четвртак, 08. септембар 2016.

BURA OKO BURKINIJA - BRUKA EVROPE 






BURA OKO BURKINIJA SRAMOTA JE EVROPSKE CIVIZIZACIJE

Ovo što se događa u Francuskoj oko burkinija, sramno je za svu Evropu. Umni ljudi kao da više nisu umni. Presuda francuskog suda o ukidanju zabrane kupanja u burkiniju podsjetila me na odluke Ustavnog suda BiH u kome strane sudije (kojima je istekao mandat) uz 2 Bošnjaka već godinama Srbima u BiH “kroje kapu” koja će malo po malo postati fes. (Kapa u sultanskoj Turskoj koju je za nošenje zabranio Kemal Ataturk).

Treba li da Francuzima bivše balkansko čobanče kaže da im je presuda o ukidanju zabrane burkinija – stupidna. Razmislite, ako se dozvoljava kupanje osobama u burkiniju sa kupačima koji se ponašaju na uobičajen, za te prilike, evropski način, zašto se na istom dijelu plaže ne bi mogli da kupaju i skroz goli kupači, pa ako im to policija ospori da upitaju: šta je normalnije, kupati se skroz go ili skroz obučen? Ako je uobičajeno da se prostor na evropskim plažama odvaja na  onaj na kome su nudisti, kako to da kulturni Francuzi nisu došli na ideju da donesu odluku: kupanje u burkiniju, može, ali na izdvojenom dijelu plaže za kupačice u burkiniju.

Gospodo francuske sudije, vaš Kami je rekao: “Lako je biti logičan, ali je teško biti logičan do kraja”. Ako se na plažama, na kojima je po evropskoj tradiciji uobičajeno da kupači muškarci na sebi imaju kupaće gaće a žene kostime, dozvoljava da muslimanke mogu biti u burkiniju, zašto na toj istoj plaži ne bi imale pravo osobe oba pola da se kupaju gole?

Pred gore zamišljenim pitanjem policiji od golih kupača – šta je normalnije, kupati se skroz go ili skroz obučen? – pada logika kojom ste se rukovodili kada ste ukinuli presudu suda u Nici i nekih drugih gradova.

Citiram (s interneta):  «Sud u Nici rekao je da je zabrana nošenja burkinija neophodna i 
odgovarajuća kako bi se očuvali javni red i mir.
Sud u Nici zabranu je pravdao i sljedećim argumentima.
„... neophodna i odgovarajuća.“
„...burkini uvredljiv za religijska i uvjerenja drugih korisnika plaže.“
„... smatra se prkosom ili provokacijom koja doprinosi pogoršanju napetosti u zajednici.“
Vjerski uvredljiv
Sud je rekao kako je burkini uvredljiv za religijska i uvjerenja drugih korisnika plaže, te da se smatra prkosom, ili provokacijom koja doprinosi pogoršanju napetosti u zajednici.»

Sud nije naveo najbitniji razlog za zabranu burkinija, a on je njegova nehigijenost i tako zdravstvenu rizičnost po druge kupače.

Našaliću se. Možda su francuski ginekolozi shvatili da kupanje muslimanki u burkiniju će dovesti do čestih upala jajnika, što za posljedicu može imati da funkcija jajnika prestane, a tako bi se smanjivala muslimanska populacija, i to došapnuli sudijama.

Predlažem francuskoj Vladi da sve sudije koje su glasale za ukidanje zabrane za burkini, 
opamećivanja radi, pošalje na sedmodnevni boravak u Saudijsku Arabiju. Muškarce da budu u kratkim pantalonama, a ženske u nini sknjama i da od njih zahtijeva da se ogluše o zahtjev osoblja u avionu, pred slijetanje, da tako obučeni ne mogu kročiti na tlo zemlje u koju dolaze, pa će oni vidjeti kako će se provesti i neka tamo postave pitanje povrede ljudskih prava prema povelji UN.

Evropo opameti se i upitaj se: s kakvim pravom muslimani u tebi, koji nisu turisti već tvoji stanovnici, mogu imati pravo na ispoljavanje svoje vjerske osobenosti gdje god im se ćefne i na javnim mjestima, a Evropljanin u nekim  njihovim zemljama nema pravo na ponašanje u skladu sa svojim civilizacijskim običajima ni kao turista?

Gospodo Evropljani, pročitajte Dvadeset četvrtu suru Kur’ana i u njoj ćete naći da se muslimanskim ženama propisuje kako svojim muževima trebaju biti pokorne i kako da se oblače, po kojoj naredbi je kreirana burka i nikab (burka s prorezom za oči), a odnedavno i burkini. Pravila o ponašanju žene u porodici i o njenom oblačenju napisana su onda kad je muslimanka uglavnom živjela u kući, po onom da je njeno da suče pitu i gladi k... . Iz kuće je mogla izaći u avliju i samo do kuće svoje rodbine. A sad, kad i muslimanke u Evropi žive drugačijim načinom života od onog od prije četrnest vjekova, njima se vjerskim pravilima nalaže način odjevanja koji ih čini za Evropljane plašilima, sličnim onima koja seljaci postavljaju u njivama da tako plaše ptice da im ne kljukaju zrnevlje poljoprivrednih usjeva.

Niko se ne može pozivati na univerzalna ljudska prava i tako nametati neki svoj način ponašanja koji nije uobičajen u sredini u koju je došao da živi. Ako se to dozvoli, imaćemo anarhično stanje u kome se ignorišu obaveze civilizovanog ponašanja, za što je nošenje u Evropi burki, nikaba i sad kupanja u burkiniju, očit primjer.

Samuel Hantington je došao na ideju da napiše knjigu Sukob civilizacija tokom ratnog sukoba u BiH, u kome su se na strani Muslimana borili dobrovoljci iz arapskih zemalja, mudžahedini, sveti ratnici za širenja islama diljem svijeta, pa i u Evropi. Tada su i bh. Muslimani svoje poginule borce proglašavali šehitima. (Šehit je onaj koji je u ratu za širenje islama poginuo i, prema Kur’anu, njegova duša, za nagradu, stigla je u dženet).

Hantington je pisao da će: “Nestabilna razgraničenja među civilizacijama postati bojna polja budućnosti”. Njegovu viziju su neki osporavali, a on nije rekao ništa što je poznavaocima Kur’ana nepoznato, a samo za četvrt vijeka i sljepcima postalo vidljivo.

Naime, u Kur’anu, u riječi o Isusu piše: “On je bio samo rob kôga smo Mi poslanstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Israilovim učinili”. U nastavku slijedi i ovo: “Kur’an je predznak za Smak svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je pravi put” (sura XLIII, ajet 61).

Ko pažljivije osmotri istoriju svijeta od inaugurisanja islama pa do sada, taj će uvidjeti da je Kur’an bio i ostao predznak za smak svijeta.

Najveći broj i vrlo obrazovanih Evropljana nema pojma šta piše u Kur’anu, “svetoj” knjizi islama, koja se Šopenhaueru zgadila, a on je za Upanišade rekao da su mu najveća utjeha u životu. Uzgred rečeno, Upanišade govore o prosvjetljenju, najvećem mogućem čovjekovom duhovnom postignuću, za koje su Isus i Buda najpoznatiji primjeri. A u Kur’anu o tom postignuću ima samo jedan ajet (35-ti, sure Dvadeset četvrte, obima svega nekoliko redova), kome sam napisao pohvalu, koliko znam, veću nego ijedan islamski teolog, a ja nisam ni hrišćanski teolog, već samo čovjek koji je svoj život posvetio proučavanju svjetske duhovne baštine i samospaoznaji do prosvjetljenja.

Evo tog ajeta: “Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjet­lo­s­ti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blago­slo­vljenim drvetom maslino­vim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kada ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima”. (XXIV/35)  

Kada god Prosvjetljenik želi nešto reći o spoznaji naj­du­blje Tajne on mora da se posluži meta­fo­ra­ma i parabolama, jer riječi u svim jezicima su predviđene da se njima saopšti ono što je razumljivo čovjeku usredištenom u egu, a prosvjet­ljenje je stanje duha riječima nesaopštivo i ljudima dok su usredišteni u egu nepojmljivo.

Navedeni ajet je nemoguće samo umom shvatiti, ali njegovu poru­ku je moguće iskustvom spoznati. Umom treba obratiti pažnju da se kandilj užiže blago­slo­vljenim drvetom maslino­vim, i istočnim i zapad­nim, čime je Muha­m­ed poučio vjernike da se pripaze od fanatizma, upozoravajući da se kandilj mo­­že upaliti blago­slo­vljenim drvetom maslino­vim, i istočnim i zapadnim. To znači i vjerovanjem u Allaha, što nazivamo religijama molitve, i meditacijom, što je samospoznaja našeg glavnog Centra u kolektivno nesvjesnom. Kasnije ću navesti Jungove i Ramančardanove spoznaje.

Paradoksalno, pomenuti ajet se nalazi u suri u kojoj se muslimanskim ženama propisuje kako svojim muževima trebaju biti pokorne, kako da se ponašaju i oblače.

Kur’an se Šopenhaueru zgadio zato što je to vjerska knjiga u kojoj nema duhovne pouke, u smislu kako da čovjek samospozna sebe samog i svoju povezanost s Bogom, a navedeni ajet je samo konstatacija, već mu se prijeti džehennemom (paklom), kao Allahovom kaznom, ako se on ne pridržava strogo vjerskih propisa,. A: Naj­u­g­led­niji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji”. (XLVIII/13)  Imajte u vidu da je Šopenhauer prvi zapadno od Indije spoznao da u našoj psihi postoji njen nesvjesni dio, koji će dubinska psihologija vijek kasnije naučno otkriti i proučavati. U tom dijelu Jung je otkrio arhetipove, duhovne korelate instinkata, a među njima i arhetip Boga.

U indijskoj duhovnoj tradiciji postoji legenda koju je naša savremena nauka potvrdila. Prema njoj, svijet je stvarao Bog a pomagao mu je Satana (Đavo). Kad je Bog stvorio čovjeka, s obzirom koja obdarenja mu je dao, zabrinu se gdje da se od čovjeka sakrije da ga čovjek ne bi tražio i svojim molbama mu dosađivao. Premišlja se da li da se sakrije na nebo ili u more, a Satana mu veli: “Ljudi će te kad-tad naći i na nebu i u moru, a ako hoćeš da čovjeku bude najteže naći te, sakrij se u njega” i Bog ga posluša.

Isus je mudrost ove legende učenicima, kad su ga oni upitali gdje je carstvo Božije, to jest Bog, objasnio ovako: „Ako vam oni koji vas vode kažu: ‘Po­g­le­dajte, Car­stvo Božije je na nebu’, tada će ptice nebeske da vas prestignu. Ako vam kažu da je u moru, onda će vas prestići ribe. A Carstvo Božije je u vama i oko vas! Ako ćete spoznati sebe, bi­će­­te spoz­nati i tada ćete znati da ste sinovi živoga oca. Ali ako ne poznajete sebe, tada ste u grehu, tada ste grešnici“. (Toma/XIII) Dakle, Isus je samospoznaju smatrao čovjekovim osnovnim duhovnim ciljem, a njeno ne dostizanje najvećim grijehom.

Jung je pisao: "Ukoliko govorimo o 'Bogu' kao 'arhetipu', ništa ne kazu­jemo o Njegovoj pravoj prirodi već je­di­no obznanjujemo da 'Bog' već zau­zi­ma mesto u onom delu naše psihe koji postoji pre svesti i da Njega sto­ga ne možemo da sma­tramo izmišljotinom svijesti. Niti ga time uda­ljujemo ili odba­cu­jemo, već ga prib­li­žavamo mogućnosti da bude doživljen. Ova poslednja okolnost besum­nje nije nebitna, jer bi se za ono što se ne može iskusiti lako moglo da pretpostavi kao da ne pos­to­ji. Ova pretpostavka je toliko primamljiva, da u mom pokušaju da uspostavim teoriju o primi­ti­v­noj nesvesnoj psihi (kolektivno nesvje­sno, prim.: D.), takozvani vernici ne vide ništa osim ateizma. Ili, ako ne ateizma onda gnosticizma – sve drugo osim, sačuvaj Bože, psihičke realno­sti kao što je kolektivno nesvesno. ... Iz ovog složenog korena proističe ego. Tokom života ego crpe snagu iz ovog korena. Kada osnova ne funkcioniše kako bi trebalo sledi zastoj na nivou funkcije ego-a. Pravilno prirodno funkcionisanje ove osnove od ključ­ne je važnosti. ... Dugoročno posmatrano, nikakva svest neće nikada moći da zameni životni nagon koji izvire iz nesve­snog. Taj nagon dobijamo iznutra i ako ga ozna­či­mo kao ličnog dajmona, onda u kraj­njem slu­čaju pogodno izra­ža­vamo psihološku situaciju. I, uko­liko, primenom koncepta arhetipa nastojimo da nešto bliže odredimo tačku u kojoj pada­mo pod uticaj ovog dajmona, mi time ništa ne potiremo, već se jedino približavamo samom izvoru života”.

Istovjetno je poimanje Boga kao arhetipa u nesvjesnom dijelu naše psihe i Isusovo, Jungovo, 
Njegoševo i drugih prosvjetljenika. A kako i zašto se dogodilo da neprosvjetljeni Isusovi sljedbenici Isusa proglase za jedinorođenog sina Božijeg, objasnio je Jung. Za uvod reći ću da smo mi nepismeni kada je riječ o putevima do izbavljenja ili spa­senja od patnje i grijeha, odnosno neucjelov­ljenja. Ilustracije radi evo kratkog isječka, opisanog Jungovim riječima, iz postupka koji vodi samospoznaji i onom što se u hrišćanstvu zove spasenjem: „Mržnja i ljubav; strah i bogopoštovanje, stupaju na scenu međusob­nog suko­blja­vanja i podižu ga na nivo drame. Ono što je bilo jedino 'izloženo' našim čulima i umu pos­ta­je i 'odigrano'. Sve ljudske odlike stavljene su na probu i čovek stupa u boj celim svojim bićem. Tek tada on može da postane celovit i tek tada može da se 'rodi Bog', to jest, da stupi u ljudsku stvarnost i spoji s čovekom preko 'čovečijeg' obličja. Putem ovog čina ucelovljenja čoveka to jest, njegov ego unutra zamenjuje 'Bog', dok sa spoljašnje strane Bog postaje čovek, u skladu s Isusovim rečima: 'Ko vidi mene, vidje oca'”. Ovo je Jungovim riječima opis ulaska u cilj procesa koji je on nazvao individuacija u kom se događanja prosvetljenje.

Na Kalifornijskom univerzitetu 1997. godine otkrivena je somatska osnova  arhetipa Boga. Njegova na­mjena je da u čovjekovom biću održava ravnotežu svojom centri­pe­talnom energijom, naspram centrifugalne energije ega. Posto­janje energetskog polariteta u nama bilo je poznato u svim drevnim civilizacijama. One su imale svoja zlatna doba onda kada je centri­pe­tal­na energija arhetipa Boga (Sopstva) uspješno obuzdavala centri­fugal­ne težnje ega, a urušavale se kada se ravnoteža gubila, zbog prevage energije ega. U našoj civilizaciji centripetalno središte u čov­je­ku je oslabilo i ako se duhovno i moralno ne preporodimo, uslijediće nam katastrofalan kraj.

Doktor Ramačandran je svoje otkriće somatske osnove arhetipa Boga ovako opi­s­ao. Dok je na glavi ispitanika bio elektronski uređaj, koji na ekran dostavlja sliku mozga i promjene u njemu, zavisno od toga o čemu ispitanik misli, kad god bi se njega navelo da govori o Bogu na ekranu se pojavljivalo na sljepoočnim režnje­vima svjetlucanje, kojeg ranije nije bilo. Eksperiment je izveden na više od devesto ispitanika i kod svakog od njih se na sljepoočnim režnjevima pojavljivalo svjetlucanje kada bi oni govorili o Bogu ili na njega mislili.

U Kur’anu o duhovnoj pouci eksplicitno našao sam navedeni ajet. Ostali dio njegovog sadržaja su uputstva kako da se širi islam kao (tada) nova vjera, kako po njemu organizovati teokratsku državu u kojoj će vjerska pravila biti i državna (šerijat).

Vrlo vispren osvrt na Kur’an i nužnost da on bude revidiran i redigovan, objavio sam u knjizi Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje. Navodim kratak izvod iz te knjige:  
«S obzi­rom na žalo­s­no nizak nivo samospoznaje u hrišćanstvu, mo­že se reći da su uz vjernike i sveštenici na nivou duho­v­ne bije­de, a teš­ko bi bilo opovrći da i papa s kar­dinalima i patri­jar­si s vladi­kama ne dijele stanje duha baze iz koje su potekli. To im je Božja kazna zbog zatiranja gnostika (u III vijeku), koji su jedini među ranohrišćanskim pravcima bili pravilno shva­tili Isusov nauk. Tzv. pravovjerni hrišćani, crkva kao insti­tu­ci­ja vlasti, Kler, je u odnosu na Isusov nauk isto ono što su dik­ta­tori: Staljin, Mao-ce, Tito, i ini,  bili za Marksov. Insti­tu­cije hrišćanstva su strašni diktatori nad ljudskim duhom. Kako s pravom veli Hamvaš: "Kler je postao savršeniji u kvarenju bivstva nego što su to bili fariseji. I kada je kasnije pro­s­vetiteljstvo uspelo da načne moć klera, rodio se poli­ti­č­ki i naučni klerikalizam, čija je tehnika kvarenja bivstva pos­tala potencijalno savršenija od one kakva je bila kod klera".
Judaizam i islam u smislu samospoznaje stoje niže od hriš­ća­n­stva, jer te religije ni izvorno ne poznaju upućivanje čovjeka na spozna­ju Boga u sebi, a što je osnovno u Isusovom nauku. Judaizam i islam, zbog specifičnih okolnosti u kojima su te religije nastajale, upućiva­njem na vjerovanje u Boga ujedno su time vjer­nike dis­cip­li­novale i civili­zovale. (Istinske religije su one u kojima nema ni po­me­na o socijalnim pravilima). U Starom Zavjetu i u Kur'a­nu Bog/­A­l­l­ah je na nebu i on odo­z­go izdaje nared­be čovjeku. U tim religi­ja­­ma je bitno obi­ljež­je strah od Boga. One su nami­je­njene čovjeku koji je na nižem nivou duhov­nog razvoja od onog koji je Isus bio spoz­nao i poučavao druge da ga i oni dostignu. Tragično je bi­lo po Isusov nauk i našu civilizaciju to što pravovjerni hrišćani nisu valjano sh­va­­tili Isu­­so­vu po­ru­­ku.
Gnostičko poimanje Isu­so­­vog uče­­­nja jedino je značilo korak naprijed u odnosu na sve ono što je u religijskom smislu bilo do tada poznato na području Bli­s­kog Istoka i Sredozemlja. Isusov nauk je bio zaista čudesna no­­vo­st, novi kvalitet religioznosti, za prostor zapadno od Indije, ali pravov­je­r­no hriš­ća­nstvo je dokaz da čovjek tog podneblja još nije bio dorastao ta­k­vom nauku.
Muhamed je – umjesto da dâ takvu religiju koja bi bila takođe religija spoznaje Boga (u čovjeku), a to je bilo logično, s obzirom na ono što je obje­lo­­danio Isus, čiji nauk se već tada degenerisavao – isl­a­­­m­om dao retar­di­rani tip re­ligije molitve s dominantnim strahom od Boga. Kao da je zaključio kako je Isusov nauk suviše zahtjevan, što je ta­čno, a da ljubav pre­ma Bogu ne može biti efikasna u vladanju ljudima kao strah od Boga, a i to je tačno. Tako umjesto teško dostižne spozna­je Boga u sebi – što je jedini način iskustva Božanskog – islam je čov­je­ku dao pr­a­vila pona­šanja i, zavisno od toga koliko ih po­­š­tuje, slijedi mu po­s­thumno nagrada, džennet, ili kazna, džehennem. Islamom svi­j­et nije dobio religiju novog kvaliteta, kao što se, npr., dogodilo ra­n­ije u Indiji sa po­ja­vom budizma. Nastala je samo još jedna vari­ja­n­ta u okviru pos­to­je­ćih, duhovno nedjelotvornih religija molitve, ali pro­stom puku prihvatljivija od religije koja upućuje na spoznaju Boga.
U Kur'anu na čovjeka se gleda kao na biće kome je potrebno vođ­s­tvo, a da bi ga se utjeralo u određeni red, okvir po­na­šanja, uz upućivanje na religioznost, pribjeglo se prijetnji kaznom od Allaha. U Medini i Meki u VII vijeku, vjerovatno je bilo po­t­­rebno tako pre­d­staviti reli­gi­o­z­­nost, ali je tuž­no da su socijalna pra­vi­la ponašanja poturena pod "objavu", kao takva, ostala do sada. Najveći broj lju­di još nije u stanju biti sâm sebi učitelj i vodič na putu odu­ho­vljenja i mnoštvu je potrebno vođstvo, baš slično kao stoci čo­ban. Judai­zam, hriš­ćan­stvo i is­lam su tzv. pastirske religije, reli­g­ije stada i čobana, i, tu­go golema, njiho­vog među­so­b­­nog obla­gi­vanja. Isu­s­o­v nauk, Budin, Jungov, …, i sada moj nami­jenjeni su rijetkim po­j­e­­di­n­­ci­ma, onima duhovno izraslijim. Kao i moji prethodnici, ali sa­v­re­meno, uka­­­­z­ujem na put koji vodi do Bož­a­nskog u na­ma, a na nje­­mu vi ste uz knjige sami sebi vodič, dok po­me­nute religi­je mo­litve upućuju na ispra­v­no postu­pa­nje i opo­na­ša­­nje – on­a­ko ka­ko se nikada ne spoznaje arhetip Boga u sebi, zato su nji­­ho­vi slje­d­­be­nici u suštini jadni, nesrećni i fanatizovani, te im je po­t­re­­­b­na laž, iluzija da će na "onom svijetu" doživiti raj – u žutom! Raj­s­ko stanje duha moguće je iskusiti samo u ovozemaljskom postojanju – prosvjetljenjem.» (Kraj navedenog iz Spoznaje ...)

Poznati indijski filozof i državnik, Radakrišnan, mislio je na religije molitve kada je rekao da bi svijet bio religiozniji kada bi se iz njega sklonile sve te religije.

Dio mog osvrta na Kur’an ima na mom blogu u postu Otvoreno pismo Abdulahu Sidranu, predratnom mi jaranu, a posljeratnom islamskom imitatoru-fanatiku.

U pismu Sidrana podsjećam da je on 1989. na jednoj tribini u Sarajevu rekao: “Kad mi neko kaže da sam Musliman, to doživim kao da mi je rekao da sam lopov ili peder”. A tokom rata i kasnije Avdo je postao veliki musliman, ustvari imitator da je musliman, jer pati od krize identiteta. Svjestan svog srpskog porjekla, on sada mrzi pretke zbog konvertitizma, a tu mržnju izračuje na Srbe i sve što je srpsko.

Miroljub Jevtić, koji je magistrirao na temu islamskog shvatanja rata a doktorirao na temu savremenog džihada, reče: “Zapadni svet ne razume fenomen islamske religioznosti. (...) Najopasniji su muslimani na Zapadu koji ne žive po verskim pravilima pa ih konstantno grize savest. I onda puknu, kao ovaj u Nici”.

Kako Sidran “pukne”, od griže savjesti, može se vidjeti čim ga u tv emisiji upitaju nešto o Emiru Kusturici, koji je snimio dva filma po Sidranovim scenarijima. Emir je i prije reislamizovanja bh. muslimana bio svjestan svog srpskog porijekla, a kad su Muslimani u BiH otpočeli stvarati državu po Alijinoj Islamskoj deklaraciji, on se vratio svojim korjenima i krštenjem po pravoslavlnom obredu uzeo ime Nemanja.

Muslimanke, koje se na plažama pokazuju u burkiniju, njime prekrivaju, ako ne svjesno onda nesvjesno, žal, emotivni naboj, što ne mogu da budu slobodne kao i Evropljanke. Emotivni bol, koji se potiskuje ili potlačuje, stvara pritisak koji se prazni “pucanjem”, iskakanjem osigurača na “parnom loncu”. A kad se iskakanje osigurača podstakne nekim ajetima iz Kur’ana, tada eksplozija raznosi i tijelo onog kome se žuri da s Allahovog puta što prije njegova duša stigne u dženet. Za ilustraciju samo ovi ajeti:

“I ne recite za one koji su na Alla­ho­vom putu poginuli: 'Mrtvi su!' Ne, oni su živi, ali vi ne znate! (II/154). Allahu je prava vjera jedino – is­l­am (III/19). Allah je ispunio obećanje Svoje kada ste neprijatelje, vo­ljom Njegovom, nemilice ubi­jali (III/153). Vi njih niste ubi­jali nego Allah (VIII/187). Neka vjernici ne uzimaju za prija­te­lje nevjer­nike (sada se ovo shvata nemus­li­ma­ne ili ateiste, prim.: D.) kada ima vjer­nika; a onoga ko to čini Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih saču­vali (III/28). Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada poja­vio” (III/110). Inšalah!

Ko bude u mogućnosti, molim ga da ovim ajetima iz Kur’ana poselami maksuz Angelu Merkel. Ako ne mogne to učiniti direktno, onda via Viktor Orban.


Нема коментара:

Постави коментар