POVODOM DEKLARACIJE O ZAJEDNIČKOM JEZIKU
PRIJEDLOG ZA NAZIV – IME – ZAJEDNIČKOG JEZIKA
Gdje je glupost (neznanje) blagoslov, glupo je biti
pametan!
Engleska poslovica
Navedenim motom za ovaj tekst
najavljujem da ću ispast glup, jer je kod nas, posebno od doba rasturanja
jedinstvane države, kao smislene cjeline, na besmislene dijelove, glupost postala
blagoslov. U takvom miljeu je zaista glupo biti pametan. Ipak prihvatam, kao i
inače čitav život što sam činio, da rađe ispadem glup nego da glupost posmatram
pasivno. Tako ću učiniti i ovog puta. Podsjetiću samo na Ajnštajna, koji je
rekao da je na svijetu sve moguće izmjeriti osim ljudske gluposti.
U svojim knjigama izjavljujem da
pišem (znači i govorim) srpsko-hrvatskim jezikom.
U svim mojim školskim
svjedočanstvima (nestala su pri pljački mog stana u Sarajevu 1992. g.) u
rubrici maternji jezik pisalo je: srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski.
Kako bih ja sada, u osmoj
deceniji života, mogao reći da je neki drugi jezik moj maternji jezik, a ne
onaj koji sam od roditelja naučio i u školi (normiran) učio i koji mi kao maternji
piše u svjedočanstvima?
Do početka devedesetih godina XX
vijeka – doba kolektivne psihoze – svim školovanim ljudima u Srbiji, Hrvatskoj,
BiH i Crnoj Gori u svjedočanstvima je kao maternji jezik pisalo kao i kod mene:
srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski.
Kad je neko psihički bolestan,
njega se smjesti u medicinsku ustanovu za liječenje bolesti od koje je obolio.
Predlažem sličan tretman i za one koji su svoju shizofrenost pokazali kad su,
tobože kao stručnjaci za oblast jetika, zajednički jezik isjeckali na četiri
dijela.
Poznato je da kad se autralijskog
mrava presječe, njegovi dijelovi nemaju „pamćenje“ da su bili jedno, pa onda glava
ujeda onaj dio koji je bliži repu, a rep udara glavu.
Da se ujedine besmisleni dijelovi
u smislenu cjelinu, predlažem da se zajednički jezik, a kao maternji ubuduće
naziva: NAŠ JEZIK.
Neće to biti jedino po čemu ćemo
u svijetu biti prepoznavani kao glupi i, uz to, i ludi.
Dakle, da se udžbenici maternjeg
jezika imenuju kao naš jezik i u rubriku maternji jezik u svjedočanstvima upusuje:
naš
jezik.
Kad su već nacionalisti postupili
stupidno, nakon rasturanja jedinstvene države u kojoj je za prostor četiri
republike, sada državice-banane, bio jedinstven jezik, da je moj prijedlog
razuman: za svjedoka pozivam logiku i razum. Kako da potomci svojih deda i
baba, očeva i majki sada govore jezikom drugačijim nego njihovi pretci? Gdje i
od koga su oni taj „novi“ jezik učili?
Ali pošto su nacionalisti u fazi
delirijuma i smatraju da ne može postojati država ako nema svoj „sopstveni“
jezik, evo im razuman prijedlog – neka zajednički jezik nazovu NAŠ JEZIK.
Tako bi nacionalisti, koji govore
istim jezikom, ali svaki od njih hoće da se on kod njih naziva po nazivu države-banane,
bez obzira što time nije ispunjen condicio sine qua non (uslov bez
kojeg se nešto ne može učiniti) bili zadovoljni kad ga imenuju NAŠ JEZIK.
U tom slučaju bošnjački i crnogorski
nacionalisti, koji su do 1992. godine jezik kojim su govorili nazivali
srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim sada nazvati NAŠ JEZIK, čak ako su Srbi i
Hrvati jedinstveni jezik razdvojili.
Tako bi u BiH bošnjački
nacionalisti zajednički jezik, kojim govore i bh. Srbi i bh. Hrvati, uz minorne
varijantne različitosti, mogli nazvati NAŠ JEZIK, a istim nazivom bi i bh. Srbi
i bh. Hrvati mogli nazvati svoju varijantu zajedničkog jezika. Tako bi, Bog bi
dao da bi tako bilo, po onoj narodnoj „i vuk sit i ovce na broju“.
Bošnjački nacionalisti bi u tom
slučaju, koji su do 1992. g. govorili uglavnom, osim malog dijela Hercegovaca, istočnom
varijantom srpsko-hrvatskog jezika, a onda su se naglo prešaltali na hrvaštinu,
svoj surogat, nazvan bosanski jezik, mogli nazivati NAŠ JEZIK. Ako bi tako
postupili i Srbi i Hrvati, svako bi imao svoj jezik, koji naziva NAŠ.
(Predlažem da na mom blogu
pročitate post Jezik Bosanski ili bošnjački?)
Koliko je u BiH dolaskom
nacional-šovinističkih stranaka na vlast 1992. godine postao važno pojam i
riječ NAŠ, NAŠE, najbolje pokazuje ovo. Kada je 1993. godine bilo aktulno tokom
pregovora da se BiH podijeli u tri državice, na što je Alija bio spreman
pristati, tada je lansirana krilatica: „Uzmi Alija, da je k'o avlija, ali nek'
je samo naše“!
Doajen lingvistike u BiH,
profesor Riđanović je na tv govorio o lakrdiji kad su u Dejtonu, tokom
pregovora, bili angažovani prevodioci za tri jezika kojima se (kao) govori u
BiH, bosanski, srpski i hrvatski. On je, valjda, trebalo da sa srpskog i
hrvatskog prevodi na bosanski. (Sic!)
Ta glupost nad glupostima,
upisana je i u Dejtonski mirovni sporazum i na njoj se i sada u BiH istrajava. Svi
službeni dokumenti „prevode“ se i objavljuju na tri jezika. Treba li jači dokaz
Ajnštajnovoj tvrdnji da je ljudsku glupost nemoguće izmjeriti. Bože, kako sam
se osjećao bijedno-glupo kad sam na nekim obrascima u BiH trebao da upišem na
kom jeziku ga popunjavam, kojim jezikom govorim: bosanskim, srpskim ili hrvatskim,
a rubrike za moj maternji jezik (srpsko-hrvatski) – nema.
Što bi Njegoš rek'o: „Bože dragi,
čudna dogovora!/ Bi li ovo đeca poslovala?“
Najveći broj mojih poznanika,
muslimana, koji su u Sarajevo došli iz Sandžaka, prije rata u BiH ili tokom
njega i sada govore ekavski – Ejup Ganić, koji je u Predsjedništvo BiH ušao u
ime ostalih, govorio je ekavski dok
se nije prešaltao na hrvaštinu – a Bošnjaci '92. u Srbiji traže u sudskim
postupcima tolmača za bosanski jezik
jer oni, kao, ne razumiju srpski.☺
U medicinskoj nauci jedno od
najvećih dostignuća bilo je kad je izvedeno razdvajanje sijamskih blizanaca. A
postignuće hrvatskih lingvista-nacionalista da razdvoje hrvatski jezik od
srpskog, što je počelo prije rasturanja SFRJ, rezultiralo je da je od jednog
normalnog bića stvoren monstrum ili savremeno rečeno, zombi, od kojeg se hrvatski puk sklanja.
Osamdeset i neke godine prošlog
vijeka u Zagrebu jedan časopis iz struke kojoj pripadam objavi moj članak i
pošalju mi primjerak časopisa. Čitam naslov teksta i dalje pa ne mogu k sebi da
dođem. Bez ikakve konsultacije sa mnom redakcija časopisa prevela je moj tekst
na hrvaštinu.
Srbi hrvatskim autorima tako
nikad nisu činili. A to što su Hrvati tako postupali, najtačniji je dokaz
osjećaja inferiornosti u odnosu na istočnu varijantu zajedničkog jezika.
Isti osjećaj inferiornosti
osjećaju i Bošnjaci i Crnogorci te su zato jedinstveni jezik kod sebe
preimenovali u Bosanski i Crnogorski.
Nekad je BBC imao običaj da
sastavlja listu 10 najvećih svjetskih gluposti godine.
Ja za najveću svjetsku glupost početka
XXI vijeka smatram što crnogorski nacionalisti hoće da Njegoša prevedu na crnogorski
jezik. ☺
Kako navedoh, Ajnštaj je rekao da
je sve moguće izmjeriti osim ljudske gluposti.
Zamešateljstvo oko naziva
jedinstvenog (zajedničkog) jezika u četiri države-banane bivše SFRJ asocira me
na legendu o gradnji Vavilonske kule.
Ko tu priču iz Starog zavjeta ne
zna, neka je prouči. Ona govori o nesporazumu i zbrci koja je nastala zbog
različitosti jezika kojima su graditelji Kule (do neba) govorili, zbog čega je
gradnja Kule obustavljena.
Pretpostavljam da ste zaključili
kako sam ovim tekstom ispao glup. Ako! Ne marim zbog toga. Ako je tako, zadovoljstvo
nalazim u tome što sam, moguće, potvrdio Ajnštajnovo zapažanje da je na svijetu
sve moguće izmjeriti osim ljudske gluposti.