O NOVAKU ĐOKOVIĆU KAO FENOMENU i KAO MUČENIKU

Prije koji dan objavio sam dva teksta na FB o Novaku Đokoviću. Ovdje ih kopiram po redosljedu objavljivanja, a iza njih uslijedi završni, koji počinjem pisati dan nakon Novakove eliminacije sa Turnira u Parizu, od strane Marina Šilića.Tekst u cjelini, iako ga nisam stigao redigovati, objavljujem večeras (12. 11. 2016.), dan prije Novakovog nastupa u Londonu.

Prvi tekst: 

O NOVAKU ĐOKOVIĆU KAO FENOMENU i KAO MUČENIKU

Poodavno sam imao namjeru napisati tekst pod ovakvim (radnim) naslovom. Za tekst sam odabrao i moto od dva umna čovjeka.

1.     

     Gete: “Kad dospemo do dobra zemlje ove, sve što je bolje obmanom se zove”.

2.    Šamfor: “Sreća nije laka stvar; vrlo je teško naći u nama samima, a nemogućno naći je na drugom mjestu”.

U vrijeme najvećeg Novakovog uspjeha u tenisu znao sam da će On jednog dana Geteove i Šamforove maksime “potpisati” i da će mu tada najbliži saradnici, pa moguće i obožavaoci, okrenuti leđa, a da će ljudi slični meni (pogledajte: www.durmitara.com), tada Novaka prihvatiti na svoje grudi, slično kao (u Jevanjđelju) otac odbjeglog sina, koji mu se nakon lutanja vratio.

Novak je nosio (pravoslavni) krst na grudima, a otkad ga ne nosi, svašta se zbog toga ružno piše. Novak će ostati upamćen po tome što je shvatio mudrost izreka koje sam odabrao za moto budućeg opširnijeg teksta o njemu (objaviću ga na blogu kad ga završim), čak ako ih nikad nije ni pročitao. I, još više, SPOZNAO je Isusovu mudrost izraženu ovako: “Nemoguće je čoveku da jaše dva konja ili da zateže dva luka; jedan sluga ne može da služim dva gospodara, jer će jednog poštovati a drugog vređati”.

Reče Njegoš: “U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci”. Novak je, koristeći svoj dar, od Boga mu dat, godinama tovio i glancao svoj EGO, a tako i “srpski ego”, a kad je odlučio da krene samospoznaji, kako Jung veli, Arhetipa Boga u sebi (Isusovog carstva Božijeg u nama), o čemu sam, nakon iskustva tog stanja, napisao životno djelo, egoisti su se uznemirili. Smatraju ga čak JERETIKOM.

Ovaj kratki tekst podrške Novaku završići podsjećanjem da je i Isus za jevrejske fariseje bio jeretik i zato su ga oni (a ne Pilat) na krst razapeli. Novak je, svatajući, da pored svega što je u tenisu postigao, treba da spozna istinski, stvarni smisao života, sam sebe stavio na RASPEĆE.

Imajmo za njega ljubavi, bar toliko koliko je jedna prostituka (Marija Magdalena) imala za Isusa kad su ga razapinjali. Srbi, na svakojake načine se prostituišete, ali sjetite se bar sada saosjećanja za Isusa Marije Magdalene, pa slično ispoljite za Velikog Nolea!

Očekujem da će On, ako ovaj tekst pročita, bezbjedno preći iz "carstva zemaljskog" u "carstvo nebesko", a potom živiti u oba, što je najmudrije. Ako je to meni, svojevremeno, pošlo za rukom, čak i uz sve nedaće zbog rata u BiH i vječnog izbjeglištva, nadam se da će i njemu, a bez problema i muka koje sam ja morao proživiti i još proživljavam. Ali uprkos svega, osjećam se BLAŽENO! Ljudima ušančenim u ego znam da se doimam kao da sam pomjerio pameću. (I Pilat je farisejima slično rekao za Isusa). Ljudima koji su sasvim u EGU i Đoković se sada takvim doima, zato što je krenuo putem (istinskog) oboženja ili individuacije (Jung). U svom životnom djelu, NAŠA JOGA i PROSVJETLJENJE, uz svoju fotografiju na kojoj sam an fas go, napisao sam: Tokom procesa individuacije, iako se odnosi na psihu, a simbolično i vrlo lijepo u vezi s tim Meša reče: "Sve spada s čovjeka, kao haljina,, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega , gola koža i go čovjek".

Novak se odlučio da sa sebe zbaci (nepodnošljivi) oklop EGA, ali će zbog toga, ako u tome istraje, proći kroz ona iskušenja o kojima se govori o Isusovom četerdesetodnom boravku u pustinji. O ovome ovdje ovoliko, a u mom životnom djelu o tome šta čovjeka čeka nakon oslobađanja od terora ega, pišem na nekoliko stotina stranica.

NOLE, IZDRŽI! Pozdravljam te ovim (bez iskustva teško pojmljivim) Isusovim riječima: "Ako iz sebe iznesete ono što je u vama, to što je u vama spasiće vas. Ako to nemate u sebi, ubiće vas baš ono što nemate. (...) Ko pronađe smisao ovih reči, neće iskusiti smrt".

Drugi tekst: NOVAKU ĐOKOVIĆU TREBA DUHOVNA POUKA PROSVJETLJENIKA. PAPE IMAZ TO NIJE!

U knjizi NAŠA JOGA i PROSVJETLJENJE pišem kakav “pakao” mora proživjeti onaj ko shvati ispraznost svjetovnog života, bez obzira na sve uspjehe, i opredjeli se  da krene duhovnom stazom. O tome Jung, najveći dubinski psiholog svijeta, koji je otkrio u čovjekovoj psihi KOLEKTIVNO NESVJESNO i metodom, koji je stvorio i nazvao ga PROCES INDIVIDUACIJE, postigao prosvjetljenje ili samoostvarenje, pisao je: „Ako Istočnjak krene tim dugim putem, on čini ono što se u njegovoj duhovnoj tradiciji smatra za najbolje od svega što može da učini. Ali Zapadnjak koji poželi da krene tim putem, ako je stvarno ozbiljan, imaće sve autoritete protiv sebe – intelektualne, moralne i religiozne“.

Godinama sam u mraku pipao po rapavim zidovima i nisam ni znao šta tražim, ali sam bio uporan da tražim to „Nešto“, što sam samo intuitivno slutio da postoji, i, to i našao. Novak mi se sada doima da je to „Nešto“ naslutio i odlučio se da krene putem do cilja. Greška mu je što nije učinio bar pauzu dok ne vidi kom carstvu će se opredjeliti. Da je tako učinio ne bi pružio priliku mnogim i svakojakim zavidnicima da se raduju njegovim neuspjesima u tenisu i da priređuje razočarenja svojim dojučerašnjim obožavaocima.

Za dvadeset godina mog rada na Univerzitetu u Sarajevu trinest puta je pokretan postupak za moje udaljavanje s univerziteta. Posljednji je, osvete mi radi, bio 1989. godine, kada je profesor Esad Ćimić, ranije protjeran iz Sarajeva, svojom podrškom mi pomrsio konce političarima. Ranije sam, jednim udarcem, tekstom od jedne stranice, objavljenim u Oslobođenju, njih osamnest je moralo napustiti najviša mjesta u vlasti, a među njima i Nikola Stojanović, član Predsjedništva BiH. 

Tada sam već bio dostigao prosvjetljenje i vlastodršci i njihovi doušnici nisu znali kako da izađu na kraj i da me strpaju u zatvor. U toj namjeri bili su angažovali i Vojislava Šešelja, na dobrovoljnoj osnovi, da me za Udbu (1979.) špijunira. 

Novak intuitivno sluti blagodati stanja prosvjetljenja, ali do tog postignuća trebaće mu da prođe kroz ono što se zove „tamna noć duše“, a mnogi se tu pokolebaju. Utisak mi je da se Novak sada upravo koleba, iako je tek na početku TAMNE NOĆI DUŠE. (Kraj drugog teksta objavljenog na FB).

NOVAČE, TREBAO SI SE UGLEDATI NA BOBIJA FIŠERA i Lj. S. - DUCIJA!

Novače, bolje bi ti bilo da si tako postupio nego kako si učinio. Ali, kako reče Konfucije, „ako čovjek napravi grešku, kad je postane svjestan a ne ispravi je, čini drugu grešku“. 

Naslov ovog dijela teksta je pretenciozan, naročito onome ko bolje od mene zna u kakvim mengelama te drže neki ugovori. O tome si trebao misliti na vrijeme i postepeno se pripremati za „promjenu kursa“. Nisam dovoljno informisan, ali mi se promjena kursa učinila ishitrenom. Utisak mi je da kada ti je postalo nepodnošljivo idalje biti dio u Megamašini (za mljevenje ljudskih duša), i kas si osjetio da si nedovoljno čovjek, kakav si želio biti, čak ako nikad nisi pročitao pjesmu Jovana Dučića Saputnici, u sebi si počeo proživljavati stanje duše koje je tom pjesmom Dučić krasno izrazio. Čujmo ga:

„Sve za svojim putem, ja sam žudno hteo./ Sve za svojim putem! Ali zaman muke:/ Na raskršću svakom uvek sam se sreo/ S kažiprstom kobnim nevidljive ruke./ Htedoh u svom srcu da glas sebe čujem,/ A ja čuh u sluhu glas ko zna od kuda./ Htedoh da se otmem, da snevam, da snujem:/ Društvo nevidljivih pratilo me svuda .../ Ja gdje sam? Moje delo gde je?/ Koga sledim večno nesvesno i strasno?/ I u meni samom koliko je mene?/ Koliko? Sve ćuti. Ah to je užasno“. 

I ja sam svojevremeno iskusio mučno,  užasno stanje duše, koje Dučić predstavi ovom pjesmom, a to je kad se zapitamo da li je put kojim idemo ispravan? Posumnjati u ispravnost puta kojim se krećemo, slijedeći, u mom slučaju je bilo politički režim, ili u tvom opštidruštveno-civilizacijski tok, civilizacije koja je u ćorsokaku, osnovni uslov je da čovjek krene putem individuacije ili oboženja. A onaj koji na tom putu ne posrne, već stigne do cilja, taj tada ove Židove riječi može potpisati kao da su njegove: „Kakav me to zanos pobednika uzdiže tebi bliže Bože, jadan li je čovek koji misli da samo na ljude osloniti se može!“

 

U jednoj od knjiga pišem, povodom izjave Bila Klintona kako se prazno, bezvezno osjećao narednog dana kad više nije bio predsjednik SAD, da ja, iako sam izbjeglica, tačnije prognanik, ni dok je bio predsjednik s njim ne bih pristao na razmjenu onoga što imamo. A jedan čitalac te knjige, kasnije me upitao, bilo je to kad je Novak već bio svjetski prvak u tenisu, bi li s Novakom „mijenjao kožu“? K'o s nokta sam odgovorio, ni slučajno i objasnio zašto. Pronicljiv čitalac ovog teksta će prepoznati sadržaj odgovora, pa ga ovdje neću eksplicitno navesti. 

Anoniman sam, iako sam u jednoj oblasti – samospoznaji – napisao i kao autor-izdavač objavio, za čovjeka naše civilizacije, najsistemaričniju i najobuhvatniju knjigu (Naša joga i prosvjetljenje, 125 autorskih tabaka, s podnaslov teorija i metodologija duhovnotjelesnog samousavršavanja. Namjenjena je čovjeku naše civilizacije. Njome sam unio red u poimanje nauka joge, povezujući hatha jogu s evropskom duhovnom tradicijom, dubinskom psihologijom i posbeno naukom K. G. Junga. Usljediće Jungov dokaz da je jogu nemoguće pojmiti bez njenog povezivanja sa zapadnom duhovnom tradicijom i dubinskom psihologijom. Jung je pisao: „Zapad će tokom svog daljeg razvoja stvoriti svoju sopstvenu jogu i to na osnovi koju je stvorilo hrišćanstvo“.  Zato sam kombinovanu metodologiju, koju nazvah naša joga, što znači joga za čovjeka naše civilizacije, konstuisao tako da sam na evropsku duhovnu tradiciju „razastro“ hatha jogu, a rezultate koja ona čovjeku pruža objasnio dostignućima i savremene medicine, te uz to pridodao Jungov metod, koji je on nazvao proces individuacije, čiji cilj je dostizanje ucjelovljenje bića, samostvarenje ili prosvjetljenje. Istočna tradicija prosvjetljenjem naziva stanje duha kod onog čovjeka ko je osvjestio dio nesvjesnog koji je moguće osvjestiti. U tom stanju su bili Buda i Isus, ali ne samo oni, ali ih pomenuh jer su nam najpoznatiji. U Evropi je Njegoš bio jedan od nekolika najveća prosvjetljenika, ali veleumne srpske glave, ni vjerske ni svjetovne, to ne prepoznaše. 

Ovo što ću ukratko napisati o svom hodu putem individuacije („preko trnja do zvijezda“), nekima će se dojmiti kao samohvalisanje, iako je vid podrške i pouke Novaku, sada kad mu je podrška najpotrebnija. Kant je imao pravo kad je rekao, da sve naše saznanje počinje iskustvom, u to ne treba sumnjati. Malo je osoba u svijetu koje su, slično kao Novak, dostigle u jednoj oblasti „zvjezdane visine“ i odozgo čule navedene Geteove riječi (ponoviću ih): “Kad dospemo do dobra zemlje ove, sve što je bolje obmanom se zove”. Radovalo bi me da ima još neki Srbin koji je postigao prosvjetljenje, a pošto za takvog ne znam, to me žalosti i moju radost povodom svog postignuća umanjuje. Za utjehu, često mi služi Njegoš, a ja sam, kao što je bio i On, „Jedna slamka među vihorove, – / Sirak tužni bez nigđe nikoga!/ Moje plame snom mrtvijem spava,/ Suza moja nema roditelja. ... Čašu meda jošt niko ne popi,/ Što je čašom žuči nezagorči. ... Junaku se češće puta hoće/ Vedro nebo nasmijat grohotom.“ Povodom Novakove promjene kursa kretanja, uzmite da je „vedro nebo“ iznad njega Megamašina za mljevenje ljudskih duša. Oslušnite pažljivo i čućete kako se ta mašina trese od grohotnog smijeha. 

Iako sam svojevremeno, po kretanju putem individuacije, postao i dvadesetak godina u BiH bio najžilaviji disident – kojem je silna Udba, probala slomiti kičmu, pa nakon što je u tu svrhu bila angažovala i Vojislava Šešelja (tada poltrona i apologetu Titovog režima), a nakon što sam ga „pročitao“ i izbacio iz cipela, Udba je iskusila ove Njegoševe stihove: „Tvrd je orah voćka čudnovata –/ Ne slomi ga, al' zube polomi“ – sada mi anonimnost ni najmanje teško ne pada.

Uobičajavam svoje spoznaje izraziti mudrim izrekama velikana ljudskog duha. Oni su moji „drugovi blistateljni“. A Seneka je jedan od njih. Čitaocima poklanjam ovu njegovu mudrost. „Onaj ko ima sebe, taj nije izgubio ništa“. U Titovom režimu, nuđeno mi je da budem značajan dio u jednoumnoj mašini. Odbio sam više puta ponavljane ponude, a nakon toga pritisak da mi kičma bude prelomljena bio je sve jači, ali sam sve izdržao. Kad se jednoumni sistem stropoštao u ambis, nacional-šovinisti su računali na mene kao kartaroš na keca u rukavu. Mislili su da ću svoju slobodoumnost trampiti za ministarsku fotelju. U dva navrata – sikteriosam ih. Svi koji su me poznavali i u Titovom režimu i kasnije smatrali su da mnogo gubim što se ne uključim u vlast, a ja sam – i kad sam u konjska kola tokom rata u BiH tovario stajsko đubre i izvlačio ga na njive i livade – smatrao da time nisam izgubio ništa, jer sam imao sebe. A da sam prihvatio ministarski položaj izgubio bih sve što smatram za vrijedno – sebe samog. 

Novak od nedavno hoće da pronađe sebe samog, najvrjednije blago koje čovjek može otkriti u svom ovozemaljskom životu, i od tada mi je bliži i draži nego što je to bio ranije, kao tada važan dio megamašine za mljevenje ljudske duše. U Jevanjđelju po Tomi (VII izreka) Isus na pitanje učenika da im objasni kakvo je Carstvo Božije odgovara: „Carstvo Božije je kao trgovac koji je imao trgovinu i pronašao biser. Trgovac je bio razborit. Prodao je trgovinu i kupio biser za sebe. Da li vi tražite blago koje ne propada, koje preživljava, koje moljci ne napadaju niti crv nagriza?“ 

Ako učinimo upoređenje navedene Isusove izreke i Novakove situacije, biće da je Novak imao trgovinu (mnogo vrijednu), a onda je čuo da postoji biser, simbol blaga koje ne propada, koje i fizičku smrt preživljava, pa je u potrazi za tim biserom odlučio zapostaviti trgovinu. 

No, problem je u tome što izgleda Novak nije dovoljno informisan da postoje trgovci lažnim biserima, slično kao što je, po Židu, Vatikan kovač lažnog novca. A kad neko krene putem individuacije (Jung) ili oboženja (hrišćanski rečeno), po njega je najgore ako zastane kod neke prepreke, a njih je na tom putu mnogo, veoma mnogo. Vidjeli ste šta se događa jahaču kada u parkuru (preponsko jahanje) konj stane ispred prepone. Tada jahač, po zakonu inercije, spada s konja i moguća je pri tome i povreda. Kao što jahača nosi konj na svojim leđima, slično tome volja onoga ko krene putem individuacije nosi putem „preko trnja do zvijezda“. Mnogo trnja se zabada u volju duhovnog rasta i razvoja, a bol koji se pri tome osjeća često je ogroman. Tada „iskušenik“ pomišlja kako bi bilo pametnije odustati. Ako odustane, kasnije shvati da bi mu bilo bolje da nije ni probao da „dohvati zvijezde“, jer rane koje su nastale na stopalima od uboda trnja postaju žive rane duše i nikad ne zarastu. Videći to kod drugih, svojevremeno sam podnosio bolove od uboda trnja, a kad sam prešao preko trnja i stigao do zvijezda, na mojim stopalima nisu ostali ni ožiljci od rana. Tek tada sam sasvim shvatio poruku poslovice, da se pametan čovjek uči na tuđim greškama, a budala na svojim. „Budale“ su me navodile da s njima idem kod Slavinskog na „inteziv prosvjetljenja“ i kod nekih drugih gurua tamo i amo, a ja sam se držao knjiga najvećih umova svijeta. Onih knjiga koje govore o svjetskoj duhovnoj baštini, filozofiji i drugim vidovima mudrosti, te o nauci, prvoredno dubinskoj psihologiji. To mi je, uz revnosno praktikovanje hatha joge, omogućilo da postignem prosvjetljenje. 

Potom mi je trebalo duže od dva mjeseca da se povratim u duhovno stanje koje se u okviru naše civilizacije smatra normalnim. Iskusiti čari Carstva Božijeg, Jung bi rekao precentrirati se iz Ega u Sopstvo (arhetip Boga u kolektivno nesvjesnom) znači potom imati moć kretanja po skali Ego-Sopstvo (Erih Nojman), a to je živjeti i u carstvu zemaljskom i u carstvu nebeskom. Istočnjaci koji dožive prosvjetljenje, oni ostaju centrirani u Sopstvu ili što bliže njegovoj gravitacionoj sili, ali Zapadnjak, koji bi ostao centriran u Sopstvu, ljudima koji pojma nemaju o prosvjetljenju doimao bi se kao opasan ili čak i nenormalan. Sokrata je demokratska Atina ubila kao opasnog, a Jevreji su isto to učinili Isusu. Zašto se to dogodilo dvojici, od četvorice (druga dvojica su Buda i Komfucije) ljudi koji su, po Karlu Jarspersu, najviše učinili za čovječanstvo, objasniće Gete (iz Fausta): „Vagner: A svet? A ljud­s­ko biće! Svako želi da spozna njih / Faust: Da, da, onako kako je kadar da spoznaje. Ko sme da tome pravo ime daje? A one malo­bro­jne, što su nešto i saznali, al' nisu znali vešto da skrivaju saz­na­nja ta, no su ih, srca nabujala sva, prostom puku obznanjivali, – njih su, otkad za svet se zna, razapinjali i spaljivali!“

 

Jung je pisao u vezi kretanja putem individuacije: „Ako Istočnjak krene tim dugim putem, on čini ono što se u njegovoj duhovnoj tradiciji smatra za najbolje od svega što može da učini. Ali Zapadnjak koji poželi da krene tim putem, ako je stvarno ozbiljan, imaće sve autoritete protiv sebe – intelektualne, moralne i religiozne“. Ovo sam pročitao nakon prosvjetljenja, a iskusio sam prije pa i kasnije. Novak, kao dio Megamašine, bio je miljenik svih srpskih autoriteta, svjetovnih i crkvenih, a ako, parafraziraću Junga, istraje na putu individuacije, iskusiće sve autoritete – intelektualne, moralne i religiozne – koji će se okrenuti protiv njega.

  

Po grčkoj mitologiji Prometej je ukrao vatru bogovima, što je simbolično izražena spoznaja, koju će Jung naučno dokazati, da u čovjekovom kolektivnom (opštem) nesvjesnom postoji arhetip Boga, što su neurofiziolozi na Kalifornijskom univerzitetu eksperimentalno potvrdili 1997. godine. O toj spoznaji i svom iskustvu prosvjetljenja Njegoš nam je ostavio zapis u najdražem mu djelu, Luča mikrokozma. Tugo golema! Najumnije srpske glave, mislile su da su Njegošu napisale slavopoljke, a samo su o njemu – bulaznile. Uslijediće dokaz za ovo kasnije.  

Prosvjetljenici su drugačije od mitologije, ali suštinski isto, govorili o bogospoznaji i na njihovim “otkrovenjima” su nastajale monoteističke religije molitve. Ali problem je nastajao kada su neprosvjetljeni uzeli, kao za sebe profesionalno zanimanje, da vjernicima tumače poruke prosvjetljenika. Poruku prosvjetljenika može shvatiti samo prosvjetljenik. I Ošo je bio u pravu kad je govorio učenicima, dok je budem živ vi ste na izvoru žive religije, a kad odem i moja spoznaja postaće leš. Neprosvjetljeni će moj nauk okameniti i to o čemu će oni govoriti neće biti živa religija. (Ošo je umro 1990.) Oni koji su bili u Ošovom centru u Puni pričali su mi o razočarenju. Vele da tamo nema ništa od opojnog mirisa duha koji se osjećao dok je Ošo bio živ. Ostao je samo biznis.

Gete je i o prosvjetljenju rekao sve što se i o njemu ima reći: „Svaka velika ideja, čim se ispolji u poja­vi, deluje tiran­ski; usled toga se preimućstva koja donosi odveć brzo preobra­ćaju u štetu. Stoga možemo svaku ustanovu braniti i veličati ako se setimo njenih početaka i ako umemo pokazati da i sada još važi sve ono što je za nju važilo na početku“.

Niče je uzviknuo: Bog je mrtav! Mislio je na Boga kako ga predstavljaju religije. On je živio prije Junga. Iintuitivno je naslutio postojanje nesvjesnog potencijala u čovjeku, koji ga može dovesti do duhovnog stanja koje je Niče, ispravno, nazvao nadčovjekom. Sad znam da sam u odnosu na ono što sam bio prije prosvjetljenja, u duhovnom stanju koje se može nazvati nadčovjekom. Istočna tradicija to naziva prosvjetljenjem, samadhijem, nirvanom, satorijem, a Jung samoostvarenjem. 

U indijskoj tradiciji se smatra, viđeno na evolucionoj ljestvici, a ona je vertikalna, da je razlika između neprosvjetljenog i prosvjetljenog čovjeka slična onoj koja postoji između najrazvijenijih primata i čovjeka. Samo se ljudima koji ovo nisu znali, a mnogi zapadno od Indije ni sada to ne znaju, mogla naturiti dogma o Isusu kao Jedinorođenom Sinu Božijem i druge bajkovite izmišljotine o njemu, kao dogme. Ili dogma da je Allah, preko Džibrila (arhanđela Gavrila), Muhamedu diktirao ono što je sada sadržaj Kur'ana, a poznato je, ali se o tome šuti, da je koji vijek po Muhamedovoj smrti bilo nekoliko verzija Kur'ana, ali su sve one koje su imale više duhovnog sadržaja, izvornog od Objave, od sadašnje verzije, uništene i ostala je ona koja ulemi (islamskoj vlasti) daje mogućnost da se prema vjernicima ponaša kao čoban prema ovcama. 

Evo (obećanog) dokaza da su umni Srbi o Njegošu samo bulaznili jer niko od njih nije ni naslutio da je Njegoš bio dostigao duhovni nivo, Isusovom sličan – prosvjetljenje – koji je, s obzirom na okolnosti u kojima ga je On postigao, meni veličanstveniji i od Isusovog. (Navodim izvod iz knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?):

«Citat iz Luče: “Čovjek izgnat za vrata čudestvah,/ on sam sobom čudo sočinjava; (…) on se sjeća svoje prve slave,/ on snijeva presretnje blaženstvo;/ al' njegovi snovi i sjećanja/ kriju mu se jako od pogleda,/ bježe hitro u mračnim vrstama/ u ljetopis opširni vječnosti;/ samo što mu tamnijem prolaskom/ trag žalosti na dušu ostave,/ te se trza badava iz lanca,/ da za sobom pronikne mračnosti”

Mitologije svih naroda i kasnije spoznaje Velikih Prosvje­tlje­nika (ko­je postadoše osno­vom za nastanak monoteističkih reli­gi­ja), te književ­na i neka druga umjetnička djela (dovoljno se sje­titi Dos­to­jevskog i Hesea) bave se na svoj na­čin sa­­dr­­ža­ji­ma nes­v­je­snog, kao onim što je osno­v­no, ali ona, nažalost, čak i naj­ob­ra­z­o­­va­nije nedovoljno praktično poučavaju, jer mi, ma­nje-više, u on­o­me što nam se njima predstavlja rijet­ko zapaža­mo srž pouke ili poruke; ono što je najbit­nije: nesvjesne motiva­cije za postup­ke, a još rjeđe ih (najveći broj ljudi nikada) povezujemo sa istim ili sličnim mogućnostima, na­go­nima i mo­ti­vi­ma u nama sami­ma.

Navešću primjer Njegoša i njegovu Luču mikro­koz­ma. Sve što se ima reći o pitanju čovjekovog duševnog života, o odn­osu svjesno-nesvjesno ili relacije mi-Bog-Satana (ta­m­na stra­na ar­h­­etipa slike božije), u toj najljepšoj odi prosvje­t­lje­nju (kojoj je autor jedan čovjek) Njegoš je saopštio (1845. g.), a šta smo mi od toga do sada sh­v­a­­­tili ili od toga koristi imali? Ništa! Gore u tekstu pominje se i ono što je Jung nazvao kolektivno nesvjesno (ljeto­pis opširni vječnosti) i naša želja da ponovo postignemo ucjelo­v­ljenje bića, ali i žal zbog toga što nam to samo bljesne i bježi hitro u mračnim vrstama i ne polazi nam za rukom da za sobom proniknemo mra­č­nosti (osvje­s­timo nesvjesno). On kasnije veli: „Ja dopi­rem do grani­ce mra­kah,/ mrakah mećem koliko svjet­losti“, što je primjer osv­je­š­ć­i­­va­­nja nes­­vjesnog pola vijeka ranije nego je ono naučno pre­po­z­na­­to. Ali oni koji su tumačili Njego­še­vo djelo pokazaše se i slje­p­cima i neznalicama.

Kakav grijeh prema Njegošu i kakva nacionalna bruka, zbog toga što Luča čekaše 150 godina na dešifrovanje. Moje odu­še­v­ljenje kada mi to pođe za rukom, a bilo je nakon prosvjet­ljenja, bilo je ne­iz­­re­civo, a ovo postignuće je samo po sebi veličanstveno! Za nas ništa manje važno nego što za Svijet bješe kada je Šampolion dešifrovao egi­pa­tsko hijeroglifsko pis­mo. Sad samo ukratko. Mrak(a) je simbol za nes­vjesno a svjet­lost za osvi­je­šćenost, pros­v­jetljenost. Njegoš ovo što slijedi (predstav­ljeno kao Božije riječi, kamuflaže radi) držaše za našu najprešniju potrebu da osvijes­timo nesvje­s­no i da se tako prosvjetlimo, i u vezi s tim on reče: „Da od svete ods­tu­pim duž­no­s­ti,/mrake carstvo bi ostalo vječno.…/ Što se više tvo­re­­nijem pruž­am,/ sve se njino carstvo umanjuje;/ vri­je­me će i toj cjelji doći/ da se bezdne mračne osvijetle“. (Cjelja znači cilj).

Njegoš svetom dužnošću smatraše da se izbavimo iz mraka nes­v­je­snosti, a citiranim stihovima doslovno opisuje postupak ko­ji se odvija tokom medi­ta­cije: što sviješću dublje ulazimo u nes­vjesno tako ga osvješćujući, carstvo nesvjesnog se umanjuje. Oni koji nisu samospoznati nisu mogli shvatiti da je Nje­goš (zbog sta­vova Crkve) proces osvješćivanja nesvjesnog, što je bilo glavno učenje i tumačenje Isusove poruke od strane gnostika, uvijao na razne načine, pa tako i to kao da je Bog, a ne Njegoš, mnogo pos­la imao dok je vrjeme oteo mrakama iz njinog lanca i tavnice.

Nje­go­­še­va nada, da će jednom čovjekov cilj postati da se be­z­dne mračne osvijetle, našom jogom, metodologijom koja vo­di ka pros­v­jetljenju, dobiva praktično upustvo za svoju realizaciju.

Pros­vjet­ljenici Njegoševskog tipa svom vremenu donose nov, istorijskom tre­nutku pri­m­je­­ren način samospoznaje koji vodi ka pro­svjetljenju. I, gle čuda! Njegoš nam naslovom svog najdra­žeg mu djela, osta­vi po­ru­ku da je ono oda, pohvala pros­vjet­ljenju, a najumnije glave srp­skog naroda ni vijek i po kasnije to ne prepo­z­naše. Luča znači svjet­lost, a mi­kro­kozam („mali svi­jet“) pojam je koji Njegoš koristi za čov­je­ka. Sav­re­meno reče­no Luča mikro­koz­ma znači svjetlost u čovjeku, skr­a­ćeno: pros­vjet­ljenje. U poređenju s Lučom, pros­vje­t­lje­n­i­ku se bib­li­j­ska Jeva­nj­­đe­lja doi­ma­ju kao loše sročena poe­ma na is­tu te­mu. Tako je jednim dije­lom zato što Jevanj­đe­listi ni­su bili pros­v­je­t­lje­ni, pa zbog toga Isusov nauk ne znadoše prenijeti autentično. Drugo, zato što su biblijska Je­­va­nj­đe­lja podobro frizirana za potrebe Crkve, što je postalo očito od pro­nalaska Gnostičkih spisa u Egiptu, Nag Hama­dske biblioteke. Među tim spisima je i Jevanjđelje po Tomi, vrlo kratko, a u kome je prikazana srž srži Isusovog nauka, od čega samo ponešto postoji i u Biblijskim Jevanjđeljima.

(Jung će pokazati koliko je ispravno Njegoš shvatao pojam mikrokosmosa. „Kod alhemičara proces individuacije važi kao an­a­logija postanka sveta. Empirijski čovek, naime, nije korespod­en­tan u odnosu na svet, kao što je mislio srednji vek, već je to ne­opisiva celovitost duševnog ili duhovnog čoveka. Ona se ne može opisati, jer je sastavljena od svesti, kao i od neod­re­di­vog raspros­ti­ranja Nesvesnog. Šta je to u čoveku što odgovara kosmosu i koji se proces nastajanja može uporediti sa postankom sveta: to je ro­đe­nje Sopstva, pri čemu ono izgleda kao mikrokosmos“).

Njegoš nam je Lučom ostavio idejni projekat za novu religiju, religiju prosvjetljenja, koju je svijetu kasnije Jung daro­vao na naučan način. (Prije mene ep. Nikolaj Velimirović je na­s­lu­tio da je Njegoš bio religiozan na neki poseban način, pa iako je knji­gu o njemu naslovio Religija Njegoševa, nije shvatio kakav je to tip religije Njegoš otkrio). Religija prosvjet­lje­nja je najviši ni­vo religioznosti i jedini koji odgovara čovjeku na­šeg do­ba, pa je moj žal nad srpskom sudbinom tim veći što je nama naš suna­rod­nik prije vijek i po ostavio „uputstvo“ za taj tip religije, ali smo mi u to uputstvo gledali kao ljudi u egipatske hijeroglife prije nego ih je Šampolion dešifrovao. Na osnovu Nje­go­ševog Proj­e­k­ta već smo mogli ot­p­o­­četi rekonstrukciju svog zapuštenog du­hov­­nog hra­ma – pravo­s­lavlja – ali nažalost to ne shvatiše na vri­je­me ni najduhovniji Srbi. Da li su onda oni duhovni? Nikola Tesla je sma­trao da je Zapadu pot­re­bna nova religija, koja bi bila spoj hrišćanstva i budiz­ma. Tesla je bio na pra­vom tragu. 

U hrišćanstvu, uz odre­đene sistematične prakse za tijelo (Kjerkegor je to prvi shvatio) dovoljno bi bilo vas­kr­s­nuti gnosti­cizam (grč.: gnōsis – spoznaja, znanje), kojeg su tzv. pra­vovjerni krvavim znacima zat­rli, a to bi značilo isto kao kada bi se uzeli neki elementi iz budiz­ma (kome je joga rodona­čelnik), jer bi se dobio duhovni po­s­tu­pak ili religija samo­spo­z­navanja do prosvjet­ljenja putem me­di­ta­cije, a u Luči se, suštinski viđeno, na to uka­zuje. Pravoslavni s pravom op­tu­žuju Njegoša da je u Luči iznio gnostičke ili bogu­milske stavove. Ideja samo­spoznaje ili „gnosis je dalje delovala u različitim kasno­antičkim i sred­njo­ve­ko­v­nim pokretima, bogumili i katareni”, da bi vaskr­s­la u Luči i kasnije u duhov­notjelesnom metodu naše joge. (Slična id­eja se pojavila i u Rusiji u XIX vijeku u pokretu duhobori, koje je simpatisao ili im i pripadao Lav Tolstoj, duhovni gorostas).

Njegoš, ako budemo imali dovoljno pameti, može za nas pos­ta­ti ono što je za sike Guru Nanak, koji je vrlo uspješno sjedi­nio elemente (islamskog) sufiz­ma i budizma u novu religiju. (...)

Njegoš, koji je hristolikost postigao na zadivljujući način, Lu­čom mikro­koz­ma obavio je opijelo pravovjernom hrišćanstvu, re­li­gi­ji kojoj je u jednoj maloj državici stajao na čelu, i vaskrsnuo iz­vo­r­ni Isusov nauk, onaj o kome svjedoče gnostici. (Da je u cr­k­­vi, prisutnima razumljivo, izgovorio nešto od suštine što je sti­h­o­­vi­ma izrazio u Luči, Njegoš bi bio likvidi­ran, ili bi u crkvi doš­lo do šizme. Pošto je toga bio svjes­tan, On je svoju spoznaju naj­du­b­­lje tajne tako uvio da je vješto upakovanu prepoznaju samo oni koji će je i sâ­mi u sebi sp­o­znati, otkriti. To sam uspio, dugoročno vi­đe­no, na nacional­nu ko­rist i sreću, a na trenutno zgražavanje Crkve). 

Religijski vlastodršci, Kler, uvijek se najviše pla­še pros­vj­e­t­­lje­nika, jer oni razotkrivaju njihove laži, njihov biznis. U hrišćan­stvu i islamu postoji dogma da je njihov me­­sija posljed­nji čovjek koji je od Boga poslat da ljudima pre­nese njegovu po­ru­ku. Zah­va­ljujući toj dogmi uspostavlja se reli­gijska institucija, a zbog toga nastaju mnogi pravci i sekte u istoj reli­giji. Religijsku insti­tu­ciju bi bilo nemoguće uspostaviti – o čemu će nadam se svje­do­čiti moj nauk – kada bi mi bili svjesni da svaki normalan čovjek ima po­tencijal da postane prosvjetljen, a da li će mogućnost biti rea­li­zovana ili ne, zavisi od osobe i okol­nosti u kojima ona živi; kako će reagovati na nemušte poruke nesvjesnog, s kakvim uče­njem o prosvjetljenju će se sresti i kako će ga primijeniti.

Druga od naj­bi­t­nijih istina koju sam spoznao je da svako ko se pros­vi­jet­li, to po­s­­ti­že isključivo na samosvojan način. Ponovi­ću, ovu is­tinu Isus je ovako iz­­ra­­zio: „Uđite na uska vrata; jer su široka vrata i širok put što vo­de u propast, i mnogo ih ima koji njim idu. Kao što su uska vrata i tijesan put što vode u život, i malo ih je koji ga nala­ze“. (Matej: 7/13,14) (Vuk je ukotvljenje u Arhetip Boga pre­v­o­dio kao život). Današnje liturgije i klanjanja u džami­ja­ma su ši­ro­ka vra­ta i širok put …, a meditacija, pomoću koje sam ostvario pro­s­vjetljenje, bila je uska vrata i tijesan put što vode u život, znači do Sopstva, prosvjetljenja. Jung je doka­zao, a u to sam se uvjerio u dva slu­ča­ja, da čovjek spontano može doživiti prosvje­t­ljenje, čak bez ikak­ve po­uke i truda u tom smislu. Takvo prosv­jet­ljenje upo­re­­đe­no sa onim koje je ciljno postignuto razli­kuje se slično kao plod divlje u odnosu na pitomu voćku. Tvrd­njom da svako ko se pos­ve­ti cilju prosvjetljenja, a uz to bude pravilno po­u­čen, pros­vjet­ljenje može i postići, ne kažem ništa novo. Isus je govorio: „Ko god pije iz mo­jih usta, moraće da pos­ta­ne ono što sam“. 

Njegoš je postigao prosvjetljenje zahvaljujući i tome što mu je Sima Milu­ti­no­vić Sa­ra­jli­ja bio uči­telj. Zapažanje o Siminom prosvjetljenju Njegoš izno­si pos­veću­jući mu Luču. Za ilustraciju: „Da, svagda mi dragi nastav­niče, / srpski pjevče ne­bom osijani“, što znači: prosvjetljeni, do kog stanja duha je Sarajlija, vjerovat­no, bio stigao spontano, što je među pjesnicima ponekada slučaj.  

A zašto prosvjetljenici i uz njih neki moralisti imaju potre­bu da „ispravljaju krivu Drinu“? Čovjekoljublje, empatija, je u osnovi te potrebe. U pra­vilu oni time sebi priređuju samo ne­pri­­jat­nosti. Znak njihove vrline je, kako zapisa Ivo Andrić,  „u tome što ne mogu da odole iskušenju i da ne kažu ono što ljudi uglav­nom znaju ali ne žele sami sebi da priznaju, još manje da to čuju od drugih. – Oni se trude da budu što bliže istini, a ljudi ih utoliko manje vole što više u tome uspevaju. Možda je bilo neop­ho­dno da neko među ljudi­ma sve to kaže, ali je utoliko manje zavi­dna sud­bina onoga koji je to morao da učini“. 

Da, baš ovako! U svojim dosadašnjim knjigama (uzgred) po­­­kazao sam Srbima u čemu su uzroci našeg usuda, a neki ljudi su me utoliko manje voljeli (tačnije više mrzili) što sam u tome više uspijevao; dok me dru­gi obavještavaju da su im moje knjige doš­le „k'o melem na ranu“. (Knjizi Naša joga i prosvjetljenje ne­ki čak daju kompliment nazivajući je kosmičkom biblijom XXI vijeka. To su oni koji su pojmili mogućnosti koje pojedinac može imati proučavajući je u smislu njenog podnaslova: teorija i meto­do­logija duhovnotjelesnog samousavršavanja).» (Kraj izvoda iz knjige Srbi, ...).

A najdraža izjava-konstatacija o mom životnom djelu mi je ova. Književnica Ljubica Žikić, u knjizi Slike raspuklog vremena, povodom koje je proglašena za najboljeg autora u 2005. godini u BiH, u posveti mi napisala je: „Knjiga 'Naša joga i prosvjetljenje' uvek mi je bila nadahnuće kada sam pisala ove priče. Znanje koje sam crpila iz nje pomoglo mi je u ovom uspehu. Dragi Žarko, hvala Ti mnogo što si čovečanstvu podario ovu genijal­nu knjigu, knjigu koja će se tek za 200 godina čitati i razumevati na pravi način“. (Faksimil posvete i karton Vojislava Šešelja iz SDB Sarajevo, u kome piše da me špijunirao, 1979., su na mom blogu, u tekstu Povodom izbora novog pape Franje I).

 

(I knjigu Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? štampao sam kao autor-izdavač. U toj knjizi sam dijagnosticirao osnovnu srpsku bolest: neuroza sudbine. Pojašnjenje dijagnoze pogledajte na mom sajtu: www.durmitara.com klikom na pomenutu knjigu).

Jedan dio od onog što se sada naziva alternativnom medicinom nekad je podvođen pod nadriljekarstvo i ono je bilo zabranjivano. Hirurški zahvat na tijelu, u svrhu poboljšanja zdravlja, može izvesti samo kvalifikovani hirurg sa svojom ekipom. A kako stoje stvari  sa “hirurškim” zahvatima na psihi, za koje je potrebno mnogo više znanja i umjeća nego za one na tijelu? Tijela su mnogo sličnija nego psihe i utvrđene postupke liječenja na tijelu je jednostavnije izvoditi nego ikakve na psihi, ali bez obzira na to za intervencije u psihi nema licenciranja, osim za psihoterapeute. (U Americi tražilac psihoterapeutskog tretmana treba potpisati, uz finansijsku obavezu, da za pet godina neće odustati od liječenja). A nad radom svakojakih šarlatana, kobajagi, za psihičko uravnoteženje, od kojih se neki samoproglašavaju guruima, države nemaju nikakvu regulativu.

Justejn Gorder u knjizi Sofijin svet, (radnja knjige se događa u Norveškoj) piše kad “učitelj” (Alberto) s “učenicom” (Sofijom) ulazi u jednu knjižaru i pokaza joj najveći zid. “Imao je tri odeljka: NEW AGE, ALTERNATIVNI NAČINI ŽIVOTA i MISTIKA. Alberto veli: “Ovde u svakom slučaju ima mnogo obmana. Ali to se prodaje onoliko dobro koliko i pornografija. (...) U mnogim od tih knjiga ne postoji ni jedno jedino iskustvo” Sofija pita: “Pa kako je onda moguće pisati tako neverovatno mnogo knjiga o takvim stvarima?” Albert odgovara: “Reč je o najkomercijalnijem proizvodu u svetu. Ljudi žele takve stvari”. 

Ako želite znati zašto je to tako, dio odgovora ćete naći u motu moje knjige Naša joga i prosvjetljenje, u ovim riječima Eduarda Širea: “Nikada žudnja za duhovnim životom, za nevidljivim svetom, što zovemo onostrano, koje su svetovno mišljenje i materijalističke teorije naučnika potisle, nije bila ozbiljnija i više realnija.  Vrata Nevidljivog, Onostranog sveta su otvorena, ali ja stajem na onome što je konstatovala oficijelna nauka”.

Zato što sam motom najavio da se u knjizi nalazi samo ono što je u saglasnosti sa oficijelnom naukom, izdavači nisu htjeli štampati moju knjigu, uz opravdanje da neće biti komercijalna. I, bili su u pravu. Ovo je doba u kome su obmane najkomercijalnije.

Pitam se da li Pape Imaz ima nešto čim može dokazati da je kvalifikovan da Novaka poučava meditaciji? U Mojoj knjizi je poglavlje o meditaciji obinije od 100 stranica (sitno kucanog i nepristojno zbijenog teksta), a završava se s Važna (završna) upozorenja, kojih je 10. Njima upozoravam ko se po metodu naše joge samostalno ne smije baviti meditacijom na način u knjizi opisan. Ono što samozvani gurui u Evropi i Americi nazvivaju meditacijom to je šarlatanstvo. Zbog toga je dobro biti podalje od njih.

Meditacija je drevni jogijski postupak za osvješćivanje onog dijela nesvjesnog koje je Jung nazvao kolektivno nesvjesno. Dakle ono s čim se rađa čovjek. Između svjesnog i nesvjesnog dijela psihe postoji pregrada. Ona nije isto jaka kod svakog čovjeka, a kad ta pregrada postane, iz nekog razloga slučajno, “porozna”, tada se javlja ono što psihijatrija naziva duševnom bolešću. Međutim, moguća je komunikacija između svjesnog i nesvjesnog dijela psihe. Ona se nesvjesno odvija tokom spavanja, u snovima. Moguće je da se čovjek pouči da i u svjesnom stanju postigne komunikaciju između svjesnog i nesvjesnog dijela psihe. U jogi se to postiže meditacijom, nakon višegodišnje pripreme posebnim tehnikama. Jung je isti postupak, svojim metodom analitičke psihologije nazvao transcedentnom funkcijom. “Pod nazivom ‘transcedentna funkcija’ ne treba podrazumevati ništa tajanstveno, takoreći nadčulno ili metafizičko, već psihološku funkciju, koja se po svom tipu može uporediti sa istoimenom matematičkom funkcijom koja predstavlja funkciju imaginarnih i realnih brojeva. Psihološka ‘transcedentna funkcija’ proističe iz spoja svesnih i nesvesnih sadržaja. (...) Tako bi naš pojam ‘kolektivno nesvesnog’ bio evropski ekvivalent za buddhi, prosvjetljen duh. Moglo bi se reći da se donji psihički slojevi strpljivim vežbanjem Hatha-joge prilagođavaju i uobličavaju sve dok više ne ometaju razvoj ‘više’ svesti”.

Kad čitaoci u mojoj knjizi pročitaju da će nekima od njih trebati da se za meditaciju pripremaju praktikovanjam hatha joge osam ili i više godina, oni mi pišu i pitaju kako taj i taj učitelj joge meditaciji poučava polaznike kursa kod njega u prvoj godini. Na takva pitanja mi je najteže odgovoriti, a oni koji ih postavljaju time pokazuju da moju knjigu nisu ozbiljno ni pročitali, iako u njoj piše da je treba proučavati.   

Upustiti se nepripremljen u meditaciju, upoređujem s tim kao kada dijete, iz znatiželje, rastavi igračku da vidi šta je u njoj, a onda je ne zna sastaviti. Ili neko znatiželjan i nestrpljiv kalauzom proba otvoriti bravu na vratima neke prostorije da bi vidio šta je u njoj. Mnogima je (nepripremljenim) u meditaciji polazilo za rukom da “kalauzom” otvore vrata koja vode u nesvjesno, ali su pri tome bravu toliko pokvarili da kasnije nisu mogli vrata pritvoriti da dobro pasuju. Zato su postajali zbog neopreznosti psihotični i bili osuđeni da doživotno psihofarmacima sprječavaju prodor sadržaja nesvjesnog u svijest.

Zadivilo me Jungovo priznanje, mom iskustvu vrlo slično, šta je sve proživljavao dok je otkrivao kako osvješćivati nesvjesno: “Često sam bio toliko uznemiren da sam morao da primenjujem neke vežbe joge kako bih svoja osećanja držao pod kontrolom”.

Moto u knjizi Naša joga i prosvjetljenje uzeo sam od Njegoša, Junga i Širea (već navedeno). A evo uzetog od Junga: 

“Novo doba i sadašnjica, gledani s ove točke, čine se poput pojedinih epi­zoda drame što je otpočela u davno minulo doba, i proteže se u svim stolje­ćima u daleku budućnost. Ta drama je: osvješćivanje čovječanstva. (...) 

Psihologija nužno postiže najvišu tačku u psihi svojstvenom razvojnom procesu, koji se sastoji od integracije sadržaja sposobnih da se privedu u svest. On znači nastajanje celovitosti kod čoveka, koje za svest o sopstvenom Ja ima kako neobične tako i teško opisive preobražajne posledice. Sumnjam da ću biti u mogućnosti da opišem promenu subjekta pod uticajem procesa individuacije na način koji mu dolikuje; kod toga se naime radi o relativno retkom događaju, kojeg saznaje samo onaj ko je prošao kroz dugotrajno, ali za integraciju nesve­s­nog neophodno razračunavanje sa nesvesnim komponentama ličnosti. Kada se nes­ves­ni delovi ličnosti privedu u svest, tada iz toga ne proističe samo asim­i­lacija ovih u već postojeću Ja-ličnost, već i promena iste. (...) Ovaj proces ne for­mi­ra ništa manje do novi centar ličnosti, koji je kroz simbole označen kao nad­re­đeni i jači od Ja, a koji se kasnije i empirijski ispostavlja kao nadređen. Takođe mu se više ne može dati naziv Ja, zbog čega sam ga nazvao Sopstve­nost (Sopstvo).

Saznanje i doživljavanje ove Sopstvenosti je najvažniji i najplemenitiji cilj indijske Joge, zbog čega je dobro kada se za psihologiju Sopstvenosti obratimo dragocenostima indijskog znanja.

Spoznaja Sopstva nema, kako kod nas tako ni u Indiji, ničeg zajedni­č­­k­og sa intelektualizmom, već je to vitalno i iz osnove preobražajno zbiva­nje. Proces koji dovodi do ovog saznanja nazvao sam proces individuacije. 

Ako preporučujem proučavanje klasičnog Joga učenja, onda to nije zbog toga što pripadam onim ljudima koji ekstatično padaju u trans kada začuju djana (dhyana: meditacija), buda, mukti ili kakvu drugu magičnu reč, već zbog toga što se psihološki vrlo mnogo može naučiti iz joga filozofije, što se može i praktički koristiti”.

Dva glavna vodiča kroz moju knjigu, kad je riječ o duhovnom rastu i razvoju – procesu individuacije – su Jung i Njegoš. Čitali ste da je Njegoš, skoro vijek ranije, spoznao postojanje u psihi onog dijela koji će Jung naučno otkriti i nazvati kolektivno nesvjesno. Svaki prosvjetljenik je spoznavao postojanje tog dijela psihe. Od stihova uzetih u motu nije potrebno ništa više da prosvjetljeni shvati da je Njegoš bio prosvijetljen. Čujmo ih:

“Snom je čovjek uspavan teškijem,/ u kom vidi strašna prividjenja,/ i jedva se opred'jelit može/ da mu biće u njima ne spada./ On pomisli da je neke pute/ od sna ovog oslobodio se;/ ah, njegove prevarne nadežde:/ on je tada sebe utopio/ u sna carstvo tvrđe i mračnije/ i na pozor strašni snoviđenja! (...)

S točke svake pogledaj čovjeka,/ kako hoćeš sudi o čovjeku –/ tajna čojku čovjek je najviša./ Tvar je tvorca čovjek izabrana!/ Ako istok sunce sv'jetlo rađa,/ ako biće vri u luče sjajne,/ ako zemlja priviđenje nije,/ duša ljudska jes­te besamr­tna,/ mi smo iskra u smrtnu prašinu,/ mi smo luča tamom obuzeta”.

Da se neprosvjetljenom pojasne ovi stihovi moglo bi se napisati knjižicu, o čemu svjedoči činjenica da su oni od strane komentatora Luče ili zaobilaženi ili netačno interpretirani. Ukratko. Na Istoku prosvjetljeni se imenuje i kao probuđeni, buda. A nama je Sidarta G. poznat kao Buda, što je pored duhovnog postalo i svjetovno Sidartino ime nakon prosvjetljenja, dostizanja nirvane. Ko je, osim probuđeni, mogao konstatovati da snom je čovjek uspavan teškijem? Ili “duša ljudska jes­te besamr­tna,/ mi smo iskra u smrtnu prašinu,/ mi smo luča tamom obuzeta”. Da je svjetlost, koja je bila tamom obuzeta, mogao je napisati samo onaj ko je u sebi aktivirao svjetlost (iskru u luču). 

Biti usredišten u Egu i nemati pojma o tome da u sebi imamo i drugi, božanski centar, a s kojim nemamo svjesnu komunikaciju, znači živjeti u snoviđenjima (indijski u maji). Naša riječ zamajavati znači: obmanjivati. Čovjek koji proživi život centriran u Egu i ne spozna, bar intuitivno, da ima u sebi još jedan centar, Sopstvo, Njegoševim riječima rečeno, “on je tada sebe utopio/ u sna carstvo tvrđe i mračnije/ i na pozor strašni snoviđenja”! Njegoševa strašna snoviđenja su čovjekovi pokušaji da svakojakim obmanama odagnava duhovnu prazninu.

Do spoznaje duhovnog centra u nama vodi nas religiozno osjećanje, koje je kod savremenog čovjeka zakržljalo i/ili degenerisano. Dok je kod čovjeka osjećajna funkcija bila vodeća, religiozno osjećanje se moglo, koliko-toliko, zadovoljavati putem vjerovanja u Boga i molitvom mu. Kod čovjeka naše civilizacije, čak i kod žena, intelektualna funkcija postala je vodeća i zato molitva više ne može biti odgovarajući način zadovoljenja religioznog osjećanja. Jung je urođeno religiozno osjećanje duše za intelektualnog tipa čovjeka nazvao nagonom samoostvarenja. Glavna čovjekova duhovna želja je zadovoljiti taj nagon na adekvatan način. A neprepoznavanje tog nagona i njegovo nezadovoljenje izaziva tešku duhovnu patnju, koja se manifestuje svakojako pa i kao noogena neuroza – osjećaj besmislenosti života. A kako postići osjećaj smislenosti života, i imati ga i onda kad nas šibaju mnoga zla svjetovnog života, pouku dajem u Našoj jogi, uz Jungovu pomoć. Jung je u kolektivno nesvjesnom, pored drugih arhetipova, među kojima je arhetip Boga centralni i s najjačom centripetalnom silom, otkrio i arhetip Smisla. Osvjestiti taj arhetip, znači dobiti osjećaj smislenosti života, ma kakav svjetovni život da nam je i prevazići imanentnu duhovnu patnju, koja se nesvjesno i spontano agregira sve dok je u psihi neosvješćen arhetip Smisla.

O knjizi Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje neću ni početi ovdje pisati. Navešću samo moto u toj knjizi:

S točke svake pogledaj čovjeka,/ kako hoćeš sudi o čovjeku –/ tajna čojku čovjek je najviša.                                                                                                                                             Njegoš

Duhovnost uzima život kao tajnu svih tajni. Tajna je nešto što možete postati. Vi možete biti jedno sa tajnom – stop­lje­ni. Tada se javlja istinska ekstaza, i blaženstvo – tada vam se dešava ono vrhovno, – prosvjetljenje.                                                                                          Ošo

Naše doba je sve naglaske stavilo na ovde i sada, i na taj način je prouzrokovalo demonizaciju čoveka i njegovog sveta. Pojava diktatora i sve bede koje su nam oni doneli potiče od činjenice da je čoveku oduzeta veza sa tran­sce­dentnim zahvaljujući kratkovidosti superintelektualaca. Kao i oni i čovek je postao žrtva nesvesnosti. Ali, čovekov zadatak je upravo suprotan: on treba da postane svestan sadržaja koji naviru iz nesvesnog. (…) Koliko mogu da primetim, jedini cilj ljudskog postojanja jeste u tome da čovek upali svetiljku u tami pukog postojanja.                                                                                                 Karl Gustav Jung

Iz moje tame izbila je svjetlost i osvijetlila mi put.                            Kahlil Gibran (Halil Džibran)  

                           

Sreća nije laka stvar; vrlo je teško naći u nama samima, a nemogućno naći je na drugom mjestu.                                                                                                                              Šamfor

Sada kao i ranije neki, ja samo objašnjavam duhovnu patnju i njeno prevazilaženje.

                                                                                                                                   Buda

Obratite posebno pažnju na ovu Jungovu konstataciju: “Koliko mogu da primetim, jedini cilj ljudskog postojanja jeste u tome da čovek upali svetiljku u tami pukog postojanja”. Upaliti svjetiljku u tami pukog postojanja znači prosvijetliti se. O tome, kao cilju i smislu čovjekovog ovozemaljskog života, govorili su svi prosvjetljenici i svi su prihvatali učenje o reinkarnaciji. Hrišćanski teolozi (tzv. pravovjerni) su u trećem vijeku zatrli tragove o Isusovom govorenju o reinkarnaciji. Ostavili su da je duša besmrtna i će na “sudnji dan” mrtvi vaskrsnuti. Teolozi su Boga pokazali kao  osvetoljubivog i smislili su Strašni sud, Raj i Pakao, radi zastrašivanja i pokoravanja vjernika. Drevni Indusi su spoznali veliku tajnu – reinkarnaciju – koja je, grubo rečeno, slična školskom sistemu, gdje slab učenik treba ponoviti razred, pa ako nauči propušteno, tad može preći u viši razred. Ljudi rođenjem duše u novom tijelu stiču pravo na popravni ispit. Ja sam jedan od vrlo rijetkih koji je i pod neviđeno nepovoljnim okolnostima “položio popravni ispit”. Grozno nepovoljne okolnosti su mi bile kazna za propuštenu povoljnu priliku u prethodnom životu. Vama se ove riječi mogu učiniti kao budalaština, ali iza njih stoji iskustvo.  

Buda je tvrdio da ni Bog ne može nauditi čovjeku koji je pobjedio svoj ego i postao bezželjan, što se postiže dostignutom nirvanom. Slažem se sa Budinom spoznajom i iskustveno sam provjerio njenu tačnost, o čemu ima trag u mojim knjigama. 

A svakoga, posebno onog ko je crnogorskog porjekla, ako misli da će  zadovoljenjem želja ega postići osjećaj sreće treba podsjetiti na Njegoša:

“U vremenu u burnom žilištu/ čovjeku je sreća nepoznata –/ prava sreća, za kom vječno trči;/ on joj ne zna mjere ni granice:/ što se više k vrhu slave penje,/ to je viši sreće neprijatelj./ Naša zemlja, mati milionah,/ sina jednog ne mož’ vjenčat srećom:/ samovlacem kad postane njenim,/ tad nazdravi čašom Herkulovom. (...) ... mi smo iskra u smrtnu prašinu,/ mi smo luča tamom obuzeta”.

Zato Njegoš u Biljardi, u meditaciji, kao da suflira sebi, a namjenjuje neprosvjetljenima: “Istrgni se, iskro božestvena,/ iz naručja mračne vladalice,/ podigni se na svijetla krila,/ raspali se plamom besmrtnosti,/ skini mene sa očih mojijeh/ neprozračnu smrtnosti zavjesu,/ tupe moje otrgni poglede/ od meteža ovog ništožnoga,/ uvedi ih u polja blažena,/ u tvorenjem osveštanom hramu,/ – da opširnu vidim kolijevku/ u kojoj se vječnost odnjihala,/ iz koje je u krila udrila,/ u beskrajni prostor ulećela,/ od svačijeg skrila se pogleda/ do jednoga koji sve proniče,/ – u opširno svetilište bića,/ đe s’ rađaju sunca i mirovi,/ đê vjenčano biće s začatijem,/ đe se dusi besmrtnošću krste”. 

Filozofi bi za stanje duha, koje Njegoš nazva vjenčano biće s začatijem, rekli biće se ukotvilo u Bitak, a Jung u Sopstvo. Isus isto stanje duha naziva ulaskom u carstvo Božije. Čuvena je njegova izreka da će prije kanila (debelo uže kojim se brodove vezalo za dokove) proći kroz iglene uši nego što će bogati ući u carstvo Božije. Bogati simboliše pohlepnog čovjeka, hipertrofiranog ega. U našem jeziku riječ bogat se koristi za onoga ko ima novac i/ili imetak. Ispravo bi za takvog bilo reći da je imućan, a ne da je bogat. Riječ bog-at svojim prvim dijelom ima ime Bog i dodatak at. Sa stanovišta onog ko je u sebi osvjestio arhetip Boga, riječ bogat mogla bi da označi samo onog ko je postigao bogospoznaju. Ali svi savremeni jezici su jezici ega i zato je njima nemoguće reći šta je prosvjetljenje. Da bi se to stanje duha neprosvjetljenima ikoliko predstavilo ostaje samo deskritipni način izražavanja, jer ono što se spoznaje osjećajnom funkcijom nemoguće je drugom predstaviti ako taj nema slično iskustvo.

Čitaste da je Jung za stanje prosvjetljenja, ukotvljenje bića u Sopstvu, rekao: “Saznanje i doživljavanje Sopstvenosti je najvažniji i najplemenitiji cilj indijske Joge, zbog čega je dobro kada se za psihologiju Sopstvenosti obratimo dragocenostima indijskog znanja. Spoznaja Sopstva nema, ... ničeg zajedni­č­­k­og sa intelektualizmom, već je to vitalno i iz osnove preobražajno zbiva­nje”. 

Poetski način izražavanja pogodniji je od proznog da se izraze doživljena osjećanja. Zato je Njegoš poetskim jezikom pisao Odu Prosvjetljenju i opet se požalio što: “Čovjek organ dosta slabi ima/ da izrazi svoje čustvovanje,/ zato znake različite dava,/ različita tjelodviženija,/ umna čuvstva da objelodani;/ no svi naši slabi izgovori/ i sva naša slaba čuvstvovanja,/ spram onoga što bi šćeli kazat,/ nijemo su spletno narječije/ i klapnjanje duše pogrebane”.  

    

Na kraju obimne knjige o prosvjetljenju, imao sam utisak da nisam stanje prosvjetljenja izrazio kako sam se nadao da ću to učiniti, pa sam to i napisao. 

Ali u toj knjizi imaju dvije konstatcije, jedna o Njegošu a druga o Jungu. Zato što sam dokazao da je Njegoš bio prosvjetljen na sebe sam navukao anatemu SPC i svih onih koji se predstavljaju kao Njegošolozi. A zato što sam dokazao da je Jung ovovremeni “spasilac”, anatemišu me i Crkva i psiholozi. Zbog toga idavači, i kad su “listajući” rukopis obećali da će ga štampati, kad ga pročitaju – odustaju. Navodim već objavljeno:

«U drugoj polovini XX vijeka govorilo se o drugom Isusovom dolasku 2000. godine. Ono što Isus simboliše, zaista se pojavilo tada, ali to još nije primjećeno, nije prepoznato.

Pisao sam, slično kako je Jovan Krstitelj najavljivao Hristov dolazak, tako i ja pisah da je Hrist ponovo među nama, ali da nije prepoznat. 

Kad sam spremao za štampu knjigu Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? učinio sam sledeći dodatak:

Naknadno dodato. U 2009. godini je prvi put objavljena Jungova Crvena knjiga. Nemam je, ali mi je jedan prijatelj pos­lao, vidje­ćete iz kog razloga, izvod iz te knjige, u kome Jung vodi dijalog sa svojom Dušom. Duša mu najavljuje da ga čeka veliki posao i neda mu da spava, a veli.

“Dugo vremena si bio pretjerano nesvjestan. Sada moraš rasti na viši nivo svijesti.

Jung: Spreman sam. Šta je u pitanju? Govori.

Duša: Slušaj. Lako je prestati biti hrišćanin, ali šta poslije toga? Jer još mnogo toga slijedi. Sve čeka na tebe, a ti? Ti ćutiš i nema šta da kažeš. Ali trebao bi govoriti. Zašto si uopšte primio otkrovenje? Ne treba da ga kriješ. Opterećuješ se formom. Da li je forma važna u svjetlu otkrovenja?

Jung: Ti stvarno misliš da bih trebao objaviti ovo što sam napisao. To bi sigurno bio maler, a i ko bi to uopšte razu­mio?

Duša: Ne, slušaj! Ne bi trebao raskidati brak, mislim na brak sa mnom, nijedna me osoba ne bi trebala nadomjestiti. Želim da vladam sama.

Jung: Znači ti želiš da vladaš? Odakle ti pravo za takvu nadutost/pretpostavku?

Duša: Imam pravo jer služim tebe i tvoj poziv. Mogla bih i reći da si ti na prvom mjestu, ali iznad svega, tvoj poziv dolazi prvi.

Jung: Ali šta je moj poziv?

Duša: Nova religija i njeno objavljivanje.

Jung: O Bože, kako da to uradim?

Duša: Ne budi na kraj srca. Ti to najbolje znaš. Ne postoji niko ko to može izraziti bolje od tebe.”

A evo razloga zbog koga sam citirao dio iz dobivenog izvo­da iz Jungove Crvene knjige (na engleskom), koju su nasljednici odlučili da sada objave, iako je Jung u zavještanju napisao da to bude tek 2050. godine. U knjizi (1995.) Naša joga i prosvjetljenje pišem:

Tako proizilazi da je naša joga samo hatha jogom utemeljen Jungov proces individuacije, kako bi ga tako uspješnije kod sebe mogli pokrenuti i bezbjedno do cilja voditi i oni kojima Stvoritelj nije podario moć da do samoostvarenja mogu stići bez uključivanja i tijela u takav postupak (ili bez stručne pomoći samoostvarenog analitičkog psihoterapeuta). Pošto su takvi ljudi u ogromnoj većini u odnosu na one malobrojne srećnike, kojima rad na tijelu ili tuđa pomoć nisu neophodni (što ne znači da svakome neće, bar po zdravlje, biti korisno bavljenje hatha jogom), to je naša joga samo objavljivanje za šire krugove Jungove naučne metodologije pomoću koje se savremeni čovjek sâm može spasiti od duhovne bijede, prepoznati Božiji lik u sebi, odnosno svoju sličnost s Bogom, samoostvariti se ili prosvjetliti se.

Dakle, ovovremeni spasilac, svojevrstan „mesija“, kojeg savremeni čovjek očekuje da se pojavi 2000. godine odavno je među nama, ali ga mi ne prepoznajemo kao takvog. To je Karl Gustav Jung, tvorac analitičke psihologije,  naučnog metoda do samoostvarenja putem volje, znanja i meditacije.

Naša joga je samo uz pomoć hatha joge oživotvorenje Jungovog učenja na način koji je savremenom čovjeku razumljiv, prihvatljiv i bez posrednika primjenljiv. Tako se naša joga može smatrati lansirnom rampom s koje se Jungovo otkriće – koje je do sada među nestru­č­njacima samo vrlo malobrojnim poznato, a od još malobrojnijih je spoznato, pa zato za njih – lansira u svjetsku orbitu.  (…)

Izgleda kao da mora biti da čovjek ni u jedno doba u okviru zapad­nog dijela svijeta nije u stanju da na vrijeme prepozna svog spasioca. Isus je prije dvije hiljade godina otkrio svijetu put ljubavi, kao put do čovjekovog usredištenja u liku Boga u sebi, i na tom učenju je nastalo hrišćanstvo, za koje je Jung rekao, da je visoko razvijena religija koja zahtijeva i visoko­razvijenu psihu da bi mogla da razvije svoja blagoslovena dejstva, a Jung nam donosi metod volje i znanja, koji vodi (samo drugačijim putem) do istog cilja na koji upućuje i Isusovo učenje.

Kao što sam rekao, mi smo nepismeni kada je riječ o putevima do izbavljenja ili spa­senja od patnje i grijeha, odnosno neucjelovljenja. Samo ilustracije radi evo kratkog isječka, opisanog Jungovim riječima, iz postupka koji vas očekuje na stepenu meditacije, kada za nju budete spremni. „Mržnja i ljubav; strah i bogopoštovanje, stupaju na scenu međusob­nog suko­blja­vanja i podižu ga na nivo drame. Ono što je bilo jedino 'izloženo' našim čulima i umu pos­ta­je i 'odigrano'. Sve ljudske odlike stavljene su na probu i čovek stupa u boj celim svojim bićem. Tek tada on može da postane celovit i tek tada može da se 'rodi Bog', to jest, da stupi u ljudsku stvarnost i spoji s čovekom preko 'čovečijeg' obličja. Putem ovog čina ucelovljenja čoveka – to jest, njegov ego – unutra zamenjuje 'Bog', dok sa spoljašnje strane Bog postaje čovek, u skladu s Isusovim rečima: 'Ko vidi mene, vidje oca'” (…). Ovo je teološkim riječima Jungov opis ulaska u cilj individuacije (ili naše joge) i događanje prosvetljenja. (Kraj dodatog iz mojih knjiga).

Koliko znam prvi sam spoznao  da nam je Jung ostavio osnovu za religiju prosvjetljenja, savremenom čovjeku jedino primjerenu, a koji tip religije je suština i Isususovog učenja, što dokazuje Tomino Jevanjđelje. Jungovu osnovu sam hatha jogom samo podgradio, što je za sa­v­remenog urbanog čovjeka, po opšte zdravlje neophodno. Među­tim, Jungovim riječima rečeno, po mene je to bio maler, jer moje pos­ti­gnuće oni koji su to trebali shvatiti, uopšte nisu pojmili.

A bez poimanja Jungove spoznaje o kolektivno nesvjesnom i u njemu arhetipova (otisaka u vidu praslika) nemoguće je shvatiti kako su ljudi formirali i usvojili pojam Boga.

Jung je pisao: „Ukoliko govorimo o „Bogu“ kao o „arhetipu“ ništa ne kazujemo o Njegovoj pravoj prirodi već jedino obznanjujemo da „Bog“ već zauzima mesto u onom delu naše psihe koji postoji pre svesti i da Njega s toga ne možemo da smatramo izmišljotinom svesti. Niti ga time udaljujemo ili odbacujemo, već ga približavamo mogućnosti da bude doživljen. Ova poslednja okolnost besumnje nije nebitna, jer bi se ono što se ne može razumjeti lako moglo da pretpostavi kako ne postoji. Ova pretpostavka je toliko primamljiva, da u mom pokušaju da objasnim nesvesnu psihu, takozvani vernici ne vide ništa osim ateizma. Ili, ako ne ateizma onda gnosticizma – sve drugo osim, sačuvaj Bože, psihičke realnosti kao što je nesvesno“.

Jung je, stvarajući postupak osvješćivanja nesvjesnog, koji je nazvao procesom individuacije, doživljajno iskusio Arhetip Boga u nesvjesnom i potom je posredno dokazivao da taj arhetip postoji u nesvjesnom i da on u nama agregira religiozno osjećanje, za koje je on dao sinonim: nagon samoostvarenja. Tek kad čovjek osvijesti, iskustveno doživi, postojanje Arhetipa Boga u sebi, on se prosvijetli ili samoostvari. Potom on spoznaje i kakva je istinska religioznost. Ako prosvjetljenik počne da i druge upućuje u spoznaju koju je ostvario, tada otpočinje proces stvaranja nove religije, što nakon njega nastavljaju da čine neprosvjetljeni, kako je u pravilu bilo. Tada se spoznaja prosvjetljenika stavlja u temelje nove religijske institucije i nauk prosvjetljenika se okamenjuje, postaje teoideologija, a svaka ideologija je obmana, kojom se služe “lažni proroci” i varalice.

Pisao sam da niko nakon mene ne bi mogao da od mog postignuća prosvjetljenja stvara nešto slično religijskoj instituciji ili sekti, pismeno ostavljam uputstvo za individualan rad na duhovnom razvoju i rastu do samospoznaje, pa moguće i do njenog najvišeg nivoa: prosvjetljenja. Ne smatram svoju knjigu “svetim slovom” i metod naše joge ostavljam otvorenim za dopunjavanje u skladu sa narednim naučnim dostignućima.

Ne znam da ima ijedan autor knjiga koji je u svojim djelima jasnije pokazao kako svjetovni i crkveni centri moći ideologijama vladaju narodom i tako ga vode u propast, kao što sam to ja učinio, ali zbog toga nijedan izdavač nakon rata nije htio štampati nijednu moju knjigu, pa sam ih štampao kao autorska izdanja. Biće vam jasno zašto, ako ih budete čitati.

U posljednjoj od knjiga za moto Epiloga uzeo sam ovo od Getea: “Šta sve Nemci nisu radili da bi osujetili ono što sam ja, koliko sam za nevolju mogao, učinio i postigao, i zar to još i danas ne čine? Da su sve to priznali i da su pošli dalje, da su plodili kapital koji sam ja stekao, više bi uznapredovali nego što jesu”.

U knjizi Naša joga i prosvjetljenje napisao sam, koliko znam, da za Zapadnjaka nema sistematičnije i sveobuhvatnije knjige za samostalan rad na samospoznaji do prosvjetljenja, ali zbog toga što u njoj ima dokaza da hrišćanstvo odavno nije djelotvorna religija – da jeste zar bi hrišćani vodili međusobno dva rata koji su bili svjetski – te razgolićavanja nekih srpskih zabluda, što mnoge vrijeđa, izdavači, da bi ih štampali traže da iz knjige/a sklonim ono što se odnosi na SPC, a konstatacija da je Vatikan najmonstruoznije religijsko čudovište, može da ostane.

Još jednim biserom od Getea pozdravljam Novaka: “Ako nećeš da oko tebe stalno jato švraka krešti, ne budi šiljak što se na vrhu katedrale blješti”.

Ako je neko od vas, koji ovaj tekst pročitaste, u komunikaciji s Novakom, molim vas dostavite mu ovaj tekst ili adresu bloga gdje ga može pročitati. Time biste učini korisno za Novaka, a od mene bi imali izraz zahvalnosti. A ako bi Novak došao na ideju da finansijski pripomogne neke izdavače u zemlji i inostranstvu pa da tako moje knjige dobiju “slobodu”, on bi time učinio za srpsko ime mnogo. Sada i ne pojmljivo koliko mnogo. Tesla je izumio transformator za prenos električne energije na ogromne udaljenosti od centrale, pomoću čega je mogućio da ljudi imaju električno osvjetljenje noću. Slično tome, metod naše joge omogućuje njegovim praktikantima da koriste “energiju” iz centrale, Jungove analitičke psihologije, ali da ne moraju biti u centrali ili u njenoj blizini (na psihoterapiji), već da pomoću “transformatora”, praksi hatha joge i Jungovog procesa individuacije, kako Jung reče, upale svjetiljku u sebi.

Novak je aktiviranjem volje i ulažući ogroman trud trenirajući tenis postigao da bude teniser broj jedan u svijetu. Meni je trebalo mnogo više volje i strpljenja nego Novaku da stignem do svog duhovnog postignuća, uz prezrive poglede onih s kojima sam morao kontaktirati. Kao što je on svoj kvalitet kao sportista dokazao pobjedama u mečevima, ja sam vrijednost svog postignuća, pored ostalog, pokazao time što sam prvi spoznao da je Njegoš bio prosvijetljen. Jung je takođe podtigao prosvjetljenje, što on naziva samoostvarenjem. Njih obojica dali su svijetu, svaki na svoj način, osnovu za novu religiju, individualnu religiju ili religiju prosvjeljenja. Čitali ste, ponoviću izvod iz Srbi, odlednimo se! - ... . Njegoš nam je Lučom ostavio idejni projekat za novu religiju, religiju prosvjetljenja, koju je svijetu kasnije Jung daro­vao na naučan način.

Do 2009. godine, do objavljivanja Jungove Crvene knjige, niko mi nije davao za pravo da nam je Jung dao osnovu za novu religiju. Našem najboljem poznavalacu Jungovog djela glavom, Vladeti Jerotiću, prilikom razgovora na štandu nesuđenog izdavača moje knjige iz joge, (2000. ili 2001. g.) rekao sam: “Profesore, vi Junga poznajete glavom mnogo bolje od mene, ali ja sam ga spoznao dušom. Slično kao što Njegoš nije bio samo genijalan pjesnik već i prosvjetljenik, isto je i s Jungom. On nije bio samo dubinski psiholog već i Hrist, kojeg je svijet očekivao da će se pojaviti 2000. godine. Jung nam je dao novu religiju, individualnu religiju prosvjetljenja” Još razmjenismo nekoliko riječi i Jerotić vidno lut strugnu. Domaćin se naljuti na mene te i ja napustih njegovo društvo.

Čitaste Jungov razgovor s Dušom, iz knjige objavljene 2009. godine. Ponoviću samo dio:   

«Jung: Ali šta je moj poziv?

Duša: Nova religija i njeno objavljivanje.

Jung: O Bože, kako da to uradim?

Duša: Ne budi na kraj srca. Ti to najbolje znaš. Ne postoji niko ko to može izraziti bolje od tebe.»

Imajte u vidu da je Jung (umro 1961.) oporučio da knjiga u kojoj je napisao da mu je Duša (arhetip Boga, Sopstvo) dala zadatak da utemelji i objavi novu religiju bude objavljena tek 2050. godine.

Knjigu Naša joga joga i prosvjetljenje pisao sam po drugi put 1995. g. u izbjeglištvu, na obali Crnog jezera na Durmitoru, jer mi je prvopisani rukopis propao u stanu u Sarajevu. Pisao sam je u staroj napuštenoj zgradi, bez struje i vode, a drva sam obezbjeđivao skupljajući ih po šumi. Knjigu sam štampao kao autor-izdavač 1999. g., a u njoj piše, ponoviću: «Dakle, ovovremeni spasilac, svojevrstan „mesija“, kojeg savremeni čovjek očekuje da se pojavi 2000. godine odavno je među nama, ali ga mi ne prepoznajemo kao takvog. To je Karl Gustav Jung, tvorac analitičke psihologije,  naučnog metoda do samoostvarenja putem volje, znanja i meditacije.

Naša joga je samo uz pomoć hatha joge oživotvorenje Jungovog učenja na način koji je savremenom čovjeku razumljiv, prihvatljiv i bez posrednika primjenljiv. Tako se naša joga može smatrati lansirnom rampom s koje se Jungovo otkriće – koje je do sada među nestru­č­njacima samo vrlo malobrojnim poznato, a od još malobrojnijih je spoznato, pa zato za njih – lansira u svjetsku orbitu.»

Očekivao sam da će neki izdavač prepoznati kakav mu “poklon” stavljam u ruke. Ali, avaj! Na beogradskom sajmu knjiga 1997. i 8. godine išao sam od štanda do štanda, od urednika do urednika (obučen kao prosjak jer je na meni bilo samo ono što sam dobio od crvenog krsta) i nudio ogledni primjerak knjige, računarski otštampan i vrdo ukoričen. Tražio sam za autorska prava samo 1.000.- DM a urednici su samo Boga molili da odem. Onda sam 1999. knjigu štampao na veresiju. Organizatori sajma, kad sam im pokazao knjigu, na poklon su mi dali štand u prstenu hale 1. Dug sam vratio i drugo izdanje štampao (2002.) kad sam prodao poharan i devastiran stan. Sad imam svega još nekoliko primjeraka knjige. Nudio sam knjigu izdavačima i više to ne činim.

Interesantno je kad je 1997. godine Emiru Kusturici jednan urednika govorio o knjizi Emir se bio zainteresovao da njegova Komuna bude izdavač knjige. Kad je vidio ogledni primjerak (cca 1000 strana) rekao mi je da knjigu svedem na 150 strana i da će je Komuna štampati. “Poučio” me da niko sada nema vremena za tako obimne knjige. Reče da tu knjigu u Americi stavite na pult u knjižari i da piše da je besplatna, teško da bi je iko htio ponijeti. Kako onda da očekujemo da će neko za nju platiti onoliko koliko će izdavač tražiti. Rekao sam Emiru da znam koliko je on pohlepan ali nisam znao da je toliko. On je htio da ja obogaljim svoje djelo da bi njemu bilo profitabilno štampati ga.

Želim da ostane zapisano, kako smatram da bi za ugled srpskog imena u svijetu, nakon prevoda knjige  Naša joga i prosvjetljenje na strane jezike, to značilo bar toliko koliko su srpskom ugledu doprinijeli Kusturica i Đoković. Pa čak ako srpski izdavači idalje budu knjigu Naša joga i prosvjetljenje ignorisat, da na moje očekivanje neće trebati čekat 200 godina, kako to napisa Ljubica Žikić.

Savremeni čovjek je ostao bez ideje vodilje, bez ideala, sasvim je samoizgubljen, a u svojim knjigama upućujem čitaoca ka ideji vodilji i ka idealu. Ima li šta korisnije danas? Naglašavam da nisam otkrio ništa što već nije u svijetu bilo poznato, već sam najdublju tajnu – prosvjetljenje – doživio, spoznao i potom napisao upustvo za čovjeka naše civilizacije. Kasnije ću kod Jungove učenice Marije fon Franc pročitati potvrdu da sam dao veliki doprinos samospoznaji, samostalnom duhovnom rastu i razvoju. Čujmo je:

“Danas sve više ljudi, naročito onih koji žive u velikim gradovima, pati od užasne prazninei dosade, kao da čekaju nešto što nikada neće doći. Bioskopi i televizija, sportska takmičenja i politička uzbuđenja mopgu da ih zaokupe neko vreme, ali se oni uvek nanovo, iscrpljeni i reazočarani, moraju vratiti pustopoljini vlastitih života.

Jedina pustolovina koja je za savremenog čoveka još uvek vredna truda leži u unutrašnjem kraljevstvu nesvesne psihe. Imajući maglovito tu ideju u glavi, mnogi se danas okreću jogi i drugim istočnjačkim umećima. Ali sve to ne pruža osećaj zaista nove pustolovine jer u njima čovek samo preuzima ono što je već poznato Indijcima ili Kinezima, pri čemu ne upoznaje neposredno vlastiti unutrašnji centar života. Premda je tačno da istočnjački metodi pomažu da se duh usresredi i usmeri na unutrašnjost (i da je to postupak u nekom smislu sličan introverziji analitičkog tretmana) ipak postoji veoma važna razlika. Jung je razvio način na koji čovek može da dođe do svog unutrašnjeg centra (Sopstva) i da uspostavi vezu sa živom tajnom nesvesnog, sam i bez pomoći”.

Marija je mislila da čovjek, bez direktne pomoći psihoterapeuta, može uspostavi vezu sa živom tajnom nesvesnog, sam i bez pomoći. Da može, ali mu je za putovanje u nepoznato potrebna karta i kompas, a to su sada moje knjige Naša joga i prosvjetljenje i Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje.  

Možete li zamisliti kako bi neke evropske nacije bile ponosne da imaju sunarodnika koji je četrnest godina prije nego je objavljena Jungova Crvena knjiga napisao za Junga ono što sam napisao ja 1995.; da je Jung ovoremeni spacilac, Hrist kojeg je svijet očekivao da se pojavi 2000., a što Jung svojim riječima potpisuje u knjizi za koju oporuči da bude objavljena 2050.!?

Ponoviću Geteovo: “Šta sve Nemci nisu radili da bi osujetili ono što sam ja, koliko sam za nevolju mogao, učinio i postigao, i zar to još i danas ne čine? Da su sve to priznali i da su pošli dalje, da su plodili kapital koji sam ja stekao, više bi uznapredovali nego što jesu”.

Osjećanje koje imam i godinama trpim, povodom ignorisanja mog djela od strane Srba, saopštiću vjerodostojno riječima onog ko ga opisa bolje nego bi to meni, bez pjesničkog dara, pošlo za rukom: “Moje pleme snom mrtvijem spava,/ Suza moja nema roditelja,/ Nada mnom je nebo zatvoreno, –/ Ne prima mi plača ni molitve;/ U ad mi se svijet pretvorio,/ A svi ljudi pakleni duhovi,/ Crni dane, a crna sudbino!/ O kukavno Srpstvo ugašeno! (...) Ad na mene sa prokletstvom riče,/ sva mu gledam gadna pozorišta;/ al’ na sudbu vikati ne smijem –/ nadežda mi voljom tvorca blista” (Njegoš).