петак, 3. јун 2016.

ORVORENO PISMO ABDULAHU SIDRANU, MOM JARANU!





Žarko Karišik Durmitara

ORVORENO PISMO ABDULAHU SIDRANU, MOM JARANU!

AVDO, MOLIM TE PRESTANI BULAZNITI!


Kur'an je predznak za Smak svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je pravi put.“ (Sura XLIII, ajet 61, prevod: Korkut)

(Islamski teolozi-dogmate tvrde „u Kur'anu je svaka riječ od Allaha“. Ako je tako, Allah je vjernicima poručio ako slijede uputstvo Njegovo – Kur'an da to vodi ka Smaku svijeta. 
Molim Allaha da urazumi pobornike džihada, „Allahovog puta“, te spriječi Smak svijeta).
  
Avdo, „maslo ti nije za ramazana“. Hoću reći, previše maslaš, bulazniš. Ovo je učtivije rečeno da lažeš, prvo sâm sebe, pa tako i druge, kojima putem medija nudiš bižuteriju kao da je ona zlato. U toj vještini ti si velemajstor. Što se kaže, ko te ne zna, skupo bi te platio. To što se skupo prodaješ, hele nejse, ali mi žao „kupaca“ koji ne shvataju da im podvaljuješ bofl robu, a predstavljaš je kao da je ona prve klase. Do rata u BiH bio si jedan čovjeka, a onda si jednu vrstu delirija zamijenio drugom. Delirij, delirijum znači: bunilo, buncanje, bulažnjenje, pomućenost, poremećenje svijesti od vrućice, od bolesti (Klaić). O kakvoj bolesti je kod tebe riječ, čitaćeš. Uz to, čitaćeš i dio mog osvrta na Kur'an, iz moje knjige Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje. Tu knjigu sam objavio 2003. godine, a nakon što sam potom u Sarajevu doživio veliku nepriliku, nisam je kasnije  nudio, prodavao. I sad, od tiraža 3000, imam oko 2900 primjeraka. Pošto u knjizi uz kritički osvrt na Kur'an, postoji i kritika hrišćanstva (i pravoslavlja i katoličanstva), pa u šali kažem da me ta moja knjiga podsjeća na čovjeka koji boluje od tri bolesti, te lijek za jednu bolest, kontraindikativan je za druge dvije, i obrnuto. Hoću reći, da ono što je drago pročitati ljudima jedne od tri vjere, vrijeđa one iz druge dvije, a na kraju ispada da knjiga vrijeđa sve, jer istinu o sebi niko ne želi da čuje. Da li si ti izuzetak (od niko) – vidjeće se.

Dragi Avdo, shvatam da si iznenađen ovim rogobatnim naslovom. Zašto je ovakav, biće ti jasno na kraju. „Pod kožu“ si mi ušao, i na istom mjestu si i sada, ono jutro kad smo se sreli, a prethodne večeri bilo objavljeno da si dobio Zmajevu nagradu. Oduševljeno pohrli ti u zagrljaj, ti kurtoazno nešto smrsi: „Izvini u žurbi sam. O tome ćemo drugom prilikom. Jurim u treću mesaru, jer u dvije nisu imali džigarice, a noćas mi se omacila mačka. Petoro! Uh, ... uh...!“ Tog dana kolegama na fakultetu prepričavao sam naš susret i hvalio sam se time što imam jarana kao što si ti, a oni se podsmijevali. Dok sam nakon rata bio u Sarajevu, slično sam doživljavao i od nekih, nekad naših zajedničkih drugova, bliskih poznanika, kad bi im rekao da smo se vidjeli i kahvu pili. Ti znaš da ja poštujem da svako bude ono što hoće, što on jeste, a uzimam k sebi za pravo da kod njega cijenim ono što je po mom svjetonazoru za cijenjenje i budem indiferentan za ono što mi se ne dopada. A kad ono što posebno cijenim – kod tebe je tvoje djelo i osjećajnost – počne da pada pod sjenu onog prema čemu sam bio indiferentan, osjetim se obaveznim tome to reći, po uzoru na Arčibalda Rajsa da „pravi prijatelj nije onaj koji vam laska, već onaj koji vam kaže istinu, celu istinu“.

Od svih onih s kojima smo se družili od '68., ti si jedini koji si u meni, nakon početka osamdesetih godina, bar slutio, nešto što niko drugi nije zapažao. I nakon rata si u nekoliko navrata zajedničkim drugarima, na svoj način, ukazivao da ja imam nešto što niko od vas nema. Tada su se prisutni podsmjehivali tebi, a ja ih samo sažaljivo posmatrao.

Šta je, Avdo, to što si ti jedini od šezdesetosmaša kod mene zapazio, a drugi za to bili slijepi, pokazaću ti izvodima iz moje knjige Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje. Kad sam je kao autor-izdavač štampao (u drugom izdanju 2003. g.) nisam ti je poklonio zbog kritičkog osvrta u njoj na Kur'an i islam. To bih sada rado učinio. U ovom tekstu ću ti na uvid staviti dio od kritičkog osvrta na Kur'an. Evo početka u knjizi Spoznaja najdublje tajne...:

«Dragi čitaoče,                                            
Radosno otpočinjem ovo pisati, Tebe ra­di, pretpos­ta­v­ljam, je­d­ne od ri­j­e­­­­t­­kih oso­ba koja želi spoz­nati neš­to više o sebi, o čov­je­ku uopšte, nego što je to slučaj sa većinom lju­di koji život pro­žive na ovocivilizacijski uo­biča­jeni na­čin. Ta­k­av život, o­s­­mo­t­ren sa s­t­­­a­­­novišta duhov­nih vrijednosti lju­d­s­kog postojanja, ugla­v­n­om se doima žalosno do užasno du­ho­vno prazan, jer ono što p­r­­­o­­ži­vimo i pos­tig­ne­mo na svim poljima života u k­o­na­č­­nom bilansu, na koji smrt stav­lja pe­čat, nepot­pu­­no je ako mi to­k­om ži­v­lje­nja ne re­­ali­­zu­je­mo pr­i­­ro­d­­ne, ili, ako vam ne para uši, od Boga nam da­­te mo­­­gu­ć­­­­­n­o­­sti psihološke reintegracije raspršenog bi­ća, ovakvog ka­­kvo nam je, te du­h­o­v­nog razvoja i rasta do jednog pre­po­­r­o­­đ­e­n­­og stanja koje je u duhovnosti poznato kao prosv­jet­­lje­­nje. U na­š­oj civi­lizacij­i: u religiji, u filozofiji i u nauci, ako iz­­u­­z­m­­­­e­­mo ve­­­­­o­ma rije­t­­­ke, o tom potencijalno dostizivom ni­­v­ou o­d­u­­ho­v­lje­nja ne znamo ništa, a u duhovnoj tra­di­­ci­ji In­dije, Kine, drev­nog Egipta ili Vavilona ono je sma­tra­no os­­­n­o­v­nim ciljem i smis­lom čov­je­kovog ovoze­malj­skog ži­vo­ta. 

Karl Gustav Jung, tvorac ana­litičke psihologije, neo­spo­r­no najveći dubinski psiholog svijeta, bio je prvi među nauč­nici­ma koji je to stanje duha dostigao na samosvojan način, isto­vremeno stvarajući i naučni metod po­mo­ću koje­ga je i drugima moguće uz rad i sti­ca­nje znanja o sebi, pos­tići sud­­binski im namijenjen nivo sa­mo­­os­t­varenja ili samo­reali­za­cije, kako Jung imenuje dostig­nuto pros­vjet­ljenje.

Naučno je dokazano da čov­jek u svom nes­vje­s­nom ima poten­ci­jal duhovnog razvoja i rasta do sa­mo­­os­t­va­re­nja, u vidu teže prepoznatljivog nam nag­o­na, koji, kod jednih jače a kod drugih manje jasno, je naša primarna du­hov­na potre­ba, koje mi uglavnom nismo svjesni dok u tu tajnu života ne budemo upućeni, a ako se to ne dogodi, ta­da je ras­pr­še­­nost bića "normalno" psihičko sta­nje, koje se sm­a­t­ra za norma­l­no samo zato što preovladava, iako je ono da­le­ko od bo­go­m­­da­nih nam duhovnih mogu­ćn­o­sti, a one su, sav­re­me­no rečeno, u os­v­je­­šći­va­nju i pri­­klju­čenju svi­­jesti po­­­je­­di­nih nesvjesnih oblasti psihe, s ciljem postizanja po­novne cjelovitosti ili zaok­ru­ženosti bića. Suš­tin­ski viđeno, to je isto ono o čemu su nam, kao o mogu­ć­em sta­nju našeg duha, pri­povjedali mitovi o herojima i govorili Veliki Prosv­jet­­lje­­ni­ci, među koji­ma su nama najpoznatiji Isus, Muha­med i Buda.

Govoriti o prosvjetljenju koje su Oni bili dostigli, ali tako da re­čeno bude pojmljivo kao prirodno st­a­nje, što ono jes­te, može samo onaj ko je tak­vo stanje du­ha i sâm postigao. Reći da nam je to pošlo za rukom, zna­či sâm sebe svjesno profanisati, ali "neustrašivost svjedoči o naj­vi­­šem sta­­nju du­ha" i o spoznaji najdublje taj­ne. O toj Tajni tv­o­r­ci re­­ligijskih ins­ti­t­u­cija smislili su dogme, koje su nevješta mj­e­ša­­vi­na: a) raz­u­mom nedokučive su­š­tinske, Vječne Isti­ne, b) ne­shva­će­nih poru­ka mesija o Vječnoj Istini, preobraženih u ba­j­­­­­ko­vite zablude i c) iz kratofilnih motiva počinjenih falsifi­ka­­ta izvornika i dodatih smišljenih laži. Dogme su ne­do­diri­ve za umno ra­suđi­va­nje, a njih religije idalje poturaju kao bo­go­­m­­da­ne is­ti­­ne, što religije sada čini duhovno nedjelotvornim.

Znam da ovim što slijedi diram u sujetu onih što umiš­lja­ju da za njih nema nikakve tajne koju bi oni trebalo da spo­z­na­ju, pošto misle da su je već dokučili, i da iz­a­zivam sve­š­te­nike, jer, zaboga, kako je moguće da iko go­v­o­ri dru­ga­čije od njih, od kanona, o onome što je vjekovima bilo domen njihove djelatno­s­ti. Za njih mora biti sablaž­nja­va­juće da se o stanju duha Osnivača njihove religije govori sva­k­om razumljivo, toliko koliko je to stanje duha umom uo­pšte poj­mljivo, a pošto je prosvjetljenje najdublja tajna za čov­je­ka o njemu samome, ovdje će upravo o tome biti govora. (...)

Prosvjetljenje je najve­će duhovno posti­g­­nuće, koje joga zove samadhi, budizam nir­v­a­­­na, zenbudizam satori, Isus isto stanje duha (pronađenim) car­st­­vom nebes­kim u sebi, a Jung sa­mo­­­os­­tva­renj­em. Ov­d­je ćete biti us­m­je­reni pre­ma tom postig­nu­ću, a biće ukratko riječi i o on­o­me šta nas ometa da ka tome krenemo, ali ovo što ćete či­ta­ti neću sa­opštiti samo na os­no­vu onog što su o svjesnoj reinte­gra­ciji ljud­s­kog bića do prosvjetljenja ili ucjelovljenja re­kli, zapi­sa­li, napisali ili prepisali dru­gi, već pon­a­j­­­vi­še na te­­melju lič­n­­og iskustva, a Kant zapazi, "da sve naše saz­na­nje počinje sa iskustvom, u to se ne može sumnjati". Kad je riječ o pro­s­­vjetljenju, kako to s pravom konstatova Satjananda, neki od "onih koji su interpretirali to st­a­nje nisu ga nikada doži­vjeli", a iz te činjenice pro­isteklo je mnogo civilizacijskih zab­l­u­da i laži, čijim duhovnim robovima su postajale generacije.

Svje­stan sam koliko može izg­le­dati neobično i prepo­ten­tno da se neko ko je ro­đen u ne­pi­s­me­noj pravoslavnoj tradiciji i sada se ne osjeća ni pravoslavcem, ni ateistom, a ima neizmjerno divljenje za Isusa, ali i za os­t­a­­le Velike Pro­s­vjetljenike, osmjeli saopštiti da je kori­jen us­u­­­­­da naše civi­li­za­cije u tome što apostoli, uk­lju­­­čujući i sv. Pa­v­la, stanje pro­svjetljenja – što je vitalno i iz osnove pr­e­o­b­ražajno zbi­­va­nje u biću – nisu bili iskusili, a o tome i o Isu­so­voj poruci, buncali su ona­ko kako su oni to bi­li u st­anju da sh­vate, što se pokazalo sa­s­vim su­protnim od ori­gi­nala. (Pri uobličenju za vjernike Muhame­du podarene Obja­ve fal­si­fikat u Kur'a­nu očitiji je nego u drugim tzv. svetim knjiga­ma, o če­mu ću ukratko reći u III dijelu). Po­š­­to se na ustalje­nim laži­ma, koje se pr­o­tu­ra­ju kao is­ti­na, za­s­­­nivaju reli­gij­­ski (sada, naža­l­o­st, uglavnom teo­i­deologijski) i svj­e­to­­v­ni si­s­­te­mi mani­pu­­li­sa­nja lju­dima, prosvjetljenik, uko­li­­ko se od­lu­či da javno sao­p­šti svo­je postignuće i sav­re­me­ni­ke up­u­­­ti ka tom mogu­ćem stanju duha, u pravilu, nužno mora doći u su­kob s reli­gij­s­kim i sv­je­­to­vnim auto­ri­tetima i do­i­mati se kao čovjek koji je pr­o­tiv svega po­s­to­jećeg, iako smo mi je­di­­no za to da se ljudi pr­o­bu­de iz bu­d­nog sna, u ko­me su; da se oslobode nevi­d­ljivih ili teško vid­ljivih okova, u koje ih nji­ho­vi religijski i/ili svjetovni au­t­o­riteti, sijači zab­lu­da i laži, oki­­vaju i potom ih u njima drže kao u "carstvu slobode". Ne­vi­d­ljivi okovi, pomo­ću kojih se savremenog čovjeka dovodi u sta­nje da je on rob raznih teoideologija ili ideologija, sadržaji su pohra­nje­ni u našu podsvjest. Oslobo­đenje od oko­va se pos­tiže os­v­je­š­će­njem podsvjesti, nakon čega spoz­n­a­jemo koliko smo ra­ni­je bili robovi, ljudski rugobni, a i kako je lijepo kada smo slo­bodni – očovječeni, očišćeni od ma­ni­p­u­lacijskog ka­la. (Ovdje je fusnota i kopiraću je, kao i druge, u plavom, a hoće li one  tako biti i na blogu ne znam. Izvinite nevještam sam u informatici. Srećom vidim sada da su fusnote u plavom, samo da tako bude i poslije). 

Podsvjest nije homogena. U njoj je značajan dio ono što nam je usađeno odgojem i školovanjem, a što mi kao odrasli u pr­a­­vilu držimo kao neodvojivi dio sebe. Npr., pripa­d­nost nekoj naciji i/ili religiji, kao i ideologiji doživljava se kao nešto sas­vim prirod­no, iako je riječ o uslovljavanju obavljenom u djeti­nj­s­tvu i mladosti. Ovaj dio podsvjesti daje nam okvire za naše predstave o spolj­nj­em svijetu, za razmiš­lja­nje i aktivnosti u životu, ali je on istovre­me­no i okov za naš um, iako to najveći broj ljudi nikada ne spoznaje i zbog toga oni život prožive u svojevrsnom somna­bu­lizmu. Odgo­jem i obrazovanjem u podsvjest pohranjeni sadržaji mogu se upo­r­e­diti s računarskim programima, a najveći broj ljudi s osobama koje se znaju služiti računarom samo u okviru odre­đe­nog progra­ma. Da je to tako, spoznaje jedino onaj ko uspije osvijestiti svoju pod­svjest i ponovo dostići čistotu nevinosti, jer nas odgajanje u bilo kojoj tradiciji podsvjesno uprlja. Međutim, onaj čovjek ko­ji se iz­vu­če iz okova bar jednog dijela sopst­ve­ne pod­svjesti, što se doživljava kao individualno oslobođenje, najsličnije ugođaju koji ima­mo na­kon kupanja, on može time sebi u našoj kulturi nato­va­riti na vrat jedan novi i veliki prob­lem, a to je da mu ljudi oko njega izgledaju kao usnuli, da mu vonjaju smra­dom prljavštine koju je on sa sebe op­rao, da mu se čak doimaju kao nenormalni, ali i on njima isto tako. I ako on nije spreman na to da njih razu­mi­je, on s njima mora doći u neku vrstu sukoba. Ali kolika god da je ta spre­m­nost, vremenom to postane toliki teret onome ko je osvi­je­stio svoju podsvjest da je razlaz između njega i usnulih – nemi­no­van. Iz ovog razloga, natjeran samonesvjesnošću kole­ga, Jung je na­pu­stio univerzitet i kliniku i povukao se u privatnu praksu, za­hva­ljujući čemu nam je ostavio djelo neprocjenljive vrijednosti, što su veoma rijetki pojedinci i među stručnjacima u stanju shvatiti.
Naj­te­že je pojmiti, osjetiti, da psiha ima više ne­za­v­isnih seg­m­e­nata uvezanih u cjelinu. To je s početka slično kao, uzmimo, da bez ogledala osmo­t­rimo s­v­o­je lice. Joga je najdrevnije, a du­bi­n­ska p­s­iho­lo­gija naj­no­vi­je, ogledalo pomoću kojih, proce­som sa­m­o­­spo­z­n­­­aje aktiviranom samosviješću, možemo "vidjeti" sebe ka­k­­­vi jes­mo i čak pratiti tok misli, skoro kao neutralan posmatrač. Ali da bi se do ovoga stiglo potrebno je steći odgovarajuće znanje i o­s­tvariti kopernikanski preobražaj bića, na što ovim samo upućujem.

Pro­svje­­t­ljenik nije ni tra­di­cionalno re­li­gi­o­z­an, ni ateis­t. Ne vje­ru­­­jem u boga o kome nam trabu­ne sve­­š­­te­­nici, ali is­ku­­s­tve­no sam spo­znao da po­s­toji, recimo to uslovno tako, Univerzalna inteli­gen­cija, kao krea­tor sv­e­­­ga pri­rod­no datog i nakon dvadesetogodišnjeg vrlo upo­r­nog rada na sa­mo­s­po­znaji, tokom kog perioda sam neizrecivo mnogo pr­o­­pa­tio, ušao sam u njeno gravitaciono polje, koje je i u na­ma, jer je Ona dio nas (u kolektivno nesvjesnom), što je intelek­tom ne­poj­m­­ljivo, ali je duhom dokučivo, o čemu svjedoče svi dre­­vni mi­to­vi o herojima i postignuća Prosvjetljenika, a u na­še doba isto to nam je naučno saopštio Jung. (Univer­zal­na inteligencija najrazumljivije je predstavljena u indijskoj du­­h­o­­v­­noj tradiciji, pored nama teško shvatljivog pojma prane, i po­jmovima Brahman i Atman. U hrišćanstvu Sveto troj­stvo asocira na ove indijske pojmove. Prani je analogan Duh sveti, Brahman bi odgovarao na­­šem pojmu Boga a Atman Sinu Božijem, a može i Jungo­vom arhe­tipu Boga u ko­le­­k­­tivno nesvjesnom, čijim osvješ­će­njem se dostiže pros­v­jet­ljenje. Inače, bez te veze Brah­mana ili Bo­ga i njegovog oti­s­ka u ljudskoj psihi, Atmana ili p­ra­slike, arhetipa Boga, ne­mo­guće bi bilo dostići prosvjetljenje i po­t­om imati osjećaj sje­dinje­nosti sebe preporođenog s onim što se zove Bog). (Fusnota):

Kod nas je Njegoš ovu vezu bio spoznao! "O sve­viš­nji tvor­če nedostižni! / U čovjeka iskra bespredjelnog / uma tvoga ogleda se sv'jetla, / kâ svod jedan od tvoje palate / što s' ogleda u pučinu našu". U svodu od božije palate prepoznajem Atmana, ar­­h­­­e­­tip Boga, što s' ogleda u pučinu našu: u kolektivno nesvjesnom.

Sokrat, Isus i Mansur, da spomenem samo njih trojicu, od strane svojih savremenika osuđeni su na smrt i ubi­jeni samo zbog toga što su javno pokazali da su spoznali Boga u se­bi, na način koji se nije uklapao u zvani­č­no vje­rovanje u Boga. Prosvjetljenje je uvijek indi­vi­dualan i krajnje intiman do­ži­vljaj, a sveštenici nikada ne mogu skrštenih ruku da gle­­­­daju kako neko reme­ti njihovu usta­ljenu laž, od čijeg od­r­žavanja i širenja oni žive. Svaki prosvjetljenik ra­z­ob­li­čuje laži na kojima se u vidu dogmi temelje neshvaćene poruke njegovih prethodnika. (Ovo imajte u vidu, kako se ne bi iz­ne­nadili otvorenošću i oštrinom mojih riječi o onome što je, moguće, i u vaš um urezano kao sveto i nedodirivo). Buda je bio eks­p­li­­citan tvrdeći, što i sâm či­nim, da ne pos­to­ji per­so­ni­fikovani bog i da je prosvjetljenje dos­ti­žno sva­kom čov­je­ku, samo uk­o­liko se on predano po­sveti tom cilju.

Kada bi mi svi imali takvo na­stojanje, samo rijetki bi po­s­tigli prosvjetljenje, jer je ljenost i podlijeganje zavodljivosti želja zaista prečesto, ali bi i in­dividualno i društveno bilo smisleno da svi tome teži­mo, jer takva težnja nas – akti­vi­ranjem pro­ce­sa spiri­tu­a­li­­za­cije i sublimacije animalnih na­go­na, uz uslov da ne skrenemo na stran­pu­ticu njiho­vog po­ti­skivanja – štiti od opasnosti da dođe do tak­vog di­­s­o­­ciranja bića, če­ga danas ima jako mnogo, kada je čo­v­jek duhovno mrtav a još tjele­sno živ. (Čitao sam da na je­d­­nom nadg­ro­b­n­om spo­me­niku u Americi, po želji pok­o­j­­ni­ka, piše: "Umro u tri­de­se­toj, sah­ranjen u sedam­de­se­toj". Le­­ge­­n­da o Isuso­v­om ož­i­v­lja­­vanju Lazara, stvar­no shvaćena, go­vo­­ri o tome da je La­zar bio duhovno mrtav i da mu je Isus uda­h­nuo spi­ri­­­tu­a­l­ni život. I meni je u nekoliko slu­ča­jeva po­šlo za ru­kom da u is­t­o­m smislu oživim neke čiji je Duh bio zamro. Pre­t­­po­s­tav­ljam da ste vi samo na smrt bole­s­ni i zato otpo­či­njem sa liječenjem, ako se slažete, do vašeg ozdravljenja). 

Ako se spoznaja pros­vje­t­ljenika nakon njegove fizičke smrti uobliči u re­li­giju, poru­ka prosvjetljenika se uskoro po­č­inje da kvari, jer teolozi i sveštenici slje­dbe­nike te reli­gi­je – zl­o­upotrebljavajući njihovu po­tre­bu da budu vođeni, a iz svo­­jih kra­to­filnih razloga – upu­ću­ju, pa utjeruju, u okvire dog­­me i u ram idola­trije, koji, kada je skovan, po­t­om na lju­d­ski lik, na našu Ese­nciju, dj­e­­lu­je kao Pro­kru­stova post­e­­lja (ležaj koji nije ni po čijoj mjeri), i zato je Volter bio u pra­­vu kada je na pitanje kako je nastala reli­gija odgovorio: "Ka­da su se na zemlji upoznali prva varalica i prva budala". Po­mi­š­lja­te li, viđen volterovski, koji je po redu ovaj naš sus­ret? Iako nisam varalica, vi ipak "otvorite oči", za svaki slučaj!

U ovoj oblasti tlo vrvi od prevaranata, a literatura je br­e­­menita diletantsko-obmanjivačkim "tvorevinama" s ko­me­r­cijalnim mo­ti­­vi­ma, zato mi ništa nemojte a priori vjerovati, niti me i na koji način slijedite, pa ni onda kad se uvjerite da je moj cilj jedino uputiti vas ka­ko da budete, na vama svoj­stven na­čin, ono što možete postati. Slijeđenje bez ra­z­mi­­šljanja po­tre­b­no je u reli­gi­ja­ma molitve i zato je Svijet i st­i­gao u ovakav duhovno-duševni ćorso­kak u kakvom smo.
Podraža­va­nje i/ili imitira­nje uvijek je zamjena za stvar­no ra­zu­­mijevanje ili spoznaju, kao što je i običajno-ritualna religioznost na­do­mjestak za mistično sjedinjenje s Bogom, a sp­o­z­na­ja arhetipa Boga u sopstveno nesvjesnom dublje je iskustvo i od umnog razumije­va­nja i od mis­ti­č­nog doživ­lja­ja. To postiže prosvjetljenik; Čovjek kod kojeg duh po­­­no­vo caruje na prijestolju Bića, a u kome nagonski dio nas i osje­ća­nja koja proističu iz nagona nisu potisnu­ta, već odu­h­o­vljena i kao takva ona su uključena u skladnu cje­­li­­nu bića. Nagone u nama religije sm­a­traju satanskom stra­n­om čov­jeka, a što zaista jeste glavni ometaju­ći faktor duho­v­nog rasta sve dotle dok oni ne budu poseb­nim pos­tu­p­kom sub­li­mirani i prihvaćeni od strane onoga koji se samospoznaje. Ako čovjek potiskuje nagone ili se na banali­zo­van na­­čin prepu­š­ta njihovom zadovoljenju, on mora du­hov­no pa­­ti­­ti i ostati ne­u­cjelovljen, rascijepljen čitavog života. Moja po­­u­­ka se po­se­bno karakteriše metodolo­gi­jom koja nam po­m­a­­že da uz pomoć hatha joge nago­ne uključimo u cjelinu bića, ali i da uspješno izađemo na kraj s ego željama, koje se mani­fe­s­tuju na razne načine i koje naše doba delirično egzaltira, što je osnovni uzrok civilizacijske samoizgubljenosti.

Vi ćete u po­tra­­zi za najvišim du­hovnim ciljem biti pra­vil­no orjen­ti­sani jedi­no ako bu­dete slijedili sop­stvenu sudbinu, a na ploči na kojoj je ona ispi­sa­na mogli bi proči­ta­ti, kada bi znali kako, da mo­že­te postati i jedno i drugo: pro­s­vjetlje­nik ili ostati to što ste sada. Smi­sao moje pou­ke je da vas uputim u pismo pomoću ko­jeg ćete vi sami sebi biti uč­itelj i vodič na putu rein­te­gracije bića do ucjelov­ljenja ili pro­svjet­ljenja, umjesto da osta­ne­te obični smrtnik koji je du­hovno prospavao čitav život i propustio najveću životnu šansu.

Ali, vi nemojte oče­ki­va­ti da ćete ovdje do­bi­­ti za to puto­vanje išta više do uputstvo, neuporedivo shvatljivije nego što su ga pružali mitovi, kako da uz pomoć "kompasa" slije­di­te pravac na "karti" područja kuda se prolazi do Tajne.

Dakle, ne očekujte ništa nalik "receptu" za spo­znaju naj­­du­b­­lje tajne, jer je to ne­mo­guće da­ti, pošto se samo in­di­­vidu­a­l­nim umijećem, muko­tr­p­no stečenim, spoz­na­je Tajna, a ako bi se davala uputstva za njenu spoznaju u vidu rece­pa­ta, njih bi tada trebalo ta­man toliko koliko bi bilo ljudi koji­ma su oni namijenjeni, pa vi zamislite ko bi to bio u stanju da dâ. (Teolozi i sveštenici po­kušavaju da ob­j­a­sne neob­jaš­njivo i uprkos svih njihovih zabluda, te strašnih i groznih laži, uz njih bleji stado od po preko mili­jar­du bena). (Fusnota):

Evo u goste nam stiže dragi mi prijatelj Pol Dil, tvorac psi­ho­lo­gi­je mo­ti­vacije,­ pa skupa s njim upitajmo se, razumjevanja radi, "koji je simbolički smisao poruke iz Jevanđelja? (…)
Odmah se nameće nedoumica: ili se svi nelogični odlomci, od priče o Postanju do tvrdnje da je Bog lično sišao na zemlju u obličju svog Sina (zadržavajući pri tome i vid Oca na Nebu) i da je ljudima koji su ubili Boga osigurana ogromna milost, moraju shva­ti­ti onako kako stoji u tekstu zato što su nedostupni svakoj kritici ljudskog uma. U tom slučaju, dogmatski sistem se ruši. To je ne­su­­m­­ljivo ono čega se vernici najviše i boje, te od svakog traganja za istinom više vole lažnu dubinu čudesnog. Ali, to traganje i ne računa s tim da će uspeti da ubedi vernike. Problem je mnogo obuhvatniji. Treba insistirati, ne zato da bi se osudila osećano, ne­go da bi se osudila – na videlo iznela – hiljadugodišnja zablu­da. Treba gurnuti prst u ranu, ma koliko to bolelo, i tako postaviti dija­g­nozu uzroka i posledica da bi se potražio lek koji će pokazati ono što čovek mora da učini ne bi li sâm obezbedio sebi spasenje za života, bez pomoći sveštenika i dogme, ali u skladu s mitskom isti­n­om (upravo ono što sam učinio i čudesno postigao, prim.: D.).
Ako je dogmatski sistem pogrešan – a kako i ne bi bio – pijetet prema istini svetih tekstova morao bi biti pijetet prema zabludi, svejedno koliko dugo traje njena vladavina i koliki je broj njenih vernika. Uzbuđenje pred Tajnom je religiozno osećanje beskonačno dublje i muževnije od osećajnih naslada koje se traže u ceremonijalnim i sentimentalnim odnosima između čoveka-dete­ta i 'Oca na Nebu', što je ostatak magijskih i animističkih vero­va­nja. Kako, dakle, ljubav prema istini ne bi pružala više radosti od ljubavi prema apsurdu? Teologija je omašila u svom pokušaju sje­di­njavanja time što je nametnula verovanje u apsurd ('credo quia absurdum'), i time što je to verovanje preporučila kao vrhun­sku vr­linu. Time je izazvala samo raspad verovanja. Dokaz za to je sa­dašnja situacija. Raspad se obelodanjuje u samoj Crkvi-majci. Lek može biti samo napuštanje dogmi, ostataka mraka Srednjeg ve­ka". Bravo! Prijedlog je razuman, ali me on asocira na to kao kad bi neko Bilu Gejcu predložio da se odrekne Windowsa, Worda itd. Sveštenici su isprogramirani dogmom i lažima, ali, računarski re­če­no, u tome su se toliko zapetljali da je generalni reset nužan.
Sveš­te­nici vjernika ne mogu uputiti na put spa­se­nja, jer spa­s­e­­­nje o kome pričaju, oni sami nisu postigli, a neki od njih umišljaju da jesu, što je po­s­ljedica identifikacije glumca s likom kojeg glumi. Svojevremeno sam od njih tražio da me upute ka tom cilju, koji mi je tada bio maglovit, a sada znam taj cilj je bio: prosvjetljenje. Oni pojma nisu im­a­li šta tražim i uobičajeno su me na svoj način zamajavali. Potom sam se obra­tio najpoznatijoj izvornoj duhovnoj baštini svijeta i bio sam, generalno viđeno, pravilno upućen.
Svojim djelom pozvao sam sv­e­š­­tenike naših re­li­­gi­ja da izvole, kada, kako i gdje oni žele javno stati nas­p­ram mog du­ho­v­nog pos­t­i­gnuća, Isusovom i Muhamedo­vom slič­nog, pa neka potom i vjer­ni­cima bu­de poznatije i očiglednije ko od nas čime raspolaže.
Oni koji su podsvjesno uslov­ljeni, slično kao dr­e­surom živo­ti­nja, a među tzv. religioznim ljudi­ma većina je upravo ta­k­va, dok ne osvijeste te dijelove po­d­svijesti, mno­­ge moje riječi moraju doži­v­je­ti kao strašno sve­togrđe, one ih mo­gu vrijeđati do nepodno­š­ljivosti, a za takve one su na­j­­potrebnije i biće im naj­lje­kovitije, jer os­v­je­šćenje podsv­je­sti vodi čudesnom duhovnom ozdravlje­nju, što se ne može ni pojmiti dok se sobom nosi breme podsvijesti. Ali u samostalnom radu osvješćenje se može otpočeti izvoditi tek nakon što su obavljene odgovarajuće pripreme, a i tada se to mora činiti  siste­ma­tično, za što sam dao odgovarajuće uputstvo. Bez toga, to bi bilo opasno slično kao da iz rane sami izvadimo geler, a potom ne znamo kako da zaustavimo pojačano krvarenje.

Oni koji "recep­te" nude, oni Tajnu nisu spo­z­na­li! Da je­su, znali bi da sva­ko od nas u sebi nosi poten­ci­j­al da Tajnu ot­kri­je, ali ne umom, već posebnom moći duha: samosvi­ješću, i jedino na in­di­­­vi­du­a­lan, svakom po­je­di­n­cu po­se­­b­no namijenjen način, što je na Istoku shva­će­no od onda od ka­da oni poz­na­ju jo­gu, taoiz­am, bu­di­zam i zen­bu­­di­­zam (miris cv­ijeta izra­s­log na sta­blji­ci joge). Svrha moje po­uke ni­­je da se vi prila­go­dite striktno utvrđenim pravi­lima, na če­mu insi­s­ti­raju sve religije molitve, već da opšta pr­avila du­hov­nog ra­s­­ta i razvoja po određenoj metodologiji pri­mi­­je­nite na va­ma svojstven na­čin ili, jasnije rečeno, po ličnoj mjeri, i tako egzisten­ciju u svi­jetu, ovakvom kakav je, prilagodite svojoj esenciji. (Izvinjavam se filozofima egzistencijalistima!) 
Egzistencija (u smislu načina života) čovjeka naše civi­li­zacije stra­š­no se udaljila od ljudske esencije (čo­v­­je­kove na­j­dublje duhovne potrebe: da se razvija i raste do dos­ti­za­nja ponovnog, sada svjesnog, ucjelovljenja bića) i zato je svijet u većoj du­ho­vnoj krizi ne­go što to mi možemo i poj­miti. Rješenje tog našeg naj­većeg pro­­ble­ma – čovjekove otuđenosti od svo­­je Srži, Esencije – nisu u st­anju da nam na odgovarajući način po­nu­de ni religija, ni filozo­fi­ja, pa ni nauka, i zato smo mi ovo­li­ko samoizgubljeni. Ni jedna od ovih oblasti duha, bez pro­na­laženja međuso­b­ne zajedničke osnove, to nikada i neće biti u stanju da izve­du.

Imajući to u vidu, može­te li i zamisliti kao stvar­no, da To, što nam ne mogu pru­­žiti po­me­nute otuđene obla­s­ti du­ha, razotuđen po­­­je­­di­n­ac, sa­mo­uki pro­svjet­ljenik, pok­lo­ni sv­o­­­jim sav­re­me­ni­cima, uz pomoć joge, na­j­sta­rije me­to­­de ko­ju svijet poz­naje za re­integ­ra­ciju rasp­rše­nog bi­ća i nauka, usmjerenog ka istom cilju, je­d­nog evr­o­p­skog na­u­č­­nika, K. G. Junga, tvorca analitičke psihologije, najdu­b­­lje škole du­bi­n­ske psihologije. A pod Time riječ je o istom cilju duhov­nog razvoja na koji su upućivali mitovi i što su sv­­i­­­je­­tu usa­v­r­­šenije darovali Veliki Prosvjetljenici, samo To sa­da sa­­v­re­menim jezikom rečeno i na­š­em dobu primjereno. (Fusnota):

Vjerovatno vam moje riječi zvuče neobično, jer kao nor­mal­no go­v­o­­­­rim glasnije, iako znam da se čitaocima naviklim na neka­da­šnju socijalističku uniformnost ovo­li­ka otvorenost i jake riječi ne dopadaju. Svoj stil izražavanja uobličavao sam dok su me komu­nisti držali na oku i zato mi je otvorenost, skoro prkosna, draga.

Iako zvuči prepotentno istina je da za nas Zapadnjake joga tek sa mojim pre­dstavljanjem dobiva svoje autentično poi­ma­­­nje, a pos­e­b­no kada je riječ o upućivanju drugih u njene tajne. Ošo je za jogu, viđenu zapadno od Indije, s pravom, rekao: "Ova ov­da­š­­nja yoga nije uopšte yoga već njena intepretacija obo­ljelog uma". Da bi naš neurotično bolesni um bio izliječen, hatha jogu sam po­ve­zao s dubinskom psihologijom, čime je stvorena prilika da čovjek sâm sebi bude prvo psihoterapeut, a potom i duhovni učitelj.» (Kraj izvoda iz Spoznaje).

Dragi Avdo, ovo je bio samo jedan vrlo tanak isječak iz knjige, zbog koje sam, pored ostalog morao poći u egzil.  Drag si ti meni i sada, kad se sjetim našeg rada u Redakciji Studentskog lista Naši dani (početkom 1969., dok nam treći broj ne zabraniše i Redakciju rasturiše) i naših kasnijih druženja, bez obzira na tvoje svrstavanje na stranu  muslimanskih fanatika, koje je predvodio Alija Izetbegović. Ti si čuo kako sam se ja ponašao početkom rata i kasnije. Vjerovatno si zato, kada smo se u Sarajevu sreli 2000. godine, nakon mog povratka iz izbjeglištva s obale Crnog jezera na Durmitoru (a znaš da sam Hercegovac), po tvojoj inicijativi poljubili se i sjeli da popijemo piće. Ti si mi se pravdao, a ja sam pokazivao saosjećanje za tvoje ponašanje o kome si mi govorio. Sjetićeš se da se ja nisam pravdao niti žalio zabog gubitka svega što sam imao u stanu, uništene obe vikendice i stradanja zbog toga što sam morao proživiti zato što sam odbio da budem ministar u vladi Republike Srpske, a nisam pokazao ni najmanje zavidnosti što, kako mi ti reče, da ti je redigovanje Alijin djela, omogućilo da zadržiš vlaški stan od preko 100 m².

U tvoj stan kod Radio Sarajeva svraćao sam ponekad, kad sam te s ulice pijanog u njega odvodio, a onda slušao kako sam viđen na ulici mrtav pijan, dok me neki čovjek vodi, a ja se falio da kao jogin ne uzimam alkohol. To mi nije smetalo da kad te ponovo sretnem na ulici pijanog povedem do stana, gdje nas je čekao prezir tvoje žene, posebno prema meni, jer je mislila da smo skupa pili. Ali helem nejse!

Kad ono ajatolah Homeini objavi fetvu za Ruždija zbog njegove knjige Satanski stihovi, ti dade izjavu kako u Kur'anu nema uporišta za ajatolahov postupak, koju prenesoše svi glavni svjetski mediji. Kao već tada poprilično dobar poznavalac Kur'ana bio sam iznenađen i smatrao sam svojom obavezom da kažem istinu. Napisao sam tekst, bila je nedelja, i htio da ga sutradan pošaljem na objavljivanje. Pomislih da bi bilo uljudno da ti ga, pošto je bio na jednoj stranici, pročitam i pozovem te telefonom. Ti me pozva da dođem do tebe, jer smo stanovali vrlo blizu. Svratim i tekst ti pročitaš. Pokažeš mi rukom na police svoje biblioteke i rekneš: „Ako taj tekst pocjepaš, uzmi pola ovih knjiga“. Odgovorio sam ti tako da sam tekst pocjepao, i pocjepan stavio na sto ispred tebe, a rekao da mi knjige ne trebaju, jer i sa svojim kuburim zbog malog prostora. (Uzgred rečeno, tokom rata, uz rukopise, sve su raznesene i/ili spaljene. Tako ispade vrlo dobro da one od tebe nisam preuzeo jer bi i one imale isti kraj).

Avdo, poklonio sam ti knjižicu Obrati se, dušo izgubljena! – otvoreno pismo Radovanu Karadžiću, a dugo sam se premišljao da li da ti poklonim drugo izdanje (2003.) knjige Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje. Već sam naveo zbog čega, a uskoro ćeš nešto od tog razloga imat priliku čitati.

Ovaj tekst pišem da bi u njemu, pored sad napisanog, kopirao dio mog osvrta na Kur'an i islam, ali ne samo tebe radi, već i onih tebi sličnih, koji identitet tražite tamo gdje ga nikad neće pronaći. 

Da bi čovjek postao, uslovno rečeno, multikulturan – čovjek samo – da bi sa sebe saprao sav kal koji je na njega odgojem i obrazovanjem nabačen, kako to pišem u životnom djelu Naša joga i prosvjetljenje, on prvo mora spoznati i prihvatiti sopstveno porjeklo; vjersko i nacionalno, i shvatiti da ga to skorjelo blato na njemu ograničava da diše punim plućima.
U knjizi Moralna zora rudi nad Drumitorom pišem:

«Nisam soci­olog i ne znam da li se moje mišljenje uklapa u bilo koja, a ima ih više i međusobno različitih, sociološka pra­vila odre­đenja kada u jednom narodu je neki njegov dio toliko osa­mo­s­taljen prema onome što predstavlja odrednice posebne nacije da se može onda tako imenovati taj izdvojeni dio istog naroda, ali moj osjećaj mi govori da jednom dijelu ljudi Crne Gore, čak bez obzira na vjero­is­po­vi­jest, ne može se, jer nije raz­umno, osporavati pravo da se u naciona­lnom smislu osjećaju i izjašnjavaju kao Crnogorci.

Moguće je da neko istovremeno osjeća da je Crnogorac i Srbin, od­­no­­sno Musliman ili Bošnjak, pa zašto bi ikoga drugog to njegovo osje­ća­nje trebalo da iritira? Ono je s obzirom na istorijske tokove za neke lju­de potpuno normalno. Ne zamjerite mi zbog primjera koji uzi­mam za pore­đe­nje, ali kulturni dio svijeta da­nas kao nešto potpuno normalno do­pu­šta os­je­ćaj i pra­k­su bisek­su­al­nosti, a mi hoćemo da ana­­temišemo osje­ćaj bi­na­cionalnosti, iako je takav osjećaj – a on je sas­vim normalan – pri­sutan kod znatnog dijela Crnogoraca, bilo da ži­ve u Crnoj Go­ri ili u Sr­biji. (Čuvstvujem da sam, ako još ne sasvim nadnacionalan, onda naj­ma­nje tronaci­o­nal­an, iako mi se otadžbina, nakon ovih podjela, nažalost svela na je­dan tor sa nekakvim kočacima. Ne zamjerite mi na sliko­vi­to­s­ti: čo­bani prave kočake da bi u istoj štali odvojili jednu stoku od druge). (Fusnota):

Kao što ste ranije u knjizi mogli pročitati rođen sam u Herce­go­vini od roditelja Srba, a moji preci po ocu su iz Banjana (kod Nikšića). Osje­ćam se Jugoslovenom iako više nema države u kojoj je oblikovan moj nacionalni identitet. U oblikovanju tog identiteta pretežnu ulogu je imala srpsko-crno­gor­ska kultura, ali je uticaj bosansko-hercego­vačke i hrvatske kulture toliko značajan da mi je dok je postojala Jugoslavija bi­lo nepojmljivo da se po na­ci­­onalnosti izjasnim druga­čije nego kao Jugo­slo­ven. Međutim, retrogradne tendencije kod onih koji su politički pre­d­vodili naro­de bivše Jugoslavije, što će kasnije nažalost dovesti i do ras­pada te divne zajednice različitih ali i bliskih naroda, učinile su da mi je popisivač 1991. godine rekao da se ne mogu izjasniti kao Jugosloven jer, kako reče, oni su poučeni da takvo izjaš­nja­vanje ne upisuju, jer jugos­lo­venska nacija ne postoji. Upitam, a jesu li vam rekli da se neko ne može izjasniti kao Herce­go­vac? Odgovor bješe: nisu. Na što dodam: on­da piši­te: Hercegovac. Vjerovat­no da je to moje tak­vo nacionalno izja­š­nje­nje te godine na popisu stanovništva bilo jedno jedino. Na jednu glu­p­ost – tvrdnju da nakon 73 godine postojanja multinacionalne države niko ne­ma pravo da ka­že da u njegovom nacionalnom osjećaju pre­va­gu od­no­si kulturološki element nad etničkim, što kod mene jeste slučaj – želio sam da odgo­vo­­rim još apsurdnije: eto, kad hoćete prevagu lokalnog ele­­menta nad onim univerzalnijim, imate ga, ali je on opet multina­cionalan.

Naša nesreća je i u tome što potenciramo međusobne različitosti, čak ih, navedeni raznim ideologijama da tako radimo, vještački uvećavamo, um­j­e­­­­s­to da sličnosti ne skrivamo i prihvatimo jedni druge onakvim kakvi smo. Trebalo bi da osje­ćaj sopstvene vrijednosti postižemo izgrađujući ga u sebi  (samousredištenjem), a ne da ga pretežno tražimo u potcjenjivanju drugih. Ovu osobinu ovdašnjeg, balkanskog naroda dobro je zapazio i Ivo Andrić: "Oni uvek idu više u pravcu nipodaštavanja protivnika nego u pravcu sopstvenog usavršavanja. Oni se više trude da umanje ugled protivnika nego da podignu svoju sopstvenu vrednost".

Nacionalni osjećaj kod čovjeka izvire iz njegove podsvjesti (na­ci­onalno ili društveno podsvjesnog) bez naročitog i velikog up­liva svijesti, slič­no kao i seksualna sklonost (iz nesvjesnog), pa ukoliko neko, naj­češ­će većina (ili manjina koja ima vlast) ne dopusti punu slobodu ispo­ljavanja osjećanja uopšte, pa i nacionalnih, već administra­tivno propiše šta je normalno a šta neispravno, to što se tako odredi za normalnost kad-tad će se pokazati da je bilo nenormalno.» (Kraj izvoda iz Moralne zore).

(Pri popisu stanovništva 1991. nacionalistima koji nisu dozvoljavali da se izjasnim kao Jugosloven, opredjeljujući da u listić bude upisano Hercegovac, kako pišem poručio sam: kad hoćete prevagu lokalnog ele­­menta nad onim univerzalnijim, imate ga, ali je on opet multina­cionalan. E, tugo golema! Hercegovina više nije multinacionalna već  je klero-nacionalistička.

Avdo, ti si kasno, sticajem okolnosti nepripremljen, pa tim gore po tebe, upao u religijsko-fanatično blato, koje se na tebi skorilo i ti mi se sad, u tom oklopu od blata, doimaš slično kao neki srednjevjekovni vojnik u gvodenom oklopu, koji u ruci drži koplje naoštreno mržnjom, i njime proboda drugog, koji mu je, po zaluđenosti, sličan, toliko kao kad se gledamo u ogledalu, gdje je desna strana lijeva i obrnuto.

Avdo, prije rata svoje duhovno postignuće – prosvjetljenje – skrivao sam. Kad pročitaš ovaj tekst saznaćeš i zašto. Pisao sam o tom postignuću u rukopisu životnog djela, na kome sam radio pred rat dvanest godina i kome sam bio namjenio da bude objavljen postuhmo, ali je taj rupokis, kao i sve drugo, iz stana u Sarajevu nestao. U knjigama pišem da sam bio toliko naivan da nisam mogao ni zamisliti da će nacional-šovinistički političari biti toliko ludi da narod uvedu u rat. Kao ekonomista prvo sam mislio šta znači po privredu i stanovništvo, jednim zamahom mača, presjeći skoro jednovjekovne veze. To znači presjeći granu na kojoj se stoji.

Svi prosvjetljenici svijeta bili su pacifisti, osim Muhameda. Čitaćeš, zato je on dao retardiranu religiju. Religiju koja se širila mačem i u kojoj dominira strah od Allaha, a Allahova milost se pridobiva najsigurnije tako da se pogine kao šehid, u borbi na „Allahovom putu“. Ako ikome za ovo treba dokaz, neka taj posluša vijesti, posebno s Bliskog Istoka, Avganistana i Pakistana.
A dokle može doseći fanatizam ljudi iz naše generacije, koji su bili „perjanici“ u Titovom režimu, a dolaskom klero-nacional-šovinista na vlast postali im skutonoše, žalostan je primjer Dževada Jahića, moj dugogodišnji dobar poznanik. Kopiraću iz teksta JEZIK: BOSANSKI ili BOŠNJAČKI:

«Da Riđanovića konstatacija: „Jahić je umno poremećen“, nije bez osnova, mogu navesti više od dva argumenta, ali za ovu priliku biće samo dva. Međutim, umjesto „umno poremećen“, što znači: lud (vrlo širok pojam), rekao bih da je Jahić fanatik, koji se konvertovanjem od ateiste na novopečenog imitatora islama, skroz izgubio. Vidljivo je da je on u nesvjesnom opterećen zbog prelaska njegovih predaka na islam, što kod njega pojačava napetost i uslovljava krizu zbog nemanja identiteta. On umišlja da će krizu ublažiti probajući da svoj identitet pronađe u islamu i u veličanju Turaka, iako su bili okupatori i oni njegove pretke preveli iz hrišćanstva na islam. Slažem se s Jungom da onaj ko je nečim opsjednut i fanatično proba druge uvjeriti u ispravnost onog što čini, upravo svojom fanatičnošću otkriva da u njegovom nesvjesnom postoji sumnja u ono u što druge hoće da uvjeri. Argumenti o Dževadovoj opsjednutosti i fanatizmu:

1.    U knjizi Moralna zora rudi nad Durmitorom, u vezi novopečenih vjernika, pišem: «Dževad Jahić Azizov, naš savremenik, za­pi­sa: “Rađasmo se, ali putem smrti ne umjesmo skupa. ... Grobovi nas na vje­ke vjekova, gledeći Bosnom brdo u brdo, krstom od polumjeseca rastavili”. Upitah autora, zar istorijske činjenice ne govore da smo polumjesecom od krsta ras­ta­v­ljeni? S obzirom da smo (bili) drugari, prešutiću odgo­vor. (Oni ko­ji su bili poltroni Titovog režima i tako oblikovani kao mo­ralni kre­te­ni, tokom popla­ve reli­gij­s­ko-nacionalnog idiotluka u BiH, po­ka­za­li su ko­liko čo­v­jek mo­­­že nisko pasti, ispod nivoa životinje, pri tome svoju moralnu monstruoznost zak­la­nja­jući iza suludo novoproklamovanog patriotizma. Ali ono što razumna čovjeka mukom muči je sljepilo projekcije: moralni, reli­gij­sko-nacionalni kreteni, vide idiotluk druge strane, ali ne i sami sebe).»   

(Jahiću sam knjigu u kojoj navedeno piše poklonio i rekao je da je to pročitao). Drugi idiotluk:

2.  U knjizi Ustraga Dževad Jahić, opisujući boj na Kosovu (1389.), piše: „Murat je tokom noći neprestalno klanjao, moleći se Allahu da umre u njegovoj milosti kao mučenik, kao šehid u odbrani vjere“.

Pribojavam se ako bih komentarisao citirano da bih time podcjenio intelektualno-obrazovni nivo čitaoca ovog teksta, ali ne mogu ne upitati Dževada: kako je to Murat na Kosovu, već vjekovima hrišćanskoj teritoriji, kao osvajač branio islam?» (Kraj izvoda).

Na početku rata jedan kolega mi reče: „Jesi li čuo šta tvoj prijatelj Sidran reče za nas, 'zvijeri s brda'“. Odgvorio sam mu, da smo svi iste vjere i da sam ja u Sarajevu, a vi s brda nam dole u okruženju bacili toliko vreća hljeba koliko je na Sarajevo pala granata, poručio bih vam: 'prestanite!, rađe ćemo umrijeti od gladi nego da nas idalje gađate vašim hljebom!'

(Uzgred rečeno, koji dan kasnije bio sam priveden da „pisac objasni šta je htio da kaže“. 
Pored ostalog, rekao sam da u Kur'anu piše, neka Allah pomogne i onome koji bježi i onome koji ga tjera. A 'vi svi i ovdje i oni dole ste poludili'! Srećom po mene, pomislili su da ja nisam pri pameti).

Dakle, Avdo smatrao sam tada a tako mislim i sada, da si ti bio među onima koji su početkom aprila 1992. pokazali da su obolili od kolektivne psihoze, narodski rečeno, da ste poludili. Čim sam mogao strugnuo sam u izbjeglištvo i nadao sam se da kad se ponovo vidimo da ćeš povratiti zdravlje – zdrav razum – kakav si, imao sam utisak, imao do predrat. Ali, avaj ...!
Dragi Avdo, njemam namjeru da se s tobom nadgornjavam, već ću te podsjetiti na Frojdovo zapažanje da „ludilo niko ne primjećuje, ako i sâm u njemu učestvuje“. Ti u religijsko-fanatičnom i nacional-šovinističkom ludilu učestvuješ, a to tvom egu godi, zato ne možeš  shvatiti sopstveno ludilo. Psihijatri znaju da kad umobolni, kojeg su liječili, kaže, pa bilo to i slučajno, 'Bogami, ja sam bio poludio', to je za njih znak da taj čovjek ozdravljuje. Na osnovu ovog Avdo što ti govoriš i pišeš, utisak mi je, da ćeš prije umrijeti nego se opametiti. Ako tako bude, gluho bilo, ostaješ mi dužnik. Ako ne znaš, podsjetiću te po islamu, duše umrlih koji za života nisu uravnotežili međusobne odnose, čekaju jedna drugu na sirah  ili silah ćupriji, na kojoj pravedniku meleci (anđeli) pomažu da grešnikova duša padne u džehennem (pakao), a pravednikova se vrati u dženet (raj) ako je iz njega izašla na silah ćupriju da sa dužnikom svede račun.

Avdo, molim te k'o Boga, ozdravi, prvo sebe radi, a i radi svih nas normalnih, kojima si po djelu drag. Umjetnički si dao veliko djelo, ali si ga uflekao fekalijama, zbog teoideološke zablude i koristoljublja. Ako se pitaš: 'od čega da se liječim, kad sam zdrav'?, Odgovoriću ti tekstom iz još neobjavljene moje knjige: Osvješćujte se! – BiH je Franknštajnovo čedo:

«Prije rata, mislim da je to bilo 1989., na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu organizovana je Tribina u vezi inicijative Branka Horvata o osnivanju UJDI (Ujedinjena jugoslovenska demokratska inicijativa). Bio je to prvi nagovještaj budućeg višepartijskog sistema. Na toj Tribi postavljeno je pitanje kako će takvu inicijativu biti moguće provesti u višereligijskoj sredini. Tada je moj drugar, Abdulah Sidran rekao da neće biti problema i dodao: „Meni kad neko kaže da sam musliman, ja to doživim kao da mi je rekao da sam lopov ili peder, homoseksualac“. Sada si Avdo fanatizovani musliman-imitator i veliki Bošnjak. Znam da ti Kur'an nikad nisi pročitao. Nakon jedne tvoje izjave povodom fetve protiv Ruždija u to sam se uvjerio. Razumijem te! Duh kao tvoj kuransko štivo ne podnosi. Nije podnosio ni moj, ali sam Kur'an čitao da bih mogao izvesti komparativnu analizu sa drugim religijskim knjigama.»

Avdo, često na tv držiš pouku Emiru Kusturici, da je moguće promijeniti vjeru ali ne i naciju. Naciju ne može promijeniti onaj ko je rođen u naciji (već postojećoj), ali izbor nacije može izvršiti onaj ko nije rođen niujednoj naciji, kakav je slučaj s Emirom, a i s tobom. Muslimani u SFRJ su naciju dobili, čini mi se, 1967. godine. Do tada su se po nacionalnoj pripadnosti izjašnjavali kao ili Srbi ili Hrvati ili kao neopredjeljeni. Dakle, Emir je imao 13 godine kada su muslimani kao vjerska skupina proglašeni i za naciju. Izetbegović i Cerić su muslimane u BiH pred rat i posebno tokom rata reislamizirali, a Emir je odbio na to pristati i vratio se vjeri i naciji u kojoj su mu bili preci prije islamiziranja. Kako pišem, to mu bh. musli­mani nikada neće oprostiti, jer im je tim postupkom dirnuo u njihovo nacionalno podsvjesno; po­vr­i­­jedio im je žive rane, koje većina njih itekako osjeća, ali duboko skr­i­va, i ko­je nemaju smje­losti, ni pokušati, izliječiti na isti ili na slič­an na­čin kako je to učinio slavni filmski režiser.

Niko razuman, ko te Avdo bolje poznavao prije rata, ne može opravdati a ni razumiti tvoje  javno ispoljavanje sadašnjeg islamskog fanatizma i bošnjačkog nacionalizma.

Avdo, predlažem ti da se upoznaš s djelom Saliha Selimovića, istoričara iz Novog Pazara. Navešću, zaintrigriranja radi, kratak izvod iz jednog njegovog intervjua:

«Jedan ste od retkih Bošnjaka koji javno govori o svojim srpskim korenima i istražuje proces islamizacije na prostorima bivše Jugoslavije, tvrdite da je većina današnjih muslimana ima srpsko poreklo.

- Ne vidim nijedan razlog zašto bi krio svoje srpske korene. To isto mislim i za druge ljude bez obzira o kakvom i čijem se poreklu radi. Što bih to ja bio ono što nisam, a da ne budem ono što jesam. Dakle, hoću da budem ono što jesam. Mojim višegodišnjim istraživanjima relevantnih istorijskih izvora, kao i radom na terenu, došao sam do zaključka da je većina naših muslimana, sada Bošnjaka, srpskog porekla i da su pre islamizacije najčešće bili pravoslavci, mada je bilo i katolika. Islam se prihvatao iz raznih uzroka. Pre svega treba znati da je to bila dominirajuća vera osvajača. Prihvatiti tu veru značilo je obezbediti određene privilegije kao što su ekonomske i uopšte društvene. Malo je bilo onih koji su islam prihvatali iz ubeđenja da je to jedina prava vera.

Nedavno ste izjavili da dr Mustafa Cerić i Bakir Izetbegović imaju srpsko poreklo.

- Da, rekao sam to, jer imam nepobitne dokaze. Mislim da i gospodin Bakir Izetbegović i efendija dr Mustafa Cerić to znaju. Druga je stvar da li će to i javno da priznaju. Oni mogu da se na mene ljute, ali ne mogu da pobijaju. Ako imaju druge dokaze neka ih iznesu. Preci Cerića su bili srpsko plemstvo pre islamizacije. Izetbegovići su poreklom iz Beograda, a u Bosanski Šamac su se naselili posle napuštanja Beograda 1867. godine.

Neki muslimani su se vraćali veri pradedovskoj, nedavno je to uradio i profesor Muhamed Bušatlija iz Beograda, objasnite ovaj fenomen. 

- Mnogo je više naših muslimana/Bošnjaka koji ne kriju svoje srpske korene nego što se misli i javno ističe. Profesor Mahmut Bušatlija ima sjajan pedigre, jer potiče iz srpske vladarske kuće Crnojevića. Iz te dinastije, koja je vladala Crnom Gorom u 15. veku, Staniša, sin Ivana Crnojevića, je islamiziran i bio je skadarski sandžak-beg i gospodar velikog dela Crne Gore. Taj čin Mahmuta Bušatlije, sada Stanka Crnojevića, može da ima i neku drugu konotaciju.»

Avdo, postani svjestan da si osnivanjem SDA bio inficiran opasnim virusom i od tada si do sada duhovno-moralno bolestan. Evo dokaza! U tvom “zdravstvenom kartonu”, pored ostalog, kao krunski svjedok je podatak da si bio odbornik SDA u opštinskoj skupštini Stari Grad Sarajevo.

Očekivao sam da ćeš ti, i pored svih iskušenja kojima smo mi šezdesetosmaši bili izloženi kasnije, a posebno od početka devedesetih, ostati osoba, individua, a ne pridružiti se stadu, kao jedna od ovaca koja slijedi zvonara, a kojeg po pašnjacima usmjerava čoban. Od sarajevskih šezdesetosmaša jedino smo Stevan Tontić i ja ostali zdravi. Nije nas mogao inficirati ni virus nacionalizma, ni težnje za vlašću, odnosno šegrtovanja vlasti, koju ulogu si ti odabrao pa zbog toga je tvoje prijateljstvo sa Stevanom, možda i pobratimstvo, tvojim sevetom, otišlo do đavola.

Ovih dana, pišući o polemici između profesora Riđanovića i Dževada Jahića, povodom Jahićevog Riječnika bosanskog jezika, pored ostalo, napisao sam i ovo. Može ti biti poučno čuti:

 «Jahić je jedan od onih koji zagovaraju da Bošnjaci svoj identitet mogu pronađu u islamu, po načelu Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, po kojoj im treba biti bliži i draži musliman od Maroka do Indonezije nego komšija hrišćanin. To je bošnjački kobni usud; i njih i njihovih komšija hrišćana. Kako bi bilo moguće, prvo ublažiti sudbonosnu kob, pa u narednim generacijama i prevazići da povremeno ne puca nit na kojoj nad BiH visi Damoklov mač, pišem u knjizi Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje. Meša Selimović je, slično kao i Ivo Andrić, shvatio u čemu je osnovni problem bh. muslimana, a to je u nesvjesnom mržnja na svoje pretke, zbog toga što su oni postali konvertiti i prešli na islam. Ko ikoliko poznaje dubinsko psihologiju jasno mu je da je čovjeku najteže izmiriti se sa neprihvatljivim sadržajima u svom nesvjesnom. Oni stvaraju neurotičnost i energetski naboj, sličan onom kako on projektovano nastaje u parnim kotlovima, koji imaju i izduvni ventil, kroz koji prekomjerni pritisak ističe, što obezbjeđije da kotao ili lonac ne puknu.

Da Bošnjaka pritisak mržnje prema praprecima zbog konvertitstva na islam ne bi raznio, on kao „izduvni“ ventil koristi projekciju. On mržnju iz sebe projektuje na potomke onih hrišćana čiji preci su odolili iskušenju povlastica, koje su Turci nudili onome hrišćaninu koji pređu na islam.

Potomak jednog od braće Vujović od Bileće, onog koji je svojevremeno prešao na islam, kad je upao u krizu identiteta, riječ je o Meši Selimoviću – po ukotvljenu u pronađeni identitet, Velikom Meši – dao je savjet onima koji su još imali problem koji je on već bio prevazišao, a to ga je koštalo progona u egzil od strane onih kojima je htio pomoći. Slično kao što je Arčibald Rajs poručio Srbima u knjizi-testamentu: Čujte Srbi! – čuvajte se sebe!, Meša je bh. muslimanima u Dervišu poručio pitanjem:

„Šta smo to onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. (...) S nejasnim osjećajem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kuda da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo“.

Dževad i oni koji ga podržavaju u stupidnosti da jezik, tobože Bošnjaka, nazovu bosanski, nisu svjesni da tako razumnom potvrđuju Mešinu konstataciju: „Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo“.»

Avdo, ponoviću: Da Bošnjaka pritisak mržnje prema praprecima zbog konvertitstva na islam ne bi raznio, on kao „izduvni“ ventil koristi projekciju. On mržnju iz sebe projektuje na potomke onih hrišćana čiji preci su odolili iskušenju povlastica, koje su Turci nudili onome hrišćaninu koji pređe na islam.

Jesi li 1989. g. rekao da kad ti neko kaže da si musliman da to doživljavaš kao jako pogrdno? Za ovu tvoju izjavu ima i sada bar preko sto (živih) svjedoka. A šta je sad? Objasniću ti. Inficiran virusom islamskog klero-nacionalizma odbolovao si period “vrućice” i potom je bolest iz akutne faze prešla u hroničnu. Ljudi se na hronične bolesti vremenom priviknu toliko da zaborave kakvo je bilo stanje (nekadašnjeg) zdravlja. E, Avdo, tako je sad stanje kod tebe. A problem tvoj je najveći što kad god pomisliš na Kusturicu ili ga pomeneš, to te podsjeti na vrijeme kada si i ti bio zdrav. Utisak mi je da ti je Emir kao ogledalo, pa kad u “ogledalu” vidiš svoje sadašnje lice, kinjiš ogledalo što ti ono kao paralaksički pokaže koliko si se poružnjao.

Sticajem okolnosti, imao sam priliku upoznati Emira Kusturicu baš u vrijeme kad je on, sklanjajući se od ljudi oboljelih od islamskog klero-nacionalizma, da bi izbjegao inficiranje, bio upao u “vrućicu”. Tako sam ja tada to njegovo stanje vidio. Kasnije, kada je “vrućicu” prebolovao i krštenjem se opredjelio rađe za pradjedovsku vjeru i naciju, nego za to da bude reislamiziran, bilo je očito da se samopronašao. Razumljivo da on sada, tim što jeste, iritira sve one koji su bili i ostali samoizgubljeni, u vjerskom i nacionalnom smislu, a ti si Avdo jedan od tih samonepronađenih, u smislu identiteta. Unutra, u podsvjesnim dijelovima psihe, ti Avdo nisi ono što javno pokazuješ da, kobajagi, jesi. Ko poznaje dubinsku psihologiju, vidi tvoju unutrašnjost, slično kao ljekar unutrašnje organe pomoću ultrazvuka. Primijetio sam Avdo, pri našim posljednjim susretima da su oni bili vrlo hladni. Tako je bilo zato što si shvatio da meni ne možeš prodavati muda za bubrege. Vjerovatno čim me vidiš da su ti na um padali stihovi Duška Trifunovića: Lijepo bješe glavni biti, dok me nisu pročitali. Avdo, pročitao sam te i ranije i kasnije, ali sam se, zbog saosjećanja, pravio nevješt. Ali, “došlo doba da se Istina isproba”.

Emir ne bi mogao živiti u Sarajevu ako se ne bi reislamizovao. Nadam se da to znaš iskustveno. A on nije čovjek koji bi mogao ipošto da glumi da je ono što nije u skladu s onim što u sebi osjeća. Da je on iz Pariza došao u Sarajevo od njega bi bilo zahtjevano da ide u džamiju na džumu, da u džamiji bude snimljen kako namazi. On bi, siguran sam, to odbio, a time bi on sam sebi ispisao katul ferman i ispleo svilen gajtan. (Iz Spoznaje ...):

«Alija Izetbe­gović je me­­si­janski bo­san­ske musli­mane poveo u novu islami­za­ciju, te za to dobio neko veliko islam­s­ko odli­­č­­je. Novo is­lami­zi­ranje je, valjda, tre­balo istovre­meno da znači i mo­­ralni preporod. A jesu li Bošnjaci u svo­joj isto­riji ikada bili u većem moralnom brlogu, nego što su sa­da? Nisu. Zato je normalno upi­ta­ti: zašto masovno vr­a­ćanje reli­giji nije dovelo i do nuž­nog moralnog prepo­ro­da, već, napr­o­tiv, do eti­č­k­og sunovrata? Ništa bit­no nije dru­gačije ni kod nacija drugih religijskih konfesija. Po­zi­vam sve re­li­gi­j­ske veli­ko­dos­­toj­ni­ke da kažu zašto je to tako. Uh..., izvi­nja­vam se čitaocima i proz­va­nima zbog ove glup­o­sti, jer na čas sam bio zaboravio da na pitanja u vezi s etikom odg­o­vor ne može dati onaj ko i sam nije moralan). (Fusnota):

Moralno posrnuće je sveopšte. Tako se jednom prilikom po­­kaza da su Alija Izetbegović i najbliži mu bili glav­ni u skretanju u druge svrhe novca namijenjenog udovicama i siročadi, a, čitao sam, takav postupak se u Kur'anu smatra grijehom. Ili, čujte ovo.

Sretoh jednog dana 2000.g.  oko podne Arifa Tanovića, biv­šeg pr­o­fe­sora etike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nekada pred­sjednika Ideo­loške komisije CKSKBiH i rektora Sarajevskog univerziteta, a on, pružajući mi ruku, poz­dra­vi me sa: "Selam-alej­kum!", na što mu, uz stisak ruke, odgovorih: 'alej­­kum-selam'. On me pogleda znati­že­lj­nije i upita: "Ma … koji no ti bješe"? Kad ču od­govor, samo mrzovoljno promrmlja: "Hum…m, jebi ga …" i ode. Kao da ti­me reče: 'Arife, ne pij i prije podne'.

Kasnije tokom ra­ma­zan­s­­kih dana, tog "etičara" i vrlog akade­mi­ka, viđao sam ka­ko u vri­je­­­me za iftar, idući uli­c­om, zvaće koma­de somu­na, izvla­č­e­ći ih iz kese, a time kao da je poru­č­i­vao pro­laz­nicima: 'pogledajte pravog muslimana!' Pogledao sam ga i vidio ka­ko žalo­s­no izgleda vjer­n­ik-imi­tator, svojevremeni ugledni ideo­log ate­ista, pre­o­braćen u tzv. vjer­ni­ka, i, posrnuli "etičar", kome u ne­koj prilici, po moralu mu slični, čuh, drže slavopoljke o "djelu". O­v­o ne govori samo o tragičnosti neusredištenog po­jedinca, ko­jeg vjetrovi, zavisno iz kog pravca duvaju, bacaju tamo-amo kao opali list s drveta u jesen, već i našoj zajedničkoj opakoj bolesti.»

Avdo, vidiš li imena na nišanima na mezarima kod najpoznatijih sarajevskih džamija. Na probranim mjestima su nekad istaknuti ateisti: Atif Purivatra, Arif Tanović, Nijaz Duraković itd, a posljednja dva su bili i najveće sarajevske pjandure do smrti. Ačkosum!

Kad spomenuh Purivatru podsjetime to da pokažem koliki je vjernik Atif bio 1989. godine, a sad mu je mezar u haremu džamije kod hotela Evropa. Oslobođenje objavi moj tekst, a u njemu citarana Sto druga sura iz Kur’ana, sa svih osam ajeta. Sretnem na ulici Atifa s Mitrom Miljanićem, profesorom marksizma. Atif me obasu komlimentima. “Odlično ste uklopili onaj ajet iz Kur’ana u svoj tekst”. Samo sam se osmjehnuo, a vidio sam da je Mitru bilo zagonetno, zašto. Atif pita: “Kako ste našli onaj ajet, kad niste musliman?”. Odgovorim mu ‘čitajući Kur’an, ali nije ono ajet nego sura’. Mitar uskače pitanjem, “koja je razlika između ajeta i sure”? Reknem, ‘žurim se, objasniće ti Atif’. Sutradan Mitar zove da dođem kod njega. Kad kod Mitra dva profesora i jedan asisten. Svi Muslimani. “Bolan Žarko, Atif mi nije znao objasniti razliku između ajeta i sure, a evo ne znaju ni ovi”. ‘A jesi li pitao H.? (profesor koji je završio medresu prije sekularnih studija’). “Jesam, ali ne zna ni on”. Reknem da ‘H. sigurno zna ali nije mu bilo zgodno da ti to pokaže, pošto je sekretar Partije, a ovima vjerujem da ne znaju’. Svako ko je bar jednom pogledao u Kur’an morao je shvatiti da su sure poglavlja, a ajeti njihovi dijelovi.    

Kusta je nepristajanjem da se svrsta ninajednu stranu u bh. ratu pokazao da nije samo veliki režiser, već da je, kako bi Englezi rekli, tako za sebe pribavio titulu: Ser. Da bi čitaoci ovog teksta mogli “omirisati”  atmosferu u kafanama, kad smo se mi svojevremeno, bez ljutnje a uz smijeh, podbadali šalama, pružiću im priliku. Dakle, Kusta je od riječi režiser, svojim postupkom za sebe uzeo drugi dio: Ser, a ostalo je “slobodno” prvi dio riječi – reži. Avdo, Kusta nije mogao ni pretpostaviti da ćeš ti “slobodno” objeručke zgrabiti. Zaboravi na taj dio riječi i ne reži, uljudi se!   

Pošto prosvjetljenik, nakon prosvjetljenja nema drugu želju nego da ljudima, koji su zasljepljeni, pomogne da progledaju, da se osvijeste, zato i pišem ovaj tekst, kako bi ti pomogao da spoznaš koliko si daleko od spoznaje suštine koja je predstavljena stihovima najvećeg evropskog prosvjetljenika u devetnaestom vijeku, čiju odu prosvjetljenju, Luču mikrokozma, sam prvi i jedini dešifrovao 150 godina nakon njenog objavljivanja:

Snom je čovjek uspavan teškijem,/ u kom vidi strašna prividjenja,/ i jedva se opred'jelit može/ da mu biće u njima ne spada./ On pomisli da je neke pute/ od sna ovog oslobodio se;/ ah, njegove prevarne nadežde:/ on je tada sebe utopio/ u sna carstvo tvrđe i mračnije/ i na pozor strašni snoviđenja!”

Avdo, kad si pomislio da si od svog (ranijeg) sna oslobodio se, ti si tada utonuo u san tvrđi i mračniji. Nadam se da će te ovo što slijedi, kao kratak izvod iz moje knjige Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje, a dio je osvrta na Kur’an, podstaknuti da duhovno ozdraviš prije smrti. Ako tako bude, inšallah, onda se nećemo ni vidjeti na silah ćupriji.

Prije nego će uslijediti izvod iz moje knjige Spoznaja ..., reći ću da sam prije rata s nekim uglednim islamskim teolozima imao razgovore o Kur’anu. Kad bi tada rekao da je nužno, u prvom redu po islam, obaviti redigovanje Kur’ana, oni bi mi odgovarali da je nemoguće izbaciti ili promijeniti ni jednu jedinu riječ i pozivali se na ovo, već mi tada poznato: "Knjigu objavljuje, u to nema sumnje, Gospodar svjetova (XXXII/2). Ovaj Kur'an nije iz­m­i­­šljen, od Allaha je..." (X/37). 
Govorio sam im da ako oni zaista tvrde da su mnoge škrabotine u Kur’anu Allahove riječi, a ne smišljene konstrukcije vlastoljubivih utemeljivača islama kao vjerske institucije, onda oni čine najveće moguće huljenje na Alaha. Čitaćeš po nešto od onog što su i oni čuli, ali pri dogmi ostali.

Razumjevanja radi ovog što će uslijediti potrebno je da učinim još jedan izvod iz Spoznaje ...:

«Postoje dva osnovna tipa religija. Prvi su one koje se zasni­va­­ju na vjerovanju u postojanje Boga i molitva Bo­gu je način usp­o­stav­lja­nja kontakta s božanskim. Njih zo­vemo i religije molitve. Njima pripadaju juda­iz­am, hrišćanstvo, isl­am, hin­duizam i sl. Reli­gi­je vje­ro­vanja u Boga moguće je dalje podijeliti u dvije osno­v­ne podgrupe. Prva bi bila ona u kojoj dominira strah od Boga, a to su judaizam i islam i druga, u kojima dominira ljubav za Boga i mesi­ju: hrišćanstvo i hinduizam. Religije molitve su mogle biti djelotvor­ne samo dok je kod čovjeka bila vodeća osjećajna fun­kci­ja, dok je on na pomen Boga mogao da zatrepti od straha ili zatreperi od ljubavi, a bile su praktične kada je većina stanovništva bila nepi­s­mena. Drugi od osnovnih ti­po­va reli­gi­je su reli­gi­je meditacije ili prosvjetljenja, kao što su npr.: budi­zam, đaini­zam, ta­oi­z­am ili zen-budizam. Joga je rodo­na­čelnik religija medi­ta­cije, a u njima ne­­ma vj­e­ro­va­nja u Boga, kao u religijama molitve, već se medita­ci­jom osvješ­ću­ju ne­s­v­je­­sni di­je­lovi psihe do stanja duha koje se ime­nu­je prosvjet­ljenjem. U o­v­­­im religijama učitelj samo upućuje učenika na duho­v­­ni put, ko­jim on potom ide sâm. Ovaj duhovni put (kao teži) koristi se onda kada intelektualna funkcija kod većine ljudi posta­ne vodeća, kao što to sada jeste slučaj u čitavom svijetu.»

Da bi bila shvatljivija moja kritika uspostavljanja islama, kao institucionalne vjere, na osnovu Muhamedove, a.s., Objave i mojih pohvala njegovom postignuću, što je vrlo slično kako činim i sa hrišćanstvom i Isusom, navešću sledeći izvod iz Spoznaje ...:

«U svakoj reli­giji molit­ve – a religije su od vje­ro­va­nja u Boga nesagledivo udaljene – njen osnivač je pos­lje­d­nji mesija, jer bez te dogme nemo­­guće je utemeljiti reli­gi­ju kao insti­tu­ciju, a nakon toga ko se u okviru te re­li­­gije pr­os­vijetli, ako se osmjeli da kaže da ga je Stvoritelj do­veo do svjet­losti svoje, što bi bilo isto kao da kaže da je do­s­tigao sje­di­njenje s Bogom u sebi, ne gine mu da bu­de kame­­no­van ili spa­ljen. Tak­vih primjera je bilo u sv­a­­koj od mo­no­teističkih religija. Danas bi, even­tu­a­lni, pr­o­­s­vj­e­t­­­lje­nik u okrilju nama poznatih religija molit­ve, ako bi se kao takav ogla­sio, bio ili smje­šten u bolnicu za um­o­­b­o­lne ili bi kao jere­tik bio izop­š­ten. Nekada su re­ligije s pro­svjet­lje­nicima postupale najslič­nije kao ča­s­ne sestre i kaluđe­rice s djecom koju bi rodile: odmah bi ih umorile. Mnogo je takvih primjera u svim re­li­gi­ja­ma mo­­­lit­ve za­pad­no od Indije, a uz Isusa jedan od naj­ža­lo­s­ni­­­­jih takvih primjera je zvjersko pogu­b­lje­nje pro­s­v­jet­lje­n­i­ka, Velikog sufija, Huseina ibn Mansura al-Hala­dža (857-922.) u Bagdadu. Pro­­­­­s­­vjet­ljenik ne vjeruje u insti­tuciona­li­zo­­va­n­og Boga, on govori Istinu i ra­zob­ličava laži, u prvom redu laži onih koji ljude pod plaštom vjere u Boga – varaju.

Ako niste doživjeli veliki bljesak samosvijesti, ako vas nije obasjala Božija svjetlost, može­te biti Ajn­š­t­ajn, ali će vam ono što je saopšteno parabo­lama, koje ovdje na­ve­doh, od dva Velika Prosvjetljenika: Isusa i Muhameda, os­t­a­ti nepoj­mljivo, a veliki bljesak samosvjesnosti ili pro­s­v­jet­lje­nje, čak ako ste i knjigovođa (navodim zanimanje koje sam sâm svojevremeno obavljao), ove riječi vam čini potpuno shvatljivim i bliskim, toliko bliskim, do osjećaja neizrecive ljubavi za one koji ih ova­ko prekrasno izrekoše.

(Zapažate da Muhameda  vidim na istom pije­des­ta­lu na kome je od ranije Isus. Za prosvjet­lje­ni­ka svi su pro­svjet­lje­nici ravnopravni, a da ih takvim do­ži­vljavamo, ni naj­manje nam ne sme­taju njihove indivi­dualne razlike. One su normalne i nužne, može se i tako reći, od Boga su! Oni su na duhovnom nebu Čovječanstva kao zvijez­de na fizičkom nebu: neke Zemlji bliže, neke od nje dalje, neke manje, neke veće, ali sve su zvijezde, i nebo je, na vedroj noći – što uzmite kao adekvatan paralelan pojam za prosvjetljenje u sveri dostignute Tajne – prek­ras­na cjelina, upravo zahva­lju­jući svojoj šarolikosti).»

Ovo što će uslijediti iz Spoznaje samo je dio osvrta na Kur’an i islam. Neke fusnote ću izostaviti, a neke ostaviti, što će biti naglašeno. (Izvinite! Nevješt sam u kopiranju teksta s fusnotama za blog, pa ne znam kako će to ispasti. Kopirano iz knjige ću označiti ovim navodnicima: «.....»

«U islamu ima specifičnost koja ne postoji ni u je­d­noj dr­ugoj religiji svijeta, a nastala je posebnom sud­binom Mu­ha­me­da i uslo­va pod kojima je on Objavu širio – i mačem.
Ne znam ko i kako je Muhameda duhovno poučavao (legenda kaže arhanđel Gavrilo), ali On je kao prosvijetljen iz Meke natjeran u bijeg. Sklonio se u Medinu, gdje je zasnovao islam kao reli­gi­ju, te po­­tom sa sljedbenicima napao Meku i u njoj ple­me Ku­­r­­­e­j­ši­ja, kome je i sam pripadao. Pobijedio ih, a potom na­s­­tavio da islam nameće osta­lim ara­p­s­kim ple­­me­­nima. O ovome go­vo­re mnoge sure u Kur'anu, pa i naj­obi­mnije, II i III, koje su tre­­ba­lo psihološki da pripre­me mu­s­limane za borbe s neis­la­­miziranim Arapima, a one nema­ju ve­ze s on­im što spada u religi­oz­­nost, već liče na pr­o­pagan­dni ratni tekst. Ipak, one su obo­­jile islam kao religiju i mus­li­ma­nima su od početaka islama do danas nametale prak­tično po­na­šanje prema lju­di­ma drugih religija, a to je da ih oni tre­baju, ovako ili ona­ko, milom ili silom, prevoditi u islam. (...)

Da Muhamed nije bio usredišten na sredini između ega, opš­te­­civi­li­za­cij­skog ljudskog centra, i Sopstva (praslike Boga u na­­ma), od­no­sno da je bio centriran samo u Sopstvu, kakav slu­čaj bje­še npr. s Isusom, Muhamed nikada i nikako ne bi mo­gao uzeti mač u ruke. Moje biće je centrirano u "osi" ego-Sopstvo, ali ni na kraj pa­me­ti mi ne pada da ikome nudim, npr., oblijećući oko njega, svoj metod spoznaje Boga u sebi. Objavio sam Knjigu i Spoznaju tako učinio javnom, pa ko voli, neka izvoli. (Ili, tokom rata mogao sam ima­ti položaj koji podra­zu­mijeva šofera i sekreta­ri­cu, ali bi to zn­a­čilo i uključiti se u rat. Da bi ostao etički čist i preži­vio, radio sam najgrublje poslo­ve i tako ub­l­a­žavao duševne patnje koje pro­živ­lja­vah zbog sveop­š­teg ludila koje je bilo spopalo ljude-živo­ti­nje. A ka­­da sam morao prih­vatiti neku radnu obavezu, dok ne pobje­goh u izbjeglištvo, sr­e­­dio sam bio ne­kako da ti­ma­rim i jaš­em poli­cij­ske konje, divne životinje koje mi na ljubav uzvraćaše ljuba­v­lju. Zamislite kako je sve "tumačeno" zašto doktor nauka, uni­ver­zi­tet­s­ki profesor, dobar poznanik Radovana Karadžića i ko­le­ga nje­go­vog predsjednika vlade, timari konje. Svakako sam se dovi­jao samo da bi ostao pred sobom moralno čist, krvlju neuprljan).

Nepoj­mljivo mi je kako je Muha­med mo­gao uzeti u ruke mač i po­vesti sljedbenike u rat pro­t­iv onih koji datu mu Objavu ni­su bili vo­ljni pri­h­vatiti. Ovo je obja­š­njivo samo tako da je On imao jake vla­sto­dr­žačke težnje, koje ni prosvjetlje­njem nisu bile sp­r­že­ne, a ispoljile su se i nakon ukotvljenja u "osu" ego-Sopstvo. Joga po­z­n­a­je više stepena samadhija ili prosvjetljenja, a niže stepene je po­t­r­e­­b­no dalje učv­rstiti kako prosvjetljenik iz dostignutog stanja ili, savremeno rečeno, ako se već uspio centrirati u "osi" ego-So­p­s­­tvo, ne bi upadao u nesta­bil­nost bića. Muha­me­dovi ep­i­­leptič­ni na­­­­padi vrlo su indi­ka­tivni, osmotreni sa stanovišta njegove usta­bi­lje­nosti nakon prosvjetljenja. Jung, sin sveštenika, iz etič­kih ra­z­lo­ga suzdržao se da govori o epileptičnim napadima kod sv. Pavla.

Ukoliko osno­v­na religij­s­ka knjiga, uz uni­ver­zal­nu ob­ja­vu, koja se dostiže pros­vj­e­t­lje­nj­em, sad­r­ži više eti­č­kih pra­vi­la, utoliko je ona po­go­d­­nija za inauguraciju reli­gijske ins­ti­tu­ci­je i za vladanje vje­r­­nicima, za što je Kur'an primjer, ali je ona ta­da da­lje od upu­ćiv­a­nja čo­vjek kako da stigne do arhetipa Boga u sebi, što je osn­o­vna Isusova poruka, ali i Njegovi slje­dbenici, eto, cilj ri­je­t­­ko pos­ti­žu. U Kur'anu (slično kao i u Starom Zavjetu) strah od Alla­ha, ne pri­­dr­ža­­va li se čo­v­jek 
"Allahovih propisa", ono je što mi se doj­mi­lo da dominira. A onaj ko je natovaren bre­me­nom bilo kak­v­og stra­ha nikada ne može spoz­nati Milo­s­ti­vog, Samislosnog. Ali u Kur'­a­nu ni o kakvom Bo­gu/Alla­hu u čov­je­ku ne­ma ni govo­ra; Allah je na nebu. Prema toj knjizi u čovjeku je jedi­no šejtan, koje­ga stra­hom od Alla­ha tre­ba za­­­p­­la­šiti da se ne po­ma­lja. A poš­to je arhetip Bo­ga/Alla­ha i Nje­­go­va sjenka Đavo/Šejtan, u kolek­tiv­no ne­svjes­nom, zato ako se sviješću taj arhe­­tip ne prihvati inte­gral­­no, već se čov­je­ka samo za­strašuje Bo­g­om/Allahom i upućuje ga se da Nje­go­vu milost pridobija dobrim postupcima, umjesto da ga bu­đe­nj­em reli­gi­oznog osjećanja osjeti u sebi, u tom slučaju u nes­vje­s­n­om se st­va­ra si­lo­vit energet­s­ki naboj – izvor religijskog fa­na­tizma – kao protu­dej­­stvo svjesnom stavu, čije ispoljavanje razum ne mo­že ko­n­­trolisati i čo­­vjek, umjesto da pos­ta­ne bolji nego što bi bio bez vj­e­re u Boga, on nesvjesno pa­da u naručje Đavolu/Šej­ta­nu – za što je istorija svijeta, posebno od pojave islama, krunski svje­dok.
Religijski fanatici u ime Boga/Allaha prazne iz sebe đavo­lj­ski na­boj, koji se u njima toliko stvara upravo zato što se njih nikada nije poučilo da su Bog i Đavo u nama jedinstveni, kao lice i nali­čje, i da se Đavola možemo osloboditi jedino prihvatajući ga kao sa­s­tavni dio cjeline, čime se neutrališe i prevazilazi njegovo dejst­vo na nas. Od ove spoznaje najdublje tajne, i od Junga naučno do­kazane, naj­da­lje su religije u kojima dominira strah od Boga. Nji­ho­vi vjernici i sv­e­š­te­nici nisu u stanju ovo pojmiti ni srcem, ni um­om i zato su u dubini svog bića nesrećni i fanatizovani; svo­je­vrsni su duševni bolesnici i treba ih liječiti. Toga radi, ovo i pišem!

Tako je Muha­med, namećući svoju religiju mačem svojim najbližima, inicirao imanentnu militantnost islama. Islam je religija u ko­­joj do­mi­nira strah od Boga, a taj tip religije je bio, duho­v­no vi­đe­no, prevaziđen već u vri­je­me po­ja­ve islama, ali čovjek često ra­đe pri­staje, i u oblasti religioznosti, uz retardirane ideje, ne­go da se muči da bi do­sti­gao stvarne visine duha. Islam je laka religija i kao smišljena za despotizam i despotije.

Iz tih motiva su date onako zaglupljujuće pohvale isla­­mu u Kur'anu, što uslovljava i sada nadimanje islama, uz tvr­d­­nje nje­govih fanatizovanih sljedbenika da je to jedina pra­v­a religija i permanentnu težnju da se on širi i ratovima, što izaziva i ovovremene džihadsko-križarske rato­ve. Per­­fi­dno reži­ran raspad SFRJ u suštini je bio takođe rat tak­­­ve vrste, a kao takav odavno i planiran i usmjeravan, s je­d­­ne strane od katolič­ko-pro­testants­kog Zapada, što bi se reklo da se jednim met­kom pogode dva ze­ca – na prostoru Ba­lkana što više na dugu stazu mini­mizira uticaj islama i pr­a­vo­slav­lja – a na način da se Vlasi ne do­­s­je­te – i Srbi i Mu­s­­li­mani se ne dosjetiše – a s druge, od strane nekih isla­m­­­s­kih država da od Bosne s­t­vore odskočnu dasku za ovo­vr­e­meni pohod islama na Evropu: u ime Allaha i Kur'ana, u kome piše: "Allahu je prava vjera jedino – is­l­am" (III/19). Zato musliman, posebno onaj koji je religijski imitator s ko­jim se manipuliše, smatra svojom svetom obavezom čini­ti tako da jednom bude dokončano postojanje drugih religija.

Religijske knjige nije lako shvatiti iz više razloga, od ko­jih sam neke implicitno već pomenuo. Sada su aktuelne ra­s­p­ra­ve o Kur'anu. Pristalice islama brane ga od literali­z­­ma, buk­val­nog čitanja, govoreći: 'u Kur'anu svaka riječ je od Allaha, ali nemusliman nije u sta­nju poruku riječi sh­v­a­titi is­p­r­av­no'. Ovo nije istina! Tvrdnju ću potkrijepiti tako da Knji­ga sama kaže nešto od onog što bi se o ovome imalo reći.

Posvjetljenik, a i neki produhovljeni um, u stanju je za­pa­­ziti u Kur'anu šta dolazi od Poslanika, ili, ko želi, mo­­že i tako: od Allaha, a šta je dodato i ađustirano za pot­re­be reli­gije kao insti­tucije. U vezi s tim domišljati vlasto­ljubivi um to, u ime Allaha, za po­korne i zastrašene sroči ovako: "On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni koji su gla­v­nina knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pok­va­rena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one koji su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah" (III/7). (...)

Manje jasni ajeti – koji čine manji, a jedino vrijedni dio Knjige – pouzdano je da do­la­­­ze od 
Poslanika. Bog/Allah mu, bez su­mnje, nije mogao "o­b­­­ja­­viti", na primjer ovo: "Ne objavlju­jemo Kur'an da se mu­­čiš, već da bude pouka ono­me koji se boji (XX/2-3).
"Naj­u­g­led­niji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji (XLVIII/13). Ni Jevreji, ni krišćani ne­će biti tobom zadovoljni sve dok ne pri­h­va­tiš njihovu vjeru. Reci: 'Allahov put je jedini pravi put!'  A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon Objave koja ti dola­zi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti (II/120). Mi smo među njih ubacili neprijateljstvo i mržnju sve do Smaka svijeta (V/64). Nemojte malaksati tra­že­ći neprija­telja (IV/104). I borite se protiv njih sve dok mn­o­­g­o­boštvo ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane (VIII/39). O vjernici, kada se s nevjernicima sukobite, a njih nastupa mnogo, leđa im ne okre­ći­te; onaj ko im tada leđa okrene (…) vratiće se na­to­varen Allahovom srdžbom; pre­bi­valište njegovo biće džehen­nem, a užasno je on bora­viš­te (VIII/15-16). I borite se na Alla­ho­vom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite bo­r­bu!… (II/190).

(Alija Ize­t­be­go­vić je bio glavni vođa onih što su u BiH na Alla­ho­vom putu gi­nu­li za vrijeme rata, a on je u Sku­p­štini BiH izjavio, navodim po sje­ća­nju: "BiH će se odcjepiti i po cijenu rata", a nije li to otpočinjanje borbe?, prim.: D.).

“I ubijajte takve gdje god ih sre­t­nete i progonite ih odan­de odakle su oni vas progonili (II/191). I borite se protiv njih sve dok mnogo­boš­tva nestane (što muslimani danas shva­taju dok nestane drugih religija, prim.: D.) i dok se Allahova vjera slobodno ispovjedati ne mogne (II/193). A neza­mi­s­livo je da se stanovnici bilo kojeg naselja koje smo Mi uniš­tili neće Nama vratiti (XXI/95). Ono što vas je zadesilo ono­ga dana kada su se sukobile dvije vojske bilo je Allahovom voljom – da bi otkrio ko su pravi vjernici (III/166).

(Ovo pokazuje da između kratofilnih sveštenika nema raz­like, jer kada je "inkvizi­tor­ska vojska zauzela Besiju i vo­j­sko­vo­đa upi­tao kardi­nala, kako da usta­nove ko je jeretik a ko nije, koga da ubi­jaju. 'Ubijajte sve odreda – od­go­vorio je kardi­nal – Bog će odabrati svoju jagnjad' ", prim.: D.).

“Allah je ispunio obećanje Svoje kada ste neprijatelje, vo­ljom Njegovom, nemilice ubi­jali (III/153). Vi njih niste ubi­jali nego Allah (VIII/187). I ne recite za one koji su na Alla­ho­vom putu poginuli: 'Mrtvi su!' Ne, oni su živi, ali vi ne znate! (II/154). Neka vjernici ne uzimaju za prija­te­lje nevjer­nike (sada se ovo shvata nemus­li­ma­ne ili ateiste, prim.: D.) kada ima vjer­nika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih saču­vali (III/28). (...)

 “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada poja­vio (III/110). Čudne li laži u ovom ajetu – aman jarabi! Ravna onoj o Jevrejima kao od Boga izabranom narodu. Inšalah!

Možda ste imali utisak da su ovo bili izvodi iz nekakvog starog uput­s­tva za ra­to­­v­anje a citirano je, kako to naznačih, iz Kur'ana, u ko­me na početku svake sure piše "U ime Alla­ha, Milos­ti­vog, Sami­los­nog!", a i ovo: "Knjigu objavljuje, u to nema sumnje, Gospodar svjetova (XXXII/2). Ovaj Kur'an nije iz­m­i­­šljen, od Allaha je..." (X/37), pa se ti samo usudi da pomisliš kako te kratofilni um laže u Njegovo ime, a i prijeti ti smrtnom kaz­nom ako bi ti slučajno pisnuo: da nije istinito ono što je laž, laž smišljena ob­ma­ne radi. Ako si pra­vi mu­s­liman treba da vjeruješ da je Allah bio opsjednut po­d­sti­ca­njem ljudi na međusobne borbe, a borba ne može ot­po­četi bez osje­ćaja mržnje jednih prema drugima. (...)

"Kada se u borbi s nev­jer­nicima sretnete, po šijama ih udarajte sve dok ih ne osla­bite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih veli­k­o­­­­­du­­š­no sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte (XLVII/4). I znajte da od svega što u borbi zaplijenite jedna petina pri­pa­da Allahu i Poslaniku, i rodbini njegovoj…" (VIII/41).

Eto saznadoh u Kur'anu kako vlastoljubivi um z­n­a­de i Alla­ha, i to u Njegovo ime, da svede na biće s ma­te­­ri­jal­n­im po­trebama, čak ga predstavljajući kao pohlepnog, sebi slič­n­og, jer on, zaboga, hoće udio u ratnom plijenu. Ta­ko os­mo­tren, Allah mi se doima nalik ne­kom ov­d­a­šnjem ra­t­n­om profi­teru, koga i dok padaju mrtve ljud­ske gla­ve zanima ko­liko će ma­te­ri­jalne koristi imati od tak­vih dešava­nja. (Fusnota):

Ako vam se ovo čini neobičnim osvrtom na djelić ob­ma­na u Kur'anu, kojeg se vjekovima za kritiku drži nedodirivim – zbog dogme, a stiglo je vrijeme da se dogme sruše, tj. osvijetle svjetlom svijesti, a "to je ne­su­­m­­ljivo ono čega se vernici najviše i boje, te od svakog traganja za istinom više vole lažnu dubinu čudesnog" –  pročitajte ponovo u Prvom dijelu fus­no­tu 3 u kojoj citiram Dila, slažući se s njegovim sta­vo­vima, a on veli da "pijetet prema istini svetih tek­s­tova morao bi biti pijetet prema zabludi, sve­jedno koliko dugo traje njena vla­da­vi­na i koliki je broj njenih vernika". Ako ovako kažem za zablude ko­je sadrže Jevanđelja, zašto bi prešu­ći­­vao neke zab­lude – iz­mi­šljo­ti­ne kratofilnog uma, smišljene radi vladanja ljudima i podsticanja mržnje među nji­ma, po sistemu strah u ljudima = je vl­ast nad njima – koje sa­drži Ku­r'an, posebno što je i njihovo fa­na­t­i­­zovano, a organizovano, pr­o­­pagiranje na ovim prostorima do­velo do p­ro­s­ja­č­kog štapa, pot­p­u­ne propasti i beznađa ljude u BiH. Glu­pa reakcija srpskih političara i debilnog vojnog vrha SFRJ, koju Bo­š­njaci nazi­vaju agresijom – iako je ona bila samo okidač za religijsko-nacionalni rat – izazvana je Alijinim prkosnim mahanjem zele­nim barja­kom s mačem. On nije vodio računa o tome kakvu će to reakciju izazvati u onome koga je taj mač vje­kovima probadao i kakav bjes i ludilo će toga spopasti ka­da taj barjak vidi u rukama potomaka svoje religijski preobraćene braće. Adil-beg Zulfikar­pa­šić je za ovo imao vrlo istančan sluh, ali svjetina ga nije čula, a i kako bi kada ona pojma nema o tome da je "jedan dan obrazova­nih ljudi duži od ma koliko dugog života neobrazovanih", a, u odnosu na Adil-bega, Alija je neobrazovan. (Kraj fusnote)

Prema Kur'anu ispa­da da ljudi koji ne htjedoše dobro­v­o­­ljno da se od­re­k­nu svoje religije, do koje su držali prije ne­go se pojavio is­lam ili im kasnije "nuđen" kao "jedina prava vjera", a oni ga odbili, nisu stvo­re­­ni od Boga. Bog ih čak mr­zi, a slje­d­be­nike isla­ma pod­s­ti­če i sokoli da s njima ratu­ju, obe­ća­va­ju­ći mus­li­manima si­g­u­­­rnu pobjedu. Primjer: "O Vje­ro­vjes­niče, bodri vjer­nike na borbu! Ako vas bude dva­deset izdrž­lji­vih, pobi­jedićete dvije stoti­ne; a ako vas bude stotina, pobijedićete hiljadu onih koji ne vjeru­ju..." (VIII/65).

Jasni ajeti – poklanjam se onim manje jasn­im – da­­ju osnov za utisak da mržnja mu­s­limana prema nemu­s­li­ma­­ni­ma izvire iz Kur'ana, slično kao što ljubav za sve ljude ističe iz Jevanđelja. U nama je zajednički rezervoar ener­gi­je koja se ispoljava kao ljubav ili kao mržnja. Zraka Jevanđeljske ljubavi za sve ljude, bez obzira na vje­ru, dok je pro­š­la kroz sočivo religijskih insti­tu­cija toliko se pre­lo­mila da je potom pržila mržnjom. U XIX vijeku svi­je­tom je kružio bauk komu­nizma, u XX svjetskim bau­k­om je postala droga, a Mrž­nja, koju zra­če suprotstavljene religije biće svj­e­­t­­ski bau­k XXI vijeka. Ona će, uz pohlepu i drogu, to biti sve do­t­le dok ne bude prihvaćena meditacija kao put do samoostvarenja. (...)

Kur'an je sličan pijesku zlatonosne rijeke. U njemu ima zrna­ca Istine koja se spoznaje prosvjetljenjem. Kako u III/7 piše to su oni ajeti koji su manje jasni i čije tumačenje zna sa­mo Allah. A pis­ci i ađustatori Kur'ana u istom ajetu kažu: Oni čija su srca po­k­­va­rena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede  te ajete. Ovim su potencijalni spoznavaoci suštine Kur'ana un­a­­prijed an­a­te­mi­sa­ni, a slijepi sljedbenici Knjige obodreni su da slijepo vje­­ru­ju u jas­ne ajete, kao da su i oni pravi, a oni su pijesak, pijesak kojeg bez pogovora treba uzeti za zlato. Neobrazovane se perfid­no zavodi da: "Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: 'Mi vje­ru­jemo u njih, sve je od Gospodara našega!' – A samo razu­mom ob­dareni shvaćaju" (III/7), pa ti izvoli nevjerovanjem u laž, ako si uman,  sâm sebe svrstaj među glupe. Tužna je istorija Vječne Isti­ne, ko­ja svjedoči da je moguće i neistinu vjekovima proturati pod "objavu".  (...)

Korisno bi bilo i po islam i po svijet, posebno imajući u vidu doprinos islama duhovnoj baštini svijeta, iz Kur'ana skloniti ono što s istinskim vjerova­njem u Boga ne­ma niti je ikada imalo ikakve veze, što je u njega uneseno ka­da je Poslanikova Objava ađustirana radi lakšeg uprav­ljanja neci­­vilizovanim mnogobožačkim arapskim ple­meni­ma.

Kakve veze s vjerovanjem u Boga ima ovo citirano ili to što u Kur'a­nu ima ponešto i iz ekonomije: "Allah je do­zv­o­­lio trgovinu, a zabra­nio ka­ma­tu (II/275), a i iz seksual­nog po­n­a­ša­nja: Bludnicu i bludnika izbičujte sa sto­ti­nu uda­ra biča, sva­­koga od njih, i neka vas pri vršenju Alla­ho­v­ih pr­o­pi­­sa ne obu­zi­ma prema njima nikakvo sažaljenje..." (XXIV/2).

A šta tek reći o prika­zu raja i pakla? E, te domi­š­ljatosti kratofilnog uma treba pro­či­tati i pri tome se sjetiti Šopen­ha­u­era, koji je Kur'anom bio potpuno razo­čaran. U poimanju raja i pakla u Kur'anu ne možete ni naslutiti da su to stanja duše, jer u njemu u vezi s tim sve se odnosi na tje­le­s­ne želje. Ilustracije radi samo: "Zar je dže­nnet, koji je obećan onima koji se Allaha boje – u kome su rijeke od vode neus­tajale i rijeke od mlijeka od nepromijenjena ukusa, i rijeke od vina, prijatna onima koji piju (sic!, prim.: D.), i rijeke od meda procijeđenog i gdje ima voća svakovrsnog i opro­sta od Gospodara njihova – zar je to isto što i patnja koja čeka one koji će u vatri vječno boraviti, koji će se uzavrelom vodom pojiti, koja će im crijeva kidati!" (XLVII/15).

Obavezan sam reći da ovo citirano, što je sa­mo vrlo ma­li isječak iz mora lukavstva onih koji su željeli vladati lju­di­ma, s Muha­­me­do­vim a. s. posvjetljenjem ili s Objavom ne­ma nikakve veze, čak i u slučaju ako bi neko rekao da je  riječ o simboličnom jeziku – nije! I dok se muslimani budu držali riječi sličnih ovima kao pravila, dotle će ovaj svijet – biti i ostati pakao, sada pretežnim dijelom njihovim seve­t­om, uz slične ranije a i sadašnje grijehe hrišćana. Jedan od jas­nih ajeta u Ku­r'a­nu, kojim je kratofilni um prorokovao u ime Poslani­ka je: "Kur'an je predznak za Smak svijeta, zato nikako ne sum­­­nja­j­te u nj i sli­je­di­te uputstvo Moje, to je pravi put" (XLIII/61) – ka smaku Svijeta, nažalost, bez sumnje.

Oni koji su Kur'anom nametali so­c­i­­­jalna pra­vila i pod­s­ti­ca­li na mržnju i ratove prema nemuslimanima, a to nazi­va­li Allahovim propisima, te potom tu knji­gu imeno­vali svetom, pret­po­s­tavili su da će ljudi, kad-tad, skužiti nji­hovu prevaru, pa su u samu Knjigu ugradili mo­gu­ć­nost naj­suro­vi­je kazne prema on­o­me ko bi imalo po­kušao iskočiti iz okova za um i iz vječnog rop­stva za Duh. Knjigom duboko u pod­s­vjest us­a­đeni strah, užas­ni strah, od kazne ako se ne bi bilo po­k­or­no "Allahovim propi­si­ma", a koji s Alla­hom nemaju nikakve ve­ze, sredstvo je da bi ule­ma (is­la­m­ska vlast) vjernike mo­g­la drž­ati u podaničkom odno­su, totalnom duhovnom mra­ku i ropstvu, u­p­r­a­vo pom­o­ću onih ajeta koji su jasni i koji su glavnina knjige. K­o­li­ko god rev­n­­o­­sno da ih se vjernik pridr­žava nikada i nikako neće otkriti kako da stigne do "udu­bi­­ne u zidu u kojoj je svjetiljka … koja se užiže …" (XXIV/35).

Jasni ajeti dali su osnovu za name­ta­nje islama i neara­p­skim narodima uz po­moć najsurovijih zločina. Poslušajmo Maksa Veb­e­ra: "Muhame­dansko osvajanje je, pored stra­ho­vitog uništavanja idola svih hin­du­ističkih religija, prirodno težilo pre sve­ga tome da pogodi vodeće slojeve pot­či­njenih: plemstvo – ukoliko se ono nije moglo podvrći preob­ra­ćenju – i kaluđere, koje je op­ra­v­dano sma­tralo za prave nosioce organizovanog religijskog života za­jednice. (…) Islam je bezob­zir­no klao 'ošišane bramane', kaluđere".

Ili: "Budizam i cela umetnost budizma su u Indiji mnogo stra­dali (između X-XII veka) za vreme razornih musli­man­skih osvajanja severne i srednje Indije (gde je budizam bio najviše zastupljen, a bio je zatrt, jer su kaluđeri nemilice ubijani, a svi objekti sistematski rušeni), tako da su saču­vana dela u potpunoj nesrazmeri s brojem stvorenih".

Islam otvoreno, a hrišćanstvo isto, samo uvijenije, toliko jako smrde, čudnog li čuda u ime Allaha i/ili Boga, na laž do za­p­r­e­paštenja, na mržnju do nepodnošljivosti i ljud­sku krv do užasa, pa se zato te religije pro­svjet­ljeniku gade. Njiho­ve slje­d­b­enike bolno sažaljevam zbog robo­va­nja z­a­­b­ludi, u po­d­svjest im ugrađenoj laži, koju oni drže za is­tinu. Kada bi bilo mo­g­­u­će da istorijski Isus i Muha­med, a. s. sada vaskrs­nu, Oni bi se odmah od­re­k­li hrišća­n­stva i isl­a­ma, ove sramotne rugobe koju vežu uz njihova imena.» (Kraj dijela iz osvrta na Kur’an i islam u Spoznaji ...).

Avdo, izvoli dodatnu pouku o istinskoj religioznosti i formalnom vjerovanju, što ti praktikuješ nakon konvertovanja od nemuslimana u muslimana.

«Pisao sam (1995. po drugi put u izbjeglištvu) knjigu o prosvjetljenju i učinio osvrt na dogmu da je Allah Muhamedu preko Džibrila (arhanđela Gavrila) kazivao Kur'an. Da za to ima osnova, meni je razumljivo, ali to treba shvatiti metaforično i samo za onaj dio Kur'ana gdje su manje jasni ajeti, a one koji su jasni dodavao je vlastoljubivi um, kako bi uz Objavu Kur'an prilagodio za nastanak vjerske Institucije.»

Za ono što je zaista vrijedno i novo u mojoj knjizi o prosvjetljenju napisao sam da nije iz mog uma već da je to rezultat dara od Boga, koji sam dobio prosvjetljenjem. A ono što je manje vrijedno to sam saopštio iz svog uma. Ovo mogu shvatiti samo oni koji su na visokom duhovnom nivou i koji su iskusili da najveće ideje ne dolaze iz uma već iz dubine bića, iz nesvjesnog, ili, moglo bi se i tako reći, stižu kao mejlovi sa „kosmičkog interneta“; prosvjetljeniku u duhovnu sveru, a genijima za one oblasti za koje su karmički predinsponirani, kako je na primjer Tesla govorio, da on ništa ne izmišlja već samo zabilježava što mu dođe samo od sebe.

Izuzev vrlo malog broja sveštenika – tim u svakoj prilici izražavam svoj duboki naklon – u svakoj vjerskoj instituciji skoro da nema religioznih sveštenika.

Ogromna je razlika između religioznog i vjerujućeg čovjeka. Religiozni (bogoljubivi) je uspio uspostaviti kontakt sa Višim Duhovnim Nivoom i njemu nije neophodna konfesionalna pripadnost. Vjerujući su oni koji smatraju da je poštovanje određenih vjerskih pravila dovoljno pa da oni sebe smatraju vjerujućim. To su vjeroljubi. Oni zamjenjuju ljubav prema Bogu za odanost vjerskoj instituciji. Zbog toga što je religioznih ljudi (bogoljuba) jako malo i među sveštenicima, zato ima toliko mnogo vjerskih pravaca i sekti i u hrišćanstvu i u islamu. Bogoljubi se ne klanjaju vjerskim institucijama, a među takvima na Balkanu su najpoznatiji bili bogumili. Oni su zbog toga i zatrti od strane vjeroljuba.

Slijedi izvod iz knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?

«Onaj vjernik koji smatra da je samo njegovo vjerovanje u Boga/Allaha ispravno, a da su druga pogrešna, taj ne shvata šta je to religioznost i, u pravilu, je fanatičan. Takve sam upitao u Spoznaji (citiram): «Kako da vi razumijete poruku koju prenosi tri­de­setpeti ajet dvadesetčetvrte sure Kur’ana, koja se zove Svjetlost. A čujte krasno izrečenu Istinu: “Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjet­lo­s­ti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blago­slo­vljenim drvetom maslino­vim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kada ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, ...”
Kada god Prosvjetljenik želi nešto reći o spoznaji naj­du­blje Tajne on mora da se posluži parabolama i meta­fo­ra­ma, jer riječi u svim jezicima su predviđene da se njima saopšti ono što je razumljivo čovjeku usredištenom u egu, a prosvjet­ljenje je stanje duha riječima nesaopštivo i ljudima dok su usredišteni u egu nepojmljivo.

Ovim riječi­ma o Svjetlosti Božijoj i o mogućnosti da ona bude upa­lje­na, Muhamed a.s. je posavjetovao ljude da i oni mogu postati nešto više ako postanu istinski religiozni; ako probude svoje religiozno osjećanje. To je bilo po­s­­ti­zivo pu­t­em vjerovanja u Boga jedino osjećajnom tipu čov­jeka, a isto postignuće intelektual­nom tipu, koji sada dominira, pos­­tizivo je samo aktiviranjem za njega u nje­mu pandana religioznog osjećanja, nagona samo­os­t­va­renja, a što se postiže meditacijom.

Ovo je jedan od manje jasnih ajeta, a meni je najdraži, jer pokazuje ono što je suštinsko u religiji, a to je da je Allah/Bog čovjeku podario mogućnost da mi upalimo kandilj u sebi i tako postanemo sama svjetlost nad svjetlošću! U istočnoj duhovnoj tradiciji prosvijetliti se smatra se vrhovnim ciljem ovozemaljskog života. Ovo što je Muhamed nazvao udubina u zidu u kojoj je svjetiljka s kandiljom, u indisjkoj duhovnoj tradiciji se zove Sopstvo ili Atman, a Jung je to isto nazvao Arhetipom Boga u kolektivno nesvjesnom. Njegoš je ispjevao Luču mikrokozma, najljepšu odu prosvjetljenju, mogućnosti čovjekovoj, za koju Muhamed reče da  Primjer svjet­lo­s­ti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blago­slo­vljenim drvetom maslino­vim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kada ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću!

Ovaj ajet je nemoguće samo umom shvatiti, ali njegovu poruku je moguće iskustvom spoznati. Umom treba obratiti pažnju da se kandilj užiže blago­slo­vljenim drvetom maslino­vim, i istočnim i zapadnim, čime je Muhamed poučio vjernike da se pripaze od fanatizma, upozoravajući da se kandilj može upaliti blago­slo­vljenim drvetom maslino­vim, i istočnim i zapadnim. Dakle, ne samo jednim, a time je dato upozorenje da se vjernici čuvaju od jednoumnog poimanja religije, isključivosti i fanatizma.

Ovim, da se kandilj može upaliti blago­slo­vljenim drvetom maslino­vim, i istočnim i zapadnim, što pojašnjeno znači i vjerovanjem u Boga/Allaha i meditacijom, Muhamed je ostavio svjedočanstvo da je prihvatao „religije“ meditacije kao ravnopravne religijama molitve.
Pretpostavljam da je Muhamed bio, bar informativno, upoznat i sa budizmom, zato konstataciju da se moguće prosvijetliti, znači svjetlo u sebi upaliti, blago­slo­vljenim drvetom maslino­vim, i istočnim i zapadnim, shvatam da je pod ovim mislio i religijom molitve ali i religijom meditacije. 
Tada su na zapadnom dijelu svijeta već bile dvije religije molitve, to jest vjere u Boga (judaizam i hrišćanstvo), a na Istoku je bilo religija meditacije, među kojima je budizam bio najpoznatija.»
Raspitivao sam se kod islamskih teologa da li je neko od njih posebno izdvojio suru Svjetlost i izrekao panegirik trideset petom ajetu. Imao sam utisak da oni nemaju pojma zašto bi to bilo potrebno učiniti naročito za tu suru/ajet kada postoji bezbroj pohvala za čitav Kur'an. Izgleda da su teolozi koje sam pitao bili vjerujući, vjeroljubi, a ne religiozni, bogoljubi, jer je nemoguće da bogospoznati – koji ne pripada ni nijednoj vjerskoj konfesiji – ne doživi božanstveno ushićenje kada, čitajući Kur'an, naiđe na ajet 35, sure XXIV – Svjetlost. Prije prosvjetljenja sam čitao Kur'an i tada sam pored tog ajeta stavio veliki uskličnik. Nakon prosvjetljenja kopkalo me gdje no u Kur'anu čitah nešto što direktno upućuje ka nekom stanju duha nepoznatom nam. Kasnije sam shvatio ka prosvjetljenju. Kada sam to našao i ponovo pročitao pao sam u stanje instaze. 

Evo da vidimo kako su naučnici (neurofiziolozi koje je predvodio Ramačardan) na Kalifornijekom univerzitetu, 1997. godine potvrdili sadržaj sure Svjetlost. Oni su dokazali postojanje u našem mozgu (na čeonim režnjevima) jednog centra, kojeg su nazvali Božijim centrom. Taj centar se u suri Svjetlost naziva „udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blago­slo­vljenim drvetom maslino­vim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kada ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću“!

Moje najveće oduševljenje surom Svjetlost je zato što sam iskustveno spoznao prije ovog naučnog otkrića da je Muhamed, Božiji Poslanik, taj Božiji centar u nama opisao tačno onako kako su ga pokazali najsavremeniji instrumenti. Ramačandran je svoje otkriće ovako opisao. Dok je na glavi ispitanika bio enektronski uređaj, koji na ekran dostavlja sliku mozga i promjene u njemu, zavisno od toga o čemu ispitanik misli, kad god bi se njega navelo da govori o Bogu na ekranu se pojavljivalo na sljepoočnim režnjevima svjetlucanje, kojeg ranije nije bilo. Eksperiment je izveden na više ispitanika i kod svakog od njih se na sljepoočnim režnjevima pojavljivalo svjetlucanje kada bi oni govorili o Bogu ili na njega mislili.

Već sam rekao da o Velikim Prosvjetljenicima (Vjerovjesnicima) pišem sa najvećim poštovanjem i sa divljenjem, ali me to ne obavezuje da kritički ne govorim o Jevanjđeljima i Kur'anu, pošto sam u stanju da prepoznam šta je u tim knjigama izvorna spoznaja Prosvjetljenika, a šta je dodato i ađustirano za pot­re­be vjerskih (kratofilnih) insti­tucija. Svojevremeno sam imao mnogo problema i nedaća zato što sam bio postigao moć da zapazim, a bio nemoćan da to otšutim, da su razni ideolozi marksizma slično postupali sa Marksovim naukom, ađustirajući ga tako kako će s njim ađustiranim najuspješnije širiti svoju ideologiju i vladati ljudima.

Dragi Avdo, da li si ikad mogao i sanjati da ćeš jednom čuti, i dokaz dobiti, da su Muhamed, a.s., i Njegoš bili duhom vrlo bliski? Mogu reći, slično kao braća blizanci. (Molim te, o ovom ne telali, jer mnogi smatraju da sam poludio, a i ovo bi oni uzeli kao dokaz svojoj tvrdnji). Da pokažem bliskost Muhamedovog, a.s., duha i Njegoševog, evo izvoda iz knjige Srbi, oglednimo se!:

«Na početku sam rekao da je za Njegoša, kao i inače, svjetlost simbol osvješćenosti nesvjesnog, a episkop Nikolaj piše: „Vera Njegoševa jeste vera u svetlost, njegov moral sastoji se u ljubavi prema svetlosti, njegova genijalnost u svetlosnom entuzijazmu. Njegoš je vrlo sličan velikom persijskom vero-osnivaču Zaratus­tri. Zaratustra je živeo dvadeset godina u pustinji pre nego je pos­tao obasjan. Njegoš je živeo svega trideset i devet godina, i svih trideset i devet u pustinji. To je razlika, i izgleda sva, izuzev onih razlika koje je razvitak čovečanstva u toku nekoliko hiljada godi­na sobom doneo. No da je Njegoš živeo u vreme Zaratustre, oni bi obojica bili apostoli jedne i iste vere; a da je se Zaratustra rodio slučajno pod Lovćenom, on bi prvi postao učenik cetinjskog taj­no­vi­dca. No vreme ih je podelilo svojim gigantskim, hiljadugo­di­š­njim koracima, i oni se nigde više ne dodiruju do u hramu Boga svetlosti“.»

A u hramu Boga svjetlosti su svi oni koji su otkrili udubinu i zidu i upalili svjetiljku u kandilju. Pored Velikih Prosvjetljenika prije Muhameda, a.s., su u Božjem hramu i svi drugi koji su svjetiljku (u sebi) upalili. Njegoš je u Luči ispjevao najuspjeliju odu prosvjetljenju, od svih u svjetskoj literaturi, kojoj je autor jedan čovjek. “S točke svake pogledaj čovjeka, / kako hoćeš sudi o čovjeku – / tajna čojku čovjek je najviša. / Tvar je tvorca čovjek izabrana! / Ako istok sunce sv'jetlo rađa, / ako biće vri u luče sjajne, / ako zemlja priviđenje nije, / duša ljudska jes­te besamrtna, / mi smo iskra u smrtnu prašinu, / mi smo luča tamom obuzeta”.

Dakle mi smo svjetlost tamom obuzeta, sve dotlen dok ne upalimo svjetiljku u kandilju, u kolektivno nesvjesnom.

Dragi Avdo, da dam pouku kako upaliti svjetiljku u kandilju, kako se samospoznati i prosvjetliti, trebalo mi je 125 autorkih tabaka proznog teksta, da bi na kraju priznao da ono bitno, kao postignuće, proznim jezikom je nemoguće izraziti. Govorim da sam pjesnicima, ne pakosno, već sjetno, zavidan. Jer se ono što je sadržaj osjećajne funkcije jedino poetski može izreći.

Mak Dizdar je Modrom rijekom “pregulio mačku” svima koji su pisali o nesvjesnim dijelovima psihe i o prosvjetljenju. Ali, nažalost, izgleda to je milionima ostalo nepojmljivo, pa čak i uglednim književnim kritičarima. Znam da Kasim Prohić, zarobljen u intelekt, nije mogao dokučiti ništa od suštinskog u Modroj rijeci, ni uz “tolmačenje”. (U dubinskoj psihologiji i inače, voda je simbol za nesvjesno). Nije za čuđenje što Modru rijeku književni kritičari nisu dešifrovali. Nisu ni njegošolozi Luču. Tekstove koji su posvećeni otkrivenoj najdubljoj Tajni ljudskog duha shvatljivi su jedino onima koji su Tajnu iskusvom osjetili i umom shvatili. A o spoznatoj Tajni proznim jezikom se može pisati, ali je se ne može opisati – izreći.  

Počuj dio mog jadanja na prozni jezik i pohvalu poetskom:

«A evo kako je Mak, poetski sjajno i ukratko izrekao ono suš­tinsko o čemu ste ovdje čitali, a što su nam, samo svaki na svoj način, saopštavali svi Ve­li­ki Pros­vjet­ljenici i što sadrži Nje­go­ševa Luča. Makova Modra rijeka, simbolično govori o čov­je­kovom nesvjesnom, a na njenom kraju je ono što Isus nazva Carstvom Božjim ili Nebeskim, Buda nirvanom, Niče nad­čo­vjekom, Lao-ce Tao-om, Jung Arhetipom Boga ili Sopstvom, itd.

Modra rijeka: Nitko ne zna gdje je ona/ malo znamo al je znano (znak za fusnotu)/ iza gora iza dola/ iza sedam iza osam/ i još huđe i još luđe/ preko mornih preko gorkih/ preko gloga preko drače/ preko žege preko stege/ preko slutnje preko sumnje/ iza devet iza deset/ i još dublje i još jače/ iza šutnje iza tmače/ gdje pijetlovi ne pjevaju/ gdje se ne zna za glas roga/ i još huđe i još luđe/ iza uma iza boga/ ima jedna modra rijeka/ široka je duboka je/ sto godina široka je/ tisuć ljeta duboka jest/ o duljini i ne sanjaj/ tma i tmuša neprebolna/ ima jedna modra rijeka/ ima jedna modra rijeka – / valja nama preko rijeke. Evo fusnote: Ovo je božanstveno. Na poče­t­ku sam napisao da ni naj­ob­razovaniji, uglavnom, pojma nemaju o nes­vjes­nim dijelovima psihe, a Pjesnik za to veli: malo znamo al je znano.

Kako i čime ćemo preko rijeke? Sada jedino pomoću sti­ca­nja dubinskopsihološkog znanja i osvjećivanja nesv­jesnog, a ka­da smo oslobođeni tereta kompleksa, tada nam neće biti problem da zaplivamo preko modre rijeke, pa meditacijom i preplivamo je!

Svjestan sam koliko prijedlogom da krenete preko modre rijeke, posebno u odnosu na Pjesnika, izgledam naivno, jer ono na šta upućujem jeste zaista od naivnosti i još huđe i još luđe, jer se to nalazi iza uma iza boga. Sledbenicima zen-budizma ne bi tre­ba­lo objašnjavati šta to znači iza uma iza boga, jer njih se pou­ča­va da se iza uma i iza boga (onakvog kakvim ga pred­sta­v­lja­ju religije molitve) nalazi modra rijeka: nesvjesno i Sopstvo.

Već sam citirao Junga da samo naivna osoba ne uviđa koliko je za ljude uvredljivo kada im se predočava nešto nepoz­nato. Takvo okrutno ponašanje oprašta se jedino piscu, novinaru ili pesniku. Pod piscem Jung je mislio na pisca beletristike.

Mak je za Modru rijeku dobio Lovorov vijenac na Struškim večerima poezije, a u knjizi Modra rijeka i druge pjesme (IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982.) u Izbor iz kritika ni jedne je­di­ne riječi o pjesmi Modra rijeka. To dovoljno govori da ovdje navedeni kritičari pojma nisu imali šta je tom pjesmom Pjesnik htio da kaže. Mak je Modrom rijekom predočio ljudima nešto ne­poznato, slično kako to i sâm činim u svojim knjigama, ali njemu je takvo okrutno ponašanje opraštano, jer je poetski izrečeno.

Ničije oproštenje niti tražim, niti očekujem. Sâm sam svoj krst dobrovoljno uzeo i ponio na Golgotu – vašeg spasa radi. A, kako reče Fihte, poslednja svrha svih radova naučnika (u mom slučaju je uz to riječ i prosvjetljenika) na druš­t­vu jeste moralno oplemenjivanje celog čoveka. Međutim, niko ne može uspešno da radi na moralnom oplemenjivanju ako i sam nije postigao ono če­mu poučava. Mi ne poučavamo samo rečima; mi mnogo snažnije poučavamo i svojim primerom. … Naučnik dakle treba da bude moralno najbolji čovek svoga doba.

A ko postigne ovo, što Fihte reče da naučnik treba biti, on postaje čovjek čija je izabrana prijateljica istina; koji joj je privržen u životu i u smrti; koji je preuzima onda kada ju je čitav svet odgurnuo: koji je javno uzi­ma u zaštitu onda kada se ona vređa i kleveće; koji za nju rados­no podnosi lukavo skrivenu mrž­nju velikih, neukusno podsme­va­nje bezumlja i sažaljivo sle­ganje ramenima onih koji imaju smisla za malenkost.

Neki će me optužiti da sam pljunuo na srpsku tradiciju. A kakvo mjesto tradicija treba da zauzi­ma u životu savremenog Srbina? Svakako ne takvo da ga okiva! Čim se neko, kad zapadne u teškoće, koje su ga dobrim dijelom zadesile njegovom krivi­com, počne pozivati na tradiciju, to je znak zastoja u njegovom psihološko-civilizacijskom razvoju. Tra­di­cija je za jedan narod slična djetinjstvu pojedinca, u kom konglo­me­ratu ima ponajviše dječije nesvjesne naivnosti, poneki prijatan do­ži­vljaj, ali i mnogo onih kojih se nerado sjećamo, a o zaborav­lje­nim, u podsvjest ugu­ranim, da i ne govorimo, ali oni su takođe dio konglomerata. Pod tradicijom jednog naroda podrazumijeva se, uglavnom, ono što je vremenom ađustirano (uljepšano), ali u pod­s­vj­e­snom se na­la­ze i ostali sadržaji, pa kada se u svijest priziva tradicija, tada se uzme­š­kolje i oni sadržaji koji su nepoželjni, ali oni ostaju ispod praga svijesti i odatle „radioaktivno“ djeluju na čo­vjekovo biće sve dok ne budu osviješćeni. A ti neosvješćeni sadržaji nacio­nal­no nesvje­s­nog, uz one koji sačinjavaju lično nes­v­jesno, su tma i tmuša neprebolna i o njihovoj dubini, širini i duljini ni ne sanjaj, već ih osvijesti i stigni iza uma iza boga, tj. do Sopstva. To je je­di­ni način da zaista osmisliš svoje ovoze­malj­sko postojanje, kru­n­sko postignuće, i ujedno da time učiniš mnogo dobra i za druge.

Svaki čovjek je, kako u svjesnom, još više u nesvjesnom dije­lu psihe, različit od drugih i zato ne postoji religija ili duhovni put rasta i razvoja koji može biti primjenljiv, baz individualnog prilagođavanja, ni za dvi­je osobe, a ne za sve pripadnike neke religije ili nacije. Dok su ljudi bili mahom nepismeni i ra­dom preopterećeni religije molitve, takozvane pastirske religije, bile su, kakvo-takvo, rje­še­nje da se čovjeka pouči kako da izlazi nak­raj sa nesvjesnim sa­d­ržajima svoje psihe, a uz to da mu se nature i određena moralna pravila, u čemu se islam zarobio, ali sada je vrijeme za individualnu ili religiju prosvjetljenja, u kojoj je čov­jek sam sebi vodič i učitelj, uz upućivanje od strane drugih, po­mo­­ću knjiga najbolje, jer je pravog učitelja teško sresti i imati. 

Ali i u toj vrsti literature mnogo je šarlatanstva i šunda, pa oprez!

Kakva je to individualna religija ili religija prosvjetljenja ovom prilikom ne mogu dati podrobno objašnjenje; tome sam posvetio svoje životno djelo, a ovdje dajem samo jednu rastrira­nu skicu tog, više volim reći, duhovnotjelesnog metoda samou­sa­v­­rša­vanja nego religije, a ko želi može metod naše joge zvati i re­li­gi­jom, ali samo individualnom ili religijom prosvjetljenja, koja se bitno razlikuje od religija molitve, koje su, uglavnom, na­šem čov­je­ku jedino poznate pod pojmom religija. U hrišćanstvu, isla­mu i hinduizmu, da spomenem među religijama molitve samo naj­­brojnije, molitva Bogu, uz upražnjavanje određenih rituala, osn­o­v­­ni je način zadovoljenja religijs­kog osjećanja. Već ste imali priliku čitati da pored religija molit­ve, koje su usmjerene na čov­je­kovu osjećanu funkciju, postoje i religije meditacije, u kojima se čovjeka kod koga je vodeća inte­le­ktualna funkcija poučava ka­ko da meditacijom, što je u suštini proces osvješćivanja nesvjes­nog, taj proces izvede do što većeg nivoa i tako postigne stanje duha koje se zove prosvjetljenjem. U budizmu se to postignuće zove nirvanom, u jogi samadhijem, u zen-budizmu satorijem, što su samo posebne riječi za u suštini vrlo slično duhovno stanje.

Međutim, prosvjetljenik ili samoostvareni čovjek u našoj ci­vi­li­za­ciji, po svom ponašanju i načinu života nakon pros­vjet­ljenja, što je i Jung isticao, trebalo bi da se ponaša drugačije od ljudi na Istoku koji su postigli nirvanu, samadhi ili satori. Istoč­njaci nakon svog postignuća, u pravilu, gube zainteresovanost za čari svjetovnog života. Oni se posvećuju da druge poučavaju kako da i oni postignu to stanje duha.

Dva najveća prosvjetljenika u XX vijeku, Jung na Zapadu i Ošo na Istoku, zagovarali su da onaj ko postigne samoostvarenje ili prosvjetljenje  ne treba da živi drugačije nego je to uobičajeno u kulturno-civilizacijskom smislu. To je najbolje što se može uči­ni­ti. Do sada se od prosvjetljenika očekivalo da žive kao da su evn­u­si. Ošo smatra da budući čovjek, samoosviješćen ili i pros­vijet­ljen treba da u sebi spoji Grk Zorbu i Budu. Buda sim­bo­li­še naj­vi­ši stepen samoosvješćenosti ili prosvjetljenosti, a Grk Zorba čo­v­jeka koji uživa u ovozemaljskim zadovoljstvima. Ta zado­voljstva nisu gri­jeh, kada se zadovoljavaju na samosvjestan način, kada ona nama opsesivno ne gospodare, već ih upražnja­vamo samo­svjesni toga i s ljubavlju. Znati vo­lje­ti je najveće umijeće, dok je sloboda najjača čovjekova pot­re­ba. Ako brak dođe u krizu, to je znak da supružnici jedno dru­gom ugro­ža­­vaju slobodu. Do razlaza iz istih razloga dolazi i iz­me­đu roditelja i djece ili između prijatelja. Samo slobodan čovjek može biti kre­a­tivan u svakom smislu, pa i u istraživanju, upozna­va­nju i osv­je­š­ćivanju svog nesvjesnog, a naj­ve­ći osjećaj slobode doživ­lja­va se onda kada prestanemo robovati podsvjesnim sadržajima.»

Dragi Avdo, pretpostavljam da si čuo svakojaka bulažnjenja o tome što u mom životnom djelu ima fotografija na kojoj sam go, u stojećem stavu, an fȁs. Kopiraću tekst o tome:

«Od početka pisanja životnog djela imao sam ideju da u njemu bude objavljena fotografija na kojoj sam go. Tokom pripreme za štampu knjige (drugi put napisane) Naša jogai prosvjetljenje, zbog specifičnog položaja, povodom moje borbe za zaštitu Durmitora, o čemu ćete čitati, jer je klan Haračlija Durmitora, širio glasine da sam živeći osamljeno poludio, bio sam u dilemi da li da objavim ili ne fotografiju na kojojm sam go.

Tekst koji slijedi dodao sam kad sam odlučio da tu fotografiju ovom prilikom ne objavim. Tom fotografijom sam i na taj način želio potvrditi podosta od onog što tekstualno saopštavam u vezi rasprskavanja ega tokom procesa individuacije i nakon toga postignuća naše ucjelovljenosti, nakon čega se osjeća (prije toga teško pojmljivo) jedinstvo između duha i tijela, a što se postiže metodom naše joge.

Iako mi je jasno da bi to bilo svakojako tumačeno, ne bi bilo riječi o egzibicionizmu, kako bi to pretpostavljam najčešće bilo shvaćeno, već o nečemu što je vrlo jednostavno shvatiti kada se stigne do stanja sopstvene reintegrisanosti bića. Ali za ljude usredištene u egu moj postupak bi bio ravan ludilu, a knjiga poučava kako stići do prosvetljenja. Možete li zamisliti kako bi čovjek koji ima hipertrofiran ego podnio da mu se objavi fotografija na kojoj je go, na kojoj odjeća ne prekriva ni polne organe, pa samo za primjer uzmimo, da nekog predsjednika države golog vide njegovi birači, ili nekog crkvenog velikodostojnika njegovi vjernici, generala vojnici, profesora đaci i sl. Kao što ste čuli, čitao sam da su preživljeli logoraši u njemačkim logorima skidanje na golo i kasnije oblačenje logoraške odjeće doživljavali kao nešto najmučnije. To se događalo zbog toga što se ego veže za naš spoljni izgled, do identifikacije s njim. (Napoleon je molio i bilo mu je odobreno da u zatvoru nosi carsku uniformu i nosio ju je do njenog raspadanja). Za ego je bolno, bolno do njegove smrti, ako se čovjek mora pokazati pred drugima go, jer je go čovjek pred obučenima, samim time što je go, u smislu našeg poimanja ljudskih vrijednosti u podređenom položaju i ego to doživljava kao inferiornost, a osnovna težnja ega je osjećaj superiornosti. Učitelj (ma čemu da poučava) u pravilu ima potrebu da se osjeća superiorno nad učenicima, ali učitelj duhovnog puta učenike bi trebalo da prihvati kao sebi ravne, bez obzira na svjesnost o različitosti u duhovnom nivou između njega i njih. Čak šta više, pravi učitelj je samo onaj koji uz svjesnost svoje superiornosti nad učenikom osjeća i poniznost spram njega. Ako je učitelj u stanju da se pojavi go pred učenicima, on njima time pokazuje koliko je, i pored svog visokog duhovnog postignuća, istovremeno i običan čovjek, što se kaže, čovjek od krvi i mesa, jer im tako pokazuje životinjski dio sebe. Čovjeku koji je postigao ucjelovljenje bića, pokazati se go, ne u bilo kojoj prilici, već u onoj u kojoj će takav postupak biti ilustrativan u edukativnom smis­lu, trebalo bi biti nešto sasvim jednostavno i normalno.»

Iako sam bio u dilemi, da li da objavim fotografiju na kojoj sam go, ipak sam je objavio. Snimljena je u 53 godini života. Uz nju piše: Tokom procesa individuacije, iako se odnosi na psihu, a simbolično i vrlo lijepo u vezi s tim Meša reče: "Sve spada s čovjeka, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek".

Objavljivanje gole fotografije i pisanje o kompleksima u oblasti seksualnosti – što do sada nije učinio nijedan prosvjetljenik ili neko ko se za takvog predstavlja – ima svrhu odvraćanja čitalaca od idolopoklonstva. Podsjetiću na Šopenhauera: “Kao što nam je telo zamotano u haljine, tako nam je isto duh zamotan u laži”. Dubinska psihologija te laži naziva maskom, Personom, a to je naše predstavljanje onakvima kakvi nismo, ali želimo da nas drugi vide kao da takvi jesmo. Ono što je iza maske naziva se Sjenkom. Čovjek je sklon da se poistovjeti sa Personom, maskom i zato postaje nesvjestan Sjenke, onog dijela sebe koji je stvaran, ali od svjesnog neprihvaćen i potisnut u nesvjesno.

Svi Veliki Prosvjetljenici pokazivali su se bez maske, duhovno skroz razgolićeni, ali su im neprosvjetljeni zapadno od Indije, brže bolje, nabacivali masku i oblačili ih u lažne odore, jer razgoljićen čovjek vrijeđa masku onog koji je uvijen u laži, što sam na sopstvenoj koži iskusio. Moja fotografija na kojoj sam go, an fȁs, ima svrhu da pokažem da sam samo čovjek, koji je postigao prosvjetljenje i metamorfozirao ego. Jasnije rečeno, zbacio psihološku masku, a nakon toga pokazati se go, pouke radi, vrlo je jednostavno. Jedan moj kolega, reče mi kad je knjigu pročitao: “Ti možeš nakon ovog mirno umrijeti i ne zažaliti. Ali nikad neću shvatiti kako te nije bilo stid pokazati svoj k..... Meni neko da obeća da će cijela BiH biti moja da se javno pokažem na foptografiji go, a veći mi je oho nego tvoj, ne bih pristao”. Objasnio sam mu zašto ima takav stav, a to je dok je čovjek u duši lažan, koji stenje pod maskom, Personom, dršće od straha da se suoči s tim kad "sve spada s čovjeka, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek"    

Veliki slikari, kad slikaju svoj autoportret, oni na platnu nastoje pokazati sebe bez maske, onakvim kakvi su stvarno u svojoj duši. Slično sam postupio u svojim knjigama, što površno obrazovani nisu shvatili.

Za one koji ne poimaju šta je prosvjetljenje, to je stanje duha koje su bili dostigli Isus, Buda, Lao-ce, Zaratustra i njima slični prosvjetljenici, a kod nas Njegoš i u Evropi, na naučan način, Karl Gostav Jung.

Čitalac će u knjigama zapaziti da osjećam zahvalnost prema onima od kojih sam učio,  prema nekima i divljenje, ali ni prema kome od njih u meni nema ni traga od idolopoklonstva.

Dragi Avdo, ti stenješ pod teretom svoje Maske i pokazuješ da ti je ego (čovjekov robovlasnik) naduvan, zato si raznesen centrifugalnim silama ega, slično, samo individualno drugačije, kao i naš drugar iz ’68. Radovan Karadžić.

Osloboditi se tereta maske, Persone i ukotviti svoje biće u gravitacionom, centipetalnom  polju arhetipa Boga u nesvjesnom, upaliti svjetiljku u kandilju, kako reče Muhamed, a što hrišćanstvo naziva spasenjem, najveće je postignuće u ovozemaljskom postojanju. A za načinom kako to postići, tragao sam preko dvije decenije u godinama koje se uobičajeno smatraju najljepšim, zato jer se u njima najbolje uživa u ovozemaljskim zadovoljstvima. Voljno se odričući jurcanja za tim zadovoljstvima, kako su uglavnom činili moji vršnjaci/vršnjakinje, oni su smatrali da sa mnom nije nešto kako bi trebalo biti. A šta sam tražio u carstvu duhovne šume, u svjetskoj duhovnoj baštini, uporno sve dok To ne pronađoh, može se čitati u mojim knjigama. U njima je moja biografija.  

Dragi Avdo, ako slučajno poželiš da zaviriš u moje knjige, pokušaj ih naći u knjižari Knjiga-prom u tržnom centru TOM u Lukavici ili mi piši, naću način da ih dobiješ. A ako bi ih i proučio, moguće možda da bi jednom kao svoje uzviknuo ove Židove riječi: “Kakav li me to zanos pobjednika, uzdiže tebi bliže Bože!? Jadan li je čovjek koji misli da samo na ljude osloniti se može!”

Maksuz selam!                                                                                                    3. juna 2016.

P. S
Slučajni čitaoci ovog pisma, srdačno vas pozdravljam! Vjerovatno vas je bilo kojima teksta nije bio interesantan, već dosadan, ali vi vučeni ili gurani znatiželjom stigoste do kraja. Zašto je tekst ovakav, objasniću vam poznatom izrekom: prema svecu i tropar.  

1 коментар:

  1. Posebno hvala dr. Agbazara za POVRATAK moje voljene u roku od 48 sati. Nemam što drugo reći osim da vam zahvalim i da vam kažem da sam sretna .. Moj ljubavnik se prema meni ponaša bolje i većinu svog vremena provodi sa mnom sada govoreći koliko me voli kao i uvijek .. Ako Imate problema s voljenim kontaktom dr. Agbazara putem e-maila: ( agbazara@gmail.com ) ili WhatsApp ( +2348104102662 ) jer je on rješenje svih problema u vezi

    ОдговориИзбриши