SRBI, PROBUDITE SE, OPAMETITE SE!
Čovjek, kad odraste i postigne
duhovno-moralnu zrelost, ako zaključi da su njegovi roditelji konfesionalni vjernici
religije za koju je on spoznao da ona nije duhovno djelotvorna religija, da ne
upućuje na „živog“ Boga, već na božiju
mumiju, koju vjerska institucija (Crkva/Kler) čuva u bogomoljama, on može
da se odrekne svog vjerskog porjekla, ali se nacionalnog porjekla ne može nikad
odreći ako je rođen u naciji (ranije narodu) koji ima viševjekovnu tradiciju.
U svojim knjigama sam već davno
pisao da je moja velika muka zbog toga što moram
biti Srbin, jer sam rođen od
roditelja Srba – uzgred rečeno koji su bili nepismeni, ali inteligentni – a ja
se osjećam multikulturnim čovjekom.
Javno sam se odrekao pravoslavnog
hrišćanstva, da bi SPC poštedio neprijatnosti, pošto sam kao dijete bio u njoj
kršten, da me ona izopšti, slično kakao je ruska Crkva svojevremeno (1903.)
izopštila Lava Tolstoja
Moj duhovni rast i razvoj odvijao
se prvo pod uticajem jugoslovenskih i najvećih svjetskih književnika te
antičkih filozofa, a kasnije i najvećih umova Istoka i Zapada.
Moji učitelji su bili, spomenuću
samo neke od naših: Njegoš, Ivo Andić, Meša Selimović, Mak Dizdar, a od
stranih: Sokrat, posredstvom Platona, Aristotel, Pitagora, Protagora, Heraklit,
Majstor Ekhart, Svedenborg, Beme, razumljivo Isus, Gnostici, Buda, Zaratustra,
Mevlana Dželaludin Rumi, francuski prosvjetitelji i knjiženikci, njemački klasični
filozofi i Marks (ekonomista sam) i književnici, posebno Gete, H. Hesea, T. Man,
klasici ruske književnosti i filozofi (posebno Berđajev), te Servantes i
Šekspir, Beket i Sioran, Bloh, a od sociologa: E. Dirkem, A. Kont, Maks Veber,
od dubinskih psihologa: Frojd, Adler i Jung (trozvježe te nauke) i njihovi
nasljednici Erih Nojman, Rajh, Sondi, Form, te američki filozofi Emerson i
Toro.
Uh...! uh ...! U listi pobrojanih
mnogi moji učitelji ne bjehu pobrojani, ali ovo što navedoh shvatite kao isječak iz cjeline u kojoj su i
Konfucije, lao-ce, Cuang-ce, Šankara i njima slični.
Samo onaj ko ima iskustvo slično
mom može pojmiti muke duhovnog nesklada u mladom Srbinu koji je još u periodu kasne
adolescencije poželio da traži drugačiji životni put od uobičajenog i koji se počeo
duhovno oblikovati pod uticajem navedenih duhovnih velikana Svijeta, iako je rođen
u nepismenoj srpskoj porodici i koji je uz gusle zadojen kosovskim mitom kao prvim „duhovnim mlijekom“. Podugo se u meni zvuk
guslala opirao da slušam muzičke
instrumente i glasove za koje su partiture pisali Bah, Mocart, Betoven, Čajkovski,
Korsakov, Hačaturjan, Šopen, Vivaldi, Verdi, Pučini, Bize, Rodrigo i njihovi im
„drugovi blistateljni“.
Jovan Dučićm je u pjesmi
SAPUTNICI krasno izrekao muke onoga ko dođe na ideju da traži sopstveni put (od
Tvorca nam jedino namijenjen) i neće da život proživi tumarajući utabanim
putevima, na kojima je stalni antagonizam između onog što nam je namijenjeno
(kao mogućnost) i onog što nam civilizacijsko-kulturna tradicija nameće:
„Sve za svojim putem, ja sam
žudno hteo./ Sve za svojim putem! Ali zaman muke:/ Na raskršću svakom uvek sam
se sreo/ S kažiprstom kobnim nevidljive ruke./ Htedoh u svom srcu da glas sebe
čujem,/ A ja čuh u sluhu glas ko zna od kuda./ Htedoh da se otmem, da snevam,
da snujem:/ Društvo nevidljivih pratilo me svuda .../ Ja gdje sam? Moje delo
gde je?/ Koga sledim večno nesvesno i strasno?/ I u meni samom koliko je mene?/
Koliko? Sve ćuti. Ah to je užasno“.
Komentar na ovo što ste do sad
pročitali mogao bih napisati u obimu knjige, ali za ovu priliku, skratiću.
Zato što sam za svojim putem
htio, a stalno se sudarao „s kažiprstom kobnim nevidljive ruke“, bili su to okoštali
pogledi sredine u kojoj mi je bilo sudbinski namijenjeno da odrastam i
sazrijevam, a strasno sam htio u „svom srcu da glas sebe čujem“, bio sam upao u
veoma mučno duhovno stanje koje tada sam sebi nisam znao objasniti.
Obraćao sam se za pomoć
profesorima, sveštenicima pa i psihijatrima i iskusio sam ovo, što je Ivo
Andrić (kasnije sam čitao) krasno opisao, a što sam ranije iskusio:
„Tražeći ono što mi treba, a što
ni sam ne znam tačno šta je, išao sam od čoveka do čoveka, i video sam da svi
zajedno imaju manje nego što imam ja koji ništa nemam, i da sam kod svakog
ostavio ponešto od onog što nemam i što tražim“.
To što sam tražio, a kad sam
tražio nisam ni znao šta je To, a kad sam našao, spoznao, sam: To je ono što je čovjeku od našeg Tvorca namijenjeno
da mi u ovozemaljskom životu spoznamo i s tim se sjedinimo, te tako svoj život osmislimo.
Joga je to nazvala samadijem, Lao-ce TAO(om),
Buda nirvanom, Zen-budisti satorijem, Jung,
po uzoru na istočnu tradiciju, Sopstvom ili Arhetipom Boga u kolektivno
nesvjesnom, uzgred rečeno, Jung je otkrio kolektivno nesvjesno i arhetipove u
njemu kao duhovne korelate instinkata.
U potrazi za onim 'što mi treba,
a što ni sam ne znadoh tačno šta je' dok ga ne pronađoh, trebaše mi više od 20
godina.
To duhovno postignuće se u
istočnoj duhovnoj tradiciji, zasnovanoj na jogi – za koju Jung reče da je
duhovno učenje koje se rijetko čuje jednom u hiljadu vjekova – zove se oslobođenje, samadhi, u hrišćanstvu spasenje, a za to je u duhovnoj
tradiciji najpoznatiji termin prosvjetljenje.
Jung, koji je prosvjetljenje
dostigao kao naučnik na samosvojan način, uz pomoć metoda koji je sam
eksperimentalno stvarao, to duhovno postignuć nazvao je samoostvarenjem ili samorealizacijom.
Upustvo kako da ljudi, koji to
žele, krenu putem ka prosvjetljenju ili samoostvarenju, saopštio sam (1995.
objavljeno sam 1999.) u knjizi NAŠA JOGA i PROSVJETLJENJE.
U toj knjizi uz Junga drugi od
dva glavna vodiča, ili prikladnije suflera, ako sam ja glumac na sceni, je
Njegoš.
Njegoš nam je Lučom
mikrokozma ostavio idejni projekat za novu religiju – religiju
prosvjetljenja, za koju će kasnije Jung dati naučnu metodogiju. Moj doprinos u
tom trozvježđu duhovnog doprinosa čovječanstvu je u tome što sam iskustveno
spoznao da je čovjek paradoksalno jedinstvo duha i tijela, i da ako hoće da se
ucjelovi, prosvjetli ili samoostvari, u postupar rada na sebi samom mora
učljučiti i duh i tijelo.
Postoje vrlo, vrlo rijetki ljudi
kojima je moguće postići prosvjetljenje i bez uključivanja tijela u pomenuti
postupak – Njegoš je bio jedan od tih rijetkih – ali većini osoba je nemoguće
ostvariti duhovni razvoj i rast bez u taj postupak uklječenja i tijela.
Nama poznate religije imaju svoja
pravila (kao post), kojima bi i da tjelesno podrže duhovni razvoj ali je to
uglavnom nedovoljno, za što su sveštenici očigledan dokaz.
Predlažem da pogledate sadržaj
mog sajta: www.durmitara.com i bloga.
Ovaj tekst pišem jer sam zblanut predizbornom kampanjom koju
vode i kako je vodi većina kandidata za predsjednika Srbije.
Većina kandidata mi aktivira
osjećaj stida što sam Srbin, a posebno Vojislav Šešelj.
Na mom blogu u tekstu Povodom izbora novog pape Franje I objavio
sam karton Vojislava Šešelja iz knjige publikovane 2003.: Čuvari Jugoslavije – suradnici
Udbe u BiH. U Vojinom kartonu, iz 1979. godine, piše da sam ja bio
osoba koju je Vojo trebalo da špijunira i razunljivo prikupi namještene, ako ne
bude stvarnih dokaza, da ja spremam rušenje Titovog sistema i da uz Vojino
svjedočenje o tome budem uhapšen i osuđen. Ovo mi je, pored ostalih, potvrdio
2011. godine i Mićo Potparić, koji je Voji izrekao presudu na 8 godina zatvora.
Mićo mi je te godine rekao, a o čemu sam imao utisak i pri suretima na ulici,
osjećao simpatije prema meni od početka 1969. godine, kada mi je sudio –
kolektivno – kao članu redakcije studentskog lista Naši Dani, povodom zabrane
jednog broja u kome je bio i moj tekst, nakon čega je redakcija bila
raspuštena.
Vojo je u godini
magistriranja (1979.) bio prozelitni
titoista, a jedan od dokaza u tom smislu pribavio je i time što je
dobrovoljno pristao da špijunira i u zatvor strpa mene, tada najžilavijeg
disidenta u BiH.
Po objavljivanju knjige o
saradnicima Udbe u BiH smijao sam se kao lud na brašno, kad sam vidio Dodatak
Šešeljevom kartonu. Ako pogledate taj dodatak pročitaćete u njemu: „Brisan iz
aktivne saradničke mreže Centra SDB Sarajevo jer se kompromitovao“.
Na blogu u tekstu Razjašnjenje da
li je Šešelj radio za Udbu, možete pročitati kako sam Voju pročitao da je
špijun SDB i nisam mu dozvolio da mi se približi. Kasnije ću saznati da me za
SDB špijuniralo još desetak kolega s univerziteta (neki su mi kasnije to i
rekli), ali Vojo je bio jedini kojeg sam kao špijuna „namirisao“ na vrijeme. Bilo
je više prjedloga mnogih „provodadžija“ da me upoznaju s nekim mladim
asistentom s Fakulteta političkih nauka i sve sam odbio. Ovdje ću skratiti
priču. A onda jedna moja dobra prijateljica (znao sam da je saradnica SDB)
počne me opsjedati s istim zahtjevom, upoznavanje s Vojislavom Šešeljem. Ona je
koristila sve načine kad žensko hoće ili ima zadatak da muško na nešto privoli.
Kad sam bio stjeran uza zid, da bi susret s Vojom izbjegao, posrednici sam
rekao da sam saznao da se Vojo u jednoj kafani potukao i izvukao deblji kraj, a
onda je pobjednicima tuče rekao da će oni vidjeti svoga boga jer on radi za
SDB.
Posrednica je to negirala, a ja
sam se izvukao na ove riječi: 'Nije me briga radi li Vojo za SDB ili ne, ali da
ne ručam s njim imam dva razloga. Prvi je ako stvarno radi za SDB, neću zbog
toga, a ako ne radi za SDB a laže, neću da se na ručku upoznam s lažovom'.
Kasnije niko mi nije predlagao da
me upozna sa mladim asistentom, meni sličnim.
Nakon objavljivanja pomenute
knjige o saradnicima Udbe u BiH, zaposlenik u SDB (penzioner) poželi da se
vidimo. Divno smo eglenisali i on mi reče da je moja prijateljica SDB-u
prenijela moje (lažne) riječi o Voji i da je on zbog toga suspendovan. A da je
to tako bilo rekao sam mu da sam shvatio čim sam u Dodatku Vojinog kartona
pročitao da ga se suspenduje jer se kompromitovao.
Sada Šešelj buče/riče, slično kao
vo kad ga uvedu u teren za koridu, da on uz Vučića ulazi u drugi krug. Ako se
sjetimo Kočićeve pripovjetke Jablan, Vojo za drugi krug sebe već vidi/predstavlja
kao Jablana (narodnog vola), a Vučiću dodjeljuje ulogu Rudonje, kod Kočića,
carskog bika, kojeg Jablan pobjeđuje, u odmjeravanju snage ukrštanjem rogova.
Ovaj tekst pišen pred nastup
predizborne tišine (ponoć 30. 3. 2017.) i objaviću ga u dozvoljeno vrijeme.
Iako znam da su Srbi usnuli –
našem buđenju, u nacionalnom smislu, posvetio sam knjigu: Srbi, oglednimo se!- opstati
ili nestati? a koja je u „bunkeru“ –
ne mogu ni pomisliti da toliko hrčemo pa da se dogodi da u drugom krugu za
predsjednika Srbije se suoče „Klada“ i „Iver“.
I o Kladi i o Iveru/iverju možete
pročitati na mom blogu: www.durmitara.blogspot.com u tekstu O ŠEŠELJU KAO FENOMENU, kojim sam
objavio po Vojinom povratku iz Haga. U tom tekstu sam, bez okolišenja – kako to
čini moj imenjak Žarko Trebješanin, psiholog, čuvajući se da se „šešeljevcima“
ne zamjeri – saopštio dijagnozu Vojine psihičke bolesti. Za one koji neće
čitati tekst na blogu, evo kratkog izvoda iz njega:
«Šešelj je, slično kako je to bilo i s Radovanom, hipnotisan
sam sobom. Slično je bilo i sa Hitlerom i mnogim drugim megalomanima,
koji su svoj narod i druge narode odvodili u katastrofe. Na primjer, Napoleon
je u pohodu na Rusiju poveo oko 450.000 Francuza, a poražen se nazad vratio sa
svega oko 5.000 ljudi.
Šešelj je megaloman. Šešeljeva megalomanija simtom je koji ukazuje da je
on bolestan od paranoje, a, kao što
je poznato, megalomanija je jedan od vidova ispoljavanja paranoje. Za nedovoljno
informisane evo šta u Rečniku psihologije
Žarka Trebješanina piše pod odrednicom paranoja:
“Psihoza kod koje su dominantne fiksne ideje – ideje veličine, ideja posmatranja i ideja
proganjanja. Uz čvrstu uverenost u sopstvene fiksne ideje, inteligencija kod
paranoika je, inače, očuvana, te se otud bolest, ponekad, naziva i 'razumnim
ludilom'“.
Šešelj izjavi da bez ideje Velike Srbije
SRS ne bi imala razlog svog postojanja. Pored ostalog i ovo je očit dokaz da
Šešelj pati od fiks ideje. Najveći prosvjetljenik Indije nakon Bude, Ošo
govorio je: „Osoba koja samo memoriše istoriju to radi jer ne može da je
asimiluje, ne može da je usvoji. Ako asimiliraš prošlost, oslobađaš se iste te
prošlosti. Možeš da je upotrebljavaš, ali ona tebe ne može da iskorišćava. Ti
poseduješ nju, ali ona ne poseduje tebe“. Opštepoznata je istina da su Srbi –
za što su najkrivlji Nikola Pašić i Aleksandar Karađorđević – 1918. godine
propustili priliku da formiraju srpsku državu u granicama koje se imenuju kao
Velika Srbija. Sada, nakon suludog i bezrezultatnog ratovanja zarad očuvanja
SFRJ, govoriti o Velikoj Srbiji znak je opsjednutosti fiks idejom. Šešelj je
fanatično opsjednut idejom Velike Srbije. Poznato je da fanatici u nesvjesnom
sumnjaju u ispravnost onoga za što se svjesno zalažu. Oni tako uspostavljaju
kakvu-takvu ravnotežu u sebi samima. Bez galamljenja o ispravnosti njihovog
svjesnog stava, sadržaji iz nesvjesnog bi im mogli preplavili svijest i tada bi
se njihova psihoza (ogoljena) ispoljila kao očito ludilo. (Kraj izvoda iz
teksta na blogu).
Nisam mogao ni pomisliti da ću ikad
objaviti ovo što ćete čitati. A da opišem jedno svoje (jezivo) iskustvo,
podstakao me Vojo, napadajući Sašu Jankovića zbog nesretnog slučaja od prije
preko 20 godina koji se dogodio u Sašinom stanu.
Po formiranju nacionalnih stranaka u BiH i
mog odbijanja da se prihvatim mjesta ministra, radi izravnavanja nacionalne
kvote jedan moj kolega postane ministar. On, da mi se zahvali, iako tako nije
rekao, pokloni mi tada naskuplji pištolj, CZ 99 (u šanžeru 15 metaka kalibra 9
mm). Jedan moj poznanik, inače ljubitelj pištolja i visoki rukovodilac u vojnoj
industriji Pretis (Vogošća kod Sarajeva) svrati kod mene i veli da je došao da
„izvizita“ pištolj koji sam dobio na poklon jer i on ima namjeru da ga kupi.
Tada sam pisao neki tekst i trebalo je da ga do sutra završim, te sam poznaniku
rekao da bi mi bilo draže da taj tip pištolja vidi kod nekog drugog, jer
poznato je da se mnoge nesreće s oružjem događaju kad neko drugi „škrga“ s
oružjem dok je vlasnik zauzet nečim drugim. On, M., privoli me da mu stavim
pištolja na raspolaganje. Reknem mu: „M., nemoj slučajno da ostaviš metak u
cijevi“. Kad je on okončao zagledanje pištolja upitam ga „M., da slučajno nisi
ostavio metak u cijevi jer znam da je u svakom tvom pištolju uvijek je metak u
cijevi“. On me prekori: „Profesore, ja sam oficir!“ Pošto sam trebao nastaviti
pisati, nakon kratkog kurtoaznog razgovora, zamolim ga da ode. Za koji dan
svrati mi ljubavnica, kojoj sam bio ljubavnik uz blagoslov njenog muža i nisam
joj krio, već je i upoznala moju mladu djevoju. U razgovorima s ljubavnicom
događalo se da ona pokaže ljubomoru prema mojoj djevojci, što sam nazivao
zanovjetanjem ili čangrzavošću.
Ljubavnici još nisam bio rekao da sam dobio
pištolj na poklon. (I kad mu nije metak u cijevi, pri aktiviranju obarača, on
bi škljocnuo). Pri prvoj posjeti ljubavnice, nakon što je kolega vizitao
pištolj, ona počne zanovjetati na temu moje djevojke, a ja, šale radi, otvorim
ladicu, uzmem pištolj, uperim ga prema ljubavnici i reknem: „od sad ako budeš
zanovjetala, ovo će ti slijediti“ i potegnem na okidač. Na moje zaprepaštenje
pištolj opali ali srećom ljubavnicu metak ne pogodi. U dnevnoj sobi uz zidove
su bile police s knjigama pa je bilo nemoguće utvrditi na koliko komada se
kugla raspala, ali na plafonu je bilo 18 rupa. Ljubavnici kažem da je M. (poznavali
su se) škrgao oko pištolja i da nisam znao da je u cijevi ostavio metak, a
upozorio sam ga da se to ne desi i kasnije priupitao, na koje pitanje se on
naljutio. Pozovem M. da dođe. Kažem mu šta se dogodilo a on ustvrdi da nije
ostavio metak u cijevi već da je to moguće učinio neko drugi ili ja. A ja mu
kažem „M., nakon što si ti gledao pištolj, niko ga nije dirnuo do ja sada“. On
je samo tvrdio da nije ostavio metak u cijevi.
Vi sad probajte zamisliti da je metak
pogodio moju ljubavnicu, kako bih ja dokazao da u tome nema moje krivice.
Bilo je to oko 2 godine prije rata u BiH.
M. je svaki put u razgovoru sa mnom ili i sa ljubavnicom negirao da je ostavio
metak u cijevi pištolja, a ostavio ga je.
Ovim ne pružam podršku Saši Jankoviću, kome
Šešelj kao smrtni grijeh na dušu stavlja jedan nesretan slučaj, moguće sličan,
ovom koji opisah, a koji se srećom nije završio tragično.
Moralno viđeno, Šešelj je grešan! Da je bilo
lustracije nakon 2000., Šešelju bi bilo onemogućeno da se bavi bilo nikakvom
političkom aktivnošću, zbog toga što je, karijere radi, bio prozelitni
Titoista, a nakon što ga je za neku političku funkciju u Sarajevu pretekao B. Miljuš, Vojo – povrjerđen time – u Miljuševom magistarskom radu, za koji
je Hamdija Pozderac bio mentor, našao je dijelove koji nisu originalni i tu
počinje njegov sukob s Hamdijom. Hamdija je bio profesor FPN i tada jedan od
najviših bh. političara. Voji je bilo krivo što Hamdija njega nije protežirao
na mjesto koje je pripalo Miljušu pa je polemične prepirke oko Miljuševog
magistarskog rada predstavljao kao svoj sukob sa sistemom, kome je do tada bio poltron. Vojo se u zatvoru, vjerovatno, često
sjećao stihova Duška Trifunovića: „Lijepo bješe glavni biti, dok me nisu
pročitali“.
Mnogi Srbi još nisu „pročitali“ Šešelja. To
su oni koji su mu slični.
Vojislav Šešelj nije bio stvarni disident u
Titovom režimu, slično kao što nije bio nikad ni srpski patriota, ali on je
vješt da one Srbe koji su u kandžama kosovskog mita voda za nos, slično kao
ciganin dresiranu mečku po vašaru.
Navešću izvod iz teksta Razjašnjenje da li
je Šešelj radio za Udbu objavljen na mom blogu 24. 4. 2016.:
«Vojislav
Šešelj je bio i ostao neprijatelj Srba, ali to ne shvata ni on, ni oni koji
ga podržavaju, ali shvataju oni koji su spoljni neprijatelji Srba. Koji Voju
koriste kao “krticu”. Već sam pisao da je Josip Bojkovac, ministar unutrašnjih
poslova u Tuđmanovo doba, kasnije na pitanje voditelja HTV, što je devedeset i
neke naredio da se Šešelja pusti, nakon što je u Slavojiji bio uhićen,
odgovorio da je to učinio da bi Hrvatska
u Beogradu imala Srbina koji radi za hrvatske interese tako kao to ne bi mogao
činiti nijedan Hrvat.»
Približava se ponoć i nemam vremena tekst
pročitati ni radi korekture pa molim za izvinjenje zbog vjerovatnih i stilskih
i štamparskih greški!
30. mart 2017.: 23, 35
