петак, 14. април 2017.

POVODOM DEKLARACIJE O ZAJEDNIČKOM JEZIKU




POVODOM DEKLARACIJE O ZAJEDNIČKOM JEZIKU

PRIJEDLOG ZA NAZIV – IME – ZAJEDNIČKOG JEZIKA

Gdje je glupost (neznanje) blagoslov, glupo je biti pametan!
                                                                                          Engleska poslovica

Navedenim motom za ovaj tekst najavljujem da ću ispast glup, jer je kod nas, posebno od doba rasturanja jedinstvane države, kao smislene cjeline, na besmislene dijelove, glupost postala blagoslov. U takvom miljeu je zaista glupo biti pametan. Ipak prihvatam, kao i inače čitav život što sam činio, da rađe ispadem glup nego da glupost posmatram pasivno. Tako ću učiniti i ovog puta. Podsjetiću samo na Ajnštajna, koji je rekao da je na svijetu sve moguće izmjeriti osim ljudske gluposti.

U svojim knjigama izjavljujem da pišem (znači i govorim) srpsko-hrvatskim jezikom.
U svim mojim školskim svjedočanstvima (nestala su pri pljački mog stana u Sarajevu 1992. g.) u rubrici maternji jezik pisalo je: srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski.
Kako bih ja sada, u osmoj deceniji života, mogao reći da je neki drugi jezik moj maternji jezik, a ne onaj koji sam od roditelja naučio i u školi (normiran) učio i koji mi kao maternji piše u svjedočanstvima?

Do početka devedesetih godina XX vijeka – doba kolektivne psihoze – svim školovanim ljudima u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori u svjedočanstvima je kao maternji jezik pisalo kao i kod mene: srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski.

Kad je neko psihički bolestan, njega se smjesti u medicinsku ustanovu za liječenje bolesti od koje je obolio. Predlažem sličan tretman i za one koji su svoju shizofrenost pokazali kad su, tobože kao stručnjaci za oblast jetika, zajednički jezik isjeckali na četiri dijela.

Poznato je da kad se autralijskog mrava presječe, njegovi dijelovi nemaju „pamćenje“ da su bili jedno, pa onda glava ujeda onaj dio koji je bliži repu, a rep udara glavu.

Da se ujedine besmisleni dijelovi u smislenu cjelinu, predlažem da se zajednički jezik, a kao maternji ubuduće naziva: NAŠ JEZIK.

Neće to biti jedino po čemu ćemo u svijetu biti prepoznavani kao glupi i, uz to, i ludi.

Dakle, da se udžbenici maternjeg jezika imenuju kao naš jezik i u rubriku maternji jezik u svjedočanstvima upusuje: naš jezik.

Kad su već nacionalisti postupili stupidno, nakon rasturanja jedinstvene države u kojoj je za prostor četiri republike, sada državice-banane, bio jedinstven jezik, da je moj prijedlog razuman: za svjedoka pozivam logiku i razum. Kako da potomci svojih deda i baba, očeva i majki sada govore jezikom drugačijim nego njihovi pretci? Gdje i od koga su oni taj „novi“ jezik učili?

Ali pošto su nacionalisti u fazi delirijuma i smatraju da ne može postojati država ako nema svoj „sopstveni“ jezik, evo im razuman prijedlog – neka zajednički jezik nazovu NAŠ JEZIK.

Tako bi nacionalisti, koji govore istim jezikom, ali svaki od njih hoće da se on kod njih naziva po nazivu države-banane, bez obzira što time nije ispunjen condicio sine qua non (uslov bez kojeg se nešto ne može učiniti) bili zadovoljni kad ga imenuju NAŠ JEZIK.

U tom slučaju bošnjački i crnogorski nacionalisti, koji su do 1992. godine jezik kojim su govorili nazivali srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim sada nazvati NAŠ JEZIK, čak ako su Srbi i Hrvati jedinstveni jezik razdvojili.

Tako bi u BiH bošnjački nacionalisti zajednički jezik, kojim govore i bh. Srbi i bh. Hrvati, uz minorne varijantne različitosti, mogli nazvati NAŠ JEZIK, a istim nazivom bi i bh. Srbi i bh. Hrvati mogli nazvati svoju varijantu zajedničkog jezika. Tako bi, Bog bi dao da bi tako bilo, po onoj narodnoj „i vuk sit i ovce na broju“.

Bošnjački nacionalisti bi u tom slučaju, koji su do 1992. g. govorili uglavnom, osim malog dijela Hercegovaca, istočnom varijantom srpsko-hrvatskog jezika, a onda su se naglo prešaltali na hrvaštinu, svoj surogat, nazvan bosanski jezik, mogli nazivati NAŠ JEZIK. Ako bi tako postupili i Srbi i Hrvati, svako bi imao svoj jezik, koji naziva NAŠ.

(Predlažem da na mom blogu pročitate post Jezik Bosanski ili bošnjački?)

Koliko je u BiH dolaskom nacional-šovinističkih stranaka na vlast 1992. godine postao važno pojam i riječ NAŠ, NAŠE, najbolje pokazuje ovo. Kada je 1993. godine bilo aktulno tokom pregovora da se BiH podijeli u tri državice, na što je Alija bio spreman pristati, tada je lansirana krilatica: „Uzmi Alija, da je k'o avlija, ali nek' je samo naše“!

Doajen lingvistike u BiH, profesor Riđanović je na tv govorio o lakrdiji kad su u Dejtonu, tokom pregovora, bili angažovani prevodioci za tri jezika kojima se (kao) govori u BiH, bosanski, srpski i hrvatski. On je, valjda, trebalo da sa srpskog i hrvatskog prevodi na bosanski. (Sic!)

Ta glupost nad glupostima, upisana je i u Dejtonski mirovni sporazum i na njoj se i sada u BiH istrajava. Svi službeni dokumenti „prevode“ se i objavljuju na tri jezika. Treba li jači dokaz Ajnštajnovoj tvrdnji da je ljudsku glupost nemoguće izmjeriti. Bože, kako sam se osjećao bijedno-glupo kad sam na nekim obrascima u BiH trebao da upišem na kom jeziku ga popunjavam, kojim jezikom govorim: bosanskim, srpskim ili hrvatskim, a rubrike za moj maternji jezik (srpsko-hrvatski) – nema.

Što bi Njegoš rek'o: „Bože dragi, čudna dogovora!/ Bi li ovo đeca poslovala?“

Najveći broj mojih poznanika, muslimana, koji su u Sarajevo došli iz Sandžaka, prije rata u BiH ili tokom njega i sada govore ekavski – Ejup Ganić, koji je u Predsjedništvo BiH ušao u ime ostalih, govorio je ekavski dok se nije prešaltao na hrvaštinu – a Bošnjaci '92. u Srbiji traže u sudskim postupcima tolmača za bosanski jezik jer oni, kao, ne razumiju srpski.

U medicinskoj nauci jedno od najvećih dostignuća bilo je kad je izvedeno razdvajanje sijamskih blizanaca. A postignuće hrvatskih lingvista-nacionalista da razdvoje hrvatski jezik od srpskog, što je počelo prije rasturanja SFRJ, rezultiralo je da je od jednog normalnog bića stvoren monstrum ili savremeno rečeno, zombi, od kojeg se hrvatski puk sklanja.

Osamdeset i neke godine prošlog vijeka u Zagrebu jedan časopis iz struke kojoj pripadam objavi moj članak i pošalju mi primjerak časopisa. Čitam naslov teksta i dalje pa ne mogu k sebi da dođem. Bez ikakve konsultacije sa mnom redakcija časopisa prevela je moj tekst na hrvaštinu.

Srbi hrvatskim autorima tako nikad nisu činili. A to što su Hrvati tako postupali, najtačniji je dokaz osjećaja inferiornosti u odnosu na istočnu varijantu zajedničkog jezika.

Isti osjećaj inferiornosti osjećaju i Bošnjaci i Crnogorci te su zato jedinstveni jezik kod sebe preimenovali u Bosanski i Crnogorski.

Nekad je BBC imao običaj da sastavlja listu 10 najvećih svjetskih gluposti godine.

Ja za najveću svjetsku glupost početka XXI vijeka smatram što crnogorski nacionalisti hoće da Njegoša prevedu na crnogorski jezik.

Kako navedoh, Ajnštaj je rekao da je sve moguće izmjeriti osim ljudske gluposti.
Zamešateljstvo oko naziva jedinstvenog (zajedničkog) jezika u četiri države-banane bivše SFRJ asocira me na legendu o gradnji Vavilonske kule.

Ko tu priču iz Starog zavjeta ne zna, neka je prouči. Ona govori o nesporazumu i zbrci koja je nastala zbog različitosti jezika kojima su graditelji Kule (do neba) govorili, zbog čega je gradnja Kule obustavljena.

Pretpostavljam da ste zaključili kako sam ovim tekstom ispao glup. Ako! Ne marim zbog toga. Ako je tako, zadovoljstvo nalazim u tome što sam, moguće, potvrdio Ajnštajnovo zapažanje da je na svijetu sve moguće izmjeriti osim ljudske gluposti.
    

уторак, 4. април 2017.

PORUKA ONIMA KOJI PROTESTUJU ...




PORUKA ONIMA KOJI PROTESTUJU
ZATO ŠTO JE VUČIĆ POBJEDIO NA IZBORIMA ZA PREDSEDNIKA SRBIJE

Bio sam duhovni i jedan od praktičnih vođa studentskih demonstracije u Sarajevu 1968. godine. Mi smo protestovali zbog toga što je politički sistem bio počeo da skrnavi naše ideale, koji su u nama nastali pod uticajem školskog sistema tog političkog sistema.
Ne mogu da pojmim zbog čega se organizuju protesti povodom Vučićeve pobjede na izborima.

Glasao sam za Vučićevog konkurenta i tako sam ispoljio svoj stav i o Vučiću. U danu pred izbornu šutnju na svom blogu i fejs profilu objavio sam tekst pod naslovom SRBI, PROBUDITE SE, OPAMETITE SE!


Gospodo, vi koji sad protestvujete, pokazujete da ste u političkom smislu nezreli. U pubertetsko-adolescentnom dobu ste. Ako ste bili protiv toga da Vučić bude predsednik Srbije, zašto niste izašli na glasanje? I dajući svoj glas nekom drugom kandidatu, tako bi jedan glas „uzeli“ od Vučića. To niste učinili i sada kao da „perete savjest“, ali ako je tako, to činite na glup način. Savjest ne, ali novac se u ovo vrijeme može da „pere“ na bezbroj načina. Ostavimo da vrijeme pokaže – daj bože da mi čulo mirisa nije pouzdano – da vi umjesto pranja savjesti ste „mašina“ u kojoj Neko pere svoj prljavi novac.

Imam mnogo zamjerki na tok predizborne kampanje ali protiv toga je, ko je to želio, trebalo da protestvuje na vrijeme, a ne sad da to čini po izreci: „nakon boja, kopljem u ledinu“ ili „kasno Marko na Kosovo stiže“.

U knjizi Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? (pogledati na www.durmitara.com ) pišem da me Vojislav Šešelj špijunirao za Udbu 1979., kad smo bili asistenti univerziteta u Sarajevu. (Pogledajte na mom blogu teks O Šešelju kao fenomenu, koji sam napisao po Vojinom povratku iz Haga). U pomenutoj knjizi pišem i o Šešeljevim učenicima Nikoliću i Vučiću. Za Nikolića, kao predsjednika Srbije, rekao sam da je on najveća bruka Srba nakon oslobađanja od turskog ropstva.

Ako bi se moje riječi, koje sam napisao o Šešelju, Nikoliću i Vučiću, uzmimo, mogle okrenuti, zbog mogućeg osjećaja  nesigurnosti protekom vremena, vidjele bi da stameno stojim iza njih.

Pretpostavljam da pomišljate kako se osjećaju ranije izgovorene riječi kada „vide“ da iza njih ne stoji njihov „tata“. Parafraziraću B. Radičevića: pa umjesto pesme, reči moje, jadna siročadi ...

Vučić je predsjednik Srbije i u buduće o njemu neću reći nijednu ružnu riječ. Tako ću da doprinosim da se vrati ugled instituciji predsednika Srbije, koju je Nikolić skroz srozao.
Vučić je obrazovan – i Boris Tadić je takođe – što mi, kao univerzitetskom profesoru u penziji godi da je predsjednik Srbije takav čovjek, a ne seljačina.
(U knjigama ističem da sam balkansko čobanče i da se ponosim svojim naučnim i duhovnim postignućem, posebno s obziroma na porijeklo. Roditelji me nisu mogli školovati u gradu, a da bi se spasio čamotinje, iz sela sam došao u grad sa šesnest godina i zaposlio se kao građevinski radnik i potpuno samostalno stigao do briljantnog doktorata nauka i napisao sedam knjiga, od kojih je jedna kojom bi se mogla ponositi svaka evropska nacija).

Pisao sam da je Miloš Obrenović bio nepismen ali uman čovjek, a da Nikolić nije ni pismen (za ovo doba) a ni uman. On je oličenje jednog načela uTitovom režimu: „nije bitna sposobnost već podobnost“.

Srbija vjerovatno neće za dugo i dugo stići do nivoa kad će za predsjednika imati samosvojnog predsjednika, kojeg će Srbi a i drugi uvažavati kao državnika, a do tada prelazno rješenje je podoban predsjednik Srbije, onima koji na izbor predsjednika imaju presudan uticaj, ali ako on ima i određene sposobnosti, to je bolje rješenje nego ono prethodno.

Uzgred rečeno, Nikoliću je 2012., kao novom predsedniku Srbije, čestitka iz Brisla stigla dva sata prije zatvaranja biračkih mjesta. Isto se nije dogodilo Vučiću sada, što pokazuje da i EU nešto nauči baveći se predsedničkim izborima kod nas.