четвртак, 07. април 2016.

POVODOM OSUĐUJUĆE PRESUDE RADOVANU KARADŽIĆU



POVODOM OSUĐUJUĆE PRESUDE RADOVANU KARADŽIĆU


Presudom nisam iznenađen. Obrazloženje presude mi se dojmilo slično Hegelovom odgovoru studentu, koji ga je upitao: „A šta profesore, kad činjenice ne odgovaraju vašoj teoriji“? Hegel je odgovorio: „Tim gore po činjenice“.
Očito je sudskom vjeću data instrukcija kako presuda treba da glasi, a da se ono pobrine za obrazloženje. Zbog toga obrazloženje nije ni bilo moguće sačiniti drugačije nego kao, kako se to kaže, okruglo pa na ćoše. 

Već sam objavio iz svog Otvorenog pisma tužiocima i sudijama Haškog Tribunala:
«Ako ponovo pogledamo u Lašnalovu odbranu gospođe Lombardi moglo bi vam to biti od koristi. Lašnal, imajući u vidu koje životne okolnosti su gospođu Lombardi prisilile da učini strašan zločin prema svojoj djeci, sudijama reče: ‘Sad sudite i recite: da li je ubica ova žena koja se nalazi na optuženičkoj klupi, ili se ubica nalazi van ovih sudskih svodova ...’?

Da, da, gospodo, Radovanove sudije, sudite i recite: da li je u lutkarskom pozorištu lutka, koju pokreću nevidljivi konci, zaslužna što svojim gegovima zasmijava publiku ili, da li je kriva ako se djeci predstava u kojoj je ona akter ne dopadne. Radovan je bio samo lutka u tragičnoj „lutkarskoj“ predstavi vjersko-građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Režiseri, stvarni krivci – ubice – u toj predstavi su van svodova Tribunala. Oni su vas, tužioce i sudije, delegirali da u njihovo ime odigrate ulogu marioneta u maskenbalnoj predstavi, kako bi se svijetu pokazalo da je to što je, uglavnom njihovo zlodjelo, tobože, samo posljedica kavge u balkanskoj krčmi. 
...
Gospodo, vama je poznato ko je Hakija Meholjić, komandir policije u Srebrenici 1995., o čemu ima tv svjedočanstvo, izjavio je da mu je Alija Izetbegović rekao: „Klinton traži da pustimo četnicima da pobiju 5.000 naših ljudi i tada će NATO bombardovati srpske vojne položaje“. Meholjić je izjavio da je on odgovorio da to ne može dopustiti. Dakle, srebrenički masakr je dogovoren i Srbima poturen, pa kasnije proglašen genocidom, iako u njemu nije bilo ubijanja, u pravilu, osim onih koji su bili pripadnici vojske. Pomenuti Hakija Meholjić je (2010. g.) na BHT1, govoreći o događanjima u Srebrenici u julu 1995. godine rekao da je Memorijalni centar u Potočarima (u kome se sahranjuju stradali Srebreničani) spomenik američke politike vođene prema BiH tokom rata».
Povodom osuđujuće presude Radovanu Karadžiću, Ban Ki-mun, generalni sekretar UN, juče je dao SKANDALOZNU IZJAVU: „Danas je istorijski dan za narode u regiji i za međunarodnu pravdu“. 

Oni koji su sudijama naredili kako treba da glasi presuda, dostavili su i Ki-munu da novinarima pročita ono što mu je na papiru napisano. 

O kakvoj međunarodnoj pravdi može biti riječ zato što je trećerangirani krivac za rat u BiH osuđen, a prvorangirani, Alija Izetbegović, nije pred Tribunal ni izveden. Protiv Radovana je optužnica objavljena 1995. godine, a sahrani Alije Izetbegovića, 2003. u Sarajevu prisustvovala je i Karla Delponte, i tom prilikom izjavila da je Tribunal protiv njega pripremao optužnicu ali ih je njegova smrt preduhitrila.

Dakle, Tribunalu nije bilo dovoljno osam godina nakon podizanja optužnice protiv Karadžića da podigne optužnicu i protiv Izetbegovića. U jednoj od knjiga pišem, da se tužilaštvo Tribunala, na putu do pravde, saplelo o brdo islamskih para i posrnulo.

Zato reći da je jučerašnji dan istorijski za međunarodnu pravdu je LAŽ! Juče je međunarodna pravda u Hagu, nekad simbolu međunarodne pravde, IZDAHNULA, a 31. marta imaćemo, vjerovatno, priliku prisustvovati njenoj sahrani.

Ban Ki-mun u izjavi pomenu da je juče bio istorijski dan i za narode u regiji. Bilo bi mi drago da mu neko prenese ovu poruku: KAD U OVOJ REGIJI NEKO KAŽE NEŠTO NESUVISLO (GLUPO), TADA MU BUDE DOVIKNUTO DA NE SERE. To znači da ne govori ono što svi koji to čuju znaju da je laž. 

Munova izjava samo potvrđuje ono na što ukazuje citirano iz Lanšalove odbrane gospođe Lombardi: „Sad sudite i recite: da li je ubica ova žena koja se nalazi na optuženičkoj klupi, ili se ubica nalazi van ovih sudskih svodova ...”? Razumljivo da sam ovim mislio na Radovanovo sjedenje na optuženičkoj klupi i Tribunalu, dok su stvarne ubice stradalih u bh. ratu van svodova Haškog Tribunala. 

Ban Ki-mun je u ime projektanata zločina tokom rata u BiH i naredbodavaca u Srebrenici, na svoju sramotu pri kraju karijere, dao toliko SRAMNU IZJAVU, da je on njome stavio svoj potpis na tvrdnje da je Haški Tribunal POLITIČKI SUD koji treba da učini osvetu Srbima za časnu ulogu koju su imalu u dva svjetska rata.
Da bi ste shvatili zašto je Mun dao ovakvu izjavu povodom osuđujuće presude R. Karadžiću, na uvid stavljam samo dio jedne fusnote (od 197) iz knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? 

«Kada se Njemačka ujedinila, to je bio znak da su zapadni saveznici, protivnici Njemaca u Drugom svjetskom ratu, Njemcima oprostili grijeh i dozvolili im da se poništi i posljednja politička sankcija izrečena im nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, potomke Hitlerovih simpatizera tek tada je teret Sjenke, onoga što se u njoj nakupilo nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, počeo da nepodnošljivo pritišće, a kad god je tako, čovjek pribjegava, što svjesno, što nesvjesno, projektovanju svoje Sjenke na nekog drugog. Srbi, najpožrtvovniji saveznik Saveznika u oba svjetska rata, bili su najpogodnije „projektorsko platno“ za Njemce i radi oslobađanja od tereta sopstvenih zločina koje su počinili, ali i radi osvete Srbima i poniženja Francuza, u ratovima najvećih srpskih prijatelja. Srbi su bili pogodni za projektorsko platno zbog toga što su oni, učešćem u dva svjetska rata, a oba su poveli Njemci, stekli moralni imidž koji (do kraja DŽDŽ v.) nije baštinio ni jedan drugi narod u svijetu. O ugledu Srba i prije Drugog svjetskog rata pokazuje i ovo što je u jednoj prigodi rekao Kemal Ataturk: „Srećan sam što primam predstavnike srpskog naroda, najhrabrijeg naroda na svetu, pred kojim bledi i slava Sparte“.

Njemačka obavještajna služba, uz pomoć još nekih obavještajnih službi, obavila je sve što je bilo potrebno da se Srbe navuče na tanak led i da ih se u svijetu satanizuje toliko da oni Njemce "zguraju“ s „trona“ naroda koji je u XX v. počinio najgnusnije zločine. Njemcima je bilo posebno važno pokazati da se i Francuzi odriču prijateljstva sa Srbima, u koju svrhu je Žak Širak (predsjednik Francuske) 1995. g. izjavio: „Srbi su narod bez zakona i bez vere. To je narod razbojnika i terorista“. Ovakva izjava je imala svrhu da opravda držanje Francuske pri rasturanju SFRJ i zbog takvog držanja smiri pokrenutu grižu savjesti kod Francuza koji su se još sjećali veikog prijateljstva između Srba i Francuza, koje bî iskovano na Solunskom frontu u Prvom svjetskom ratu.

Jung je pisao da „niko nije u stanju da postane svestan Senke bez značajnog utroška moralne odlučnosti. Prilikom ovog ostvarenja reč je samo o tome da se prizna kako mračni aspekti ličnosti zaista postoje. Ovaj čin je neophodan uslov za svaku vrstu samospoznaje i zato po pravilu nailazi na značajan otpor (…) I dok se Senka uvidom i dobrom voljom može donekle asimilovati u svesnu ličnost, postoje, međutim, kako iskustvo pokazuje izvesne crte koje moralnoj kontroli pružaju tvrdoglav otpor i izgledaju kao da se na njih uopšte ne može uticati. Ovi otpori su po pravilu vezani za projekcije koje se kao takve ne prepoznaju i čija spoznaja znači moralni rezultat koji prevazilazi uobičajeni napor. Dok se crte, karakteristične za Senku, mogu bez prevelikog truda prepoznati kao osobine koje pripadaju ličnosti, u ovom slučaju i uvid i volja uzaludni su, zato što se, van svake moguće sumnje, čini da uzrok emociji leži u drugoj osobi. Bez obzira na to koliko neutralnom posmatraču može izgledati da se radi o projekcijama, slaba je nada da će to uvideti i sam subjekt (u kontekstu ove knjige Njemac, prim.: D.). On mora biti uveren da baca veoma dugu senku, da bi bio voljan da emocionalno naglašene projekcije odvoji od njihovog subjekta“. 

Njemci su ujedinjenjem veoma dugu sjenku bacili na Srbe, i uredili da slično učine i srpski saveznici iz svjestkih ratova, koji su se, uglavnom, prema Srbima tokom tih ratova ponašali poprilično nekorektno. Francuski akademik Žan Ditur (1996. g.) reče: „Srbi su zapravo najviše propatili, oni su narod koji je upoznao najviše tragedija u svojoj daljoj i bližoj istoriji, narod čije junaštvo, osjećaj časti jedva da izgledaju ovozemaljski. Zašto su Srbi odabrani kao narod kome su natovareni svi gresi, zašto su optuženi za najneoprostivije užase, iako su oni toga manje uradili nego drugi i, ako im se dogodilo da budu malo žešći, to je pre bilo usled sklonosti za očuvanjem ili radi legitimne odbrane nego iz nečovečnosti? Ali, primetio sam, ima ljudi kojima se pripisuje kao zločin što neće da umru. To je slučaj i sa Srbima: Turci su ih nabijali na kolac pokušavajući, nekoliko vekova, da ih okrenu Muhamedu i u tome nisu uspeli, Austrougarsko carstvo ih je sterilizovalo, ustaše masakrirale, bili su jeftino prodati komunizmu na konferenciji u Jalti, obezglavljeni od strane hrvatskog diktatora Tita, a oni su još uvek tu, opstajući u svom biću, nastavljajući da održavaju u životu tu neopipljivu i beskrajno dragocenu stvar kakva je nacionalna duša. Filozofi, intelektualci, profesionalni humanitarci, vlade, Ujedinjene nacije, sud u Hagu, svi pritiskaju Srbe, ubijaju ih ili klevetaju.

Pitamo, zašto su odabrani za žrtvenog jarca? Zbog nekih od onih tajnih razloga za kojima vrlina, ako je oprezna i pronicljiva, mora da traga sve dok ih, ako ne identifikuje, ono bar nasluti. Najočitiji od ovih razloga je taj što Srbi nisu po bontonu, odnosno nisu u skladu sa političkom modom. Oni imaju tri mane, prva je što se nalaze u situaciji seljaka koji brane svoju zemlju. To baš nimalo nije otmeno u očima svetskog mnjenja koje zahteva da se bore za ideje a ne za parče povrtnjaka ili za neku staru porušenu crkvu. Njihova druga mana je što su pravoslavci … Treća mana Srba, i verovatno ona koja se najteže može oprostiti, mada nikada nije bila pominjana, je blisko prijateljstvo koje su oni osećali prema Francuskoj, i koje im je Francuska, doskora, uzvraćala. Sa nama, Srbi su dobili rat iz 1941. godine, taj rat o kome se više ne govori, čiji se tragovi grozničavo brišu ili se iskrivljuju kako bi sporna slava za rađanje modernog sveta u potpunosti pripala ekumenskom puritanizmu“.»

Sutra ću redigovati ovaj tekst, dopuniti ga i objaviti na svom blogu.

Obećah da ću narednog dana tekst povodom presude Karadžiću redigovati i dopuniti pa na blogu objaviti, ali nakon što na tv čuh i internetu saznadoh neke stavove i komentare na presudu, zažalih što sam obećanje dao. I da me obećanje ne obavezuje da to učinim, tekst koji slijedi ne bih ni pisao. Ne mogoh to učiniti sutradan već tek evo desetak dana kasnije. Manifestovanom pometnjom kod zvaničnika i političkih komentatora povodom presude Karadžiću bio sam toliko zblanut (konsterniran) da mi se ogadilo da u vezi nje napišem ijednu riječ još. U umu, kao eho u ušima, odzvanjalo mi je danima Dučićevo, da čovjek ne može nikad reći toliko mudrosti, koliko može prešutiti gluposti. 

Ponavlja mi se isto kao pred rasturanje Jugoslavije i na početku rata u BiH, kada sam imao utisak da su ljudi oko mene poludili, a da sam ja ostao normalan. Bez obzira na svjesnost i uvjerenost u svoje mentalno zdravlje, u takvoj ne/prilici ne može da nam ne padne na pamet narodna poslovica: ako ti tri čovjeka kažu da si pijan, a ti misliš da nisi, ipak valjaj se u blatu, kako to čine pijanci. Ovu izreku mi je kao asistentu, kad sam se opirao jednoumlju u Titovom režimu, često ponavljao profesor, koji me za asistenta i primio, uz zahtjev vlasti, da bi me preoblikovao. Nije uspio, a tokom rata u BiH on je promijenio nacionalnost, iz pragmatičnih razloga, a ja ostao moralno neukaljan, iako sam morao proći kroz glib nacionalšovinizma. 
 
Moguće da će mnogi čitaoci ovog teksta na kraju reći: ‘on navede šta je Dučić rekao o saopštavanju mudrosti i porešućivanju gluposti,’ a pokaza da Dučića nije poslušao, pa piš-aj-ući (uz vjetar) ne reče ništa od mudrosti, a ne prešuti ni gluposti. 

Da bih oponentima pokazao kakve su im šanse u hulenju na mene, navešću kraći izvod iz knjige Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje (2003.) iz poglavlja Poruka bogumila. Za moto tog poglavlja odabrao sam spoznaju velikog indijskog filozofa Radakrišnana, a ona glasi: “svijet bi bio religioznoji kada bi se iz njega uklonile sve religije”.  

«Svi prosvjetljenici govore, svaki na svoj način, jedino o spoz­na­jama ili otkrovenjima do kojih se dolazi prosvjet­lje­njem. I stanje pro­s­­vjetljenja ima svoje stepene, niže i više. Najviše stepene prosv­jetljenosti dostizali su, kako ih volim imenovati, Veliki Prosvjet­ljenici. Na njiho­vim spoznajama njihovi učenici i/ili sljedbenici nakon nji­ho­ve fizičke smrti gradili su učenja koja su se ofor­mlji­vala u insti­tu­cio­na­lizovane religije, koje su se dijelile u posebne pravce, često među­sobno vrlo suprot­stav­ljene, pa čak i neprijateljski raspo­ložene jedan pre­ma drugom. To je dolazilo odatle što vlastoljubivi sveštenici nisu težili spoznaji Boga, već name­tanju svoje volje drugima, utje­ri­vanju ljudi u suru, u tor. Nad stadom se relativno lako us­postavlja kontrola, jer instinkt stada, ovce-vjernike na­go­ni da se tiskaju u grupu, a tako ih je lako nadgledati.

Usmjeri li duhovni učitelj pravilno učenike ka Bogu – a pros­vjet­ljenik će uvijek samo tako postupiti – oni mu se više nikada neće vratiti kao učenici, već, moguće, jedino kao nje­mu ravni, kao pros­vi­je­tljeni, a pravi učitelj upravo to jedi­no i očekuje i jedino je što mo­že da poželi, pošto je sve svo­je druge želje zadovoljio. Vaše sa­m­o­u­sre­dištenje je jed­i­na moja želja. Sve individualne želje sam (pro­svjet­lje­njem) zadovoljio i smisao svog ovoze­ma­lj­skog postoja­nja ispunio. Čita­lac moje knjige će pri­mi­je­titi u njoj me jedino intere­suje nje­gov duhovni na­pre­dak, i ukoliko ga on postigne, biće to moje ve­liko zado­vo­lj­stvo, a ne skrivajući želju da se nikada ne su­­s­­ret­ne­mo. Ovo sam naveo zgađen že­ljom kod raz­n­o­­raz­nih: maharišija, mahe­š­varananda, saibaba, slavin­skih i mnogih drugih, njima sličnih, da se oko njih vrti buljuk idolopoklonika-imitatora, a kada neki od tih od­bje­gne i dođe k meni, tada očito vidim novu vrstu zamajavanja na djelu.  

Suštinu problema imitiranja, pri nastojanju zado­vo­lje­nja religij­skog osjećanja, uočio sam i prije nego sam o tome čitao kod Junga, koji je taj pro­b­lem naučno razjas­nio naj­pot­puni­je do sada. U me­todu naše joge podrobno sam pre­nio to objašnjenje, upo­zoravajući učenike da ni ­je­dan od njih ništa neće postići u oblasti du­ha, ukoliko bu­de nastojao da me opo­naša. Opo­­na­ša­njem se postaje samo imitato­r, a nagon samo­ost­va­renja ili reli­gijsko osje­ća­nje se bude i za­do­voljavaju jedino na indi­vidualan, samo­svojan, a to ujedno znači i na originalan način.

Međutim, kao što voda prirodno teče naniže, tako je čovjek sklon religijskom imiti­ranju, a otkriti sopstvenu stazu do praslike Boga u sebi, najsličnije je kao da vodu natjerate da teče naviše. Onaj ko to postigne, on zna da sprava ili lje­s­tve kojima se on uspeo do arhetipa Boga, drugima ne znače ništa do ohrabrujući po­d­sticaj da i oni za sebe grade svo­je, njegovim samo slične, ali oba­vez­no prilagođene indi­vi­du­alnoj težini i širini, pošto je pr­o­laz do božanskog u sebi uzak i indi­vi­dualnog je oblika, pa zato tome moraju odgova­rati individualne ljestve, a tuđe za­ista ništa ne znače, sem što one mogu biti podsticaj, putokaz i ohrabrenje.

Religijski imitatori – izgubljeni na putu ka Bogu – misle da je pr­o­­l­az do Njega standardizovan i, upravo zato, nijed­an od njih ni­ka­da do Njega (u sebi) ne stigne. Ali energetski (negativni) naboj koji se u nji­ma skuplja – slično kako je to Rajh zapazio da se dešava kod or­ga­s­tički nesposobnog čo­v­­jeka, koji, iako ima seksualne od­no­­se, ne shvata zašto os­taje erotski nezadovoljen – oni, da ih taj naboj ne bi raz­nio, nesvjesno, u višere­li­g­ijskoj sre­dini usmjeravaju ka oni­ma ko­ji su druge religije. A pošto su i ti drugi u sličnoj situ­aciji, onda se stv­a­­ra pro­s­­tor na kome je varničenje ne­ga­ti­v­n­ih energija “normal­an” na­čin međusobnog komuni­cira­nja, sve dok var­ni­če­nje ne pređe u si­je­­vanje i grmljavinu (topova).

Tako je u više­religioznim sredinama ili u graničnim obla­­stima dvije ili više religija, čovjek druge vjere sub­jekt na koga se ne­svje­sno usmjerava, projektuje, naku­p­ljena mrž­nja kod vjernika-imitatora prema sebi samom, a ta mržnja izvire iz njegove nesvjesne krivice zbog nemo­gu­­ć­­nosti da on svo­jom religijom zadovolji religijsko osjeća­nje. Užasna po­d­svjesna strepnja od iskrsavanja krivice čovjeka čini nad­menim i spremnim na kavgu pa i ubistvo, jer sve je prih­vatljivije nego suočenje sa sopstvenom duhovnom bijedom.

Religijski imitatori su nevjerujući ljudi, u njima je reli­gi­o­zno osje­ća­­nje zatomljeno i oni zbog toga u suštini, ali nji­ma nesvjesno, mr­ze sebe, ali ko bi mogao živjeti ako bi znao šta zaista nosi u sebi. Zato se, za ovakav slučaj kao i inače, Priroda pobrinula, radi samoodrža­nja, da se nesvjes­no i automat­ski podsvjesni sadržaji, pa i nesvje­s­na mr­ž­nja prema sebi, projek­tuju napolje, na druge ljude. Tako ljudi postupaju i u homogenim vjer­s­kim zajednicama, ali je tada teže pre­poznati, na primjer u nemi­lo­srdnoj konkurenciji ove i one vrste, da je riječ i o ispoljavanju mržnje čovjeka prema čovjeku (Hobsovo: homo ho­mini lupus) zbog njihove nemo­gu­ćnosti da međusobno ispo­ljavaju istinsku ljubav. Iskus­tve­no sam spoznao da se kanal opšteljudske lju­­bavi ši­rom otvara ako se adekvatno ispoljava religiozno osjećanje, odnos­no zadovoljava nagon samoostvarenja, jer na odgo­va­ra­ju­ćem stepenu duhovnog rasta intelektualna i osjećaj­na funkcija se integrišu, skoro, u jednu funkciju.

Energetski rezervoar iz koga ističu ljubav i mržnja u nama je jedinstven. Možete sebi zamisliti da se iz njega granaju dvije cijevi kroz koje mogu iz nas da teku ova os­je­ćanja, a jedna klapna regu­­liše (naizmjenično) njihovu pro­pu­s­nost. Klapna normalno nema mo­gu­ćnost stepenastog pokretanja već jedino preskakanja s jednog otvora na drugi. Tako kada je jedan otvor, npr. onaj za ljubav, pro­pu­­­san, drugi (onaj za mržnju) je zatvoren. Ali ukoliko regulator otvo­ra za opšte­ljudsku ljubav zakaže, te taj otvor bude zatvoren, to u energetskom rezervoaru stva­­ra pritisak i klapna “preskoči”, te se otvori kanal za isticanje mržnje, i čo­vjek tada razumom nije u sta­nju da nadvlada osjećanje mrž­nje koje iz njega kulja. Slično se do­ga­đa i u odnosima među ljubavni­cima, kada iz nekog razloga klapna zadrhti pa preskoči. Oni tada razu­mom ne mogu skoro ništa učiniti da se ne ponašaju gru­bo prema osobi koju su koliko do maločas obožavali. Me­ne su odnosi među zaraćenim naro­di­ma u BiH tokom rata podsjećali na svađe i tuče biv­ših ljubavnika, ili, bra­će ko­ja su se dugo sporila oko naslje­đa, a onda se naje­d­nom šče­pali za vratove. Ali, nažalost, izos­talo je nešto što bi bilo normalno, da se pojavilo. Naime, dok se ljudi tu­ku ili ratuju, razjareni podsvjesnim sadržajima psihe, koliko je jači nesvjesni poriv da se drugog nadjača ili ubije, kas­nije, kada se tuča ili rat okončaju, bilo bi normalno da se pojavi osjećaj krivnje, kako se kaže, griže savjesti i žala za uči­njenim, što bi bio znak jakog podrhtavanja klap­ne pred nje­no preskakanje i ponovno otvaranje kanala za ljubav. Umjesto ovoga kod nacija u BiH doš­lo je do ne­k­og velikog kvara na regulatoru klapne i ona se zaglavila.

Ranije sam objasnio da se ovo dogodilo zato što je do kraja neizračena mržnja, Dejtonskim sporazumom, ugu­ra­na ponovo u podsvjesno, ili tačnije, samo je stavljena pod kon­­tro­lu svjesnog, što znači da ona i dalje zrači negativno. Problem međunacionalne i religijske mržnje, čijom žrtvom će posebno biti osobe koje su bile djeca ili omladina tokom rata, treba biti jasno osviješćen i kao činjenica prihvaćen. Tako ga je jedino moguće prevazići. Međutim, ako bolest lije­­či­mo lije­kom koji je kontraindikativan za naš organizam, mi tako nikada nećemo ozdraviti. Religije su ko­ntra­indi­ka­tivan faktor u našem nastojanju da duševno ozdravimo i ako nam je stalo do zdravlja od njih moramo krenuti.»

Bez obzira na to šta sam sve izgubio i morao proživiti zbog međuvjerske i međunacionalne mržnje – muslimanski fanatici su 2009. godine ubili mog brata, povratnika na zgarište dvije kuće u Glavatičevo kod Konjica, a jedna je od 6 soba sklepana da ima dvije – ostao sam imun na virus mržnje i nedavno su moje simpatije tokom meča Nadal – Džuhmur bile prema Damiru, iako cijenim Nadalov doprinos svijetu tenisa.  

(Knjigu iz koje je prethodni izvod htio je objaviti direktor jedne poznate izdavačke kuće u Sarajevu. S obzirom da smo poznanici, rekao sam mu da ogledni primjerak treba pročitati i onda se odlučiti. Pročitavši knjigu, musliman je, zahvalio mi se i rekao da je knjigu objavio vehabije bi mu zapalile sve knjižare u gradu, pa sam knjizi sâm bio izdavač. Pored ostalog u knjizi je najvispreniji osvrt na Kur’an i islam, kao religiju, do sada u svijetu objavljen. Ko taj osvrt pročita tome postaje jasnije ovo što se sada događa u islamskom svijetu, u BiH i inače u svijetu).

A kako nakon ovog navedenog iz knjige, davno pisanom, da nastavim pisati o presudi Radovanu Karadžiću, mom revolucionarnom drugaru iz ’68. i kasnije dragom sagovorniku, sve dok nije usrljao u politiku, što se kaže: k’o prase u surutku? Narodna izreka govori da kad prase usrlja u surutku, surutka potom nije za pijenje – prosipa se.

Alija Izetbegiović je bio vjerski fanatik, opsjednut idejom (saopštenom u Islamskoj deklaraciji), a izazivanjem rata u BiH praktično provedenom da na Balkanu bude posijano sjeme ekstremne sekte islama, vehabita, i uz to stvorena rampa, s koje će se ta pošast (kobna i po sami islam) lansirati i praktično infiltrirati u Evropu. Shvatio sam šta Alija smjera osnivanjem SDA i zato sam upozoravao Radovana da mu Srbi, osnivanjem svoje stranke, ne trebaju omogućiti da se dočepa vlasti. Ali Radovan, egzaltiran mogućnošću da on, preko srpske nacionalne stranke, bude dio vlasti u BiH, potpuno je bio slijep gdje će to Srbe i BiH odvesti. Tada nisam mislio na rat, već na dezintegraciju postojećeg bh. društva, koje još nije bilo doseglo punoljetstvo, a s obzirom na njegovu multietičnost povampirenje vjerskog fanatizma, prvo kod Muslimana, najavljivalo je pucanje bh. društva po vjerskim šavovima. Sjetite se pauze tokom zasjedanja Skupštine BiH za džumu (muslimansku molitvu petkom u podne). Tada sam se zadesio na studijskom boravku u Njemačkoj. Kolege su bili začuđeni kakav se to vjerski običaj uvodi u dijelu jedne evropske države, tada Jugoslavije. Kasnije će Radovan reći da je zajednički život u BiH bio moguć dok se vjere nisu uključile u javni život, a da je potom nemoguć. Bio je u pravu, ali nije mogao shvatiti ili prihvatiti koliko je tome on sam kumovao svojom pohlepnošću za vlašću. Upozoravao sam ga ranije na opasnost koju će po bh. društvo imati Alijina ideja o reislamizaciji Muslimana.   

Pisao sam da Srbi nisu mogli skužiti zašto je Alija na osnivačkoj skupštini SDS rekao da je bio zabrinut hoće li Srbi na izborima imati svoju nacionalnu stranku?. Pa bio je zabrinut zato što je znao da bez srpske nacionalne stranke on se neće uspjeti dočepati vlasti. Ne krijem, bio sam među rijetkima koji je javno kritikovao komunističku vlast zbog Alijinog progona povodom njegove knjige Islamska deklaracija. Da je ta knjiga početkom osamdesetih godina javno prodavana u knjižarama, umjesto što je ilegalno dijeljena, saznali bi šta nam to Alija sprema i spremnije bi dočekali 1990. godinu.

Meni neki – oni za sebe drže da su veleumni – prigovaraju da se falim da sam ovo i ono saopštio prvi, a da to i nije tačno, pa tê pozivam da izvole javno saopštiti ko je od njih, prije mene, rekao da će vehabiti za bh. muslimane biti najveća opa­snost po nji­hov id­en­titet. Sada, petnaest godina kasnije, to primjećuju mnogi, pa i Dževad Galijašević, stručnjak za terorizam, koji uvoz vehabita u BiH smatra glavnim problemom po identitet bh. muslimana-Bošnjaka.

Pisao sam da istorija svijeta kazuje da su oni koji su bili fanatici i opsjednuti fiks idejama – Alija je bio jedan od takvih, kao i Hitler – uvijek, pored zla kojeg su nanosili drugima, veliko zlo su činili i onima koje su predvodili – svom narodu.  Alija je imao fiks ideju – kako je pisao 1970. – da se “kroz obnovu islamske vjerske misli stvori jedinstvena islamska zajednica od Maroka do Indonezije”. Ovo je dokaz megalomanije, a megalomanija je jedan od vidova ispoljavanja paranoje. Za informiaciju, evo šta u Rečniku psihologije Žarka Trebješanina piše pod odrednicom paranoja: „Psihoza kod koje su dominantne fiksne ideje – ideje veličine, ideja posmatranja i ideja proganjanja. Uz čvrstu uverenost u sopstvene fiksne ideje, inteligencija kod paranoika je, inače, očuvana, te se otud bolest, ponekad, naziva i 'razumnim ludilom'“. Alija je često govorio da jedno misli do podne, a sasvim drugo popodne. Zar je to dokaz za normalnost? Inšallah!

U šali po nekad kažem da je jedan od dokaza da su Muslimani-Bošnjaci potomci Srba i taj što i oni kao i Srbi najviše veličaju i slave one koji su ih gurnuli u propast. Alija je, radi ostvarenja svoje fanatizovane, fiks ideje, a uz pomoć reisa Cerića, bh. muslimane, umjesto u dženet, kako im je obećavao da će biti ako ga slijede, uveo u čikmu džehennema.

Radovan nije nikada u sebi aktivirao istinsko religiozno osjećanje. Ono je univerzalno i iznad je svih konfesionalnih vjerovanja. Ono je u dubinama nesvjesnog dijela psihe i do njega se stiže dugim, teškim i mukotrpnim postupkom, a ne pukim vjerovanjem u ovu ili onu teoideologiju.  Ko ovo iskustveno ne spozna, nikad ne osjeti šta je religiozno osjećanje zaista. A onaj ko njegove blagodati doživi – kako je slučaj sa mnom – on o tome može pričati ili knjigom poučavati druge, ali taj ne može koketirati – kako su to činili Alija i Radovan – sa zvaničnim vjerskim instituticama. To je pokazivalo da su oni vjerski imitaori, a religijske institucije su koristili radi zadovoljenja svoje pohlepe za svjetovnom vlašću. Hakija Meholjić je za Aliju rekao da je loš čovjek, a kako loš čovjek može biti dobar vjernik? Po radikalnom tumačenju Kur’ana – može. Po Alijinoj ideji u Velikom parku u Sarajevu ima aleja šehidskih mezara. Na nišanima je 154 ajet iz Druge sure Kur’ana: “Ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi ne znate!” Evo kako sam Radovanu prigovorio zbog toga što je nasjeo da u vezi vjere oponaša Aliju:

«Crni Radovane, žedno tumarajući za vlašću, pošto si je tražio u prostorima ljudskih obmana, iluzija i laži, ti si na­ba­sao na sveštenike, koji su se tu zatekli kao na svom terenu, kao na  grun­tu 1/1. Ugledavši se, od­mah ste shvatili, i to je jedino što ste bili u stanju da shvatite, da ćete svoje ciljeve – nakon ras­ta­ka­nja komu­nističke ideolo­gije: ponovnog duhovnog za­mla­ći­vanja naro­da i njegovog materijalnog poharavanja, sa svr­hom va­šeg ličnog i grupnog koristoljublja – postići udruženo jednos­tav­nije ne­go što bi vam to bilo izvodljivo pojedinačno. U tu svrhu ste ot­po­­­če­li da oponašate, trapavo i karikaturalno, one na koje ste pro­jek­to­­vali svoju mržnju, dok ste tim, čovjeka nedostojnim osje­ćanjem, opijali narod, tako kao da je ono neko božansko piće.»

Alija se nije ostvario kao pravnik, Radovan kao psihijatar i oni su nakon osnivanja u BiH nacionalnih stranaka, kao čelnici stranaka tražili kompenzaciju za svoje komplekse niže vrijednosti. U cilju da imaju osjećaj moći uortačili su politiku i vjeru, što je bio najizgledniji način da se obe nacije i vjere gurnu u ambis.. Njima slični ljudi hrlili su im u zagrljaj, što se kaže, ko muha na govno. I tako se u BiH zagovnalo toliko da sad stanovnici BiH grcaju u govnima. Sljepci: AČKOSUM!

Mene ste natjerali, prvo tokom rata u izbjeglištvo, a nakon rata (2013.) u egzil. Koliko god da poznajem dubinsku psihologiju, aktuelno ludilo naroda u BiH ne mogu da “progutam”. Često kažem da onaj ko nije iskusio strahote vjerskog rata, a rat u BiH je bio u prvom redu vjerski, taj o ljudima ne zna ništa, bez obzira koliko mu je teoretsko znanje o čovjekovoj psihi. Vjerske ratove nikad nisu vodili stvarni vjernici, već vjerski imitatori i fanatici. A kad fanatik krene na fanatika, na djelu je potpuno pomračenje uma.

Zbog toga me često spopada želja da o ratu i portatnom periodu zašutim do smrti. Što sam bitno imao reći za liječenje pojedinca od neurotičnosti do ozdravljena i nacije (Srba), napisao sam i niko to od izdavača nije htio objaviti. Svojih pet knjiga publikovao sam kao autor-izdavač, što se može vidjeti na mom sajtu: www.durmitara.com. Štampari i knjižari su me izvarali i bankrotirao sam, a moje knjige su nepoznate. Osjećam da ispaštam Isusove muke. Ovakvo pisanje nije za ove stranice, ali ...!?

Pišem u jednoj od knjiga: «Bio sam od mladih dana optimista i kao asistentu na univerzitetu jedan profesor, kad sam mu prigovorio da mi se čini da postaje pesimista u pogledu mogućnosti uticaja intelektualaca na društveni sistem, napisao je na salveti u restoranu: optimista + iskustvo = pesimista. Ovo me ponuka da napišem, po uzoru na pjesmu Branka Radičevića Kad mlidija umreti sledeće: O knjige moje, jadna siročadi, djeco moja jedina. S neba svukoh dugu i njome vas ogrnuh, nakiti sjajnijem zvjezdama i obasjah sunčanim lučama ..., a sada u traljama otac vas ostavlja!» 

Radovana, kao psihijatra, nisam mogao privesti k svjesnosti da je nesvjestan šta čini, pa kako da čitalac ovog teksta shvati da i ovdje, a tek u knjigama, postupam tako da govorim više mudrosti, upravo tako što ne prešućujem gluposti.

Lista gluposti na koje bih se htio osvrnuti povodom presude Radovanu je podugačka. Skratiću:

Nakon Alije Izetbegovića, kojeg jedan moj poznanik Bošnjak uvijek imenije kao Izmetbegović, na čelo stranke je došao Sulejman Tihić, pravnik. Kao član predsjedništva BiH ili presjedavajući, on podnosi Ustavnom sudu BiH zahtjev za preispitivanje ustavnosti naziva srpskog entiteta Republika Srpska? Sud odlučuje, razumljivo, da je naziv ustavan jer se sadrži u Usravu BiH. Nakon ovoga u svakoj iole uređenoj državi, dotični gospodin bi morao podnijeti ostavku na položaj na kome je, jer je pokazao da ga je mržnja prema Srbima toliko obezumila da je pokazao da je opasan na čelu države po državu. A u BiH, sve se svelo na “ujeo vuk kenjca”. Bošnjaci ne vide ništa neobično što je njihov član Predsjedništva BiH pokazao totalnu stupidnost time što je Ustavni sud pitao da li je ustavno ono što u Ustavu piše. (SIC!)

Nakon Tihićeve smrti, koji je bio, metaforično rečeno, u SDA “prestolonaslednik”, dok “malodobni” Bakir Izetbegović se ne “oumi” i postade spreman da preuzme kormilo, kojim je njegov otac, kormilajući, BiH zavio u crno. Bakirov zahtjev Ustavnom sudu BiH za ukidanjem dana RS i odluka suda, uz podršku zahtjevu stranih sudija, da taj dan treba ukinuti pokazuje kontinuitet mržnje čelnika SDA prema Srbima. Time je faktički pokazano da je BiH, takva kakva je, neodrživa i da je težnja Bošnjaka za dominacijom razgrađuje više od Dodikovog opiranja dominaciji. Svaka akcija, pa bila ona ogrnuta i u prefiks demokratska, izaziva reakciju. Bakir ne shvata da je Alijina akcija svojevremeno uslovila Radovanovu reakciju i da je zbog toga u BiH došlo do rata. U jednoj emisiji (na tv FACE) predložio sam da BiH treba preimenovati u Franknštajnija i da u toj državi-monstrumu treba uvesti prosvjećenu diktaturu, kao jedino spasonosno prelazno rješenje. Postojeća diktatura je duplo neprosvjećena. Kakvi domaći, takvi i stranci.   

Sjećajući se Dučića, osmotrimo Bakirovu izjavu da će agent BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu razmotriti mogućnost obnove postupka BiH protiv SRJ, sada Srbije, za agresiju na BiH i genocid.

Povodom toga Vlada Srbije održava sjednicu sa samo jednom tačkom dnevnog reda: presuda Radovanu Karadžiću i kakave posljedice ona može imati po Srbiju, jer je B. Izetbegović najavio reviziju tužbe?

Pitam se zašto Vlada Srbije čini takvu glupost, a na njenom čelu je pravnik? Iako nisam pravnik, još imam moć zdravorazumskog promišljanja! Poznato je da BiH može podnijeti reviziju tužbe protiv Srbije do februara 2017.  godine. Prema praksi Tribunala, nema nikakve šanse da presuda Radovanu u drugostepenom postupku do tada bude pravosnažna. Čemu onda da Srbija brine od obnavljanja postupka? Koji sud, međunarodni valjda posebno, može na osnovu nepravosnažne presude da prihvati obnavljanje nekog postupka, koji je moguće pokrenuti samo na osnovu novosaznatih činjenica? Da li nešto, bilo što, iz nepravosnažne presude može biti osnov za obnavljanje postupka?

Dođe mi da napišem, ali neću: korumpirani i stupidni srpski političari, ne sramotite svoj narod! Nisu svi Srbi pohlepom zasljepljeni kao vi. Ima nas nekoliko – normalnih! Ali nažalost, sad je tako da izluđene mase, gomila drži vas nemoralne za normalne, a stvarno moralne niko nizašto ne zarezuje.
A ...uh! Omače mi se! Dragi Njegoše, svaka ti je zlatna, kao i: “Nema veće bruke od starosti!”

Jedna od uobičajenih boljki Srba, ali ne samo nas, je što svi misle da sve znaju o onome što se zove politikom. Svi mještani sela gdje sam imao vikendicu i zatekao se početkom rata, nakon što sam odbio ponude za mjesto ministra, a i učešće u tv emisiji na jednu ekonomsku temu, smatrali su da nisam normalan i da se oni u politiku razumiju bolje od mene. Onda sam im skresao da zapamte kad se rat završi da će sve lilčiti na seosku kavgu. Jedni ce biti u grobu, drugi invalidi a treći u zatvoru. Uz to još sam dodao da dobro upamte, da još od austrijske vlasti do ove srpske, srpska će biti najgora. Kasnije su se išćuđavali kako sam to unaprijed znao. Znao sam na osnovu toga kakvi umni sljepci su i kod Srba, a i ostalih, umislili da su sposobni kad preuzmu vlast i da kreiraju novo državno uređenje. Njihova umišljenost se ne razlikuje od toga kao kad bi neki traktorista pokušao da upravlja helikopterom. Možda bi ga slučajno i znao podići u vazduh ali ga sigurno ne bi znao bezbjedno spustiti na zemlju.  

U Otvorenom pismu Radovanu pišem, povodom Alijine izjave (2000.) da naslućuje konture jednog ružnog projekta za Bošnjake i Cerićeve da su Bošnjaci prihvatili igru (sa Zapadom):

«Politika, a naročito podmukla i vješta, kakva je npr. ova Novog svjetskog poretka, ima pored vidljive i drugu stranu lica na koju je veoma teško baciti pogled dok je aktuelno ono što ona režira.
Oni koji se odluče da politički predvode (male) narode, trebalo bi da budu ljudi takvih sposobnosti da su u stanju svojim umom bar unekoliko zaviriti i na onu drugu stranu politike moćnika, jer ti moćnici sada nerazvijene narode porobljavaju na perfidan način: prvenstveno preko njihovih despotskih vođa, nekom zabludom zaslijepljenih i/ili potkupljivih i potkupljenih. A za ovo smo mi, Srbi i Bošnjaci, toliko eklatantan a tragičan primjer, da će on nekada biti navođen, što se kaže, kao školski slučaj te vrste.
U prosvjećenom svijetu politika je i projekat i igra, a samo kod naroda kao što smo mi, Balkanci, ona može biti i diletantska avantura svakojakih opsesivaca. Projekat je – a da li ružan ili lijep, zavisi s koje strane ga se gleda – u smislu da se sve do najmanje sitnice prethodno proračuna i potom se tačno zna šta se određenim političkim potezima želi postići. Realizacija projekta je i igra, po komponenti da se tokom realizacije projekta nastoji protivnika ili pridobiti ili zavarati, zavesti, nadmudriti i tako nadigrati.»

Mi smo nadigrani, nasamareni, porobljeni, na prosjački štap dovedeni, ali ni štapova nema dovoljno. A zašto? Kako pišem u Pismu Radovanu «nizašto, osim da bi bile zadovoljene ideje umišljenika, koje si, na srpskoj strani u BiH, ti predvodio. (Tokom rata svaka strana je informacije o svojim zločinima skrivala, a tuđe uvećavala, ali istina po malo izlazi na vidjelo). ... Druge strane ovim ne branim od toga što su tvoju stranu plagirale – ili, što su potpuno autohtono, u sferi ljudskog zla nabasavale na isto, slično, pa i na još monstruoznije – ali njihovo ponašanje ovdje nije predmet razmatranja, sem uzgred».

Bošnjaci mi nikad neće oprostiti ovu riječ: monstruoznije, a odnosila se na poturanje da su Srbi počinili najmonstruoznija ubijanja civila u Sarajevu i da su krivci za ono u Srebrenici, što su režirali Klinton i Alija.  

Rasim Kadić laže da je od Radovana čuo da je spreman žrtvovati 150 hiljada ljudi da bi BiH ostala u Jugoslaviji. Pouzdano znam da Radovan takvu ni pomisao nije imao. Naprotiv, on je umišljao da će JNA vrlo lako umiriti Muslimane i da će oni odustati od osamostaljenja BiH. Jedan moj bivši student, koji je imao visok položaj u vojnoj industriji, povjerio mi se – zbog čega je uskoro potom bio uhapšen i s posla otpušten, jer nije prihvatio upozorenje da je moj stan ozvučen, a u što se uvjerio u zatvoru – da je putovao u Argentinu i u Njujork radi nabavke oružja za Muslimane. U razgovoru mi je rekao i ovo: Alija je u uskom krugu, gdje je i taj moj bivši student bio prisutan, obznanio da Muslimani trebaju biti spremni žrtvovati 200 hiljada svojih da bi BiH nakon rata bila uređena po šerijatu. Ako sam ja znao za takvu Alijinu namjeru, i kasnije je u nekoliko navrata čuo od Bošnjaka, koji nisu znali da je ja znam, onda vjerovatno da za nju znaju i mnogi drugi. U Kadićevom intervjuu za Anadoliju može se vidjeti verbalni slučaj “Markala”. Ko se imalo razumije u psihologiju, ako je ikoliko obratio pažnju na izraz Rasimovog lica tokom intervjua, mogao je zaključiti da on laže.     

Tribunal je prvi put konstatovao da su Muslimani/Bošnjaci činili zločine koje sam nazvao monstruoznim. Ali da je Radovan otišao u Tribunal već 1996. ili bar 2000. g., kako sam od njega u Pismu tražio da učini, mnoge presude Srbima, posebno ona Krstiću, bile bi drugačije i po Srbe manje nepovoljne.

Ovako sam Pismo Radovanu: «Ali šta ćemo sada Radovane, šta je tu je. Da se prepiremo oko toga ko ima pravo, a ko je u zabludi, koliko je ko kriv i slično, nikuda ne bi vodilo. Zato je pametnije da se činjenicama pogleda u oči. A ono što je i tebi i Srbima koji su te slijedili najteže prihvatiti je: da si ih ti olako uveo u jedan strašan rat u kome su oni gubicima totalno poraženi i nasamareni, ali da bi njihov šok od tog saznanja bio ublažen, a tako se i naša agonija produžila u nedogled, od strane glavnih (inostranih) mentora rata, za privremeno je Srbima data jedna Iluzija (moguće obećana ti još onda kada te se na rat podsticalo) kako ne bi mogli da se žale, a i da imaju čime, u smislu međusobnih svađa, da se bave, ali će se kad-tad ta pločica, planirana za jedan neostvareni mozaik, pokazati neupotrebljiva za bilo koju drugu smislenu namjenu.»

Pod Iluzijom sam mislio na Republiku Srpsku. Ne trebaju mi ničiji aferimi za dalekovidost. Dovoljno mi je da sam se na vrijeme pobrinuo da ne budem u RS kad se ona “osamostali”. Aleksa Buha, nakon što sam mu poklonio Pismo Radovanu, bilo je to na sajmu knjiga u Beogradu (2001.), preksutri dan je došao na štand i ljutito mi rekao: “Pobrini se na vrijeme gdje ćeš biti kad se RS osamostali. Bićeš prvi koji će u RS biti persona non grata”. (Milošević je u telefonskom razgovoru s Mladićem,1996., koji se može čuti na Youtube, za Buhu rekao da je kreten a za Karadžića da je idiot).

Ovakve kvalifikacije za Buhu i Karadžića su sramotne za Miloševića. Oni se u politici nisu snašli, slično kao ni on. Ovo što je Milošević za njih rekao kao za političare, može da se kaže i za sagovornike prisluškivanog telefonskog razgovora.

U predgovoru ćiriličnom izdanju Otvorenog pisma Radovanu Karadžiću, 2001. godine sam pisao:
«Očekujem da će ova knjižica čitalačkoj pub­li­ci biti zani­m­ljivija kada bu­de na vidiku ras­p­let u tragikomediji Karadžić, nego dok se Rad­o­van Karadžić, kao optuženik Haš­k­og tribunala, koje­ku­da skri­va. Ovdje slobodoumni pojedinac, koji od svoje dva­de­set pete godine ne pripada nikakvoj orga­ni­zaciji ili politi­č­koj par­tiji, a iz SKJ izbačen je zbog svoje slobodoumnosti 1968., poka­za vrlo rijetku moralnu hra­brost da svom naro­du ili, tačnije, ve­ć­i­­ni u nje­­mu, tre­s­ne isti­nu u lice: da je taj narod u sud­bo­nos­n­om času sv­o­­je isto­ri­­je bio od svojih političkih vođa – koji su od zapa­d­nih struč­nja­ka za psihološki rat bili pre­po­znati kao vrlo pogodni za os­tva­re­nje nji­ho­vih ciljeva ovdje, a potom dodatno iz istih centara i nji­ho­vih isturenih odjela bili ispro­gra­mi­rani – zalu­đen auto­des­t­ru­k­tiv­nom mitologi­jom, od koje nesvjesno boluje, i preko te bolj­ke, nje­n­im akti­viranjem na perfidan, a sis­te­matičan način u ratni am­bis gu­r­­nut, ali tako da se pokaže kao da je on to učinio zato što je zao, što je ne­tr­peljiv prema onima koji su druge religije ili nacije.»

Haški tribunal je i osnovan da perfidnim manipulacijama pokaže da su Srbi takvi, iako stvarno u većini nismo. Međutim, činjenica je da su ih političke i religijske vođe, uz veleuman savjet nekih akademika, uvele u ludilo u kome su ispali baš onakvim kako su to kreatori osvete Srbima za njihovu ulogu u dva svjetska rata režirali. Osuđujuća presuda Radovanu je jedan od mnogih dokaza za to.  

Radovan je, nažalost, kasno uvidio na šta je bio naveden ličnim i nacionalnim kompleksima i navučen od strane roja obavještajaca oko njega. Slične ose su zujale i oko A. Izetbegovića, ali se nijedan od njih nije mogao odbraniti od osinjih žalaca, kad se u “osinjak” barnulo. Vatikanu i još nekim moćnicima je bio plan – ne svima isti – da se u BiH dogodi slično ovom što se zbilo, a Radovanova je greška bila u tome što je objeručke prihvatio da s Đavolom (prvo Alijom a kasnije i sa mnogima drugim) sadi tikve, koje su narodu u BiH od 6. aprila 1992. godine počele pucati o glavu. E, sad je jedna “tikva”, koja je dugo rasla i narasla kao ogromna, pukla i u Radovanovu glavu. Bog bi dao da ga to prene iz višedecenijskog sna pa on poruči primjerak moje knjige Naša joga i prosvjetljenje – teorija i metodologija duhovnotjelesnog samousavršavanja, koju je imao jedan od njegovih šefova kabineta, koji je sada u Londonu, i dao je nekom svom poznaniku, koji je toliko pohabao čitajući je, iako su korice tvrde i uvez šiven, da je taj u ljeto 2015. od mene kupio drugi primjerak. Riječ je o knjizi koju sam Radovanu početkom 2000. htio pokloniti, uz pismo koje ću kasnije dopuniti i objaviti kao otvoreno.

Stari Indijci su otkrili kosmički zakon karme (sudbne). Hrišćanstvo ga nije pravilno pojmilo jer je to neizvodivo bez drugog, komplementarnog mu zakona, a to je reinkarnacije. Do trećeg vijeka u hrišćanstvu je prihvatano učenje o reinkarnaciji, koje je Isus donio po povratku iz Indije, gdje je bio na duhovnoj obuci, ali je kasnije takvo učenje smatrano jeretičkim. Ukratko, u indijskoj duhovnoj tradiciji se smatra da postoji direktna povezanost između kosmičkih zakona i ljudskih. Kant je to divno izrazio rekavši da za njega postoji samo zvjezdano nebo iznad njega i moralni zakon u njemu.

Radovan se ogriješio o zakon karme i zato će za života jedan djelić sužanjsta proživiti, a čemu je Alija umakao. Ali zakoni karme i reinkarnacije su neumitni. Zbog toga će ona ljudska bića, u koja bude inkarnirana Alijina duša, strašno propatiti, sve dok se grijeh Alijine negativne karme, stečen njegovim zločinačkim aktivnostima, kroz niz reinkarnacija ne iskupi, a to može potrajati vjekovima. Frojd i Jung su se saglasili da potomci mogu ispaštati za grijehe svojih predaka i do hiljadu godina, i u slučaju ako o njima ništa ne znaju. Time su prihvatili postojanje reinkarnacije.

Svjetski moćnici su Srbe, a i neke druge nacije tokom rasturanja Jugoslavije, navukli na tanak led. Srbi, prvoredno, su kroz led propali, ali po zakonu karme Moćnicima se, sad je to bar jasno vidljivo, vraća milo za drago. Mudžahedini, sveti ratnici za širenje islama diljem svijeta, u Bosni su Srbima odsjecali glave, a neki mediji Moćnika su tada to predstavljali kao da Srbi Muslimanima odsjecaju glave, a neki mediji su prema takvom postupku bili indiferentni. I, po zakonu karme, Moćnici imaju to što su i zaslužili. Naime, ono što su poturali Srbima, a Srbi se i tad ispršavali pred ratobornom islamskom pošasti, slično kao i u kosovskom boju, sad su dobili kao karmičku kaznu: zaigrala mečka i pred njihovim vratima!

Opsesivni cilj Sulejmana Veličanstvenog je bio osvajanje Beča, ali nije uspio cilj ostvariti ni nakon drugog pokušaja, a tokom neuspjeha drugog, po povratku je umro kod Sremske Mitrovice.

Za neupućene evo kratkog isječka iz knjige Vladimira Ćorovića (Istorija Srba) o Sulejmanovom prolasku moravskom dolinom u drugom pohodu na Beč:

„Sultan Sulejman nije mogao da prežali neuspeh pod Bečom i 1532. g. krenuo je na Beč ponovo. Sultan je išao sa 12000 janji­čara i 400 sluga. Carsko blago sa ćilimima i sećijama i carske žene nosilo je 50 kola, a 400 kamila bilo je natovareno carskim čadorima. Sultanovu ličnu gardu sačinjavalo je 2000 spa­hi­ja i 1000 sulahija. Uza nj su išle četiri paše i 2000 najotmenijih Turaka. Čitava turska vojska cenila se na 200000 dobrih boraca; 30000 kamila prenosilo je municiju i drugi pribor za artiljeriju. Među Turcima se nalazilo i 8000 hrišćana. Kod Osjeka pridružio se toj impozantnoj sili i despot Stevan“.

E, vidite! Sulejman Veličanstveni svojevremeno ni sa 200 hiljada vojnika nije uspio ući u Beč, a sada je u tom gradu glavni evropski centar za širenje radikalnog poimanja islama. Kome su kredo ovi ajeti iz Kur’ana: “Alahov put je jedini pravi put (II/120). Alahu je jedina prava vjera – islam (III/19). Nemojte malaksati tražeći neprijatelja (IV/104). I borite se protiv njih sve dok mnogoboštvo ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane” (VIII/39).  Radikalni islamisti pod neprijateljima (i mnogobošcima) podrazumjevaju sve nemuslimane, a i one muslimane koji ne slijede njihovo tumačenje Kur’ana. U islamu imaju dva osnovna pravca: sunitski i šiitski i oko 80 sekti iz njih izraslih. Svaki pravac ili njegov rukavac tvrdi da je u Kur’anu svaka riječ od Alaha, a da samo pripadnici tog pravca ili sekte pravilno poimaju Allahovu riječ. Osvrćući se u Spoznaji najdublje tajne na Kur’an pišem:

«Posvjetljenik, a i neki produhovljeni um, u stanju je za­pa­­ziti u Kur'anu šta dolazi od Poslanika, ili, ko želi, mo­­že i tako: od Allaha, a šta je dodato i ađustirano za pot­re­be reli­gije kao insti­tucije. U vezi s tim domišljati vlasto­ljubivi um to, u ime Allaha, za po­korne i zastrašene sroči ovako: "On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni koji su gla­v­nina knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pok­va­rena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one koji su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah" (III/7).
Manje jasni ajeti – koji čine manji, a jedino vrijedni dio Knjige – pouzdano je da do­la­­­ze od Poslanika. Bog/Allah mu, bez su­mnje, nije mogao "o­b­­­ja­­viti", na primjer ovo: "Ne objavlju­jemo Kur'an da se mu­­čiš, već da bude pouka ono­me koji se boji (XX/2-3). Naj­u­g­led­niji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji (XLVIII/13).»

Kako da se islamski vjernici snađu, kad jedino što je u Kur’anu zaista vrijedno – manje jasni ajeti – su vjerniku po Kur’anu nepojmljivi, jer “tumačenje njihovo zna samo Allah”. Valjda zbog ove konstatacije u Kur’anu, koliko znam, nijedan islamski teolog nije napisao pohvalu 35-om ajetu, XXIV sure (Svjetlost) kao ja, koji nisam musliman. Taj ajet je najduhovniji od svih “manje jasnih”, a izgleda da islamski teolozi smatraju da njegovo tumačenje zna samo Allah, pa se oni bave jasnim ajetima, koji govore kako da musliman poštuje vjerske propise. Po nekad se pitam da li islamske samoubice-bombaši, vrlo mladi i teoideologijom zaluđeni, odlaze Allahu da bi od njega čuli tumačenje manje jasnih ajeta, jer im sveštenici o njima ništa ne govore?  

Proučavajući Kur’an zaključio sam i u Spoznaji objavio:
«Korisno bi bilo i po islam i po svijet, posebno imajući u vidu doprinos islama duhovnoj baštini svijeta, iz Kur'ana skloniti ono što s istinskim vjerova­njem u Boga ne­ma niti je ikada imalo ikakve veze, što je u njega uneseno ka­da je Poslanikova Objava ađustirana radi lakšeg uprav­ljanja neci­­vilizovanim mnogobožačkim arapskim ple­meni­ma.»

Navedeni ajet, “naj­u­g­led­niji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji” (XLVIII/13), pokazuje kratofilne težnje ađustatora Muhamedove Objave. I sve dok islamski teolozi ne prihvate da je Kur’an više uputstvo za državno-društvenu organizaciju, nego knjiga koja upućuje na duhovni rast i razvoj pojedinca, o kome govori trideset peti ajet dvadeset četvrte sure i ne obave njegovo temeljito redigovanje, sklanjajući iz njega ratoborne sure, koje podsjećaju na pravila o ratovanju i jasne ajete, kojima se nameće uređenje života muslimana na način kakav je, vjerovatno, bio primjeren za Arape prije oko 14 vjekova, dotle ni islamski, a ni ostali dio svijeta neće moći u miru živjeti.

U knjizi Naša joga i prosvjetljenje, po drugi put pisanoj u izbjeglištvu1995., jer mi je prvopisani rukopis propao u stanu u Sarajevu, u zgradi na obali Crnog jezera na Durmitoru bez struje i vode, napisao sam da ako Vatikan nastavi s politikom kakvu u BiH vodi, vjerovatno je da će jednom zvonik crkve sv. Peta u Rimu biti minaret.

Teroristički napadi, koji su se dogodili u Americi 11. septembra 2001. i kasnije koji su činjeni u Evropi od strane islamskih terorista, dio su karmičke kazne, pored ostalog, zbog onog što su zapadni Moćnici učinili rasturanjem Jugoslavije i navlačenjem Srba na tanak led. U našem narodu ima izreka koja je u skladu sa zakonom karme, a glasi: sve se vraća, sve se plaća!

Kad god je islam svoje koplje usmjeravao ka Evropi, Srbi su mu bili glavna prepreka i probajući ga sprječiti da prođe dalje bivali su poraženi. Tako bješe i pri kraju dvadesetog vijeka. A apsurd je da je ovog puta islam – čudnog li čuda – uz pomoć Vatikana, hrišćanske Evrope i Amerike, iskoristio priliku da “nadigravajući” i svoje u BiH, nadigra i lukave Latine, koji su na pravoslavne Srbe poslali najmoćniju vojnu silu da ih pokori i tako islamu prokrči slobodan prolaz ka Evropi.

Uobičajeno se kaže hrišćanska Evropa, ali u njoj nema ništa od Hristovog nauka. Postoji, uz ateizam, samo imitiranje religioznog osjećanja, ali tu pošast razgolićuje pohlepa zaogrnuta teoideologijom.

Pisao sam prije petnaest godina: «Religijski imitatori, a ateisti su takođe u toj grupi, npr. Amerikanci, pored čudesnog bogatstva, svoju ne­s­vjes­nu mržnju prema sebi – a koja se agregira i iz osje­ćaja krivice što su njihovi pre­ci zatrli jednu mnogo humaniju civilizaciju na tom kontinentu od one koja je na njemu sada, i iz neznanja kako da adekvatno zado­volje religiozno osje­ćanje – projektuju na razne načine na dru­ge narode. (Naj­no­viji primjer te vrste je odus­ta­janje no­vog predsjednika, Buša, od sporazuma o sma­nje­nju za­ga­đe­nja atmosfere).

A šta tek reći o njihovom nepristupanju Rimskom spo­ra­zumu o Stalnom međunarodnom krivičnom sudu? Ali ne samo o američkom nepriznavanju Suda, već o naturanju drugim država­ma, nejakim posebno, a me­đu tim je i BiH, kojoj se ultima­tiv­no od strane SAD nameće da bilateralnim spora­zu­mom prihvati pravni nonsens: izuzeće građana SAD od nadle­ž­nosti Među­na­rod­nog krivičnog suda u Hagu. Američka sotonska politika time je jasno pokazale koliko je zločinačka ispod kože i koliko idalje, kao i do sada, ima namjeru činiti zločine širom svijeta, a pod izgovo­r­om da tamo gdje kaubojski hara, najsavremenijim oružjem s jakom nu­kle­arnom komponentom, to čini radi zaštite ljudskih prava (sic!).

Američki političari će, vjerovatno, idalje da se upliću u nadzor nad poštivanjem ljudskih prava svugdje u svijetu gdje bude u njihovom interesu da se ubace. Od Hitlera nije viđena takva aro­gan­cija jedne nacije kao što je sada pokazuju Amerikanci. Pod­svjesne uzroke takvog ponašanja objasnio sam u Našoj jogi.
Oni pr­vo stvore sadame, gada­fije, milo­­ševiće, a onda preko njih, upropaštavaju na­rode ko­ji­­ma se predstavljaju, kao, pri­ja­­te­lji. Svijetu dijele lekc­ije iz demokratije, istovremeno ma­n­i­festujući najgori mo­­gu­­­ći vid autokratije. Kod drugih nad­gle­daju regular­nost izbo­ra, a kod sebe ih krivotvore, raz­muljivo, toliko zama­s­­kirano da sve izgle­da kao vrhu­nac de­mokra­tije. Za njih je demokratija i to kada krupni kapital us­pije na mjesto predsjednika najmoćnije zemlje svijeta do­ve­s­ti sina, koji kao pljunuti liči na oca, a ocu je prije bilo mje­s­to u bolnici za neurotičare nego u predsjedničkoj fotelji.»    

Haški tribunal za Jugoslaviju je djelo Amerikanaca i on je zato donosio osuđujuće presude Srbima i abolirao druge, koji su činili ista ili i gora zlodjela od Srba. Istina, Srbi su svojim kratkovidim ponašanjem uveliko pripomogli da presude budu takve kakve su, pa i ova Radovanu Karadžiću.

Slično koliko su srpski političari bili umni sljepci pri rasturanju SFRJ, sada su to Evropski političari za američke ZLE namjere prema Evropi. Ili moguće da i nisu sljepi već da su uhvaćeni u mrežu i slimuliraju da ne vide ono što je očigledno. Kisindžer je vukao Miloševića za nos i dovukao ga do haškog kazamata. Velika Britanija, ako ostane velika, za Evropsku uniju će biti Trojanski konj. Ako se u Francuskoj i Njemačkoj, koliko sutra, ne pojave državnici Degolovog kalibra, Svijet će uskoro imati priliku vidjeti reprizu događaja iz “balkanske krčme”. Amerikanci su se već pobrinuli da bude dovoljno konobara koji će posluživati u “krčmi”. Budući konobari već u buljucima stižu u Evropu.

Ukoliko se ikoliko ostvari – ne dao Bog – od ovog sumornog scenarija, koji je već napisan, tada će se mnogi sjetiti Radovana Karadžića i skorašnje presude njemu, čak ako on i ne bude živ.

Ako ste zbunjeni i pitate se, šta je sad ovo? Sjetite se Dučića!

Нема коментара:

Постави коментар