петак, 28. новембар 2014.

O ŠEŠELJU KAO FENOMENU



Žarko Karišik                                                   25. 11. 2014.

O  ŠEŠELJU  KAO  FENOMENU

Zašto Šešelja nazivam fenomenom? 

Zato što smatram da je on sasvim slijep za opštenacionalne interese Srba, a ipak ga neki Srbi smatraju za svog spasioca. A kako da drugog od trećeg spasi onaj ko nije uspio da spasi sam sebe od destruktivnih saržaja u nesvjesnom dijelu svoje psihe?

Čini mi se da u Srbiji još nije shvaćeno zašto je Šešelj, u vidu presedana, pušten iz Tribunala na privremenu slobodu. Svoj stav o tome saopštiću na kraju ovog teksta.

Ovdje ću citirati dio iz moje knjižice: Obrati se, dušo izgubljena! – otvoreno pismo Radovanu Karadžiću, koju sam kao autor-izdavač štampao 2000. i 2001. godine Citirano se odnosi na Radovana ali dijagnoza očito pristaje i V. Šešelju:

«Iako je za rat na ovim prostorima bilo mali milion raz­loga, psihički faktor je bio presudan da se rat dogodi. Ukratko, svjesni dio psihe, svijest, pritiješnjena sadržajima podsvjesnog, koji su se godinama tokom odumiranja komunističkog sistema ko­me­šali, a u određenom momentu potstaknuti nacionalistič­kom po­litikom, jače se pobunili i tra­žili da ih svijest prihvati, i ova je, prihvata­jući ih, bila raz­nesena centrifu­gal­nim silama; bila se otrgla od sa­mo­u­ređujućeg i centri­pe­talnog središta, koje je u nesvjesnim di­je­­lo­vima psihe. Jung takvu poja­vu naziva napu­ha­vanjem svijesti, koje se po njego­vom mišljenju “može ublažiti samo naj­stra­ho­vi­tijim društvenim katastrofama. Napuhana svi­jest uvijek je ego­cen­tri­čna i svjesna samo vlastite prisutnosti. Ona ni­je sposobna učiti iz prošlosti, poimati sav­re­me­na doga­đanja i do­nositi ispra­v­ne zak­ljučke o budućnosti. Hip­notisana je samom sobom i s njom se ne može govoriti. Sto­ga je osuđena na kata­s­trofe koje će je, ako je pot­reb­no, usmr­ti­ti. Na para­dok­salan način napuhnuće je onesvješćenje svijesti”. (Treba li pametnom još išta reći o tome zašto nam se desio rat?). Iz činjenice onesv­ješćene svijesti, Radovane, i kod vođa i kod naro­da, proističu svi na­ši osnovni pro­b­lemi. Ali kako da to bude shva­ćeno, kada je svi­jest onesvje­šćena? Jedino osvje­š­ćenjem svijesti, i zato ti pi­šem ovo otvoreno pismo, svjestan da oni umni slijepci koji su bez mo­­r­al­­nog integriteta neće moći shvatiti zaš­to sam ga pisao. Umno sljepilo je strašno, ono je poprimilo raz­mj­ere epi­de­mije, a potpirujući ga, ti si pridobio naklonost mase, ljudske go­mile, ali od te boljke duše moramo se liječiti, a sva­kom, ko se tog muč­nog procesa bude dotakao, ne gine mu i muka, i trenutna bruka – anateme.»   

Šešelj je, slično kako je to bilo i s Radovanom, hipnotisan sam sobom. Slično je bilo i sa Hitlerom i mnogim drugim megalomanima, koji su svoj narod i druge narode odvodili u katastrofe. Na primjer, Napoleon je u pohodu na Rusiju poveo oko 450.000 Francuza, a poražen se nazad vratio sa svega oko 5.000 ljudi. 

Šešelj je megaloman. Šešeljeva megalomanija simtom je koji ukazuje da je on bolestan od paranoje, a, kao što je poznato, megalomanija je jedan od vidova ispoljavanja paranoje. Za nedovoljno informisane evo šta u Rečniku psihologije Žarka Trebješanina piše pod drednicom paranoja: «Psihoza kod koje su dominantne fiksne ideje – ideje veličine, ideja posmatranja i ideja proganjanja. Uz čvrstu uverenost u sopstvene fiksne ideje, inteligencija kod paranoika je, inače, očuvana, te se otud bolest, ponekad, naziva i „razumnim ludilom“».
 
Šešelj izjavi da bez ideje Velike Srbije SRS ne bi imala razlog svog postojanja. Pored ostalog i ovo je očit dokaz da Šešelj pati od fiks ideje. Najveći prosvjetljenik Indije nakon Bude, Ošo govorio je: „Osoba koja samo memoriše istoriju to radi jer ne može da je asimiluje, ne može da je usvoji. Ako asimiliraš prošlost, oslobađaš se iste te prošlosti. Možeš da je upotrebljavaš, ali ona tebe ne može da iskorišćava. Ti poseduješ nju, ali ona ne poseduje tebe“. Opštepoznata je istina da su Srbi – za što su najkrivlji Nikola Pašić i Aleksandar Karađorđević – 1918. godine propustili priliku da formiraju srpsku državu u granicama koje se imenuju kao Velika Srbija. Sada, nakon suludog i bezrezultatnog ratovanja zarad očuvanja SFRJ, govoriti o Velikoj Srbiji znak je opsjednutosti fiks idejom. Šešelj je fanatično opsjednut idejom Velike Srbije. Poznato je da fanatici u nesvjesnom sumnjaju u ispravnost onoga za što se svjesno zalažu. Oni tako uspostavljaju kakvu-takvu ravnotežu u sebi samima. Bez galamljenja o ispravnosti njihovog svjesnog stava, sadržaji iz nesvjesnog bi im mogli preplavili svijest i tada bi se njihova psihoza (ogoljena) ispoljila kao očito ludilo. 

Šešeljeva paranoja posljedica je, pored predisponiranosti za nju, i njegovog rada za Službu državne bezbjednosti (SDB), 1979. u Sarajevu. Tada su se vlastodršci mučili i bili nezadovoljni što im ne polazi za rukom da me strpaju u zatvor, uprkost guste mreže doušnika SDB-a oko mene. Šešelj je saznao za to i ponudio se SDB-u, samoinicijativno ili po nagovoru, ne znam, ali dobrovoljno, da on postigne ono za što su se mnogi pokazali neuspješni. (Vidjeti karton Vojislava Šešelja u SDB-u na mom blogu: www.durmitara.blogspot.com , post: Povodom izbora novog pape Franje I. 

Ako se čovjek jednom moralno ukalja, prihvatajući ulogu doušnika, on se od toga blata teško može oprati, posebno ako se zbog toga ne pokaje, što Šešelj nikada nije učinio. Zbog toga, njegovo Nad-Ja (super-ego), od svijesti autonomni kontrolor u psihi, stalno kucka Šešeljevoj svijesti i govori: pokaj se! (Sjetite se Isusovog savjeta).

Radi Šešeljevog psihičkog, duhovno-moralnog, ozdravljenja izjavljujem: 

Vojo, opraštam ti što si 1979., tada nadobudan a opsesivno željan društvenog uspjeha, toga radi, prihvatio da me kao disidenta špijuniraš za SDB! 

Našto se, u krajnjem, svodila Šešeljeva borba za srpske nacionalne interese tokom raspada SFRJ valjda je sada shvatljivo iole razumnom, a to je najbolje izrazio Josip Boljkovac, ministar unutrašnjih poslova Hrvatske u Tuđmanovo doba. Boljkovac je u jednom intervjuu, upitan: zašto je naredio puštanja na slobodu Vojislava Šešelja, nakon što su ga Hrvati bili uhitili (zarobili), rekao da je bilo u hrvatskom interesu da u Beogradu imaju čovjeka koji radi za hrvatske nacionalne interese tako kako to nikada ne bi mogao za njih izvesti nijedan Hrvat. Srbi su 1991. godine odabrali pogrešan pravac, a bodriti ih da na njemu istraju, značilo je gurati ih u propast.  

Ljudi kao Šešelj privlače one koji su suštinski inferiorni a željni su afirmacije. Takvi traže ko će ih voditi, kome će biti operativci. Oni imaju potrebu idealizovati onoga ko im pruža utisak da je moćan, pa zamišljaju da on jeste onakav kakav taj stvarno nije.  Ako mu postanu saradnici, tada su mu slijepo odani. To sljepilo traje dotlen dok kod vođenih, zbog nečega, ne dođe do povlačenja idealizovanih projekcija. Obično se to događa kada „namirišu“  nekoga ko im se dojmi moćniji, pogodniji, od vođe. Tada vođeni nastoje zaboraviti danas šta su govorili do juče i postaju poslušnici onoga ko će im od tada kompenzovati osjećaj inferiornosti. Za njih je tada povoljno, a i za novog im vođu, ako on postupi dubinskopsihološki mudro i omogući im da oni budu glumci na sceni, uz dogovor da će se ponašati kao likovi u lutkarskom pozorištu.  

Možda će Srbima biti lakše prevladati sve opšte nedaće, u koje smo dospjeli idući kao slijepci za slijepcima, nego što će nam biti izliječiti se od srpske nacionalne bolesti, koju sam dijagnostifikovao: neuroza sudbine. Radi liječenja od te bolesti napisao sam knjigu Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? Štampao sam je nabrzinu „sirovu“ (2010.), kao autor-izdavač, a izdavači su to odbili učiniti jer su smatrali da se Srbi ne vole vidjeti u ogledalu, naročito ne u dubinskopsihološkom

Šešelj veli kako je obećao da će rasturiti Haški tribunal i da je to i postigao. To nije tačno. Šešelj Tribunal nije rasturio - ugasiti njegov rad može samo njegov osnivač - ali ga jeste raskrinkao, a raskrinkati i rasturiti nisu sinonimi. Međutim, Vojo ima običaj da sljedbenike zamajava i pojmovno, kao što ih uspješno zavodi iluzijama.
Ono što je Vojo učinio u Tribunalu, to vjerovatno ne bi mogao postići nijedan čovjek bez megalomanskog sindroma, ma kakvo njegovo pravno umijeće bilo i smisao za šaradu. On je tužioce, svjedoke i sudije raskrinkavao na samo njemu svojstven način. Pri tome mu je na ruku išlo to što je optužnica bila diletantski sačinjena i pravno neutemeljena. Kao što neki glumci u svojoj karijeri odigraju ulogu kao umijeće svog života, slično tome Vojo je u Tribunalu ostvario svoju životnu medijsku rolu. Po dolasku u Srbiju bilo bi od njega mudro da je se posvetio prvenstveno k sebi, a ako ima još nešto saopštiti, da to učini knjigom. Prema svojim bivšim prvim saradnicima trebalo je da se odnosi slično kao u Indiji braman prema pripadnicima kaste nedodirljivih. Takvo njegovo dostojanstveno ponašanje sve bi iznenadilo, zbunilo pa i šokiralo  - ovdje i tamo - a samo bi razočaralo njegove sljedbenike. Dugoročno bi to i po njih bilo korisno, jer kada čovjek krene pogrešnim pravcem, za njega je dobro da to shvati što prije, a razočarenje je pri tome neizbježno osjećanje. 

Šešelj umišlja (najnovija fiks ideja) da će uspjeti obnoviti SRS i dogodine skloniti s vlasti, osvete im radi, svoje nekadašnje najodanije saradnike. Tipično srpski, ali on to neće postići. Pušten je iz Tribunala perfidno smišljeno, bez obaveze poštivanja uobičajenih pravila ponašanja, a to ima za svrhu da se on dodatno isprofaniše, a uzgred i Srbi. Nus efekti, Šešeljevog dolaska u Srbiju prije izricanja presude mu, jasni su valjda svakome. Kreatori ujdurme, najnovije medijske srpske tragi-komedije, blistavi su dramaturzi i režiseri, a glumac kojeg su odabrali je kao bogomdan za dodjeljenu mu ulogu. Zaplet je vrlo uspješan, a kakav će biti rasplet – vidjeće se!

Нема коментара:

Постави коментар