субота, 09. април 2016.

POST SKRIPTUM

UZ TEKST POVODOM OSUĐUJUĆE PRESUDE RADOVANU KARADŽIĆU

Izvinite, dvadeset godina sam kao izbjeklica boravio po kojekakvim vukojebinama i tek od nedavno imam priliku kontaktirati putem interneta, ali se sam, bez tuđe pomoći, loše snalazim. Htio sam ovo dodati na već objavljeni tekst, ali ne znadoh, pa ga stavlja kao poseban post.

P. S.
Na početku ovog teksta napisah, povodom izjave Ban Ki-muna, da je 24. mart istorijski dan za medunarodnu pravdu, a ja izjavih da smo prisustvovali njenom izdisanju, i da ćemo, vjerovatno, 31. marta, na dan izricanja presude Šešelju, prisustvovati njenoj sahrani. To se nije dogodilo. 

Dvojica sudija su “umrlog”, reanimirali, tako da je on otvorio oči, a oni što su očekivali da ga polože u mrtvački sanduk, nakon što ljekarski konzilij potpiše izjavu o smrti, toliko su se prestravili od tog čuda – vaskrsnuća mrtvaca – da su na svoju obavezu zaboravili i strugnuli. Vjerovatno otišli do svog pretpostavljenog, da ih on, priključenjem na infuziju, oporavi do stanja kad će oni moć pokazati da “vaskrsnuća” nije ni bilo, već da je svijet samo prisustvovao jednom istočno-srbijanskom magijskom ritualu i da će uz pomoć Vijeća, sastabljenog od pet ezoteričara, biti moguće pokazati da je 31. marta u Tribunalu viđena seansa u kojoj je Sava Savanović, kultni srpski vampir, demonstrirao svoju reinkarnaciju. Vampiri izlaze iz groba i onima, koji su im u životu napakostili, piju krv dok spavaju. To je vampirima spiritualna hrana, a smatra se i kao vid osvete.

Ovdje nije prilika da pišem da je dubinska psihologija dala za pravo narodnom vjerovanju o vampirizmu. 

Ukratko: “vampir pije krv” onome ko mu je za života ostao dužan, tako što “dužnik” psihološki prima negativne impulse zbog nepravde koju je nekom učinio i onda kad ne osjeća grižu savjesti. Što nam je taj Neko, bilo da je umro ili da je živ, bio bliži, to je uticaj negativnog zračenja jači.

Izjava koju je ovih dana dao Tomislav Nikolić o Šešelju – da je prema njemu indiferentan – potvrđuje naučnu spoznaju. Tomo se tako brani od psihičke negativne energije, koja ga bombarduje još jače nakon oslobađajuće presude Šešelju. Umjesto da mu se zahvali i priredi mu banket, na koji bi pozvao sve diplomate akreditovane u Beogradu, jer je presuda i njega oslobodila odgvornosti za nedolično ponašanje tokom rata, on je, tobože, indiferentan prema svom političkom ocu. 

Nakon te Tomine izjave još se osjećam sramotnije što sam apatrid u državi u kojoj je on predsjednik.

Mene je Vojo, kao disidenta, kad je bio u periodu političke adolescencije (11 godina od mene mlađi) špijunirao za Državnu bezbjednost i za to sam mu javno oprostio, a povodom oslobađajuće presude među prvima čestitao sam mu javno na grandioznom postignuću – pobjedi, u koju je vjerovao od početka. 

Ponašanje Nikolića i Vučića prema Šešelju je eklatantan primjer koliko Srbin može biti nemoralan, pakostan i zao, a u krajnjem i glup.

Ne poričem ništa od onog što sam napisao o Voji, ali ovo što je on postigao za 12 godina boravka u Haškom kazamatu je za svakog moralnog čovjeka, razumljivo Srbina posebno, postignuće pred kojim treba kleknuti. Da sam bio u prilici da Voju sretnem, kleknuo bih pred njim i čelom mu dotakao koljena!

Time ne bih podržao njegove političke ideje, one su mi neprihvatljive, ali bih blagoslovio njegovu upornost da se bori protiv nepravde.

Vojini kumovi, ovakvi ili onakvi, ali nekakvi, pokazali su kao da su oni reinkarnacija Vujice: kumaubice!      

Nadam se da mi Vojo neće zanjeriti za ovo.
On je u Haškom kazamatu srpskim grobarima postao toliko nepodnošljiv, pio im je krv kao živ, a oni nisu znali, ali osjetiće, da će to još više činiti kao “vampir”, pa su oni došli na ideju da ga, pred (očekivanu) smrt, iz Kazamata izbace, kako u njemu na bi izdahnuo. 
Ali, ne lezi vraže!

Vojo, preporučena mu sredstva za ozdravljenje, prokuži kao ona kojim treba biti obavljena njegova eutanazija, pa ih ne uze, već ih tresnu pred one koji su, po dogovoru, eutanaziju trebali obaviti.
A kad idejni tvorci eutanazije to vidješe, svojima u isturenom odjeljenju dadoše druge instrukcije.  

Legende postoje da su se umrli i sahranjeni kasnije povampirivali, ali ovo je prvi slučaj kod Srba da se živ čovjek, koga se smatralo za mrtvog, povampirio. 

Ostavimo vremenu da kaže, koje je povampirenje za dužnike povampirenog opasnije, ono posle smrti ili ovo za života?


Нема коментара:

Постави коментар