sudbinu, zašto robujemo fatalizmu, a uvijek za to okriv­lju­jemo druge. Istina, drugi su se vjekovima koristili našom nes­lo­gom. Nesloga srpskih veli­ka­ša, nakon Dušanove smrti, osnovni je uzrok srpskog kosovskog poraza, koji je bio posljedica, kako ćete čitati, maričke pogibije, a ona je bila rezultat ofanzive koju su braća Mrnjančevići, Balšići i knez Lazar neposredno prije Maričke bitke bili organizovali protiv Nikole Alto­ma­novića, koji je i stasom i umom i odlučnošću jedini podsjećao na Dušana Sil­nog. Zašto su Srbi dav­no u nacionalni grb stavili četiri S (Samo Sloga Srbi­na Spa­­­¡ava),[4] a kada su u pitanju opštenacionalni interesi stal­no ost­a­li ne­s­ložni kao niko drugi? Zašto se kaže da dva Srbina o istom do­ga­­đaju, pojavi ili ideji imaju tri različita stava? Zato što ne poz­na­jemo sebe, što nemamo pojma o nači­nima dje­lovanja nes­vje­s­nog (u okviru kog segmenta i nacio­na­lno nesvjesnog), te uticaju komplek­sa na odluke i postupke svjesnog!
            Da li u gore citiranom o neurozi sudbine prepoznajete ono suštinsko što kara­k­teriše srpsku istoriju od doba Nemanjića pa do sada?[5] Ako ne prepoznajete, u tom slučaju posebno trebate nasta­viti s čitanjem, ali ne radi toga da biste bili uvjereni u isti­ni­t­o­st onoga što vam se sada takvim ne čini, već da biste došli na id­e­ju da se trebate lije­čiti od neuroze sudbine i tako, prvenstveno ta­ko, jer na ikoji drugi način je nemoguće, učiniti nešto spaso­nosno za sebe, svoj narod i njegova buduća poko­ljenja.[6] »
Ako su već Anrićeve riječi neadekvatno upisane na postament spomenika Njegošu, neka ovdje druge budu navedene smisleno: "Bolesnik koji se ne pomiri sa činjenicom da je bolestan – neće nikad ozdraviti". 
U Andrićgradu je bila još jedna, po ko zna koja u posljednje dvije decenije, manifestacija simptoma bolesti, koja se zove neuroza sudbine, a koju neki misle da je moguće izliječiti, slično kako to s početka oboljeli od svraba proba postići – češući se. 
Najpoznatiji  "psihoterapeut", u liječenju Srba od neuroze sudbine "češanjem" je Matija Bećković. On to čini tako maestralno, da mu na tom umijeću mogu pozavidjeti svi savremeni proricatelji sudbine i njima slični obmanjivači.
Matija Bećković nije svjesno obmanjivač. On je daroviti pjesnik i akademik, koji svoje viđenje srpske sudbine izražava literarno sjajno. Ali je on eklatantan primjer Srbina koji je zarobljenik kosovskog mita. Pa iako je u ropstvu, njemu to ropstvo donosi samo tantijeme. Da sloboda od ropskih lanaca kosovskom mitu, u društvenom smislu, nema nikakvu korist, već da samo uslovljava svojevrsnu kaznu, očigledan sam primjer. Moju knjigu Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? nije pristao da publikuje nijedan izdavač kome sam je nudio. Čim bi im rekao da sam u knjizi dijagnosticirao osnovnu srpsku bolest, svaki bi mi rekao da takva knjiga nema izgleda na finansijski rezultat, pa sam je publikovao kao autor-izdavač. Razumljivo na svoju finansijsku štetu.    
Emir Kusturica je svojim porijeklom inficiran kosovskim mitom, kakav je slučaj i inače sa ovdašnjim muslimanima, koji su tokom robovanja Srba pod Turcima primili vjeru porobljivača, kako bi svoje robovanje učinili podnošljivijim. Međutim, Emir je među rijetkima, koji su porijeklom iz muslimanske porodice, koji se dao pokrstiti i vratiti se u jato iz kojega su svojevremeno njegovi preci odlećeli tamo gdje će im gnijezdo biti udobnije.
Za objašnjenje destruktivnosti kosovskog mita na srpski narod u pomoć pozivam Jovana Dučića. Ponovo slijedi izvod iz knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? 
«Veliki srpski pjesnik i rodoljub, Jovan Dučić (u Blago cara Radovana) piše: „Čovečanstvo zove herojima samo one velike du­­­ho­ve koji su umrli za najviši smisao o dobru, a to je ideja za koju se bore njegovi sunarodnici. Ovo je najčešće ideal o ota­dž­bi­ni i veri. Naš heroj Lazar je jedan od najvećih i najlepših izg­ra­đenih heroja čovečanstva, zato jer se borio za taj dvostruki ideal koji je on zvao nebeskim carstvom. … Naš heroj Lazar je postao ideal narodnog heroja tek onda kada ga je pesnik opevao prema ovakvom idealu. Inače, istorijski, knez Lazar je bio samo svirepi čovek feudalnog doba, sebični gospodar, neumitni vladar. Pobe­di­vši vojvodu Nikolu Altomanovića, svog velikog protivnika, oteo mu je Užice, a njega je oslepeo. Ali docnije, žrtvujući svoj život i svoju državu na Kosovu za nebesko carstvo, postao je hero­jem za ideale narodne, najpopularnijim vladarom istorije, i, najzad, postao je svetac“. Dučić je objasnio da „postoji razlika između ideala i fikcije, za koje ljudi umiru često sa istom lako­ćom. Ideal, to je jedno saznanje o najvišoj istini; a fikcija, to je samo pusta mašta. Ka idealu se ide pameću i naukom, a ka fikciji se ide strašću i perverzijom“.
          Lazar, onakav kakav je stvarno bio, nije se mogao boriti ni za kakav ideal. Njemu je bilo stalo jedino do vlasti, i to zemaljske. Za nju se Lazar, kao za fikciju, borio na Ko­sovu. Ali kako je Jung zapazio, klatno se kreće od jedne kraj­nosti do druge. Stvarno, Lazar je bio perverzno ops­je­d­nut vlašću, pa je, ravnoteže radi, pjesnik mu pripisao sup­rotne odlike, koje on nije imao. Iz te laži, laži bez presedana u istoriji narodnih mito­va, izvire korijen srpskog usuda, od Kosovskog boja do danas.
          U ko­so­v­skom mitu je mnogo, mnogo laži. Nije bilo izdaje Vuka Br­a­n­ko­vića, a lege­n­da o Milo­šu Obiliću takođe je dijelom lažna. (Ovo je prvi put da neko upućuje u pravcu istine o Milo­ševom podvigu, koji je bio herojski, ali, pošto je bio usmjeren i u korist Bajazitovu, zahvaljujući tome, bio je realizovan).
          Miloš Obilić je u ubistvu cara Murata imao sličnu ulogu kao islamske kamikaze pri rušenju nebodera u Njujorku 2001. g. Samo naivan čov­jek može povjerovati u verziju iz legende da carevi tjelohranitelji nisu otkrili nož skriven u Milo­še­voj čizmi. (Kod muslimana je i sada običaj da se u sobe ne ulazi obu­ven). Bajazit je, na neki način, znao šta Miloš sprema i care­vim tjelo­hraniteljima je dao instrukciju kako da se prema Mi­lo­šu od­no­se i tako mu omoguće da nož pronese, slično kao što su am­e­ri­č­ki obavje­š­tajci znali da će biti izveden napad na blizanki­nje, ali su se pravili da to ne zna­ju, kako bi time pri­b­a­vi­li razlog za kas­nije napade SAD-a na Irak i Avganistan. Bajazit je boj na Kosovu iskoristio da se domogne vlasti, tako što će se istovre­me­no otara­siti i oca i brata Jakuba (kojeg je dao objesiti pod optužbom da je spre­mao izdaju). Miloš Obilić se žrtvovao, s najuzvišenijom nam­je­rom, ali nije sigurno da li je on rasporio Murata ili neki od Muratovih tjelohranitelja. Zna se samo da je Bajazit u “bijesu” naredio da oni svi budu od­mah po­gu­bljeni. U turs­kim arhi­vima o Kosov­s­kom boju ima malo podataka. Bajazit nije do­pu­s­tio da ostane pismeni trag o onome što je on tada režirao tokom kosov­s­kog boja. Lazar je u boju prošao kako nije očekivao, a pjesnik je krivicu zbog Laza­re­vih zabluda svalio na Vuka Branko­vića, dok je Lazara uzdigao do zvijezda, na osnovu čega će kod srba nastati kosovski mit, koji je satkan na laži i veličanju uzaludne smrti.
          Vojislav Boki Kostić je borbu za fikciju, što je srpska op­sesija ovako (lijepo) izrazio: „Srbi imaju uopšte visoko mišljenje o sebi, od nebeskog naroda … . Srbi su jednu negativnu osobinu – inat – proglasili za nacionalnu vrlinu. Uvek protiv celog sveta“.
          Šta mislite da Srbi one koji su upropašćivali Srbe, boreći se za fikciju, stave na Stub srama (u sred Beo­gr­a­da). Ako bi takav stub bio podignut, na njemu vidim na središnjem mjestu Lazara, a do njega Nikolu Pašića i Aleksandra Karađor­đe­­vi­ća, pa pored njih Slobodana Miloševića, jednog Anonimnog Poltrona, koji bi simbolizovao Srbe koji su se Titu i ostalim diktatorima uvlačili u dupe i još mjesta za neke, navede­nima slične. Ovim prijedlogom bi se pružila prilika onim Srbima koji se žele li­je­čiti od neuroze sud­bine da bar imaju priliku sim­bo­li­čno ih po­p­lj­u­­vati, ako već ne mo­že­­mo da ih zabora­vimo, da ih se otarasimo. No, mi ćemo, vje­ro­vatno, i nakon ove knjige nastaviti da ih veličamo. La­za­ra da sla­vimo kao sve­titelja, Aleksandra kao spasioca, iako bi mu prije od­govarao epitet grobara, što zaslužuje i Slobodan Milošević.
          Ako vam je ovo bilo šokantno pročitati, razmislite i shva­ti­ćete, nadam se, zašto bolujemo od neuroze sudbine, zašto nam se i nakon oslobađanja od turskog ropstva dogodi Golgota u XX vijeku, kao ni jednom drugom narodu Evrope. Kosovski mit, čije srce sačinjava laž o vlastoljubcu, kojeg je težnja za lič­nom vlašću bila toliko zaslijepila da nije mogao ni najelemen­tar­nije da zapazi dugoročne interese naroda kojeg je predvodio, nakon urote s ko­m­šijama protiv onoga (Nikole Altomanovića) koji bi to neuporedivo činio bolje od njega.
          Zar se nije Srbima slično dogodilo pred kraj XX vijeka, kada je, zbog nezajažljivog vlastoljublja, partijskom urotom ovo­v­remeni Lazar onemogućio (pa likvidirao) spo­sob­nijeg od sebe, a naš „Lazar“ nas izveo na ovovremeno Koso­vo, te onda naš poraz opravdavao svjetskom urotom protiv Srba. Sklonost Srba racio­nali­zacijama (lažima) izvire iz kosovskog mi­ta. Lazar je bio moralna nakaza (vlastoljubac) i kratkovid za du­g­o­­ročne srpske interese, slično kao i Milošević, ali je kosovski mit o  njemu isko­vao lik svetitelja. Kada se mit utemelji na lažnoj os­­n­­o­­vi, onda on djeluje na pokolenja pervetovano. Zato Srbi imaju potrebu da se dru­­gima pokazuju kao najpravdoljubiviji (Bože pra­v­de! …), što je kom­penzacija za svjesnost o stvarnoj, ukorjenjenoj nemoralnosti.
          Načelnika generalštaba SRJ, Momčila Perišića, porijeklom iz Šu­ma­dije, srca Srbije, na to mjesto je postavio ovovremeni srp­s­ki vožd, S. Milošević, a Perišić je, koristoljublja radi, postao špi­jun SAD (što je i doka­za­no), države koja je u martu 1999. g. izvr­šila agresiju na Srbiju. E, draga gospodo, o kakvom to srpskom moralu govorimo? Ovome se može dodati (dok ovo pišem nedo­ka­zana) moguća saradnja Jovice Stanišića, načel­nika SDB Srbije sa Američkom Centralnom Obavještajnom Agencijom u doba Mi­lo­­­ševićevog režima. Ova­k­va moralna bru­ka, koliko znam, nik­a­­da i nigdje nije zabilježena. Zato bi na­ma bilo uputno da se po­mirišemo i utvrdimo kakav se to moralni vonj od nas širi i osjeća.
          Ništa drugačiji nego onaj koji se širi, za onoga kod koga je oču­va­no duhovno-moralno čulo mirisa, sa tro­na naših svetite­lja. Poli­ti­čki smrad, koji guši Srbe, posljedica je  duhovnog smrada.
          Srbi su nacija nedovoljno ukotvljena u nacionalni identitet. Robovanje Turcima srpski identitet je obogaljilo, a po osloba­đa­nju od ropstva nismo se uspjeli duhovno i moralno preporoditi, u prvom redu zbog toga što su sveštenici bili iz naroda, pa kakav narod takvi i sveštenici, znači nedovoljno školovani, pa su zbog to­ga, kakav slučaj uglavnom jeste sa sva­kom vjerom, pogled us­m­jeravali unazad. (Sjetimo se Dositeja Obradovića i Vase Pela­gi­ća i njihovih nesporazuma i sukoba sa nepismenim i zatucanim sve­š­tenicima). S druge strane kod političkih vođa, sem Milana Ob­re­novića, uglavnom bio je prisutan aminozitet prema susjednoj Austr­o­uga­rskoj, a sva značajna imena kod Srba do Prvog svjet­s­kog rata školovala su se na univerzitetima u Austrougarskoj.
          Posljedica toga, pored ostalog, je naša sadašnjost, koju je 2002. g. dragi mi filozof Mihajlo Đurić ovako izrazio: „Brutalno zgažen i ponižen spolja, žestoko podeljen i razjedinjen iznutra, srp­s­ki narod više ne prepoznaje sebe, zapleo se u zamke svetske politike i izgubio u lavirintu postmodernističkih ideologija, pa mu više nije mnogo stalo ni do maternjeg jezika ni do očevog imena, već najvećim delom ravnodušno luta pokraj zgarišta svojih neka­daš­njih svetinja. … Dva su osnovna činioca koji od pamtiveka moćno upravljaju životom našeg naroda i presudno određuju njegovu povesnu sudbinu. Jedno je spoljni činilac – geopolitički položaj prostora na kome su se Srbi trajno nastanili posle velike seobe naroda, a drugo unutrašnji činilac – snažno izraženo dejstvo anahroidne i podaničke crte srpskog nacionalnog karaktera. … Ne možemo pripisati sebi krivicu što smo sazdani od protivreč­n­og materijala, što smo ujedno razboriti i plahoviti, slobodoumni i po­d­mitljivi, samoljubivi i druželjubivi, ali iznad svega samosvojni i samovoljni. No zašto kod nas nikad nije stvoren sveobuhvatan pr­o­gram za sistematsko disciplinovanje i uljuđivanje naroda, za nje­govo obrazovanje i vaspitanje u zdravom nacionalnom du­hu?“, pita se tako uman čovjek, kakav je Mihailo Đurić.
          Odgovor ću ponuditi, već navedenim od O. Hakslija, ali da ne tražite, izvolite ponovo: „Bar u nekoj meri, kolektivno ponašanje jedne nacije test je religije koja preovlađuje u njoj, kojim možemo legitimno suditi o doktri­na­r­­noj valjanosti te religije i njenoj praktičnoj efi­kas­nosti u po­moći jedinkama da napreduju ka cilju ljudskog postojanja“. (29/251) (Prvi broj iza citata ukazuje na redni broj knjige u popisu literature u mojoj knjizi, a drugi stranicu, ali ovom prilikom spisak literature neću navoditi).
            Pravoslavlje je krivo što kod nas nikad nije stvoren sveobu­h­vatan pr­o­gram za sistematsko disciplinovanje i uljuđivanje na­ro­da, za nje­govo obrazovanje i vaspitanje u zdravom nacional­nom du­hu? Istina ni katoličanstvo, kao ni hrišćanstvo uopšte, nije od po­moći jedinkama da napreduju ka cilju ljudskog postojanja, ali je katoličanstvo mnogo efikasnije od srpskog pravoslavlja da usmjeri ka sistematskom disciplinovanju i uljuđivanju na­ro­da i za nje­govo obrazovanje i vaspitanje u zdravom nacional­nom du­hu, za što su, npr., Hrvati, da spomenem samo njih, vidljiv primjer. ...
          Svaka nacija, po svojim osnovnim karakteristikama, onakva je kakvi su najbrojniji od njenih pri­pa­dnika,[7] dok su njeni naj­ljep­ši ukrasi najveći od onih koje je ona imala, kao što su kod Srba na pri­m­jer Njegoš i Nikola Tesla, koji se odvajaju od svih ostalih. Me­đu­tim, nažalost, i njih dvojica su, svaki na svoj način, osjetili bol srpske nacionalne bolesti neuroze sudbine.
          Čovjek, viđeno na dugi rok, posebno dolazi u tragičnu situ­a­ciju kada uz ne­u­ro­zu sud­bine ima hipertrofiranu volju za moć, ka­ko je tu ljudsku osobinu, nagonu sličnu, nazvao Niče i kasnije Alfred Adler, a ako se takav čovjek dokopa najvišeg mjesta u vlasti naroda koji pati od neuroze sudbine kakav slučaj bješe kod Srba kada im se Slobodan Milošević nametnu za vožda tom na­ro­du slijedi neki vid katastrofe, koja biva uslovljena, u prv­om redu, što takav čovjek nije u stanju shvatiti realnost i dugo­ročne interese naroda koji predvodi. On je, kako veli Jung (čita­će­te kas­nije) hipnotisan sam sobom, nije sposoban učiti iz proš­losti, poi­mati savremena događanja i donositi ispravne zaključke o bu­du­ć­nosti. Kada takav čovjek u onima koje predvodi pokrene slične nesvjesne porive, Jung nastavlja, da put na koji on poziva vodi u najstrahovitije društvene katastrofe.[8]
          Međutim, dok su ljudi opsjednuti nesvjesnim sadržajima, što kod takvih dovodi do megalomanskog naduvavanja njihovog ega, oni su toliko u vlasti svog nesvjesnog da oni to ne mogu ni pojmiti. I, gle čuda!, čak ni onda kada su po profesiji stručnjaci za psihu, kakav slučaj bje­še, npr., s Radovanom Karadžićem, mojim revolucionarnim drugarom iz '68. Oni toli­ko postanu opsjed­nu­ti vo­lj­om za moći (vlašću) za čiju realiza­ci­ju koriste razne poluge, kod Karadžića je to bio etnonacionali­zam, kao reakcija na istu pojavu kod Muslimana i Hrvata u BiH   da se opravdano mo­že postaviti pita­nje da li su oni normalni? Njihovu nenor­mal­nost je teško dokazati po kri­te­rijumima medicin­s­ke nau­ke, ali, viđe­no zdra­­­vo­­razumski, sigur­no je da oni nisu ni sasvim psihički zdra­vi.
            (Uzgred rečeno, kada čovjek u odnosu sa svojim bračnim par­­t­ne­rom bude nagnan da potisne ispoljavanje volje za moć što je bio slu­čaj i kod Miloševića i kod Karadžića u kom od­nosu ta volja pri­rod­no teži da se ispolji, onda potisnuta energi­ja, kompen­zacije radi, teži ispoljavanju na nekom drugom polju; kod oficira će vojnici biti poligon za torturu, kod profesora đaci ili stu­denti, a političari, zavisno od političkih prilika, naći će naj­po­go­dniji način da se po­kažu moćni i dominantni, što često može biti tragično i po njih i po one koje predvode. Sve se to odvija nesvjesno. Vri­jeme će, bez sumnje, pokazati da su dvi­je žene, uz dva muškarca oni pred že­nama mlakonje, makova zrna, a u politici umišljeni Herkuli bile naj­pre­sudnije da Srbi uđu u koban politički tok pri kraju XX vijeka. Shv­a­titi „program“ po kome se odvijaju ljudske aktivnosti i reakcije ne­mo­guće je ako se ne poznaje uticaj nes­v­jesnih sadržaja na svjesno ponašanje. Sv­­je­s­nim ponašanjem nazi­v­amo i ono koje je očito uveliko upli­vi­sa­no ne­s­vjes­nim i zato bi uz svjesno ponašanje često trebali navodnici ili reći takozvano).»
Pišem da bih poučio. Mnogi mi kažu, a znao sam to i prije nego sam i od koga to čuo, da se bavim aktivnošću koja je u grčkom mitu određena Sizifu u zagrobnom životu. Ali šta mogu!? Izgleda, meni je u ovozemaljskom životu sudbinski namijenjeno da budem Sizif. Prihvatio sam je i slijedim zapažanje Majstora Ekharta: „Ako neuke ljude ne treba poučavati, onda niko nikada neće biti poučen. … Jer se neuke poučava zato da oni od neukih postanu poučeni“.
Njegoš u Luči mikrokozma u posveti svom učitelju (Simi Milutinoviću Sarajliji) reče: „Divni pjevče srpske narodnosti,/ bič si sudbe veće ispitao, -/ svijet želji ne zna ugoditi./ Sudba ti je i moja poznata;/ mislim, nejma podobne na zemlji:/ do vrata sam iznikâ tartara,/ ad na mene sa prokletstvom riče,/ sva mu gledam gadna pozorišta;/ al' na sudbu vikati ne smijem -/ nadežda mi voljom tvorca blista!“ (Tartar znači pakao).
Ovim tekstom činim uvod da pokažem i dokažem da je natpis na postamentu spomenika Njegošu – tragični junak kosovske misli - veliki promašaj. Znam da mi ovo Kusturica nikada neće oprostiti, slično kao što nije oprostio ni jedan kratki tekst svojevremeno u listu Oslobođenje. (Možda ću taj tekst kasnije navesti). Postoje ljudi koji su zaista u nečemu daleko iznad drugih. Jedan od takvih je i Emir Kusturica, koji je za svoje duhovno ime uzeo Nemanja. (Osvrt na to će uslijediti). Kusturica je u filmskoj umjetnosti pokazao ono što je rijetkima postizivo, ali to ga nije zadovoljilo da na tome stane, pa je ispunjenje nekih od svojih brojnih potencijala ispoljio i u drugim sferama. To on čini vrlo uspješno i na svoju obostranu korist, a i za opšte dobro,[9] ali time potvrđuje tačnost Kamijevog zapažanja: „Htjeti - to znači izazvati paradokse“. U Andrićgradu 29. 11. 2013. bilo je sve režirano u stilu velikog režisera, ali je paradoks bio jako vidljiv. O ovome kasnije, a sad da pojasnim zašto na postamentu Njegoševog spomenika treba da piše VELIKI PROSVJETLJENIK. Citiram iz knjige Srbi, oglednimo se! ...
«„Čovjek izgnat za vrata čudestvah, / on sam sobom čudo sočinjava; (…) on se sjeća svoje prve slave, / on snijeva presretnje blaženstvo; / al' njegovi snovi i sjećanja / kriju mu se jako od pogleda, / bježe hitro u mračnim vrstama / u ljetopis opširni vječnosti; / samo što mu tamnijem prolaskom / trag žalosti na dušu ostave, / te se trza badava iz lanca, / da za sobom pronikne mračnosti.“ (Njegoš)
Mitologije svih naroda i kasnije spoznaje Velikih Prosvje­tlje­nika (ko­je postadoše osno­vom za nastanak monoteističkih reli­gi­ja), te književ­na i neka druga umjetnička djela (dovoljno se sje­titi Dos­to­jevskog i Hesea) bave se na svoj na­čin sa­­dr­­ža­ji­ma nes­v­je­snog, kao onim što je osno­v­no, ali ona, nažalost, čak i naj­ob­ra­z­o­­va­nije nedovoljno praktično poučavaju, jer mi, ma­nje-više, u on­o­me što nam se njima predstavlja rijet­ko zapaža­mo srž pouke ili poruke; ono što je najbit­nije: nesvjesne motiva­cije za postup­ke, a još rjeđe ih (najveći broj ljudi nikada) povezujemo sa istim ili sličnim mogućnostima, na­go­nima i mo­ti­vi­ma u nama sami­ma.»
Ovo što slijedi u knjizi je u fusnoti a ovdje to dajem u osnovnom tekstu, da ne biste izostavili:
«Navešću primjer Njegoša i njegovu Luču mikro­koz­ma. Sve što se ima reći o pitanju čovjekovog duševnog života, o odn­osu svjesno-nesvjesno ili relacije mi-Bog-Satana (ta­m­na stra­na ar­h­­etipa slike božije), u toj najljepšoj odi prosvje­t­lje­nju (kojoj je autor jedan čovjek) Njegoš je saopštio (1845. g.), a šta smo mi od toga do sada sh­v­a­­­tili ili od toga koristi imali? Ništa! Gore u tekstu pominje se i ono što je Jung nazvao kolektivno nesvjesno (ljeto­pis opširni vječnosti) i naša želja da ponovo postignemo ucjelo­v­ljenje bića, ali i žal zbog toga što nam to samo bljesne i bježi hitro u mračnim vrstama i ne polazi nam za rukom da za sobom proniknemo mra­č­nosti (osvje­s­timo nesvjesno). On kasnije veli: „Ja dopi­rem do grani­ce mra­kah, / mrakah mećem koliko svjet­losti“, što je primjer osv­je­š­ć­i­­va­­nja nes­­vjesnog pola vijeka ranije nego je ono naučno pre­po­z­na­­to. Ali oni koji su tumačili Njego­še­vo djelo pokazaše se i slje­p­cima i neznalicama.
Kakav grijeh prema Njegošu i kakva nacionalna bruka, zbog toga što Luča čekaše 150 godina na dešifrovanje. Moje odu­še­v­ljenje kada mi to pođe za rukom, a bilo je nakon prosvjet­ljenja, bilo je ne­iz­­re­civo, a ovo postignuće je samo po sebi veličanstveno! Za nas ništa manje važno nego što za Svijet bješe kada je Šampolion dešifrovao egi­pa­tsko hijeroglifsko pis­mo. Sad samo ukratko. Mrak(a) je simbol za nes­vjesno a svjet­lost za osvi­je­šćenost, pros­v­jetljenost. Njegoš ovo što slijedi (predstav­ljeno kao Božije riječi, kamuflaže radi) držaše za našu najprešniju potrebu da osvijes­timo nesvje­s­no i da se tako prosvjetlimo, i u vezi s tim on reče: „Da od svete ods­tu­pim duž­no­s­ti, /mrake carstvo bi ostalo vječno.… / Što se više tvo­re­­nijem pruž­am, / sve se njino carstvo umanjuje; / vri­je­me će i toj cjelji doći / da se bezdne mračne osvijetle“. (Cjelja znači cilj).
Njegoš svetom dužnošću smatraše da se izbavimo iz mraka nes­v­je­snosti, a citiranim stihovima doslovno opisuje postupak ko­ji se odvija tokom medi­ta­cije: što sviješću dublje ulazimo u nes­vjesno tako ga osvješćujući, carstvo nesvjesnog se umanjuje. Oni koji nisu samospoznati nisu mogli shvatiti da je Nje­goš (zbog sta­vova Crkve) proces osvješćivanja nesvjesnog, što je bilo glavno učenje i tumačenje Isusove poruke od strane gnostika, uvijao na razne načine, pa tako i to kao da je Bog, a ne Njegoš, mnogo pos­la imao dok je vrjeme oteo mrakama iz njinog lanca i tavnice.
Nje­go­­še­va nada, da će jednom čovjekov cilj postati da se be­z­dne mračne osvijetle, našom jogom, metodologijom koja vo­di ka pros­v­jetljenju, dobiva praktično upustvo za svoju realizaciju.
Pros­vjet­ljenici Njegoševskog tipa svom vremenu donose nov, istorijskom tre­nutku pri­m­je­­ren način samospoznaje koji vodi ka pro­svjetljenju. I, gle čuda! Njegoš nam naslovom svog najdra­žeg mu djela, osta­vi po­ru­ku da je ono oda, pohvala pros­vjet­ljenju, a najumnije glave srp­skog naroda ni vijek i po kasnije to ne prepo­z­naše. Luča znači svjet­lost, a mi­kro­kozam („mali svi­jet“) pojam je koji Njegoš koristi za čov­je­ka. Sav­re­meno reče­no Luča mikro­koz­ma znači svjetlost u čovjeku, skr­a­ćeno: pros­vjet­ljenje. U poređenju s Lučom, pros­vje­t­lje­n­i­ku se bib­li­j­ska Jeva­nj­­đe­lja doi­ma­ju kao loše sročena poe­ma na is­tu te­mu. Tako je jednim dije­lom zato što Jevanj­đe­listi ni­su bili pros­v­je­t­lje­ni, pa zbog toga Isusov nauk ne znadoše prenijeti autentično. Drugo, zato što su biblijska Je­­va­nj­đe­lja podobro frizirana za potrebe Crkve, što je postalo očito od pro­nalaska Gnostičkih spisa u Egiptu, Nag Hama­dske biblioteke. Među tim spisima je i Jevanjđelje po Tomi, vrlo kratko, a u kome je prikazana srž srži Isusovog nauka, od čega samo ponešto postoji i u Biblijskim Jevanjđeljima.
(Jung[10] će pokazati koliko je ispravno Njegoš shvatao pojam mikrokosmosa. „Kod alhemičara proces individuacije važi kao an­a­logija postanka sveta. Empirijski čovek, naime, nije korespod­en­tan u odnosu na svet, kao što je mislio srednji vek, već je to ne­opisiva celovitost duševnog ili duhovnog čoveka. Ona se ne može opisati, jer je sastavljena od svesti, kao i od neod­re­di­vog raspros­ti­ranja Nesvesnog. Šta je to u čoveku što odgovara kosmosu i koji se proces nastajanja može uporediti sa postankom sveta: to je ro­đe­nje Sopstva, pri čemu ono izgleda kao mikrokosmos“(15/333)).
Njegoš nam je Lučom ostavio idejni projekat za novu religiju, religiju prosvjetljenja, koju je svijetu kasnije Jung daro­vao na naučan način. (Prije mene ep. Nikolaj Velimirović je na­s­lu­tio da je Njegoš bio religiozan na neki poseban način, pa iako je knji­gu o njemu naslovio Religija Njegoševa, nije shvatio kakav je to tip religije Njegoš otkrio). Religija prosvjet­lje­nja je najviši ni­vo religioznosti i jedini koji odgovara čovjeku na­šeg do­ba, pa je moj žal nad srpskom sudbinom tim veći što je nama naš suna­rod­nik prije vijek i po ostavio „uputstvo“ za taj tip religije, ali smo mi u to uputstvo gledali kao ljudi u egipatske hijeroglife prije nego ih je Šampolion dešifrovao. Na osnovu Nje­go­ševog Proj­e­k­ta već smo mogli ot­p­o­­četi rekonstrukciju svog zapuštenog du­hov­­nog hra­ma pravo­s­lavlja ali nažalost to ne shvatiše na vri­je­me ni najduhovniji Srbi. Da li su onda oni duhovni? Nikola Tesla je sma­trao da je Zapadu pot­re­bna nova religija, koja bi bila spoj hrišćanstva i budiz­ma. Tesla je bio na pra­vom tragu. (...)
          Njegoš, koji je hristolikost postigao na zadivljujući način, Lu­čom mikro­koz­ma obavio je opijelo pravovjernom hrišćanstvu, re­li­gi­ji kojoj je u jednoj maloj državici stajao na čelu, i vaskrsnuo iz­vo­r­ni Isusov nauk,[11] onaj o kome svjedoče gnostici. (Da je u cr­k­­vi, prisutnima razumljivo, izgovorio nešto od suštine što je sti­h­o­­vi­ma izrazio u Luči, Njegoš bi bio likvidi­ran, ili bi u crkvi doš­lo do šizme. Pošto je toga bio svjes­tan, On je svoju spoznaju naj­du­b­­lje tajne tako uvio da je vješto upakovanu prepoznaju samo oni koji će je i sâ­mi u sebi sp­o­znati. To sam uspio, dugoročno vi­đe­no, na nacional­nu ko­rist i sreću, a na trenutno zgražavanje Crkve).
          Religijski vlastodršci, Kler, uvijek se najviše pla­še pros­vj­e­t­­lje­nika, jer oni razotkrivaju njihove laži, njihov biznis. U hrišćan­stvu i islamu postoji dogma da je njihov me­­sija posljed­nji čovjek koji je od Boga poslat da ljudima pre­nese njegovu po­ru­ku. Zah­va­ljujući toj dogmi uspostavlja se reli­gijska institucija, a zbog toga nastaju mnogi pravci i sekte u istoj reli­giji. Religijsku insti­tu­ciju bi bilo nemoguće uspostaviti – o čemu će nadam se svje­do­čiti moj nauk – kada bi mi bili svjesni da svaki normalan čovjek ima po­tencijal da postane prosvjetljen, a da li će mogućnost biti rea­li­zovana ili ne, zavisi od osobe i okol­nosti u kojima ona živi; kako će reagovati na nemušte poruke nesvjesnog, s kakvim uče­njem o prosvjetljenju će se sresti i kako će ga primijeniti.[12]
            Druga od naj­bi­t­nijih istina koju sam spoznao je da svako ko se pros­vi­jet­li, to po­s­­ti­že isključivo na samosvojan način. Ponovi­ću, ovu is­tinu Isus je ovako iz­­ra­­zio: „Uđite na uska vrata; jer su široka vrata i širok put što vo­de u propast, i mnogo ih ima koji njim idu. Kao što su uska vrata i tijesan put što vode u život, i malo ih je koji ga nala­ze“. (Matej: 7/13,14) (Vuk je ukotvljenje u Arhetip Boga pre­v­o­dio kao život). Današnje liturgije i klanjanja u džami­ja­ma su ši­ro­ka vra­ta i širok put …, a meditacija, pomoću koje sam ostvario pro­s­vjetljenje, bila je uska vrata i tijesan put što vode u život, znači do Sopstva, prosvjetljenja. ... Tvrd­njom da svako ko se pos­ve­ti cilju prosvjetljenja, a uz to bude pravilno po­u­čen, pros­vjet­ljenje može i postići, ne kažem ništa novo. Isus je govorio: „Ko god pije iz mo­jih usta, moraće da pos­ta­ne ono što sam“. (...)
Samo one nacije koje shvate da je došlo vrijeme za novi način za­dovo­lje­­nja religijskog osjećanja, tj. na­go­na sa­m­o­­ostva­re­nja, i koje medi­taciju uvedu za osv­ješ­ć­i­v­anje nesvjes­n­og, ima­će šansu da se zaštite od pošasti koje su uveliko zahvatile svijet i po­se­b­­no mu prijete u budućnosti. Njegoševa Luča, koju možemo uze­ti kao idejni pro­jekat i moje djelo kao izvedbeni, za premoš­ća­vanje između „zemlje“ i „neba“, Srbi­ma pružaju prednosti pred ostalim narodima. Hoćemo li to znati iskoristiti ili ne, vidjeće se. (...)
Demistifikovanje prosvjetljenja, koje stanje duha se nazi­va­ i kosmičkom sviješću, što sam obavio u svoj­im knjigama, moglo bi imati ljekovito dejstvo, a to nije ni u kom slučaju neko umanje­nje Hrista i ostalih Velikih Pro­s­vjetljenika, već naprotiv, naj­djelo­t­­vor­nija usluga Njima, kroz data ra­zu­m­­ljiva ob­jašnjenja i pou­ku, na osnovu čega ljudi u pre­tež­nom broju Njihov Nauk mo­gu poj­mi­ti i prihvatiti bez zabluda i dogmi, čime su taj Nauk optere­tili teolozi, vjerske institucije i sveštenici. To kako oni pre­d­stavljaju svoje mesije i tumače njihov nauk, teš­ko je, pro­s­vjet­lje­ni­ku, zami­s­liti išta što bi od toga bilo više ponižavajuće po mesije. Zamislite da neko jednom o meni, nekadašnjem čobančetu, porijeklom iz ne­pi­s­mene porodice, stvori legendu da mi je od Boga bilo nami­je­nje­no da budem njegov sin, eto, drugorođeni, pošto je Isus, po hrišćanskoj dogmi, jedi­no­rođeni. Time bi sav moj dvadese­to­godi­šnji vrlo naporni rad i trud bio devalviran, a on me je doveo do pro­s­­v­jetljenja. Od Boga svi dobijemo potencijal za to postignuće, a ko će ga ostvariti, prvenstveno je pitanje individualne volje.
            Očekujem da će nauka u budućnosti otkriti načine (više ih je) kako se postiže prosvjetljenje. S pravom Gopi Krišna smatra da „ne može biti razumnijeg, zdravijeg i uspešnijeg metoda za postizanje sloge među različitim verama od pronalaska prirodnog zakona koji se nalazi u osnovi prosvetljenja“. Da bi to bilo ostva­re­no na­uka će trebati stvoriti uređaj kojim će se moći pratiti živo­t­na sila u nama, duh sveti ili indijski: prana, te kundalini, uspa­va­ni generator prane u nama. Ljekari su utvrdili da čovječije ti­je­lo neposredno nakon smrti postaje lakše (za oko 200 gr­a­ma). Zašto? Zato što ga je napustila životna sila, duh sveti, prana. Zar ovim nije dokazano postojanje Duše u nama? Pro­svjet­ljenjem se Duša spoznaje i od tada smo s njom, dostignutom samosvješću i meta­mor­foziranim egom, prisno povezani, slično kao fetus s majkom.«
Kao naredni dokaz zbog čega bi sa postamenta spomenika Njegošu trebalo skloniti – tragični junak kosovske misli – navešću izvode (na preskok) iz knjige Srbi, oglednimo se! ..., iz poglavlja u kome se osvrćem na političku aktivnost Jovana Raškovića i na njegove stavove o kosovskom mitu, saopštene u knjizi Luda zemlja. Za moto poglavlja uzeh:
«„Mitovi srpskog naroda nemaju, kao mitovi ostalih na­ro­da, karakter trenja dobra i zla, ne uspostavljaju eti­č­ke vrijednosti nego vrijednosti umiranja i smrti. Psi­hoanalitičari bi rekli da su oni kristalizacija insti­n­kta smrti. (...) Srpski mitovi  su ponovo ušli u srpski duh, ali sa dozom otrova, prkosa, revanšizma, regre­si­je.“ Akademik Jovan Rašković

          Pri kraju redigovanja ovog teksta, nakon duge potrage, do­bih knjigu Jovana Raškovića Luda zemlja. Ovo poglavlje posve­ti­ću kratkom osvrtu na tu knjigu, u kojoj piše i ovo: „Ne bi se trebalo čuditi ljudskim postupcima. Čovjek najčešće i ne zna zašto radi ono što radi“. Kasnije ću navesti i nastavak koji iza ovoga slijedi. Kada sam ovo pročitao zgrozio sam se. Zašto? Zato što je ovo napisao čuveni psihijatar, akademik, pa ako on nije znao zašto radi, čini, ono što je radio, činio, kako da onda ljudi koji su bez znanja o čovjekovoj psihi, onakvog kakvo je imao akademik Jovan Rašković, znaju šta čine?
          Sjetite se Njegoševog zapažanja da snom je čovjek uspavan teškijem / u kom vidi strašna prividjenja. I Isusovog: „Čoveče, ako znaš šta činiš, blažen si; ali ako ne znaš šta činiš, proklet si i prekršitelj zakona“. Rašković, pišući o sebi kao poli­ti­čaru, prizna­je da nije znao zašto je radio on što je radio, ili, Nje­go­ševim rije­či­ma rečeno, nije bio svjestan da je bio uspavan snom teškijem, onda kada je naumio da Srbe u Hrvatskoj, pa kasnije i u BiH i šire, probudi, kako reče, iz boljševičkog sna, a kako neko ko se sam nije probudio može probuditi druge? Nikako! On ih mo­že samo iz jedne zablude uvesti u drugu, što je Jovan Rašković i uči­nio. On tvrdi (nakon što je osnovao Srpsku demok­rat­sku stran­ku, SDS): „vidio sam da su ljudi počeli misliti svojom, a ne partij­s­kom, glavom“. (32/229) Pitam se gdje im je ta glava bila prije nego se Rašković pojavio na političkoj sceni Hrvatske i gdje ih je do­ve­lo to razmišljanje, kako on reče, „svojom“, a to je bilo, nje­go­vom glavom? Jedna ideologija – kominternovska – zba­če­na je a druga – etnonacionalistička – po Srbe isto poguba, oživila je.
          Na početku knjige napisah: pretpostavljam da je Rašković spoznao dijag­no­zu bole­s­ti od koje Srbi boluju, ali ne znam da li je Sr­be poučio kako da se od te svoje boljke liječe. Pročitavši Ludu zemlju, nažalost, jasno mi je da Rašković nije, bar u toj knjizi, po­ka­zao ni jedno ni drugo. Grozan rezultat njegovog političkog an­ga­ž­mana pokazatelj je da je Rašković, uprkos svog akademskog znanja, sâm patio od osnovne srpske bolesti, a da toga nije bio svjestan. Kod Srba u Hrvatskoj Jovan Rašković je probudio uspa­vani mit, koji je počeo, kako on reče, da se ispoljava s dozom ot­ro­va, prkosa, revanšizma i regresije. Tome sličnu ulogu, uz Raš­ko­vi­ćevu pomoć, u BiH obavio je njegov kolega po struci i moj dru­gar iz revolucionarne '68 godine, Radovan Karadžić.
          Rašković je „inficirao“ i Karadžića, koji je inače bio sklon da inficiranje primi na poklon i kao „lijek“. „Mit kosov­s­kog umi­ranja je u prvom redu mit vjere. Ko­sov­ski mit je mit pra­voslavlja. Povratak kosovskom mitu pov­ratak je vlastitoj suštini.[13] (32/166) Sačuvaj nas Bože od Raškovićevih zabluda!
          Rašković je u pravu kada tvrdi da je kosovski mit mit umi­ra­nja i mit hrišćanske vjere, ali šta taj mit, koji postoji u srpskom nesvjesnom, danas dobra može donijeti ijednom Srbinu, ako izuz­memo mnoge manipulatore srpskom dušom? Među manipu­la­to­ri­ma su u prvom redu sveštenici, klero-nacionalisti i nacionalisti. Tačno je da Kneževa veče­ra asocira na Tajnu večeru, posljednju Isusovu večeru s uče­ni­­ci­ma, gdje se nagovještava izdaja i sprem­nost Isusa na žrtvova­nje. Ali šta mladi Srbi danas mogu imati od jednog autodes­truk­tivnog mita koji veliča umiranje i smrt?
          Akademik Jovan Rašković Srbima savjetovaše da se povra­te kosovskom mitu, što oni, uz njegovu pomoć, i učiniše i sada su tu gdje su, po njegovom, u vlastitoj suštini. Ako je još nisu u potpu­n­osti dosegli, to je zato što se nisu dovoljno vratili kosov­s­kom mitu, onako kako je to Rašković smatrao da trebaju učiniti.
          Pomišljate li da nije vrijeme za crnu satiru. Bilo kakva sati­ra o aktivnosti srpskih vođa pri kraju XX vijeka ne može biti toliko crna koliko je crna stvarnost koju oni narodu prirediše, dobrim dijelom budeći u njemu autodestruktivni kosovski mit.
          Nisam očekivao da ću za života pročitati da neko od naj­ve­ćeg ugleda u oblasti ljudske psihe, akademik, napiše tako veliku pohvalu mom djelu i mojoj ideji da se Srbi trebaju oslobađati ropstva kosovskom mitu kako to učini akademik Jovan Raško­vić. On je pohvalu mojoj id­e­ji učinio posredno; tako što je sma­trao da je za Srbina povratak ko­sovskom mitu povratak vlastitoj suštini, što se po Srbe pokazalo kob­nim. Drugo, pokazao je, i ličnim pri­m­jerom, da je samones­vje­s­nost čovjekov najveći problem. Raš­ko­vić je imao ogromno akademsko znanje, ali nije uspio sam sebe upoznati, o čemu je u Ludoj zemlji ostavio pismeni dokaz.
          U poglavlju O kosovskom mitu Rašković piše: „Neke etnič­ke grupe izrazitije su preplavljene specifičnim afekti­vi­tetom. Meni se čini da je osnovno jezgro afektivnosti srpskog bića u osećaju krivnje.[14] Posebni sadržaj krivnje istovjetan je s nes­vje­snom krivnjom. Tu nesvjesnu krivnju sam, kao psihijatar, osjetio u svom terapijskom iskustvu. Krivnja formirana na ovaj način nosi sve oznake grupnog neurotskog kompleksa.[15] Najpri­je je bi­la krivnja, neodoljivi i nepotrošivi osjećaj krivnje, a tek je onda mit (shvaćen kao idealno ogledalo ljudskog života i nepre­su­š­ni izvor snage za nova pregnuća) izrastao na krivnji kao pod­lo­zi. Ko­so­v­ski mit je dostigao najdublji smisao.[16] Unoseći u kolek­tiv­no nesvjesno[17] neka logična ograničenja, našao sam se na međi paradoksa racionalne slike mita Kosovskog boja. Čini mi se da je kosovski mit studija o krivnji i tjeskobi, da je izašao iz ‘obavezne kolektivne krivnje’. U kosovskom mitu cjelokupni je duhovni i posebno duševni potencijal jednog naroda.[18] Zato je istina o kosovskom mitu, koja se stalno i ponovo otkriva, suština etnič­kog, kolektivnog srpskog bića. Ta suština je u ‘obaveznoj kr­i­v­nji’. Ako smo krivi, ne možemo biti pravični. Nije bilo mo­g­u­ć­­n­o­sti ne biti kriv. Preobražaj kolektivnog grešnika mogao je doći sa­mo spolja. Baš zato što je kosovski mit u biti hrišćanski mit.[19]
          … Sve te hrišćanske identifikacije nisu slučajne. One su suš­ti­na nominalnog opravdanja. Jedino unutrašnji doživljaj vjere neba može odoljeti iskušenju primarne krivice.[20] Zato je central­ni doživ­ljaj kosovskog mita to da između srpske vojske i neba pos­toji samo neprijatelj hrišćanstva. … U procesu smo duševnog i duho­v­nog obnavljanja jednog nesrećnog i tragičnog etnosa. Crte srps­kog bića nisu bile u para­no­idnim strahovima. One su se ispo­ljile u prostorima vlastite krivnje.
          Svjedoci smo uspostavljanja ontološke vrijednosti srpskog naroda. U prvom redu, uspostavlja se, vrlo precizno i duboko, vjera i nada. Ne manje je važno to da je srpski narod stekao pravo na izgubljene mitske slike“.[21] (32/165-167)
             Kada viđoh kako jedan akademik, i to još stručnjak za ljud­sku psihu i dušu, ovako govori o kosovskom mitu, pri tome očito nesvjestan koliko kontradiktornosti izgovara, požalih što posvetu promijenih. Ona prvobitna bi akademicima kova kakvog su Ćosić, Bećković, evo i Rašković, i ini, pravo pristajala.»
Posvetu koju pominjem u knjizi nisam naveo kao posvetu već samo da sam je takvu bio napisao pa od nje odustao. Onda sam je u knjizi ipak naveo uz dodatni komentar.

«Kada je otpočeh pisati, knjigu imadoh namjeru posvetiti:


Sveštenicima, akademicima, obrazovanim, a i svim umnim Srbim, koji ste nesvjesno opsjednuti mitmanijom, s namje­rom da se od te srpsko-crnogorske pošasti počnete oslo­ba­đati, a to će vam biti uspješnije izvodivo ako prvo, bar poku­ša­te, pojmiti moju spoznaju da je Njegoš bio prosvijetljen; da je bio dostigao stanje duha koje se može uporediti, posebno s obzirom na način kako ga On postiže, čak i s Isusovim, te da nam je Lučom mikrokozma ­– najljepšom odom prosvjetljenju u svjetskoj poeziji ostavio projekat za rekon­s­trukciju duhovnog – duhovno zapuštenog hrama!

Kada pisanje okončah pomislih da bi se ovakva posveta vjerovatno mnogima među onima kojima je posvećena mogla doj­mi­ti pretenciozno, pa i uvredljivo, te je izostavih.
Na početku napisah kao gore, pored ostalog, imajući u vidu Njegoševu spoz­na­ju da snom je čovjek uspavan teškijem, u kom vidi straš­na prividjenja. Mitmanija, onoga ko joj pod­leg­ne nesvjesno navo­di, posebno u određenim kriznim okolnos­tima, da ima priviđenja, odnosno iluzorne predstave o sebi, te zbog toga tone u sve dublji i dublji (budan) san, a time i u dugoročnu propast. Srbi i Crnogorci su, više-manje, mitmani i mišljenje o sebi samima su „zakačili za nebo“, a za150 godina samo je­dan pripadnik tkz. „nebeskog naroda“ spozna da je Luča oda pros­vje­t­­­ljenju i da saopšta­­va Najdublju Tajnu; onu o kojoj svojim učenicima govoraše Najveći Prosvjet­lje­nici: Zaratustra, Lao-ce, Buda, Isus i još neki rijetki, njima slični. Prosvjetljenje je stanje duha kada je postignut visok stepen osvješćenja nesvjesnog (ličnog, fami­li­jarnog, nacionalnog i kolektivnog). Za oslobađanje od mit­ma­nije, koja je i podloga na­ci­onalizma, koji se na Balkanu uglavnom izvitoperuje u šo­vi­ni­zam, potrebno je, bar unekoliko, osvijestiti lično, famili­jar­no i na­cionalno nesvjesno.  Ovdje je putokaz ka tom procesu. (...)
          Uvijek sam bio to­lerantan prema tome kada neko ko nije ekono­mista ne­a­dek­va­tno upotrijebi neki ekonomski ter­min, ali to nisam opra­š­tao ekonom­i­stima. Onda zamislite kako sam se osje­ćao kada u knji­zi neuro­psihijatra, akademika, pročitah ovo: „Odnos Srbije i Crne Gore je duhovan. Mislim da tu postoji sloj kolektivno nes­vj­e­­snog, i srpskog i crnogorskog, i da je taj sloj identičan“. (32/192)
          Pojam kolektivno nesvjesno je Jungov i on se koristi za ono što svaki čovjek, ma bilo koje rase da je, rođenjem donosi sa so­bom na svijet. U još nekoliko navrata akademik Rašković za ono što je nacionalno nesvjesno, on koristi termin kolektivno nesvjes­no, što je nedopustivo brkanje elementamrnih pojmova njegove struke. Izgleda pojam nacionalno nesvjesno ili narodno nesvjesno Raškoviću, kao takav, nije bio poznat. Srbi i Crnogorci imaju iden­­tičan sloj koji se može nazvati narodno ili nacionalno nesvje­s­no, a ne, niukom slučaju, kao kolektivno nesvjesno. 
                Ako neko od dubinskih psihologa nađe neku grešku u ovom tekstu, sa sta­no­višta njihove struke, to za mene neće biti tolika bruka, koliko će biti bruka za njih ako to ne uspiju pronaći.»
Ponovo ću, radi pojašnjenja kosovskog mita i njegovog pogubnog djelovanja na Srbe, navesti izvod iz knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?
«Ako niste mogli shvatiti kao razum­ne parole u Beogradu na demon­st­r­acijama protiv pakta s Njemačkom 27. marta 1941.: bolje rat nego pakt i bolje grob nego rob, evo gdje im je bilo iz­v­o­­rište, a engleska obavještajna služba ih je samo „izvukla“ iz srp­s­kog nacionalno nesvjesnog, kojim sadržajem knez Pavle, valjda zbog porijekla po majci, nije bio opterećen kao većina Srba.
          Nakon kosovske pogibije srpsko svjesno je bilo svjesno da je poraz Srba došao kao „božija im kazna“, moglo bi se reći i kao plaćanje karmičkog duga, ali je to bila tolika tr­a­u­­ma i toliko šo­kan­tno za srpsko biće da je to vremenom, preživ­lja­vanja radi, zg­­u­­­­­­­rano u narodno podsvjesno, slično kao što se to kod djeteta do­gađa spontano kada doživi neku traumu. Zguravanje je izvo­đe­no putem stva­­­ranja lažne predstave o uzrocima kosovske tragedije i nametanja dogme, a što je sve bilo suprot­no onome kako su nas­ta­jali mitovi kod većine drugih naro­da, koji su, u pravilu, neki do­ga­đaj ili lik, istorijski ili simbolični, uzimali za osnovu i oko nje­ga uplitali arhetipske predstave, u najpozitivnijem smislu.
          Vladimir Ćorović o kosovskoj katastrofi, pored ostalog, piše: „Zgrada stare carevine skrhala se nepopravivo, i to ne samo što je protivnik bio fizički jači, nego što smo mi bili moralno sla­bi­ji. U staroj i pozajmljenoj frazi ponavljalo se često i na više stra­na, da nas je zlo snašlo zbog naših grehova“. (1/253) Kako raz­u­m­jeti to da istoričari kažu da smo mi u odnosu na Turke bili mo­ral­no slabiji (ma kako da se to shvati, bukvalno ili u smislu spre­m­nosti na borbu), a da epska pjesma kaže sasvim suprotno?
          Sjetimo se narodne, ko o čemu kurva o poštenju, pa i srpski velikaši, koji na komade razdrobiše carstvo, odnosno njihovi po­t­o­­mci činili su sve da u narodnom predanju o nji­ma ostane lijep tr­­ag, a da se njihove svinjarije prekriju, ništa manje, nego svetošću.
          „Naša narodna epska pesma nema ništa pesnički lepše, sve­s­rdnije osećano, i etički više pročišćeno nego što je ciklus o koso­v­skoj pogibiji. Moralom tih junaka vaspitavali su se vekovima naši naraštaji.[22] (...)

          Razmislite ko­li­ko je onih koji imaju petlju javno pogledati očitoj istini u oči.[23]
          U narodu ima mnogo duhovno-moralnih slijepaca koji će, samo što će zaviriti u ovu knjigu, uzviknuti: „razapnimo ga!“[24] Od atinskih senatora pa do danas narod zapadno od Indije bio je spre­man da ubije (ili izopšti) prosvjetljenika kada se on pojavi ako, u svom stilu, progovori. Ova knjiga je za onoga ko je indi­vi­dua, ko misli svojom glavom, a nije Judinog kova. Pjotr D. Usp­e­n­ski ova­ko je opisao ono što podrazumijevam pod osobom Judi­nog kova. „Juda (najškolovaniji Isusov učenik) de­lo­vao je pod uti­cajem po­vre­đe­nosti i straha, želeo je da slomi i uništi to što nije mogao da razume, to što ga je ozlojeđivalo i po­ni­žavalo samom činjenicom da je iznad njegovog razumevanja. Bilo mu je potreb­no da optuži Isusa i njegove učenike za zločine da bi osetio da je sam u pravu.[25] Judina psihologija je najljudskija psi­ho­lo­gija, psi­ho­logija klevetanja onog što čovek ne razume“. (7/158)
          Očekujem da ću zbog ove knjige biti svakojako napadan, klevetan i ana­te­misan, od onih koji neće biti u stanju ni pojmiti koliku ličnu žrt­vu ovim činim radi dobrobiti Srba.[26] Ovim doda­jem odu­že­n­ju Njegošu-Prosvjetljeniku, prema kome su Srbi mn­o­go duž­ni. Sva­ko­me ko knjigu pročita postaće jasan smisao dogme o Isusovom ispa­š­tanju na krstu zbog grijeha svojih savre­me­nika, a najveći grijeh je samonesvjesnost, dok se „podarivanje vječnog života“ drugima postiže ako se pomračene osv'jetli umo­ve.[27]
          Prosvjetljenje je to što Jevanjđelisti nazivaju vječnim živo­tom. Ono se ne može nikome pokloniti, ali prosvjetljenik svojim prim­jerom drugima može pokazati šta i oni mogu postići. 
          Prema izvornom Isusovom nauku ne prepoz­na­ti u sebi reli­gij­sko osjećanje (savre­me­no rečeno nagon samoos­t­v­a­renja) i ne potražiti konstruktivan način njegovog zadovoljenja, koji vodi samospoznaji i ukotvljenju bića u Bitak, u arhetip Boga u našem ne­s­v­jesnom, u Sopstvo, osnovni je lju­d­ski (adamovski) gri­jeh. (Cr­k­ve­no hrišćanstvo Isusov pojam grijeha zloupotreb­lja­va, svje­s­no. Isus je samonesvjesnost smatrao osnovnim čovjeko­v­im gri­je­hom, o čemu ćete naići na dokaze, kada ću u vezi s tim citirati Is­usove riječi. Čuste od Junga da je „čovekov najgori greh samo­n­e­­­s­vesnost, ali nje­mu se s velikom odanošću predaju čak i oni ko­ji bi čovečanstvu trebalo da služe kao učitelji i primeri“). (15/250) 
          Poš­to sam uspio, nakon više­godišnjeg mukotrpnog rada, da se pre­cen­triram iz ega u božanski centar u sebi, osjećam se, u Isu­sovom smi­slu viđeno, bezgrešno. Od tada, od prosvjet­lje­nja, iako sam do­­segao stanje ličnog blaženstva, najteže mi pada pos­matrati pos­tupke grešnika, koji se narodu predstavljaju za bez­­grešne, za one koji će ga poučiti bezgrešnosti. Oni poprilično pod­sjećaju na one koji nevinog optuže za ubistvo. Oni, zlo­­upo­treb­ljavajući čovjekovu težnju da zadovolji svoju duhovnu potre­bu (nagon) da osjeti vezu s nečim bezvremenim i bezgra­nič­nim, ble­beću mu o Hristovom nauku i tako za­mla­ćuju (kao mokrom ča­ra­pom) one koji ih slu­šaju, te ih pogrešno usmjeravaju radi svo­je egois­ti­čke dobiti, a to je najveći ljudski grijeh, ravan zločinu.[28]
          „Iako su sveštenstvo i već tada možda izvesni elementi u naro­du osetili sav zamašaj kosovske katastrofe, feudalna gospoda ta­dašnje Srbije nisu iz tog slučaja ništa naučila. Ona su i dalje gle­dala prvenstveno svoje interese i rukovodila se lokalnim i sebi­čnim motivima.[29] Mnogi su od njih težili da sebe ojačaju na račun celine ili da suseda, ugroženog od neprijatelja, ugroze i oni sami. To je opšta pojava i u Srbiji i u celom njenom susedstvu na Balkanu i u Evropi. Feudalizam, svojim tajnim i javnim revoltom protiv jake i usredsređene vlasti; svojim sebičnim prohtevima koji su s jedne strane bili upereni protiv vladara i njihovih orga­na, a s druge protiv radnog težačkog sveta, koji su, kao podanike, teško pritiskali; svojim čestim ratovanjima, koja su trošila snagu i fizič­ki i privredno utirao je put turskom osvaja­nju, kome je najposle pao kao žrtva. Da je naš narod u ono vreme silnog turskog poleta pokazao i više povezanosti i više razumevanja za nesumnjivu po­trebu jedne čvrste zajednice, njegov bi položaj bio vrlo težak i vo­dio bi borbu sa vrlo mnogo opasnosti; ovako, ras­cep­kan u više država, a i u tim samim drža­vama rastočen u više jedinica, često ljuto zavađenih, on je s vrlo malo zaustavljanja išao u otvorenu propast“.[30] (1/224, 255)
          E, kada je u nju upao i iz nje se nije mogao da izvuče, otpo­če­le su racionalizacije (opravdavanja) sopstvenih grešaka, kroz mitološko-dogmatske izmišljotine. Kod drugih, od Srba srećnijih naroda, mitovi su stvarani na osnovu znanja koje se crpi iz kolek­tivno nesvjesnog i imali su svrhu da pouče da se dobro dobrim vra­­ća a zlo kažnjava, odnosno da neukom čovjeku pomognu da se u njemu pokrene i stalno održava proces duhovnog rasta i raz­vo­ja, koji je Jung nazvao procesom individuacije, a uz to i osjećaj za op­­š­­te­narodni interes i usklađenost ličnog interesa s njim.
          U slučaju kada se neki mit zasniva na motivima opravdava­nja grešaka ili prekrivanja zlodjela, kao kod Srba, onih koje su ve­­­li­kaši činili jedni drugima, zbog čega su Srbi i pali u tursko ro­p­­stvo, on u vremenu za koje je projektovan to je vrijeme tokom ro­bovanja Turcima i trpljenja njihovog zulu­ma može biti samo za utjehu, ali ne i od stvarne koristi, ali kada se okol­no­sti pr­o­­mi­je­ne, on iz nesvjesnog počinje da djeluje autodestruktivno. (396)
          Kosovski mit je Srbima, objektivno viđeno, i to­kom robova­nja Turcima nanio više štete nego koristi, ali i u tom smislu su učinjene racionalizacije (laži). On je Srbe sprječavao da se kao porobljen narod pomire sa činjenicom da se trebaju poko­riti i ponašati se, što bi se danas reklo, kooperativno dok moć turske ca­re­vine ne oslabi.[31] Da su tako postupili, Srbima bi bilo osta­v­lje­no njihovo plemstvo, koje bi bilo posrednik između raje i glav­nih gos­po­dara. A da je tako bilo, i pored ropstva, srpska sudbina bi bila i onda i sada bitno drugačija. (Voždovi oba srpska ustanka bili su nepismeni, što je posljedica nestanka plemstva kod Srba).  Srbi su svaku ne/priliku koristili da se pobune ili turske nepri­ja­telje podrže, a koji njima nisu bili ništa veći prijatelji od Turaka. Iz tog razloga su se dogodile dvije velike seobe Srba sa Kosova.
          Kad je riječ o kosovskom epskom ciklusu, koji je partitura mita, on je nastajao iz dvo­­jnih izvora. Jednim dijelom kao poslje­dica racionalizacije, a to je kada se na drugog projektuje sve ono što je sadržaj sopstve­ne Sjenke (sjetite se Junga), a drugim dije­lom po psihološkom pravilu koje je Jung zapazio i, govoreći o Frojdu, ovako ga izre­kao: „Frojd se nikada nije upitao zašto je bio primoran da nepre­ki­dno govori o seksu, zašto je toliko bio obuzet tom idejom. Ostao je nesvestan toga da njegova 'monotonija tu­ma­čenja' izra­ža­va bežanje od samog sebe, ili od te druge strane koja bi se mož­da mogla nazvati mističnom. Dokle god je odbijao da prihvati tu stranu, Frojd nikada nije mo­gao da se pomiri sa sa­mim sobom. Bio je slep za paradoks i dv­o­­s­­tr­u­kost tumačenja sad­r­žaja nesves­nog, i nije znao da sve što iz­vi­re iz nesvesnog ima svoj vrh i svoje dno, svoju unutrašnju i sp­o­lj­nu stranu. Kada gov­o­rimo o spolj­njem - a upravo je to činio Fr­o­jd - imamo u vidu samo polovinu celine, a rezultat takvog sta­va jeste to da iz nesve­s­nog proizilazi protivno dejstvo“. (22/155)
          Nakon ovoga pomišljate li da Isaijino proroštvo kao da se odnosi, ne na Jevreje, nego na Srbe: „Ušima će čuti, i neće razu­m­­jeti; i očima će gledati, i neće vidjeti“.
          Ako parafraziramo navedeno od Junga, što se odnosilo na Frojda, a u kontekstu Isaijinih riječi, sada u vezi Srba mogli bi pos­ta­viti pitanje: za­što se srpski akademici (njih uzimam kao, formal­no viđeno, naju­čenije Srbe) nisu zapitali zašto su Srbi pri­morani da se nepre­ki­d­no podsjećaju na kosovki boj/poraz, zašto su toliko obuzeti njime da čak pompezno obilježiše njegovu šes­to­go­diš­njicu.[32] Ili da li mož­da zato što su slijepi za paradoks i dvostru­kost ispoljavanja sadr­žaja nesvjesnog, koje ima svoju spo­lja­šnju i unu­t­rašnju stranu, a kada vidimo samo spoljnju, imamo u vidu sa­mo polovinu cjeline, a rezultat takvog viđenja jeste to da iz nesv­je­s­nog proizilazi pro­tivno dejstvo. Akademici su, pred izg­le­de za raskoma­da­va­nje SFRJ, Memorandumom svjesno ponasto­ja­li pod­sje­titi Srbe na neke istorijske činjenice i da srp­ske etničke pros­tore sačuvaju kao cjeli­nu, ali, zbog iz nes­vjesnog dej­s­tva au­t­o­­des­truk­tivnosti kosovskog mita, dogodio se suprotan rezultat.[33]
          Jung je konstatovao da se „ništa nije moglo učiniti povo­dom Frojdove jednostranosti. Možda je neko njegovo sopstveno unu­tar­nje iskustvo moglo da mu otvori oči; ali, tada bi njegov intelekt svako takvo iskustvo sveo na 'puku seksualnost' ili na 'psihoseksualnost'“. (22/155)
          Surovo iskustvo srpskih ratnih poraza u posljednjoj dece­niji XX vijeka nekim akademicima jedan od njih je za ono što će se dogoditi u BiH (početkom 1992.g.) bio potpuno slijep, uzdajući se u moć JNA, a sada čitajući neke njegove tekstove vidim da je stigao do saznanja kojima se, dok sam mu ih saopštavao, suprot­stavljao čak nekoliko dana pred izbijanje rata u BiH unekoliko je otvorilo oči, ali veći­na njih je, sve što nam se događalo, svela na „svjetsku zavjeru pro­­tiv Srba“. Zar takav stav, zar njihovo tak­vo tumačenje srpske sudbine ne po­d­sjeća na Frojdovu „mono­to­niju tumačenja“. Pod­sjeća, ite­ka­ko! Da se oni bar sjetiše da je tek ulovljenu ribu (za što se mogla smatrati SFRJ) najlakše saču­vati ako je se samo omeđi rukama, jer ako je se nastoji sačuvati stis­ka­njem, ona tada najlakše iskliz­ne. Sad­r­ža­ji srp­skog nacional­no nes­v­jesnog su prvo Slovence i Hrva­te htjeli za­držati u zaje­dničkoj državi što čvršćim stiskanjem i zato je od­bi­jen prijedlog o asimet­ri­čnoj federaciji. Taj prijedlog je bio, u datim okolnostima s obzi­rom na međunacionalne tenzije, vrlo ra­zuma­n i značio je uv­a­­ža­vanje istorijskih razlika koje su tim prostorima kuda bi vodila gra­ni­ca asimetrične federa­cije, nastale podjelom hrišćans­tva i kas­nijom viševje­kov­n­om grani­com između Aus­trije i Turske.[34]    
          Do sada je bilo malo srpskih političara, a i njihovih sljed­be­nika, koji su bili u stanju na vrijeme shvatiti i prihvatiti realnost, a više je onih, pa i glasača što ih slijede, koji, htijući nemoguće, Srbe sve više upropaštavaju.[35] Takav slučaj bi se mogao pono­vi­ti, ne daj bože, oko odnosa političara prema raspletu statusa Kos­ova i Metohije i nastojanja Srbije da se priključi Evropskoj Uniji.
          Kosovski mit nama i sada stvara velike nacionalne proble­me; sprječava nas da vidimo sopstvenu stvarnost i onu koja je oko nas, a koliko je on  Srbima i tokom robovanja Turcima bio od koristi a koliko od štete, pitanje je na koje bi od­go­vor zah­ti­jevao mnogo obimnu knjigu. Opšti stav je da je on bio od kori­s­ti, da je čuvao srpski identitet, a moje mišljenje je da je on Srbima i to­kom tog perioda više štetio nego koristio. Taj mit je Srbe često navodio na pobune i kada nije bilo nikakvih realnih izgleda da se pobunom protiv Turaka išta povoljno postigne. Naprotiv!
          Jedna takva pobuna, odnosno pridruživanje Srba Austriji u njenom ratu protiv Turaka na kraju XVII vijeka, Srbe je koštala sadašnjeg gubitka Kosova. Naime, kada je Austrija počela da niže uspjehe protiv Turaka, Francuska, u to doba velika suparnica Austrije, objavljuje joj rat. Potom je „Austrija svoje najbolje trupe uputila na zapadnu granicu, protiv Francuza“. (1/446) Raz­vu­čena na dva bojišta austrijska vojska 1689. g. bi poražena od turske u bo­r­bi kod Kačanika. Tu „Arnauti, ogorčeni austrijskim postup­ci­ma, pređoše Turcima, a i srpske čete brzo uzmakoše. Au­s­trijski po­­raz bio je potpun i nepopraviv. Oni vrlo brzo napustiše Južnu Sr­biju. Za njima je morao poći i patrijarh Arsenije III Čar­no­jević sa onim pr­va­­cima, koji se behu kompromitovali prema Turcima i ko­ji ih ni­su smeli sačekati. Kako su Austrijanci odstu­pa­li vrlo žu­r­no, to je sasvim prirodno da je i srpsko povlačenje mo­ralo biti izvršeno isto tako naglo i da je dobilo karakter beža­nja. Koliko je bilo tih srpskih izbeglica s juga nije se moglo ni­ka­da utvrditi…, ali ih je bilo manje iz oblasti koje su se neposredno graničile s Albanijom, a više iz Raške, sa Kosova, Pomoravlja i Srbije. Turci su se sve­ti­li u punoj meri. Napali su Patrijaršiju, op­lj­a­č­kali njeno imanje i trojicu zatečenih kaluđera sasekli. Sličan je slučaj bio i sa manas­ti­rima: Dečani, Mileševom, Đurđevim stupo­vi­ma, Sopo­ća­nima, Ravanicom i Studenicom. (…) Ono naroda što je i ostalo posle tako strašne kataklizme bilo je toliko udareno po glavi da mu je dugo trebalo da dođe sebi. Gubitak pretrpljen tada nije se više po­p­ravio. Na opustela srpska ognjišta, ukoliko su uopšte bila obnov­lje­na, počeše dolaziti Arnauti i Turci. (…) Veći pritisak na Srbe da primaju islam vršen je naročito od sredine XVII veka, za vre­me kandijskog rata, kada su Turci otkrili veze sr­p­skog sve­š­te­n­stva sa zapadnjacima. Posle sloma austrijske ofa­n­zi­ve Srbi su, pri­­rodno, bili izloženi još većem pritisku. Tada na­staje grabež nji­hovih imanja, gonjenje i ubijanje. U nevolji ljudi tad pribegavahu preveravanju ili se povlače. Naročita maha uzi­ma­ju Arbanasi mu­s­limani, aktivni gorštački element, koji prodire u dolinu Metohije i Podrime, a otuda i dalje. Prizren, Peć, Đako­vi­ca, dobijaju pos­tepeno turski i arnautski karakter“. (1/448, 449)
          Čudno je da Srbi i sada slave patrijarhe Čarnojeviće (Arse­ni­ja III više) koji su se pokazali krajnje kratkovidi, ali je to u skladu s tradicijom, da ne bi, čineći suprotno, uvrijedili Lazara. 
          Pola vijeka kasnije (1737.) Austrijanci su ponovo nedovo­lj­no pripremljeni napali na Tursku i bili prodrli do Novog Pazara, ali nakon poraza ponovo su morali da bježe. „Povlačeći se iz Novog Pazara, Austrijanci su poručivali Srbima neka se spasava kako ko zna ili neka ide za njima. (…) Patrijarh Arsenije IV kada je sa svojim Brđanima (bilo ih je oko 3000) došao pred taj grad čuo je, na svoje pravo zaprepaštenje, da su ga Austrijanci napus­tili. Jedan patrijarhov saradnik piše pošteno, kako su oni, smeteni, nagli u beg; 'dadosmo se u beg ko više mogaše begati, pretičući drug druga i obazirući se često natrag da nas ne dostignu agarjani i poseku'. Neki od Brđana nastaviše put za austrijskom vojskom, a drugi se vratiše kućama. (…) Koliki je bio broj tih novih izbeg­li­ca ne može se danas pouzdano utvrditi, samo je sigurno da ih nije bilo onoliko koliko prilikom seobe patrijarha Arsenija III.
          (…) Turska osveta prema Srbima nije izostala. Patrijarhovo učešće na strani Austrijanaca i njegov odlazak iz zem­lje dali su im opravdanih razloga za što jači pritisak. Aktivni po­s­taju naro­či­to muslimanski Arnauti koji plave ne samo Meto­hi­ju nego i Kos­o­vo i Polog i koji se šire postepeno sve do Vardara. Zastrašeni i obe­z­glavljeni srpski element gubio se i povlačio baš u onim obla­s­tima gde se nalazilo središte naše stare nemanjićke države. Peć, Dečani, Prizren, Mitrovica, Stari Ras, Banjska, Priština, Vučitrn i tolika druga mesta dobili su muslimansko i albansko stanov­ni­š­tvo, koje je prelazilo u većinu i pretilo da potpuno potis­ne Srbe“. (1/474-476) I, kao posljedica ovoga, kasnije su Srbi i potisnuti.
          Patrijarsi Čarnojevići su bili najkrivlji zbog lakomislenog usr­ljavanja srpskog naroda na strani Austrije u ratu protiv Turaka, ali srpsko podsvjesno ih i sada slavi i veliča kao mudre. Arsenije III je „čak pretio i izopštavanjem iz crkve svakom onom koji bi bio u vezama sa Turcima. U početku patrijarhu nije bilo poznato ka­kve su namere i međusobni odnosi između hrišćanskih savez­ni­ka, a kada je doznao za to našao se na ne maloj muci. (…) Broj Srba i Albanaca u austrijskoj vojsci cenjen je na 20 000; pred sa­mim Prizrenom dočekalo je Austrijance oko 6 000 Srba i Arna­u­ta. Ali ono što je bilo manje razumljivo to je ponašanje Austrija­na­ca. Oni se nisu držali kao oslobodioci i saveznici nego kao pra­vi gospodari. U postupcima sa ljudima bili su bahati, naduti, ne­o­d­me­­reni. Narod koji im je prilazio sa puno poverenja poče se postepeno tuđiti od njih, pa ih i sasvim napuštati. Nasilno razo­ru­ža­nje Srba i Arbanasa i paljenje njihovih sela pojačalo je to ogor­čenje još više“. (1/447, 448) Razmislite zašto su Austrijski vojnici palili srpska sela i razoružavali Srbe?
          (Kada je srpska vojska 1912. godine stigla na Kosovo i Me­to­hiju, srpski oficiri i vojnici nisu se mogli iščuditi, otkud tamo, na srpskoj svetoj zemlji, toliko Šiptara, koliko su ih oni tada zate­k­li. Nakon Prvog svjetskog rata zemlje pobjednice su, da bi ikoli­ko ublažile srpske gubitke, imale plan za raseljenje Šiptara s Ko­so­va i Metohije, ali je Aleksandar Karađorđević, glavninu no­v­ca namijenjenog za te svrhe, strpao u švajcarske banke na svoje ime, a šifra je skupa sa njim 1934. godine otišla na onaj svijet).   
                Ovdje se bavim srpskim nacionalnim nesvjesnim, a ne isto­ri­jom, ali je, u kontekstu govora o kosovskom mitu, bilo korisno po­d­sjećanje na neke istorijske činjenice o tome kako su Srbi nap­u­­š­­tali Kosovo i Metohiju, a Albanci to pod­ru­čje naseljavali. Patri­ja­rsi Čarnojevići su prvi krivci za bježanje Srba sa Kosova i Metohije, a drugi krivac je Tito koji je zabranio Srbima koji su s KiM izbjegli tokom Drugog svjetskog rata da se nakon njega tamo vrate, a nakon raskida sa Staljinom na KiM primio je oko 200 000 izbjeglica iz Albanije koji su na KiM ostali zauvijek.»
Imam utisak da ovim izvodima kao da kasapim knjigu Srbi, oglednimo se! ... Pisao sam je jasnim i pitkim stilom a metodologijom koja je slična naučnoj. Ne znam kakav će utisak o toj knjizi steći neko ko iz nje pročita samo ovo ovdje navedeno. Možda sličan onom koji bi, kao u jednoj indijskoj priči stekao čovjek koji se pravio da je slijepac, pa pravim slijepcima dao u zadatak da ga informišu kako izgleda slon. Onaj slijepac koji je slonu dotakao uho dao je jednu izjavu, onaj što je napipao surlu, drugačiju, koji je držao za nogu tvrdio je da je slon sličan stablu drveta itd., a onaj koji ih je slušao, da nije imao priliku vidjeti kako slon izgleda, ne bi mogao steći nikakvu predstavu o toj životinji. Da! Rizik je iz knjige od 432 stranice uzimati isječke. Posebno što je knjiga pisana slično kao roman ili udžbenik, pa se predstava o cjelini ne može steći na osnovu dijelova, ali ovaj tekst će i uz ovoliko izvoda biti obiman.

Vidjeste kako je i istoričar Vladimir Ćorović u svom nacionalnom nesvjesnom pod uticajem kosovskog mita. Sledećim izvodom dopuniću stav o Raškovićevom robovanju tom mitu, a u vezi s tim ću navesti kako su Dobrica Ćosić i Matija Bećković takođe u živom blatu tog mita.

«Titov sistem nam je, unekoliko s izuzetkom nekih egzaktnih disciplina, ostavio u nasleđe voluntarizam[36] iz čega se izrodio ne­profesionalizam.[37] U skoro svim oblastima života važnije je bilo biti ideološki podoban nego profesionalno sposoban.[38]
          Nažalost, tako se nastavilo i poslije Tita. Kada su počeli da duvaju vjetrovi etnonacionalizma, onaj ko tim odvratnim vonjem nije vonjao, svakim zvaničnicima je smrdio, pa je zbog toga, up­r­k­os novoproklamiranog višestanačja, bilo nemoguće usposta­viti, kakvu-takvu, zdravorazumsku ravnotežu u političkom djelovanju.
          Pred raspad SFRJ voluntarizam je kod Srba preovladao, za razliku npr. od Slovenaca i Hrvata, koji su imali jasan cilj, koji se pokazao i ostvarivim, a Srbi su imali nerealan cilj i samo ogolje­nu volju da, kako-tako, sačuvaju zajedničku državu.
          Rašković piše: „Kada sam razgovarao s gospodinom Tuđ­ma­nom, poslije izborne pobjede HDZ, on mi je nedvosmisleno rekao da u hrvatskoj državi neće dozvoliti mogućnost da bude još nekog državnog suvereniteta osim hrvatskog, to jest da će Hrva­t­ska biti država samo hrvatskog naroda. Razumije se, on ima pra­vo na taj stav, ali je i naše pravo da taj stav odbijemo, i da ka­že­mo da nećemo prihvatiti suradnju s državom koja ne prihvata naš suverenitet. (...) Tuđman je na mene ostavio dojam čovjeka koji zna šta hoće“. (32/179, 224) Da, Tuđman je znao šta hoće – pro­gon Srba iz Hrvatske – ali Raš­ković nije tačno znao šta je to što Tuđ­man hoće, a nije ni doživio da to vidi kao realizovano.
          Kolike su Raškovićeve zablude bile, ali ne samo njegove već i Karadžićeve i Miloševićeve u vezi ko ima pravo na ot­cje­p­lje­nje, svjedoči i ovo: „Mi ćemo biti prinuđeni da tražimo svoje demokratske izlaze. Recimo, referendumom Srba. Uosta­lom, i da­na­šnji jugoslovenski Ustav govori o otcjepljenju naroda. Pazi­te, naroda, a ne nacionalne manjine! A Srbi u Hrvatskoj su narod“. (32/194)
          Čitali ste na početku da ni Karadžića nisam uspio ubijediti da su po Ustavu (iz 1974.) narodi izgubili pravo na samo­opre­dje­lje­nje do otcjepljenja, a to pravo dobile republike. Mogu zamisliti koliko su se Tuđman, pa i Alija Izetbegović, radovali Miloše­vi­će­vom političkom i pravničkom sljepilu, a on pravnik, kada je pris­tao da Badin­te­rova komi­sija ocijeni imaju li republike po Ustavu pravo na otcjepljenje ili ne. Kada je ta Komisija obznanila da je secesija republika le­giti­man us­t­a­v­ni čin, srpsko nastojanje da se očuva jedinstvena drža­va pos­ta­­lo je za svijet nelegitimna aktiv­nost i po­tom je počela satani­za­cija Srba.
          Uprkos svojoj stvarnoj mirolju­bivosti, Rašković nije bio svj­e­stan šta čini na zborovima i mitinzima, šta sije, kakvo sjeme baca i u kakvo tlo. Kada su mi neki poz­na­nici prepričavali šta je Rašković govorio na Romaniji, to što sam čuo prokomentarisao sam: pošto je čovjek dugo radio s luđa­cima vjerovatno se dogo­di­lo ono po narodnoj, s kim si takav si. Rašković nije doživio da vidi, sem prvih mladih izdanaka, kakva monstuoznost je izrasla iz njegovog miroljubivog sjemena. Mislio je i govorio da „nema  te voj­ničke sile niti tog glasanja i preglasavanja koje nas ponovo može gurnuti u zagrljaj nove 'nezavisne' države Hrvatske. S tim je gotovo za sva vremena! Zato se mi zalažemo za očuvanje gra­đanskog mira, za očuvanje Jugoslavije kao federativne zajednice svih jugoslovenskih naroda, s ravnopravnim državama, pa prema tome s ravnopravnom Bosnom i Hercegovinom, i ravnopravnom Srbijom. Između Bosne i Hercegovine i Srbije na Drini ne može biti državne granice! Mi imamo ono što nam je potrebno – fede­ra­ti­vnu Jugoslaviju, ma kolika bila. Ko hoće od nje da se otcijepi, neka to čini bez naše štete. Mi nećemo dati da se ovo što je ostalo od jezgra Jugoslavije ,konfederalizuje' i da se postav­lja­ju granice kroz živo tkivo srpskog naroda“. (32/203)
          Na osnovu ovog malog isječka moguće je nazrijeti kako je na političku situ­a­ciju u Jugoslaviji gledao Jovan Rašković na pra­gu devedesetih godina prošlog vijeka, a za njega, povodom de­se­tegodišnjice njegove smrti, 2002. godi­ne, Dobrica Ćosić, „otac nacije“ reče: „Jovan Rašković je dušom i umom shvatio težinu po­ložaja svog naroda i sa glavom biblijskog proroka, progovorio kao prorok – iscelitelj, pa su Srbi u Hrvatskoj i Krajini u njemu videli svog Ćaću, a on u njima svoju decu. On je izgovorio ose­ća­nja i misli svog naroda, izrazio njegove političke težnje i ciljeve, nepogrešivo razumeo srpske mogućnosti, znao borilačke granice svojih sledbenika“. (32/275)
          Uobičajeno je da se na pomenima govori samo lijepo o po­koj­niku, ali bez obzira na to, ni tada ne bi trebalo brutalno vri­jeđati zdrav razum, a ne bar ovako kako to Dobrica učini. Što bi rekli Crnogorci, čuš! kako laže, kad reče nepogrešivo razumeo srpske mogućnosti, znao borilačke granice svojih sledbenika[39].
            Da je zaista bilo tako, kako Dobrica reče, zar bi Matija Beć­ković, u istoj prilici, mogao ovo kazati: „Sada znamo kako se sve završilo i da je zbog takvog ishoda Jovan Rašković presvisnuo na ovaj dan pre deset godina u Beogradu. Njegovog naroda u Krajini više nema. Očiš­ćen je, a njegovi prvaci optuženi su za etničko čiš­ćenje drugih. Ali Jovan Rašković je ostao nesmenjivi lider kra­jiš­kih Srba, a nje­govo jedino dete je danas ministar za izbeglice u vladi Srbije, kojih u Srbiji ima 700.000“. (32/280)»

Za moto posljednjeg poglavlja knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? uzeo sam citat od Ivana Nastovića, koji je doktorirao obrađujući Sondijevo otkriće o familijarno nesvjesnom. Čitajući njegovu disertaciju dobio sam ideju da formulišem i nacionalno ili narodno nesvjesno. Iako nisam dubinski psiholog, po osnovnoj profesiji, koliko znam prvi sam koji je ovaj termin uveo u analizu ponašanja naroda ili nacija. Ivan Nastović je pisao:

«Pod agiranjem psihoanaliza podrazumeva prisilno po­na­v­ljanje jednog ranijeg načina ponašanja umesto čis­tog sećanja. U agiranju Frojd vidi osnovni mehanizam neuroze, jer neurotičar će tako dugo prisilno ponavljati jedan raniji oblik ponašanja, sve dok ne postane svestan njegove motivacije.
                                                                              
          Srbi su, naročito u XX vijeku, u tri sudbonosna navrata po njih, u tri rata sa neuporedivo jačim od sebe, ponovili isti raniji oblik pona­ša­nja kakav su ispoljili i u Kosovskom boju, a da nisu ni bili svjesni zašto to čine, šta ih na to nagoni. Posebno je začu­đu­juće da Srbi nisu mogli, nisu znali, izbjeći 1999. godine sukob sa NATO-om, najmoćnijom vojnom silom na svijetu, u kom rat­nom sukobu nije bilo nikakvog izgleda da ne budu poraženi, a da je, kojim slučajem, bilo neriješeno, bila bi to Pirova pobjeda. Dok ne pos­­tanemo svje­sni šta nas to iz nesvjesnog tjera na takvo pona­ša­nje, šta je to što nas motiviše da se suprotstavljamo jačemu i ra­tom, nastaviće­mo da prisilno ponavljamo stari obrazac ponaša­nja, a ako ne ratom, onda na neki drugi način, po sebe destruktivan.
          Kosovski mit se mora osvijestiti u srpskom nesvjesnom.
          Zato je od najprešnijeg nacionalnog interesa da se iz struč­nih krugova (mit­ma­nijom nezaluđenih) i sa zvani­č­nog mjesta na­rodu objasni zbog čega patimo od agiranja i kako se od te nes­vj­es­ne sklonosti, našeg usuda, osloboditi, kako nam se slično ne bi ponovilo u nekim narednim okolnostima, o kojima mi sada ne možemo ni slutiti. Ova knjiga je moj doprinos u tom smislu.
          Nisam pominjao, sem neuroze sudbine, i neke druge neu­ro­za od kojih Srbi, manje-više, kao nacija, takođe pate ili bar imaju njihove natruse. Ostavljam da time pokrenutu temu razrađuju oni koji su za to stručniji; onima čija je pro­fesionalna oba­veza oda­v­no bila da oni urade ovo što sam ovdje pokrenuo, pa neka sa­da izostavljenim ovu knjigu dopunjuju, a izostavljenog je mno­go.
            U kontekstu problema naše religije nisam ni spomenuo da je posljednjih decenija konstituisana posebna naučna oblast koja se zove neuroteologija, čiji cilj je da fenomen religije približi i učini efikasnijim kroz dostizanje transcedentalne spoznaje ili pro­s­vjetljenja. Ako Junga i ne spomenem, sve što je Njegoš opjevao u Luči i što sam saopštio u Našoj jogi i prosvjetljenju, samo su sa­mospoznate istine koje sada neuroteologija potvrđuje i razrađuje. Ako sveštenici misle da je nakon dostignutih spoznaja o Ar­he­ti­pu Boga i o tome ko je zaista bio Isus uputno ljude i dalje držati u mra­ku samo zarad njihovog uhlj­eb­ljenja, onda, bez obzira kako ste doživjeli moju kritiku hrišćanstva, ta kritika, ne samo da je smio i koristan čin, već bi mogla biti, nadam se, i kopernikanska. (...)

Najveći broj ljudi, i među naj­­obra­zovanijim, nema neopho­d­nu pred­sta­vu o nesvjesnim dijelovi­ma psihe, što je posljedica u našoj civi­lizaciji davanja sve važnos­ti svjes­nom ili razumu, koji je evolutivno viđeno najmlađi segment psihe. Nes­v­j­e­s­no se bri­ne o održanju našeg tijela i zadovoljenju nagona, a uz to ono kon­ti­­nuirano učes­tvu­je i u našem psihičkom i u duše­v­nom životu, pa i onda kada mi o tome pojma ne­ma­mo. Tokom dana u psihič­k­im akti­vnostima preovladava svjesno a noću nesvjesno, najpri­mjet­ljivije nam u snovima. Govoreći o Tvorcu Njegoš ga hvali ovako: dan ti svjetlost krune pokazuje, / noć porfire tvoje tainstvene. Kada nesvjesno osvjestimo u nama se p­o­javljuje pose­ban sloj psihe, koji bi se mogao nazvati nadsvjesno ili i samosvijest.
          Boro Đukanović piše: „Psihologija koja je skoro čitav XIX vijek posvetila proučavanju i tumačenju nesvjes­nog tek posljed­njih deceniju do dvije XX vijeka okrenula se ozbi­lj­nim i teme­lji­tim istraživanjima nadsvjesnog tj. duhovno-religi­o­z­nog bića čov­je­­kovog.…Od mnogo ranije već nam je poznato da se stimula­cijom određenih struktura mozga ili djelovanjem nekih supstanci na njih (droge i sl.) može doći do buđenja religioznog zanosa, vjerskih osjećanja, prosvjetljenja i drugih manifestacija du­­ho­v­no­s­ti. … Skorašnja istraživanja i preokupacije psihologije reli­gi­je u posljednje vrijeme su usmjerena protiv izjednačavanja poj­m­o­va duhovnosti i religioznosti te konsekutivnom tendenci­jom sinoni­m­nog upotrebljavanja ovih pojmova. Oni jesu u feno­me­nološkom smislu istovjetni ali u strukturnom sadržajnom smi­slu moramo uvažavati različitost. Duhovnost valja shvatiti kao ši­ri pojam od religioznosti koji uvijek mora podrazumijevati i reli­gi­oznost, dok sama religioznost nije uvijek garancija prisustva duhovnosti“.
          Za mene su religioznost i duhovnost sinonimi jedino kada je riječ o dostignutom stanju duha koje se može imenovati bogo­spoz­­na­jom ili prosvjetljenjem, samoostvarenjem.
          Poseban konflikt u čovjeku, zbog čega on postaje pocjepa­n, fragmentaran, neucjelovljen, (civilizacijski) neurotičan, nasta­je na pre­la­zu iz jednog na­­či­­na ži­vota (i/ili religije) – koji su imali mitski, vremenom ustaljeni obi­čaj­ni postu­pak kako da sadržaji ne­­s­­v­­jes­nog na konstruktivan način budu prih­va­će­ni od strane svje­­snog – u dru­gačiji civilizacijsko-religijski koncept, u kome je sta­ro pos­talo ne­dje­­­lot­vor­no, čak ako se i praktikuje, a u no­vom po­gle­du na život još nije pro­­nađena adekvatna za­mje­na starom.
            Ovo sam kao stvarnost svoje generacije zapa­zio dok bijah mladić i zbog toga sam strašno propatio, a kada sam shva­tio da mi duhovno-civili­za­cij­ska tra­dicija u kojoj sam rođen ne može pružiti rješenje problema koji me mučio, došao sam na ideju da sâm, mimo nje, tražim zadovoljenje neke potrebe koja mi se doi­­ma­la kao religiozna, ali o kojoj mi sveštenici ništa nisu zna­li reći.»

Za ovu priliku ovo bi bilo ukratko o pogubnosti kosovskog mita po Srbe.

Sad ću navesti neke izvode koji pokazuju da je natpis na postamentu spomenika Njegošu u Andrićgradu – tragični junak kosovske misli – neadekvatan.

«Nedavno do ruke mi dođe knjižica Stojana Mandića: Duhov­ne oči vladike Njegoša zahtjev za kanonizaciju (Mali Nemo, Pan­če­vo, 2007.), u kojoj autor piše: „Kao Pravoslavni vjernik, pripa­d­nik SPC pod­nosim ZAHTJEV Si­no­du SPC da se u red sve­ti­telja Prvog reda Imenuje vladika ce­ti­njski Rade, poznatiji pod imenom Petar II Petrović Njegoš“. Ma­n­dić, sa gledišta jednog sve­š­tenika, argumen­to­va­no obrazlaže svoj prije­d­log, ali zna­ju­ći kak­vih sve osoba ima i u Sinodu, istovremeno sumnja da će njegov Pri­je­dlog biti prihva­ćen. „Protivstaviće mi, očekujem na­ra­v­no, protiv­nici zva­ni­čnog pro­glašenja Njegoša za svetitelja tvr­d­njom da je Njegoš – grešan, … koga, gle čuda sramotnoga, zas­tra­nje­nim smatraju oni koji bi ga trebali – slaviti! Ili će biti da im je mnogo lakše presuditi mu da je nastran, nego sozercavati nauk i tajno­vi­đenje silno koje mu je Gospod kao Visokoprepodobnom ugod­ni­ku svome darivao (kukala im majka! – to je hula na Duha Sveto­ga!). Zato te ohole i sa­mozvane sudije rado na sučeljavanje če­kam. A pošto sam, Mi­lo­šću Gospodnjom, kroz slugu Negovog časnog i vjernog, saz­nao šta je glavni „kamen spoticanja“, odno­sno glavni adut protiv­nika zvanične kanonizacije Njegoševe, ne iznosim to javno – za sada...
        Iako nedostojan, usuđujem se proročki tvrditi: ako vi, današ­nji članovi Sinoda, kao rukopoloženi pastiri narodni, ne ispravite grijeh i sramotu prethodnih generacija u ovih 150 godina, tj. 'da vi naše stare pokajete' – jednoga dana jedan Sinod učiniće to, možda čak i jednoglasno.
        Da je Njegoša Gospod darivao nekom drugom Pravosla­v­n­om narodu umjesto Crnogorskom i Srpskom, već bi mu se više od sto ljeta akatisti pred oltarom pojali“.
        Ovo je razumna pretpostavka jednog sveštenika koji osjeća Njego­še­vu veličinu, što je znak velikog duhovnog postignuća.
        Ali, uz sve pohvale ovom Mandićevom prijedlogu, iznijeću arg­u­mente da Njegoša treba, simbolično a i stvarno, ostaviti na Lovćenu, jer je Nje­go­va Duša tu mnogo blaženija nego što bi bi­la na pred­lo­ženom, ne naročito duhom mirišljivom, tronu srp­s­kih sveti­telja. (Kako zamisliti Njegoša uz kralja Milutina, Nema­nju, Laza­ra; šta oni imaju zajedničko? – ništa!). Njegoš je, svo­j­im duhov­nim pos­­tignućem i odabirom vrha Lov­će­na za svoj grob, sam sebe s mjesta svetitelja izopštio i bilo bi veliki grijeh sada ga na to mjesto ugu­ravati, kada se on tome ne može oprijeti, a kad bi mogao, Zahtjevu…bi se, bez sumnje, suprotstavio, slično kao što bi to učinio i sa sklanjanjem kapele s vrha Lovćena, da bi na nje­nom mjestu bio izgrađen mu mauzolej.
        (Kasnije saznadoh da je Mandić na istu temu objavio obim­ni­ju knji­­­gu: Otkrovenje Njegoševo – viđenje tajnih onog svijeta).
        Da je Njegoš bio prosvijetljen pišem u svakoj knjizi, a to će imati «smisla ukoliko bar jednom čitaocu odškrinu prozor­ske kap­ke nje­go­ve mračne sobe, odnosno uma, i kroz njih uđe bar malo svjet­lo­s­ti kojom nas obasjava Veliki Prosvetljenik sa Cetinja i (simboli­č­no) s Lovćena.
        Vjerovatno nije slučaj­no, već je to sudbinski bilo nami­je­njeno, da u ovo vrijeme i za sadašnju ge­ne­raciju naš Stvoritelj na Durmi­tor pos­ta­vi og­­ledalo ili, savre­me­nije rečeno relej, a to je sada knji­ga Naša joga i pro­svetljenje, pomoću kojega svjetlost Njegoševe poru­ke, slično kao preko satelita televizijska slika, postaje dostupna, čitaj: razumljivija, prvo ljudima koji govore jezik kojim je govorio i naš Veliki Prosvetljenik, a uskoro će to, prevođenjem knjige na stra­ne jezike, postati i ljudima u mnogim di­jelovima svijeta. Naša duhov­na riznica je vrlo oboga­ćena, osta­je samo da dorastemo da bi to bili u stanju shvatiti». (11/317, Iz knjige Naša joga i prosvjetljenje).
        Njegoš je dokaz o dostignutom prosvetljenju os­ta­vio u Luči, sv­om naj­dražem mu djelu, kojim je on, zapravo, oba­vio opijelo već tada upo­ko­jene re­li­gije, kojoj je samo forma­l­no stajao u jednoj drža­vi­ci na čelu. Bio­gra­fi zabilježiše da se Nje­goš rado osam­lji­vao na du­go i da ga za to vri­jeme niko nije smio uznemi­ravati, dak­le: meditirao je, i na taj na­čin se bio pro­s­vije­t­lio. Sasvim se bio osa­mio na oko mje­sec i po dana dok je pi­sao Luču, najljepšu odu pros­vjet­­ljenju u cjelo­ku­p­noj svjetskoj poeziji (od onih kojima je autor jedan čovjek). Ponoviću: ovu tvrdnju, kao i to da je Njegoš bio pro­s­vi­jetljen, prvi izre­koh, a to učinih 150 godina nakon što Luča bješe ispjevana. Ovim sam poka­zao koliko su mnoge naše vrlo u­miš­ljene glave, teolozi, aka­demici i njego­šolozi, zaista vele­umi­šljeni; ko­li­ko su oni slijepci kada su dobar dio svog radnog vijeka proveli baveći se pro­u­ča­vanjem religije i/ili Nje­go­­še­­­vog djela, a ne vidješe ono što je za viđenje bilo naj­bi­t­nije: da nam je Njegoš ostavio osn­ovu, putokaz za du­ho­vni pre­­po­rod, za novu religiju, za religiju prosvet­ljenja, indi­vi­­du­alnu religiju, u kojoj bi njen sledbenik (onaj ko­­ji traga za su­s­retom sa pra­slikom Boga u sebi) bio ujedno i svoj sveštenik (on­aj koji sam sebe vodi na putu do prosvet­ljenja pomoću svoje volje i sticanja zna­nja), ali bi pos­tao i bogo­molja, božiji hram, gdje se živog Boga traži, a to znači na mj­e­stu gdje ga je jedino moguće pro­na­ći, sresti ga i s Njim se sjediniti. Ovakav tip dubinskopsi­ho­loš­ke reli­gije kasnije će nam osta­viti Jung. U njoj bi psihotera­peut trebalo da igra ulogu sličnu svešte­ni­ku u religijama. Shvatio sam da svaki metod u kome je potreban pos­red­nik zbog toga se vrlo brzo izvitoperuje, pa sam u našoj jogi učeni­ka os­l­­o­bo­dio svih veza i zavisnosti, i ona je za sada jedini metod u kome nikome ne treba tutor (11/367) da bi taj stigao do prosvjetljenja.
          Na putu do takvog stanja, do tog najuzvišenijeg cilja, Njegoš uz Junga će nam biti jedan od dvojice glavnih (a uzgre­d­nih ima srećom dosta) tumača hijeroglifa na putokazima s kojima ćemo se sretati na vrletnom i tijesnom putu do uskih vrata što vo­de u život ili u carstvo Božije u nama, kako je isti cilj  prosvet­lje­nje – imenovao Isus.
        Ukoliko se pitate zašto uz Junga kao drugog od osnovnih vodi­ča do cilja na putu naše joge uzimam Njegoša, a ne Isusa da vašoj znatiželji dam oduška reći ću ukratko. Njegoš, iako je bio do­stigao stanje prosvetljenja na samosvojan i autohton način, ko­ji, premda je u Luči mikro­kozma prikazan kao religijski, stvarno je suštinski bliži metodu volje i znanja, dakle meditacije, nego putu vjere u Boga i spasitelja ili putu molitve – kasnije je živio u oba carstva, ze­malj­skom i nebeskom, (što je cilj i metoda naše joge), ili, rečeno jezikom analitičke psiholo­gije, bio je centriran u osi (na sredini) između dva moguća ljudska centra; ega ili Ja (što je prosti, opšte­ljudski naš centar) i Sopstva (što je Božanski cen­tar u nama), koji se dostiže ezoterij­skom obukom i sopstvenim na­stojanjem da uđemo u njegovo gravitaciono polje, u polje Bož­a­nske milosti, kako to stanje imenuje hrišćanstvo. Drugo, jezik Njegošev nam je (uveliko, iako mogu­će na prvi pogled tako ne izgleda) bliži nego Isusov. Isus je govorio u parabolama i nemo­gu­će je da ga čovjek koji je u egu shvati bez tumačenja, bez pre­vo­đenja, ali ni tada to ne ide jedno­s­tavno. Da bi se pojmio Isus (ali i mističko hrišćanstvo) čovjek prvo mora dobro upoz­nati i u sebi prihvatiti filozofiju joge (ili kome tako više odgovara, filo­zof­sku osnovu cjelo­kup­ne duhov­nosti drevne Indije), jer to je du­hovni izvor s koga je (pored ostalih izvora) pio i Isus, i što ga je dovelo do stanja prosvetljenja (po stepenu jednog od malobrojnih najsjaj­nijih, iako je nemogu­će činjenično dokazati da je Isus bio na ezoterijskoj obuci u Indiji, njegov jezik (najvjero­dostojnije za­bi­lježen u Gnostičkim Jevanjđeljima) – posmatran sa stanovišta cilja – jezik je koji je isti kao i jezik joge i Bude. To je jezik koji metaforično izriče panegirik stanju prosvetljenja, ali ono što u tom jeziku današnjeg čovjeka mora da zbuni je potpuno negiranje bilo kakvih vrijednosti ovozemaljskog života. Ako uzmemo kul­tur­no-civilizacijski nivo ljudi kojima se Isus obraćao, jer je tada put poznat kao put predanosti ili ljubavi bio jedino njima pri­m­jeren duhovni put, moguće je da i shvatimo to što je on, uzmimo za primjer, probajući da lju­di­ma predstavi vrijednost zlata pri to­me se služio metaforama u kojima je potpuno negirao vrijednost željeza, ali se današnje verglanje partiture biblijskih Jevanjđelista, na nikad shva­ćenu osnovnu Isusovu poruku, od strane sveštenika doima svakojako (eto da ne kažem i za na­glu­ve uši nepod­no­š­lji­vo, iako je baš tako), samo ne onako kako bi to oni htjeli da bude, jer ljudi očito primjećuju da njihove riječi nisu u saglasnosti s nji­hovim djelima, sa životom, ili uko­liko tako i jeste u nekom izu­ze­t­no rijetkom slučaju, tada je život tog dotičnog neprirodan (uško­pljen) i praktično za većinu drugih današnjih ljudi neprih­vatljiv, što je i razumljivo, jer nije pri­rodno da čovjek nago­ne potiskuje već da ih iživi i potom prevaziđe (9/18). (...)
        Neki sveštenici smatraju da je vladika Rade „zastranio“ i sv­o­jom krasnom (erotskom) pjesmom Noć skuplja vjeka. Mand­ić reče da zna šta je glavni adut protivnika Njegoševe kanoniza­ci­je ali da to neće da saopšti, za sada. Luča mikrokozma je, suštin­s­ki, na gnostičkim (i bogumilskim) tragovima bogospoznaje. Ona je i sv­o­jevrsno opi­jelo pravovjernom, a to znači i pravo­s­la­v­nom hriš­ćan­stvu. To je glavni razlog zbog kojega SPC Njegošu nije već dala ono mjesto za koje sveštenik Mandić misli da mu pri­pada. (Razlika između prosvjetljenika i svetitelja ili sveca je u tome što je prosvjetljenje duhovno postignuće i da povodom tog postignuća prosvjetljenik može da se ponaša obično kao i drugi ljudi. Njegovo postignuće mogu zapaziti samo vrlo rijetke osobe, a u pravilu on o svom postignuću govori malobrojnima. Njegoš je o svom postignuću moguće razgovarao jedino sa svojim učiteljem kome je i posvetio Luču. O svom postignuću prosvjetljenja nisam govorio nikome dok nisam imao o tome knjigu pripremljenu za štam­pu. Prosvjetljenik ni od koga ne traži ni da vjeruje u njegovo postignuće, a kamo li da mu daje neko priznanje. A neko post­hu­m­no postaje svecem ako ga Crkva kojoj je pripadao, proglasi za svetitelja).   
        A sada da vidimo koga hrišćanske Crkve proglašavaju za sve­­­ca. U prvom redu onoga ko je na neki način doprinio jačanju crk­ve­ne institucije, bilo omogućavanjem Crkvi da postigne pose­ban status (za što je kod Srba primjer sv. Sava) ili materijalno-finan­sij­ski (kao kralj Milutin) ili kod Hrvata da se u katoličanstvo pre­vede što više Srba-pravoslavaca ili ih se što više pobije, kako bi ka­to­lič­ki prostor bio očišćen od „šizmatika“ (kako je činio kar­di­­nal Ste­pinac). Zatim slučajevi kao Majke Tereze, koja je svetost za­služila isključivo šireći katoličanstvo, tako što je djecu siromaš­nih hindusa, pod plaštom humanitarnog ra­da, prevodila u katoli­ke, a iz prisne prepiske, nekim slučajem, budu objavljena i pisma u kojima ona piše svojim sestrama u vjeri da ne vjeruje da ima Bog i da misli da Isus nije ni pos­to­jao, već da je sve izmišljeno, i ovo objavi čovjek zadužen u ime Crkve da sredi njenu zaostav­š­tinu za objavljivanje. A npr. Majstor Ekhart, svojim pr­o­­s­vjetlje­njem, tj. onim što je rekao i napisao nakon toga, zadu­žio je hriš­ćan­­stvo (misti­čno, ono koje je jedino na tragu Isusovog na­u­ka) više nego skoro ijedan katolički svetitelj, ali Crkva njega, ne da nije proglasila za svetitelja, već ga je zbog izgovorenog izvo­di­la pred inkvizicijski sud, što je uslovilo njegovu ranu smrt.
        Ka­ko Crkva, koja svoje carstvo zasniva na djelima, a ne na ono­me što čovjek jeste, da prihvati ove Ekhartove riječi: „Ljudi ne bi tre­ba­li toliko razmišljati što da čine; nego bi trebali pomis­li­ti što da budu. Jer ne posvećuju djela nas, nego mi trebamo pos­ve­titi dje­la“. Ili kada govori o svom dostignutom stanju duha i spoznaji Is­ti­­­ne, on veli, „ako bi se Bog mogao odvratiti od Istine, ja bih se ve­­zao uz Istinu i htio bih ostaviti Boga“. Ovdje Ekhart riječju Bog aludira na Crkvu i ne treba nas čuditi što mu je sudila Ink­vi­zi­cija. Jasno je da Crkva, kada od­lu­čuje da nekog proglasi za sve­titelja, ne ocje­njuje ga prema ono­me što je taj bio, već šta je činio (za Crkvu).
        Njegoš, osmotren sa tog stanovišta – srećom – ne ispunjava osnovni uslov da bude proglašen za svetitelja, jer on nije ništa uč­i­nio za Crkvu. Naprotiv! Njegov biograf (Me­da­ković) navodi da je vladika samo dva puta u godini predvodio liturgiju, o Božiću i o Vaskrsu, a da je svaki put pred te dane postajao vidno nervozan. Zašto? Zato što mu je bila jasna ispraznost liturgije i to da su „Jevanjđelja šturi, dvosmisleni i često protivrečni spisi“(19/9), pa se bar rijetkim predvođenjem liturgije htio razlikovati od onih koji „zasljepljujući druge tako prikrivaju svoje sljepilo“.
        (Njegoš, kao i svjetovni vladar male državice sa svih strana opkoljene neprijateljima, nije mogao ostati „svet“, pa mu ni zbog toga ne bi bilo prikladno mjesto na srpskom svetiteljskom tronu, ako bi uzeli za pretpostavku da će Tron biti „provjetren“).

        Kako u knjizi o prosvetljenju pišem, episkop Nikolaj Velimi­ro­vić bio je stigao do samog praga luče u Njegoševoj Luči,  no, vje­ro­va­t­no, zbog toga što je pripadao crkve­noj hijerar­hiji (uprkos čak i činjenici da je „naročito uranjao u sveštene i filosofske knjige  Indije“), nije prag preko­račio. On ističe da „Njegoš veruje samo ono što hoće i može i 'ne trpi regule' sa stra­ne, kao što ih ne trpe ni gore, u koji­ma je rođen. On je sam regu­la­tor svoje vere“ (17/155, 157).
        Podsjeća li to na ovo. „Bogumili su se odlikovali raci­onal­no­š­ću; bili su protivnici verskih simbolizacija, apstraktnih te­o­­rija i dogmatizma; tražili su da se Hristova vera razume onako kako je propovedana, bez Starog zaveta, prosta i jednostavna, ali duboko po svojoj suštini. Odbacuju krst i krštenje dece, pričest, vaskrs mr­t­vih. Ne veruju u čistilište i zagrobni život. Ljuti su protivnici hijerarhije i nehrišćanskog sjaja crkve… Bogumilstvo je, u st­v­a­ri, niz učenja koja potiču od starih gnostika, a imaju dubljih ve­za sa pavlovcima i manihejcima“(1/96, 97). Njegoša se optu­ži­valo, za što je Luča povod, da je u duši bio bogumil. Slušao sam od po­z­na­valaca pravoslavlja da je do početka XX vijeka postojalo jedno Žitije sv. Save (koje je potom nestalo) u kome je on u mlađim godi­nama predstavljen kao prikriveni sljedbenik bogumilstva.   
        Koja Crkva može prihvatiti za sveca onoga koji je bio toli­ko samosvojan, kao što to bješe Njegoš? Nijedna! Ošo za prosvjet­lje­nog reče da „on postaje slobodan od svake vezanosti: religij­ske, ideološke, teološke, filozofske, jer on sada ima vlastitu vizi­ju. Nema potrebe da zavisi od bilo koga. Ne trebaju mu nikakvi spasitelji, on je već spašen“. Njegoš nije bio svet, svetac, već hrist, koji nije vjerovao u dog­mat­ska čuda, kao npr. u to da je moguće da mrtvo tijelo oživi, ali je prihvatao da je moguće „oživiti“, vaskrsnuti Dušu koja je u nama zarobljena, što se doga­đa prosvjet­ljenjem (iz koje či­nje­nice je stvorena dogma o Isuso­vom oživljavanju Lazara, koja, kada o njoj govore sveštenici doima se krajnje glupo). Vjerovao je u tačnost učenja o reinkar­na­ciji. Nije prihvatao autoritet Crkve, što je tipično za prosvjet­ljenika. Nije bio teolog, jer onaj ko Boga otkrije u sebi, u srcu, taj o nje­mu ne „lupa“ glavom, ne stvara teorije o njemu.
        Jednom na prim­je­dbu da je pjesmu tu i tu napisao kao čov­jek, a ne kao visoko crkveno lice, Njegoš je odgovorio: „Lakše je biti vla­di­ka no čovjek! I ako sam u jednom od toga dvoga valja­stiji, više marim da po mojoj smrti svjet žali čovjeka nego vla­di­ku“. Neke vladike očito potvrđuju da je lakše biti vladika nego čovjek i takvi ugled SPC toliko srozavaju da ga drugi, od upro­paš­ćivača, svojom uzo­ri­tošću – tim malobrojnim se klanjam – ne mogu spasiti. Zato bi od Sinoda, ovog ili inog, bilo ogavno da odlu­ču­je je li Njegošu mje­sto među svetiteljima ili nije. Bilo bi skan­da­lozno, a duhovno viđe­no kraj­nje rugobno, da neki a la kača­ve­nde, paho­mije, filareti, i njima slično duhovno i moralno bijedni ljudi ili a la amfilohije, atanasije itd., dogmatičnošću sasvim zasljepljeni, išta, ama­baš išta – pa bilo to i pohvalno –, kažu o Njegošu, a ne još i da oni nešto o Njemu odlučuju.
        Na početku sam rekao da je za Njegoša, kao i inače, svjetlost simbol osvješćenosti nesvjesnog, a episkop Nikolaj piše: „Vera Njegoševa jeste vera u svetlost, njegov moral sastoji se u ljubavi prema svetlosti, njegova genijalnost u svetlosnom entuzijazmu. Njegoš je vrlo sličan velikom persijskom vero-osnivaču Zaratus­tri. Zaratustra je živeo dvadeset godina u pustinji pre nego je pos­tao obasjan. Njegoš je živeo svega trideset i devet godina, i svih trideset i devet u pustinji. To je razlika, i izgleda sva, izuzev onih razlika koje je razvitak čovečanstva u toku nekoliko hiljada godi­na sobom doneo. No da je Njegoš živeo u vreme Zaratustre, oni bi obojica bili apostoli jedne i iste vere; a da je se Zaratustra rodio slučajno pod Lovćenom, on bi prvi postao učenik cetinjskog taj­no­vi­dca. No vreme ih je podelilo svojim gigantskim, hiljadugo­di­š­njim koracima, i oni se nigde više ne dodiruju do u hramu Boga svetlosti“. (17/42)
        Ovim Nikolaj indirektno kaže, a tako i jeste, da je Njegoš nama dao osnovu za religiju prosvjetljenja, ali mi o tome pojma neimasmo. Episkop Nikolaj nije bio spreman da se žrtvuje, da sebe ugradi, a mogao je, u temelje te, za Srbe bi bilo, prepo­ra­đa­ju­će religije. Da je to učinio, da je postao prvim apos­tolom Nje­g­o­ševe religije, uradio bi daleko blagorodnije djelo za Srbe od ono­ga koje mu je obez­bi­je­dilo mjesto na tronu srpskih svetitelja.
        „Vladika Petar II Njegoš označava veliki praznik u životu Srpstva. On stoji usamljen među ostalim znamenitim Srbima, bez prethodnika i bez sledbenika“ (17/7), veli episkop Nikolaj.

        Naknadno dodato: Niče je napisao knjigu Tako je govorio Zaratustra, koja u Evropi još nije pravilno shvaćena i prihvaćena, a Ošo – nakon Bude najveći prosvjetljenik kojeg je Indija darova­la svijetu – izg­o­vorio je (njegove knjige su nastale kao transkripti njegovih go­vora) knjigu Zaratustra, nasme­ja­ni prorok: predava­nja na temu ‘Tako je govorio Zaratus­tra’ Fridriha Ničea. U toj knjizi Ošo objašnjava da je Ničeov nadčovjek samo čovjek koji je dostigao prosvjetljenje, a epsikop Nikolaj reče da je Zara­tus­tra živeo dvadeset godina u pustinji pre nego je pos­tao obasjan.
        Biti obasjan znači postati prosvjetljen. Ošo tvrdi da „svaki ljudski život nosi seme, potencijal, da postane Bog. Zaratustra unosi pot­pu­nu revoluciju u poimanje Boga i religije. Religija više nije obo­ža­vanje, ni verovanje; ona sada postaje najuzvišeniji kre­a­tivni čin čoveka. Religija više nije ono što podjarmljuje čoveka i za­roblju­je njegov duh. U Zartustrinim rukama (isto kao i u meto­du naše joge, prim.: D) religija postaje veština kojom se raskivaju svi okovi, uklanjaju sve prepreke – da bi ljudska svest mogla pos­tati božanska, da bi umro čovek kako bi se rodio nadčovek“.
        Ovo isto je tvrdio i Isus. Čujte iz njegovog razgovora s Niko­di­mom: „Ako se ko nanovo ne rodi, ne može vidjeti carstva Boži­jeg“. (J.: 3/3) Nanovo se roditi znači od čovjeka, u egu usredište­nog, precentrirati se u Sopstvo ili Arhetip Boga, što je Isusovo ca­r­stvo Božije. Vukov prevod Novog zavjeta, u terminološkom smi­slu, danas je neadekvatan (ali su takvi, nažalost, i drugi prevodi). Isus kaže: „Koji čuva dušu svoju, izgubiće je; a koji izgubi dušu svoju mene radi, naći će je“. (M.: 10/39) Kako vi da ovo razumi­jete? Ovako! Ko se čvrsto drži svog ega, izgubiće božanske mo­guć­nosti promjene, novog rođenja, a ko svoj ego rastoči, mene (Isusa, težnje ka dostizanja stanja prosvjetljenja ili nadčovjeka) radi, to stanje će i dostići i svoju Dušu, arhetip Boga u njoj, naći.
        Ošo, kako je to činio i Niče, tvrdi da je „svaka vera slepa i svako verovanje lažno. Vera vam ne pomaže da odrastete, već sa­mo da klečite poput robova pred mrtvim kipovima, trulim spisi­ma, primitivnim teoideologijama. Zaratustra (u ovim citatima  to znači Niče) želi da celu ovu zemlju očisti od svega što je trulo, od svega što je staro. On hoće da pogled usmerite ka dalekoj zvezdi – zvezdi koja je vaša budućnost, zvezdi koja i vi možete postati, zvezdi koja morate postati, jer ako to ne učinite, vaš život neće biti smislen. On fokus sa prošlosti potpuno premešta na buduć­nost. Sa prošlošću ne možete ništa. Ono što je prošlo, prošlo je, tu se više ništa ne može; više ništa ne možete promeniti. Zato je čo­v­e­čan­stvo i ostalo zaglavljeno, jer se vezalo za prošlost. Niče pre­m­e­šta fokus na budućnost. Budućnost je otvorena. Sve moguć­no­s­­ti su u vašim rukama. Vi možete stvoriti nadčoveka i možete stv­o­riti novo čovečanstvo; možete stvoriti raj na zemlji. Zara­tu­s­t­ra voli ovu zemlju, možda čak i previše. On nije neko ko se odri­če sve­ta; on je strašno zaljubljen u drveće, planine, reke, u cveće, ptice i ljude.
        Zaratustra nije filozof; on je alhemičar. On ne veruje u Boga već u čoveka. Ljudi ne mogu da se razvijaju, jer su umom okre­nu­ti ka prošlosti. Zaratustra nema nikakvog ličnog interesa; on samo hoće da čovek sam stvara svoje vrednosti; i umesto da bude okrenut ka prošlosti u koju se više ne može vratiti, počne da gleda ispred sebe, gde mu se otvaraju mnoge dimenzije, mnoga vrata – a on da bira. Robovi ne mogu da biraju; to mogu samo gospodari. Robovi mogu da budu samo prosjaci. Sve moguće religije su lju­de svele na prosjake, a onda to nazvale molitvom i obožavanjem – a sve su to samo lepe reči kako bi se prikrila ružna stvarnost. Zaratustra hoće da budete tvorci, a ne prosjaci. Tvorci možete biti samo ako gledate napred i puštate ono što je prošlost i što je umr­lo. Opasno je nositi mrtva tela. Opasno je biti okružen mrtvima, jer mogu da vam zatruju život – u stvari, to vam se već i dogodi­lo. Držite se onog što tek treba da bude, ali što još nije. To će vam davati mladost i svežinu, jer Boga možete pronaći jedino u svojoj vlastitoj duši. Ali Zaratustrina reč za tog Boga je nadčovek. A nadčovek nije fikcija; on je vaš potencijal, on je potencijal svakog čoveka“.
        Isus je govorio isto ovo što čusmo od Oša, o pogledu okrenu­tom ka prošlosti i o duhovno mrtvim ljudima. „A drugi od učeni­ka njegovijeh reče mu: ‘Gospode! dopusti mi najprije da idem da ukopam oca svojega’. A Isus reče njemu: ‘hajde za mnom, a osta­vi neka mrtvi ukopavaju svoje mrtvace’“. (M.: 8/21, 22)
        Vidite! Da bi se ove paradoksalne Isusove riječi pojmile po­re­b­no je da ih neprosvjetljenom neko objasni. Isusov savjet učeni­ku hajde za mnom, a osta­vi neka mrtvi ukopavaju svoje mrtvace, isto je što ja u knjizi Naša joga savjetujem či­ta­ocu: kreni s pou­kom hatha joge i kasnije osvješ­ći­vati nesvjesno, kako bi tako sam kod sebe potsticao i nadzirao proces individuacije, koji je proces duhovnog oživljavanja. Učeniku je fizički umro otac, a Isus mu savjetuje da mu oca ukopaju oni koji su fizički živi ali du­hovno mrtvi, jer u tom smislu nikada ni nisu oživili. Onaj ko u sebi ne prepozna nagon samoostvarenja (bar nakon četerdesete godine), on će život proživiti i umrijeti kao duhovno mrtav čovjek. Čitao sam da je neki čovjek, navodim po sjećanju, dao da mu na nad­gro­bnom spomeniku piše: umro sam u tridesetoj, a sahranjen sam u osamdesetoj. Ovaj natpis na nadgrobnoj ploči govori isto ono što je Isus rekao svom učeniku: osta­vi neka mrtvi ukopavaju svoje mrtvace. Moja misija je da ovovremenog čovjeka oživim. Le­ge­nda o Isusovom oživljavanju Lazara je parabola, simbol. La­zar je, prije susreta s Isusom bio duhovno mrtav, a Isus ga je duhovno oživio. Međutim, ljudi Isusovog doba, čak i pisci Jevan­đe­lja, nisu bili na duhovnom nivou da Isusove parabole izraze ljudima, usredištenim u egu, na razumljiv im način.
        Ošo je odlično zapazio da je „ljude lako impresionirati krup­nim rečima koje ne razumeju. Ljudi žele samo u jedno da budu sigurni, a to je da im oni koje slušaju ne govore ništa protiv nji­hovih predrasuda, da ne govore ništa protiv Boga, da ne govore ništa protiv raja ili pakla, da ne govore protiv svetih spisa, već obrnuto, da ih sve veličaju. Baš njih briga hoće li ta velika pridika izmeniti svest. A ako nije u stanju čak ni to, kako da onda prome­ni čovečanstvo? Možda niko i ne želi promene. Promena iziskuje napor, a čovek je lenja buba. Promeniti nešto znači upustiti se u nepoznato, a čovek je kukavica. Drži se poznatog čak i kada se radi o čistoj patnji – ako ništa drugo, bar je poznato“.
        Svojevremeno sam duhovno patio. Obraćao se mnogima, ka­s­nije sam shvatio, koji su bili meni slični, ali nisu bili spremni da se upuste u nepoznato, već im je više odgovaralo da idalje pate. Upustio sam se u nepoznato i otkrio čudesa nepoznatog.
        U kontaktima sa sveštenicima i crkvenim velikodostojnici­ma, ali ne samo s njima, naj­vi­še me čudila njihova ogromna po­tre­ba da ih ljudi poštuju. Meni, naročito nakon prosvjetljenja, bilo je savim svejedno ka­ko se ljudi odnose prema meni.
        Ničeovim riječima poručujem veleumišljenoj gospodi. Što se mene tiče, da bih poverovao da ste to što tvrdite, prvo biste mo­ra­li da ubijete želju za poštovanjem. Ošo, s pravom, tvrdi da „ne po­s­toji ništa veće od ljudske svesti; samo ljudska svest može da transcendira samu sebe. Ne postoji niko koga trebate obožavati, koga trebate poštovati. A vi samo nastavite da dižete hramove, vršite rituale i verujte da će se neko već pobrinuti za vas kako se sami ne biste pozabavili bilo kakvim promenama. Zaratustra je str­og, ali svaki veliki tvorac i mora da bude takav“. Prema ovome i mene bi se moglo svrstati među velike tvorce novog duhov­no­tje­­lesnog metoda, jer je moj metod strog i težak.
        „Čoveku koji ima svoje dostojanstvo ne treba nikakvo pošto­vanje. On poštuje samog sebe, pa mu tuđe poštovanje nije pot­re­bno. On govori istinu, ma kakva ona bila, i to najjasnije moguće. Čak i kada boli, on tu istinu ne razblažuje. Svaka operacija je bolna; a kada bolesno tkivo mora da se odstrani, hirurg ne može da vas podržava u zabludi da nemate rak“.
        Kako izgleda imati petlju pa, bez uvijanja, reći istinu i o svj­e­to­vnim odnosima, moji svojevremeni tekstovi i ponašanje, to pr­i­mjerno pokazuju. A evo interesantnog primjera koji pokazuje ko­ja je cijena govora istine. U mom selu jedne godine bude sve­čano otva­ra­nje male fabrike, za čije podizanje sam prvi dao ideju. Na svečanost, na kojoj je pojedeno 56 jagnjadi i ovnova, svaka pol­t­­ron­ska šuša sistema bude pismeno pozvana. Pošto je to bilo u lje­to, kada sam boravio tokom odmora u selu, bilo je normalno da i ja budem pozvan, a posebno što je moj školski drug, s obzi­rom na položaj koji je tada zauzimao u opštini, bio domaćin, ali ja, dok­tor ekonomskih nauka i u tom mjestu rođen, poziv nisam dobio i svečanosti nisam ni prisustvovao. Da pokažem da sam prisutan u selu, sjednem u kajak i uz Neretvu, pa niz nju, pr­o­vezem se tik isp­red skupa poltrona. Svečanosti ne bih pri­su­s­t­v­o­­vao i da sam bio pozvan, ali organiozatori svečanosti, ne pozi­va­ju­ći me, po­kazali su ko su i šta su. Njihovo poštovanje mi nije bi­lo po­t­re­bno, jer sam dovoljno poštovao sam sebe, zato što nisam po­l­tron ta­da­š­njeg sitema, već sam i prije toga nagovještavao njegov kraj.
        Ošo veli da je „jedna stvar znati, a sasvim druga verovati. Milioni veruju u Boga, a neki drugi milioni u komunističkim zemljama ne veru­ju. I jedni i drugi su u istom čabru, jer ni oni koji veruju, ni oni koji ne veruju, ne znaju. Znanje iziskuje veliki napor, veliko tra­ga­nje. Verovanje ili neverovanje je vrlo jeftino; ne morate ništa da radite. Oni su pozajmljeni. ‘Šta vi znate? – vi što živite u svo­joj gomili, što se gojite, što zadobijate poštovanje, što sledite svoje vlastite sledbenike. Znate li da prosvetljeni čovek mora da naučin da gradi planine’ – planine svesti, Mont Evereste svesti, vrhove koji sežu do zvezda“.
        Upravo ovako! Moja knjiga Naša joga i prosvjetljenje je Mont Everest u pouci kako da čovjek naše civilizacije dostigne samospoznaju i prosvjetljenje. „Jedna od najvažnijih stvari je da čovek napravi razliku između verovanja, znanja i saznavanja. Verovanje je najjeftinije, ali je i znanje jef­ti­no i lako; saznavanje je skupo, rizično, traži hrabrost. Znanje mo­že da se kupi. Postoje posebna tržišta znanja – univerziteti, kole­dži. Saznavanje ne možete naći nigdje sem u sebi“.
        Ova posljednja Ošova konstatacija da saznavanje ne možete naći nigdje sem u sebi je i poruka mojih knjiga. Nadam se da se neće obistiniti predviđanja nekih čitaoca mojih knjiga da će tre­ba­ti dvijestotine godina da se Naša joga i prosvjetljenje čita i ra­zu­meva na pravi način ili da će knjiga Moralna zora rudi nad Du­r­m­itorom biti či­ta­nija nakon pedeset godina nego što je sada, ka­ko to misli jedan moj kolega s Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
         „Saznavanje je vaš potencijal. Znanje je sposobnost da pam­ti­­te, a pamćenje je funkcija uma koju može obaviti svaki komp­ju­ter. Znanje je uvek pozajmljeno. Ono nije cvet koji raste u vašoj du­ši, ono je nešto plastično što vam je nametnuto. Znanje nema ko­ren; ne raste. Ono je skup mrtvih tela. Saznavanje je nepre­ki­dan rast, živ proces (Jungovim riječima rečeno: proces individu­a­ci­je, prim.: D). Drugim rečima: saznavanje pripada vašoj svesti i nje­noj evoluciji, a znanje vašem umu i njegovom sistemu pam­ćenja. Saznavanje razgoni neznanje; saznavanje je kao svetlo koje razgoni mrak. Čovek saznavanja počinje da se oslobađa svega što je ikada naučio, čime je bio indoktriniran, jer je takvo znanje pre­p­reka, kao falsifikovani novac. A da bi se spoznalo ono što je pravo, mora se prvo ukloniti ono što je lažno. Za ovo je potrebna veća hrabrost, jer je znanje postalo dio vašeg ega, nego za odri­canje od bogatstva, kraljevstva, porodice, društva.
        Odricanje od znanja predstavlja dubinski proces unutrašnjeg pročišćenja, a to je ono što ja nazivam meditacijom. Meditacija nije ništa drugo do samoodricanje od pozajmljenog znanja; medi­tacija je kada čovek postaje potpuno svestan svog neznanja. Ona donosi metamorfozu. Onog trenutka kada postanete svesni svog neznanja, ono doživljava tako intezivnu promenu da je teško poverovati da se to uopšte i dešava. Neznanje postaje vaša nevi­nost. I samospoznat čovek kaže: ‘Ja ne znam’“. (Ošo)
        Sjetite se Sokratovog: „Znam, da ništa ne znam!“
        Kada je pred kraj života sv. Toma Akvinski dostigao prosv­je­t­ljenje, on je shvatio besmislenost teologije i nakon toga nije htio ni jedne riječi napisati u svom glavnom a nezavršenom djelu.
        Nažalost, episkop Nikolaj je do kraja života ostao teolog.       
        A da vidimo šta je to što je episkopu Niko­laju, pored ostalog, obez­bijedilo mjesto svetitelja, osmotrite u kratkim izvo­di­ma iz nje­g­o­vih djela, koji će, uz moj osvrt, uslijediti.

        Nakon što sam po preporuci bio pro­či­tao nekoliko knjiga vla­dike Nikolaja, među kojima je bila i Religija Njegoševa, naz­v­ao sam ga dija­mantskim perom srpske du­ho­v­nosti, ali kada kas­ni­je pročitah još neke njeg­o­ve knjige pade mi na pamet Mešino za­pa­žanje da je pisanje ne­mi­­losrdno islje­đenje, što se odnosi na svakoga ko se odluči da piše. Pisanjem se čovjek razgolićuje.
        Da li pod uticajem doživljaja tokom Drugog svjetskog rata i boravka u njemačkom logoru, te potom egzila ili su tome dopri­ni­jele i godine života, ne znam, ali je Episkop s godinama sve više i češće pokazivao netrpeljivost pre­ma onome što nije u duhu pravoslavlja. Valjda zato što je sebe držao za glavnog duho­v­nika Srpske pravoslavne crk­ve, on tu insti­tu­ciju, kao i njenu ulogu u zloj sudbini Srba, nije mogao realno da sagleda. (Ovdje preuzeti citati su iz Iznad Istoka i Zapada u Sabranim de­lima).
        U drugim knjigama izrekao sam otvorenu i argumentovanu kri­tiku Zapadne civilizacije i katoličanstva, ali sam konstatovao i to da je najgore opirati se onome što je u toj civilizaciji najbolje, a ono najlošije preuzimati i kalemiti na „divlji“ domaći korjen.  
        Bješe mi drago kada kod Vladike pročitah ovo što sam u Na­š­oj jogi zdravorazumski objasnio: „Isus predstavlja čoveka, Hris­tos Boga. Dve prirode – jedna ipostas“. Episkop nastavlja „Zapad lako prima čoveka Isusa i stavlja ga u ‘Panteon’ svojih velikih ljudi, Istok lako prihvata Boga Hrista dok za čovekom Isusom ne oseća potrebu. Međutim, Spasitelj sveta je i Bog i čovek“.
        Nema spasitelja svijeta! To je idolopoklonička priča kojom sv­e­štenici obmanj­u­ju vjernike. Postojali su i u svim vremenima po­s­­toje samo pros­v­jet­ljenici. To su oni koji su uspjeli da se ukot­ve u arhetip Boga, koji postoji u svakom čovjeku. Carstvo Božije ili Nebesko je  poj­am kojim je Isus metaforično upućivao na Sop­s­tvo, na ono što je Jung nazvao Arhetipom Boga. Isusa „kada upi­ta­še fariseji: kad će doći carstvo Božije? Odgovarajući reče im; carstvo Božije neće doći da se vidi; Niti će se kazati: evo ga ovdje ili ondje; jer gle, carstvo je Božije unutra u vama“. (L.: 17/20, 21)
        Moje životno djelo nastalo je kao rezultat dugogodišnjeg tra­ga­nja za mogućnošću da se otkrije, spozna, kako Isus reče, cars­tvo Božije koje je u nama. I slično kao što je Isus zapazio da jevrejski sveštenici vjernike samo obmanjuju pričama o Bogu, ali ih ne znaju poučiti kako da ga otkriju u sebi, pa je zbog toga s njima došao u sukob, slično se događa dvije hiljade godina kas­ni­je između mene i onih koji drže monopol nad Isusovim učenjem, iako ga nikada u sebi nisu realizovali. Prvo Jung i Ošo, a kod nas ja, za sveštenike smo postali nešto slično noćnoj mori. Oni su sa­mo eksponenti i propagatori teoideologije, a svaka ideologija se najviše plaši da bude prokazana. Da se predoči očigledno da se ona te­melji na laži, a svaka ideologija u svom temelju ima laž. Zbog toga su komunistički režimi najžešće progonili disidente.
        Konzervativni elementi u SPC, uz zadrte nacionaliste, već go­dinama vrše svakojake pritiske na mene. Dok ovo pišem pod najžešćim sam do sada zamahom njihove „sablje“. Nadam se da mi glava neće biti otsječena, bar dok ova knjiga bude objavljena.
        U ovoj knj­i­zi sam objasnio da je prosvjetljenje du­ho­vno ost­va­renje, čijim postignućem se čovjek iz onog što drži da je, a to znači iz ega, opš­te­ci­vi­lizacijskog centra ljudskog bića, spo­n­tano precentrira ili, drugačije rečeno, ukotvi u Sopstvo (što je istoč­njački pojam) ili u Arhetip Boga, kako je Jung imenovao isto. (U prethod­noj rečenici postoji nelogičnost. Kad kažemo pos­tignuće podrazumijeva se da je ono ostvareno voljom, dok spon­tanost po­d­razumijeva događaj ili doživljaj koji se zbio bez volj­nog napora­. Rijetki do­ži­ve spontano prosvjetljenje, a da nisu, u tom smislu, činili nika­k­ve pripreme niti čak o tome išta znali. Jung je takvo prosvjetljenje upo­redio sa plodom div­lje voćke u odnosu na plod pitome, oko koje se čovjek mora sta­ra­­ti. Međutim, i pros­vj­e­t­ljenje koje se postiže kao rezultat dugog i sistematičnog rada na sebi samom događa se spontano. Voljno se obavljaju samo pri­p­r­e­me, slično kao što voć­ku pazimo kako njena priroda to zahtijeva, ali plod sa voćke, a da je ukusan, možemo ubrati tek onda kada je on dozrio. A ako sjedimo ispod voćke on nam može pasti i u krilo  kada njegova težina ili vjetar izazo­vu njegov „spontani“ pad). 
        Episkop Nikolaj fanatično je uzdizao Pavlovo hriš­ćan­stvo, pa pravo­s­lav­lje i svetosavlje, dok je s omalovažavanjem govorio o svim drugim religijama svijeta, a o gnosticima poseb­no. Kada sam o tome čitao, tada mi se njegovo pero, koje mi se koju dece­ni­ju ranije učinilo kao dija­ma­ntsko, doimalo kao potam­njelo bakar­no. Već ste čitali da je Jung fanatičnost smatrao kao nesvjestan na­por da se od sebe samog prikrije ono što je potisnuto u nesvjesno. Na osnovu nekih Nikolajevih tekstova  može se steći utisak da je on zaista bio veliki fanatik. Jesam li u pravu ili ne, prosuđujte svojom glavom. Pretpostavljam da ste tu moć ima­li i od ranije, a da ste ovom knjigom samo stekli dodatnu kondiciju.
        „Lazar, najslavniji čovek pod tim imenom u istoriji sveta, ne spotače se o mravinjak turske sile i ne izgubi iz vida planinu Božije sile, nego se odluči da sa svojim narodom primi od ljudi sve udarce da bi od Boga primio sve nagrade“.
        Bože, kako jedan uman čovjek, kova vladike Nikolaje, mo­ga­še, i to u XX vijeku, izgovoriti ovakvu budalaštinu? Vidite šta čine dogma i mitmanija! One i oštroumnom toliko otupe um da on onda ova­ko bulazni i to namjenjuje neukom narodu, da bi ga ova­k­vim obmanama „poučio“ i u jedinoj „pravoj vjeri“ učvrs­tio. Da li ste se ikada zapitali zašto Sbri ni na koji način ne slave cara Duš­ana, koji je Srbiju učinio najmoćnijom državom na Balkanu, a toliko veličaju i slave Lazara, čak ga i za sveca proglasiše. Tu mo­ra­­l­nu nakazu, koja je svojom pohlepnošću za carstvom ze­ma­lj­s­kim, Dušanovu Srbiju bacila u preko četiristogodišnje tursko ro­p­stvo. Razmislite zašto Srbi slave svoje Grobare?
        Da li ste ikada išta lijepo čuli o namjesniku Pavlu Karađor­đe­viću, najobrazovanijem i najumnijem srpskom vladaru? Niste! Zašto? Zato što nije bio opsjednut mitmanijom već obda­ren mud­roš­ću, a kako da Srbin takvog uklopi u svoj guslarski folklor? 
        „Turci su bili predstavnici Istoka na Balkanu, dok su oni vla­d­a­li Balkanom, a poturice predstavljaju Istok posle odlaska Tura­ka. Sa tim lakomim i nasilnim Istokom, sa muhamedanizmom, koji je jevrejsko-hrišćanska jetres, ne može se pravoslavni Balkan istovetovati. Balkan mora stajati iznad takvog Istoka. …
        No čim su se oslobodili Istoka, Srbi su pali u ropstvo Za­pa­da. … I knez Miloš i Ljubica, pa čak i Vučić, uviđali su opas­nost od ‘nemačkara’ (Austrijanaca, prim.: D.) ali im nisu mogli odoleti. Vikali su i pretili, ali probijenu branu nisu mogli učvrstiti. Knez Aleksandar je pod­le­gao uticaju Zapada bezvoljno i malodušno; knez Mihailo drago­vo­ljno, a kralj Milan svim srcem i dušom.
        Turci su predali knez Mihailu ključeve od gradova, a on je počeo predavati ključeve srpske duhovne samostal­no­s­ti Zapadu. Posljednji Obrenovići i Karađorđevići tu su predaju do­v­ršili. I te ključeve Zapad još drži u svojim rukama i caruje nad Srbijom.
        Ko se bunio protiv te dragovoljne predaje Zapadu? Crkva pra­voslavna sa seljačkim narodom svojim. Kroz ceo devetnaesti vek sveštenici srpski vikali su i pisali: ‘Truli Zapad! Truli Zapad! Branimo se od trulog Zapada!’
        Čast neka je sveštenstvu srpskom. Čast seljačkom narodu srp­skom! Sram na bezglavu gopodu srpsku! Sram i na one vla­dare srpske, koji u ime Zapada prezreše i Srpsku svetosavsku crkvu i srpski seljački narod. Kako su radili onako su i prošli. Njihov kraj posvedočava gnjev Božji i gnjev Svetog Save na njima. Čitajte i slušajte o strašnom skončanju srpskih vladara posle Kneza Miloša i užasavajte se od gnjeva Gospodnjeg.
        Mnogo su pretrpeli srpski sveštenici i srpski seljaci zbog svog odlučnog stava protiv jeretičkog Zapada. Sveštenici su isme­vani kao ‘rusofili’ i ‘nazadnjaci’, a srpski seljaci kao ‘nepros­ve­će­na masa’, kao ‘glupi seljaci’. I to ne toliko od onih ‘nemačkara’, od onih kalaisanih Srba iz Austrije, koliko od šumadijskih sinova školovanih na Zapadu. Oni su predstavljali besnu kliku i bezbož­nu hordu agenata zapadne ‘kulture’, ‘prosvećenosti’, ‘progresa’. Nove poturice, još opasnije od starih poturica. …
        Pravoslavni narodi uopšte, koji su između Istoka i Zapada, a Balkan naročito, mora se uzdići iznad lažnog mira Istoka i jezi­vog nemira Zapada. … Balkan mora biti ispunjen mirom koji pre­vazilazi razum ljudski, mirom koji je Hristos dao svojim aposto­lima. … Pet stotina godina grcao je pravoslavni Balkan u ropstvu i nije očajavao. Kada je u slobodi obrisao zamagljene oči od suza i pogledao na Istok i po Zapadu, video je očajanje na obe strane: na Istoku očajni mir a na Zapadu očajan nemir. Zdrav čovek na­šao se između dva bolesnika. Da li će se Balkan zaraziti od jed­nog ili od drugog očajnika, ili će ustati da doda lekove i posluži obojicu na njihovoj bolesničkoj postelji, to je zagonetka pred njim. Mi se molimo Hristu Bogu za Balkan, da se uzdigne iznad očajnog mira Istoka i očajnog nemira Zapada; iznad demo­ni­jačke filosofije Istoka i demonijačke nauke Zapada. …
        Ne sme se Balkan kolebati između Istoka i Zapada, tj. izme­đu islamskog nebeskog ali čuvstvenog raja i materijalističkog zemaljskog raja zapadnih naroda.
        Balkan nije ni Istok ni Zapad, niti je između Istoka i Zapada. Nego je Balkan iznad Istoka i Zapada. Jer Balkan vido­vito vidi i proviđa, da je mučenje istočnjaka mučenje za smrt i da je muče­nje zapadnjaka mučenje za smrt. …
        Balkan mora stati između svih nečistih rajeva Istoka i Zapa­da; i mora znati za prečisti raj Hristov, koji nije ni orgijanje ni očajanje. Samo tako hrišćanska Srbija može imati apostolski za­da­tak, da privoli Istok krštenju a Zapad pokajanju.
        Da bi tako sav rod ljudski bio blagosloven kao jedno stado jednog pastira, na vek veka. Amin! “

        Ovo navedoh samo kao mrvicu iz „velikog vladičinog hlje­ba“ što ga on nuđaše Srbima da bi im utolio duhovnu glad.
        Dok ispisivah gore navedene Vladikine riječi sjetih se da po nekada kada ču­jem neke vladike, a i sve njih o božićnim i vas­kr­š­njim poslanicama, po­mi­slim, bože, kada ove ne bi štitila mantija, i uz to vjekovno zaluđivanje naroda teoideologijom, njih bi rod­bi­na, dob­ro­namjerni poznanici, komšije ili neka državna insti­tu­ci­ja priveli tamo gdje se liječe ljudi koji pokazuju da s njihovim mentalnim zdravljem nije sve onako kako bi trebalo biti.
        Jedan dio naroda na njihovo ble­be­tanje o Isusu sasvim je og­u­­glao, a novopečeni vjernici, nakon kraha komunističke ide­o­lo­gi­je imali su potrebu za “novim” vidom zasluđivanja. Ne zn­am šta reći o duhovnom postignu­ću čovjeka koji vje­ro­vaše, on­da kada to reče, da je čitav Istok i cijeli Zapad bolestan, a samo Balkan zdr­av i, tobože, vido­vito vidi i proviđa. Sada je očito koliko smo mi na Balkanu zdravi, tj. duhovno bolesni, a i kako smo “proviđeli”!
        (Ne postoji pro­fe­sija u kojoj ima više neurotičara nego u sve­š­teničkoj kojoj se Kanonom nameće celibat. Ne mogavši poš­to­va­ti pravila celibata, sveštenici postaju lažne osobe, a kao kompe­n­za­­ciju za svoje suštinski lažno biće oni retorikom nastoje prikriti činjenicu: da su svjesni svog položaja i promašenosti u životu. Pričaju o carstvu nebeskom, a svjesni su da lažu i da su bijedni). 
        Uzmimo šta biste vi rekli o duševnom zdravlju svog brata ili oca koji bi rekli da hrišćanska Srbija može imati apo­s­tolski za­­da­tak, da privoli Istok krštenju a Zapad pokajanju. I da bi ta­ko sav rod ljudski bio blagosloven kao jedno stado jednog pas­tira?
        Znam! Rekli biste da s njima u mentalnom smislu nije sve kako bi trebalo da jeste, ali kada to kaže najumniji srpski vladika svoga doba, onda se to uzima kao bogzna kako velika mudrost.
        (Info­r­mišite se kakvi su odno­si, raskoli, vladali u SPC kada je episkop zagovarao da “hrišćanska” Srbija treba da čitav svijet uči­ni pravo­s­lavnim, pa da  Svijet bude jedno stado jednog pastira. Po čemu se ovo razlikuje od Protokola Sionskih mudraca, u koji­ma se zagovara samo jedna vlada nad čitavim Svijetom? Episkop Nikolaj nije na vrijeme prozreo zlo nacional­soci­ja­lizma pa je izg­o­­vorio slavopoljke Hitleru po njego­vom dolasku na vlast, a pred kraj rata on je iz Srbije bio interniran u nacis­tiči logor Dahau).
        Da je, uzmimo, Balkan od primanja hrišćanstva slovenskih na­­roda stvorio autohtonu kulturu/civilizaciju, u tom slu­čaju bi se, eventualno, moglo reći da je Balkan iznad Istoka i Za­pa­da. Ali im­ajući u vidu kulturno-civilizacijsko stanje Balkana tvr­di­ti da je Balkan iznad i Istoka i Zapada podsjeća na megalomaniju.
        Ako pomišljate da je moje tvrđenje da sam Sr­b­i­nu, a i Za­pad­njaku, dao najbolju knjigu o samospoznaji, slično Vla­di­kinom da hrišćanska Srbija – koja stvarno nikada nije posta­la hr­i­šćanska – treba da privoli Istok krštenju a Zapad pokajanju (zbog odme­ta­nja od pravoslavlja), ne­mate pra­vo. Svojom knjigom dao sam (teorijom) idejni i (meto­d­o­logijom) izvedbeni projekat za otkriva­nje Carstva Božijeg u nama. A ko i kako će projekte primijeniti na sebi, ne zavisi od mene. Ne sma­tr­am sebe pastirom pa mi zato stado ne treba. Svoj nauk ne stav­ljam u službu zarade. Naprotiv, knjižari su me, svojim pre­va­rama, doveli do bankrotstva i zato moje knjige nećete naći u knji­ža­rama. Živim od male penzije.
        Žalim što episkop Nikolaj svoj, zaista ogroman po­tencijal, nije stavio u službu zvaničnog inaugurisanja Religije Njegoševe već je, nažalost, svoj potencijal protraćio. Ako neki Srbin ne zna šta da čini sa sobom ili od sebe, sigurno mu, za utjehu, neće po­moći da u „vla­d­i­­činom hlje­bu” traži novčić, što je u ovom slu­ča­ju me­ta­fora za putokaz do „prečistog raja Hristo­vog”, jer ja, kao onaj koji sam taj raj (u sebi) ostvario, u stanju sam prozrijeti da episkop nije znao pu­tokaz ka Isusovom Carstvu Boži­jem, pre­či­s­tom raju Hristo­vom, već je samo robovao hrišćanskoj dogmi. Učeni­ci pitaše Isusa, kakvo je Carstvo Božije, a on im odgovara: „Carstvo Božije je kao pastir koji je imao stotinu ova­ca. Jedna od njih je skrenula s puta, i to baš ona najbolja. Pas­tir ostavi svih de­v­edeset i devet ovaca, i poče da traži onu jednu sve dok je nađe. Izmorivši se, on reče ovci: ‘Volim te više od svih ostalih’“.
        Episkop Nikolaj Velimirović imao je potencijal da se izdvoji od stada (svešteničkog), a da je tako učinio, da je pos­tao prvim apostolom Religije Njegoševe, „Carstvo Božije“, Bog bi ga tražio dok ga ne bi našao i rekao bi mu: volim te više od svih ostalih; onih koji o meni samo trabune, a tako čine zato što me nisu spoznali. Ti si me spoznao zahvaljujući tome što si s njiho­vog puta skrenuo i zato ću „pričislit te u vječno blaženstvo“.
        Tugo srpsko-crnogorska, vidim da „ad na mene sa prok­let­s­t­vom riče, / sva mu gledan gadna pozorišta; / al’ na sudbu vikati ne smijem /nadežda mi voljom tvorca blista! “, kao i kod Nje­goša i svakog prosvjetljenika, bez obzira na svjetovne okolnosti.
        Inače da nije tako, zar bih bio u stanju ovako zdravorazumski pisati i tako pokušati Srbima otvoriti oči, tj. prinijeti im ogledalo. Moje ranije objavljene knjige pokazuju da sam za to bio kva­li­fi­ko­­van, a i pozvan od, da tako kažem, onoga što zovemo Višom silom. U Prilozima pog­le­dajte, sada dođoh na ideju da poka­ž­em, fotografiju mog dlana i nekolika crteža iz knjige Prou­čavanje dlana, naj­bo­lje knjige na tu temu u svijetu do sada objavljene.»

Ovo ne izostavih, ali, iz tehničkih razloga, tu stranicu ovdje neću kopirati. (Jednostavno ne znam to učiniti u ovom programu).

        «Episkop Nikolaj priznao je Njegošu, indirekt­no, da je bio prosvijetljen, koje stanje duha je prije Bude i Isusa bio postigao Zara­tus­tra, jedan od najstarijih Velikih Prosvjetljeni­ka, nama po­z­natih, a Njegoš se s njim dodiruje u hramu Boga svet­losti. Cr­kva se ovome nije usprotivila, ali da je Nikolaj napi­sao da je Njegoš bio dostigao isto stanje duha kao i Isus, e, zbog toga bi imao veli­kih problema i niko ga ne bi spasio od izopćenja.
        Njegoš testament započinje (obraćanjem Bogu): „Blagoda­rim ti, Gospode, što si me ti udostojio dići na jednu iz vi­siona tvog svijeta i blagovoljeo napojiti me lučama tvoje svjet­los­ti, tvog čudesnog sunca; blagodarim ti, Gospode, jer ti si me nad milio­nima uznio i duhom i tijelom“. Episkop Nikolaj konsta­tu­je da je Njegoš „video svetlost Boga, koja je drugima bila nedo­s­t­u­p­na; on je osećao sebe blizu ove svetlosti“(17/181). Evo pri­mje­ra kako i najumniji sveštenik ne može prekoračiti okove ka­nona koji mu je naturen. Njegoš u testamentu zahvaljuje Tvorcu što se udostojio dići ga na jednu iz visiona svog svijeta i blago­vo­ljeo napojiti ga lučama svoje svjetlosti, svog čudesnog sunca, što ja­s­no pokazuje da se On osjećao prosvjetljenim, slično kao i Isus. Međutim, sveštenik prihvata da je Nje­goš „video svetlost Boga, ko­ja je drugima bila nedostu­p­na“, pa dodaje „on je osećao sebe bli­zu ove svetlosti“. Njegoš veli da je bio napojen lučama božije svjetlosti, njegovog ču­des­nog sunca, a rijetko uman srpski teolog može pri­­hva­ti­ti tek toliko da je Njegoš „osećao“ da je blizu bo­žije sve­t­­losti. Primjer šta čini dogma, kako priječi iskru da bljesne!
(Davno mi je jedan sveštenik pričao, a nikada nisam provje­rio je li to autentično, da su neki ljudi iz SPC imali namjeru da zatraže, ili su već bili zatražili Njegoševo razvladičenje posthu­mno, ali da ih je u toj namjeri pre­duhitrio episkop Nikolaj knji­gom Religija Njegoševa. Ako je ovo istina, Nikolaj je jako zaslu­žan što je tako SPC spasio još jedne grdne kompromitacije).
Episkop Nikolaj je, viđeno u crkvenom smislu, slično kao i ja u duhovnom, Njegošu napisao krasan panegirik, na koji se Prijedlog … sveštenika Mandića nadovezuje. Iz narednog citata vidljivo je koliko se Nikolaj bio približio pragu luče u Luči. „Šta su svi simboli ljudi, kojima se oni naprežu da izraze Boga, prema moćnim delima, kojima je Bog sam sebe izrazio? Tu leži i razlog, zašto Njegoš nije mnogo mario za ceremonijalno, kultno u veri, i zašto nije osobito voleo da kao episkop liturgiše. A nije voleo iz istog razloga, iz koga i Hristos“(17/179). Bog je sebe iz­ra­zio, na neki način, kroz svakog od nas, ali mnogi to ne shvataju, a kroz Isusa i Njego­ša se izrazio u svoj svojoj veličini i duhov­n­om sjaju. Ep. Nikolaj implicitno priznaje da je Njegoš bio dosti­gao isto sta­nje duha kao i Isus, konstatujući da Njegoš nije volio cere­moni­jalno i kultno u vjeri iz istog razloga iz koga i Hristos, ali sveš­tenik, bez rizika da bude izopćen, to nije mogao otvoreno reći.
„Savremenici su zamerali Njegošu, što se on 'ničim nije za­ni­mao osim svojim stihovima'… A Njegoš je bio duhovni bes­ku­ćnik sve dok nije sazidao 'Luču Mikrokozma', u kojoj je na­dalje duh njegov obitavao. (…) On je napisao vrlo malo, budući ne­pre­st­a­no zauzet poslovima (narodnim). I to, što je napisao, ima­lo je gr­o­madno značenje ne za njega lično, nego za njegov na­r­od“ (17/147, 148). Dakle, Njegošev životni cilj nakon prosvjet­lje­nja  bio je da o tome ostavi pismeni trag. I ja sam decenijama bio du­hov­ni beskućnik, a nakon prosvjetljenja osjećam se duhovnim ari­­stokratom i ništa me ne zanima toliko koliko da drugima saop­š­tim savremeno Dobru Vijest, Ovovremeno Jevanjđelje, što čitao­ci­ma mojih knjiga može i treba sada značiti više nego meni. Meni je dovo­lj­no po­s­tignuće, ali kako Isus reče: „Ni jedna svetiljka ko­ja se upali ne stavlja se na skriveno mesto“. Najveća oba­ve­za pro­s­vjet­ljenika, upaljene svjetiljke, je da o svom postignuću oba­vi­­je­s­ti druge, kako bi ih tako podstakao da i oni krenu istim pu­tem do tog najveličanstvenijeg cilja. Jasno mi je da duhovno ne­doras­lim či­ta­o­cima može izgle­dati da se u svim svojim knjigama samo hvalim time što sam postigao, slično kao što se Njegoš 'ničim ni­je za­ni­mao osim svojim stiho­vima', što nije nikakvo čudo, jer „što je skupa ovo svekoliko / do opštega oca poezija?“. (Luča je Njegošu bilo najdraže djelo, slično kao što je to meni Naša joga i pros­vje­t­ljenje). Nakon što u gornjoj digresiji mogoste vidjeti mali isječak koji ilustuje dogmatsku zatucanost vladike Nikolaja čujte i ovo:
 Isus je svoju pouku govorio direktno i pro­stom puku,  ne­učenim ljudima, zato su ga vlastodršci i sveštenici raza­pe­li na krst. Njegoš ju je saopštio u Luči i namijenio ju je najum­ni­jima, a u kraj­njem slu­ča­ju ostavljajući nekome drugome, da je – kada za to dođe vrijeme – na razumljiviji način objelodani pro­s­tom puku. (…) U sjajne odaje Luče, koliko znam, ušao sam prvi i savršeno mi je jasno šta sam uradio, ali za to što učinih, da bi bilo primijećeno, tre­baće dece­nije; možda i znatno duže. (…)
Shvatimo da je čovjek postao na­­j­­veći problem sam sebi, zato što smo izgubili djelotvoran način uspo­st­a­­vljanja kontakta s bo­ža­nskom sr­ži u sebi. Uputiti ljude, na sh­va­­t­ljiv, metodološki pri­m­je­nljiv i nau­čan na­čin ka samousredištenju: osnov­ni je civi­liz­a­cijski zadatak ovog trenu­tka. To sam izveo na, do sada, naj­us­pje­šniji način. Sagledano u civiliza­ci­j­skom toku, moje po­stignuće nije ništa manje vrijedno od, npr., Teslinog otkrića sistema trofa­z­nog preno­sa električne energije, ali kao što svjet­lost ne mogu primijetiti sli­jepci, tako je meni jasno da vi ne možete pojmiti, za sada, šta je ovo o čemu govorim. O pr­o­­svjet­lje­nju, kao obože­nom stanju duha kod čovjeka, pojma nemaju ni svešte­nici, ni akade­mici. Da su oni o tome išta spoz­nali, oni bi već bili dešifrovali Njegoševu Luču mikrokozma. A s obzi­rom na to da to nikada niko od njih nije uči­nio, ovo o njima, o bezrezul­tatnosti njihovog rada, dovoljno govori.»

Glavni urednik jednog izdavačkog preduzeća u Podgorici bio mi je obećao da će njegova kuća biti izdavač moje (ponovo) napisane knjige Naša joga i prosvjetljenje – teorija i metodologija duhovnotjelesnog samousavršavanja,(Prvopisajni rukopis mi je propao u stanu u Sarajevu), ali kada je tekst pročitao zahtijevao je da iz njega sklonim sve što se odnosi na pravoslavlje i Njegoša. Razumljivo da to nisam mogao prihvatiti. Pošto nisam imao mogućnosti knjigu sam štampati napišem pismo Centralnoj narodnoj biblioteci Crne Gore Cetinje i ponudim im da rukopis te moje knjige prime i pohrane uz moju oporuku da knjiga bude publikovana nakon 50 godina. Nikad ne dobijem odgovor. Kasnije kada sam knjigu (uz pozajmicu) sâm štampao, u jednoj prilici upoznam direktora te biblioteke i upitam ga zbog čega mi na pismo nisu odgovorili, pa bilo to i negativno. On, dok je knjigu držao u rukama, rekao je: „Mislio sam da niste normalan, s obzirom na takav zahtjev“. U knjizi Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? Kopirao sam posvetu mi sa knjige povodom koje je autorka proglašena za pisca godine (2005.) u BiH. Posvetu ću ovdje otkucati: „Knjiga 'Naša joga i prosvjetljenje? Uvek mi je bila nadahnuće kada sam pisala ove priče. Znanje koje sam crpila iz nje pomoglo mi je u ovom uspehu.
Dragi Žarko, hvala Ti mnogo što si čovečanstvu podario ovu genijalnu knjigu, knjigu koja će se tek za 200 godina čitati i razumevati na pravi način“. (Čitljiv potpis je na fotokopiji posvete).
Izgleda da sam precjenio buduću čitalačku publiku kada sam zatražio da rukopis moje knjige bude u sefu biblioteke 50 godina. Bilo kako da je, nekakva utjeha mi je što su tekstovi Majstora Ekharta čekali 400 godina da bi bili pravilno shvaćeni.

A sad da ne zaboravim dugove.
Obećao sam da ću se osvrnuti na Kusturicino prihvatanje pravoslavlja kao vjere, da ću otkucati tekst jedne moje polemike s njim u sarajevskom Oslobođenju i ukazati na paradokse.

Kada je Emir Kusturica (200?. g.) bio kršten u manastiru Savina za pravoslavno ime uzeo je Nemanja. Nakon toga nisam imao priliku s njim razgovarati pa ne zanm šta mu je bio motiv da baš to ime odabere, koje asocira na Nemanju, srpskog samodršca, koji je u borbi za presto naredio ubistvo svoga brata Tihomira. Izbor tog imena je vrlo simboličan. Moj način pisanja, kako rekoh, teži naučnom metodu i kada pišem esejistički, pa ću prvo navesti od Vladimira Ćorovića jednu istorijsku činjenicu o Nemanji: „Kada se Nemanja rodio, u unutrašnjosti, blizu Podgorice, nije bilo pravoslavnog sveštenika i novorođeni raški princ bio je kršten po zapadnom obredu (to znači katoličkom, prim.: Ž. K.). ... Nemanja, kada se vratio u rašku oblast, morao je i po drugi put biti kršten i to, naravno, po istočnom obredu (znači pravoslavnom, prim.: Ž. K.)“.
O Njemanji ste nešto već čitali. On za svoje dvostruko krštavanje nije kriv, a moguće da je na bogumile bio kivan posebno zbog toga što su oni, pored još nekih pravoslavnih običaja, bili i protiv krštenja djece. Onome ko bi želio učiniti podrobnu analizu osobe koja za svoje duhovno ime uzima ime jednog bratoubice i čovjeka koji je religijske suparnike – bogumile – na najsvirepiji način progonio i konačno i zatro na teritoriji na kojoj je imao vlast, bilo bi potrebno mnogo truda i dosta stranica teksta da saznato saopšti. Iako sam o tome podosta saznao, nemam ambiciju ovom prilikom, svoj stav o tome saopštavati. I ovoliko je dovoljno da uman čovjek dobije podstrek da u vezi s tim razmišlja, ali ne samo o Kusturici, već i o onima koji su mu posebno naklonjeni nakon njegovog prelaska u pravoslavlje.[40]

Nerazumno je kada namamo simpatije za religijsku ili ideološku orjentaciju, moralne stavove i slično nekog stvaraoca (umjetnika ili naučnika) da time bojimo svoj stav o njegovom djelu. Čak ako nam se to djelo i ne dopada, red je da ga cijenimo kada je ono zaista vrijedno.
Ako su najveći poznavaoci filma Kusturici dodjelili toliko nagrada, a ja se u filmsku umjetnost slabo razumijem, onda je za mene o vrijednosti Kusturičinog djela mjerodavno ono što su o njemu rekli neosporni autoriteti u toj oblasti.
Ovom stavu sličan mi je utisak i o njegovom poduhvatu gradnje grada-spomenika. Nesporazumi između njega i Dodika, s jedne strane, i onih koji u gradnji Andrićgrada vide da tu ima i finansijskih maliverzacija, zasjenili su svečanost otkrivanja spomenika Njegošu, a nije bilo uljudno ni ono sporenje oko kamena od neke stare vojničke kule kod Bileće. Izgleda da se u Višegradu ništa veliko i značajno ne može uraditi, čak ni sada, a da tu ne bude prisutno bar nešto malo od Radisavovog duha.
Ni jedan jedini veći građevinski poduhvat, od gradnje srpskih manastira i crkava-pokajnica, pa do sada, nije urađen a da neko na tome nije omastio brkove. Ovo samo konstatujem, a ne znači da to i odobravam. 


Međutim, Kusturica je umjetnik koji je shvatio da znanje (ili kod umjetnika talenat i umijeće) ne znače istovremeno i uspjeh od kada više nema mecena; onih imućnih pojedinaca koji su izdržavali i podržavali umjetnike. Zato je on poodavno došao na ideju da mecene pronađe na njemu svojstven način, među političkim i crkvenim moćnicima. Onima koji ne daju iz svog džepa, već iz narodnog. Kao da čujem da im je rekao: Hoćete da se uz mene reklamirate kod svojih birača/vjernika? Može! Prihvatam to vrlo rado, ali će to imati određenu cijenu. Može i dogovor po sistemu tante za tante. Mogu u Drvengradu napraviti i crkvu, uzainad.  
Bilo kako da je bilo, od Đukanovića, Koštunice, Tadića do Dodika, te vladika, svi oni su sebi činili reklamu podržavajući neke njegove projekte i često se slikajući u njegovom društvu.

Kusturicu sam upoznao na obali Crnog jezera na Durmitoru (mislim krajem 1997. godine). Razgovarali smo, po preporuci jednog pjesnika, i o mogućnosti da on pomogne publikovanje moje knjige Naša joga i prosvjetljenje, koju sam imao u oglednom primjerku. Razgovor je tekao vrlo srdačno i izgledno na po mene povoljan rezultat. Govorio sam i o tome da se u toj knjizi nalazi najuspješniji panegirik Njegoševom duhovnom postignuću – prosvjetljenju – i pokušavao mu objasniti kakvo je to duhovno postignuće. Spominjao sam i Junga. A onda, jednom prilikom kad on razgovor skrenu na film Andegraund, slično kako to kod Njegoša veli Vuk Mandušić: „No me đavo jednu veče nagna, ..., pa započeh razgovor o njegovom tekstu u Književnim novinama da je Tito generisao jugoslovensku krizu. Taj tekst je objavljen nakon njegovog odselenja u Ameriku.

Reknem mu da sam ja taj koji mu je jedini (sigurno prvi) odgovorio nakon frontalnog napada na njega u listu Oslobođenje. On se tada u jednom osvrtu na te napade upitao: kako je moguće da ga u njegovom rodnom gradu svi napadaju, a da nema nikoga da kaže prostu matematičku logiku da su dva i dva četiri. Pokažem mu i isječak iz Oslobođenja. On zatraži da ga ponovo pročita.
Njegov izraz lica se promijeni. Viđoh da sam veliku grešku učinio, ali nisam mogao imati predstavu da čovjek koji je postigao svjetski uspjeh i slavu može biti toliko sujetan. Sutradan mi on reče da knjigu svedem na 150 stranica, jer takvu knjižurinu niko neće ponijeti iz knjižare da mu se nudi besplatno. Imao sam namjeru kazati mu moj intuitivni osjećaj da on u njedrima ima guju prisojkinu, ali on za takav razgovor više nije imao volje.
Evo teksta kojim sam ga jako uvrijedio. Naslov je redakcijski:

NEKA  ČUDNA  MATEMATIKA

„Pročitavši pismo Emira Kusturice u vašem listu u kome pored ostalog on piše povodom frontalnog napada u štampi na njega zbog njegove izjave da je Josip Broz generisao jugoslovensku krizu, prisjetih se Marksovog mišljenja šta određuje čovjekovu svijet, pa parafrazirajući zaključi: da ne određuje svijest ljudi njihovo biće već geografsko mjesto u kome žive.
Da li je zaista moguće da se tako pametan čovjek kao Kusturica pita: „Nikada neću shvatiti kakom je moguće da se niko od građana mog rodnog grada nije javio da stane u odbranu, ne mene, nego proste matematske logike koja kaže samo kako je dva plus dva četiri“. Lako se Kusturici pozivati na matematsku logiku sada kada je ono što je i već smješten preko Atlantika. Tvrditi da Tito s našom krizom nema direktne veze razumno je isto toliko koliko i dokazivati da moj otac, na koga ličim kao pljunut, nema nikakve veze s mojim postojanjem, ali za onoga ko suprotno kaže važi sledeća matematička logika: optužejni + dva svjedoka + sudija – nije četiri (mjeseca).
Zbog ove matematičke logike kod našeg čovjeka se razvio već instinkt da se od ove teme drži podalje kao i od vatre, kako se ne bi opekao. Taj instinkt si dok si bio ovdje imao i ti dragi Kusto. Inače da ga nisi imao i da si isti takav intervju dao prije nekoliko mjeseci u tvom rodnom gradu bi umjesto veličanstvene premijere „Doma za vešanje“ bila priređena samo skromna repriza još jednog vješanja svojeglavca koji nije poželjan.
Što se njihovog savjeta tebi da se prihvatiš kamere iskoristi ga kao ideju i uperi kameru prema njima i taj film će biti tvoje životno djelo, po kome će te svijet pamtiti a tvoj narod slaviti“.

Kusturica je tokom rata u BiH na Žabljaku kupio kuću. Godine 1998. godine objavio sam knjigu Moralna zora rudi nad Durmitorom, kojom sam ustao protiv poharnika Durmitora, na čijem čelu je stajao direktor Nacionalnog parka „Durmitor“ (Milenko Stijepović), a iza leđa mu je bio Filip Vujanović, tada predsjednik vlade CG, stajući preko medija u odbranu Stijepovića. Mene sud, tako što je sudija falsifikovao sudski zapisnik, osudi zbog klevete. Knjiga u CG odjekne kao grom iz vedra neba. Milo Đukanović, da bi spasio obraz Vujanoviću uredi da bude formirana stručna komisija koja će utvrditi činjenice. Predsjednik Komisije je bio prof. dr. sc. Radomir Lakušić. U izvještaju Komisija pokaže da je pohara Durmitora i veća i gora neko sam je u knjizi naveo. U tačci 8. izvještaja piše:
„8. Za Republiku Crnu Goru kao ekološku državu, za Durmitor kao prestonicu Ekološke Države Crne Gore, za Svjetsku prirodnu baštinu  - NP "Durmitor", ono što se događa u strogo zaštićenom rezervatu Mlinski potok i njegovoj okolini, može se sažeti u dvije riječi -  EKOLOŠKA KATASTROFA /Crne Gore, Jugoslavije, Evrope i Svijeta/“.

Mnoge ugledne osobe su mojom knjigom bile oduševljene i pružale su mi podršku dok sam je prodavao šetajući od Crnog jezera do Žabljaka. Njeno drugo izdanje je kupio i Milo Đukanović, uprkos toga što su njegovi tjelohranitelji bili instruisani od poharnika Durmitora da mi ne dozvole da mu priđem. Kad je to Milo vidio, rekao im je da me propuste do njega. Emir Kusturica se pravio kao da za knjigu i ne zna, a imao je u vikendici. Tri godine nakon suđenja mi i mog progona, kao izbjeglice, sa Žabljaka, na moju stranu je stao i UNESKO, pod čijom zaštitom je Nacionalni park „Durmitor“.

I na osnovu još nekih utisaka, a ne samo na osnovu Kusturičinog neshvatljivog odnosa prema zaštiti prirode u kojoj je odabrao da povremeno boravi, shvatio sam da Kusturica  nema osjećaj ni za kakvo opšte dobro ako on u tome ne nazire neki interes za sebe. Ni Andrićgrada, mislim, ne bi bilo da on nije u tom projektu vidio svoj i finansijski interes. No, bez obzira na to, podržavam Kusturicu i želim mu da istraje u svim svojim namjerama, uz nadu da je guju prisojkinju ili umilostivio ili dresirao, te da ga neće ujesti prije nego nam on dâ ono što još može dati i ima namjeru to učiniti.
Andrićgrad će biti i ostati kao dokaz inventivnosti i upornosti Emira ili Nemanje, slično kako već 448 godina most iznad Drine svjedoči o dalekovidosti Mehmed paše Sokolovića, velikog vezira kod Sulejmana Veličanstvenog, a kojeg su Turci kao dječaka odveli iz manastira Mileševa u Tursku u vidu danka u krvi i školovali ga u svojoj vojnoj školi za janjičare.


U Višegradu na obali Drine, u režiji istorije, odigrava se velika, ranije nigdje viđena, predstava tragičnosti sudbine jednog naroda, koju će, moguće, Kusturica i ekranizovati. Bar kao postskriptum u filmskom projektu „Na Drini ćuprija“, koji odavno ima namjeru realizovati. Ovo mu ne nudim kao ideju, jer pretpostavljam da on o ovome odavno razmišlja.
Naime, zadužbinar veličanstvenog mosta na Drini u Višegradu bio je porijeklom Srbin-pravoslavac, koji je silom poturčen i na islam preveden, a idejni tvorac Andrićgrada je porijeklom iz muslimanske porodice, a koji se svojevoljno kao zreo čovjek vratio religiji svojih predaka i sada Andrićgrad gradi kao pravoslavac i sa crkvom, kopijom Visokih Dečana. (Jedna džamija u okviru Andrićgrada, po mom utisku, ne bi bila suvišna, već bi arhitektonski upotpunila ono što nam je ostavila tragična sudbina. Ako bi džamija bila izgrađena predlažem da bude imenovana kao Mehmed-paše Sokolovića džamija. Iznenađen sam da nijedan trg, koliko znam, nije posvećen Mehmed-paši Sokoloviću, na kome bi bio i spomenik njemu. Nije mi bilo jasno još kao studentu, a nije ni sada, zbog čega Mehmed-paši nije sagrađen spomenik u Višegradu, kao znak zahvalnosti za njegovo dobročinstvo rodnom kraju. Ne učinivši to, Srbi kao da su njega krivili zbog njegove tragične sudbine. Vrijeme je da greška bude ispravljena).  
Prvobitni naziv za započetu gradnju u Višegradu bio je Kamengrad, valjda kao lingvistički pandan Drvengradu, ali je naziv kasnije promijenjen u Andrićgrad. Taj naziv sada predstavi tragičnosti srpske sudbine daje dodatnu dramatiku, s obzirom na porijeklo Ive Andrića. 

Činjenica je da je Ivu Andrića, kao ambasadora Kraljevine Jugoslavije u Njemačkoj u vrijeme potpisivanja ugovora o pristupanju Kraljevine Trećem Rajhu, tokom Drugog svjetskog rata u okupiranom Beogradu obezbjeđivao Gestapo – u kom periodu je on napisao Travničku hroniku i Na Drini ćupriju – ali mi je nemoguće oprostiti mu što je pristao da se nova vlast njime okiti, stavljajući ga u prvi red na zasjedanju skupštine na kojoj je ta vlast formalno ustoličena. Viđeno sa stanovišta Ive Andrića, to je za njega bilo vrlo pragmatično, ali je meni sa mog mogalnog stanovišta to bilo nemoralno. Međutim, na svojoj koži sam iskusio da najgore u životu prolaze oni koji „imaju kičmu“, a taj sam! Postupak Ive Andrića pokazuje da je on u svom nacionalno nesvjesnom imao dobar dio onoga što je karakteristično za latinluk. A to je: ma pusti moral, gledaj šta ti je korisno.


Posljednji dug je da pomenem paradokse koji su obojili svečanost.

Prvi je da na svečanosti nije bio prisutan niko od zvaničnika u Višegradu. (Bar ih mi, tv gledaoci, ne viđosmo).

Drugi je što sam Kusturici svojevremeno govorio o Njegoševom dostignutom duhovnom nivou koje se naziva prosvjetljenjem i da je ono, s obzirom u kojim uslovima i na koji način ga je Njegoš postigao, meni veličanstvenije i od Isusovog. Kusturicu mogu opravdati što se mojih riječi nije sjetio kada je razmišljao šta napisati na postamentu spomenika Njegošu, jer je on tada kada sam mu govorio o Njegoševom prosvjetljenju bio u vrlo specifičnom psihičkom stanju, ali mu ne opraštam što je u jednoj prilici, kada sam svratio u Drvengrad i on tamo bio, odbio da se sretnemo, a imao sam namjeru pokloniti mu knjigu Naša joga i prosvjetljenje. Pitao sam konobara ima li on neke goste i odgovoreno mi je da je sam u svojoj sobi. Zamolio sam da mu bude odnesen informativni listić o mojim knjigama, na kome je Naša joga i prosvjetljenje prva, uz informaciju da ga želim vidjeti. Odgovoreno mi je da on nema vremena za susret. A da je on tada bio voljan da se vidimo, mogao je jednostavno izbjeći veliku grešku koju je učinio upisujući na postament spomenika Njegošu ono što sada piše.

Njegoš je u Luči mikrokozma opjevao svoj put do prosvjetljenja i veličanstvenost tog duhovnog postignuća. Episkop Nikolaj Velimirović u knjizi Religija Njegoševa piše:
„Savremenici su zamerali Njegošu, što se on 'ničim nije za­ni­mao osim svojim stihovima'… A Njegoš je bio duhovni bes­ku­ćnik sve dok nije sazidao 'Luču Mikrokozma', u kojoj je na­dalje duh njegov obitavao. (…) On je napisao vrlo malo, budući ne­pre­st­a­no zauzet poslovima (narodnim). I to, što je napisao, ima­lo je gr­o­madno značenje ne za njega lično, nego za njegov na­r­od“.
Za Njegoša lično gromadno djelo je Luča, slično kao što je to za mene Naša joga i prosvjetljenje. A gromadno Njegoševo djelo za njegov narod je Gorski vijenac, slično kao što je moje za Srbe knjiga Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? Osnovno pitanje u Gorskom vijencu za Crnogorce je: opstati ili nestati?, kao što je i moje sada za Srbe.
Kad kažem da bi za Njegoša bilo uvredljivo, kad bi on mogao to vidjeti, da mu se kao glavna životna karakteristika pripisuje da je tragični junak kosovske misli, potpuno sam u pravu. Njegoševa glavna karakteristika je da je on bio dostigao prosvjetljenje. A Gorski vijenac je djelo koje je nastalo pod pritiskom empatije prosvjetljenika prema onima koji „snom teškijem spavaju“, jer „Ko na brdo, ak' i malo, stoji/ Više vidi no onaj pod brdom“.[41]
Mučno mi je i pomisliti da neko nekada kao moju osnovnu karakteristiku bude smatrati to što sam prvi definisao srpsku nacionalnu bolest, a ne dostignuto prosvjetljenje. Bez Njegoševog prosvjetljenja ne bi bilo ni Luče ni Gorskog vijenca, isto kao što bez mog prosvjetljenja ne bi mogao dešifrovati Luču, napisati Našu jogu i prosvjetljenje – teorija i metodologija duhovnotjelesnog samousavršavanja i potom knjigu Srbi, oglednimo se! ... .

U toj knjizi sam napisao i ovo: 
„PROZVANE U OVOJ KNJIZI: srpske akademike, naučnike, teologe, sveštenike i pisce, a i Vaše kolege iz drugih nacija pozivam, ako neko od Vas bude imao utisak da osnovnu ideju i/ili ostale ideje i neke stavove saopštene u ovoj knjizi možete dopuniti, ili, pak, opovrgnuti, da to učinite knjigom“.

Pored obaveznih primjeraka predatih Narodnoj biblioteci Srbije, u kojoj je urađen CIP, prvi primjerak te knjige u Beogradu poklonio sam biblioteci Srpske akademije nauka i umjetnosti. Čak i osobe u biblioteci, imao sam utisak, kada su pogledale korice i u knjigu samo zavirile, više bi voljele da im poklon nije ponuđen.

Treći paradoks je što sam knjigu Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?, povodom jedne Dodikove izjave, poslao mu je, uz račun i pismo, da je može i vratiti ili zadržati i platiti. Ni jedno ni drugo se nije dogodilo mjesecima. Nazivao sam telefonom u kabinet, a odgovori su bili kao da pitam gdje je viza vi. U tri navrata sam svraćao na recepciju službi Predsjednika i ni jednom nisam mogao dalje od portirnice.
Ovakav bezobrazluk nedopustiv je u kabinetu  bilo kog visokog funkcionera. Sklon sam povjerovati da Dodik knjigu nikada nije vidio. Inače da jeste, pretpostavljam, ne bi mu promaklo da Kusturici skrene pažnju na neadekvatnost natpisa na postamentu spomenika Njegošu.


Uz paradokse na svečanosti u Andrićgradu bio je vidljiv i jedan apsurd. Naime, apsurdnim mi se dojmilo tu prisustvo mitropolita Amfilohija i još nekih, kako ih se uobičajeno imenuje, crkvenih velikodostojnika Srpske Pravoslavne Crkve, a nisam zapazio da je bio prisutan ijedan Crnogorac koji svojim djelom svjedoči o životnosti i sada Njegoševog slobodoljubivog duha. U Njegoševo vrijeme Crna Gora je bila jedina nepokorena država u pokorenom srpstvu, a na svečanosti ni jedne riječi o tome. O crnogorskom slobodoljubljivom duhu – muk!? A Crna Gora je po slobodoljubivosti u Evropi bila najsličnija Atini u vrijeme kada su je sa svih strana okruživale tadašnje moćne države. O Njegošu kao Crnogorcu niko nije ni promucao nijednu riječ.
Njegoš nije bio vladika srpske, već crnogorske crkve i istovremeno vladar Crne Gore, tada jedine pravoslavne teokratije. Njegoš nije bio rukopoložen (zavladičen) u Sremskim Karlovcima, već na Cetinju. Zavladičio ga je Petar I, njegov stric. Prisustvo mitropolita Amfilohija na svečanosti, apsurd je samo činilo očitijim i većim, jer je Amfilohije oličenje čovjeka koji je opsjednut negiranjem crnogorskog slobodoljubivog duha, duha koji je Njegoša grijao slično kao promrzlog sunce. Čak i onda kada je nebo nad Crnom Gorom bilo prekriveno oblacima i kada su prema njenoj slobodi sijevale munje silnih moćnika, koje je ona vrijeđala svojom mukotrpno branjenom slobodom, čime je pokazivala nepobjedivost morala dobra od strane nemorala i zla. Amfilohije bi svemu što ima prefiks crnogorski da nabaci lance velikosrpstva. On bi čak, kada bi mogao, njima da prekrije i tako potamni slobodarsko nebo nekadašnjeg crnogorskog i Njegoševog duha. On nije u stanju pojmiti zašto je Njegoš - što je trebalo da učini po protokolu  - tokom posjete crkvi sv. Petra u Rimu, odbio poljubiti lance u koje je bio vezan sv. Petar, opravdavajući svoj postupak riječima: „Crnogorci ne ljube lance“. (Tim Njegoševim postupkom tada je bio zadivljen svaki evropski veliki duh - veliki duh je istovremeno i slobodoljubiv – te po onoj latinskoj: sličan se sličnom raduje - divi).
Njegoš nije rekao Srbi ne ljube lance, već Crnogoraci, što svjedoči da je u njemu preovladavao crnogorski etički etnos nad srpskim. 
U knjizi Moralna zora rudi nad Durmitorom – čudo nad čudima! pišem:
«Crnogorci su dio srpskog naroda, ali ipak kulturološki dovolj­no samosvojni da im se ne može agrumentovano ospora­vati pravo, razu­m­ljivo onima koji to tako žele, da se izjašnjavaju kao Crno­gor­ci, kao posebna nacija srpskog naroda. Pojam naroda je širi od poj­ma nacije i insistirati na njihovom poistovjećenju je retrogradno.
Takođe bi bilo nerazumno, što će neznalice činiti, pojam nacije protezati na vrijeme prije njenog stvarnog uobličenja i izdvajanja iz naroda kome pripada.
Iz jednog naroda može da izraste više nacija, ali kada su izras­le više nije moguće njihovo svođenje pod onu koja je naj­bro­j­nija.
Da je svojevremeno Srpska pravoslavna crkva imala imalo osje­­ća­ja za realnost, pa kada je jedan dio Srba primio islam a drugi kato­li­čan­stvo, da ne insistira na tome da Srbin može biti samo onaj ko je pra­­voslavac, isto­ri­ja Balkana bi bila sasvim drugačija. Npr., kod Albanaca su zastupljene tri vje­ro­ispovijesti, a među njima nikada nije bilo sukoba na osnovu religijske raz­ličitosti. Ali, na Srpsku pravoslavnu crkvu, tu okame­nje­nu i zatucanu insti­tu­ciju, ne vrijedi tro­šiti riječi. (Mislim na ono što se zvanično pod tom institu­ci­jom podrazumijeva, a svakako da u njoj, kao uostalom u sva­koj organiza­ciji, ima izuzetaka koje, kao takve uvažavajući ih, poz­dra­v­ljam i nadam se da ih ovim primjerom hrabrim da progovore). (...)
Crnogorci su bili simbol, plamičak, podrhtavajući pla­men svi­je­će slo­­bodnog i neugašenog srpstva kroz vjekove i jedini dio srpskog naroda kod koga, kakva-takva, plemićka struktura nije bila sasvim uništena, s na­ro­dom srav­nje­na. Crna Gora s dina­s­ti­jom Pet­­ro­vića, iako je predstav­ljala kopču s pro­pa­lom sred­nje­vje­kov­nom srp­skom državom, ujedno je u lokal­nom etno­su ob­li­kovala takvu i toliku oso­benost, značaj­no različitu od srpske, i tu osobenost niko ni­je u stanju negi­rati svojim mišlje­njem. Osobenost ne­ma veze s iči­jim miš­lje­njem, već jedino sa svojim pos­tojanjem. Neki, ona­ko kako im od­go­va­ra, pozi­va­ju se na Njegoša, koji se bez sumnje osje­ćao pri­pad­ni­kom srp­skog na­ro­da, ali istovre­meno i Crnogorcem. Kada bi Njegoš u ovom času oži­vio kao pro­sječan građa­nin Cetinja, On bi se, vje­ro­vatno, izjasnio kao Crno­go­­­rac, a ne kao Srbin, jer su u me­đu­vre­menu nastale takve okolnosti da bi pri izjašnjenju pre­vag­nulo posebno u odnosu na opšte, od­no­s­no naci­o­nal­no u od­nosu na na­ro­dno. Ili bi i kroz prosječnost procu­ri­­lo nešto od Nje­­gove mudrosti pa bi On odgovorio tako da za­do­­­vo­­­lji obe strane, slič­no kao što je na pri­mjedbu da se ponaša više kao čovjek nego kao vladi­ka rekao: “Te­že je biti čovjek nego vladika”. (Šta bi ovome imao dodati Gorki? Šta bilo ko od velikih, od nas malih, do: Njegoš, kako to gordo zvuči!). (U ovom slučaju gordo znači uzvišeno).
Sada sporenja, između za to uglavnom nepozvanih, oko toga postoji li ili ne crnogorska nacija izgledaju mi kao blesavo bulaž­njenje ljudi do kojih držimo da su pametni, čak su nam neki od njih zah­valjujući svom djelu veoma dragi, kao, npr., meni pisac Matija Beć­ko­vić, kojeg lič­no ne poznajem, a koji na pomi­njanje crnogorske nacije odgovara vrlo igno­ran­tski. Stav uva­ženog pisca pre­ma crno­go­r­­­skoj naciji, kojeg mnogi smatraju najvećim srpsko-crno­gorskim pjes­nikom nakon Njegoša, ne može se ob­jas­niti bez oz­bi­ljne kulturološke du­bin­sko­psihološke analize, što mi nije namjera da to ov­dje činim.» (Ovo sam prvi put objavio 2000. godine u trećem izdanju knjige Moralna zora rudi nad Durmitorom i takođe i u četvrtom izdanju 2004. godine).

Kakva ironija sudbine!? Samo jedna od mnogih koje vjekovima spopadaju Srbe i Crnogorce na razne načine. Sada na tronu VELIKOG PROSVJETLJENIKA - NJEGOŠA , nažalost i na veliku sramotu, ne samo SPC već i svih Srba i Crnogoraca, stoluje čovjek koji svojom dogmatičnošću oličava više fariseja (jevrejskog sveštenika iz Isusovog doba) nego Hristovog sljedbenika. (Amfilohije je, po ispoljavanju mržnje za crnogorstvo, sličan sv. Pavlu dok je taj osjećao fanatičnu mržnju prema Hristovim sljedbenicima i dok je u području Damaska komandovao progoniteljima hrišćana). 
Kada bi bilo moguće da Amfilofija pregleda Jung, najveći dubinski psiholog što ga je svijet imao, njegova dijagnoza za Amfilohija, vjerovatno, bila bi slična ovom Jungovom stavu o religijama u kojima se spasenje traži u zajedničkoj molitvi, kako je i u crkvenom hrišćanstvu: "Hrišćanski Gospod je rođen u štali, među životinjama i na slami. Verovatno bi bilo više prema ukusu da je došao na svet u hramu. Na sličan način današnji čovek mase očekuje numinozni doživljaj na masovnom okupljanju, koje (za njega) predstavlja daleko impozantniju pozadinu od ljudske pojedinačne duše. Čak i hrišćani, koji su orjentisani prema crkvi, dele sa ostalima ovakvo pogubno ludilo". 

U psihološkom smislu, cijenjeno po kriterijumima psihijatrije, Amfilohije je, vjerovatno, normalan, bez obzira što u njegovom ponašanju kao mitropolita dominira ono što Jung naziva pogubnim ludilom. Amfilohijevo „ludilo“ nije pogubno za njega, ali jeste za one, rečeno jevanjđeljski, kojima je on pastir. U Crnoj Gori onaj ko se brine o stadu (ovaca) naziva se čobanom. Amfilohije, kao i većina vladika SPC pojma nemaju o Isusovom nauku, slično kao što svojevremeno ni sekretari komiteta ništa istinski nisu znali šta je svijetu ostavio Marks, ali su oni k sebi uzimali za pravo da su jedini mjerodavni da „stadu“ tumače njegovu nauku. Sada je bar svakome vidljivo koliko je brbljanje komitetskih piskarala bilo, po narod, pogubno ludilo, a za njih, slično kao što je to odvajkada bilo za sveštenike, samo unosno uhljebljenje. A kada se sistem, čiji su oni seizi bili, survao u provaliju, povlačeći za sobom i narod, oni – deklarisani ateisti - su se preobuvanjem i prevrtanjem ćuraka opet narodu nametnuli kao spasioci u novonastalim ne/prilikama. U tome su i uspjeli, dobrim dijelom, uz pomoć Crkve. Oni koji su jednim ludilom – komunističko-ateističkim – bili indoktrinirani, zaslijepljeni decenijama, tim ludilom su bili toliko drogirani da su i oni kao i njihove vođe, slično kao narkomani postali zavisnici od njega, a kada je te „droge“ nestalo, oni koji su narod gurnuli u ambis, svoje koristoljubivosti radi, sa Crkvom su sklopili savez o jedinstvu i tako narodu ponudili novu iluziju, kao drogu, po sistemu: drž vodu dok majstori odu. Tako je otpočelo zaluđivanje naroda teoideologijom. Oba klana, onaj političara i drugi sveštenika, kojima je osnovna djelatnost prodaja magle, zadovoljno trljaju ruke dok ošišane ovce dršću od hladnoće. 
Kao jedan od najžilavijih disidenata u Titovom režimu – pored ostalih tada me za SDB špijunirao i Vojislav Šešelj, o čemu postoji i pismeni dokaz – posmatrao sam svojevremeno pogubno ludilo, a i ono ludilo koje je nastalo kasnije, koje je Crkva blagosiljala, a to i sada čini. Protiv titoističkog ludila sam se pobunio 1968. godine i bio izopšten od onih koji su se smatrali pametnima, a propagirali su ludilo. Od tada sam pravovjerne ludake posmatrao sa distance, kako i sada gledam aktuelne. Znam da vam, ako se niste distancirali od pogubnog ludila, moji tekstovi mogu zvučati krajnje neobično, a još je Frojd zapazio da ludilo niko ne primjećuje ako i sam u njemu učestvuje.
Bježeći od luđaka, kao izbjeglica iz BiH, na obali Crnog jezera na Durmitoru, boravio sam šet godina u zgradi bez struje i vode i tada napisao ponovo knjigu Naša joga i prosvjetljenje. (Prvopisani rukopis mi je ostao zarobljen u „ludnici“ i nikada ga kasnije nisam vidio). U pomenutoj knjizi je najuspjeliji panegirik Njegoševom i Isusovom prosvjetljenju. To, metaforično, imenujem i relejem, preko kojega je, i ne naročito učenima, moguće shvatiti šta nam je Njegoš dao i ostavio. Ostavio nam je u Luči mikrokozma projekat za istinsku religiju, religiju prosvjetljenja. O takvoj religiji, koja vodi do bogospoznaje, a arhetip Boga je u središtu našeg nesvjesnog, govorili su svi Veliki Prosvjetljenici, ali su oni koji njihove poruke nisu bili u stanju shvatiti, zloupotrebljavajući ta učenja, stvorili religijske institucije, preko koji oni, svog uhljebljenja radi, zloupotrebljavaju čovjekovu iskonsku potrebu da on dokuči nešto što nemušto osjeća, ali ne zna da sebi jasno predstavi, dok se to njegovom svjesnom umu ne pojavi iz ranije tamnih dubina njegovog nesvjesnog bića. Ta spoznaja Boga u sebi i sjedinjenje  našeg svjesnog uma s njim, što se naziva i internim vjenčanjem svjesnih i nesvjesnih dijelova bića poznato je kao prosvjetljenje. U nekim duhovnim tradicijama to se naziva oslobođenjem (mokšom u indijskoj), nirvanom (u budizmu), satorijem (u zen-budizmu), spasenjem (u hrišćanstvu) itd. A od čega i kako se čovjek tim postignućem spašava, na osnovu ličnog iskustva, objasnio sam u svojim knjigama. Ovdje ću reći samo to: spašava se robovanja svom egu, što hrišćanska tradicija naziva gordošću.
Iz knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?, prenijeću izvod kojim pokazujem kako je Njegoš spoznao šta je ego.
«Za početak da vidite kako Njegoš pokazuje ego, kao naš opšte­ci­vilizacijski centar, filozofski-naučno krajnje precizno, ali oni što se predstavljaju kao njegošolozi ovo nikada nisu zapazili. Sra­mota! „U čojka je jedan hram vozdignut, / zla obitelj tuge i žalo­sti; / svaki smrtni na zemlji rođeni / ovom mračnom obitelju vla­da / pod kojim se svodom otrovnijem / mučenija vremena gni­jez­de. / Ovo grko nasljeduje ljudsko / čovjek čojku, čovjek sebi da­va“. Dijete je rezervoar potreba, ali je bez ega. Odrasli mu pod­sti­ču stvaranje ega, čemu kumuju nagon samoodržanja i djetetova sklo­nost da oponaša starije, koji proces savršeno iska­zu­ju sti­ho­vi: ovo grko nasljeduje ljudsko (ego), čovjek čojku, čovjek sebi da­va. Naj­umniji ljudi u posljednja dva vijeka uvidjeli su da je ego (neki kažu razum, što je ravno budalaštini), najveći čovjekov usud, a o tome govori i Knjiga postanja (u Bibliji) kroz parabolu o Ada­movom i Evinom istjerivanju iz raja. Ego je nužnost, ali hip­e­­r­­trofiran ego, kada se odmetne od Sopstva, boža­n­skog centra u nama, pos­ta­je usud, nekako slično kao kada pred­sjednik države postane dik­ta­tor i uticaj parlamenta u državi bude zapostavljen.»

Na svečanosti u Andrićgradu mogla se vidjeti parada gordosti.

Jung gordost naziva napu­ha­vanjem svijesti, koje se po njego­vom mišljenju “može ublažiti samo naj­stra­ho­vi­tijim društvenim katastrofama. Napuhana svi­jest uvijek je ego­cen­tri­čna i svjesna samo vlastite prisutnosti. Ona ni­je sposobna učiti iz prošlosti, poimati sav­re­me­na doga­đanja i do­nositi ispra­v­ne zak­ljučke o budućnosti. Hip­notisana je samom sobom i s njom se ne može govoriti. Sto­ga je osuđena na kata­s­trofe koje će je, ako je pot­reb­no, usmr­ti­ti. Na para­dok­salan način napuhnuće je onesvješćenje svijesti”.

Viđeno sa Lovćena, koji je simbol Njegoševog vječnog duha – prosvjetljenički duh je vječan – i sa Durmitora, na kome će obitavati vječni duh prosvjetljenika koji je prvi spoznao i to dokazao da je Njegoš bio dostigao prosvjetljenje, Isusovom slično, Cetinje, kao paradigma za mjesto, gdje je oblikovan Njegošev duh i gdje je on doživio prosvjetljenje, nikada nije bilo u duhovno jadnijem stanju, a za to je najkrivlji mitropolit Amfilohije!      
Za Njegošev duh ne znam šta bi se moglo smisliti, a da mu to bude uvredljivije, nego što je da u cetinjskom manastiru stoluje Amfilohije. To je sramota slična onoj koju je današnje hrišćanstvo za Isusov nauk.
Ako je neko već bio pomislio da saopštavajući istinu o Amfilohiju navijam vodu na Milajlov (Mirašov) mlin, prethodnom rečenicom neće biti zadovoljan. Ali, šta ću? Rado bih vam dao dobre glase, ali ne mogu već onako kako je: Cetinje je prekriveno gustim i smrdljivim duhovnim smogom i bez jakog vjetra, sunce Njegoševog duha neće moći obasjati ni Cetinje ni narod, onaj kome je Njegoš ostavio kao zavještanje da se spasava iz duhovnih okova u kojima je.
Osnovna Njegoševa, a i moja poruka je: „ovce“ ne tražite čobana i ne mijenjajte ih, što se kaže kao Ciganin konje, već shvatite, da iako se ponašate kao ovca, vi to niste, po onome što vam je od Stvoritelja namijenjeno da budete, pa se zato manite čobana i postanite ono što možete postati u duhovnom smislu, a to je hrist – novorođeni ili prosvjetljeni. U knjizi Srbi, oglednimo se! - ... naveo sam, na jednom primjeru iz indijske tradicije, kako „indoktrinirana ovca“ može shvatiti da nije ovca.
«Dok je lavica preskakala klisuru okoti se i lavče padne me­đu stado ovaca. One ga prihvate i ono s njima odraste. Kad je odraslo, nemajući pojma da nije ovca, ponašalo se kao da jeste. Jednog dana jedan stari lav se približi stadu da se nekom ovcom nah­rani. Kad ugleda mladog lava zbuni se i pođe da mu priđe, zaboravljajući na glad. Lavić pođe bježati ali ga stari lav ipak ne­ka­ko stigne i natjera ga da pođe s njim do obližnjeg jezera. Tu mu kaže. „Pogledaj kako ja izgledam, a onda se nadnesi nad vodu i vidi sebe“. Lavić je na mirnoj površini vode, kao u ogledalu, vidio svoj lik i shvatio da on nije ovca. Najednom su se u njemu pojavili lavlji instinkti i s jezera je počela da odjekuje njegova rika. Stari lav mu je rekao: „To je sve što sam mogao učiniti za tebe“ i otišao svojim putem.
Svojim knjigama jedino što mogu učiniti za vas je dovesti vas do iznad mirne površine vode, da „vidite“ ko ste, da spoznate svoje stvarne potencijale. Ali samospoznaja se ne postiže ni slič­no brzo kako su se u laviću (u priči), kad se vidio u jezeru, poja­vili intink­ti. Zato s „rikom“ sačekajte, bar nekoliko godina.»

Koliko znam, u knjizi Naša joga i prosvjetljenje prvi sam eksplicitno saopštio svoju spoznaju da svaki normalan čovjek može postići prosvjetljenje u samostalnom radu uz proučavanje obimne literature i (meni je koristilo) uz jogijske prakse za tijelo. Za to postignuće bilo mi je potrebno, uz profesionalne obaveze, i uz poduži zalet skoro dvije decenije. Ovih dana kod Junga, u knjizi Civilizacija na prelasku pročitah tu istu tvdnju, uz njegov zaključak, da prosvjetljeni nosi sobom svoju evidenciju i nisu mu potrebna nikakva antropomoforna dokazivanja. 
Opet ću pozajmiti od sebe.
«Tvrd­njom da svako ko se pos­ve­ti cilju prosvjetljenja, a uz to bude pravilno po­u­čen, prosvjetljenje može i postići, ne kažem ništa novo. Isus je govorio: „Ko god pije iz mo­jih usta, moraće da pos­ta­ne ono što sam“.
Njegoš je postigao prosvjetljenje zahvaljujući i tome što mu je Sima Milu­ti­no­vić Sa­ra­jli­ja bio uči­telj. Zapažanje o Siminom prosvjetljenju Njegoš izno­si pos­veću­jući mu Luču. Za ilustraciju: „Da, svagda mi dragi nastav­niče, / srpski pjevče ne­bom osijani“, što znači: prosvjetljeni, do kog stanja duha je Sarajlija, vjerovat­no, bio stigao spontano, što je među pjesnicima ponekada slučaj. 
A zašto prosvjetljenici i uz njih neki moralisti imaju potre­bu da „ispravljaju krivu Drinu“? Čovjekoljublje, empatija, je u osnovi te potrebe. U pra­vilu oni time sebi priređuju samo ne­pri­­jat­nosti. Znak njihove vrline je, kako zapisa Ivo Andrić,  „u tome što ne mogu da odole iskušenju i da ne kažu ono što ljudi uglav­nom znaju ali ne žele sami sebi da priznaju, još manje da to čuju od drugih. – Oni se trude da budu što bliže istini, a ljudi ih utoliko manje vole što više u tome uspevaju. Možda je bilo neop­ho­dno da neko među ljudi­ma sve to kaže, ali je utoliko manje zavi­dna sud­bina onoga koji je to morao da učini“.
Da, baš ovako! U svojim dosadašnjim knjigama (uzgred) po­­­kazao sam Srbima u čemu su uzroci našeg usuda, a neki ljudi su me utoliko manje voljeli (tačnije više mrzili) što sam u tome više uspijevao; dok me dru­gi obavještavaju da su im moje knjige doš­le „k'o melem na ranu“. (Knjizi Naša joga i prosvjetljenje ne­ki čak daju kompliment nazivajući je kosmičkom biblijom XXI vijeka. To su oni koji su pojmili mogućnosti koje pojedinac može imati proučavajući je u smislu njenog podnaslova: teorija i meto­do­logija duhovnotjelesnog samousavršavanja).»

Viđeno sa stanovišta one duhovne spoznaje koju su bili postigli Isus, Njegoš i njima slični Veliki Prosvjetljenici, Amfilohije je, posebno s obzirom da je vladika - duhovni bogalj - jer on nema spoznaju ni šta je to istinska religioznost, a šta je duhovnost, da i ne spominjemo. (Religioznost je samo jedan od segmenata duhovnosti). Amfilohije je ekstremno dogmatičnošću zatucani visoki službenik vjerske Institucije i njega nije ni trebalo pozivati da prisustvuje svečanosti u Andrićgradu. Uostalom, kao ni nijednog drugog crkvenog velikodostojnika.
Njegoš je religiju, onakvu kakvom je oni i podređeni im i sada predstavljaju vjerujućima, držao za upokojenu i održao joj je u Luči opijelo, što oni ne mogu da shvate, ili, moguće ni prihvate i kada im se to objasni, pa šta, onda, da sveštenici traže tamo gdje se pominje i slavi Njegoševo djelo? Ništa! Osim, možda, kada o Njegošu besjedi Matija Bećković da oni na toj predstavi igraju sličnu ulogu kakvu je, kao za to plaćen, imao evet-efendija na dvoru turskog sultana, a to je bilo, ma šta da je sultan govorio podređenima, evet-efendija je klimao glavom u znak odobravanja i glasno govorio: tako je! Savremene evet-efendije, u ovakvim prilikama, kao i inače, nastoje da pred kamerama izrazom lica pokažu da podržavaju govornikove riječi i na kraju mu plješću, lupajući dlanom o dlan. Tada se ima prilika vidjeti sinergijski učinak: kada jedno lupanje "proizvede" i drugo.

Nemam namjeru komentarisati zašto je Kusturica za otkrivanje spomenika Njegošu odabrao datum Bećkovićevog rođenja, koji je ujedno i datum nastanka Titove Jugoslavije. Neka čitalac ovog teksta o tome razmišlja u "tišini", bez ičijeg sugerisanja i ometanja.


Nadam se da će Kusturica saznati za ovaj tekst i dobro razmisliti o Konfučijevoj konstataciji, da „čovjek koji napravi grešku i ne ispravi je, čini drugu grešku”.





  







       


      
   






[1] Slobodan Milošević je bio svojevrstan neurotičar, o če­mu pišem u drugim knjigama, a zbog maligne volje za moć (Niče, Adler), koju je ispoljavao kao opsjednutost posjedovanjem vlasti, bio je žalostan i po Srbe tragičan slu­čaj čovjeka s hiper­tro­fi­ranim egom, a upravo je ličnim, fami­li­ja­r­nim i nacionalnim ko­m­plek­sima plijenio, opčinjavao sebi slične. Neki su se divili tome ka­ko se on branio pred Haškim tribunalom, a da ga ne­u­­ro­ti­č­nost i volja za vlašću nisu na­vo­dili da se smatra sposobnim i za ono za što ni­je bio dorastao, te da na državi izvodi neurotske manevre br­a­neći neodbranjivo, a pri tome nemajući sluha i ostajući po­tp­u­no slijep za na­mje­re Svjetskih Moćnika prema prostoru SFRJ, Nj­e­mačke nakon ujedi­nje­nja u prvom redu, Tribunala ne bi ni bilo.
Srbi su, ovako ili onako, morali platiti visoku cijenu kao pos­ljedicu rastura­nja SFRJ, ali da srpsko političko rukovodstvo, patronirano Akademijom nauka i Crkvom, nije bilo op­t­e­rećeno ko­m­pleksima u nacionalno nesvjesnom i da im u sudbonosnom času nije podleglo, cijena je mo­g­la biti znat­no niža. Mogla je biti samo proživljavanje psihološke traume zbog gubitka države u ko­joj su s ostalima živjeli svi Srbi, a bez onakvih mat­erijalno-finan­sijskih posljedica, ali je narod za to trebalo ade­k­vatno pri­pre­miti da stoički podnese takvu traumu, što bi bilo daleko bolje rješenje od, za opstanak SFRJ, vođenog pa izgub­lje­nog rata, koji je mate­ri­jalno-finansijski opustošio Srbe, uzeo im teritorije, u svi­je­­tu ih satanizovao i pored toga im nanio tešku psihološku traumu.
[2] Slično se događa i s arhetipovima (čije objašnjenje će uslijediti). Jung je pisao (tokom Drugog svjetskog rata) da „kada se u životu dogodi nešto što po­krene ispoljavanje nekog arhetipa, ovaj se aktivira i nastupaju prisilne radnje, koje se kao instin­k­tiv­na reakcija protiv volje i razuma probija ili izaziva konflikt koji prerasta u patološko, to znači u neurozu. Ne postoji nikakvo zlo koje ne bi moglo biti svojstveno čoveku koji je u vlasti arheti­pa. Zar upravo ne doživlja­va­mo, kako je jedna velika nacija ponovo oživela je­dan arhaični simbol (mislio je na kukasti krst, svastiku, prim. D.). Čovek prošlosti u nama je u nekoj meri živ, što pre rata ne bismo mogli sebi dopustiti ni da sa­nja­mo, a šta je na kraju sud­bina naro­da drugo, do sumi­ranje duh­o­­v­ne promene individua“.
Da bi Srbi mogli uticati na svoju bu­du­ću istoriju, mi treba­mo kod pojedinca, metodološki djelotvorno, pok­re­nuti i koliko je više moguće pomoći mu da izvede duho­v­ni i moralni preporod; trebamo shvatiti ovoci­vi­li­za­cijsko bespuće i spoznati svoje naci­o­nalne ko­m­plekse, jer sud­bina naro­da je sumi­ranje duh­o­­v­ne pro­mje­ne individua. Da bi to individua uspješno izvela, nju prvo tre­ba poučiti kako da spozna lične komplekse, kako osvješćivati ne­s­v­je­sne sadržaje i putem toga spoznati svoje božanske moguć­nos­ti. Ako bismo ovo inicirali, a što je veliki dug koji i ne znamo da im­a­mo prema Njegošu, što ćete saznati uskoro, zakoračili bismo na stazu koja vodi do samo­pro­­nalaženja u ovovremenosti i budućno­s­ti, do luče u mikrokos­mosu, do svjetlosti u nama. Naža­lost, op­šte­civilizacijski tok ine­r­cijom čovjeka vuče u supro­tan pravac, raz­­no­si ga centrifugalnim silama, a ovdje se nudi i pre­d­laže cen­tri­petalno kretanje, koje bi nas vodilo u sebe same, ali ne niu­ka­kav narcizam ili egoizam već u samospoznaju.
[3] Neznanje dolazi od toga što nisu svjesni da ih na to navo­de sa­držaji iz nesvjesnog (ličnog, familijarnog i/ili nacionalnog). A ti sadržaji (kompleksi kojih nismo svjesni, udruženi sa čovjeku urođenom težnjom za moć, koja kod kompleksaša često poprima maligni vid ispoljavanja) na svjesno ponašanje utiču slič­no kao instinktivne potrebe na fiziologiju: gladan traži način da se zasiti, žedan da se napoji, erot­ski željan da se sek­su­alno zadovolji. Onaj ko pati od kompleksa inferiornosti i nes­vjes­ne sklonosti da bude kažnjen, svojim pos­tu­pcima uletiće u situa­ci­ju u kojoj će te po­trebe biti zadovoljene (što je i pervetovan način ispoljavanja po­tisnute te­ž­nje za moć), a on i ne pomišlja da to može biti po nje­­ga i na tra­gičan način, kao npr. kod Srba, ako dva svjetska rata sada i ne spomenemo, već samo ovo na kraju XX vijeka. Pri rasturanju SFRJ Miloševiću su nuđene (i od strane SAD-a) razne varijante, ali je on odbio sve one koje bi po Srbe bile povoljnije od rata. Kada je Rusija, nakon raspada SSSR-a, bila sasvim infe­riorna, a NATO (pored Bliskog Istoka i muslimanskog svijeta) tražio još jedan poli­g­on za demo­n­­st­ra­­ciju svoje moći, Srbi su – uzdajući se (iluzor­no, kao i uvijek) u rusku zaštitu, uprkos, ovoga puta, što je Milo­še­vić ranije dao podršku Jeljcinovim protivni­ci­ma – po­na­­šali se tako kako su stratezi NATO-a mogli samo poželjeti.
Da jedna država, narod koji je bio samo šaka jada u broj­nom, voj­n­om, materijalnom i u moralnom pogledu, uđe u su­k­ob s najmoćnijom vojnom silom svijeta, i, razumljivo, doživi stra­šan po­raz, s nekim posljedicama koje su nevidljive, nemo­gu­će je obj­a­­sniti kako se to moglo dogoditi, osim da su nesvjesni sadržaji htjeli svoje (iracionalno) zadovoljenje. Kada su ga dobili, onda oni koji su narod na tanak led naveli, svoj „pod­u­h­vat“ su oprav­da­va­li svakojako, pa i time da Srbe proganja neumitna sudbina, jer eto nama jedinim moćnici uzimaju i srce od našeg državnog te­ri­to­ri­ja, što je isti­na! Ali, ako se bolje pogleda srpsko ponašanje prema „svom srcu“ i sus­je­dima uopšte, te svjetskim moć­nicima, s jedne strane, i strategija stva­ra­nja sopstvenog državnog teritorija, s dru­ge strane, od srpskog osloba­đa­nja od turs­kog ropstva do kra­ja XX vijeka, zapa­zi­će se da je ono skoro stal­no bilo pod znakom onoga što se definiše kao neu­ro­za sudbine, a jedini, recimo, „zlat­ni peri­od“ za Srbe u to do­ba bio je onaj kada je njima vladao Stra­nac; onaj koji je znao da svoje usluge Zapadnom bloku naplati i „ma­đi­­on­i­čarskim trikovima“ Srbima zadovoljava komplekse, nas­ta­le Du­ša­novom preranom smrću (te kosovskim porazom, nakon koga je volja za moć kod Srba zgurana u podsvjest, odakle se od tada ispoljava pervertirano), a istovremeno ustav­nim i drugim rje­še­njima (npr. teritorijalnom odbranom) priprema teren za iz­v­o­­đe­nje Srba na Golgotu, što mnogi Srbi još nisu u stanju shvatiti.
Ustavom iz 1974. g. uvedeno je pravo republika na sa­mo­op­redjeljenje, umjesto ranijeg tog prava naroda, i time je Srbima po­tu­rena stupica, na koju su ukazivali neki profesori s Pravnog fa­­kulteta u Beogradu, zbog čega su bili oštro sankcionisani. Pri ras­tu­ra­nju SFRJ srpski političari, kao mutavi, govorili su o pravu na­ro­da na samoopredjeljenje, pravu kojega više de jure nije bilo, što je konstatovala i Badinterova komisija i iznenadila ih – glupa­ne. (Kraljevinu SHS 1918. g. nisu konstituisale nikakve repub­li­ke, već je Kraljevina Srbija svoju državnost prenijela na zajednič­ku državu s ostalim Južnim Slovenima, koji do tada, sem Crnogo­ra­ca, nisu imali državnost. Makedonija, kao stara Južna Srbija, nakon Drugog bal­kan­skog ra­ta pripala je Kraljevini Srbiji, a ostali su bili pod Aus­t­ro­ugar­s­kom. Jugoslovenske republike su oform­lje­ne na II zasjed­anju AVNOJ-a u Jajcu 1943. g., na kome su og­romnu većinu de­le­gata činili Srbi – Titovim ublehama zasljep­lje­ni. Apsurdno je bilo us­ta­­v­nim izmjenama od 1974. g. omogu­ći­ti pravo na samo­o­p­re­d­je­lj­e­­nje republikama, tvorevinama koje nisu stvorile jedin­s­tvenu drž­a­­vu, a tada su dobile mogućnost i pravo da je razgrade, tako da svi narodi dobiju nacionalne države sem Srba, zbog čega je i doš­lo do građanskog rata, u kome su Srbi najveći gubitnici, a uz to proglašeni krivima za rat i satanizovani).
Ko­s­o­vo je proglasilo nezavisnost protupravno, ali će tu odlu­ku biti nemoguće promijeniti, a kada bi i bila stor­nirana, Srbi ti­me, sem mitmanske, ne bi ostvarili nikakvu dru­gu zadovo­lj­štinu ili korist. Srbi vole da se podsjećaju na Nema­njin zavjet o jeziku, koji glasi: čiji je jezik na nekom teritoriju, toga je i teritorija, a na KiM na preko 90% teri­torija čuje se isk­lju­čivo al­ba­nski jezik. Prema tome Kosovo je gangrenozni dio Sr­bi­je, i, ako ga ona nije znala „am­­pu­tirati“ na vrijeme, uz geslo: spasi što se sp­asiti može, sada mora pristati na to da će drugi obaviti nje­go­­vu (obrnutu) ampu­ta­ciju u cjelini, što su i prorekli Kremanski proroci.
(Vidite ovo. Velika Britanija je okupirala Foklandska ostrva krajem XIX v., koja su uz argentinsku obalu, ali Velika Britanija ima nad njima suvereni­tet, a i većina njihovog stanovništva su po­tomci doseljenih Engleza. Kada je ta ostrva Argen­ti­na pokušala pripojiti svojoj državnoj teritoriji 1982. g., Velika Britanija je mu­nje­vitim ratom, u kome je pobijedila, ostrva zadržala, ali je među prvima priznala nezavis­nost Kosova, koji postupak Srbija nije mogla spriječiti ni vojno, jer su je njena prethodna glupa po­li­tika S. Miloševića i moćnici, kreatori Novog svjetskog poretka i NATO, svojom prethodnom ujdurmom onemogućili da to učini). 
Jung je zapazio da je jedan germanski mit (o Votanu koji je Nje­m­cima glavni mit) „psihološki kumovao na­ci­o­nalsocijalizmu. U potpunom izokretanju cilja duh­o­v­nog raz­v­o­ja nacionalsocija­li­zam je razorio autonomiju čoveka i usposta­vio bes­misleni tota­li­tet države, a najbolji ljudi nacije radije propo­ve­daju pouke i ver­s­ke dogme nego da se ozbiljnije pozabave ljud­s­kom dušom“. Pod­s­jeća li vas ovo na našu stvarnost od dolaska komunista na vlast (1945.), koji se, na svoj način, ite­kako zna­do­še pozabaviti ljud­s­kom dušom na njenu štetu pa do preob­lačenja SKJ, Memo­r­a­n­d­uma Srpske akademije nauka, rasturanja SFRJ, te sve do sada.
[4] Da li samo simetričnosti radi se dva lijeva s (s) vide kao da desna posmatramo u ogledalu, ili se i u to upleo neki nesvjesni sad­r­žaj, ali dva lijeva (s) su okrenuta naopako i desnima leđi­ma? Pitanje je laičko, na koje heraldičari vjerovatno imaju odgovor.
[5] Crkva je dugo skrivala da su posljednje riječi sv. Save na samrti bile: „Hvala ti, Gospode, što si mi omogućio da um­­­­rem u tu­đoj zemlji“. Sava je tako želio, vjerovatno, zbog to­ga što su se njegovi sinovci u Srbiji (Radoslav i Vladislav) bo­ri­li oko vlasti, sli­­č­no kao i prethodno njegova braća (Vukan i Stevan). A da li se Vladisav ogriješio o stričevu posljednju želju kada je Sa­vi­no tije­lo (1237. g.) prenio u svoju zadužbinu, manastir Mileševu?
[6] Razumljivo da svi Srbi nisu isto opterećeni nacionalnom boljkom, ali oni koji su zdraviji, u pravilu, imaju mali ili nikakav uticaj na sudbinu svog naroda, jer svjetina ide za onim ko njoj naj­više sliči. Npr., na početku XX vijeka Skerlić je Srbima sav­je­tovao da se manu ratova i revolucija i posvete se uspostavi no­vog tipa škol­stva i pro­s­vjeti posvete osnovnu pažnju, tvrdeći da će samo tako Srbin biti spreman da prihvati evropske demo­krat­ske teko­vine i sâm stvori društvo bez robova i bez varvara. A od vre­m­ena kad je Skerlić savjet izrekao pa do sada oni koji su Srbe po­li­tički predvodili nikakvu pažnju nisu posvećivali onakvoj pro­s­­­v­je­ti kak­vu je Skerlić zami­š­ljao, a Srbe su uvukli u pet ratova (uz to u dva je bilo i građan­s­kog rata), nametnuli narodu tri dikta­tu­re (ne računajući ovu – diktaturu nemorala) i tri ekonomske blo­ka­de, te stvaranje dva proma­še­na i po Srbe kobna državna projekta, da bi se po rušenju drugog, Srbi našli u stanju posttraumatskog stresa, u kome, vjerovatno, nisu bili ni nakon Kosovskog poraza. 
[7] Srbi ne mogu prihvatiti istinu o sebi. Ta istina je da smo narod koji nije uspio da postane nacija u savremenom smislu rije­či, što je pos­lje­dica dugo­go­di­šnjeg robovanja tuđinu i to druge religije, u toku kog robovanja je bilo uništeno srpsko plemstvo, što je imalo potom po­gub­ne posljedice i po sveštenstvo. Oba stu­ba kul­tur­no-civili­za­cij­skog uz­di­zanja naroda u kasnom srednjem vijeku kod Srba su bila na više­vje­kovni period sru­šena. Tako jadna sud­bi­na naroda uči­nila je da su kasnije, u XIX vijeku, oba rodonačel­nika srpskih dinastija bili nepismeni. Društvena osnova na kojoj je trebalo, po oslobađanju od Turaka, da se uzdigne srp­s­ka država i društvo bila je slaba, a ni teritorije na kojima su u većini živjeli Srbi nisu bile u jedoj državi. Zbog toga je Srpska nacija i danas jako hetero­gena. Zapravo za Srbe se jedva može upotrijebiti po­jam nacija i suštinski više bi odgovarao pojam narod, koji je sta­ri­ji od pojma nacije, a ukazivao je na zajednicu plemena pove­za­nih jezi­kom, religijom, običajima itd., u okviru određenih državnih gra­ni­ca, koje su se u srednjem vijeku čas pro­ši­rivale, čas sužavale. Francuzi su primjer kako od naroda može nastati nacija u sav­re­menom smislu riječi. Srbi se nisu znali odgo­varajuće snaći, u smi­slu uobličenja svoje nacije i države, kada su se oslobodili ro­p­stva, pa ni nakon Prvog svjetskog rata, a u perio­du titoizma, zane­seni idejom jugoslovenstva dodatno su “rasr­b­ljeni”, za razli­ku od ostalih nacija u SFRJ koje su, zahvaljujući postojanju repu­b­lika, suptilno jačale svoje etno-nacionalnosti.   
[8] Dubinska psihologija pored projekcija Sjenke na drugog poznaje i projektovanje drugih sadržaja nesvjesnog, ali tako da se na drugom vidi sve ono što bi se želilo da on ima, kojom prilikom se u pravilu ostaje slijep da taj te osobine nema. Početkom i to­k­om devedesetih godina XX v. Srbi su sadržaje svog nacionalno ne­svjesnog projektovali na S. Miloševića, videći ga kao spasioca na­cije, kako su ga tada doživljavali i neki akademici pa i Dobrica Ćosić. I ono što je, bez uzimanja u obzir potrebe za proje­k­cijama, nemoguće pojmiti je: kako je čovjek komunističko-ateis­tičke pro­vi­niencije i vrlo decentriran uspio da ga podržavaju, uz bivše komuniste, i nacionalisti i sljedbenici četnika i Crkva? Re­čeno jungovski, Milošević je za Srbe bio lik u ogledalu njihove za diktatorskim voždom potrebite i mitmanijom opsjednute psihe.  
[9] Neke ljekare, na primjer Jovana Raškovića i Radovana Karadžića, nije dovoljno ispunilo bavljenje ljekarskim zanimanjem, pa su ispunjenje praznine u sebi potražili u političkom djelovanju. Za razliku od Kusturice, koji čega god se lati pokazuje uspješnost, pomenuta dva ljekara su učinili samo ogromnu štetu Srbima, upuštajući se u ono čemu nisu bili dorasli. Ovim ne kažem da svaki Kusturičin postupak smatram da je bez greške. Natpis na postamentu Njegoševog spomenika – tragični junak kosovske misli – greška je! Nadam se da će on grešku shvatiti i ispraviti je, te učiniti uskoro da umjesto ovoga što sada piše bude: veliki prosvjetljenik. Njegoš je Luču mikrokozma smatrao za svoje glavno i najdraže mu djelo. U njoj on je ostavio dokaz o svom prosvjetljenju, ali, nažalost, do mene to niko nije shvatio. U knjizi Naša joga i prosvjetljenje napisao sam najuspješniji panegirik Njegoševom duhovnom postignuću – prosvjetljenju. Evo kratkog izvoda iz posvete toj knjizi:

Ovim za nas i za čovjeka naše (evropske) zapadno-civilizacijske kultur­ne tradi­ci­je sijem na nov – naučno-popularan – način  sjeme vječno  najmirisnijeg duhov­nog cvijeta: prosvjetljenja, što ga u našem narodu – kao rijetko iko u Evro­pi, a na kamenjaru, što će reći skoro samouko – uzgoji i, u Luči mikrokozma u vi­du najlje­p­šeg svjetskog zapisa o njemu, trag nam ostavi: Veliki Pjesnik – Njegoš. 

Vrijeme za sjetvu je stiglo, jer ako savremeni obezduhovljeni čovjek, koji je u svojoj materijalnoj orjentaciji upao u strašnu jednostranost, ne usvoji naučni duho­vno­­­tje­le­sni metod koji intelektualno vodi samocentriranju i pros­v­je­t­ljenju – ci­vi­li­zacijski suno­vrat će biti neizbježan.

[10] Ovdje dodato sada. Jung i Njegoš su osnovni vodiči u metodu koji sam nazvao naša joga. Nedavno u Jungovoj knjizi Civilizacija na prelasku pročitah i ovo. „Suprotnost i paradoksalno vrednovanje ljudskog bića od strane samog čoveka u stvari je čudnovata stvar, koja se svakako može objasniti samo neobičnom nesigurnošću saznatog, drugim rečima, čovek je samom sebi zagonetka. ... Upravo u najvažnijoj osobini svoje specifičnosti, čovek samom sebi nije spoznajan i ostaje zato samom sebi tajna“. Prisjetite se Njegoševe konstatacije: „S točke svake pogledaj čovjeka, / kako hoćeš sudi o čovjeku – / tajna čojku čovjek je najviša“.

[11] Imajte u vidu da je Isusov nauk jedno, a hrišćanstvo kao reli­gija (bez obzira o kom pravcu da je riječ) nešto sasvim drugo. Kako čuste i od Hamvaša, razlika je otprilike kao uda­lje­n­ost izme­­­­đu neba i zemlje, što se spo­znaje prosvjetljenjem ili poi­m­a­njem gnostičkih spisa, vjerodostojnog traga o Isusovom nauku.
[12] Ako nizašto drugo, truda je vrijedilo ovu knjigu napisati radi sao­pštenja ove istine i da se, njenom spoznajom, što veći broj ljudi izbavi iz okova ili ateizma ili crkvene teoideologije.
[13] Bože, ovakvoj i ovolikoj zabludi, koja se graniči s lu­do­rijom, a dolazi od psihijatra-akademika, ne mogu se iščuditi. Kako ste već čitali, moja spoznaja je da je kosovski mit satkan od laži, a i Rašković se slaže da nije satkan od trenja između dobra i zla, kao mitovi kod drugih naroda, već vrijednosti umiranja i smr­ti i da predstavlja kristalizaciju insti­n­kta smrti. E, kako shvatiti da se jedan akademik zalaže da se Srbi vrate takvom mitu, da bi u njemu ponovo pronašli svoju suštinu. Što bi se reklo: pukni zem­ljo da propadnem u tebe od stida zbog zabluda autora Lude zemlje, zabluda kojima je obmanuo mnoge a kome se zabludnici i posthumno dive na mudrosti. 
[14] Govoreći o ustaškom genocidu nad Srbima tokom NDH Rašković veli: „Izmišljaju se ‘krivice’ srpskog naroda da se opra­v­da neljudska ‘kazna’ koja je sramota za civilizovanu Evropu. Milionske žrtve nevinih ljudi – srpski narod na sebi ima ‘krivicu’ samo zato što je pomagao druge, koji su mu vraćali tako strašno. … Ustanak u Hrvatskoj uopšte nije bio komunistički, to su poslije izmislili-slagali. Bio je to ustanak srpskog naroda protiv zla koje se nad njim nadvilo“. (32/203, 192)
[15] Dok ovo nisam bio pročitao ustvrdio sam da Srbi pate od neuroze sudbine i nacionalnih kompleksa, koji svoje izvorište imaju u kosovskom mitu. A osjećaj krivnje dolazi od toga što su Srbi prvo bili svjesni, pa nakon kosovskog poraza u posvjest sgu­rali saznanje, da su oni sami krivi za poraz u boju na Kosovu. Nji­hova krivica je bila u tome što su međusobnim ratovima osla­bili srpsku državu i učinili je probavljivim zalogajem za Turke. U mi­tu je sva krivica za poraz svaljena na Vuka Brankovića, što ne od­g­ovara istorijskim činjenicama, ali je to vid pranja griže savjesti.
[16] Rašković će ovu tvrdnju odmah negirati. I dobro je da je to učinio, jer kosovski mit je dosegao najdublji bes­misao, a ne smisao, što, sudbina srpskog naroda, najtačnije dokazuje.
[17] Ne u kolektivno nesvjesno, već u nacionalno nesvjesno.
[18] Imate li utisak da je ovo akademsko brbljanje jednog od mnogih, njemu sličnih, srpskih akademika. Ako je kosovski mit studija o krivnji i tjeskobi i ako je izašao iz ‘obavezne kolektivne krivnje’, kako takav mit može dosegnuti najdublji smisao? Zar je čovjekova suština u osjećaju krivnje i tjeskobe. To jeste sudbina hrišćanina-imitatora, a Srbi su to bili, kao što su to i sada, ali Raš­ko­vić nam to ne zna da objasni, pa samo upada u kontradikcije. Kako se potencijal jednog naroda može temeljiti da doživljavanju krivnje i tjeskobe, i uz to ‘obavezne kolektivne krivnje’, ne znam. Ako je potencijal srpski u osjećanju krivnje i tjeskobe, onda ne treba da nas čudi što se taj potencijal ispoljava autodestruktivo.
[19] Ne po Isusovom učenju, već po crkvenom hrišćan­s­t­vu, za razliku od npr. budizma, čovjek se ne može spasiti sam, već jedino pomoću nečega što će mu prići spolja. Ovo je strašna laž. U vezi te laži u knjizi Naša joga i prosvjetljenje pole­mi­šem s Vla­detom Jerotićem, glavom najboljim našim poznava­o­c­em Junga,  koji je odlazeći u penziju i potom postajući profesor pastirske psihologije na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, „polupao lončiće“. On ve­li: „Čovek se nikada ne spasava sam, već uvek uz pomoć i sa dr­u­gi­ma“. Ovo je laž, laž koju vjekovima Crkva potu­ra vjernici­ma i koju su ko­mi­n­ternovci poturili Srbima. Na sebi sam isprobao i pokazao, pa o tom napisao i knjigu, da je ono što hrišćanstvo zo­ve spasenjem (a indijska tradicija oslobođenjem) moguće postići jedino samostalnim radom i naporom. Ništa i ni­ka­da neće doći spolja, a ko govori da će tako biti, taj obmanjuje. 
[20] Da, to može u mitu, ali u životu s tom ludorijom se mora raskinuti svaka veza, ako se hoće funkcionisati normalno.
[21] Zato što su se potisnute mitske slike povampirile, aktiv­nos­tima sveštenika i nacionalista, Srbi i jesu dospjeli u ovo, ne samo duhovno, već i opšte jadno stanje. I Rašković pokazuje ne­ra­­zu­­m­­nost kada predlaže davljeniku da se spasi hvatajući se za svoju kosu. On je spavao dubokim mitmanskim snom kada je ovo re­kao: Svjedoci smo uspostavljanja ontološke vrijednosti srpskog naroda. Bože kakva budalaština! Ili, u prvom redu, uspostavlja se, vrlo precizno i duboko, vjera i nada. Ne manje je važno to da je srpski narod stekao pravo na izgubljene mitske slike. E, kukav­ni Raškoviću! Te mitske slike su Srbe odvele u srednji vi­jek i ta­ko prizvale ovovremene Turke na megdan na Kosovo. Me­g­dan­dži­je su došle i održale nam lekciju, veću nego i Turci. Bla­go tebi Raškoviću što nisi doživio da vidiš kako se poražena sr­bi­ja­n­ska vojska povlači s Kosova, ali zaluđena mitskim slika­ma, ko­je po­mi­nješ, jadnom srpskom stanovništvu, koje prepušta na nemi­los Šiptarima, podiže tri prsta, kako čine samo pobjednici. Ti nes­re­ć­nici su iskusili da, kako ti reče, između srpske vojske i neba po­stoje, ovog puta, samo bombaderi NATO alijanse, i eto ne doz­vo­liše im da se oni bore za carstvo nebesko i na nebo se uznesu.  
[22]  A to je doprinosilo da se jedan autodestruktivan mit du­bo­­­ko usadi u nacionalno nesvjesno, toliko duboko da nas je pri kraju XX vijeka učinio slijepima za težnje Novog svjetskog poret­ka i zbog toga doveo da se nad nama sedamdeset osam dana iživ­lja­va NATO, najmoćnija svjetska vojna sila. Srbi nemaju moć da shva­te narodnu izreku: sila Boga ne moli. O pregovorima u Ra­m­bujeu o su­d­bi­ni Ko­sova jedan član srpske delegacije kasnije je na jednoj tv stanici re­kao da im je Merdin Olbrajt – koja je u Ram­bu­je stigla nakon što ni Albanci  ni Srbi nisu prihvatili sporazum koji je bio ponuđen od strane posrednika u razgovorima, uprkos savjeta Srbima od strane dobronamjernih da to učine – otvoreno rekla: Recite Mi­lo­še­viću da dozvoli da NATO dođe na Kosovo, a vi potom s Alba­n­ci­ma radite šta hoćete. Milošević je prijedlog odbio. Pošto prvi prijednog sporazuma Srbi nisu prihvatili, a ni njen usmeni prijedlog, Olbrajtova je na dnevni red pregovora sta­vila prijedlog za Srbe još nepovoljniji i Alban­ci su ga prihvatili. Usmena ponu­da Olbrajtove, u moralnom smislu, bila je grozna, ali zato što je odbijena, NATO je na Kosovo došao silom i usput sjebao Sr­biju, ponizio Rusiju i upo­zorio Kinu i čitav svijet šta čeka ne­po­korne. Bondstil, vojna baza NATO-a na Kosovu, ono je što je ko­sovs­kim Albancima dalo državu i što će je sačuvati, up­r­kos i da­ljim Srpskim poziva­njima na kršenje međunarodnog pra­va, a ono se krši, što se kaže, kao preko koljena, ali sila Boga ne moli. Srbi uvijek imaju obzira prema Rusima kada Zapad od Srba nešto traži, a Ko­so­v­ski Albanci su pristali da pruže gostoprimstvo NATO-u i sada njiho­vu nezavisnost štiti „svjetski policajac“.
(Kada je otpočeo napad NATO-a na Srbiju bio sam upitan šta bi učinio da sam na Miloševićevom mjestu. Rekao sam da bih u najvećoj tajnosti uredio državni udar protiv sebe samog i tražio od „pučista“ da pristanu na uslove agresora samo da agresija pre­s­tane. To je mogao biti jedini klip koji je tada bilo moguće ubaciti u vojnu mašineriju NATO pakta, jer su oni svoje javno mnenje obradili da se bore protiv Miloševićevog režima, a ne protiv Srbi­je, ali Milošević nije bio dovoljno mudar da tako postupi).
[23] Moguće na sablažnjenje, a u nekim slučajevima i na radost, mnogih to činim i ovdje, i time što ću neke srpske sve­ti­­nje pogledati paralaksički. Za drugi primjer te vrs­te uzimam sramnu bježaniju srpskog kralja, vla­de i voj­s­ke preko Albanije (1915.), za koji postupak Vladimir Ćorović zapisa: „U našoj pro­š­losti ne­ma žalosnije scene od te, ali u suštini ni veli­čan­stve­ni­je“. (1/716)
Evo primjera kako vrlo učen čovjek, akade­mik, koji je pod uti­ca­jem nacionalno nesvjesnih sadržaja, veličan­stve­nom sce­nom mo­že nazvati muke i strašnu pa­tnju bjegunaca, koji su natje­rani kom­plek­sima svojih vođa na „taj mučni i jezivi po­hod, u kasnu jesen, preko snegom pokri­ve­nih kla­­naca, po bes­pu­ću i po kozijim stazama, pretvorili se sko­ro u povorku očajni­ka, koji su padali od umora, gladi, od mraza, od arnautske zase­de“(1/716), te ih 218.700 ostavi kosti po albanskim planinama, a kasnije samo na Vidu (Ostrvu Smrti) pomrije oko 10.000 srpskih mladića i od toga ih 8.800 moradoše živi baciti u more, jer ih se nije imalo gdje u zemlju zakopati. Onaj ko ovako grozno poguban rezultat jedne kraj­nje glu­pe odluke može nazvati u suštini veli­čan­stvenom sce­nom pokazuje da je u raljama nacionalnih kompleksa. Koliko znam nikada nijedan srp­ski akademik ili intelektualac nije predlo­ž­io da se u vezi srpskih zablu­da, kao pos­lje­dici nacionalnih kom­p­leksa, obavi lustracija. Mož­da ova knji­ga to pokrene.
Nikola Pašić, tada predsjednik srpske vlade, inicijator bje­ža­nije srpske vojske i vlade preko Albanije, re­kao je: „Mislite li da bi ijedna vojska na svetu bila sposobna da ćutke podnosi ono što su pretrpeli naši vojnici prelazeći Albaniju? Što se mene tiče čudim se da nas nisu poubijali u Skadru“. (31/52) Nikola Pašić je bio inicijator i Niške deklaracije, kojom se Srbija odrekla oslo­ba­đa­nja samo onih prostora pod vlašću Austrougarske, na kojima su Srbi bili u većini, i njihovo pri­k­lju­če­nje Srbiji, a ratni cilj srpske vlade (i Krune) je deklarisan stvaranje jedin­stvene države Južnih Slovena (Srba, Hrvata i Slovenaca). Crno­gor­ci i Makedonci nisu pomi­nja­ni, jer se njih smatralo, kao i Slovene-muslimane, za pri­pa­dnike Srpskog naroda. Donošenjem Niške deklaracije srpski političari su svezali Srbima kamen o vrat. Neki od savez­nika, Ita­li­ja prvenstv­e­no, koja je London­s­kim ugovorom (26. 6. 1915.) pri­s­tupila Atanti u ratu protiv Austrougarske i Njemačke, a za uzvrat joj obećane znatne teri­to­rije dal­ma­tin­ske obale, Istra i Tršćanski zaliv, u Niškoj deklaraciji vi­dje­­la je sup­r­o­­tstavljanje Sr­b­i­je nje­nim planovima, pa se tokom rata ponašala tako da Srbima odmo­g­ne gdje god je i kad god je to mogla. (Londonski ugovor je zak­lju­čen bez znanja Srbije i ona ga nikada nije priznala. Taj ugovor i Niška deklaracija bili su stvarna prepreka zbog koje srpska vojska u jesen 1915. godine nije preko Kačanika stigla do Soluna, pa je odlučeno da krene u pogubno stradanje preko Albanije).
Upitajmo se: ima li još slučaj da su kralj, vlada i ko­m­­­pletna voj­ska, na­kon što su pretrpili brojne poraze od jačeg nep­r­i­­ja­telja, pa uprkos toga odbacujući nje­­govu ponudu za separatni mir, bje­­žanijom napustili svoju državnu teri­to­riju, ost­av­lja­jući razja­re­nom neprija­te­lju na ne­mi­lost svoju dje­cu, že­ne, ses­tre, stare rodi­te­lje, pa onda od svoje bježanije i golgote stvorili mit o veličan­stvenom postup­ku. Uvesti u životnu neizvjesnost i u izglednu smrt kompletnu voj­sku (slično kao i u boju na Kosovu), mogao je samo onaj ko se ne može smatrati psihički normalnim; koga je na to natjerao neki kompleks, nešto demonsko u njemu, a nepoznato mu (neuroza su­d­bine). Ako se ovaj postupak os­mo­tri bez prizme srp­s­kog naci­o­nalno nesvjesnog, vidi se kao pri­mjer ne­­čojstva bez presedana. Probajte se staviti u kožu malolje­tne djece, starih ro­di­­telja, žena, sestara, koji su na tri godine os­ta­v­­lje­ni da se bez mu­š­­ke zaštite sami materijalno snalaze i sa iži­vlj­a­va­njem mrž­nje, bi­jesa i sek­sualnih strasti neprijateljskih voj­nika iz­la­ze na kraj. Zar se takav postupak uopšte može nazvati normal­n­im? Ne, ne može! On je prije znak bolesti, nego nor­ma­l­­nosti, ku­ka­vičluka, nego hr­a­brosti, ali ka­da ne­urotičar čini ludost, na koju ga nagone kom­pl­e­­k­si, on to ra­ci­onalizuje, pa se tada prava ludost naziva ve­li­ča­n­stvenim či­n­om po uzoru na kosov­s­ki mit, u kome je unap­ri­jed si­gu­ran po­raz op­ravdan borbom za car­s­tvo nebesko. Robova­nje ko­so­v­­­s­k­om mi­tu Srbe je samo u I svjetskom ratu koš­ta­lo preko mi­lion mrtvih (pro­cje­ne su različite ali je brojka od oko 1,250.000 na­ji­zvjesnija), među njima, prema nekim istoričarima, poginulo je oko 90% rep­ro­dukciono sposobnih muškaraca, a da su Srbi pris­ta­li 1915. g. na separatni mir na kraju rata bi prošli slič­no, jer st­va­­ranje Kra­ljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon srpske nepro­m­i­­š­ljenosti, više je bilo poslje­di­ca reali­za­cije planova zema­lja po­b­­­je­d­nica u I Svjetskom ratu nego rezul­tat srpskog stradanja, sli­č­no kao što je i komadanje SFRJ bilo planirano i podržano spolja.
(Koliko su drugi i u ratu više gledali svoje interese nego ideale, jedan od pokazatelja je i taj što su Francuzi 1918/19. g. izgradili željezničku prugu od grčke granice do Bitolja, da bi mo­g­li izvući svoju ratnu tehniku, a onda od Srba tražili da im po­d­mi­re troškove gradnje te pruge, što je srpska vlada odbila, pa je Fra­n­cuska zbog toga tužila Srbiju Međunarodnom sudu u Hagu. Kako je spor okončan, ne znam, ali on mnogo, mnogo govori). 
[24] Gete je divno izrazio odnos većine naroda (svjetine, gomile) pre­ma prosvjetljenicima. Čujte: „Vagner: A svet? A ljud­s­ko biće! Svako želi da spozna njih / Faust: Da, da, onako kako je kadar da spoznaje. Ko sme da tome pravo ime daje? A one malo­bro­jne, što su nešto i saznali, al' nisu znali vešto da skrivaju saz­na­nja ta, no su ih, srca nabujala sva, prostom puku obznanjivali, njih su, otkad za svet se zna, razapinjali i spaljivali!“
[25] Da malo dodam boljem razumijevanju kakav i koliki uti­c­aj na nas, na naše postupke imaju nesvjesni sadržaji navešću primjer jednog sada poznatog čovjeka, koji je (1979. g.) dob­ro­v­oljno pris­tao da me prati i špijunira za Službu državne bezb­je­d­nosti. On oličava i Judu, onog koji je izdao Isusa, a na svo­jevrstan način i sv. Pavla, koji je prvo kao komandant policije progonio Isusove sljedbenike, disidente od judaizma (jevrejske re­li­gije), a nakon jedne vizije konver­to­vao se i pridružio se onima koje je do­ne­davno progonio. Riječ je o Voji­sla­vu Šešelju. Vojo je pristao da me špi­junira kao diside­n­ta, kao onoga ko ukazuje na degene­ra­ci­ju postoje­ćeg državnog režima, jer on je tada tom režimu poltronisao i vri­je­đalo ga je moje nepristajanje da budem „ovca u stadu“. Pristajući da me špijunira, jer tada nije razumijevao moje dalekovido poimanje problema, on je sebi pružao osjećaj da je njegovo poltro­nstvo vrlina. Po tome je sličan čovjeku Judine psi­ho­logije. A sli­č­n­ost sa sv. Pavlom je u tome što je Šešelj u pod­sv­je­snom nosio sje­­me sum­nje u sistem koji je hvalio. Kada je doži­vio „preobra­ćenje“, sjeme je pu­s­tilo klicu, opruga je iskliz­nula svjesnom pritisku na nju, a to je „čuvarima sistema“, kojima je Šešelj do tada i sam pripadao, pos­ta­lo sumnjivo i opasno, čak uvre­­d­ljivo i slijedio je krivični postupak, presuda, te zatvor.
Kako je mo­gu­­će da čovjek koji je dobio zvanje magistra hvaleći Tita sada o tom čov­je­ku govori sve najgore i hvali Dražu? Uz to se bu­sa­njem u prsa nas­toji predstaviti kao moralan, a što je najtra­gičnije u tome i uspijeva. To se ne može objas­niti bez uzi­ma­nja u obzir sadržaja pohra­nje­nih u lično i na­ci­o­nalno nesvjes­nom kod V. Šešelja i kod njegovih sljedbenika. Kada god je čo­vjek pod jakim uticajem podsvjesnih sadržaja ili nacionalnih ko­m­plek­sa u mješavini s ličnim, on je u svom ponašanju sličan čam­cu bez sidra za vrijeme jake bure. On da bi izašao, kako-tako, na kraj sâm sa sobom teži za vlašću, a ako postane političar, ta­da nje­govo političarenje može biti štetno do kobno po narod. Srbi to is­kusiše posebno od S. Miloše­vića i R. Karadži­ća, pa ako im iko­li­ko dotekne pameti, neće, valjda, i od V. Šešelja i Šešeljevaca.
[26] Srpska Crkva, akademici, i većina takozvanih intelek­tu­a­laca, pa i mnogi političari i skoro svi mediji toliko zaglupljuju Srbe da iole pametnom dođe, ne samo da zbog toga plače, već da po­bje­gne negdje gdje neće imati priliku da sluša taj užas. Ovom knji­gom pokušaću ono što je Marks izrekao XI tezom o Fojer­ba­hu: „potrebno je razoriti iluzije, da bi se stvorilo stanje kome ilu­zije neće biti potrebne“. Srbi ne samo da žive u iluzijama, već tv­orci iluzija (Crkva je prvoredna) od njih prave takve i tolike bu­d­a­le da sam morao i ovom knjigom progovoriti vašeg spasa radi!
[27] Vjerovatno vas iznenađuju ovakvi stavovi o hrišćanstvu i možda se pitate kakve ovo veze ima sa ogledalom u kome bi se Srbi mogli oglednuti. Srbi, bez obzira koliko su suštinski bezbo­ž­ni, u nekoj su religijskoj konfesiji ili ako su ateisti onda su hriš­ća­ni po porijeklu, a „poznavanje osnovnog obrasca koji se nesvesno nalazi od početka u individui, mogao bi dalekosežno predvideti njenu sudbinu. (…) Sve, naime, što postaje događa se na temelju onoga što je bilo i što kao trag osećanja svesno ili nesvesno još uvek jeste. Dok god se ni jedan čovek ne rodi kao totalno novi pro­nalazak, već uvek ponavlja onaj stepen razvoja koji je na kraju postignut, on će sadržavati Nesvesno kao apriornu realnost, celu psihičku strukturu koja se postepeno razvila u nizu njegovih pre­da­ka u smislu poboljšanja ili pogoršanja. (…) Dok mi mislimo u vremenskim tokovima godina, Nesvesno, pak, misli i živi u vre­m­e­n­skim tokovima od hiljadu godina“. (15/282-283) Ovo je jedan od znakova da je i Jung zapazio neurozu sudbine, a uje­d­no je i objašnjenje kako su se Srbima dogodile tragedije u XX vijeku.
[28] Osim rijetkih izuzetaka, malo će vas sada ovu konstata­ciju shvatiti, a još manje prihvatiti. Da nas­ta­vi­te s čitanjem od po­mo­­ći će biti da čujete (po porijeklu) jednog katolika. „Danas, kada je hrišća­n­stvo kao religija pot­ro­šilo svoju duhovnu snagu, sile istorije su je sam­le­le i ona se ne može uspostaviti kao egzote­rija, ali hrišćan­stvo kao baština (ezoterija) ne samo da se nije iz­me­nilo za ove dve hi­lja­de godina, nego ono još nije ni shvaćeno i ništa od njega nije ostvareno. Pos­t­oje veoma bitne razlike između baš­tine (izv­or­­nog učenja) i reli­gije izgrađene na baštini. Ova raz­li­ka je velika u tao­iz­mu, u hindu kulturi, u budizmu, kod musli­ma­na, ali nigde nije tako velika kao između izvorno jevanđe­os­kog i crkvenog hri­š­­ćan­s­tva, gdje je iz­me­đu prvobitnog oblika hri­š­ća­n­stva i njego­ve isto­rij­ske pojave za relativno kratko vreme na­stalo ods­tu­panje za sto osamdeset stepe­ni, jer se ta religija već ve­o­ma rano suprotsta­vi­la sopstvenim izvo­ri­ma“. (14-II-3/26) Kako?
Tako što je „u pravo­vje­r­nom hrišćan­s­tvu veoma rano poči­nje­na greška koja kas­nije nikada nije isprav­ljena, čak je i pooš­t­rena i zbog toga je bila kobna. Ta greška je što gnoza nije uklju­čena u hrišćanstvo, nego je žigosana kao jeretič­ko mišljenje i isk­lju­čena je iz njega. Time je pak ukinuta moguć­nost slobodne duhovne delatnosti saznanja u hrišćanstvu“. (14-II-3/163)
Da bi bilo jasnije kako u svojim knji­ga­ma činim odu Hris­to­vu nauku i tvrdim da se On – mislim na nje­gov izvorni (ezo­te­ri­j­­­s­ki) nauk razumljivo sa­op­šten – pojavio, ka­ko je to i nagovješ­ta­va­no, na kraju drugog mi­le­nija, a istovre­me­no sma­­tram zloči­nom ono što hrišćanski sve­­š­tenici čine vjernici­ma, čujte: „Gnoza znači dnjana joga, odn­o­s­no sakralno saznanje, odn­o­sno dnjana mokša oslobođenje pos­redstvom saznanja. Osn­o­­va gnoze jeste da treba poći od saz­na­nja one operacije koja pot­puno prosvetljava čoveko­vu egzi­s­tenciju i tako je oslo­ba­đa“. (14-II-3/152)
(Ovom cilju me­to­dološ­ki minuciozno, u alhemijskom spoju drevne istoč­njačke mu­drosti i zapadnog filozofsko-naučnog zna­nja, pou­ča­va moje ži­vot­no dje­lo Naša joga i prosvjetljenje. Ujedno posta­je jasnije za­što se sve­šte­­nici kostriješe na pomen riječi joga, jer joga prosvjet­ljava i čo­v­je­ka oslobađa ropstva sebi samom, a religije čo­vjeka ubijede da je grešan i zbog prirodnih nagona i zbog ci­vi­lizacij­skih uslovlje­no­sti, što sliči lažnoj optužbi za ubistvo, i potom je, s onim ko im po­vjeruje, lako manipulisati). 
„Greška koju su počinili pravo­vje­r­ni hrišćani jeste što su odbacili umno prosvet­lje­nje (uni­ver­zalnu orijentaciju) kao silu koja formi­ra bistvo (otkriva nam Sopstvo, prim: D.) i na nje­­no mesto stavilo delatnost s obra­z­lože­njem da čovek svoje spa­se­nje može da posti­g­ne isključivo svojim postup­cima. Time je isko­p­čan prosvetljiva­č­ki rad uma i tako je oklješten čovekov život, isklju­čen je kritički intelekt i um nije stopljen sa hri­šćan­s­tvom. Što je postalo uzrok da zbog ove ne­ra­z­re­šenosti unu­tar hri­š­ćans­t­va za­vla­daju nesigur­n­ost i nemir (pobu­ne, sekte, jeres)“. (14-II-3/164)
Ovim postaje jasnija Kjerke­go­rova konstatacija da je čo­v­jek u hrišćanstvu ne­sre­ćan jer je grešan, a grešan je jer je nes­re­ćan. Bezgrešnost i sreća se postižu jedino samospoznajom, a nik­a­da či­nje­njem nečeg propisanog. Ključno je da se obrati pažnja da su gnostici Hristov nauk shva­tali kao rad na sebi do samospoz­naje i prosvjetljenja, a pra­vo­­vjer­ni su Isusov nauk tumačili onako kako će oni lju­di­ma naj­lakše vladati, a to je da čovek svoje spase­nje može da pos­tigne isk­lju­či­vo svojim pos­tu­p­cima, što je gnusna laž. Na toj laži je po­či­vala jevrejska reli­gija (judaizam), a tu laž Isus je razobličavao go­voreći učenicima: „Ako budete po­s­­tili, na­vu­ćićete greh na sebe; ako budete molili bićete prokleti; a ako da­je­te u milostinju učinićete zlo svom du­hu“. Te ih pitao „da li vi tražite blago koje ne propada, koje preži­v­ljava, koje moljci ne na­pa­daju niti crv na­griza. Blaženi su sa­mot­ni i odabrani, jer vi mo­ra­te da nađete Ca­rstvo Božije“(Toma). Prema Hristu naći Carstvo Božije zna­či sa­mo­spoznati se i ukot­vi­ti se u Arhetip Boga u sebi. On je učeni­ci­ma govorio: „Ako vam oni koji vas vode kažu: ‘Po­g­le­dajte, Car­stvo Božije je na nebu’, tada će ptice nebeske da vas prestignu. Ako vam kažu da je u moru, onda će vas prestići ribe. A Carstvo Božije je u vama i oko vas! Ako ćete spoznati sebe, bi­će­­te spoz­nati i tada ćete znati da ste sinovi živoga oca“. (Toma)
Is­u­sov Živi Otac, a i Carstvo božije, nekad život (zavisi od kon­tek­sta) ono je što Istok zove Sopstvom a Jung Arheti­p­om Boga u kolektivno nesvjesnom, i čija somatska osnova je naučno utvr­đena 1997. g. Ovo može biti teško pojmiti, ali je ovo korak ka najdubljoj tajni, a Prosvjetljenik s Cetinja prosvjetlje­ni­č­ki zapazi: „Kako hoćeš sudi o čovjeku – / tajna čojku čovjek je najviša“. (Podsjetite se sadržaja ove fusnote kada budete čitati endnotu 9).
 [29] Postupci, nema šta, sasvim u skladu sa hrišćanstvom, u ime koje religije je ta bagra od vjernika vodila narod u borbu za carstvo nebesko, na osnovu čega su Srbi i sada, po nekima, nebe­ski narod. Ako mi to zaista jesmo, pišem u jednoj od knjiga, onda je to samo po tome što pravimo kule (države) u oblacima, koje nam se pri prvim jačim kojekakvim grmljavinama – sruše.
[30] U Srbiji (2008. g.) ima preko 600 registrovanih poli­tič­kih stranaka što pokazuje da je u Srbinu još srednjevjekovni odnos između dijela i cjeline ili između grupnog i opšteg interesa.
[31] Po ovome su Srbi slični Jevrejima, koje su Rimljani u I i II vijeku raselili po rimskom carstvu zbog njihovih ustanaka.
[32] Da ne tražite na početku, evo odgovora. „Neruozu sud­bi­­ne Frojd je uzeo kao jedan od dokaza za postojanje prisilne težnje za ponavljanjem. Ova prisila ponavlja­nja upravo nesrećnih doga­đa­ja u slučaju neuroze sudbine može biti izraz nesvesne mazohi­s­tičke težnje, odn. potrebe za kaznom, koja je opet, izraz nagona za samodestrukcijom. Nesvesna težnja za samokažnja­vanjem, mi­mo svesne volje neurotičara, organizuje celokupni njegov život, te on onda sve nesreće doživljava kao delo neke mračne, okrutne sudbine koja se na njega okomila“.
[33] Umni prijatelji Srbe su na kraju Prvog svjetskog rata sav­je­tovali da prvo formiraju i zaokruže svoju državu u koju bi ušli oni prostori na kojima žive Srbi. To bi bila Srbija od Đev­đe­lije do Karlobaga i Virovitice, odnosno ono što bi se naz­va­lo Velikom Srbijom, ali se brojni srpski prvaci, a izgleda ni regent Aleksan­dar, s tim nisu slagali i to nije ni ost­va­reno, već je pred­ratna Srbija ulećela u zajedničku državu sa oni­ma čiji su se vojni pripa­d­nici, kao podanici Austrougarske monarhije, u ratu borili na strani njenih ne­pri­­jatelja. Onda je ta zajednička država dobila međunarodno priz­na­nje. Razumljivo da je regent Aleksandar svo­jom takvom odlu­kom učinio katastrofalnu grešku po Srbe, koju su akademici po­na­­stojali ispraviti, što je, razumljivo, bilo neost­va­rivo. Ali bez obzira na svo zlo koje je Aleksandar Kara­đor­đe­vić svojom poli­tikom učinio Srbima, oni su najdužem bule­va­ru u Beogradu dali njegovo ime, što samo po sebi mnogo govori o Srbima. I za nag­lu­ve uši: umjesto da Srbi ogole ime i lude pos­tupke Aleksandra Ka­rađorđevića, što bi bilo normalno, oni ga slave i veličaju, čime samo pokazuju koliko su robovi mitmanije.
[34] Često i najumniji Srbi pokažu da u njima čuči resen­timan kosovskog mita. Npr., Jovan Cvijić je u nekoj prilici istakao kao najveći srpski pr­o­blem što su podigli kuću (državu) na sred puta. Ovo nije tač­no. Nije problem lokacija kuće, već nepri­lago­đenost čeljadi u njoj njenoj lokaciji. Nekada su hanovi i karavan-saraji po­dizani pored pute­va, a danas se pored njih grade kafane, res­to­rani i moteli. Zami­slimo ovakvu situaciju. Neki ljudi sa brda, ko­ji­ma je stočar­ski na­čin života dosadio, krenu na stanovnike neke plodne doline. Pora­ze ih i otjeraju, te se nastane u njihove ob­je­k­­te. Prethodni sta­nov­nici su putnicima-prolaznicima pružali usluge prenoćišta te i od toga imali koristi skoro koliko i od po­ljo­priv­re­de (na licu mjesta prodavali višak svojih proizvoda), ali došljaci se na to ne mogo­še privići i put­ni­ci­ma-prolaznicima poč­nu braniti da starim i najpogodnijim putem prola­ze, objašnja­va­jući im da je to njihova zemlja. Razumljivo da bi za ljude takvog me­n­­ta­­li­teta bolje bilo da su ostali u brdima nego što sada sa sva­­kim ko želi proći dolinom imaju sukob i zameću kavgu. Svoje­vre­meno su mu­d­ri Latini locirali Dubrovnik na kamenjaru, gdje ga je bilo zg­od­no braniti od gusara, a u zaleđini mu je bio prostor Za­pa­­d­­nog Balka­na, kao izuzetno pogodan za obavljanje dvostru­ke trgo­vine. Oko Dub­ro­vnika, a od XV vijeka i u samom gradu, pre­ovladavao je srpski etnički element, ali je pretežno bio katoli­č­ke vjere. Lati­n­ski uticaj je kod njih stvorio naviku da se ponašaju shodno svom položaju i da upravo od tog položaja imaju mnoge pre­dnosti; nešto za što Srbi-pravoslavci nikada nisu imali sluha.  Što pjesnik zapazi: Bog nam dao, al’ sve nam je džaba, …. I biće nam džaba sve dotlen dok se ne pozabavimo sami sobom.   
[35] Ovih dana čuh da vladike Ata­na­sija Jevtića okrivljuje Amerikance za masovan odla­zak školovanih Srba iz Srbije u SAD, što on nazva savreme­nim dankom u krvi, ali ne znam da li ijednom riječju prekori S. Miloševića što im je to omogućio. U aprilu 1999. godine sam pisao. „Jedna od najvećih šteta od NATO napada na nas biće nastavak Velike seo­be školovanih i za rad najsposobnijih ljudi, koja je raspadom Jugo­­sla­vije otpočela. Da se njih podstakne da u što većem broju napuste svoju otadž­bi­nu, jedan je od važnih pri­kri­venih razloga za ove i ovakve napade na Srbe“. (11/211)
Sjetite se da sam već naveo (1999. g.) «kada se vidi da neu­po­re­divo jači ide na vas da vas pokori ili uništi (na du­goročnu sta­zu gledano čak kao narod rastoči), a vi nikoga kao realno moćnog saveznika nemate, tada je besmisleno juna­či­ti se, a bilo bi upu­t­­no jačem se od sebe vješto i neprimjetno sklo­niti s puta. A kako bi to tek bilo mudro učiniti u slučaju kada je očito da bi on najviše volio da mu se ne sklonite, već da mu pružite pri­liku da vas on na to silom natjera ili, slikovito rečeno, ćušne, i tako manifes­tuje svoju snagu i sadizam kao vid pouke i za druge». (11/207)
Ćorović pomi­nje da ni car Murat nije volio lake pobjede. Srbi izgleda vjeko­vima baš takve, koji ne vole lake pobjede, priv­la­če i navlače na sebe. To se dogodilo i 1914. godine. Čak je i Tol­stoj pisao Srbi­ma i upozoravao ih da se ne upuštaju u rat sa neuporedivo moćni­jim neprijateljem, ali ništa nije pomagalo, ra­zum je i tada zaka­zao, a kosovski mit iz nesvjes­nog prevladao, na vrlo sličan način kako je to bilo i kasnije 1945., 1990. i 1999. g.
[36] U filozofiji voluntarizam tvrdi da je volja temelj svake čovjekove aktivnosti (Šopenhauer, Niče), a u psihologiji je isto. Komunisti su ovaj pojam koristili pretežno kada se htjelo reći da neko nešto hoće, a čemu nije dorastao, što se svodi na to kada ne­ko iza koga ne stoji realna moć hoće glavom kroz zid. Vidjeće­mo kasnije kako je i akademik Rašković postao žrtva voluntarizma.
[37] Samo za primjer, u Turskoj je prije oko dva vijeka osno­van fakultet za političke studije, na kome su se školovali oni koji će biti profesionalci u kreiranju i vođenju državne politike. Takvi ljudi školovani za politiku bili su „mozak“ državne politike, čak bez obzira ko da je formalno stajao na čelu države. Na primjer, krup­ni američki kapital je za predsjednika SAD bio progurao Ro­na­l­da Regana, glumca, kome je presjednikovanje bila najbolje odi­grana uloga, ali iza njegovih odluka stajali su savjetnici-profe­si­onalci. A Rašković se ponosi time što je diletant u politici. „Me­ne nisu zanimale, niti me danas zanimaju, političke sheme i neka vrsta profesionalnosti. Ne želim biti politički profesionalac“. (32/230) On to nije ni trebao postati, ali je morao imati viso­ko­st­ru­čne savjetnike koji bi ga instruirali kako da valjano upotreb­lja­va svoju harizmu. Tuđman je za savjetnika imao prof. dr Slavena Leticu, jednog od najvisprenijih hrvatskih sociologa. I Karadžić je imao jednog sav­jet­nika, po zanimanju molera. Pravu osobu za farbanje laži, kako bi se one ofarbane narodu doimale kao istina. 
[38] Jedne godine sredinom osamdesetih godina prošlog vi­je­ka Savezna skupština je usvojila Izmjene Zakona o računo­vot­stvu. Čim sam te izmjene imao priliku pročitati u NIN-u sam reagovao tekstom u kome sam objasnio zašto će ta ista Skupština, dok se te izmjene budu štampale za Službeni list, usvajati Zakon o izmjenama tih izmjena i to se i dogodilo. Eto kako su podobni obavljali svoj posao. Predsjednik Skupštine SFRJ tada je bio Bori­slav Jović, doktor ekonomskih nauka, a vjerovatno je među pos­lanicima bilo još doktora ekonomskih nauka i ekonomista.
Drugom prilikom na jednom simpozijumu, povodom ime­no­vanja jednog nesposobonog čovjeka, ali s političkim rejtingom, na važno mjesto u ekonomiji države, upitao sam pri­sutne da li bi oni sjeli u avion kojim ću ja upravljati, a ja o vožnji aviona pojma nemam. Muk u publici. Nastavim. E, drugarice i dru­govi, Taj i Taj se u poslove koje će trebati obavljati razumije slično koliko i ja u upravljanje avionom. Uslijedi gromak aplauz i mnoge česti­t­ke tokom pauze, ali kasnije i odvođenje na informativni razgovor. 
[39] Ako čovjek koga su neki prozvali ocem nacije, sebi dopušta, nacionalizmom zaslijepljen, ovakve ludorije, i to sedam godina nakon progona Srba iz Hrvatske, onda ne treba da nas čudi Raškovićeva izjava o Srbima kao ludom narodu. Može se dodati: kakvi očevi, takva im i djeca. Što bi rekli Stari Latini: sličan se sličnom divi. Rašković je, slično kao odranije Ćosić, bio pod­le­gao mitmaniji i bio je slijep za realnost, kakav jeste slučaj sa svakim s kim ovladaju nesvjesni sadržaji. Rašković je ostavio pis­meni trag da su njime bile ovladale sile iracionalnog, kada se upu­stio u politiku. „Već mjesecima radim nešto što nije moja, barem ne racionalna, suština“, veli Rašković. (32/228)
Povratak kosovskom mitu, barem je to sada jasno, značio je tragediju po Srbe, koju su oni, uz niz drugih okolnosti, priredili sebi. Obratite pažnju na Ćo­sićeve mitmanske metafore, sa glavom biblijskog proroka, pro­­govorio kao prorok – iscelitelj.
Kuku nama! Rašković Srbe, prvoredno u Hrvatskoj, a potom i u BiH, nije iscjelio od najteže srpske bolesti, mitmanije, već ih je „reinficirao“ tom bolešću, te tako dao Tuđ­ma­nu alibi da se od „za­raženih“ zaštiti – progonom. Rašković, inače, piše da Hrvati Sr­be u Hrvatskoj smatraju „remetilačkim faktorom“ za kroatiza­ci­ju Hrvatske. Biblijski pro­rok (Mojsije) Jevreje je izveo iz egi­patskog ropstva, a Ćosićev Prorok i iscjelitelj Srba u Hr­va­t­s­koj, politikom kojoj je bio kreator, omogućio je Tuđ­ma­nu, to jest hrvatskoj vojsci, da prigrabe pedesetak hiljada srps­k­ih sta­nova, zapa­le desetine hiljada do­ma­ćinstava i utru put za dugu izb­je­gličku kolonu, brojnu nekoliko stotina hiljada ljudi, kakvu svijet od podjele Indije nije imao priliku vid­jeti, a ta kolona je, pored os­ta­log, nastala kao posljedica Raškovićevog „pro­ro­ko­va­nja“, pa bez obzira na to, ka­k­vo je bilo to pro­rokovanje, Ćosić ga glorifi­kuje, onda kada je i sljepcu bilo vidljivo da je to bila zabluda ili pro­rokovanje sa rezultatom sličnim onome koji su patrijarsi Čar­no­jevići priredili Srbina na Kosovu i Metohiji. Rašković je Srbe u Hrvatskoj, organizujući ih u nacionalnu stranku i uzdajući se u pomoć Velikog Brata, izveo iz Hrvatske u zemlju u kojoj će veći­na njih biti smještena u, ranije sankcijama ispražnjene, svinjce. 
[40] Kako piše Vladimir Ćorović (i ovo je iz knjige Srbi, oglednimo se! ...). «„Turci iz po­č­e­t­ka nisu mnogo nagonili naš svet da primi islam. Kasnije mnogi odstupiše od pra­vo­slavlja i pristaše njihovoj veri. Veliki deo bos­a­n­skog plemstva primio je islam, manji deo se iselio“. (1/361) Ra­zu­mljivo da je pri­mjer vlastele sli­je­dila i raja. I da­nas „mnoge od poislamljenih po­ro­dica znaju svoje poro­dične veze“, a porodi­ca slavnog filmskog režisera Emira Kustu­rice (porijek­lom iz Crne Gore) samo je je­d­na od njih. On je to i priznao kada je (mislim 2000. g.) po­želio da bude kršten, što bi i ob­avljeno u mana­s­tiru Savini, a to mu bh. musli­mani nikada neće oprostiti, jer im je tim postupkom dirnuo u njihovo nacionalno podsvjesno; po­vr­i­­jedio im je žive rane, koje većina njih itekako osjeća, ali duboko skr­i­va, i ko­je nemaju smje­losti, ni pokušati, izliječiti na isti ili na slič­an na­čin, a najbolje bi bilo prihvatanjem svog hrišćanskog porijekla i osvješćivanjem nacionalno nesvjes­nog. Svojim činom Kusta podsjeti da izuzeci potvrđuju pravilo. (I u ovom tekstu bila je fusnota. Evo je): Prelaženje pravoslavaca na islam događalo zbog toga što su neko vrijeme prije toga preci tih ljudi iz bogumilstva silom prevedeni u pravoslavlje, pa su njihovi po­tomci, znajući za vjersku torturu nad svojim pre­cima, nešto iz inata, nešto iz interesa, prelazili na islam.»
[41] U knjizi Srbi, oglednimo se! - ... pišem: «Kosovski mit je inicijalno predstavljen u tzv. kosovskom ciklusu ep­s­ke poezije, ali su niti mita bar neki struk osnove ili po­t­ke u skoro svakoj sr­­p­skoj duhovnoj tka­nini, a njegov je svoje­vrs­tan krešendo Gorski vi­je­nac; ve­li­ko pjesničko djelo, ali je sama tema spjeva bila nedolična jednog vla­­dike. Vrijeme je da uvidimo da je kosovski mit za nas, ovovremene lju­de, po­stao te­žak a nepr­i­­m­jetan okov. Zato bi prvi korak na putu os­loba­đa­nja od mi­ta, tre­ba­lo biti da se radikalno reformiše obrazovni sistem u kome bi se jasno i sis­tematično objašnjavalo da je izvor kosov­skog mita, mo­r­al­no vi­­đen, jeziv, jer, kako re­če i Njegoš: 'Bog se dragi na Srbe razljuti / Za nji­ho­va sm­r­­t­na sa­g­rje­še­nja!', s kojima vlastodršci za vje­čnost 'pleme srpsko ot­ro­­vaše', i ovu isti­nu je nužno, a to treba odmah učiniti, osmotriti kom­plek­s­­no i sveo­bu­­hvatno, uz to, dubi­n­sko-psihološki, širom otvorenih očiju. Des­tr­u­k­tivnog mi­ta mog­u­­će se osloboditi jedino osvješćujući ga i tako ga prevazilazeći.»

4 коментара:

  1. Lažno predstavljeni,
    Prepoznao sam te! Iako ne zaslužuješ da ti odgovorim, činim to radi čitalaca. B. Rasl je rekao da neznalica sve što čuje - u ovom slučaju što pročita - svodi na ono što je on u stanju da razumije. Preporučuješ mi da se liječim. Ne znam od čega. Znam od čega su tebe psihijatri liječili ali, nažalost, nisu te izliječili. Od fanatičnosti, u tvom slučaju religijske, još nije pronađen lijek. Želim ti sve najbolje! Ž. K. Durmitara

    ОдговориИзбриши
  2. Скор сат времена сам читао делове овог текста, али вратићу се када имам више времена, и хвала Теби, или Твом створитељу, на храбрости да своје мисли ставиш на увид и суд другима, а било је потребна храброст. Разумем Те, а као доказ Ти шаљем линк мог "мисаоног романа" који је настао пре неколико године, из неке личне потребе да нешто напишем, без обзира што сам чист "атомиста и математичар": http://www.elektromeding.co.rs/Aleksandar.pdf .
    Иначе, има ме на интернету.

    ОдговориИзбриши
  3. Gospodine Stanojeviću,
    Drago mi je da ste čitali ovaj tekst. Danas ljudi rijetko imaju strpljenja i vremena za ovako obiman tekst. U vezi hrabrosti još u vrijeme diktature Titovog režima u jednom tekstu citirao sam Seneku, da je bolje jednom trosnuti (pasti sa vješala), nego čitav život visiti (na vješalima). Savremeni čovjek, kod nas posebno, porobljen je na razne načine i nema hrabrosti biti slobodan. U knjizi Srbi, oglednimo se! - opstati ili nestati? poručio sam onima koji su spremali moju likvidaciju - da je učinjena to bi bio šesti ili sedmi takav pokušaj - Sokratovim riječima: možete me ubiti, ali nakon štampanja ove knjige ne možete mi nahuditi. Kada sam imao utisak da se može dogoditi da zaista budem likvidiran a da knjiga ostane neobjavljena nabrzinu sam je štampao, iako sam imao namjeru redigovati je.
    Hvala za link o "misaonom romanu". Pročitaću ga čim stignem i javiću ti se na mail. Moj je: durmitara@yahoo.com.
    Srdačan pozdrav.
    P. S.
    Peđa Borački je za žaljenje. On je u svega šest napisanih riječi uspio učiniti dvije greške. Prezime je napisao pogrešno zato da bi, kao, prikrio svoj identitet.

    ОдговориИзбриши