недеља, 29. мај 2016.

JEZIK: BOSANSKI ili BOŠNJAČKI?


JEZIK: BOSANSKI ili BOŠNJAČKI?


Zakašnjelo pišem reakciju na polemiku o Rječniku bosanskog jezika Dževada Jahića, mog dobrog poznanika, i profesora Midhata Riđanovića, kojeg vrlo cijenim, s obzirom na ono što je doprinio struci u kojoj je bio i ostao neprikosnoven.

Riđanović i Jahić su gostujući na nekim tv kanalima, povodom Jahićevog Rječnika bosanskog jezika, razmjenili stavove jedan o drugom koji su mi se učinili neprimjereni za tu priliku. Moja struka nije jezik već ekonomija ali po onoj, ako i nisam slikar mogu vidjeti, posmatrajući dvije slike, koju je od njih stvarao majstor a koju šegrt koji nije dostigao ni nivo kalfe.  

Profesor Riđanović je čovjek velikih intelektualnih potencijala, što je uz  adekvatno obrazovanje, doprinijelo da on stvori vrlo vrjedno profesionalno djelo, ali, nažalost, po onoj čuvenoj, da niko nije prorok u svom selu, njegovo djelo od zavidnika je podcjenjeno, iako je u inostranstvu vrlo cijenjeno. To što njegovo djelo od zvaničnika nije vrednovano onako kako je zasluživalo da bude, u Riđanoviću je, razumljivo, stvaralo jed, od čega je nešto, i zbog Riđanovićevih godina, provalilo u njegovim konstatacijama o Jahiću, koga je politika, uprkos njegove stručne minornosti, uzdigla na pijedestal, kobajagi, velikog lingvističkog stručnjaka.

Jahić je osoba koja se nije pronašla ni u profesiji ni u ostalim oblastima života, porodičnom posebno. On je zavisnik od neke iodeologije još iz Titovog režima. A kad je ta ideologija izdahnula, on je, slično kao narkoman, prešao na novu, jaču – teoideologiju. 

Bio sam prisutan na promociji Jahićeve knjige Jezik Bosanskim Muslimana (zbirke njegovih članaka) godinu-dvije prije rata. Tada je Rasim Muminagić, profesor marksizma na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Jahiću postavio pitanje: „Zašto knjiga nije naslovljena Muslimanski jezik?“ Skratiću. Jahić je Rasimu objašnjavao da su razlike u izgovgoru kod Muslimana u odnosu na srpsko-hrvatsku varijantu jezika toliko male (češća upotreba slova h, sjećam se) ali da to lingvisti ne daje argument da jezik nazove posebnim imenom. Rasim je ustao i protestno izašao iz sale, a Jahić je nastavio da obrazlaže i dokazuje da je u pravu i da ne postoji muslimanski jezik, već da bh. Muslimani u gvoru imaju samo nijansiranu specifičnost u odnosu na standardni S-H jezik.

Kad je (mislim 2001.) bila promocija njegove knjige (s koautorima) Gramatika bosanskog jezika Jahić me pozvao na promociju. Prisustvovao sam joj. Bio sam zblanut onim što sam čuo, a posebno od profesora Baotića (Hrvata). Nisam ga poznavao ali koji dan kasnije sretnem ga na ulici, predstavim mu se. Odmah reče da je bio oduševljen mojim tekstovima u novinama prije rata. To mi pomogne da ga upitam kako je mogao pristati da onako govori o Jahićevoj knjizi i reknem mu profesore, bilo je očito da ne mislite onako kako ste govorili. Rekao je: „para buši gdje burgija neće“! Potom se o Jahiću izjasnio kao vjetrokazu. „On je prije rata na katedri zahtjevao da se pokrene projekat kojim bi se normirao novi jezik – samoupravni“.  

Šta je još Baotić tada rekao o Dževadu, prešutiću, a bilo je to mnogo argumentovanije od onog što je na tv rekao Riđanović. Citiraću ga: „... Jahić je umno poremećen, neznalica u svakom pogledu, on pojma nema o lingvistici, on pojma nema o gramatici. On je napisao groznu Gramatiku ..., koju sam ja iskritikovao i on je tu kritiku prihvatio, ali idalje predaje“.

Pošto sam svojevremeno shvatio da se Dževad meni „uvalio“ za „prijatelja“, radi toga da me prati  za Udbu, SDB, on zna radi čega je to činio, pravio sam se da to ne znam, i ponašao sam se tako da me on ne mogne ščepati „kandžama“.

Kad čuh da Riđanović reče: „Jahić je umno poremećen“, što u našem jeziku znači – lud, iznenadih se. Kad sam promislio, zaključio sam da ta Riđanovićeva konstatacija nije rečena bez osnova. (U daljem tekstu ću uglavnom pisati za profesora Midhata Ridžanovića – R., a za Dževada Jahića –  J.) Jahić je osoba bez moralnog integriteta, što ja kod svakog čovjeka vidim kao veću falinku od inteligencije. Inteligenciju pretežno nasljeđujemo, a moralni integritet možemo odrastanjem i obrazovanjem sami oblikovati i uzdizati.

Prema J., dok je nametljivo zahtjevao da se družimo, osjećao sam antipatiju ali sam, ne krijem, bojao se šta može biti ako druženje odbijem. I trpio sam ga. Kasnije sam počeo da osjećam empatiju za njega. On je čovjek koji je kao slika i prilika lika iz jedne narodne pjesme. Navodim po sjećanju: „Može čovjek promašiti ulicu i broj, ali ja sam promašio cjeli život svoj“. J. je, viđeno u ljudskom smislu, potpuno protraćio život, „promašio cjeli život svoj“. Bio je hipnotisan ateističko-komunističkom ideologijom, a sad je islamsko-fundamentalističkom.

Pokušaj Bošnjaka da svoj identitet pronađu u islamu, po načelu Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, po kojoj im treba biti bliži i draži musliman od Maroka do Indonezije nego komšija hrišćanin, bošnjački je kobni usud; i njih i njihovih komšija hrišćana. Kako bi bilo moguće, prvo ublažiti sudbonosnu kob, pa u narednim generacijama i prevazići da povremeno ne puca nit na kojoj nad BiH visi Damoklov mač, pišem u knjizi Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje. Meša Selimović je, slično kao i Ivo Andrić, shvatio u čemu je osnovni problem bh. muslimana, a to je u nesvjesnom mržnja na svoje pretke, zbog toga što su oni postali konvertiti i prešli na islam. Ko ikoliko poznaje dubinsko psihologiju jasno mu je da je čovjeku najteže izmiriti se sa neprihvatljivim sadržajima u svom nesvjesnom. Oni stvaraju neurotičnost i energetski naboj, sličan onom kako on projektovano nastaje u parnim kotlovima, koji imaju i izduvni ventil, kroz koji prekomjerni pritisak ističe, što obezbjeđije da kotao ili lonac ne puknu.

Da Bošnjaka pritisak mržnje prema praprecima zbog konvertitstva na islam ne bi raznio, on kao „izduvni“ ventil koristi projekciju. On mržnju iz sebe projektuje na potomke onih hrišćana čiji preci su odolili iskušenju povlastica, koje su Turci nudili onome hrišćaninu koji pređu na islam.

Potomak jednog od braće Vujović od Bileće, onog koji je svojevremeno prešao na islam, kad je upao u krizu identiteta, riječ je o Meši Selimoviću – po ukotvljenu u pronađeni identitet, Velikom Meši – dao je savjet onima koji su još imali problem koji je on već bio prevazišao, a to ga je koštalo progona u egzil od strane onih kojima je htio pomoći. Slično kao što je Arčibald Rajs poručio Srbima u knjizi-testamentu: Čujte Srbi! – čuvajte se sebe!, Meša je bh. muslimanima u Dervišu poručio pitanjem:

„Šta smo to onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. (...) S nejasnim osjećajem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kuda da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo“.

Dževad i oni koji ga podržavaju u stupidnosti da jezik, tobože Bošnjaka, nazovu bosanski, nisu svjesni da tako razumnom potvrđuju Mešinu konstataciju: „Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo“.

Poželih dati kratak izvod iz dvije moje knjige na temu bošnjačkog pronalaska identita. Evo prvo iz Spozbaje najdublje tajne:

«U svojim knjigama nastojim prvo pomesti ispred i u svojoj kući, ostavljajući, uz poziv im da to učine, bošnjač­kim int­e­lek­tu­alcima da oni zablude iz svoje avlije i doma iznesu na svjetlost uma. Iako tu i tamo ima po neki pokušaj u tom smislu, uglavnom usmjeren na osobe i simptome, a koliko znam, niko od njih ne smije i/ili neće da otvoreno kaže, iako znam da neki to znaju: gdje su osnovni korjeni glupog i sa­moubilačkog ponašanja vjerskog i nacionalnog vođstva kod Muslimana, koje na sebe uze ulogu da, gledajući u pravcu srca Evrope, maše barja­kom na kome je mač – simboličan poziv mus­li­ma­nima na svrsta­vanje pod njega radi borbe pro­tiv nevjer­nika, nemus­li­ma­na, dakle, hrišćana. Ti korjeni su u neinteli­gen­t­nom, vreme­nu i p­r­­­­o­­s­toru ne­primjerenom, a doslovnom tuma­čenju jasnih ajeta iz Kur'ana, koji muslima­ne, kako ste ranije na osnovu malog isječ­ka mogli vidjeti, podstiču i obavezuju da bez prestanka proširuju pro­s­tore na koji­ma će islam biti jedina (ili bar glavna) religija. Doslo­v­no tumačen: Kur'an muslimanu nameće obavezu džihada. To je činje­ni­ca! Prih­va­­ta­jući njegovo takvo tumačenje i uz to nasjedajući na primi­ti­vnu reislamizaciju, što su panisla­m­i­­sti iskoristili kao rat­no gori­vo pri najnovijem pokušaju bh. mu­­s­li­mana da prona­đu svoj identitet, po Bošnjake je bilo ko­bno, a tragič­no i po sve ostale. Počinjenu ve­li­ku grešku bi­­će vrlo teško ispraviti, a zbog nje mnogim razum­n­im Bo­š­njacima islam će se ogaditi, upravo zbog svojih džihadlija.» (Nastaviću nakon  kratkog izvoda iz Otvorenog pisma Radovanu Karadžiću, koji se ovdje prikladno uklapa):

«Da li je to sudbina namijenila bosanskim mu­­­s­limanima, suni­tima-ha­­ne­­fi­jama, da im i u buduće neke bradonje budu najveća opa­snost po nji­hov id­en­titet, iako više u vezi s tim neće biti riječ o četnicima.»

Nastavak iz Spoznaje: «Džihadlije su velika opasnost po svjetski mir i ne tre­ba se ču­di­ti Zapadu što se na raz­ne načine brani od te poša­sti. U odbranu od njih spada i rat u BiH, režiran po sistemu zavadi pa vladaj. Aliju Izet­­begovića niko nije mo­gao usa­bu­riti zbog egzaltiranosti da bh. Muslimane povede Allaho­vim putem, a ni Srbe oumiti da izbjegnu rat. Alijina fana­ti­č­no-džiha­d­ska opse­sija – da utemelji BiH kao državu, prvu džama­hi­­ri­ju u Evropi – bilo je presudni faktor za rat u BiH. Alija Izetbegović je još to­k­om rata dobio najviše isla­msko (sa­u­­dijsko) priznanje za uči­njene zas­lu­ge islamu, a one su prvoredno u tome što je on u BiH zasa­dio sje­me vehabija, saudijske se­­kte, čije su pretenzije da prevlada u islamu.

Nagraditelji nisu bili svjesni da su nagradu dali za otpočeti tihi suicid Bošnjaka, a Alija Izetbegović je nešto od toga naslutio kasno i tek u ljeto 2000. g. opazio da se "naslućuju konture jed­nog ružnog pro­jek­ta za bošnjački narod…". Tek kada je Alija vidio da je nje­gov projekat BiH kao džamahirije od strane Zapada isko­ri­šten da oni ovdje dođu da nam tutore, on je naslutio konture pro­tu­projekta svom pr­o­jektu. On nije mogao shvatiti – razumnom je to bilo vid­lji­vo od­­m­ah po osnivanju Stranke demokratske akcije – da će on, uko­liko nastavi kako je započeo i ako dobije političku moć sv­oj narod, Muslimane (kasnije: Bošnjake), uvesti u surduk. Gle­da­jući sada iz surduka, Alija je tek primijetio koliko su daleko Meka, Te­he­r­an, Ankara …, a kako mu je pogled stiješnjen – i kad se pop­ne na minaret ve­ha­bij­ske džamije Kralja Fahda u Sarajevu – litica­ma vatikanskih pla­ni­na. A te planine su mu se doimale pito­mo i cvjetne – nije čudno da se pripad­niku Hrvatsk­og cvi­je­ća i još Nečega, ali hele nejse, tada sve hrvatsko činilo cvjet­nim – dok ga je Franjo Tuđman i njegovi puleni u BiH latin­lu­­kom na­­vodili da on Mus­limane uvede ovdje gdje su Bošnjaci sada u Državi BiH, a to što je Alija Izetbegović, umnom kratkovidošću i fana­ti­z­m­om, pri­re­dio svom narodu, on sada naziva, eto, "ružnim projektom".

Drugi s nama odavno igraju šahovske igre, a mi smo samo pioni (iako često ispadnemo i konji, koje uzgred pokupe crni lovci) na šahovskoj ploči koje igrači, kada zaključe da im je to u intere­su, žrtvuju, potstaknu nas da se međusobno po­je­demo, a oni nas­tav­lja­ju igru kraljevima (zla) i topovima, ali i mi da silno umišljamo. Srbi, da braneći sebe, brane i pravoslavlje od katoli­č­a­n­stva i isla­ma i ruske interese na Balkanu, a Bošnjaci da će nadmudriti Hrvate i da će svoj iden­ti­tet pro­naći kao perjanica isla­ma u Evropi, pa im se zato perje ra­su­lo po bijelom svijetu. Srbi i Bošnjaci nisu u stanju uvidjeti, iako je to očito, koliko su kao naci­je teški neuro­ti­čari, nervni bolesnici, koji su žrtve jakih resentimana proš­losti, teoideologija i klero-nacionalizma. Prvo je potre­b­no da ovo shv­a­timo, a potom da preduzmemo liječenje: duhovni preporod. Bez toga, uspješno izvedenog, slijedi nam jedino tiho rastakanje.»

Jahić je fanatizovani islamski imitator. Fanatici su činili i čine najveće štete svom narodu.  

Da R. konstatacija, „Jahić je umno poremećen“, nije bez osnova, mogu navesti više od dva argumenta, ali za ovu priliku biće samo dva. Međutim, umjesto „umno poremećen“, što znači: lud (vrlo širok pojam), rekao bih da je J. fanatik, koji se konvertovanjem od ateiste na novopečenog imitatora islama, skroz izgubio. Vidljivo je da je on u nesvjesnom opterećen zbog prelaska njegovih predaka na islam, što kod njega pojačava napetost i uslovljava krizu zbog nemanja identiteta. On umišlja da će krizu ublažiti probajući da svoj identitet pronađe u islamu i u veličanju Turaka, iako su bili okupatori i oni njegove pretke preveli iz hrišćanstva na islam. Slažem se s Jungom da onaj ko je nečim opsjednut i fanatično proba druge uvjeriti u ispravnost onog što čini, upravo svojom fanatičnošću otkriva da u njegovom nesvjesnom postoji sumnja u ono u što druge hoće da uvjeri. 

Argumenti o Dževadovoj opsjednutosti i fanatizmu:

1.      U knjizi Moralna zora rudi nad Durmitorom, u vezi novopečenih vjernika, pišem: «Dževad Jahić Azizov, naš savremenik, za­pi­sa: “Rađasmo se, ali putem smrti ne umjesmo skupa. ... Grobovi nas na vje­ke vjekova, gledeći Bosnom brdo u brdo, krstom od polumjeseca rastavili”. Upitah autora, zar istorijske činjenice ne govore da smo polumjesecom od krsta ras­ta­v­ljeni? S obzirom da smo (bili) drugari, prešutiću odgo­vor. (Oni ko­ji su bili poltroni Titovog režima i tako oblikovani kao mo­ralni kre­te­ni, tokom popla­ve reli­gij­s­ko-nacionalnog idiotluka u BiH, po­ka­za­li su ko­liko čo­v­jek mo­­­že nisko pasti, ispod nivoa životinje, pri tome svoju moralnu monstruoznost zak­la­nja­jući iza suludo novoproklamovanog patriotizma. Ali ono što razumna čovjeka mukom muči je sljepilo projekcije: moralni, reli­gij­sko-nacionalni kreteni, vide idiotluk druge strane, ali ne i sami sebe).»   

(J. sam knjigu u kojoj navedeno piše poklonio i rekao je da je to pročitao). Drugi J. idiotluk:

2.  U knjizi Ustraga Dževad Jahić, opisujući boj na Kosovu (1389.), piše: „Murat je tokom noći neprestalno klanjao, moleći se Allahu da umre u njegovoj milosti kao mučenik, kao šehid u odbrani vjere“.

Pribojavam se ako bih komentarisao citirano da bih time podcjenio intelektualno-obrazovni nivo čitaoca ovog teksta, ali ne mogu ne upitati Dževada: kako je to Murat na Kosovu, već vjekovima hrišćanskoj teritoriji, kao osvajač branio islam?

Izgleda, Boga mi, biće da je R. u pravu: „Jahić je umno poremećen“. Pošto su meni od 1990. godine svi konvertiti – ateisti koji su postali fanatični vjernici – doimali se kao poludjeli, J. mi se po mom povratku iz ibjeglištva (2000.) dojmio kao osoba za koju Englezi imaju termin – moral insanit – što se prevodi kao moralno ludilo. (Nedavno pročitah da je jedan američki novinar zapazio  da kod nas “pametne zbog nerazumevanja, proglašavaju ludacima, a ludake sposobnima”. Ako osmotrite kako Bošnjaci tretiraju Riđanovića a kako Jahića, ne treba vam nijedan dodatni argument da američki novinar ima “oko sokolovo”).   
Vodio sam duge polemike s J. o njegovom zagovaranju da Bošnjaci imaju pravo jezik kojim govore nazvati bosanskim. Pitao sam ga a šta je bilo s onim argumentima kojima se on suprostavljao Muminoviću i zašto naziv jezika bosanski a ne bošnjački? Na to pitanje, Dževad je samo bulaznio. Da postoji bosanska nacija, uzmimo kao što ima crnogorska, možda bi se i moglo progutati (na Balkanu) da male razlike – uzainad – budu argument za poseban naziv jezika po nazivu nacije, ali uzeti da jedna nacija, Bošnjaci, govore jezikom nepostojeće nacije, bosanske, pokazatelj je stupidnosti, ili, po R., umne poremećenosti. Bošnjački prvaci su se pred popis stanovništva 2013. oštro suprostavljali ideji da se ikoji Musliman, kako su se oni nazivali prije „prekrštavanja“ 1993. u Bošnjake, izjasni kao Bosanac ili da maternji jezik imenuje kao bošnjački. 

Kako ovo shvatiti, osim kao bulažnjenje umno poremećenih!?

Činjenica je da Iranci i sada jezik kojim govore zovu persijski, a ne iranski. Logično! Jezik kojim govore islamizirani Persijanci, sada Iranci, nasljedili su od predaka, Persijanaca. Mnogi vanevropski narodi govore evropskim jezicima (engleskim, španskim, portugalskim), ali ih ne prekrštavaju, iako se na primjer engleski u SAD i Kanadi ili u Australiji razlikuju od ostrvskog engleskog znatno više od bosanskog u odnosu na srpski.
Bošnjaci, islamizirani hrišćani, nisu tvorci jezika kojeg imenuju bosanski. Ali oni hoće preko jezika da postignu ono što ni Kalaju nije pošlo za rukom – nažalost –; da u Bosni (i Hercegovini) od pripadnika istog naroda, podjeljenog trima vjerama, stvori jednu naciju. Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka ideja o jednoj naciji u BiH, sačinjenoj od istog naroda, podjeljenog u tri vjerske konfesije, bila je tada dalekovida i izgledno izvodiva. Da nije bilo Prvog svjetskog rada i da je bila realizovana, istorija BiH bi bila bitno drugačija. Sada bošnjačka politika i putem naziva bosanski jezik hoće da ostvari cilj koji u lingvistici nema nikakvo uporište. R. je u pravu kada kaže da mi imamo samo jedan jezik, koji, kao i svaki jezik, ima izvjesne specifičnosti po pojedinim regijama. U svim mojim svjedočanstvima on je srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski, kojeg su nacionalisti tokom rasturanja SFRJ čerečili, i od jednog stvorili – „kloniranjem“ – četvero.

To što nam potura Jahić i neki drugi tvorci novojezika, ukratko rečeno i sve u svemu se svodi na jedno Kantovo zapažanje, a to je: nama se podmećete moralno kopile, skrpljeno od udova sasvim različitog porijekla, koje kao takvo liči na sve što tvorci novojezika žele da se na njemu vidi, samo ono ne liči na vrlinu za onog ko je jednom vidio vrlinu u njenom pravom obliku.

U najtežim godina, ratnim, bio sam izbjeglica na Durmitoru. Pozovu me kolege sa novoosnovanog Ekonomskog fakulteta Pale da dođem na sedmicu-dvije održati ciklus predavanja iz predmeta koji sam predavao do 1992. godine. Prinuđen brigom kako da obezbjedim drva, koja su na 1450 m iznad mora potrebna kao hljeb, odazovem se pozivu. Kad jedno veče Vaso Dragović, dekan, generacija smo bili na studijama, tokom večere upita me da li predavanja držim na ekavskom? Nasmijem se kao lud na brašno. Upitam ga 'Vaso, jesi li ti poludio'? On probljeđe i, ako skratim, reče: „Ekavski je zvanični jezik RS i predavanja se moraju držati na ekavskom. Ili ćeš ih držati na ekavskom ili nikako“. Odgovorim mu da sam se odlučio za drugu varijantu i sutra ujutro strugnem, ali na Podromaniji, na policijskom punktu, mi ne dadoše da prođem. Nekako sam se snašao i domogao se, uz mnogo peripetija, obale Crnog jezera.

Vaso, da bi se udodvorio Krajišniku, od mene je tražio da u krilu držim moralno kopile, kome je Krajišnik bio otac. Odbio sam i, ponosan na svoj postupak, svo ljeto po šumi sam skupljao drva.

Osnovna razlika između R. i J. je u tome što J. od Bošnjaka, pa i od R., očekuje da oni njegovo kopile usvoje, a R., kao da čujem kako veli: 'profesor sam evropske proviniencije i niko nema pravo od mene očekivati da ću jedno nedonošče prihvatiti za Musu Kesedžiju'. Profesore Riđanoviću, čestitam Ti!    
Znano je da Bošnjaci nisu jedini potomci srednjevjekovnih „dobrih Bošnjana“, bogumila niti nasljednici bosančice, najstarijeg autohtonog pisma u Bosni, koje je bilo ćirilično, već su to i bh. Srbi i bh. Hrvati, uz određene primjese kod svih, koje su posljedica migracionih kretanja.

Uzgred rečeno, pri popisu stanovništva 1991. u stan mi dođe moja studentkinja i intervjuiše me. Na pitanje nacionalna pripadnost odgovorim: Jugosloven. Ona reče: „Profesore, rečeno nam je da ta nacija ne postoji i da je ne upisujemo“. Odgvorim, 'dobro, a je li rečeno da ne postoji hercegovačka nacija? Reče: „nije“. Reknem joj, 'onda pišite: Hercegovac'. Na pitanje: vjeroispovjest na kratko sam se dvoumio da li da se izjasnim kao panteist ili bogumil. Pošto panteizam nikad nije bio vjeroispovjest, već samo religijski stav, reknem: bogumil. Kasnije je, na tv, pri navođenju kurioziteta o izjašnjenjima, rečeno da se jedan čovjek po vjeroispovjesti izjasnio kao bogumil. Da sam to bio ja, imam pismeni dokaz jer sam tražio i dobio kopiju svog popisnog listića. (Ako budem znao to učiniti ovom prilikom, staviću vam ga na uvid).

Dakle, ja jedini mogu reći da sam posljedni i jedini pripadnik pra-pradjedovske vjere, a to sam i dokazao životnim djelom Naša joga i prosvjetljenje, u kome je, nakon osam vjekova ponornog toka, izronilo bogumilsko poimanje Isusovog nauka. Može se reći i gnostičko, jer su se bogumili oslanjali na gnostike, koji su Isusov nauk shvatili kao spoznaju sebe samog, a ne puko vjerovanje u Boga, kako su to vjernicima poturili takozvani pravovjerni hrišćani, motivisani kratofilijom.

Šale radi, svojevremeno sam govorio da ću od Međureligijskog vijeća tražiti da u tom tijelu imam stolicu, iako bi za zaista religioznog čovjeka, kakav sam, bilo ispod dostojanstva da bude u društvu konvertita jedino Jevrej nije konvertit – a od one trojice potomaka konvertita dva samo gledaju kako da trećem zabodu nož u leđa, i potom, dok on nemoćan bude ležao na zemlji, kako da oni jedan drugom krvav nož zabodu u prsa: đavoljska ili šejtanska. Ovih dana, da li slučajno ili ne – prosuđujte – biskupu Komarici i kardinalu Puljiću, pa potom i reisu Kavazoviću nož ispade iz korica. Ispade!? Je li to eufemizam? Da, jest eufemizam! Jer teško nam se suočiti s činjenicom da noževi nisu ispali iz korica, već su ih oni izvukli. Da su slučajno ispali, valjda bi ih oni, brže-bolje, diskretno u korice gurnuli, a oni su noževima mahali i mahalali.

Pisanje ovog teksta zaključiću kraćim izvodima iz Spoznaje najdublje tajne, gdje pišem o osnovnim tipovima religija, s osvrtom na religije u kojima dominira strah od Boga umjesto ljubavi prema njemu. Nadam se da će mnogima, nakon što pročitaju ovo što u vidu malog isječaka iz obimne cjeline slijedi, biti jasnije postojeće stanje u Bih pa i na Balkanu.

«Religija bi čov­jeka trebalo da poučava kako da on u aktu­el­nom civilizacijskom trenutku, u ovom u kome živi, iza­đe na­kraj sam sa sobom. Kako da osvijesti podsvijest, poti­snu­te i tam­ne dijelove svog bića, koje religije uglavnom im­e­nuju đa­volj­skom stranom u nama, i tako taj dio sebe pre­va­ziđe, pri­hva­­tajući ga kao dio cjeline svog bića, a tek po­tom se trajno počinje ispo­lja­vati božan­ski dio nas u nama. Dogma­t­skim pričama bajki o os­ni­va­čima religije i o sveti­te­ljima, te name­ta­njem ovih i onih pra­vila, kojih se ma­lo ko pridr­žava s voljnom radošću – što je slučaj s posto­jećim religij­ama – može se une­ko­liko na ljude uti­cati da potisnu đa­volj­sku stranu svog bića, ali ona poti­s­nuta nije, samim tim, i preva­zi­đe­na. Potisnut đavo u nama ostaje da čuči, što se kaže kao tempi­ra­na mina, i do­voljan je mali dodir spo­lja da on ek­s­plodira. Tako su pos­to­­jeće re­li­gi­je najveća opas­nost miru. Mogu sveštenici – mis­lim na većinu njih, a one rijetke izuzetke među tom većinom, različite od nje, od srca poz­dra­­vljam! – u tom smislu pričati, šta je nji­ma volja lagati, ali djela, činjenice, govore žalosnu istinu o nji­ho­voj nemoći da one pos­tignu da čovjeka uči­ne boljim. Nap­r­o­tiv, one ga fanatizuju, za­­lu­­đuju i tako čine opas­nim, i po se­be, i po druge! Popravljati druge ne može onaj ko sam pret­hodno nije izašao na kraj s đavolom u sebi, a sve­š­tenici čes­to pre­ko propovjedi i hutbi štancaju sopstvene kopije – zlih ljudi. (...)

Postoje dva osnovna tipa religija. Prvi su one koje se zasni­va­­ju na vjerovanju u postojanje Boga i molitva Bo­gu je način usp­o­stav­lja­nja kontakta s božanskim. Njih zo­vemo i religije molitve. Njima pripadaju juda­iz­am, hrišćanstvo, isl­am, hin­duizam i sl. Reli­gi­je vje­ro­vanja u Boga moguće je dalje podijeliti u dvije osno­v­ne podgrupe. Prva bi bila ona u kojoj dominira strah od Boga, a to su judaizam i islam i druga, u kojima dominira ljubav za Boga i mesi­ju: hrišćanstvo i hinduizam. Religije molitve su mogle biti djelotvor­ne samo dok je kod čovjeka bila vodeća osjećajna fun­kci­ja, dok je on na pomen Boga mogao da zatrepti od straha ili zatreperi od ljubavi, a bile su praktične kada je većina stanovništva bila nepi­s­mena. Drugi od osnovnih ti­po­va reli­gi­je su reli­gi­je meditacije ili prosvjetljenja, kao što su npr.: budi­zam, đaini­zam, ta­oi­z­am ili zen-budizam. Joga je rodo­na­čelnik religija medi­ta­cije, a u njima ne­­ma vj­e­ro­va­nja u Boga, kao u religijama molitve, već se medita­ci­jom osvješ­ću­ju ne­s­v­je­­sni di­je­lovi psihe do stanja duha koje se ime­nu­je prosvjet­ljenjem. U o­v­­­im religijama učitelj samo upućuje učenika na duho­v­­ni put, ko­jim on potom ide sâm. Ovaj duhovni put (kao teži) koristi se onda kada intelektualna funkcija kod većine ljudi posta­ne vodeća, kao što to sada jeste slučaj u čitavom svijetu. (...)

Judaizam i islam u ovom smislu stoje niže od hriš­ća­n­stva, jer te religije ni izvorno ne poznaju upućivanje čovjeka na spozna­ju Boga u sebi, a što je osnovno u Isusovom nauku. Judaizam i islam, zbog specifičnih okolnosti u kojima su te religije nastajale, upućiva­njem na vjerovanje u Boga ujedno su time vjer­nike dis­cip­li­novale i civili­zovale. (Istinske religije su one u kojima nema ni po­me­na o socijalnim pravilima). U Starom Zavjetu i u Kur'a­nu Bog/­A­l­l­ah je na nebu i on odo­z­go izdaje nared­be čovjeku. U tim religi­ja­­ma je bitno obi­ljež­je strah od Boga. One su nami­je­njene čovjeku koji je na nižem nivou duhov­nog razvoja od onog koji je Isus bio spoz­nao i poučavao druge da ga i oni dostignu. Tragično je bi­lo po Isusov nauk i našu civilizaciju to što pravovjerni hrišćani nisu valjano sh­va­­tili Isu­­so­vu po­ru­­ku. Gnostičko poimanje Isu­so­­vog uče­­­nja jedino je značilo korak naprijed u odnosu na sve ono što je u religijskom smislu bilo do tada poznato na području Bli­s­kog Istoka i Sredozemlja. Isusov nauk je bio zaista čudesna no­­vo­st, novi kvalitet religioznosti, za prostor zapadno od Indije, ali pravov­je­r­no hriš­ća­nstvo je dokaz da čovjek tog podneblja još nije bio dorastao ta­k­vom nauku. Muhamed je – umjesto da dâ takvu religiju koja bi bila takođe religija spoznaje Boga (u čovjeku), a to je bilo logično, s obzirom na ono što je obje­lo­­danio Isus, čiji nauk se već tada degenerisavao – isl­a­­­m­om dao retar­di­rani tip re­ligije molitve s dominantnim strahom od Boga. Kao da je zaključio kako je Isusov nauk suviše zahtjevan, što je ta­čno, a da ljubav pre­ma Bogu ne može biti efikasna u vladanju ljudima kao strah od Boga, a i to je tačno. Tako umjesto teško dostižne spozna­je Boga u sebi – što je jedini način iskustva Božanskog – islam je čov­je­ku dao pr­a­vila pona­šanja i, zavisno od toga koliko ih po­­š­tuje, slijedi mu po­s­thumno nagrada, džennet, ili kazna, džehennem. Islamom svi­j­et nije dobio religiju novog kvaliteta, kao što se, npr., dogodilo ra­n­ije u Indiji sa po­ja­vom budizma. Nastala je samo još jedna vari­ja­n­ta u okviru pos­to­je­ćih, duhovno nedjelotvornih religija molitve, ali pro­stom puku prihvatljivija od religije koja upućuje na spoznaju Boga.