уторак, 20. септембар 2016.

JEBEŠ ZEMLJU, KOJA BOSNE NEMA!



JEBEŠ ZEMLJU, KOJA BOSNE NEMA!

POVODOM „FRKE“ U BiH ZBOG REFERENDUMA U RS


Kad sam bio mlad, a sad sam star, pitao sam mnoge ljude koje se zvanično smatralo za umne, među njima profesore univerziteta i akademike, da mi objasne šta je motivisalo autora ove izreke da je kaže, i niko mi nije dao odgovor koji bi mi se dojmio smislenim. Na osnovu mudrosti koja dolazi s proučavanjem svjetske duhovne baštine i dubinske psihologije, pokušaću objasniti motiv autora izreke: jebeš zemlju, koja Bosne nema.

Prvo je potrebno prisjetiti se novele Ive Andrića: Pismo iz 1920., u kojoj on konstatuje da je nad nebom Bosne osnovno psihološko-emotivno osjećanje: mržnja prema komšiji druge vjere. Istok je prije više milenija shvatio (nevidljive) energetske tokove između ljudi koji su u ličnom, porodičnom i društvenom kontaktu, pa se potrudio da običajno uspostavi načine na koje će ljudi jedni na druge da energetski zrače pozitivno.

U BiH, zbog izmješanosti naroda tri glavne religije: pravoslavne, katoličke i islamske odavno se događa ono što je Hantington u knjizi Sukob civilizacija pisao da će tek biti u svjetskim okvirima, a to je: “Nestabilna razgraničenja među civilizacijama će postati bojna polja budućnosti”. Ne znam kako piše u originalu, ali tačnije bi bilo reći umjesto sukob civilizacija, sukob vjera, tačnije teoideologija, koje s religijom nemaju više ništa zajedničko. (U Sjevernoj Iskroj postoji viševjekovni vjerski sukob između katolika i protestanata, a i jedni i drugi su pripadnici iste civilizacije).

Hantington se prilikom posjete BiH, tokom vjersko-etničkog rata, uvjerio da je otpočeo otvoreni ovovremeni sukob između hrišćanstva i islama. On je na osnovu viđenog zaokružio ideju koju saopštava naslovom knjige. Međutim, tokom rata u BiH dvije glavne frakcije u islamu, suniti i šiiti, nastojali su kod bh. muslimana proširiti svoj uticaj. Alija Izetbegović je režirao ratni sukob u BiH s namjerom da on bude onaj koji će, nakon preko hiljadugodišnjeg sektaškog sukoba u njemu objediniti islam i BiH učiniti teokratskom državom. Naklonjeniji je bio sunitsko-vehabijskoj varijanti islama nego šiitskoj, za što su mu Saudijci tokom rata dali najveće odlikovanje, koje se dodjeljuje samo onima koji učine velike zasluge za širenje islama u neislamskim dijelovima svijeta ili uvođenje vehabijske sekte među muslimane gdje je ranije nije bilo.

Alija je pripreme za sprovođenje svoje ideje obavljao znatno prije osnivanja svoje stranke, Stranke Demokratske Akcije, a stranka će akciju reislamizovanja bh. muslimana pojačati preko Islamske zajednice. Reis Selimovski nije htio ili mogao Aliju prati u stopu pa je pučem zbačen i na čelo Islamske Zajednice BiH doveden je Cerić.

Alija je svog sina Bakira od djetinjstva pripremao za nasljednika, što je Bakir postao i u stranci i u Predsjedništvu BiH. Alija je priznavao da je potomak Srba koji su pred kraj turske vladavine u Srbiji prešli na islam. U njegovom podsvjesnom bila je griža savjesti zbog konvertitizma predaka i on nije bio istinski vjernik već vjerski imitator, koji je pristupanjem Mladim muslimanima (ogranku Islamskog bratstva) postao i fanatik.

Čovjek imitator inače, a ovdje govorim o vjerskim imitatorima, ne može biti saglasan sam sa sobom i zato je u pravilu fanatičan. On svjesno hoće da bude ono što stvarno nije, zbog čega se u njemu stalno rvu svesno i nesvjesno. (Čuvena je Alijina izjava da jedno misli do podne a sasvim drugo popodne). Imitator se, kako veli Jung „ oseća u obezvređenom, sputanom i neetičkom stanju. Nesaglasnost sa samim sobom je neurotsko i nepodnošljivo stanje, koga bi čovek hteo da se reši”. Alija ga se rješavao tako što je bio umislio da će za islam učiniti mnogo, čak i ono što Sulejmanu Veličanstvenom nije pošlo za rukom. (U dva velika pohoda na Beč nije ga osvojio, a na povratku s drugog je u Sremu umro). Alija je jedan od svojih ciljeva postigao – širenje vehabizma. On je pružio gostoprimstvo i mogućnost za obuku džihadistima koji su otetim avionima srušili dva najveća nebodera u Njujorku. Neki od njegovih ratnika na Allahovom putu po Evropi i Americi su činili i činiće terorističke napade. Alija je arapskim novcem podmićivao korupciji sklone evropske političare i tako omogućio  ratobornom islamu, na njegovom putu u Evropu, da pređe preko Rubikona (Bosne).

Sada Bakir Izetbegović, uz pomoć panislamista, gradi široki most preko Rubikona. Problem mu predstavlja kako “premostiti” Republiku Srpsku. Na um mu pao babin savjet: sine, kad ne budeš mogao razvezati neki Gordijev čvor, sjeti se Aleksandra Velikog i – rasjeci ga! Evo odgovora zašto je Bakir zatražio ukidanje Dana RS.        

Dragi čitaoče, izvini što smatram nužnim dati uvod za izreku iz ovog naslova i onih o Balkanu kao buretu baruta i Bosanskom loncu, a to ću učiniti izvodom iz svoje knjige Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje.

(Prije, za informaciju, moje životno djelo je Naša joga i prosvjetljenje, a u njoj o prosvjetljenju pišem i na osnovu ličnog iskustva, koje mi je, pored ostalog, omogućilo da dešifrujem Njegoševu Luču mikrokozma, 150 godina nakon njenog štampanja, što je Srpska Pravoslavna Crkva ocijenila kao skandalozan postupak, jer po dogmi Isus je jedinorođeni sin Božiji i niko drugi, ni Njegoš ni ja, nismo mogli spoznati stanje duha koje je bio postigao Isus. U islamu je pandan ovoj dogmi da je Muhamed posljednji Božiji poslanik. Ove dogme je Njegoš u Luči razgolitio i opovrgao, ali je to učinio tako “upakovano” da “raspakivanje” mogne obaviti jedino onaj ko doživi prosvjetljenje. Taj Božiji dar mi je stigao nakon dvadesetogodišnjih priprema da ga spremno primim, a to je najveće moguće osmišljavanje ovozemaljskog života, ali, po Njegoševom: Čašu meda još niko ne popi,/ Što je čašom žuči ne zagorči”. Gorčina je u tome što me i hrišćanski i islamski obmanjivači svojih vjernika progone slično kao Interpol kriminalce. Slično sam proživljavao i za vrijeme Titovog režima, a bilo je to po mudrosti narodne poslovice: ko sitinu gudi, gudalom ga biju po grudima). Evo izvoda:

«U našoj civilizaciji ljudi pojma nemaju šta je to du­ho­v­no postig­nuće koje se na Istoku imenuje prosvjet­ljenjem, a to je naj­veće i najvrjednije moguće ostvarenje koje čovjek može izvesti u svom ovozemaljskom životu. Ukoliko čov­je­ka, kada ga želimo ikoliko upu­ti­ti u tajne religije, prvo ne in­for­mišemo o prosvjetljenju, o toj mo­gu­ć­­nos­ti ljudskog duha, na kojoj kao na svojoj osnovi poči­va svaka religija – razu­m­ljivo tako i toliko koliko je to proznim jezikom izrecivo i umom shvatljivo mladoj osobi – pouka neće biti valjana, neće krenuti od izvora i sve­š­će se na zama­ja­vanje. Bilo bi to najsličnije, samo za primjer uzmimo, kao da neko­me, nastojeći ga učiniti pis­me­nim, a koga nismo prvo po­u­čili koje slovo je znak ko­jeg glasa, poučavamo jezič­ko-grama­tičkim pra­vi­lima, ili ga poučavamo matematici prije nego je ovladao osnov­nim računskim operacijama. A kad je riječ o pouci dru­gih, što sam primijenio i u svojoj glavnoj knjizi, držim se Kjerkegorovog savjeta koji glasi, da bi se nekoga dovelo do određenog nivoa, prije svega se moramo pobri­nuti da ga preuzmemo tamo gdje on jeste i da odatle kre­ne­­mo. (U knjizi Inflacija i moral pred­vi­dio sam, petnaest godina unaprijed, da zato što se Tit­ov režim ovog pravila nije držao – a pokazao sam da je on za ovo pravilo znao, ali je kao svoj cilj imao suprotno – da ćemo jed­nom trosnuti sa lažne visine, po standardu i kojekako, na koju smo bili uzdignuti bespovrat­nim po­mo­ćima i kreditima, a naše uspinjanje je tako finansirano da bi, kada ideološki tros­nemo, ugruvavanje po nas bilo što katas­tro­falnije).

U svakoj pouci o religiji nužno je poći od fenomena prosvjetljenja kao od prirodnog stanja. Ne krene li se tako, uz razumljivo vođe­nje računa o tome koliko poučavani može pojmiti, sva pouka će se na kraju svesti na pokušaj da se kuća sagradi poči­njući radove od krova.

Fenomen prosvjetljenja je krov, zlatna kupola u pro­cesu čov­je­kovog duhovnog rasta i razvoja, ali su spo­­znaje do kojih se stiže prosvjetljenjem polazna tačka, te­melj sva­ke religije, pa ko želi uvesti početnika u Tajnu religije, mora poći od razumljivog objaš­nje­nja šta je to prosvjet­ljenje, jer poimanje tog fenomena su ulazna vra­ta na svakom dvorcu u kome se nalazi učenje prosvjet­ljenika, iako je ono uglav­nom neadekvatno shvaćeno, tj. zazidano u lavirintu dogme.

Kreatori religija kao institucija, u hrišćan­s­t­vu već po­čev od sv. Pavla (konvertita i krivotumača Isusovog nau­ka), nauk Prosvjetljenika su uziđi­vali u temelje Crkve (kao institucije) prekrivajući ga ma­l­terom dogme. To je učinilo da je nauk Velikih Prosvje­t­ljenika danas dostupan jedino pros­vjet­ljeniku, dok os­tali mo­gu vidjeti samo gra­đe­­vine nastale na tim učenjima, a te gra­đevine liče prije na sve drugo ne­go na nauk koji su prekrile. Ali bez obzira na to, samo­iz­gu­bljeni savremeni čo­vjek, ukoliko ne usrlja u svjetovne zablu­de materi­jal­nog bo­gatstva, vlasti, sek­su­aliziranja, al­ko­holi­z­ma ili dro­ge, na­gonski traži da na neki način zado­vo­lji svoju po­trebu za Nečim višim i Vječnim, i to je ono što ga privlači religijama, njihovim sektama ili tome slično.

Želeći pomoći takvima da što bolje shvate sebe, za ljude naše, Zapa­d­ne civilizacije, naj­ra­zumljivije sam, ko­li­ko znam, do sada u zapad­nom dijelu svijeta ob­­ja­­snio fe­no­men religioznog osjećanja, za osjećajnog tipa i nago­na samo­os­tvare­nja za intelektualnog, i njihovog rascvje­ta­vanja u sta­nju dostignutog prosvjet­lje­nja, a to sam izv­eo i na osnovu lič­­nog iskustva, ali i opš­teg znanja u sko­ro svim obla­s­tima lju­dskog duha i to – uz metodološko uputstvo – saopštio u svom život­nom djelu Naša joga i prosvjetljenje; knjizi koja je u odno­su na ono što se u njoj izlaže sveobuhvatna, si­ste­ma­ti­č­na, obi­mna, ali relativno jednostavno razumljiva.

Jedan izda­vač, kome je ogledni primjerak knjige slu­čajno došlao do ruku, napisao mi je: “Pri­z­na­jem da pre ove Vaše knjige nisam čitao ni jednu knji­­gu o Jogi. Dakle, po­­ređenje je ne­mo­guće. Ne znam, kao ni, pre­tpos­tav­ljam, velika većina, - šta je Joga? 1. Na­čin života? 2. Fi­lozofija? 3. Vežba duha i tela? 4. Ili sve to zajedno, na, ka­ko Vi to kaže­te mu­ko­trpnom i veo­ma dugom pu­tu do prosvet­lje­­nja i zado­volj­s­tva? Tako, neu­pu­ćen, po­čeo sam sa čita­njem Vaše knjige. I čitajući, takorekući u je­d­nom dahu, pred mene je izranjao jedan nov, nepoznat i ve­o­ma zanimljiv pogled na svet, pisan pitkim, razumljivim, za­nim­ljivim, suge­s­tivnim jezikom znalca mnogih oblasti života”.

Niče je filozofski prosvjetljenje, kao mogućnost ljud­s­kog du­ha, bio iz­van­re­dno prepoznao i tu mogućnost je imeno­vao nad­čo­v­je­kom, s kojim pojmom su oni koji ga nisu bili razumjeli svakojako ma­nipulisali. Prosvjetljenik je, upo­re­đen sa običnim čovjekom, čak bez obzira koliko da je taj inteligentan i obrazovan, zaista u stanju duha koje se može ime­novati nadčovjekom. Iz ove činjenice su iz­ve­dene dog­me o Isusu i Muhamedu kao onima koji su od Boga pos­la­ti da ljudima prenesu božju riječ, poruku. Oni jesu bili Ve­li­ki Prosvjetljenici, ali do­g­me o njima su nastale u svrhu usta­no­v­lje­nja religija kao ins­titucija, nastalih na njihovim učenji­ma. Dogma o Isusu je danas, posebno nakon Jungovih naučnih saznanja, pos­tala neod­r­ži­va i oni koji je papagajski ponavljaju kada bi samo znali kako se pred uhom pros­vjet­ljenika profanišu – zaćutali bi, zanijemili bi ti ober ublehaši, prevaranti! A ta­k­vima ih vidim, jer sam Isusovu poruku i iz sebe čuo i, tako je čuvši, shvatio je na izvoran način.

Jung je naučno doka­z­ao da u nama postoji duhovna instan­ca, nagonu slična, a njeno ispoljavanje nazvao je pro­ce­som individuacije, koji teži i čovjeka nemuš­to podstiče da on pro­budi samosvijest i potom pomoću nje otkrije u sebi, u ko­lek­tivno nesvje­snom svoje psihe arhetip Boga, a kada se to dogodi čovjek se preporađa i ulazi u gravi­ta­ciono polje svog Centri­petalnog Središta (Sopstva), postaje novo­ro­đeni ili hrist, pomazani; razumljivo, u okviru moguć­nosti koje su mu od Stvoritelja nami­je­njene. Ego, naš civi­liza­cij­ski uslovljeni centar je periferni centar na­šeg bića i dok smo u njemu centrirani mi smo u svo­je­vrs­nom bud­nom snu. Ovo su spoznavali i o tome poučavali svi Veliki Pro­s­vjet­ljenici, a ponovo ću pomenuti nama najpo­zn­a­tije: Isusa, Muhameda, Mojsija i Budu. (Buda, od buddhi, na sanskritu i na paliju znači prosvjetljeni, probuđeni).

Svi prosvjetljenici govore, svaki na svoj način, jedino o spoz­na­jama ili otkrovenjima do kojih se dolazi prosvjet­lje­njem. I stanje pro­s­­vjetljenja ima svoje stepene, niže i više. Najviše stepene prosv­jetljenosti dostizali su, kako ih volim imenovati, Veliki Prosvjet­ljenici. Na njiho­vim spoznajama njihovi učenici i/ili sljedbenici nakon nji­ho­ve fizičke smrti gradili su učenja koja su se ofor­mlji­vala u insti­tu­cio­na­lizovane religije, koje su se dijelile u posebne pravce, često među­sobno vrlo suprot­stav­ljene, pa čak i neprijateljski raspo­ložene jedan pre­ma drugom. To je dolazilo odatle što vlastoljubivi sveštenici nisu težili spoznaji Boga, već name­tanju svoje volje drugima, utje­ri­vanju ljudi u suru, u tor. Nad stadom se relativno lako us­postavlja kontrola, jer instinkt stada, ovce-vjernike na­go­ni da se tiskaju u grupu, a tako ih je lako nadgledati.

Usmjeri li duhovni učitelj pravilno učenike ka Bogu – a pros­vjet­ljenik će uvijek samo tako postupiti – oni mu se više nikada neće vratiti kao učenici, već, moguće, jedino kao nje­mu ravni, kao pros­vi­je­tljeni, a pravi učitelj upravo to jedi­no i očekuje i jedino je što mo­že da poželi, pošto je sve svo­je druge želje zadovoljio. Vaše sa­m­o­u­sre­dištenje je jed­i­na moja želja. Sve individualne želje sam (pro­svjet­lje­njem) zadovoljio i smisao svog ovoze­ma­lj­skog postoja­nja ispunio. Čita­lac moje knjige će pri­mi­je­titi u njoj da me jedino intere­suje nje­gov duhovni na­pre­dak, i ukoliko ga on postigne, biće to moje ve­liko zado­vo­lj­stvo, a ne skrivajući želju da se nikada ne su­­s­­ret­ne­mo. Ovo sam naveo zgađen že­ljom kod raz­n­o­­raz­nih: maharišija, mahe­š­varananda, saibaba, slavin­skih i mnogih drugih, njima sličnih, da se oko njih vrti buljuk idolopoklonika-imitatora, a kada neki od tih od­bje­gne i dođe k meni, tada očito vidim novu vrstu zamajavanja na djelu.  

Suštinu problema imitiranja, pri nastojanju zado­vo­lje­nja religij­skog osjećanja, uočio sam i prije nego sam o tome čitao kod Junga, koji je taj pro­b­lem naučno razjas­nio naj­pot­puni­je do sada. U me­todu naše joge podrobno sam pre­nio to objašnjenje, upo­zoravajući učenike da ni ­je­dan od njih ništa neće postići u oblasti du­ha, ukoliko bu­de nastojao da me opo­naša. Opo­­na­ša­njem se postaje samo imitato­r, a nagon samo­ost­va­renja ili reli­gijsko osje­ća­nje se bude i za­do­voljavaju jedino na indi­vidualan, samo­svojan, a to ujedno znači i na originalan način.

Međutim, kao što voda prirodno teče naniže, tako je čovjek sklon religijskom imiti­ranju, a otkriti sopstvenu stazu do praslike Boga u sebi, najsličnije je kao da vodu natjerate da teče naviše. Onaj ko to postigne, on zna da sprava ili lje­s­tve kojima se on uspeo do arhetipa Boga, drugima ne znače ništa do ohrabrujući po­d­sticaj da i oni za sebe grade svo­je, njegovim samo slične, ali oba­vez­no prilagođene indi­vi­du­alnoj težini i širini, pošto je pr­o­laz do božanskog u sebi uzak i indi­vi­dualnog je oblika, pa zato tome moraju odgova­rati individualne ljestve, a tuđe za­ista ništa ne znače, sem što one mogu biti podsticaj, putokaz i ohrabrenje.

Religijski imitatori – izgubljeni na putu ka Bogu – misle da je pr­o­­l­az do Njega standardizovan i, upravo zato, nijed­an od njih ni­ka­da do Njega (u sebi) ne stigne. Ali energetski (negativni) naboj koji se u nji­ma skuplja – slično kako je to Rajh zapazio da se dešava kod or­ga­s­tički nesposobnog čo­v­­jeka, koji, iako ima seksualne od­no­­se, ne shvata zašto os­taje erotski nezadovoljen – oni, da ih taj naboj ne bi raz­nio, nesvjesno, u višere­li­g­ijskoj sre­dini usmjeravaju ka oni­ma ko­ji su druge religije. A pošto su i ti drugi u sličnoj situ­aciji, onda se stv­a­­ra pro­s­­tor na kome je varničenje ne­ga­ti­v­n­ih energija “normal­an” na­čin međusobnog komuni­cira­nja, sve dok var­ni­če­nje ne pređe u si­je­­vanje i grmljavinu (topova).

Za zajedništvo na prostorima Balkana ovo su naj­tra­gi­­čnije godine, za što pored starih težnji Srba i Hrvata za prevlast nad BiH, raskolu naj­ve­ći doprinos, među internim fa­ktorima, dadoše obe­z­­božene religijske in­­sti­tu­cije i imane­n­tna netrpeljivost iz­­me­đu katoličanstva, pra­vo­s­la­v­lja i is­la­ma. Greška Bošnjaka – u njihovoj pot­puno opravdanoj borbi za svoj identitet – je što su svoju borbu suviše vjerski obojili, tako, uz s­ija­nje to­k­­om rata sjemena na Balkanu ra­ni­je nepoz­natih islamskih sekti, ispada da je širenje isla­ma ono što je bilo primarno u borbi za sa­mo­­stalnost BiH. Ovom greškom Bošnjaci pridobiše veliku naklonost isla­m­­skog svi­je­ta, a da li, u odnosu na Zapad, time sebi dugoročno sve­za­še kamen oko vra­ta? Sve religije tokom rata povećaše broj svojih vjernika, iako one ku­­­­movaše st­ra­­šnom i sveopšem moral­nom posr­nuću i sve­štenika, i sled­benika. Kako je moguće shvatiti takav ap­surd? Ili, koja je svrha tak­ve teizacije? Nije li to navođenje i zavo­đe­nje ljudi da budu slijepi idolopok­lonici teoideologije, koja slično kao i ko­munistička, dok su joj usta puna ”mor­a­la”, dopušta svaki nemoral, ali samo svojim pripadnicima?

(Islam je najmlađa od velikih monoteističkih religija, a nor­malno je da nova religija traži svoje mjesto pod suncem ili da se s početka širi. Ovo je ugrađeno i u Kur’an, a apsurd je što i sada musli­mani dr­že da i za njih tre­ba da važi ono isto što je preporu­či­vano Arapima na po­če­t­ku nji­hove is­la­mi­zacije, pa se toga dog­mat­ski drže kao i njima svete zapovije­di. Kada se ova sveta nared­ba koordinirano nastoji sprovoditi, kao što se to čini, tada se sti­če (opšteprihvaćeni) utisak, da je nemoguće lju­di­ma druge (nemu­slimanske) vjero­is­povijesti igdje u svijetu živ­je­ti mirno s muslimanima. Glavna floskula u BiH je: ne moramo se voljeti, a živimo skupa. Dobro, ali šta ćemo s (pato­lo­škom) mržnjom? Kako se nje osloboditi? Moj odgovor je: jedino ju je mo­gu­će prevazići prihvatanjem religije budućnosti, religije prosvetljenja). 

Tako je u više­religioznim sredinama ili u graničnim obla­­stima dvije ili više religija, čovjek druge vjere sub­jekt na koga se ne­svje­sno usmjerava, projektuje, naku­p­ljena mrž­nja kod vjernika-imitatora prema sebi samom, a ta mržnja izvire iz njegove nesvjesne krivice zbog nemo­gu­­ć­­nosti da on svo­jom religijom zadovolji religijsko osjeća­nje. Užasna po­d­svjesna strepnja od iskrsavanja krivice čovjeka čini nad­menim i spremnim na kavgu pa i ubistvo, jer sve je prih­vatljivije nego suočenje sa sopstvenom duhovnom bijedom.

Religijski imitatori su nevjerujući ljudi, u njima je reli­gi­o­zno osje­ća­­nje zatomljeno i oni zbog toga u suštini, ali nji­ma nesvjesno, mr­ze sebe, ali ko bi mogao živjeti ako bi znao šta zaista nosi u sebi. Zato se, za ovakav slučaj kao i inače, Priroda pobrinula, radi samoodrža­nja, da se nesvjes­no i automat­ski podsvjesni sadržaji, pa i nesvje­s­na mr­ž­nja prema sebi, projek­tuju napolje, na druge ljude. Tako ljudi postupaju i u homogenim vjer­s­kim zajednicama, ali je tada teže pre­poznati, na primjer u nemi­lo­srdnoj konkurenciji ove i one vrste, da je riječ i o ispoljavanju mržnje čovjeka prema čovjeku (Hobsovo: homo ho­mini lupus) zbog njihove nemo­gu­ćnosti da međusobno ispo­ljavaju istinsku ljubav. Iskus­tve­no sam spoznao da se kanal opšteljudske lju­­bavi ši­rom otvara ako se adekvatno ispoljava religiozno osjećanje, odnos­no zadovoljava nagon samoostvarenja, jer na odgo­va­ra­ju­ćem stepenu duhovnog rasta intelektualna i osjećaj­na funkcija se integrišu, skoro, u jednu funkciju.

Energetski rezervoar iz koga ističu ljubav i mržnja u nama je jedinstven. Možete sebi zamisliti da se iz njega granaju dvije cijevi kroz koje mogu iz nas da teku ova os­je­ćanja, a jedna klapna regu­­liše (naizmjenično) njihovu pro­pu­s­nost. Klapna normalno nema mo­gu­ćnost stepenastog pokretanja već jedino preskakanja s jednog otvora na drugi. Tako kada je jedan otvor, npr. onaj za ljubav, pro­pu­­­san, drugi (onaj za mržnju) je zatvoren. Ali ukoliko regulator otvo­ra za opšte­ljudsku ljubav zakaže, te taj otvor bude zatvoren, to u energetskom rezervoaru stva­­ra pritisak i klapna “preskoči”, te se otvori kanal za isticanje mržnje, i čo­vjek tada razumom nije u sta­nju da nadvlada osjećanje mrž­nje koje iz njega kulja. Slično se do­ga­đa i u odnosima među ljubavni­cima, kada iz nekog razloga klapna zadrhti pa preskoči. Oni tada razu­mom ne mogu skoro ništa učiniti da se ne ponašaju gru­bo prema osobi koju su koliko do maločas obožavali. Me­ne su odnosi među zaraćenim naro­di­ma u BiH tokom rata podsjećali na svađe i tuče biv­ših ljubavnika, ili, bra­će ko­ja su se dugo sporila oko naslje­đa, a onda se naje­d­nom šče­pali za vratove. Ali, nažalost, izos­talo je nešto što bi bilo normalno, da se pojavilo. Naime, dok se ljudi tu­ku ili ratuju, razjareni podsvjesnim sadržajima psihe, koliko je jači nesvjesni poriv da se drugog nadjača ili ubije, kas­nije, kada se tuča ili rat okončaju, bilo bi normalno da se pojavi osjećaj krivnje, kako se kaže, griže savjesti i žala za uči­njenim, što bi bio znak jakog podrhtavanja klap­ne pred nje­no preskakanje i ponovno otvaranje kanala za ljubav. Umjesto ovoga kod nacija u BiH doš­lo je do ne­k­og velikog kvara na regulatoru klapne i ona se zaglavila.

Ranije sam objasnio da se ovo dogodilo zato što je do kraja neizračena mržnja, Dejtonskim sporazumom, ugu­ra­na ponovo u podsvjesno, ili tačnije, samo je stavljena pod kon­­tro­lu svjesnog, što znači da ona i dalje zrači negativno. Problem međunacionalne i religijske mržnje, čijom žrtvom će posebno biti osobe koje su bile djeca ili omladina tokom rata, treba biti jasno osviješćen i kao činjenica prihvaćen. Tako ga je jedino moguće prevazići. Međutim, ako bolest lije­­či­mo lije­kom koji je kontraindikativan za naš organizam, mi tako nikada nećemo ozdraviti. Religije su ko­ntra­indi­ka­tivan faktor u našem nastojanju da duševno ozdravimo i ako nam je stalo do zdravlja od njih moramo krenuti.

Religijski imitatori, a ateisti su takođe u toj grupi, npr. Amerikanci, pored čudesnog bogatstva, svoju ne­s­vjes­nu mržnju prema sebi – a koja se agregira i iz osje­ćaja krivice što su njihovi pre­ci zatrli jednu mnogo humaniju civilizaciju na tom kontinentu od one koja je na njemu sada, i iz neznanja kako da adekvatno zado­volje religiozno osje­ćanje – projektuju na razne načine na dru­ge narode. (Naj­no­viji primjer te vrste je odus­ta­janje no­vog predsjednika, Buša, od sporazuma o sma­nje­nju za­ga­đe­nja atmosfere). Oni pr­vo stvore sadame, gada­fije, milo­­ševiće, a onda preko njih, upropaštavaju na­rode ko­ji­­ma se predstavljaju, kao, pri­ja­­te­lji. Svijetu dijele lekc­ije iz demokratije, istovremeno ma­n­i­festujući najgori mo­­gu­­­ći vid autokratije. Kod drugih nad­gle­daju regular­nost izbo­ra, a kod sebe ih krivotvore, raz­muljivo, toliko zama­s­­kirano da sve izgle­da kao vrhu­nac de­mokra­tije. Za njih je demokratija i to kada krupni kapital us­pije na mjesto predsjednika najmoćnije zemlje svijeta do­ve­s­ti sina, koji kao pljunuti liči na oca, a ocu je prije bilo mje­s­to u bolnici za neurotičare nego u predsjedničkoj fotelji.

Ateisti i religijski imitatori, ako nam ne pođe za rukom da ih uputimo na oboženje putem meditacije, us­ko­ro će nas, uz logističku po­dr­šku vatikan­ske kurije – Kurija će posebno biti razgoropađena ako islamski kler ne odustane od na­m­jere da svoju vjeru širi i u Evropi – gurnuti u ci­vi­li­­za­cij­ski suno­vrat. Težnja neke reli­gi­je da se širi silom, eko­nom­s­k­om ili vojnom, i/ili njena sp­re­ga sa svjetovnom vlašću, naj­tačniji je do­k­az da tu nije riječ ni o kakvoj istinskoj vjeri u Boga, već o teoideologiji.

Pošto čovjek u sebi ima dvije osnovne sile – koje se različito imenuju, na primer, Gete ih naziva sistola i dijas­to­la, Jung ekstra­ver­tna i introvertna sklonost, a to isto pone­ka­d imenujem kao centri­fugalna i centri­pe­talna sila u na­ma – iz tog razloga se nakon Velikih Pros­vjetljenika javljaju različita tumačenja njihovih uče­nja i u reli­gi­jama se poja­v­ljuju posebni pravci ili sekte. Ljudi kod kojih prirodno preov­la­dava introvertan ili centripetalni tok energije, te­že da spo­z­­naju sebe, nepre­gledne “prostore” svoje nesvjesne ps­i­he i takvi su, zah­va­ljujući svojim pos­ti­gnućima dostizanja in­d­i­vi­du­alno im namije­njenog stanja prosvjetljenja, u svim reli­gijama davali duho­vnu snagu i vezli njihov unutrašnji dekor.

Njima je najbitnije spoznati sebe i prevazići svoje nis­ke strasti, pa potom uživati u Carstvu Božijem, u sebi otk­ri­venom, dok pretežno ekstravertno usmjereni ljudi, pa i ka­da se počnu baviti religijom, ne mogu prev­la­dati svoju pri­rodu, oni to i ne probaju učiniti, oni ne mogu uopšte doći na ideju da istražuju sebe i njihov jedini cilj postaje da preko učenja koje pro­pagiraju ljudima koji ih slijede name­t­nu neki vid vladanja nad njima.

U ovome se krije razlog zašto se ideje Velikih Pro­s­vjetljenika ka­da se ugrade u religijske institucije defor­­mi­šu i degenerišu. U ovom smislu nemoguće je u cjelokup­noj po­z­natoj nam istoriji naći “bolji”, a žalosniji, nakarad­ni­ji primjer od: sjajnog Isusovog nauka i ža­lo­sne izopa­če­nosti tog nauka u hrišćanstvu, posebno Vatikanu – in­stituciji kojoj po materijalnoj i finansijkoj moći nema rav­ne svje­to­v­ne insti­tucije u čitavom svijetu, a taj obez­bo­ženi džin nastao je na zloupotrebi učenja jednog od naj­većih prosvjetljenika što ih je svijet upamtio; jednog beskućnika, koji je upućivao kako da se dostigne car­stvo Božije u sebi, i to sada i ovdje, bez odlaganja, jer zago­va­rati odlaganje i govoriti o nekakvom onom svijetu i tamošnjoj nagra­di za patnje na ovom svijetu, znači samo mogućnost manipulacije jed­nom iskonskom čov­je­ko­vom potrebom, potrebom da se izba­vi iz ima­nen­tne patnje koja dolazi od centriranosti u egu, od kru­te tro­slo­jne podjeljenosti naše psihe. Prosvijetliti se, ujedno znači ucje­lo­viti svoju psihu i biće, a i oslobo­diti se imanen­tne nam duhovne patnje.

Zloupotreb­ljavajući Isusov nauk ka­to­­lički sve­štenici su, osiroma­šu­jući sebe duhovno, instituciji koju su zas­tupali, Vatikanu, pribavili toliku materijalnu moć, što ga je, pored ostalog, učinilo najvećim religijskim čudoviš­tem: takvim i toli­kim da ga je, kao takvo, podvale Bogu radi, bilo ne­moguće i Đavolu zamisliti.

Sada to jagnje vučije ćudi, ako nije iniciralo ideju, on­da će zasigurno u njenu realizaciju umiješati svoje prste,  a ta ideja je, da musli­ma­nskoj i pravoslav­noj djeci u BiH – u dobu kada ona ne mogu u vezi religija ništa valjano pojmiti, ali im dosta sjemena od smeća može biti usa­đe­no u glavu, bez čega bi im ona u tom uzrastu bila bistrija – bude pred­sta­v­­ljeno njegovo našminkano lice.

Ako se vratimo osnovnim tipovima ljudi, slično kao što prva, introvertna, grupa u religijama čine njihovu dušu, dru­ga grupa, ek­stravetrni, predstavljaju tijelo reli­gijskih institu­ci­ja. Reći ću, slikovitosti radi kao primjer; kod bosansko-her­ce­go­vač­kih musli­mana derviš­i bi bili predstavnici prve gru­pe, dok bi reis M. Cerić i prvi veliko­dostojnici što su uz njega bili ekla­tantan pri­m­jer druge grupe. U pravoslavlju, još najočitije, održala se podjela na dušu i tijelo u okviru crkvene ins­ti­tucije. Monasi pre­d­­stav­ljaju dušu, a popovi tije­lo crkve, ali nažalost mnogo, strašno mnogo je fele­rič­nih pri­m­je­ra na obe strane. Katoličanstvo, oba­vezom ce­li­bata – što je hipokrizija nad svim svjetskim hipokrizi­jama i prim­jer je gnusne duhovne bijede, jer sveštenike primorava da budu permanentni lažovi, da krše to pra­vilo, a da se pred­sta­vljaju za čedne – mini­miziralo je lič­nu imovinu svešte­nika, pa se čini da oni u cjelini pred­stavljaju “dušu” te crkve, dok je njeno tijelo ma­te­rijalno i fi­nansijsko bogatstvo Vatika­na, s kojim se ne može uporediti ni je­d­na multinacionalna kompa­nija ili banka u svijetu. Mak Dizdar, “duši” te Crkve ne bi po­za­vidio na njenom “tijelu”, a Njegova divna, bo­ž­a­nska, po­ruka čov­e­ku uopšte, odnosi se i na tu “dušu”. Čujmo je (malo prilagođeno): Satvo­ren/a u tijelu zatvoren/a u koži / Sanjaš da se nebo vrati i umnoži, dodaću: ali ono niti Ti se vraća, niti Ti stiže, i nikada Ti ni stići neće!

Ovdašnje religije nisu istinske vje­re u Bo­ga, već su ovo samo teoi­d­e­o­­logije, a neke od njih djeluju kao da su filijale Multinacionalnih kompanija za pro­daju magle i sva­ko­­jakih bojnih otrova na ovom ubogom i ukletom pr­o­­storu, koji je poodavno postao tržište na kome one vo­de najnemi­lo­srdniju kon­ku­renciju da bi konkurente izba­cile s tržišta. Ovo što bez­bo­ž­nici rade narodima u ime Boga, teško da bi i samom Sotoni palo na pamet.» (Kraj izvoda)

Izreka: jebeš zemlju, koja Bosne nema nastala je kada se Bosanac našao u državi u kojoj nije bilo nijednog njegovog komšije iz Bosne koji je druge vjere. On je osjećao duševnu napetost, a nije znao kako da je se oslobodi. U Bosni toliku napetost nije osjećao jer je negativnu energiju, koja se spontano nesvjesno a konstantno akumulira, izračivao kroz mržnju prema  komšiji, komšijama, druge vjere. Bez obzira što mu je u drugoj državi bilo mnogo udobnije nego u Bosni, ipak ga je duševna napetost mučila i osjećao je da mu nešto fali i onda je ljutit uzviknuo: jebeš zemlju, koja Bosne nema.

Navedeni (kratki) izvod iz knjige Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje potrebno je proučiti da bi se ikoliko pojmilo zašto su se u BiH događali onakvi zločini tokom vjersko-etničkog rata, kao i zašto je takva kakva je posljeratna atmosfera. Ovim kratkim izvodom iz knjige tamno polje psihe može se osvijetliti tek toliko koliko i u mrkloj noći prostor oko nas tokom bljeska munje. Bez upaljene “svjetiljke samosvjesnosti” bh. stanovnici, isto kao i čovjek inače, tumaraće kroz život i umrijeće a neće spoznati da mi smo luča tamom obuzeta, kako reče Njegoš.

U Titovom režimu bio sam disident od 1968. godine. Pobunio sam se zbog, putem članstva u SKJ, utjerivanja ljudi u tor i njhovog pretvaranja u stado koje treba da slijedi zvonara i čobana; protiv nemogućnosti da čovjek bude individua i ima dostojanstvo. Poltronstvo je bilo postalo osnovna mjera, glavni kriterij za mjesto u društvu. Što je neko bio veći poltron, to je bio podobniji i u hijerarhiji je bio visočije. Onaj ko je imao ikoliko moralnog integriteta osjećao se nelagodno, mizerno kad bi morao biti u stadu, gomili.

Kako Jung reče: “Oslobađanje iz takvog stanja može se postići tek onda, kada čovek uspe da bude onakav i da dela onako kako oseća da jeste. Za to ljudi imaju osećanje, u početku možda maglovito i nesigurno, ali koje, sa uznapredovanim razvitkom, postaje sve jače i jasnije. Kada čovek za svoja stanja i postupke može reći: 'To sam ja, tako ja postupam', onda slobodno može tako da nastavi čak i kada mu to teško pada, i može da preuzme odgovornost za to čak i ako se od toga usteže. U svakom slučaju mora se priznati da čovek ništa ne podnosi teže od samoga sebe“, kad odluči da bude individua, kad se izdvoji iz gomile, stada i hoće da ostvari od Stvoritelja mu namijenjenu ulogu, a to je da bude originalan. Naš tvorac nikom ne namjenjuje da bude kopija, ali ljudi zbog tog što je lakše biti imitator nečeg i sljedbenik nekog nego postati originalan, hrle tamo gdje se štancaju kopije. Takvi prožive život a da i ne shvate šta su propustili.

Kome je više bilo stalo do ljudskog dostojanstva i razmišljanja svojom glavom nego do udobnog života, taj se morao distancirati od Titovog režima i, kao to učinih ja, prihvatiti se Sizifove kazne. I sad sam Sizifov drugar i ne pada mi toliko teško gledati kako se “kamen” stropoštava u dolinu, koliko me žalosti i užasava, kad ponovo odem po njega, što moram u dolini da gledam jadnike koji su još jadniji od onih koje je Bora Đorđević opisao ovako: Pogledaj stado anđele/ sve sami bogalji i prosjaci/ slepi tumaraju u gomili/ svima su kičmu polomili ... pogledaj bagru anđele/ njihova duša je prokleta/ svima su stavili hamove/ sebi sagradili hramove/ ruke im ogrezle u krv ... pogledaj dom svoj anđele/ i skini paučinu s očiju/ videćeš prizore potresne/ videćeš nesrećne i bolesne/ videćeš čemer, smrt i jad.

Vjerska mržnja i šovinizam su učinili da se u BiH može vidjeti na jednoj strani samo čemer, smrt i jad, a na drugoj – hramovi, a od ljudskog dostojanstva, ni znaka ni traga.

Dođe mi da kažem, ali neću, jebem ti državu, koja ima ovakvu Bosnu!

U kojoj protektor, koji protektuje bez ikakve odgovornosti, reče da se referendumom u Republici Srpskoj ugrožava i suverenitet BiH. Ni Hegel, veliki logičar, ne bi mogao objasniti: kako je moguće ugroziti ono čega nema? A prisutnost protektora u BiH i troje sudija-stranaca (bez validnog reizbora) u Ustavnom sudu BiH vidljivi su dokazi i slijepcima da BiH nema suverenitet.

Koliko mržnja Bošnjaka prema Srbima može da zaslijepi i Bošnjaka-pravnika, pokazuje apelacija Sulejmana Tihića, tada bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, o ocjeni ustavnosti naziva Republika Srpska. Kad sam za to saznao govorio sam da je taj postupak nepojmljiva stupidnost. U Ustavu BiH navodi se ime Republika Srpska, a zahtjevati da se ocijeni je li taj naziv ustavan, dokaz je paralize razuma, što je posljedica preplavljivanja uma osjećanjem mržnje. I apelacija o ustavnosti Dana RS, sina Islamske deklaracije, projekta za rat u BiH i posljeratno stanje, samo je još jedan izduvni ventil u bosanskom loncu, u kome je mržnja prema onom druge vjere glavna mirođija.

Ovo čime se sad zamajava narod u BiH podsjeća me na priču o Nasrudinovom jorganu. Navodim je po sjećanju. Hodža bio siromah ali nekako skupio novac i kupio novi jorgan. Legne s hanumom da spavaju, pokriju se novim jorganom, nije im hladno i zaspu. Uskoro ih probudi neka galama pod prozorom. Žena viče hodži da ide vidjeti oko čega se svađaju. Hodža rekne, baš me briga. Neću! Ali žena mu ne da spavati, zvoca: idi, idi! Hodža ženinim zahtjevima popusti, ogrne se jorganom i izađe pred kuću, a iz mraka neko se dohvati jorgana, zguli ga i nestane u mraku. Hodža se vrati, a žena ga upita oko čega su se svađali? Hodža odgovori, oko mog jorgana pa ćemo sad opet da se smrzavamo pod starim.

Žao mi je Nasrudina! Njega je žena nagovorila da nasjedne na zamku. Žao mi je i naroda u BiH koji je na zamku nasjeo i prošao još gore od hodže, onda kada su ga, kako pišem, vjerske i šovinističke vođe, ratnom larmom navodile pa natjerivale u rat; larmom sličnoj onoj koju prave čovani kad prvi put natjeruju stado ovaca na brvno.  

Molim Tijanu Dapčević da u pjesmi Sve je isto samo njega nema, revidira tekst. Postojeći više ne odgovara činjenicama o stvarnosti. Nije sve isto, iako njega nema, već je grozno groznije, a u laganju TITIĆI su uveliko prevazišli Tita.

U BiH ima i dodatnih velikih problema, ali ovom prilikom neću o njima. Neupućeni ih može naslutiti iz poruke one anegdote kad je lopov uveče pilio katanac na trgovačkoj radnji, a prolaznik ga upitao šta to čini. Lopov je rekao da svira na violinu. Prolaznik je uzvratio da ne čuje nikakvu svirku, a lopov će mu: čućeš je sutra.   



четвртак, 08. септембар 2016.

BURA OKO BURKINIJA - BRUKA EVROPE 






BURA OKO BURKINIJA SRAMOTA JE EVROPSKE CIVIZIZACIJE

Ovo što se događa u Francuskoj oko burkinija, sramno je za svu Evropu. Umni ljudi kao da više nisu umni. Presuda francuskog suda o ukidanju zabrane kupanja u burkiniju podsjetila me na odluke Ustavnog suda BiH u kome strane sudije (kojima je istekao mandat) uz 2 Bošnjaka već godinama Srbima u BiH “kroje kapu” koja će malo po malo postati fes. (Kapa u sultanskoj Turskoj koju je za nošenje zabranio Kemal Ataturk).

Treba li da Francuzima bivše balkansko čobanče kaže da im je presuda o ukidanju zabrane burkinija – stupidna. Razmislite, ako se dozvoljava kupanje osobama u burkiniju sa kupačima koji se ponašaju na uobičajen, za te prilike, evropski način, zašto se na istom dijelu plaže ne bi mogli da kupaju i skroz goli kupači, pa ako im to policija ospori da upitaju: šta je normalnije, kupati se skroz go ili skroz obučen? Ako je uobičajeno da se prostor na evropskim plažama odvaja na  onaj na kome su nudisti, kako to da kulturni Francuzi nisu došli na ideju da donesu odluku: kupanje u burkiniju, može, ali na izdvojenom dijelu plaže za kupačice u burkiniju.

Gospodo francuske sudije, vaš Kami je rekao: “Lako je biti logičan, ali je teško biti logičan do kraja”. Ako se na plažama, na kojima je po evropskoj tradiciji uobičajeno da kupači muškarci na sebi imaju kupaće gaće a žene kostime, dozvoljava da muslimanke mogu biti u burkiniju, zašto na toj istoj plaži ne bi imale pravo osobe oba pola da se kupaju gole?

Pred gore zamišljenim pitanjem policiji od golih kupača – šta je normalnije, kupati se skroz go ili skroz obučen? – pada logika kojom ste se rukovodili kada ste ukinuli presudu suda u Nici i nekih drugih gradova.

Citiram (s interneta):  «Sud u Nici rekao je da je zabrana nošenja burkinija neophodna i 
odgovarajuća kako bi se očuvali javni red i mir.
Sud u Nici zabranu je pravdao i sljedećim argumentima.
„... neophodna i odgovarajuća.“
„...burkini uvredljiv za religijska i uvjerenja drugih korisnika plaže.“
„... smatra se prkosom ili provokacijom koja doprinosi pogoršanju napetosti u zajednici.“
Vjerski uvredljiv
Sud je rekao kako je burkini uvredljiv za religijska i uvjerenja drugih korisnika plaže, te da se smatra prkosom, ili provokacijom koja doprinosi pogoršanju napetosti u zajednici.»

Sud nije naveo najbitniji razlog za zabranu burkinija, a on je njegova nehigijenost i tako zdravstvenu rizičnost po druge kupače.

Našaliću se. Možda su francuski ginekolozi shvatili da kupanje muslimanki u burkiniju će dovesti do čestih upala jajnika, što za posljedicu može imati da funkcija jajnika prestane, a tako bi se smanjivala muslimanska populacija, i to došapnuli sudijama.

Predlažem francuskoj Vladi da sve sudije koje su glasale za ukidanje zabrane za burkini, 
opamećivanja radi, pošalje na sedmodnevni boravak u Saudijsku Arabiju. Muškarce da budu u kratkim pantalonama, a ženske u nini sknjama i da od njih zahtijeva da se ogluše o zahtjev osoblja u avionu, pred slijetanje, da tako obučeni ne mogu kročiti na tlo zemlje u koju dolaze, pa će oni vidjeti kako će se provesti i neka tamo postave pitanje povrede ljudskih prava prema povelji UN.

Evropo opameti se i upitaj se: s kakvim pravom muslimani u tebi, koji nisu turisti već tvoji stanovnici, mogu imati pravo na ispoljavanje svoje vjerske osobenosti gdje god im se ćefne i na javnim mjestima, a Evropljanin u nekim  njihovim zemljama nema pravo na ponašanje u skladu sa svojim civilizacijskim običajima ni kao turista?

Gospodo Evropljani, pročitajte Dvadeset četvrtu suru Kur’ana i u njoj ćete naći da se muslimanskim ženama propisuje kako svojim muževima trebaju biti pokorne i kako da se oblače, po kojoj naredbi je kreirana burka i nikab (burka s prorezom za oči), a odnedavno i burkini. Pravila o ponašanju žene u porodici i o njenom oblačenju napisana su onda kad je muslimanka uglavnom živjela u kući, po onom da je njeno da suče pitu i gladi k... . Iz kuće je mogla izaći u avliju i samo do kuće svoje rodbine. A sad, kad i muslimanke u Evropi žive drugačijim načinom života od onog od prije četrnest vjekova, njima se vjerskim pravilima nalaže način odjevanja koji ih čini za Evropljane plašilima, sličnim onima koja seljaci postavljaju u njivama da tako plaše ptice da im ne kljukaju zrnevlje poljoprivrednih usjeva.

Niko se ne može pozivati na univerzalna ljudska prava i tako nametati neki svoj način ponašanja koji nije uobičajen u sredini u koju je došao da živi. Ako se to dozvoli, imaćemo anarhično stanje u kome se ignorišu obaveze civilizovanog ponašanja, za što je nošenje u Evropi burki, nikaba i sad kupanja u burkiniju, očit primjer.

Samuel Hantington je došao na ideju da napiše knjigu Sukob civilizacija tokom ratnog sukoba u BiH, u kome su se na strani Muslimana borili dobrovoljci iz arapskih zemalja, mudžahedini, sveti ratnici za širenja islama diljem svijeta, pa i u Evropi. Tada su i bh. Muslimani svoje poginule borce proglašavali šehitima. (Šehit je onaj koji je u ratu za širenje islama poginuo i, prema Kur’anu, njegova duša, za nagradu, stigla je u dženet).

Hantington je pisao da će: “Nestabilna razgraničenja među civilizacijama postati bojna polja budućnosti”. Njegovu viziju su neki osporavali, a on nije rekao ništa što je poznavaocima Kur’ana nepoznato, a samo za četvrt vijeka i sljepcima postalo vidljivo.

Naime, u Kur’anu, u riječi o Isusu piše: “On je bio samo rob kôga smo Mi poslanstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Israilovim učinili”. U nastavku slijedi i ovo: “Kur’an je predznak za Smak svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je pravi put” (sura XLIII, ajet 61).

Ko pažljivije osmotri istoriju svijeta od inaugurisanja islama pa do sada, taj će uvidjeti da je Kur’an bio i ostao predznak za smak svijeta.

Najveći broj i vrlo obrazovanih Evropljana nema pojma šta piše u Kur’anu, “svetoj” knjizi islama, koja se Šopenhaueru zgadila, a on je za Upanišade rekao da su mu najveća utjeha u životu. Uzgred rečeno, Upanišade govore o prosvjetljenju, najvećem mogućem čovjekovom duhovnom postignuću, za koje su Isus i Buda najpoznatiji primjeri. A u Kur’anu o tom postignuću ima samo jedan ajet (35-ti, sure Dvadeset četvrte, obima svega nekoliko redova), kome sam napisao pohvalu, koliko znam, veću nego ijedan islamski teolog, a ja nisam ni hrišćanski teolog, već samo čovjek koji je svoj život posvetio proučavanju svjetske duhovne baštine i samospaoznaji do prosvjetljenja.

Evo tog ajeta: “Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjet­lo­s­ti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blago­slo­vljenim drvetom maslino­vim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kada ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima”. (XXIV/35)  

Kada god Prosvjetljenik želi nešto reći o spoznaji naj­du­blje Tajne on mora da se posluži meta­fo­ra­ma i parabolama, jer riječi u svim jezicima su predviđene da se njima saopšti ono što je razumljivo čovjeku usredištenom u egu, a prosvjet­ljenje je stanje duha riječima nesaopštivo i ljudima dok su usredišteni u egu nepojmljivo.

Navedeni ajet je nemoguće samo umom shvatiti, ali njegovu poru­ku je moguće iskustvom spoznati. Umom treba obratiti pažnju da se kandilj užiže blago­slo­vljenim drvetom maslino­vim, i istočnim i zapad­nim, čime je Muha­m­ed poučio vjernike da se pripaze od fanatizma, upozoravajući da se kandilj mo­­že upaliti blago­slo­vljenim drvetom maslino­vim, i istočnim i zapadnim. To znači i vjerovanjem u Allaha, što nazivamo religijama molitve, i meditacijom, što je samospoznaja našeg glavnog Centra u kolektivno nesvjesnom. Kasnije ću navesti Jungove i Ramančardanove spoznaje.

Paradoksalno, pomenuti ajet se nalazi u suri u kojoj se muslimanskim ženama propisuje kako svojim muževima trebaju biti pokorne, kako da se ponašaju i oblače.

Kur’an se Šopenhaueru zgadio zato što je to vjerska knjiga u kojoj nema duhovne pouke, u smislu kako da čovjek samospozna sebe samog i svoju povezanost s Bogom, a navedeni ajet je samo konstatacija, već mu se prijeti džehennemom (paklom), kao Allahovom kaznom, ako se on ne pridržava strogo vjerskih propisa,. A: Naj­u­g­led­niji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji”. (XLVIII/13)  Imajte u vidu da je Šopenhauer prvi zapadno od Indije spoznao da u našoj psihi postoji njen nesvjesni dio, koji će dubinska psihologija vijek kasnije naučno otkriti i proučavati. U tom dijelu Jung je otkrio arhetipove, duhovne korelate instinkata, a među njima i arhetip Boga.

U indijskoj duhovnoj tradiciji postoji legenda koju je naša savremena nauka potvrdila. Prema njoj, svijet je stvarao Bog a pomagao mu je Satana (Đavo). Kad je Bog stvorio čovjeka, s obzirom koja obdarenja mu je dao, zabrinu se gdje da se od čovjeka sakrije da ga čovjek ne bi tražio i svojim molbama mu dosađivao. Premišlja se da li da se sakrije na nebo ili u more, a Satana mu veli: “Ljudi će te kad-tad naći i na nebu i u moru, a ako hoćeš da čovjeku bude najteže naći te, sakrij se u njega” i Bog ga posluša.

Isus je mudrost ove legende učenicima, kad su ga oni upitali gdje je carstvo Božije, to jest Bog, objasnio ovako: „Ako vam oni koji vas vode kažu: ‘Po­g­le­dajte, Car­stvo Božije je na nebu’, tada će ptice nebeske da vas prestignu. Ako vam kažu da je u moru, onda će vas prestići ribe. A Carstvo Božije je u vama i oko vas! Ako ćete spoznati sebe, bi­će­­te spoz­nati i tada ćete znati da ste sinovi živoga oca. Ali ako ne poznajete sebe, tada ste u grehu, tada ste grešnici“. (Toma/XIII) Dakle, Isus je samospoznaju smatrao čovjekovim osnovnim duhovnim ciljem, a njeno ne dostizanje najvećim grijehom.

Jung je pisao: "Ukoliko govorimo o 'Bogu' kao 'arhetipu', ništa ne kazu­jemo o Njegovoj pravoj prirodi već je­di­no obznanjujemo da 'Bog' već zau­zi­ma mesto u onom delu naše psihe koji postoji pre svesti i da Njega sto­ga ne možemo da sma­tramo izmišljotinom svijesti. Niti ga time uda­ljujemo ili odba­cu­jemo, već ga prib­li­žavamo mogućnosti da bude doživljen. Ova poslednja okolnost besum­nje nije nebitna, jer bi se za ono što se ne može iskusiti lako moglo da pretpostavi kao da ne pos­to­ji. Ova pretpostavka je toliko primamljiva, da u mom pokušaju da uspostavim teoriju o primi­ti­v­noj nesvesnoj psihi (kolektivno nesvje­sno, prim.: D.), takozvani vernici ne vide ništa osim ateizma. Ili, ako ne ateizma onda gnosticizma – sve drugo osim, sačuvaj Bože, psihičke realno­sti kao što je kolektivno nesvesno. ... Iz ovog složenog korena proističe ego. Tokom života ego crpe snagu iz ovog korena. Kada osnova ne funkcioniše kako bi trebalo sledi zastoj na nivou funkcije ego-a. Pravilno prirodno funkcionisanje ove osnove od ključ­ne je važnosti. ... Dugoročno posmatrano, nikakva svest neće nikada moći da zameni životni nagon koji izvire iz nesve­snog. Taj nagon dobijamo iznutra i ako ga ozna­či­mo kao ličnog dajmona, onda u kraj­njem slu­čaju pogodno izra­ža­vamo psihološku situaciju. I, uko­liko, primenom koncepta arhetipa nastojimo da nešto bliže odredimo tačku u kojoj pada­mo pod uticaj ovog dajmona, mi time ništa ne potiremo, već se jedino približavamo samom izvoru života”.

Istovjetno je poimanje Boga kao arhetipa u nesvjesnom dijelu naše psihe i Isusovo, Jungovo, 
Njegoševo i drugih prosvjetljenika. A kako i zašto se dogodilo da neprosvjetljeni Isusovi sljedbenici Isusa proglase za jedinorođenog sina Božijeg, objasnio je Jung. Za uvod reći ću da smo mi nepismeni kada je riječ o putevima do izbavljenja ili spa­senja od patnje i grijeha, odnosno neucjelov­ljenja. Ilustracije radi evo kratkog isječka, opisanog Jungovim riječima, iz postupka koji vodi samospoznaji i onom što se u hrišćanstvu zove spasenjem: „Mržnja i ljubav; strah i bogopoštovanje, stupaju na scenu međusob­nog suko­blja­vanja i podižu ga na nivo drame. Ono što je bilo jedino 'izloženo' našim čulima i umu pos­ta­je i 'odigrano'. Sve ljudske odlike stavljene su na probu i čovek stupa u boj celim svojim bićem. Tek tada on može da postane celovit i tek tada može da se 'rodi Bog', to jest, da stupi u ljudsku stvarnost i spoji s čovekom preko 'čovečijeg' obličja. Putem ovog čina ucelovljenja čoveka to jest, njegov ego unutra zamenjuje 'Bog', dok sa spoljašnje strane Bog postaje čovek, u skladu s Isusovim rečima: 'Ko vidi mene, vidje oca'”. Ovo je Jungovim riječima opis ulaska u cilj procesa koji je on nazvao individuacija u kom se događanja prosvetljenje.

Na Kalifornijskom univerzitetu 1997. godine otkrivena je somatska osnova  arhetipa Boga. Njegova na­mjena je da u čovjekovom biću održava ravnotežu svojom centri­pe­talnom energijom, naspram centrifugalne energije ega. Posto­janje energetskog polariteta u nama bilo je poznato u svim drevnim civilizacijama. One su imale svoja zlatna doba onda kada je centri­pe­tal­na energija arhetipa Boga (Sopstva) uspješno obuzdavala centri­fugal­ne težnje ega, a urušavale se kada se ravnoteža gubila, zbog prevage energije ega. U našoj civilizaciji centripetalno središte u čov­je­ku je oslabilo i ako se duhovno i moralno ne preporodimo, uslijediće nam katastrofalan kraj.

Doktor Ramačandran je svoje otkriće somatske osnove arhetipa Boga ovako opi­s­ao. Dok je na glavi ispitanika bio elektronski uređaj, koji na ekran dostavlja sliku mozga i promjene u njemu, zavisno od toga o čemu ispitanik misli, kad god bi se njega navelo da govori o Bogu na ekranu se pojavljivalo na sljepoočnim režnje­vima svjetlucanje, kojeg ranije nije bilo. Eksperiment je izveden na više od devesto ispitanika i kod svakog od njih se na sljepoočnim režnjevima pojavljivalo svjetlucanje kada bi oni govorili o Bogu ili na njega mislili.

U Kur’anu o duhovnoj pouci eksplicitno našao sam navedeni ajet. Ostali dio njegovog sadržaja su uputstva kako da se širi islam kao (tada) nova vjera, kako po njemu organizovati teokratsku državu u kojoj će vjerska pravila biti i državna (šerijat).

Vrlo vispren osvrt na Kur’an i nužnost da on bude revidiran i redigovan, objavio sam u knjizi Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje. Navodim kratak izvod iz te knjige:  
«S obzi­rom na žalo­s­no nizak nivo samospoznaje u hrišćanstvu, mo­že se reći da su uz vjernike i sveštenici na nivou duho­v­ne bije­de, a teš­ko bi bilo opovrći da i papa s kar­dinalima i patri­jar­si s vladi­kama ne dijele stanje duha baze iz koje su potekli. To im je Božja kazna zbog zatiranja gnostika (u III vijeku), koji su jedini među ranohrišćanskim pravcima bili pravilno shva­tili Isusov nauk. Tzv. pravovjerni hrišćani, crkva kao insti­tu­ci­ja vlasti, Kler, je u odnosu na Isusov nauk isto ono što su dik­ta­tori: Staljin, Mao-ce, Tito, i ini,  bili za Marksov. Insti­tu­cije hrišćanstva su strašni diktatori nad ljudskim duhom. Kako s pravom veli Hamvaš: "Kler je postao savršeniji u kvarenju bivstva nego što su to bili fariseji. I kada je kasnije pro­s­vetiteljstvo uspelo da načne moć klera, rodio se poli­ti­č­ki i naučni klerikalizam, čija je tehnika kvarenja bivstva pos­tala potencijalno savršenija od one kakva je bila kod klera".
Judaizam i islam u smislu samospoznaje stoje niže od hriš­ća­n­stva, jer te religije ni izvorno ne poznaju upućivanje čovjeka na spozna­ju Boga u sebi, a što je osnovno u Isusovom nauku. Judaizam i islam, zbog specifičnih okolnosti u kojima su te religije nastajale, upućiva­njem na vjerovanje u Boga ujedno su time vjer­nike dis­cip­li­novale i civili­zovale. (Istinske religije su one u kojima nema ni po­me­na o socijalnim pravilima). U Starom Zavjetu i u Kur'a­nu Bog/­A­l­l­ah je na nebu i on odo­z­go izdaje nared­be čovjeku. U tim religi­ja­­ma je bitno obi­ljež­je strah od Boga. One su nami­je­njene čovjeku koji je na nižem nivou duhov­nog razvoja od onog koji je Isus bio spoz­nao i poučavao druge da ga i oni dostignu. Tragično je bi­lo po Isusov nauk i našu civilizaciju to što pravovjerni hrišćani nisu valjano sh­va­­tili Isu­­so­vu po­ru­­ku.
Gnostičko poimanje Isu­so­­vog uče­­­nja jedino je značilo korak naprijed u odnosu na sve ono što je u religijskom smislu bilo do tada poznato na području Bli­s­kog Istoka i Sredozemlja. Isusov nauk je bio zaista čudesna no­­vo­st, novi kvalitet religioznosti, za prostor zapadno od Indije, ali pravov­je­r­no hriš­ća­nstvo je dokaz da čovjek tog podneblja još nije bio dorastao ta­k­vom nauku.
Muhamed je – umjesto da dâ takvu religiju koja bi bila takođe religija spoznaje Boga (u čovjeku), a to je bilo logično, s obzirom na ono što je obje­lo­­danio Isus, čiji nauk se već tada degenerisavao – isl­a­­­m­om dao retar­di­rani tip re­ligije molitve s dominantnim strahom od Boga. Kao da je zaključio kako je Isusov nauk suviše zahtjevan, što je ta­čno, a da ljubav pre­ma Bogu ne može biti efikasna u vladanju ljudima kao strah od Boga, a i to je tačno. Tako umjesto teško dostižne spozna­je Boga u sebi – što je jedini način iskustva Božanskog – islam je čov­je­ku dao pr­a­vila pona­šanja i, zavisno od toga koliko ih po­­š­tuje, slijedi mu po­s­thumno nagrada, džennet, ili kazna, džehennem. Islamom svi­j­et nije dobio religiju novog kvaliteta, kao što se, npr., dogodilo ra­n­ije u Indiji sa po­ja­vom budizma. Nastala je samo još jedna vari­ja­n­ta u okviru pos­to­je­ćih, duhovno nedjelotvornih religija molitve, ali pro­stom puku prihvatljivija od religije koja upućuje na spoznaju Boga.
U Kur'anu na čovjeka se gleda kao na biće kome je potrebno vođ­s­tvo, a da bi ga se utjeralo u određeni red, okvir po­na­šanja, uz upućivanje na religioznost, pribjeglo se prijetnji kaznom od Allaha. U Medini i Meki u VII vijeku, vjerovatno je bilo po­t­­rebno tako pre­d­staviti reli­gi­o­z­­nost, ali je tuž­no da su socijalna pra­vi­la ponašanja poturena pod "objavu", kao takva, ostala do sada. Najveći broj lju­di još nije u stanju biti sâm sebi učitelj i vodič na putu odu­ho­vljenja i mnoštvu je potrebno vođstvo, baš slično kao stoci čo­ban. Judai­zam, hriš­ćan­stvo i is­lam su tzv. pastirske religije, reli­g­ije stada i čobana, i, tu­go golema, njiho­vog među­so­b­­nog obla­gi­vanja. Isu­s­o­v nauk, Budin, Jungov, …, i sada moj nami­jenjeni su rijetkim po­j­e­­di­n­­ci­ma, onima duhovno izraslijim. Kao i moji prethodnici, ali sa­v­re­meno, uka­­­­z­ujem na put koji vodi do Bož­a­nskog u na­ma, a na nje­­mu vi ste uz knjige sami sebi vodič, dok po­me­nute religi­je mo­litve upućuju na ispra­v­no postu­pa­nje i opo­na­ša­­nje – on­a­ko ka­ko se nikada ne spoznaje arhetip Boga u sebi, zato su nji­­ho­vi slje­d­­be­nici u suštini jadni, nesrećni i fanatizovani, te im je po­t­re­­­b­na laž, iluzija da će na "onom svijetu" doživiti raj – u žutom! Raj­s­ko stanje duha moguće je iskusiti samo u ovozemaljskom postojanju – prosvjetljenjem.» (Kraj navedenog iz Spoznaje ...)

Poznati indijski filozof i državnik, Radakrišnan, mislio je na religije molitve kada je rekao da bi svijet bio religiozniji kada bi se iz njega sklonile sve te religije.

Dio mog osvrta na Kur’an ima na mom blogu u postu Otvoreno pismo Abdulahu Sidranu, predratnom mi jaranu, a posljeratnom islamskom imitatoru-fanatiku.

U pismu Sidrana podsjećam da je on 1989. na jednoj tribini u Sarajevu rekao: “Kad mi neko kaže da sam Musliman, to doživim kao da mi je rekao da sam lopov ili peder”. A tokom rata i kasnije Avdo je postao veliki musliman, ustvari imitator da je musliman, jer pati od krize identiteta. Svjestan svog srpskog porjekla, on sada mrzi pretke zbog konvertitizma, a tu mržnju izračuje na Srbe i sve što je srpsko.

Miroljub Jevtić, koji je magistrirao na temu islamskog shvatanja rata a doktorirao na temu savremenog džihada, reče: “Zapadni svet ne razume fenomen islamske religioznosti. (...) Najopasniji su muslimani na Zapadu koji ne žive po verskim pravilima pa ih konstantno grize savest. I onda puknu, kao ovaj u Nici”.

Kako Sidran “pukne”, od griže savjesti, može se vidjeti čim ga u tv emisiji upitaju nešto o Emiru Kusturici, koji je snimio dva filma po Sidranovim scenarijima. Emir je i prije reislamizovanja bh. muslimana bio svjestan svog srpskog porijekla, a kad su Muslimani u BiH otpočeli stvarati državu po Alijinoj Islamskoj deklaraciji, on se vratio svojim korjenima i krštenjem po pravoslavlnom obredu uzeo ime Nemanja.

Muslimanke, koje se na plažama pokazuju u burkiniju, njime prekrivaju, ako ne svjesno onda nesvjesno, žal, emotivni naboj, što ne mogu da budu slobodne kao i Evropljanke. Emotivni bol, koji se potiskuje ili potlačuje, stvara pritisak koji se prazni “pucanjem”, iskakanjem osigurača na “parnom loncu”. A kad se iskakanje osigurača podstakne nekim ajetima iz Kur’ana, tada eksplozija raznosi i tijelo onog kome se žuri da s Allahovog puta što prije njegova duša stigne u dženet. Za ilustraciju samo ovi ajeti:

“I ne recite za one koji su na Alla­ho­vom putu poginuli: 'Mrtvi su!' Ne, oni su živi, ali vi ne znate! (II/154). Allahu je prava vjera jedino – is­l­am (III/19). Allah je ispunio obećanje Svoje kada ste neprijatelje, vo­ljom Njegovom, nemilice ubi­jali (III/153). Vi njih niste ubi­jali nego Allah (VIII/187). Neka vjernici ne uzimaju za prija­te­lje nevjer­nike (sada se ovo shvata nemus­li­ma­ne ili ateiste, prim.: D.) kada ima vjer­nika; a onoga ko to čini Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih saču­vali (III/28). Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada poja­vio” (III/110). Inšalah!

Ko bude u mogućnosti, molim ga da ovim ajetima iz Kur’ana poselami maksuz Angelu Merkel. Ako ne mogne to učiniti direktno, onda via Viktor Orban.