SRBI, PROBUDITE SE, OPAMETITE SE!

SRBI, PROBUDITE SE, OPAMETITE SE!

Čovjek, kad odraste i postigne duhovno-moralnu zrelost, ako zaključi da su njegovi roditelji konfesionalni vjernici religije za koju je on spoznao da ona nije duhovno djelotvorna religija, da ne upućuje na „živog“ Boga, već na božiju mumiju, koju vjerska institucija (Crkva/Kler) čuva u bogomoljama, on može da se odrekne svog vjerskog porjekla, ali se nacionalnog porjekla ne može nikad odreći ako je rođen u naciji (ranije narodu) koji ima viševjekovnu tradiciju.

U svojim knjigama sam već davno pisao da je moja velika muka zbog toga što moram biti Srbin, jer sam rođen od roditelja Srba – uzgred rečeno koji su bili nepismeni, ali inteligentni – a ja se osjećam multikulturnim čovjekom.

Javno sam se odrekao pravoslavnog hrišćanstva, da bi SPC poštedio neprijatnosti, pošto sam kao dijete bio u njoj kršten, da me ona izopšti, slično kakao je ruska Crkva svojevremeno (1903.) izopštila Lava Tolstoja 

Moj duhovni rast i razvoj odvijao se prvo pod uticajem jugoslovenskih i najvećih svjetskih književnika te antičkih filozofa, a kasnije i najvećih umova Istoka i Zapada.

Moji učitelji su bili, spomenuću samo neke od naših: Njegoš, Ivo Andić, Meša Selimović, Mak Dizdar, a od stranih: Sokrat, posredstvom Platona, Aristotel, Pitagora, Protagora, Heraklit, Majstor Ekhart, Svedenborg, Beme, razumljivo Isus, Gnostici, Buda, Zaratustra, Mevlana Dželaludin Rumi, francuski prosvjetitelji i knjiženikci, njemački klasični filozofi i Marks (ekonomista sam) i književnici, posebno Gete, H. Hesea, T. Man, klasici ruske književnosti i filozofi (posebno Berđajev), te Servantes i Šekspir, Beket i Sioran, Bloh, a od sociologa: E. Dirkem, A. Kont, Maks Veber, od dubinskih psihologa: Frojd, Adler i Jung (trozvježe te nauke) i njihovi nasljednici Erih Nojman, Rajh, Sondi, Form, te američki filozofi Emerson i Toro.  

Uh...! uh ...! U listi pobrojanih mnogi moji učitelji ne bjehu pobrojani, ali ovo što navedoh  shvatite kao isječak iz cjeline u kojoj su i Konfucije, lao-ce, Cuang-ce, Šankara i njima slični.

Samo onaj ko ima iskustvo slično mom može pojmiti muke duhovnog nesklada u mladom Srbinu koji je još u periodu kasne adolescencije poželio da traži drugačiji životni put od uobičajenog i koji se počeo duhovno oblikovati pod uticajem navedenih duhovnih velikana Svijeta, iako je rođen u nepismenoj srpskoj porodici i koji je uz gusle zadojen kosovskim mitom kao prvim „duhovnim mlijekom“. Podugo se u meni zvuk guslala opirao da slušam muzičke instrumente i glasove za koje su partiture pisali Bah, Mocart, Betoven, Čajkovski, Korsakov, Hačaturjan, Šopen, Vivaldi, Verdi, Pučini, Bize, Rodrigo i njihovi im „drugovi blistateljni“.   

Jovan Dučićm je u pjesmi SAPUTNICI krasno izrekao muke onoga ko dođe na ideju da traži sopstveni put (od Tvorca nam jedino namijenjen) i neće da život proživi tumarajući utabanim putevima, na kojima je stalni antagonizam između onog što nam je namijenjeno (kao mogućnost) i onog što nam civilizacijsko-kulturna tradicija nameće:

„Sve za svojim putem, ja sam žudno hteo./ Sve za svojim putem! Ali zaman muke:/ Na raskršću svakom uvek sam se sreo/ S kažiprstom kobnim nevidljive ruke./ Htedoh u svom srcu da glas sebe čujem,/ A ja čuh u sluhu glas ko zna od kuda./ Htedoh da se otmem, da snevam, da snujem:/ Društvo nevidljivih pratilo me svuda .../ Ja gdje sam? Moje delo gde je?/ Koga sledim večno nesvesno i strasno?/ I u meni samom koliko je mene?/ Koliko? Sve ćuti. Ah to je užasno“.

Komentar na ovo što ste do sad pročitali mogao bih napisati u obimu knjige, ali za ovu priliku, skratiću.

Zato što sam za svojim putem htio, a stalno se sudarao „s kažiprstom kobnim nevidljive ruke“, bili su to okoštali pogledi sredine u kojoj mi je bilo sudbinski namijenjeno da odrastam i sazrijevam, a strasno sam htio u „svom srcu da glas sebe čujem“, bio sam upao u veoma mučno duhovno stanje koje tada sam sebi nisam znao objasniti.

Obraćao sam se za pomoć profesorima, sveštenicima pa i psihijatrima i iskusio sam ovo, što je Ivo Andrić (kasnije sam čitao) krasno opisao, a što sam ranije iskusio:

„Tražeći ono što mi treba, a što ni sam ne znam tačno šta je, išao sam od čoveka do čoveka, i video sam da svi zajedno imaju manje nego što imam ja koji ništa nemam, i da sam kod svakog ostavio ponešto od onog što nemam i što tražim“.

To što sam tražio, a kad sam tražio nisam ni znao šta je To, a kad sam našao, spoznao, sam: To je ono što je čovjeku od našeg Tvorca namijenjeno da mi u ovozemaljskom životu spoznamo i s tim se sjedinimo, te tako svoj život osmislimo.

Joga je to nazvala samadijem, Lao-ce TAO(om), Buda nirvanom, Zen-budisti satorijem, Jung, po uzoru na istočnu tradiciju, Sopstvom ili Arhetipom Boga u kolektivno nesvjesnom, uzgred rečeno, Jung je otkrio kolektivno nesvjesno i arhetipove u njemu kao duhovne korelate instinkata.

U potrazi za onim 'što mi treba, a što ni sam ne znadoh tačno šta je' dok ga ne pronađoh, trebaše mi više od 20 godina.

To duhovno postignuće se u istočnoj duhovnoj tradiciji, zasnovanoj na jogi – za koju Jung reče da je duhovno učenje koje se rijetko čuje jednom u hiljadu vjekova – zove se oslobođenje, samadhi, u hrišćanstvu spasenje, a za to je u duhovnoj tradiciji najpoznatiji termin prosvjetljenje.           

Jung, koji je prosvjetljenje dostigao kao naučnik na samosvojan način, uz pomoć metoda koji je sam eksperimentalno stvarao, to duhovno postignuć nazvao je samoostvarenjem ili samorealizacijom.

Upustvo kako da ljudi, koji to žele, krenu putem ka prosvjetljenju ili samoostvarenju, saopštio sam (1995. objavljeno sam 1999.) u knjizi NAŠA JOGA i PROSVJETLJENJE.

U toj knjizi uz Junga drugi od dva glavna vodiča, ili prikladnije suflera, ako sam ja glumac na sceni, je Njegoš.

Njegoš nam je Lučom mikrokozma ostavio idejni projekat za novu religiju – religiju prosvjetljenja, za koju će kasnije Jung dati naučnu metodogiju. Moj doprinos u tom trozvježđu duhovnog doprinosa čovječanstvu je u tome što sam iskustveno spoznao da je čovjek paradoksalno jedinstvo duha i tijela, i da ako hoće da se ucjelovi, prosvjetli ili samoostvari, u postupar rada na sebi samom mora učljučiti i duh i tijelo.

Postoje vrlo, vrlo rijetki ljudi kojima je moguće postići prosvjetljenje i bez uključivanja tijela u pomenuti postupak – Njegoš je bio jedan od tih rijetkih – ali većini osoba je nemoguće ostvariti duhovni razvoj i rast bez u taj postupak uklječenja i tijela.

Nama poznate religije imaju svoja pravila (kao post), kojima bi i da tjelesno podrže duhovni razvoj ali je to uglavnom nedovoljno, za što su sveštenici očigledan dokaz.

Predlažem da pogledate sadržaj mog sajta: www.durmitara.com  i bloga.

Ovaj tekst pišem jer sam zblanut predizbornom kampanjom koju vode i kako je vodi većina kandidata za predsjednika Srbije.

Većina kandidata mi aktivira osjećaj stida što sam Srbin, a posebno Vojislav Šešelj.

Na mom blogu u tekstu Povodom izbora novog pape Franje I objavio sam karton Vojislava Šešelja iz knjige publikovane 2003.: Čuvari Jugoslavije – suradnici Udbe u BiH. U Vojinom kartonu, iz 1979. godine, piše da sam ja bio osoba koju je Vojo trebalo da špijunira i razunljivo prikupi namještene, ako ne bude stvarnih dokaza, da ja spremam rušenje Titovog sistema i da uz Vojino svjedočenje o tome budem uhapšen i osuđen. Ovo mi je, pored ostalih, potvrdio 2011. godine i Mićo Potparić, koji je Voji izrekao presudu na 8 godina zatvora. Mićo mi je te godine rekao, a o čemu sam imao utisak i pri suretima na ulici, osjećao simpatije prema meni od početka 1969. godine, kada mi je sudio – kolektivno – kao članu redakcije studentskog lista Naši Dani, povodom zabrane jednog broja u kome je bio i moj tekst, nakon čega je redakcija bila raspuštena.

Vojo je u godini magistriranja (1979.) bio prozelitni titoista, a jedan od dokaza u tom smislu pribavio je i time što je dobrovoljno pristao da špijunira i u zatvor strpa mene, tada najžilavijeg disidenta u BiH.

Po objavljivanju knjige o saradnicima Udbe u BiH smijao sam se kao lud na brašno, kad sam vidio Dodatak Šešeljevom kartonu. Ako pogledate taj dodatak pročitaćete u njemu: „Brisan iz aktivne saradničke mreže Centra SDB Sarajevo jer se kompromitovao“.

Na blogu u tekstu Razjašnjenje da li je Šešelj radio za Udbu, možete pročitati kako sam Voju pročitao da je špijun SDB i nisam mu dozvolio da mi se približi. Kasnije ću saznati da me za SDB špijuniralo još desetak kolega s univerziteta (neki su mi kasnije to i rekli), ali Vojo je bio jedini kojeg sam kao špijuna „namirisao“ na vrijeme. Bilo je više prjedloga mnogih „provodadžija“ da me upoznaju s nekim mladim asistentom s Fakulteta političkih nauka i sve sam odbio. Ovdje ću skratiti priču. A onda jedna moja dobra prijateljica (znao sam da je saradnica SDB) počne me opsjedati s istim zahtjevom, upoznavanje s Vojislavom Šešeljem. Ona je koristila sve načine kad žensko hoće ili ima zadatak da muško na nešto privoli. Kad sam bio stjeran uza zid, da bi susret s Vojom izbjegao, posrednici sam rekao da sam saznao da se Vojo u jednoj kafani potukao i izvukao deblji kraj, a onda je pobjednicima tuče rekao da će oni vidjeti svoga boga jer on radi za SDB.

Posrednica je to negirala, a ja sam se izvukao na ove riječi: 'Nije me briga radi li Vojo za SDB ili ne, ali da ne ručam s njim imam dva razloga. Prvi je ako stvarno radi za SDB, neću zbog toga, a ako ne radi za SDB a laže, neću da se na ručku upoznam s lažovom'.

Kasnije niko mi nije predlagao da me upozna sa mladim asistentom, meni sličnim.

Nakon objavljivanja pomenute knjige o saradnicima Udbe u BiH, zaposlenik u SDB (penzioner) poželi da se vidimo. Divno smo eglenisali i on mi reče da je moja prijateljica SDB-u prenijela moje (lažne) riječi o Voji i da je on zbog toga suspendovan. A da je to tako bilo rekao sam mu da sam shvatio čim sam u Dodatku Vojinog kartona pročitao da ga se suspenduje jer se kompromitovao.

Sada Šešelj buče/riče, slično kao vo kad ga uvedu u teren za koridu, da on uz Vučića ulazi u drugi krug. Ako se sjetimo Kočićeve pripovjetke Jablan, Vojo za drugi krug sebe već vidi/predstavlja kao Jablana (narodnog vola), a Vučiću dodjeljuje ulogu Rudonje, kod Kočića, carskog bika, kojeg Jablan pobjeđuje, u odmjeravanju snage ukrštanjem rogova.

Ovaj tekst pišen pred nastup predizborne tišine (ponoć 30. 3. 2017.) i objaviću ga u dozvoljeno vrijeme.

Iako znam da su Srbi usnuli – našem buđenju, u nacionalnom smislu, posvetio sam knjigu: Srbi, oglednimo se!- opstati ili nestati? a koja je u „bunkeru“ – ne mogu ni pomisliti da toliko hrčemo pa da se dogodi da u drugom krugu za predsjednika Srbije se suoče „Klada“ i „Iver“.

I o Kladi i o Iveru/iverju možete pročitati na mom blogu: www.durmitara.blogspot.com  u tekstu O ŠEŠELJU KAO FENOMENU, kojim sam objavio po Vojinom povratku iz Haga. U tom tekstu sam, bez okolišenja – kako to čini moj imenjak Žarko Trebješanin, psiholog, čuvajući se da se „šešeljevcima“ ne zamjeri – saopštio dijagnozu Vojine psihičke bolesti. Za one koji neće čitati tekst na blogu, evo kratkog izvoda iz njega:

«Šešelj je, slično kako je to bilo i s Radovanom, hipnotisan sam sobom. Slično je bilo i sa Hitlerom i mnogim drugim megalomanima, koji su svoj narod i druge narode odvodili u katastrofe. Na primjer, Napoleon je u pohodu na Rusiju poveo oko 450.000 Francuza, a poražen se nazad vratio sa svega oko 5.000 ljudi.

Šešelj je megaloman. Šešeljeva megalomanija simtom je koji ukazuje da je on bolestan od paranoje, a, kao što je poznato, megalomanija je jedan od vidova ispoljavanja paranoje. Za nedovoljno informisane evo šta u Rečniku psihologije Žarka Trebješanina piše pod odrednicom paranoja: “Psihoza kod koje su dominantne fiksne ideje – ideje veličine, ideja posmatranja i ideja proganjanja. Uz čvrstu uverenost u sopstvene fiksne ideje, inteligencija kod paranoika je, inače, očuvana, te se otud bolest, ponekad, naziva i 'razumnim ludilom'“.

Šešelj izjavi da bez ideje Velike Srbije SRS ne bi imala razlog svog postojanja. Pored ostalog i ovo je očit dokaz da Šešelj pati od fiks ideje. Najveći prosvjetljenik Indije nakon Bude, Ošo govorio je: „Osoba koja samo memoriše istoriju to radi jer ne može da je asimiluje, ne može da je usvoji. Ako asimiliraš prošlost, oslobađaš se iste te prošlosti. Možeš da je upotrebljavaš, ali ona tebe ne može da iskorišćava. Ti poseduješ nju, ali ona ne poseduje tebe“. Opštepoznata je istina da su Srbi – za što su najkrivlji Nikola Pašić i Aleksandar Karađorđević – 1918. godine propustili priliku da formiraju srpsku državu u granicama koje se imenuju kao Velika Srbija. Sada, nakon suludog i bezrezultatnog ratovanja zarad očuvanja SFRJ, govoriti o Velikoj Srbiji znak je opsjednutosti fiks idejom. Šešelj je fanatično opsjednut idejom Velike Srbije. Poznato je da fanatici u nesvjesnom sumnjaju u ispravnost onoga za što se svjesno zalažu. Oni tako uspostavljaju kakvu-takvu ravnotežu u sebi samima. Bez galamljenja o ispravnosti njihovog svjesnog stava, sadržaji iz nesvjesnog bi im mogli preplavili svijest i tada bi se njihova psihoza (ogoljena) ispoljila kao očito ludilo. (Kraj izvoda iz teksta na blogu).

Nisam mogao ni pomisliti da ću ikad objaviti ovo što ćete čitati. A da opišem jedno svoje (jezivo) iskustvo, podstakao me Vojo, napadajući Sašu Jankovića zbog nesretnog slučaja od prije preko 20 godina koji se dogodio u Sašinom stanu.

Po formiranju nacionalnih stranaka u BiH i mog odbijanja da se prihvatim mjesta ministra, radi izravnavanja nacionalne kvote jedan moj kolega postane ministar. On, da mi se zahvali, iako tako nije rekao, pokloni mi tada naskuplji pištolj, CZ 99 (u šanžeru 15 metaka kalibra 9 mm). Jedan moj poznanik, inače ljubitelj pištolja i visoki rukovodilac u vojnoj industriji Pretis (Vogošća kod Sarajeva) svrati kod mene i veli da je došao da „izvizita“ pištolj koji sam dobio na poklon jer i on ima namjeru da ga kupi. Tada sam pisao neki tekst i trebalo je da ga do sutra završim, te sam poznaniku rekao da bi mi bilo draže da taj tip pištolja vidi kod nekog drugog, jer poznato je da se mnoge nesreće s oružjem događaju kad neko drugi „škrga“ s oružjem dok je vlasnik zauzet nečim drugim. On, M., privoli me da mu stavim pištolja na raspolaganje. Reknem mu: „M., nemoj slučajno da ostaviš metak u cijevi“. Kad je on okončao zagledanje pištolja upitam ga „M., da slučajno nisi ostavio metak u cijevi jer znam da je u svakom tvom pištolju uvijek je metak u cijevi“. On me prekori: „Profesore, ja sam oficir!“ Pošto sam trebao nastaviti pisati, nakon kratkog kurtoaznog razgovora, zamolim ga da ode. Za koji dan svrati mi ljubavnica, kojoj sam bio ljubavnik uz blagoslov njenog muža i nisam joj krio, već je i upoznala moju mladu djevoju. U razgovorima s ljubavnicom događalo se da ona pokaže ljubomoru prema mojoj djevojci, što sam nazivao zanovjetanjem ili čangrzavošću.

Ljubavnici još nisam bio rekao da sam dobio pištolj na poklon. (I kad mu nije metak u cijevi, pri aktiviranju obarača, on bi škljocnuo). Pri prvoj posjeti ljubavnice, nakon što je kolega vizitao pištolj, ona počne zanovjetati na temu moje djevojke, a ja, šale radi, otvorim ladicu, uzmem pištolj, uperim ga prema ljubavnici i reknem: „od sad ako budeš zanovjetala, ovo će ti slijediti“ i potegnem na okidač. Na moje zaprepaštenje pištolj opali ali srećom ljubavnicu metak ne pogodi. U dnevnoj sobi uz zidove su bile police s knjigama pa je bilo nemoguće utvrditi na koliko komada se kugla raspala, ali na plafonu je bilo 18 rupa. Ljubavnici kažem da je M. (poznavali su se) škrgao oko pištolja i da nisam znao da je u cijevi ostavio metak, a upozorio sam ga da se to ne desi i kasnije priupitao, na koje pitanje se on naljutio. Pozovem M. da dođe. Kažem mu šta se dogodilo a on ustvrdi da nije ostavio metak u cijevi već da je to moguće učinio neko drugi ili ja. A ja mu kažem „M., nakon što si ti gledao pištolj, niko ga nije dirnuo do ja sada“. On je samo tvrdio da nije ostavio metak u cijevi.

Vi sad probajte zamisliti da je metak pogodio moju ljubavnicu, kako bih ja dokazao da u tome nema moje krivice.

Bilo je to oko 2 godine prije rata u BiH. M. je svaki put u razgovoru sa mnom ili i sa ljubavnicom negirao da je ostavio metak u cijevi pištolja, a ostavio ga je.

Ovim ne pružam podršku Saši Jankoviću, kome Šešelj kao smrtni grijeh na dušu stavlja jedan nesretan slučaj, moguće sličan, ovom koji opisah, a koji se srećom nije završio tragično.

Moralno viđeno, Šešelj je grešan! Da je bilo lustracije nakon 2000., Šešelju bi bilo onemogućeno da se bavi bilo nikakvom političkom aktivnošću, zbog toga što je, karijere radi, bio prozelitni Titoista, a nakon što ga je za neku političku funkciju u Sarajevu pretekao B. Miljuš, Vojo – povrjerđen time – u Miljuševom magistarskom radu, za koji je Hamdija Pozderac bio mentor, našao je dijelove koji nisu originalni i tu počinje njegov sukob s Hamdijom. Hamdija je bio profesor FPN i tada jedan od najviših bh. političara. Voji je bilo krivo što Hamdija njega nije protežirao na mjesto koje je pripalo Miljušu pa je polemične prepirke oko Miljuševog magistarskog rada predstavljao kao svoj sukob sa sistemom, kome je do tada bio  poltron. Vojo se u zatvoru, vjerovatno, često sjećao stihova Duška Trifunovića: „Lijepo bješe glavni biti, dok me nisu pročitali“.

Mnogi Srbi još nisu „pročitali“ Šešelja. To su oni koji su mu slični.  

Vojislav Šešelj nije bio stvarni disident u Titovom režimu, slično kao što nije bio nikad ni srpski patriota, ali on je vješt da one Srbe koji su u kandžama kosovskog mita voda za nos, slično kao ciganin dresiranu mečku po vašaru.

Navešću izvod iz teksta Razjašnjenje da li je Šešelj radio za Udbu objavljen na mom blogu 24. 4. 2016.:

«Vojislav Šešelj je bio i ostao neprijatelj Srba, ali to ne shvata ni on, ni oni koji ga podržavaju, ali shvataju oni koji su spoljni neprijatelji Srba. Koji Voju koriste kao “krticu”. Već sam pisao da je Josip Bojkovac, ministar unutrašnjih poslova u Tuđmanovo doba, kasnije na pitanje voditelja HTV, što je devedeset i neke naredio da se Šešelja pusti, nakon što je u Slavojiji bio uhićen, odgovorio da je to učinio da bi Hrvatska u Beogradu imala Srbina koji radi za hrvatske interese tako kao to ne bi mogao činiti nijedan Hrvat.»

Približava se ponoć i nemam vremena tekst pročitati ni radi korekture pa molim za izvinjenje zbog vjerovatnih i stilskih i štamparskih greški!

30. mart 2017.: 23, 35