Žarko Karišik Durmitara: Otvoreno pismo tužiocima i sudijama Haškog tribunala u procesu Radovanu Karadžiću, njegovim pravnim savjetnicima i Radovanu, podsjećanja radi

Ako slučajno strefite na ovaj blog evo informacije o mom sajtu:

www.durmitara.com i e-mail adresa: durmitara@yahoo.com

OTVORENO PISMO TUŽIOCIMA I SUDIJAMA HAŠKOG TRIBUNALA KOJI SUDE RADOVANU KARADŽIĆU, A UZGRED I NJEMU

(Da biste povećali, zumirali tekst, to možete učiniti tako da držite pritusnut taster Ctrl i istovremeno kuckate na tipku + dok ne dobijete odgovarajuću veličinu teksta. Za smanjenje, ponovo držite pritisnut taster Ctrl i kuckajte na tipku minus, koja je za crtice, desno od tipke za tačku)

Gospodo,

Autor sam knjižice Obrati se, dušo izgubljena! – otvoreno pismo Radovanu Karadžiću, koju sam kao autor-izdavač objavio u prvom (latiničnom) izdanju 2000. i u drugom (ćiriličnom) 2001. godine. Dva primjerka te knjižice (u latiničnom izdanju) dostavio sam predstavniku Tribunala u Sarajevu 2001. godine, koliko se sjećam on se prezivao Hodžić, uz molbu da tu knjižicu dostavi, jedan primjerak tužiocu Tribunala, a drugi biblioteci Tribunala. Ako je knjižica stigla do Tribunala, bilo je normalno da dobijem informaciju o tome, ali to nije uslijedilo, pa vi, gospodo, ako knjižicu niste primili, na osnovu ovoga procjenjujte kako rade službenici koje plaćate da svoj posao obavljaju profesionalno.

Da ste tu knjižicu imali priliku pročitati, vi kojima je ovo otvoreno pismo naslovljeno, sasvim drugačije biste vodili krivični postupak protiv Radovana Karadžića, zahvaljujući saznanjima koja biste iz te knjižice stekli i na koja biste njome bili upućeni – uz očekivanje da radite po profesionalnoj i ličnoj savjesti i ako pretpostavimo da tu savjest imate – pokazujući potom svjetskoj javnosti da ste kompetentni za dužnost koja vam je povjerena, a ne da pokazujete, kako sada činite, da ste za ono što treba da obavite osobe nedorasle za svoje uloge.

Da biste shvatili da ste nedorasli svom zadatku poučiću vas ovom pričom. Bila jedna kuća (na Balkanu) udaljena od seoske škole i otac svog sina, koji je već kao mali čuvao ovce, pošalje u školu tek kada je on dovoljno porastao da može prelaziti razdaljinu od kuće do škole i nazad. Kad ga je učitelj poučavao računu među djecom, od kojih je dječak bio oko duplo stariji, da bi mu pomogao pri ovladavanju osnovnim računskim radnjama, navede mu primjer koji bi dječaku trebalo da je razumljiv, pa mu veli: imaš u toru 20 ovaca, 10 ovaca je preskočilo preko ograde, koliko je ovaca ostalo u toru? Dječak odgovori, kao iz topa: nijedna. Učitelj pitanje ponovi strpljivo, a dječak se uzjoguni pa veli: učitelju, znam da mi račun ide teško, ali ti pojma nemaš o ovcama. Ako je u toru i stotinu ovaca, pa ako samo jedna preskoči ogradu, u toru neće ostati nijedna.

Gospodo, vi ste slični seoskom učitelju iz ove priče. Vi, slično kao on račun, znate zakonske paragrafe i pravne zavrzlame, ali vi pojma nemate o tome zbog čega se Radovan Karadžić, ili bilo ko drugi, njemu sličan, ponašao tako kako je to činio, nakon što su u njemu, ovako i onako – egzogenim i endogenim faktorima – aktivirani kompleksi, a njegovo ponašanje potom usmjeravano u onom pravcu kako su to egzogeni faktori unaprijed zamislili radi ostvarenja svojih ciljeva.

Vi pred sobom imate čovjeka koji je, prije ulaska u politiku, bio psihijatar. Kome je poznavanje i liječenje oboljele ljudske psihe bila profesija i koju je, kako su njegove kolege izjavljivale, on uspješno obavljao, a koji se meni – njegovom dugogodišnjem drugaru, nakon što je ušao u politiku, kada su ga preplavili lični i nacionalni kompleksi, podstaknuti određenim obećanjima od strane obavještajaca koji su bili mnogo veći stručnjaci za psihu od Psihijatra – doimao kao osoba s kojom u psihološkom smislu nije sve kako bi to trebalo biti, posebno s obzirom na novu poziciju s koje je on mogao činiti jak uticaj na, novonastalim okolnostima, zbunjene, skoro sasvim samoizgubljene ljude. Na Srbe u BiH na jedan način, a na pripadnike druge dvije nacije, Muslimane i Hrvate, drugačije.

Naučno su tek početkom XX vijeka P. D. Uspenski i K. G. Jung podrobno objasnili segmente ljudske psihe i postojanje više psihičkih funkcija, među kojima su osjećajnu (emocionalnu) označili kao primarniju i po redosljedu stariju od intelektualne. A poseban doprinos boljem poimanju emotivne funkcije dao je Daniel Goleman, objavljivanjem 1995. godine knjige Emotional Intelligence, Bantam Books. (Emocionalna inteligencija, Geopolitika, Beograd, 2001.)

(Moj stil pisanja je da u fusnotama navodim dodatna objašnjenja i činjenice. Zato predlažem da fusnote čitate, jer bez njih osnovni tekst je nepotpun. Kad kliknete na broj fsunote pojaviće vam se na ekranu njen sadržaj. Kad čitanje fusnote završite, kliknite na njen broj i pojaviće vam se osnovni tekst).

Molim vas da imate u vidu da ne smatram kako Radovan Karadžić, po ulasku u politiku, nije bio normalan, viđeno to u uobičajenom smislu te riječi. Takva kvalifikacija se ni danas ne bi, na primjer, mogla dati ni za Hitlera. Međutim, osjećajna funkcija je rezervoar potisnutih nesvjesnih sadržaja i kompleksa, koje ima svaki čovjek, kao i ono što je Niče nazvao voljom za moć. Kada se kod nekog pojedinca, najčešće određenim okolnostima podstaknuto, udruži ispoljavanje njegovih glavnih kompleksa sa voljom za moć,[1] taj će rado odabrati politički poligon za manifestaciju svojih dugo prikrivanih kompleksa, pa i kompeksa niže vrijednosti i svoje aktivnosti će, da se Vlasi ne dosjete, zaogrnuti u nacionalne, klasne, vjerske itd. apstraktne ciljeve. Takvi ljudi su, kao bogom dani, da kroz svoje aktivnosti realizuju ciljeve vladara iz sjenke (tajnih društava i obavještajnih službi). Da tako rade, neki od njih su toga svjesni od početka i revnosno obavljaju dodjeljenu im ulogu radi benefita, koje tim povodom dobijaju, a neki nisu ni svjesni da su samo marionete u onome što čine kao svoje aktivnosti, u čemu ih podržavaju tobože dobronamjerni.

Moj utisak je da je Radovan najprije pripadao ovdje pomenutoj drugoj grupi, dok je bio u službi rušenja jednopartijskog i socijalističkog sistema, ali kada se, kasnije, aktivnostima kojima nije bio dorastao, uvalio u živo blato, tada, šta god da je činio tonuo je samo dublje i dublje.

Radovan, nakon ulaska u politiku, više nije bio u stanju kontrolisati Pandorinu kutiju u sebi i uz to postao je bezosjećajan za realnost, što se događa svakom neurotičaru kada njegov super-ego (Frojd) više nije u stanju da ima kontrolu nad kompleksima koje je ranije uspjevao zadržavati u podsvjesnom. Jedan od dokaza da je ovo moje zapažanje bilo tačno, može se naći u knjizi Biljane Plavšić Svjedočim, u kojoj ona opisuje neke Radovanove postupke na početku rata i kasnije, koji su joj se doimali kao nenormalni. U Otvorenom pismu Radovanu dao sam mu prekore i savjete na osnovu svojih utisaka o njegovim postupcima, a Plavšićeva, koju je Radovan muški nasamario, o njemu piše na osnovu viđenja Radovanovih postupaka izbliza. S Radovanom sam se vidio, po mom zahtjevu, jednom na početku rata i tada smo razgovarali. Drugi put sam ga vidio slučajno (1994. g.) nekom prigodom. Oba puta moj utisak o njegovom psihičkom stanju bio je isti – da on nije u mogućnosti pojmiti realnost oko sebe, zbog toga što nema samosvjesnost realnosti u sebi. Kasnije, čitajući knjigu Svjedočim Biljane Plavšić, saznam da nisam bio jedini koji je imao utisak Radovanove svojevrsne nenormalnosti. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, saznavši da se priprema iseljavanje Srba iz Sarajeva i okoline, dođem iz izbjeglištva na Pale da o tome, kako sam rekao njegovoj sekretarici, razgovaram s Radovanom i pokušam ga urazumiti da se to ne čini, ali on me nije htio primiti na razgovor. Da ništa drugo, onda, nakon potpisanog mirovnog sporazuma, po kome je BiH jedinstvena država s dva entiteta, iseljavanje oko 130.000 sarajevskih Srba sa njihovih vjekovnih ognjišta, dokaz je da je Radovan Karadžić bio emotivno nenormalan, a očito je da je takav i sada, i da ga ta nenormalnost sprječavala da bar sada racionalno promišlja. On sada, umjesto da se pokaje i prizna kako je tokom rata bio samo marioneta raznih i svakojakih interesa, kojima je bio cilj da se ovdje dogodi baš ovo što se dogodilo, on proba da opravda svoje ponašanje kao razumno i bezgrešno, a da su za sve što se u BiH događalo bili krivi Muslimani, jer oni su bili odlučili da se iz jedinstvene države izdvoje i po cijenu rata, što je tačno. Da oni tako postupe na to su bili navedeni i od onih instruktora, koji su već bili Radovanovi mentori, i od drugih, kojima je bio cilj reislamiziranje bh. muslimana i time kod Srba aktiviranje kosovskog mita, te sijanje ovdje, u predvorju Evrope, sjemena najradikalnijih islamskih sekti. Da bi to sjeme palo na plodno tlo i potom isklijalo, pa izraslo u biljku koja se širi kao korov, prvo je trebalo obaviti pripremu tla, a što se ratom najuspješnije postiže, posebno ako to još podrži i Vatikan.

Gospodo, ako niste upoznati sa slučajem gospođe Emilije Lombardi, koja je krajem XIX vijeka u Švajcarskoj, u stanju emotivne pomračenosti zaklala četvoro svoje djece, nakon čega je pokušala samoubistvo, upoznajte se sa završnom riječi njenog advokata u krivičnom postupku protiv nje, u kojoj je prvi put zatraženo liječenje optuženog umjesto zatvora. To će vam pomoći da shvatite zašto vam se javljam ovim otvorenim pismom i upozoravam vas da u postupku protiv Radovana Karadžića ne počinite grešku, kojom će, ako je učinite, biti osramoćena svjetska pravna struka.

Adrijen Lašnal, advokat gospođe Lombardi, svojom dubinskopsihološkom analizom postupka gospođe Lombardi, sudijama u postupku protiv nje pomogao je da donesu pravilnu presudu, tvrdeći da je u djelu gosp. Lombardi patološki problem stariji i bitniji od pravnog pitanja. Zahvaljujući tome ona je upućena na obavezno liječenje i iz bolnice za duševno bolesne otpuštena je nakon sedmogodišnjeg liječenja.[2] U ovom mom pismu vama, moja namjera je ista, kakva je bila i advokata Lašnala, samo što je u ovom slučaju u pitanju čast svjetskog pravosuđa.

Lašnal reče sudijama: „Nasuprot utisku koji samo delo na prvi mah izaziva, ovo ipak nije nikako voljni zločinac, surovo i odvratno biće koje bi imalo biti predmet gnušanja i strogosti suda, već jedna nesrećnica, satrvena naužasnijom bolešću koja joj, uz sačuvani razum, uništava moralnu snagu i koja održava razboritost a unakažava volju i uništava upravljanje samom sobom“.

Imajte u vidu da je ovo što ćete čitati kao izvode iz knjižice Obrati se, dušo izgubljena! – otvoreno pismo Radovanu Karadžiću objavljeno 2000. godine, a pisao sam godinu-dvije ranije.

«Mogu pretpostaviti da će kod tebe već naslov ovog pisma stvoriti animozitet za njegov sadržaj, ali, Radovane, meni je, nakon na sebi samom izvedenog procesa samospoznaje, jedino stalo da pomognem drugima da postignu slično stanje duha. No, da bi tebi sada iko pomogao, a pomoć ti je očito potrebna, i zato ti je na ovaj način i nudim, ti moraš prihvatiti da otrpiš bol koji je potrebno podnijeti da bi se stiglo do stanja ozdravljenja.

Ti si, Radovane, vrlo specifičan bolesnik, a za izlječenje je osnovni uslov da shvatiš da si bolestan. Rečeno riječima Bore Stankovića, ti si bolestan od sebe samog. Bolestan si od neuravnoteženosti između svjesnih i nesvjesnih dijelova svoje psihe. Tvoj problem je danas odlika najvećeg broja ljudi, ali je on kod tebe, s obzirom na tvoje političko angažovanje, postao tragično vidljiv, ali, budimo bez zabluda, nije to bilo nimalo slučajno.[3]

Ti si od svoje umne zasljepljenosti i harizmatičke pojave, uspio da o sebi stvoriš mistifikovan lik spasioca. Za to ti je veliku uslugu učinio Alija Izetbegović, a ti mu zahvalno uzvratio protuuslugom, jer bez vašeg međusobnog odnosa, onakvog kakav je on bio, nijedan od dva naroda ne bi se mogao onako totalno zbuniti i potom zaluditi. Ali potrebno je pomoći narodu, i srpskom, i bošnjačkom, da napokon progledaju i da uvide da ste vi bili samo ekstremni zanesenjaci opčinjeni sličnim, a oprečnim idejama – svaki od svojih sveštenika podržan – što je Zapad vješto iskoristio: da praktično realizacija tih ideja bude pogubna po oba naroda; čak u budućnosti i mnogo više od ovog što je to sada vidljivo.

Iako je za rat na ovim prostorima bilo mali milion razloga, psihički faktor je bio presudan da se rat dogodi. Ukratko, svjesni dio psihe, svijest, pritiješnjena sadržajima podsvjesnog, koji su se godinama tokom odumiranja komunističkog sistema komešali, a u određenom momentu podstaknuti nacionalističkom politikom, jače se pobunili i tražili da ih svijest prihvati, i ova je, prihvatajući ih, bila raznesena centrifugalnim silama; bila se otrgla od samouređujućeg i centripetalnog središta, koje je u nesvjesnim dijelovima psihe. Jung takvu pojavu naziva napuhavanjem svijesti, koje se po njegovom mišljenju “može ublažiti samo najstrahovitijim društvenim katastrofama. Napuhana svijest uvijek je egocentrična i svjesna samo vlastite prisutnosti. Ona nije sposobna učiti iz prošlosti, poimati savremena događanja i donositi ispravne zaključke o budućnosti. Hipnotisana je samom sobom i s njom se ne može govoriti. Stoga je osuđena na katastrofe koje će je, ako je potrebno, usmrtiti. Na paradoksalan način napuhnuće je onesvješćenje svijesti”. (Treba li pametnom još išta reći o tome zašto nam se desio rat?). Iz činjenice onesvješćene svijesti, Radovane, i kod vođa i kod naroda, proističu svi naši osnovni problemi. Ali kako da to bude shvaćeno, kada je svijest onesvješćena? Jedino osvješćenjem svijesti, i zato ti pišem ovo otvoreno pismo, svjestan da oni umni slijepci koji su bez moralnog integriteta neće moći shvatiti zašto sam ga pisao. Umno sljepilo je strašno, ono je poprimilo razmjere epidemije, a potpirujući ga, ti si pridobio naklonost mase, ljudske gomile, ali od te boljke duše moramo se liječiti, a svakom, ko se tog mučnog procesa bude dotakao, ne gine mu i muka, i trenutna bruka – anateme. (…)

Radovane, nema većih ljudskih postignuća već: prvo, samospoznati sebe, a iz ovog, u njegovom najvišem nivou, proizilazi i drugo – voljeti ljude, biti za njih empatičan, ali bez ikakvog svjesnog nastojanja da se takav bude, već se jednostavno prepustiti stanju kad nas ljubav za druge ljude preplavljuje, ali ne za neke apstraktne, već i za naše prve susjede, bez obzira ko su i šta su oni, najsličnije nekako kao što je slučaj sa zaljubljenom osobom. Ovo se Radovane, kao normalno stanje duha postiže kad se čovjek oboži. Tada se u nama generiše ljubav za druge ljude, slično kao što tebe (nesvjesno) razdire mržnja prema njima. Energetski rezervoar u nama, i za ljubav, i za mržnju je jedinstven, jedan te isti, samo je pitanje koja je slavina skroz odvijena. Ako je otvor za ljubav potpuno propustan, tada nema šta da dospije u kanal kojim bi oticala mržnja. Ovo saopštavam na osnovu iskustva, a u vrijeme najvećeg ludila od međunacionalne mržnje zapisao sam da svoju ljubav za ljude drugih vjera i nacija moram da sramno skrivam samo zato da mi zaludo, bez ikakvog efekta, ne bi odletila glava, ali da znam da će doći vrijeme kada će mržnju biti sramota pokazivati i onima koji će je još i tada osjećati. (…)

Crni Radovane, žedno tumarajući za vlašću, pošto si je tražio u prostorima ljudskih obmana, iluzija i laži, ti si nabasao na sveštenike, koji su se tu zatekli kao na svom terenu, kao na gruntu 1/1. Ugledavši se, odmah ste shvatili, i to je jedino što ste bili u stanju da shvatite, da ćete svoje ciljeve – nakon rastakanja komunističke ideologije: ponovnog duhovnog zamlaćivanja naroda i njegovog materijalnog poharavanja, sa svrhom vašeg ličnog i grupnog koristoljublja – postići udruženo jednostavnije nego što bi vam to bilo izvodljivo pojedinačno. U tu svrhu ste otpočeli da oponašate, trapavo i karikaturalno, one na koje ste projektovali svoju mržnju, dok ste tim, čovjeka nedostojnim osjećanjem, opijali narod, tako kao da je ono neko božansko piće. (…)

Svrha i ovog pisma je da se periodu mržnje podspješi kraj i podrži vrijeme preokreta. Može li u ovom času i na ovim prostorima od ovog biti uzvišenijeg, čovjeka dostojnijeg cilja? Ne može! Ako misliš da nemam pravo, imenuj u svom odgovoru šta bi to drugo bilo? A zarad preokreta, nastaviću s Jungovim sjajnim zapažanjem u vezi problema onesvješćenja svijesti, jer dok problem ne shvatimo, nemoguće će nam biti – prevazići ga.

“Kada je sudbina priredila Evropi najgnusniji rat (Jung misli na Prvi svjetski rat) koji je trajao četiri godine, rat koji niko nije želio, gotovo se niko nije pitao ko je zapravo prouzrokovao taj rat i njegov nastavak. Niko nije priznavao samome sebi da je Evropljanin bio opsjednut nečim što ga je lišilo svakog slobodnog odlučivanja. To opsjednuto i nesvjesno stanje trajaće podjednako i dalje, sve dok Evropljanin ne ’zadrhti od svoje sličnosti Bogu’. Taj preobražaj može otpočeti samo u pojedincu; jer mnoštvo, gomila su slijepe životinje, što je dobro poznato. Stoga mi se čini važnim da bar pojedinci, ili određeni pojedinci, počnu uviđati kako ima psihičkih sadržaja koji ne pripadaju samo svijesti već su u nama stariji i dublji, a svijesti su prethodili. Te sadržaje je do izvjesne mjere moguće sviješću dokučiti i tako postići odgovarajuće, preporađajuće ucjelovljenje psihe i ujedno osvješćenje svijesti. Taj postupak treba izvršiti uvijek kada se želi izbjeći prijetećem napuhnuću svijesti".

Tebi je poznato da se tridesetak godina bavim jogom. Njome, uz Jungovo djelo, pošlo mi je za rukom da postupak koji bi se mogao imenovati i kao osvješćenje svijesti, i koji se klasično zove samospoznaja, na sebi sprovedem do zadivljujućeg nivoa, a i da uobličim pouku za druge, relativno jednostavno razumljivu, konstruišući duhovnotjelesni metodu koji sam nazvao naša joga. (Ovo naša, znači hatha joga razastrta na našu duhovnu podlogu).

Iako si neuropsihijatar, ti, uprkos svog stručnog znanja i flertovanja s religijom, do sada nisi znao kako da izađeš na kraj sam sa sobom. Odnosno, uzeo si da izigravaš ulogu narodnog spasioca prije nego što si sebe samog spasio od sebe – onakvog kakav si uistinu. Ta činjenica mi daje osnova da ti preporučim duhovnotjelesni metod naše joge, koji bi ti mogao biti od pomoći da sada spasiš sebe od sebe, pošto se taj metod, pored hatha joge, temelji i na nauci Karla Gustava Junga, nadam se tebi, bar intelektualno, unekoliko poznatoj. (Neobrazovan čitalac ovog pisma ovaj prijedlog neće moći ni pojmiti, iako je sva umna dubina ovog pisma upravo u ovome, a nadam se da ćeš ti bar naslutiti o čemu je riječ. Uslijediće pojašnjenje ovog prijedloga, i za tebe, i za slučajnog, a dobrodošlog, čitaoca ovog pisma).

Sasvim sam svjestan da ću ovim ispasti neskroman, a za neke i blesav, pa čak i sasvim lud, jer se, bez ikakve svjetovne moći, čak devetu godinu i bez zaposlenja, najsličnije, spolja viđeno, kao neka školovana bena koja je prolupala, a teško je pred umno zaslijepljenima i poreći da tako nije, čim se izlažem mogućem riziku – jer oni će reći, ovo pametan niko ne bi učinio – što se na ovako duhovno superioran način stavljam sam naspram tebe Radovane, te i još mnogih, svjetovno viđeno, silnih i moćnih, koji iza sebe u umnom toru držite podosta naroda i za svoju odbranu od bilo kakve kritike računate na manipulacije s njegovom zaslijepljenošću. Tim ljudima, koje bolno žalim zbog njihove zavedenosti, poručujem Senekinim riječima: “Imajte na umu da ništa osim duha ne zaslužuje divljenje; i ako je on velik, ništa se ne može suprotstaviti njegovoj veličini”. Razumljivo, viđeno to na dugi rok. Duh je na najnižem nivou kod onoga ko pati od napuhnuća ili onesvješćenja svijesti. Svaki čovjek se rađa s potencijalnim mogućnostima da se vine do jednog višeg nivoa duha, ali ipak najveći broj ljudi život proživi ne dokučivši ga; ostajući u svojim, čak svim, životnim aktivnostima na nivou svijesti, intelekta, a svijest, razum ili um je samo jedan segment (carstva) duha.

Konstatujući ovo ne iskazujem ništa što već nije poznato, ali jedno je o nečemu imati intelektualno znanje, a sasvim je nešto drugo o toj božanstvenoj mogućnosti ljudskog duha imati i odgovarajuće iskustvo. E, to iskustvo, koje teško i mučno postigoh, što je Isus nazvao ponovnim rođenjem a Jung vitalnim i iz osnove preobražajnim zbivanjem, daje mi mogućnost da vidim i ono za šta si ti, Radovane, sada potpuno slijep. Šta je to, nije jednostavno predstaviti onome ko je bez odgovarajućeg iskustva, a pokušaću predočiti ti to uz pomoć Njegoševa duha, na čiju dušu, “veličanstvom neba raznesenu”, si ti, svojim postupcima, kod muslimanske populacije bacio grdnu sjenku, a nadam se da će moje djelo doprinijeti tome da ona bar malo bude uklonjena.

“Čovjek izgnat za vrata čudestvah, /on sam sobom čudo sočinjava; ... Njegova će duševna tablica / s obje strane biti načertana / s dva sasvijem protivna zakona: / na jednu će zakon pravde blage / bit u svete načertan linije, / na drugu će prevlasnika njina / zla svakoga crnjat se zakoni – / adski spomen veze sa Satanom”

Vidiš kako veliki umovi govore isto o istome, samo različito to izriču. Prije Junga, ono što je vrlo blisko njegovom pojmu napuhnute svijesti, Njegoš je imenovao drugom, tamnom stranom Božanskog zakona u nama. Prema tom zakonu svaki čovjek je potencijalno i Anđeo, i Đavo, jer u nama su obje mogućnosti, ali tu je i naša svijest, koja uz duhovnu tradiciju i kulturu, treba da nam pomogne da odaberemo i u sebi podstičemo ljudsku mogućnost, umjesto satanske. Kako nastavlja Njegoš:

“Moć će čovjek ova dva zakona, / kad posveti misli mojoj (Božjoj) pravdi, / bez nikakve muke različiti; / ali adsko prokletije duha / čovjeka će češće pljenivati. / Ova borba pravde i nepravde, ... biće ona sa svijem užasom / pečatana na dušu čovjeku”.

Ono ranije pominjano spašavanje sebe od sebe samog, znači sticanje umijeća samospoznaje, kada čovjek spoznaje i đavoljsku stranu sebe samog, ali i nauči da je prevazilazi u korist svoje božanske strane. Sve civilizacije svijeta i sva kultura u njima dostizana, svodila se na to da čovjeka uputi kako da on u svom životu postigne, kao svoje normalno stanje, ispoljavanje svijetle strane svog bića. Kad je to čovjeku polazilo za rukom, tada su u kulturno-civilizacijskim tokovima bilježeni najveći mogući uzleti, a događali su se padovi, kad je bivalo obrnuto.

Napuhnute, onesvješćene svijesti, Radovane, često i prečesto su dovodile do društvenih katastrofa, i u jednom danu bile u stanju da unište višedecenijska postignuća. Koji i kakav cilj može opravdati zasljepljenost, a bilo je nje unekoliko na svakoj strani, da se, npr., običnim, miroljubivim ljudima, koji su se godinama mučili da sastave kraj s krajem, samo zato što su negdje nacionalna manjina, zapali kuća a njih se protjera u nigdje ili ih se jače pobije a nejač pusti da tamo negdje preko brda traži sebi kakvog-takvog spasa. Kakvog li, Pjesniče, varvarsko-zločinačkog užasa?! Zbog tih i takvih užasa, što ih drugima priređuju svojom onesvješćenom sviješću zasljepljeni, Njegoš zapisa:

“Božestvenu moju dušu nježnu / zaboljeće sudba čovječeska: / ja ću slovo moje vozljubljeno / u plot ljudsku poslje oblačiti, / poslati ga da izbavi ljude / i zakonom svete moje pravde / pomračene osv'jetli umove”.

Radovane, tvoj um je pomračen, kako god da se pogleda, a s Njegoševe visine, odnosno s nivoa prosvetljenika viđeno, to što se u tvojoj psihi može nazrijeti – užasno je do neizrecivosti.

Jedno od božijih slova vozljubljenih sada je i knjiga Naša joga i prosvetljenje u kojoj izlažem osavremenjen metod samospoznaje, u koji proces se ravnopravno uključuju i duh i tijelo. Tu metodološki naučno minuciozno, a relativno lako razumljivo i stilski pitko, poučavam ovovremenog čovjeka kako da on sam, uz uporan individualan rad, dosegne prirodno nam svima namijenjeni nivo duha na skali do visine koja se zove: ucjelovljenje bića ili prosvetljenje, i ujedno tako osmisli svoj život. Prema cilju, to se svodi na ono isto na što su upućivala sva originalna vjerska učenja, odnosno čemu su poučavali svi Prosvetljenici, a sada to u metodu naše (evropske) joge iskombinovano tako da je čovjeku našeg doba razumljivo i metodološki mu prihvatljivo.

Taj metod tebi može pomoći da se prvo oslobodiš zaslijepljenosti koja je posljedica onog što Jung naziva prenaduvavanje svijesti, a za laike je razumljiviji termin hipertrofirani ego, pa kada dođeš na nivo, da tako kažem, prosječnog čovjeka, ali opterećenog velikim grijehom, tada ćeš grijeh doživjeti kao teret na duši, pa ćeš zbog toga osjetiti užasnu provaliju u sebi (a tada će ti se samoubistvo javiti kao jedini izlaz iz pakla). Međutim, taj užas duše, to suočenje sa sobom samim, raskršće je na koje prvo moraš doći, i s kojeg potom trebaš krenuti putem pokajanja, koji put te, ukoliko ga budeš dosljedno slijedio, jednom može dovesti do koliko-toliko normalnog stanja psihe. (…)

Gospodine Radovane, nekada, dok ti bješe samo neuropsihijatar, volio sam, pa bilo to i uzgred, da s tobom razgovaram o onome što je bilo u domenu tvoje struke, o ljudskoj psihi i njenim raznim stanjima. Moguće da sam ti zbog toga često bio i dosadan, a sigurno je da si me držao za sebi nedorasla sagovornika. Mene sada vrlo čudi i čak sablažnjava tvoje aktuelno ponašanje, skrivanje negdje u ilegali, posebno s obzirom na to da se zna kako na kraju završavaju oni koji tako postupaju.

Ima koju godinu kako očekujem ili priželjkujem da te neko drugi javno upita: Radovane, šta to čniš? Ako tebe nije stid od takvog ponašanja, pomisliš li ikada, od kuda ti pravo da takvim postupanjem dodatno sramotiš narod, koji si donedavno, kao njegov istorijski vođa, predvodio? Radovane, ti imaš diplomu stručnjaka za psihu, pa se zato začuđeno pitam: gdje ti je znanje koje si kao psihijatar morao imati? Pokušaj objektivno i neutralno osmotriti koliko je psihički nenormalno, neuračunljivo to što činiš.

Gospodine Radovane, prošlo je vrijeme, ako je ikada i postojalo, dokazivanja da smo u pravu na takav način kako to ti činiš. Zato ti predlažem ako misliš da nisi kriv, da pravno to pokušaš dokazati i poreći ono za šta te sada tvoji mentori optužuju. Samo za primjer, u tvom Drobnjaku (na Žabljaku) mene su zbog jedne knjige, Moralna zora rudi nad Durmitorom, izveli pred sud, a to s radošću dočekah, iako znadoh da ću nevin biti osuđen, što se, u prvostepenom postupku, i dogodi. Ali taj proces mi zgodno omogući da narednim izdanjem knjige javno razobličim moralnu monstruoznost i klana protiv kog sam svojim tekstovima ustao, ali i suda koji me sudio. Na šta bi ličilo, kada dobih poziv od suda, da sam nekuda strugnuo. Šta bi time pokazao? Osim priznao da nisam dovoljno ozbiljan. Da je Novi svjetski poredak potpirio rat pri raspadu SFRJ, u to nema nikakve sumnje. Zato trebaš otići u Hag i to argumentovano razotkriti. Ali, iako je on rat potpalio, političke i vojne vrhuške bivše SFRJ krive su što mu je to na onakav način bilo dopušteno. A za rat u BiH najkrivlji ste vi, lideri nacionalnih stranaka, koji ste bili u koaliciji pa se posvađali, te svojom svađom ratni sukob prizvali.

Konfucije reče: “Čovjek koji napravi grešku i ne ispravi je, čini drugu grešku”.

Očito je Radovane da ti nisi shvatio da si počinio veliku i strašnu grešku, kad si uzeo na sebe da ti budeš osoba – drugi su procijenili vrlo pogodna za njihove namjere – preko koje, a uz pomoć vojske, će se Srbi u BiH navući u bratoubilački rat? Posljednjem ratu u BiH mogu se dodati još mnogi atributi, ali on je bio prvenstveno bratoubilački rat. Kaini su uzeli oružje, a Avelji su bježali kud koji ili izučavali vještinu mimikrije. (...)

Jung je oduševljeno u vezi joge Zapadu prenio mišljenje “da se takvo učenje rijetko čuje jednom u hiljadu vjekova”. (Trenutno kod neukog svijeta stvoreno je podozrenje i prema riječi joga, ali metod naše joge je duhovni lijek za pokoljenja).

Ovim mi je jedina namjera Radovane da ti pomognem da svoju grešku shvatiš i prihvatiš. Ti se predstavljaš i za velikog pravoslavca, što je neviđena lakrdija, koju eto na svoju sramotu, može da prihvati institucija Crkve kojoj pripadaš, samo zato što ona već odavno nema nikakve veze s Isusovim učenjem. Čudi me da te sada tvoji savjetodavci, sveštenici, ne podsjete na veliki Isusov dar Svijetu: pokajanje; u njegovom učenju originalan doprinos u odnosu na sve što je do tada bilo poznato u oblasti ezoterijskih nauka. Evo učiniću to uz Njegoševu pomoć:

“Obrati se, dušo izgubljena! / Prolij tople suze pokajanja / pred opštijem tvorcem milosnijem; / poznaj ime svemoguće što je / i značenje tvoje prema njega; / ižen' tamu iz slijepa uma / i zlu zavist iz pakosne duše! / Blagi tvorac mnogomilostiv je, / oprostiće tvoje zabluždenje ...”.

Ukoliko si hrišćanin i pravoslavac, za kakvog si se narodu predstavljao, kako sada možeš dopustiti da narod, pored onog što si mu i ti svojom neusredištenom psihom priredio, dodatno ispašta zbog tvog nedoličnog ponašanja. Zar ne bi bilo hrišćanskije da ti kažeš Đavolu – Novom svjetskom poretku – s kojim, odnosno s čijim zastupnicima, si tikve sadio, koje će još dugo i dugo narodu (u BiH) pucati o glavu: Brajko, nadskočio si me! Šta sad mogu nego da okajem zabludu i grijehe? Pouči me, Bože, i pomozi mi da s tim otpočnem što prije. A jedna od svrha i namjena ovog pisma, Radovane, upravo je i u tome.

Mogu samo zamisliti koliko je golema tvoja duševna patnja, jer ti si, Makovim riječima rečeno: “Zatvoren u mozak zarobljen u srce / U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce ... Zatvoren u rebra zarobljen od srebra / I kad si visokan bjelji ni od sebra». (Sebar je rob, kmet).[4]

Sada ću navesti jedan izvod iz moje knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? (2010. g.)

«Donedavno sam se premišljao da li da napišem da sam imao utisak, kada sam vidio na tv kako je izgledao Dragan Dabić, što je bilo lažno ime Radovana Karadžića, da sam ga jedne godine vidio na Sajmu knjiga u Beogradu. Možda baš one kada je njegova knjiga Čudesna hronika noći bila najprodavanija. A onda u jednoj tv emisiji Vladimir Vukčević, tužilac za ratne zločine Srbije, reče da je posmatrao Radovana kada su ga privodili u sud. Kao interesantno reče da je Radovan išao kao da je na štulama. Govoreći nekima, da kada su nam se pogledi sreli u prstenu Hale 1, bez obzira na onako debela stakla njegovih naočala, da me pogled tada neobičnog čovjeka podsjetio na Radovana, ali kako se gegao dok ide bilo je nespojivo s Radovanom. Htio sam neobičnom čovjeku pokloniti jedno Otvoreno pismo Radovanu, ali me na čas pokoleba u toj namjeri mladić koji mi je pomagao na štandu. Ipak, malo kasnije, uzeh Obrati se, dušo izgubljena! i pođoh u smjeru kuda je neobični prolaznik otišao, ali ga ne pronađoh. Tada je imao veliki šešir i u onolikoj gužvi dovoljno je bilo da ga skine i da ga lako ne uočim. Neobičan mi je bio način hoda. Da, išao je kao da mu nešto s nogama nije u redu. A Radovan je imao hod koji je asocirao na oficirski. Vučković reče čim su ga ošišali i obrijali, Radovan je prohodao svojim načinom hoda. Da sam tada prišao Radovanu, ako bi on progovorio ili me direktno pogledao, prepoznao bih ga, što je on znao, pa je susret vješto izbjegao.

Radovan je vjerovatno imao priliku, ako je želio, pročitati moje Otvoreno pismo njemu, za koje mi je, kada ga je pročitao, jedan od dvadeset najuspješnijih Srba u XX vijeku rekao da od početka devedesetih godina (prošlog vijeka) pa do tada (2002. g.) o događajima u tom periodu nije pročitao ništa jače od tog Pisma».

Nakon Radovanovog hapšenja mnogi su mi pisali da imaju utisak da je on ideju kako da se skriva dobio na osnovu sadržaja mog pisma njemu, što je moguće. Na svom sajtu Radovan (Dragan Dabić) predstavljao se i kao poznavalac joge, koju je, tobože, učio u Indiji.

Da Radovan emocionalno nije bio zdrav, normalan, ni tokom skrivanja, dokaz je i to što za čitavo vrijeme provedeno u ilegali ni najmanje nije mario zbog toga što je to uslovljavalo neki vid maltretiranja mnogih osoba, od porodice, stranačkih kolega do čitavog srpskog naroda. Najdrastičniji slučaj je fizičko unakaženje, od strane SFOR-a, sveštenika Starovlaha u Palama.

Evo ješ jednog izvoda iz Otvorenog pisma Radovanu.

NARODU i TEBI – ZA OSLOBAĐANJE

OD ROPSTA SEBI SAMIMA!

«Osjećam se obaveznim reći ti: da za tebe nema boljeg načina da se izvučeš iz nezavidne pozicije u koju si sebe doveo, nego da se predaš sudu u Den Hagu, ma šta ti o njemu mislio. On će suditi svima, a najviše onima koji su ispali najveće budale. Njegova svrha je i u tome da prikrije direktnu umiješanost moćnih zapadnih država u raspad SFRJ, a tako i u izazivanje rata na ovim prostorima. Koliko će biti objektivan, vidjeće se na kraju, ali on je za tebe idealna prilika da omogućiš da se malo zaviri iza Maske “demokratskih vlada”, pa tako da od tuženog postaneš i tužilac. Da shvatiš ovu mogućnost i da ujedno nazreš da ćeš i tamo moći život osmisliti bolje nego u besmislenom doživotnom skrivanju, ma gdje da to budeš probao izvoditi, znatno bi ti moglo pomoći ukoliko otpočneš s proučavanjem moje knjige o prosvetljenju.

Nemoj a priori, u svojoj umišljenosti, da ignorišeš moj prijedlog. Prije nego što si se ti pojavio na političkoj sceni, imao sam intuitivnih saznanja da bi se ovdje mogla dogoditi neka strašna društvena kataklizma. To sam u jednom stručnom tekstu još 1984. godine bio i napisao, ali je od mene ultimativno zahtjevano da to izbacim, što sam pod pritiskom i učinio. A umno sljepilo oko mene podsticalo me da upornije radim na sebi, na sopstvenom prosvetljenju, ali i na uobličenju metodološkog postupka za druge. A kome je sada jedan takav praktični postupak za ucjelovljenje raspršenog bića i osvješćenje potrebniji nego tebi? Za ilustraciju omogućavam ti da pročitaš posvetu knjizi. Podsjećam te da je Šopenhauer konstatovao da nas autor već prvom rečenicom obavještava dokle nas daleko može odvesti, pa u skladu s tim zapažanjem nadam se da ćeš promišljati o mojoj knjizi.

Čovjeku zapadne civilizacije! (radi spasa od civilizacijskog sunovrata); narodu mom! (kome je ovo prešno i životno potrebno, radi duhovnotjelesnog preporoda); i tebi, dragi čiotoče! (ukoliko shvatiš da ti ovo može biti korisno): radi oslobađanja od ropstva iz okova ega; dakle, opšteg ropstva i ljudskom rodu imanentnog, a civilizacijskim razvojem uslovljenog, dok ga se nekim duhovnim postupkom ne oslobodimo; i nama, od specifično nacionalnog, u koje je nas bacilo viševjekovno robovanje tuđinu, te posebno – po nas katastrofalno – skorašnje poluvjekovno, perfidno nam potureno, psihičko preusmjeravanje, što je rezultiralo našim daljnjim obeskorjenjivanjem, ali i strašnim mentalnim pustošenjem, i uvlačenjem nas u dodatno i teže nam primjetno ropstvo sebi samima – ovakvima kakvi sada jesmo; koji, kao takvi, uopšte nismo u stanju shvatiti šta je to što nam nedostaje, a što je neophodno za čovjekov dostojan i ikoliko smislen život, odnosno, šta nam je – umjesto da nam bude dato – uzeto: odgojem, školovanjem i životom u jednom perfidno-diktatorsko-marionetskom i poltronsko-totalitarističkom društvenom sistemu kome je osnovni cilj bio zatiranje bilo kakvog traga o čovjekovoj individualnosti; a to znači da se smišljeno išlo na to da se stvori generacija moralnih kretena kod kojih će sav smisao života biti u tome da udovoljavaju svojim prenaduvanim i od ljudske suštine otuđenim ego željama.

Od primarnog i karakteristično nacionalnog, ali i najnovijeg specifičnog ropstva, koje je opustošilo naše i od ranije ne naročito plemenite duše, mogli bismo se početi oslobađati, na dugi rok posmatrano uspješnije nego na bilo koji drugi način, uz pomoć naučne duhovnotjelesne metodologije koju ovdje saopštavam, ukoliko bismo je – kao očito nam životno potrebnu – prihvatili, iako ona nije lagana. Ne postoje laki metodi ili putevi do slobode od okova Ega, monstruma u nama, a koji se tokom društvenog sistema koji smo imali, i u čijim ostacima još gmižemo, izrodio u strašnu moralnu nakazu; takvu i toliku da ju je ovakvu kakvu mi sada oličavamo našim precima bilo nemoguće ni za svog dušmanina zamisliti, ali mi to i ne primjećujemo dovoljno jasno jer se s egom identifikujemo i zato bi nam moglo biti spasonosno prihvatanje duhovnog puta koji vodi raskidanju identifikacije s egom. Dakle, laki metodi samospoznaje i duhovnotjelesnog preobražaja ne postoje i nemoguće ih je kao takve otkriti ili smisliti pa bi nam zato moglo biti spasonosno ukoliko prihvatimo kao svoju opštekulturnu duhovnotjelesnu praksu našu jogu, iako ona nije laka duhovnotjelesna-preporođajna metoda; a kako bi i mogla takva biti, kada je zasnovana na (za nas) komplementarnom jedinstvu joge – drevne mudrosti, koja čini temelj svekolike duhovnosti Istoka – i savremene nauke o čovjeku, ali nas ona zato na pouzdan i na relativno lako razumljiv način vodi ka pravom cilju; od našeg Stvoritelja nam namjenjenom – u vidu zadatka: svjesnom reintegrisanju našeg raspršenog bića, od sebe sama sasvim otuđenog; a potom, kada smo moralno, duhovno i tjelesno potpuno preporođeni, do našeg centriranja u Bitku, Sopstvu ili praslici (skrivene) Sile, koju religije imenuju Bogom, u centru naše nesvjesne psihe; što dovodi, pored ostalog, do toga da iz osjećaja jedinstva nas samih s tim u sebi novootkrivenim mikrokosmičkim centrom, a što je Isus imenovao carstvom Božijim u nama, rezultira spoznaja smisla našeg ovozemaljskog postojanja i iz toga nov – bez obzira na sve ostalo – u sebi usredišten blažen život, koji je duhovno nezamislivo (dok ga se ne dostigne) i neizrecivo (i kada je ostvaren) bogatiji od najbogatijeg i najispunjenijeg uobičajenog.

Ovim, ne samo za nas, već uopšte za čovjeka zapadnocivilizacijske kulturne tradicije, sijem na nov – naučno-popularan način – sjeme vječno najmirisnijeg duhovnog cvijeta: prosvetljenja, što ga u našem narodu – kao rijetko iko u Evropi, a na kamenjaru, što će reći skoro samouko – uzgoji i u Luči, u vidu najljepšeg svjetskog zapisa o njemu, trag nam ostavi: Veliki Njegoš.

Vrijeme za sjetvu je stiglo, jer ako savremeni ateistički čovjek ne usvoji naučni duhovnotjelesni metod, kao put koji intelektualno vodi prosvetljenju – civilizacijski sunovrat će biti neizbježan. Međutim, mogućnost spasa od nečeg takvog, vrlo izvjesnog, postoji, a samo je problem u tome da li ćemo biti dovoljno pametni pa da tu mogućnost na vrijeme prepoznamo, jer "prema jednom starom indijskom verovanju, kada svet zapadne u krizu i imanentni nered prevagne – javlja se čuvar božanskog poretka i na nov, situaciji primeren, način nudi svetu jogu, tu, inače, vanvremenu mudrost", a meni je sudbinski u vidu nasušne potrebe bilo namijenjeno da kroz iskustvo tražim i pronađem, prvo za sebe, a potom na odgovarajući način uobličeno, i za druge: nov, ovocivilizacijskim prilikama primjeren način predstavljanja joge; što sam uspješno postigao povezivanjem njenog cilja sa (istim, no zaboravljenim) ciljem u našoj duhovnoj tradiciji, ali i sa najvrjednijim dostignućima savremene nauke, te jogijskih metoda s nasušnom potrebom savremenog čovjeka da u sobnim prilikama svakodnevno vrlo sistematično – po zdravlje do minucioznosti proračunato kao veoma korisno, a nama s obzirom na urbani način života zato životno potrebno – temeljito aktiviramo svoje uglavnom fizički nedovoljno aktivno tijelo.

Gospodine Radovane, nadam se da si na osnovu posvete mojoj knjizi iz naše joge mogao pojmiti da ti ona može pomoći, da odlazeći u zvanični zatvor, jednu vrstu zatvora zamijeniš drugim, ali da u tom drugom, daleko prije nego u tom u kome si sada, možeš probuditi nadu u sebi u duhovnu slobodu, pa moguće i postići, u tom smislu, određeni rezultat. To bi u tvojoj nezgodi mogla biti i zgodna prilika za provjeru djelotvornosti mog metoda naše joge i u uslovima za koje nije (izvorno) namijenjen, ali vjerujem i tvrdim da i u njima može biti od velike koristi.

Kad u tom smislu učiniš odgovarajući korak, neki će se sjetiti ovih Njegoševih stihova: “Poklonika viđi siromaha / kako plovi morem k svetilištu: / gotovo je smrznut pobožnošću”.[5]

Ali da bi ti mogao učiniti ono što je sada jedino razumno da uradiš, da se predaš i pođeš u Hag i tamo kažeš kako si bio na iracionalan cilj naveden, zaveden i potom nasamaren, a preko tebe i čitav narod u BiH, sjeti se i Njegoša i možda ti se dogodi da jednom nekom pripovjedaš da i uz moju pomoć ti se dogodi da: “U noć strašnom burom razječanu, / sinu mene zraka pred očima / i glas začuh kano glas angela: / ‘Ja sam duše tvoje pomračene / zraka sjajna ognja besmrtnoga: / mnom se sjećaš šta si izgubio; / bada vi vatreni poete / satvaraju i kliču boginje: / ja jedina mrake pronicavam’ ”.

Gospodine Radovane, u tebi se duhovna zraka zatamnila pod teretom tvog prenaduvanog ega. To ti onemogućava da shvatiš da si ti u politiku usrljao, ne zato da bi nešto korisno učinio za Srbe u BiH, već da bi zadovoljio ambicije svog ega da budeš vođa, da imaš vlast i uz njenu pomoć osjećaj da si neko i nešto. Ljudi, ili tačnije većina njih, s kojima si se bio okružio, u moralnom, a neki od njih i u intelektualnom smislu, bili su daleko ispod zadovoljavajućeg nivoa, ali ti to nisi bio u stanju da vidiš, jer osoba kao što si ti, jedino takve ljude podnosi u svojoj blizini. Pored mog pacifističkog pogleda na svijet, to je bio drugi od razloga što vam se ne htjedoh pridružiti – ni po koju cijenu. Nažalost i na najveću istorijsku sramotu srpskog naroda, svojom politikom, Njegoševim riječima rečeno: “Vi ste ljudsko ime unizili / i zvanije pred Bogom čovjeka, / jednačeć ga sa beslovesnošću”, to jest, sa sobom takvima, kakvi ste većina vas.

Gospodo, vi ste potpuni duhovni slijepci. Dugoročno viđeno, skoro sve što ste činili i što sada radite ide u korist štete naroda koji ste predvodili. Vi ste drugima, a i svom narodu nanijeli toliko zla i uvalili ga u istorijski nazadluk, da je u tom narodu ikoliko sačuvana moralna iskra – a da vi svojom politikom niste rastjerali one koji vašu politiku nisu podržavali, te iskre bi bilo – vama bi sada prvo sudio sud srpskog naroda, pa bilo to i u entitetu u koji ste ga vi satjerali, najsličnije kao čobani stoku u tor, kada hoće da odvoje onu što je za prodaju (čitaj: za klanje). Vi, nacionalvođe-slijepci, razlučujući narod na svoj i tuđi, prepunili ste groblja, žive rastjerali i poharali, pa nas prodali Svijetu u bescijenje, na način koji nikada i nigdje ranije u svijetu nije viđen.

Odabrati rat uopšte, a bratoubilački posebno, kao način rješavanja bilo kakvih nesporazuma među državama, narodima, zajednicama ili etničkim grupama, pa i prilikom podjele ranije zajedničke države, zbog prevage dezintegracionih težnji kod nekih njenih nacija, znak je duševne bolesti i najvećeg moralnog posrnuća onih koji u rat pozivaju i institucionalno ljude nagone u ratne aktivnosti.

Sjetićeš se kada sam te, po spoljnjem izgledu, kao najbjedniji siromašak, na početku rata posjetio da te upitam zašto, s kojim ciljem si rat otpočeo i kako ćeš narod izvesti iz rata? Zašto se čini sa Sarajevom ono što se tada događalo gradu u kome smo mi proveli najljepše godine života? Ti si tom prilikom pun sebe,[6] potpuno opijen ludilom veličine, (napuhane svijesti) samo bulaznio, nastojeći ostaviti utisak da na moja pitanja ne možeš iskreno odgovoriti, jer je takav odgovor tajna vojne strategije. Tada mi bi samo potvrđeno mišljenje da si ti marioneta koja će od srpskog naroda u BiH napraviti neviđenu budalu – i, tako i bi!

Unaprijed sam odbolovavao muke koje su me spopadale zbog tvog nepoimanja u šta se upuštaš i načina na koji te narod, preplavljen probuđenim kompleksima, prihvata, nemajući pojma gdje ćeš ga odvesti. Ti sada svojim odnosom prema Haškom tribunalu, ma kakvo da je zvanično srpsko mišljenje o njemu, kao da želiš pokazati da su karikaturalne medijske tvrdnje Zapada o Srbima poprilično tačne, iako je meni, koji te unekoliko poznajem, jasno da ti time u prvom redu ispoljavaš svoju dominantnu osobinu: “Ja sam u svemu što naumim u pravu!”

Moja knjiga o prosvetljenju mogla bi ti pomoći da shvatiš da je najveća sloboda biti slobodan od svog ega, ne biti njegov rob. Vjerovatno je najgore ne biti slobodan u uobičajenom smislu te riječi, a uz to ostati i rob sebe samog, svog prenaduvanog ega. Moj metod naše joge je kombinovan duhovnotjelesni put do slobode od prenaduvane svijesti ili iz okova ega, put do stanja meditativne svijesti. A kako u knjizi naglasih, na putu do čovjekovog usredištenja u sebi samom ili u praslici, arhetipu Boga u nesvjesnim dijelovima naše psihe, uz Njegoša, Jung – najveći dubinski psiholog što ga je svijet ikada imao – osnovni je tumač hijeroglifa na putokazima koji vode do tog najuzvišenijeg cilja».

Kako izgleda ponašanje čovjeka kojeg su preplavili kompleksi i nada u lažna obećanja, jedan od dokaza je ovo što ćete pročitati iz jedne fusnote moje knjige Srbi, oglednimo se! - ... (2010. g.)

«Koliko su Srbi nemoćni da sagledaju, ni post festum, činjenice onako kako bi to trebalo, podsjetiću jednim svježim primjerom iz BiH. Lazar je najkrivlji za srpsko padanje u ropstvo Turcima, ali ga Srbi slave kao onoga ko ih je od toga htio zaštititi.

Radovan Karadžić je sukrivac što je u BiH 1992. g. došlo do bratoubilačkog rata, ali ga bh. Srbi smatraju svojim spasiocem. Pred osnivanje SDS sretnem Radovana (stanovali smo u istoj ulici). (On je volio sa mnom da priča o politici a ja s njim o psihologiji. Pored ekonomije svojevremeno sam studirao i političke nauke). On mi prigovori što nisam bio na jednom inicijativnom sastanku za osnivanje srpske stranke. Prenosim srž razgovora.

Radovane, ti si ljekar, a ja sam studirao i političke nauke. Uz to ja sam rođen ovdje, a ti u Crnoj Gori. Ti ne znaš odnose u BiH. Ako Srbi osnuju nacionalnu stranku, nacionalne stranke će pobijediti na izborima i (reformisani) komunisti će pasti. Ali uskoro pošto nacionalne stranke osvoje vlast Muslimani i Hrvati će se udružiti protiv Srba. Tada sam mislio u smislu postavljanja ljudi na ključna rukovodeća mjesta i na investicije po teritoriji na kojoj koja nacija pretežno živi. Na rat nisam mogao ni pomisliti.

Radovane po Srbe je najbolje da nemaju nacionalnu stranku, već da se rasporedimo u građanske stranke. U tom slučaju muslimanska i hrvatska nacionalna stranka nikada neće moći doći na vlast i ekonomski razvoj BiH biće ravnomjeran, jer će Muslimani i Hrvati u građanskim strankama znati da im opstanak na vlasti zavisi prvenstveno od podrške Srba. Na ovo mi je Radovan, u svom stilu velikog mislioca, slično kako to sada čini u Hagu, oponirao, ignorišući moj prijedlog: „Zašto ne i mi, kad su oni to već učinili“. Osnovno za njegovo odbijanje mog prijedloga bilo je što je on sebe mogao da vidi kao lidera Srba jedino u etnonacionalističkoj stranci. Tada, kao ni sedam dana prije izbijanja ratnih sukoba u Sarajevu, Radovan nije bio svjestan da će biti rata. Na moje direktno pitanje njemu (28. marta 1992. g.): hoće li biti rata?, odgovorio mi je: „Biće roškanja, ali zbog toga civili neće imati nekih problema“. Pošto je tada uz nas bio akademik Milorad Ekmečić upitam isto i njega, a on potvrdi Radovanov odgovor.

Bez Srpske Demokratske Stranke, Stranka Demokratske Akcije i Hrvatska Demokratska Zajednica u BiH nikada se ne bi mogle dočepati vlasti.[7] Prema tome, Radovan Karadžić je na vlast doveo Aliju Izetbegovića, koji će kasnije (1992. g.) reći: „Ako treba birati između suverenosti i mira, ja ću izabrati suverenost“.

Dakle, Radovan je bh. Srbe prvo doveo u situaciju u kojoj su oni morali rat prihvatiti, a onda im se predstavljao kao spasilac. Što je najtužnije, najveći broj Srba ga je tako i doživljavao. Zabludno poimanje slično kao i o Lazaru, koji je Srbe prvo doveo u stanje u kome se oni nisu mogli suprotstaviti Turcima, a kada ih je, uprkos tome, izveo na izgledno gubilište, on postaje spasilac.

Možda bi se BiH osamostalila i da Srbi nisu imali svoju nacionalnu stranku, da su bili u građanskim, ali je vjerovatno da bi to bilo izvedeno pametnije nego što se dogodilo. Ni do danas istoričari nisu postigli saglasnost o karakteru rata u BiH. Jedni kažu da je počeo kao agresija, drugi kao građanski rat, a on je ustvari počeo i vođen je kao stranački rat od strane etnonacionalističkih partija, u kome se odmah nametnuo stav: ako kao pripadnik određene nacije nisi lojalan njenoj nacionalističkoj partiji ti si izdajnik svog naroda. Ako si se zatekao tamo gdje si manjina, bio si sumnjiv. Preostalo je: il' se pokloni ili bježi kud znaš! Da je Zapad debelo bio umiješan u rat u BiH dokaz je i to da je on (etnonacionalnim) strankama, koje su svojom politikom rat uslovile, dozvolio da postoje i nakon rata, a narod im ponovo dao vlast.

Zbog simbiotičke veze nacionalističkih stranaka i vjerskih vođa za bh. rat bi se moglo reći i to da je on bio prvi vjerski rat u svijetu koji su poveli i vodili nevjernici. Paradoksalno, ali istinito. Ratko Mladić i Sefer Halilović (načelnici generalštabova suprotstavljenih vojski) nisu bili vjernici, ali su se, sticajem okolnosti, za takve predstavljali. Postali su vjernici-imitatori».

Navešću prvo još dva izvoda iz knjige Srbi, oglednimo se! a potom pokazati da Radovan, ulaskom u politiku, nije sebe bio samo emotivno i moralno ubogaljio, već njegov prenaduvani ego više nije bio ni intelektualno u stanju poimati ni ono što bi mu se predočilo kao očigledno. Kao na primjer govorio sam mu ovo što slijedi, pa kad sam shvatio da on ono nije u stanju razumjeti, preporučio sam mu da mu ovo objasni ministar pravde BiH, koji je bio iz njegove stranke (Miodrag Simović), ali ni to nije pomoglo. Radovanova tvrdoglavost je bila maligna.

«Ustavom iz 1974. g. uvedeno je pravo republika na samoopredjeljenje, umjesto ranijeg tog prava naroda, i time je Srbima poturena stupica, na koju su ukazivali neki profesori s Pravnog fakulteta u Beogradu, zbog čega su bili oštro sankcionisani. Pri rasturanju SFRJ srpski političari, kao mutavi, govorili su o pravu naroda na samoopredjeljenje, pravu kojega više de jure nije bilo, što je konstatovala i Badinterova komisija i iznenadila ih – glupane. (Kraljevinu SHS 1918. g. nisu konstituisale nikakve republike, već je Kraljevina Srbija svoju državnost prenijela na zajedničku državu s ostalim Južnim Slovenima, koji do tada, sem Crnogoraca, nisu imali državnost. Makedonija, kao stara Južna Srbija, nakon Drugog balkanskog rata pripala je Kraljevini Srbiji, a ostali su bili pod Austrougarskom. Jugoslovenske republike su oformljene na II zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943. g., na kome su ogromnu većinu delegata činili Srbi – Titovim ublehama zasljepljeni. Apsurdno je bilo ustavnim izmjenama od 1974. g. omogućiti pravo na samoopredjeljenje republikama, tvorevinama koje nisu stvorile jedinstvenu državu, a tada su dobile mogućnost i pravo da je razgrade, tako da svi narodi dobiju nacionalne države sem Srba, zbog čega je i došlo do građanskog rata, u kome su Srbi najveći gubitnici, a uz to proglašeni krivima za rat i satanizovani). (...)

Kolike su Raškovićeve zablude bile, ali ne samo njegove već i Karadžićeve i Miloševićeve u vezi ko ima pravo na otcjepljenje, svjedoči i ovo: „Mi ćemo biti prinuđeni da tražimo svoje demokratske izlaze. Recimo, referendumom Srba. Uostalom, i današnji jugoslovenski Ustav govori o otcjepljenju naroda. Pazite, naroda, a ne nacionalne manjine! A Srbi u Hrvatskoj su narod“. [8]

Čitali ste na početku da ni Karadžića nisam uspio ubijediti da su po Ustavu (iz 1974.) narodi izgubili pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja, a to pravo dobile republike. Mogu zamisliti koliko su se Tuđman, pa i Alija Izetbegović, radovali Miloševićevom političkom i pravničkom sljepilu, a on pravnik, kada je pristao da Badinterova komisija ocijeni imaju li republike po Ustavu pravo na otcjepljenje ili ne. Kada je ta Komisija obznanila da je secesija republika legitiman ustavni čin, srpsko nastojanje da se očuva jedinstvena država postalo je za svijet nelegitimna aktivnost i potom je počela satanizacija Srba».

Nedavno je Vojislav Šešelj,[9] profesor prava, u svojoj završnoj riječi pred haškim Tribunalom izrekao istu glupost (navodim po sjećanju): ako su drugi narodi imali pravo oružanom borbom da se osamostale iz Jugoslavije, Srbi su imali pravo na isti način da brane opstanak jedinstvene države. Ovakav stav pri rasturanju SFRJ bila je velika srpska zabluda. Zabluda kojoj još i sada, slično kao i Šešelj, robuju mnogi zabludnici.

Gospodo, do početka rata u BiH bio sam univerzitetski profesor, a od tada sam bez katedre pa do penzionisanja po osnovu godina starosti. Na početku rata odbio sam sve ponude da se uključim u vlast i, čim sam mogao, pobjegao sam u izbjeglištvo. Pošto je tokom rata došlo do podjele mojih predratnih kolega, kod jednih nakon rata nisam htio da radim, a drugi nisu htjeli da radim kod njih. Što reče Sokrat: moje siromaštvo je najtačniji dokaz da govorim istinu, a ono ujedno potvrđuje i mudrost narodne poslovice da, ko ISTINU gudi, gudalom ga biju po grudima.

U stanu u Sarajevu ostao mi je i nestao rukopis mog životnog djela, na kome sam radio 12 godina. Iz izbjeglištva sam pisao Radovanu, kao lično pismo, kasnije to objavljeno kao otvoreno:

«E, vidiš Radovane, dok si se ti brinuo kako da silom budu raseljeni ljudi u BiH kako bi se stvorili nacionalno čisti prostori, ja sam 1995. godine zapisao da su mi neshvatljive takve državne tvorevine, i u izbjeglištvu sam se brinuo kako da ponovo stvorim djelo koje će ravnopravno svim narodima biti od pomoći da se samopronađu u ovom civilizacijskom bespuću. Moja nastojanja su bila da poučim ovovremenog čovjeka da se pravilno usmjeri, pošto smo se civilizacijskim tokom počeli gubiti u tehničko-tehnološkoj džungli, moralnoj kaljuzi i duhovnoj pustinji. Tražio sam put, i pronašao ga, kojim se čovjek može vratiti k sebi samome, svom duhu, onom što je u nama najvrjednije, a što je svakojakim civilizacijskim i ideološkim smećem prekriveno. A može li u ovom času sveopšte duhovne izgubljenosti biti većeg doprinosa od toga, ne samo za nas, već i za Čovječanstvo?

Znam da ćeš ovo shvatiti kao neumjesno samohvalisanje, ali Radovane, dok si ti u psihama naroda, a i kod sebe, raštimavao ono što ni od ranije nije najbolje stajalo, mene je od tvog postupanja spopadala ledena jeza, ali umjesto beznađa, tražio sam način kako da i u takvim uslovima nešto učinim da narodu kasnije, kad za to dođe vrijeme, pomognem. Pored ostalog, da sređuje psihički haos u koji će on upasti nakon materijalnog, moralnog i duhovnog pustošenja, koje će, znao sam, uslijediti pod tvojim vođstvom i savjetima i instrukcijama ti od strane tvojih mentora. Srbi i Crnogorci su do ovog rata u njih ulazili motivisani uzvišenim idealima očuvanja sopstvene slobode – koliko je to bilo mudro, a koliko po sistemu ho...ruk, sada ćemo ostaviti po strani – ali ovoga puta, kada izuzmemo nametnuto pravilo vojne obaveze, za ulazak u rat vi ste mase harlakali u njega i motivisali privlačeći ih izgledom da će se u njemu moći da ispoljavaju najniže i najtamnije (ne)ljudske sklonosti, gadosti. Sramno je da su se informacije o tome prešućivale i ono što je pokazivano kao činjeno predstavljano je kao najrodoljubivije, a da je krivica jedino kod druge strane. (Druge strane ovim ne branim od toga što su tvoju stranu plagirale – ili, što su potpuno autohtono, u sferi ljudskog zla nabasavale na isto, slično, pa i na još monstruoznije[10] – ali njihovo ponašanje ovdje nije predmet razmatranja, sem uzgred).

Dakle, Radovane, nakon tragedije koja nas je snašla, a kojoj si ti uveliko svojom umnom zaslijepljenošću doprinio, moj duh je i u krajnje bijednom načinu života, bio zaokupljen najuzvišenijim mogućim ciljem – kako da učinim nešto korisno za druge – a tvoj um je istovremeno bio opsjednut kako da ti, i uz tebe i Srbi (s obje strane Drine i Crnogorci uz njih), zauzmete što “bolje” mjesto na svjetskom ideološkom smetljištu.

Radovane, shvati, bar sada i napokon, da si ti zbog tvojih brojnih kompleksa, iracionalnim sadržajima svoje psihe opsjednut. Jung je vrlo dobro zapazio da je “opsjednuti uvijek religiozna osoba sa obrnutim predznakom. On ne primjećuje da se iz čistog straha ’da ne padne živom Bogu u ruke’ potpuno izložen njegovoj đavoljoj suprotnosti”.[11]

Bez Jungove pomoći teško je u osnovi i potpuno shvatiti tvoje fanatizovano prigrljavanje mantijaša, nakon vas političara, najvećih ublehaša, kao i njihovo srdačno prihvatanje tvog zagrljaja, što je sramota nad sramotama, i nju nikada neće biti moguće oprati, i bez toga, sa ne naročito čistog lica Crkve.

U svakom narodu ima moralnog šljama, ali naša tragedija je u tome što se taj moralni šljam, zakićen ponekim časnim-zabludnjelim imenom, pod tvojim političkim vođstvom bio dočepao vlasti, i zahvaljujući tome predstavljao se narodu kao njegov spasilac u času kada ga je navlačio u našu najveću tragediju.

Pošto nema čovjeka koji je bez Sjenke, bez tamne strane svog bića, a trebalo bi da znaš da smo je mi nesvjesni sve dotle dok je nekim dubinsko-psihološkim ili duhovnim postupkom ne osvijestimo, zato ti predlažem za samoosvješćenje duhovnotjelesni metod naše joge. On će ti, ukoliko ga prihvatiš i pomoću njega se samocentriraš, omogućiti da shvatiš šta si uradio i da izvedeš preporođajno pokajanje zbog počinjenih grijeha i srpskom narodu i ostalim bratskim nam nacijama. Istrajavajući na svojoj, tobožnjoj, bezgrešnosti, ti samo svakim danom upadaš u sve dublju grešnost. Kako je Isus poimao grešnost, samonesvjesnost je najveći čovjekov grijeh. Ta grešnost, samonesvjesnost, tebe je navela da politikom koju si inaugurisao počiniš i strašne svjetovne grijehe, koje pravo naziva zločinima, i sada te takođe samonesvjesnost onemogućava da pojmiš istinu i o tome, i o sebi. Tvoje osvješćivanje više nije samo tvoja privatna stvar, već je ona u direktnoj vezi sa nužnošću opamećivanja naroda, kome si se za vođu bio nametnuo, a on te prihvatio, u stanju svog mitomanskog sljepila, koje je imalo nedopustivo mnogo elemenata psihotičnosti ili masovnog ludila, od koje šuge se sada moramo liječiti.

Narodnim ludilom imenujem stanje kod srpsko-crnogorskog čovjeka kada u njemu prorade sadržaji nacionalno podsvjesnog i nesvjesnog, koji su u psihama naših predaka taloženi tokom robovanja Turcima i kristalizovani nakon fizičkog oslobođenja od ropstva, a odgojem se usađuju u psihu. U trećem izdanju knjige Moralna zora rudi nad Durmitorom – budite se! dajem (kratko) objašnjenje naše zle sudbine što se ni dva vijeka nakon fizičkog oslobađanja od ropstva Turcima ne uspjesmo psihički osloboditi od robovanja kosovskom mitu.

Vrlo često ti nacionalno-podsvjesni sadržaji, kao npr. ono što imenujem kao kosovski mit kod Srba, može poprimiti sudbinski tragične posljedice, jer na nacionalno biće ima slično autorazorno dejstvo kao kompleksi na neurotičara. Kada su Turci otišli, razumljivo nije bilo moguće da time iz Srba odmah nestane i sadržaj kosovskog mita, koji se stoljećima taložio u podsvjesnom, ali je po nas prava tragedija što taj mit nikada do sada nismo osvijestili i oslobodili se njegove štetnosti po nas u ovovremenosti. (Destruktivnog dejstva mita nemoguće se osloboditi ignorišući ga ili prekrivajući ga nekom ideološkom zabludom, kao što je to nama Titov režim bio poturio, a mi to, slično kao namamljena stoka so sa dlana, polizali, te kad smo utonuli u dubok san sanjali kako smo kraj divnih izvora života, ali se probudili žedni prošlosti).

Zato što je u nama ostao mit i nakon nestanka razloga koji su bili uslovili njegovo nastajanje, mi smo kao narod postali neurotični. Znaci te boljke pokazuju se na razne načine, a posebno u našem iracionalnom junačenju, stalnim neslogama i podjelama, u sklonostima da dok svim bićem težimo demokratiji, baš tada prizovemo nekog diktatora da bi klekli pred njega, ali i u nerazumnom odnosu prema muslimanima, koji zbog toga skoro jedan vijek doživljavaše Srbe slično kao mlađi brat starijeg u čijoj sjeni, uz neprestana podozrenja, ljubomore i svađe, mora da živi dok im otac ne umre i dok se ne podijele. Srpsko-bošnjački odnosi biće bremeniti mučnom prošlošću sve dotle dok se, na obje strane, u podsvijest potisnuti sadržaji ne osvijeste – razumljivo da ti sadržaji nisu isti, ali nisu ni toliko različiti koliko bi to laiku moglo izgledati po našem međusobnom ponašanju – te se uz to ne učini duboko pokajanje zbog svih, a posebno strašnih svježih ratnih rana i potom se postigne zdravorazumsko pomirenje. To će biti mučan proces, koji će posebno ometati sveštenici i vjernici-imitatori, bez čijih riječi, kao po suhim drvima posutog benzina, plamen ratnog požara ne bi mogao onako progutati razum. ...

Zato sve dotle dok se potisnuti sadržaji ne prizovu u svijest i tu ne budu “spaljeni”, mi ćemo, pored infantilne vezanosti za Ruse, biti robovi međusobnih podjela i raznih iracionalnosti. Iracionalnost se zapaža svaki put kada mit “proradi”, što je viđeno u svim ratovima u ovom vijeku, a za poslednji je to bilo presudno, jer bez toga sve drugo bi bilo nedovoljno. Potpaljeni nekakvom belosvjetskom ujdurmom, mi (a i naši susjedi slično) po kriteriju religijske (ili ideološke) različitosti jurišnemo jedni na druge kao ludi. ...

Karađorđevići, dinastija sopstvenom krvlju zalivena i tuđom uprskana, učinili su Srbima strašno zlo, ušančujući nas u kosovkom mitu upravo onda kada je trebalo da ga se počnemo oslobađati. Krajnje vrijeme je da shvatimo kao nužnost da se oslobodimo od iracionalnog mita, a da je to učinjeno kad je tako trebalo postupiti, ne bi mit, i po oslobođenju od ropstva Turcima, ostao još dva vijeka da dominira psihom srpskog čovjeka. Pri raspadu SFRJ, mitološko sječivo, isprovocirano naglašenom islamizacijom težnje kod Muslimana za odvajanjem BiH iz Jugoslavije, tako se strašno zasjeklo u bratsko tkivo, da je to našu dotadašnju vezu rasjeklo i razdvojilo nas. ...

Jasno mi je da će ovaj tekst ljudima koji su pod vlašću kosovskog mita (a čega nisu svjesni) izgledati strašno, totalno antisrpski, iako mi njime nije stalo ni do čega drugog nego da upravo takvi ljudi shvate da su pod vlašću iracionalne sile, koja kada njima ovlada sasvim zavede njihov um i onemogućava im da racionalno misle, iako oni upravo tada vjeruju da donose najmudrije odluke u istoriji, a koje se kasnije pokazuju kao velike gluposti. Šta to znači može se pokazati s mnogo primjera iz BiH tokom rata (ako se i ne pomene raseljavanje srpskog naroda nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ili imenovanje nekakvih prlesija gradom Srpsko Sarajevo). Školovani, do juče, reklo bi se, normalni, čak ugledni ljudi, najednom su se počeli ponašati na način zdravom razumu neobjašnjiv i, zarad nekog cilja, samo njima shvatljivog, ugurali su mase u ratni sukob, a svako je na svojoj strani stvarao osjećaj opravdanosti za to, jer se, kao, eto tako jedino moguće odbraniti od onih luđaka što su s druge strane. Umrijeću a neću moći osjećajno pojmiti kako su ljudi tokom rata u BiH, koji su u njemu učestvovali, mogli sebi dozvoliti da budu takve i tolike ovce, odnosno da budu na(za)vedeni, da rade to što su činili. ...

Ako se ne uzme u obzir da su nesvjesni sadržaji psihe i jedne i druge bili preplavili nemoguće je objasniti kako je došlo do tako suludog postupanja, jer da je bilo razuma i strpljenja na miran način, uz pregovore i sporazume, moglo se postići daleko bolje rješenje od onog koje će na kraju ispasti.

Ali, kada sadržaji nesvjesnog preplave svijest, ljudi se ponašaju nerazumno. Kada ponašanje, koje bi na individualnom nivou značilo (prisilno) slanje u ludnicu, bude uogrnuto politički u plašt nekih opštih, nacionalnih interesa, tada se ne svrstati, već se od toga distancirati, značilo je ili se izložiti najvećem mogućem riziku po život ili bježati u izbjeglištvo.

Jasnim i brižljivo planiranim namjerama stranih interesa da ovdje dođe do rata, raznorazne težnje domaćih nacionalnih lidera išle su sasvim na ruku. Uskoro će oni koji misle da su ratom nešto dobili uvidjeti da je ujdurma, koju su oni uzeli za potencijalni “dobitak”, podmetnuta im kao mamac, ali kada to njima bude jasno, tada će za bilo kakvo popravljanje greške biti kasno.

Iživljavanje nad nedužnim ljudima do njihovog ubijanja ili progonjenja, te rušenje bogomolja, istorijskih spomenika i sl. činili su, bez obzira na kojoj strani da su bili, oni ljudi, u stanju samovlašća, koji su imali potrebu da tako daju odušak pomiješanim mitološkim (ili fanatično-religijskim) sa psihopatološkim sadržajima u svojoj psihi. Ali tih sadržaja se tako nemoguće osloboditi. Zločinci i rušitelji nisu sada, niti će to biti ikada, ništa srećniji nego što su bili prije nego što su pokušali protjerati ljude i/ili skloniti tuđe simbole sa prostora koje proglasiše za svoje. Ako čovjek nije pod dominacijom zla u sebi, sakralni ili dragi simboli njegovih komšija, koji su druge vjere nego je on, ni najmanje mu ne smetaju, već naprotiv, on prema tim obilježjima drugačije religijske pripadnosti osjeća simpatiju sličnu ljubavi kakvu ima, ako je ima, za ljude čiji su to simboli. Ovo sam napisao na osnovu ličnog iskustva stečenog osvješćivanjem nesvjesnog. Tako problem stvarno nije u bogomoljama, koje nam je jedno doba ostavilo, već u psihama ljudi, u projekcijama potisnutih i nesvjesnih psihičkih sadržaja».

Ako ponovo pogledamo u Lašnalovu odbranu gospođe Lombardi moglo bi vam to biti od koristi. Lašnal, imajući u vidu koje životne okolnosti su gospođu Lombardi prisilile da učini strašan zločin prema svojoj djeci, sudijama reče: Sad sudite i recite: da li je ubica ova žena koja se nalazi na optuženičkoj klupi, ili se ubica nalazi van ovih sudskih svodova ...?

Da, da, gospodo, Radovanove sudije, sudite i recite: da li je u lutkarskom pozorištu lutka, koju pokreću nevidljivi konci, zaslužna što svojim gegovima zasmijava publiku ili, da li je kriva ako se djeci predstava u kojoj je ona akter ne dopadne. Radovan je bio samo lutka u tragičnoj „lutkarskoj“ predstavi vjersko-građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Režiseri, stvarni krivci – ubice – u toj predstavi su van svodova Tribunala. Oni su vas, tužioce i sudije, delegirali da u njihovo ime odigrate ulogu marioneta u maskenbalnoj predstavi, kako bi se svijetu pokazalo da je to što je, uglavnom njihovo zlodjelo, tobože, samo posljedica kavge u balkanskoj krčmi.

Gospodo, vama je poznato ko je Hakija Meholjić (prenosim iz knjige Srbi, oglednimo se!), «komandir policije u Srebrenici 1995., o čemu ima tv svjedočanstvo, izjavio je da mu je Alija Izetbegović rekao: „Klinton traži da pustimo četnicima da pobiju 5.000 naših ljudi i tada će NATO bombardovati srpske vojne položaje“. Meholjić je izjavio da je on odgovorio da to ne može dopustiti. Dakle, srebrenički masakr je dogovoren i Srbima poturen, pa kasnije proglašen genocidom, iako u njemu nije bilo ubijanja, u pravilu, osim onih koji su bili pripadnici vojske.

Pomenuti Hakija Meholjić je (2010. g.) na BHT1, govoreći o događanjima u Srebrenici u julu 1995. godine rekao da je Memorijalni centar u Potočarima (u kome se sahranjuju stradali Srebreničani) spomenik američke politike vođene prema BiH tokom rata».

Zar je potrebno biti posebno pametan pa se ne zapitati, zapravo ne moći se čudu isčuditi, zašto je Bil Klinton, predsjednik najmoćnije države na svijetu, došao na ratno stratište u Potočare, jedno malo mjesto u bosanskoj selendri, kada je u njemu bilo otvaranje Memorijalnog centra? Odgovor na ovo pitanje daje naša narodna poslovica: da se zločinac uvijek vrati na mjesto zločina. Radovan Karadžić i Ratko Mladić jesu sukrivci, zato što su pristali da budu marionete[12] u zločinu u Srebrenici, ali stvarne ubice Srebreničana i odgovorni za genocid – ako se zločin što je počinjen u Srebrenici može zaista imenovati genocidom – su Alija Izetbegović i Bil Klinton.[13]

Evo glavnog pitanja: ako jedan stručnjak za psihu, neuropsihijatar, bude od strane svjetskih moćnika i njihovih tajnih službi,[14] perfidno naveden i zaveden, da čini to za što ga se sada optužuje – u kom ponašanju su njegovi kompleksi imali znatnog udjela, na što su tajne službe računale od početka, kao na ono što će im biti najpouzdanije u ostvarenju njihovih ciljeva – bar je to sada očigledno, da se Radovanovo tadašnje ponašanje ne može ocijeniti kao normalno, pa da li se on onda može osuditi na zatvorsku kaznu ili bi jedino pravedna presuda bila: upućivanje na boravak u psihoterapeutskoj ustanovi radi ozdravljenja – do ozdravljenja ili do smrti?

Gospodo, ako vama nakon ovog pisma nije jasno da Radovan Karadžić, tokom rata u BiH, za svoje postupke za koje ga optužnica tereti nije odgovoran, jer ih je činio pod duplom prinudom: ličnih kompleksa i unakrsnih zahtjeva obavještajnih službi, dakle, pravno viđeno, on je bio neuračunljiv,[15] i da ga iz tog razloga ne možete osuditi na zatvorsku kaznu, već jedino na obavezu liječenja. Ako ovoga niste svjesni, to znači da ni vi sada niste uračunljivi; radite ono čega niste samosvjesni ili, ako jeste, to činite pod pritiskom, slično kakav slučaj svojevremeno bješe s Radovanom. Isus je odlično zapazio kada je rekao: „Čoveče, ako znaš šta činiš, blažen si; ali ako ne znaš šta činiš, proklet si i prekršitelj zakona“. Isus je mislio na univerzalni duhovno-moralni zakon, a s njim bi trebalo da su, iako nažalost najčešće nisu, u saglasnosti i ljudski zakoni.

Mislim da bi Radovan i njegovi sljedbenici prije i rađe pristali i na doživotnu robiju nego na obavezu njegovog liječenja u psihoterapeutskoj ustanovi, jer hipertrofirani ego sve može podnijeti lakše nego da mu se kaže i pokaže, kao što to učinih, da njegovo psihičko stanje nije normalno.

Jasno mi je da će ovo pismo kod nekih od adresata, a posebno kod Radovana, te mnogih njegovih sljedbenika, izazvati ogroman revolt i mržnju prema meni. Ali šta ću, kako pišem u knjizi Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? «Zašto prosvjetljenici i uz njih neki moralisti imaju potrebu da „ispravljaju krivu Drinu“? Čovjekoljublje, empatija, je u osnovi te potrebe. U pravilu oni time sebi priređuju samo neprijatnosti. Znak njihove vrline je, kako zapisa Ivo Andrić, „u tome što ne mogu da odole iskušenju i da ne kažu ono što ljudi uglavnom znaju ali ne žele sami sebi da priznaju, još manje da to čuju od drugih. – Oni se trude da budu što bliže istini, a ljudi ih utoliko manje vole što više u tome uspevaju. Možda je bilo neophodno da neko među ljudima sve to kaže, ali je utoliko manje zavidna sudbina onoga koji je to morao da učini“».

Bilo je neophodno da neko od Srba Srbima prinese ogledalo; da se mi, u kontekstu civilizacijskih i nacionalnih neprilika, ovakvih kakve su, vidimo onakvima kakvi smo zaista. Utisak mi je da niko osim mene to nije smio, prije nego da niko nije znao učiniti. To sam učinio u svojim knjigama, koje nijedan izdavač nije smio da publikuje, pa sam ih sâm publikovao. Osjećao sam, prema moralnom zakonu u sebi (Kant), kao životnu obavezu da to učinim i, – učinio sam.

U knjizi Srbi, oglednimo se – opstati ili nestati?, onima koji mi prijete (i smrću) poručio sam: zakasnili ste! Sokratovim riječima rečeno, sada možete me ubiti, ali mi ne možete nahuditi. Što sam imao potrebu da napišem, napisao sam i objavio, a umni ljudi se tome oduševljeno dive.

Moje Otvoreno pismo Radovanu Karadžiću završava se ovako:

ISTINA: KOLIKO BOLNA, TOLIKO JE LJEKOVITA

«Onesviješćene svijesti, kakva je i tvoja Radovane, nisu u stanju shvatiti da rat koji je narodima bio nametnut, upravo su takve svijesti prizvale. Bošnjaci za rat kao krivce optužuju Srbe, a Srbi Bošnjake, dok ni jedni nisu u stanju uvidjeti, ni sada, da su težnje Zapada za stvaranjem banana država na Balkanu, te opsjednutost nazadnim idejama vas, narodnih vođa, ono što je narod uguralo u rat. A vaše stranke će da praktikuju rat dok postoje, ali i mafijašku saradnju u vašem profiterskom vladanju svojim narodima, kao, npr., što je bilo vaše međusobno trgovanje oružjem tokom rata.

Po narod je bilo kobno što su muslimanski lideri u BiH, a i srpski (ovdje i tamo) – svi podržani od religijskih institucija – bili opsjednuti idejama koje, iako su različite, one su, u ovom dobu ili retrogradne, ili neostvarive. Srpske vođe su htjeli da postojeću državnu zajednicu održe što većom, pored ostalog, i zato da bi ona tako imala više moći da se suprotstavi Novom svjetskom poretku i Vatikanu u njihovom odlučnom prodoru na jugoistok i istok Evrope, a muslimanske su bile uzele kao svoju istorijsku misiju da – čudnog li paradoksa, i uz pomoć zapadnih, katoličkih država – od BiH stvore odmorište islamu na njegovom putu ka srcu Evrope. Oni ni sada nisu u stanju uvidjeti šta tim nastojanjem priređuju svom narodu, naročito na dugu stazu. Narodna mudrost to što oni uporno rade imenuje: sječenjem grane na kojoj se stoji.

Ali ni naša, srpska, zasljepljenost nije ništa manja. Jedan od naših velikih usuda je da glorifikujemo vođe i onda kada su nas oni, slijepi za budućnost, a opsjednuti ličnim i nacionalnim kompleksima, vodili u sigurnu propast. Svjež doprinos tom usudu Srbi dadoše svojim (pretežnim) odnosom prema tebi i S. Miloševiću – nakon Lazara: najvećim upropašćivačima Srba! Da bi vaš lik i djelo bili demistifikovani, trebaće mnogo truda najbriljantnijem dijelu srpskog duha i još neizmerne patnje srpskoj duši.

Naučni autoritet svjetskog glasa, Jovan Cvijić, za antropološko-psihološki tip dinarsko-durmitorskog čovjeka, kome egzemplarno pripadate ti i Milošević, konstatovao je kao jednu od bitnih karatkeristika: nepodoban za politiku. Potvrda ovog naučnog stava, preko vas dvojice stigla nam je na najtragičniji način.

Žalosno je Radovane i za tebe kao zvaničnog stručnjaka za psihu i za srpski narod u BiH, koji te, kao došljaka, bješe prihvatio za vođu, što je kod tebe bila prevagnula arhaična i destruktivna predstava o budućnosti, koja je usmjeravala tok društvenih zbivanja ka prošlosti, i, što bješe još gore, ka spuštanju duha naniže, čak do njegovog potpunog potonuća u moralni glib. A duh, naše istinsko produhovljavanje, moglo je biti naš jedini put spasa. Pred istorijom – čak ako ne bi ni uzeli u obzir ratne zločine – na tebi će ostati najveća sramota što se srpski narod u BiH uvalio u najdublju moralnu kaljugu u svojoj istoriji. Da si ti sam moralan čovjek, ti nam ne bi kao rezultat svojih političkih avantura u ruke gurnuo moralno kopile, a predstavljao nam ga za Princa kraljevske loze.

Svojim dolaskom na vlast ti si Radovane doslovno potvrdio ovo moje zapažanje (iz Moralne zore) o nama. Prastari problem kod srpskog naroda, koji je postojao i prije Kosova, a nakon njega usađen nam je kao karakterna crta, ogleda se u tome da kad se njegov pripadnik dočepa vlasti, njemu ni na kraj pameti ne pada da svoj položaj koristi za dobrobit svog naroda, kako bi to trebalo da bude, već postaje opsjednut da zadovoljava komplekse svog prenaduvanog ega ili da se materijalno bogati tako kako je karakteristično za fukaru kada mu zapadne da grabi tuđe. Ova osobina je veliki usud srpskog (ali i crnogorskog i bošnjačkog) čovjeka. Ona izvire iz naše neusredištenosti u sebi samima, pa zato naš političar kao opštedruštveni interes, a to znači i svoj cilj, vidi samo ono u čemu će se egzaltirano do deliričnosti ispoljiti njegove egoističke želje. Zato ovoliko insistiram na samospoznaji, jer samospoznat čovjek prvenstveno radi za opšte dobro. ...

Mi ne možemo, slično kao ni neki drugi narodi bivše SFRJ, da shvatimo da su nakon pada komunizma vlasti se dočepali oni, od kojih neki nisu psihički zdravi, ne bar toliko koliko je to nužno da budu s obzirom na položaje koje su prigrabili, drugi su toliko bili žedni vlasti da kada su je se dograbili, ponašali su se kao opijeni, treći su se bili umislili da su kao stvoreni za velika načela, iako su bili suviše malog čela, i oni su omogućavali sadistima i raznom ljudskom šljamu da čine svakojake zločine, ali i da uzgred obavljaju neviđenu pljačku, a sada mi svi, zato što su počinioci zločina u prijateljstvu ili dosluhu s vlašću, moramo da snosimo teret onog što se zove kolektivna krivica. Od tog moralnog gliba moramo se čistiti, iako njegov smrad vlastodršcima godi.

Znam da će mi neki prigovoriti zašto koju riječ neposredne kritike ne uputih i drugim stranama u ratu. Razloga za takvu kritiku ima, ali takvoj kritici ovdje nije bilo mjesto. Pišući ovo sjećao sam se sjajnog Isusovog zapažanja, da prije nego što ukažemo na trun u oku brata svog, treba da iz svoga oka izvadimo brvno. A šta mi činimo? Svoje sljepilo mi opravdavamo tako: što ukazujemo na tuđe sljepilo ili zle namjere. Ovo što slijedi biće digresija, ali učiniću je da bi ti ukratko ilustrovao kako bošnjački lideri uviđaju sada ponešto od onoga za šta su ranije bili slijepi ili se, iz nekih razloga, pravili da to ne primjećuju. Ali prije toga, za uvod, navešću kako sam u Moralnoj zori napisao da znam reći: kada god vatikanski establišment želi da sjebe Srbe i muslimane na Balkanu on vatru potpali, pa vješto preko Hrvata muslimane uzima u “zaštitu”, što Srbe posebno iziritira te nasjednu, i ne znajući kako da obuzdaju, kada im “prorade", komplekse nastale onim što imenujem kosovskim mitom, prihvate bratoubilački rat, a u njemu stratezi evangelizacije Balkana vide najbolje obavljen posao za njih. A mi, ostajemo li bene, ostajemo!

Ovih dana bio sam vrlo iznenađen kada sam pročitao u intervjuima dva čelna čovjeka kod Bošnjaka sledeće: 1. Alija Izetbegović izjavi doslovno: “Naslućuju se konture jednog ružnog projekta za naš narod...” i 2. ef. Cerić: “Nas se ovdje proziva za boje, za nekakve znakove, što uopće nije bitno. Unatoč tome što je Federalni sud u New York-u donio presudu o masovnim silovanjima naših žena od nas se traži da budemo manje muslimani, da budemo manje Bošnjaci i da je to uvjet da opstanemo ovdje. Te paradokse mi moramo zamjeriti. Nema, naravno, koristi ni ovo što ja govorim, na ovakav način. Želio bi samo ukazati muslimanima da je ovo pravi trenutak da se zamisle nad svojom sudbinom i da ne sjede skrštenih ruku, da čekaju da im sve neko riješi, jer odnos o kome smo govorili je i stvar nas samih i to što mirno posmatramo, i što smo postali sebični, što smo se povukli sami u sebe i što smo prihvatili igru”.

(U vezi prethodnog mislim da je pravi trenutak kada su se muslimani trebali zamisliti nad svojom sudbinom bio onda kada je osnovana SDA – ali ko i kako da o sudbini naroda misli u onakvom stanju euforije – a sada, ne da nije riječ o pravom trenutku, već je za bilo šta pametno poprilično kasno, jer je sudbina naroda, izgleda, već dospjela u šejtanske ruke. Ili, da li je to sudbina namijenila bosanskim muslimanima, sunitima-hanefijama, da im i u buduće neke bradonje budu najveća opasnost po njihov identitet, iako više u vezi s tim neće biti riječ o četnicima).

Navedene izjave prilično tačno odražavaju tragično stanje Bošnjaka, a srpsko nije ništa bolje, ali ono što me u intervjuima dva vrhovna (svjetovnog i duhovnog) čelnika kod Bošnjaka zaprepašćuje je to, da oni pokazaše kako svoju zasljepljenost uopšte ne primjećuju, već, prema njima, za sve što se zakulisno, a eto sada i otvorenije, sprema Bošnjacima, u vidu nekih ružnih projekata ili igara, kriva je međunarodna zajednica.

O politici, našoj sudbini, ponešto zapišem samo ugred, kao npr. u junu 1995., da se u BiH vodi rat koji je režiran od strane korifeja novog svjetskog poretka, pored ostalih ciljeva – daj bože da se ne pokaže kao tačno – s namjerom da bi preko muslimanske braće, Srba (bremenitim kompleksima prema svojim islamiziranim sunarodnicima, što je slično i obrnuto), u katolički zagrljaj bili ščepani bosansko-hercegovački Muslimani, ali uz njih i Srbi.

U svojoj knjizi, Moralna zora rudi – Budite se!, pišem (isto uzgred), a navešću dva izvoda s dva različita mjesta.

Za zajedništvo na prostorima Balkana ovo su najtragičnije godine, za što pored starih težnji Srbije i Hrvatske za prevlast nad BiH, raskolu najveći doprinos, među internim faktorima, dadoše obezbožene religijske institucije i imanentna netrpeljivost između katoličanstva, pravoslavlja i islama. Greška Bošnjaka – u njihovoj potpuno opravdanoj borbi za svoj identitet – je što su svoju borbu suviše vjerski obojili, tako, uz sijanje tokom rata sjemena na Balkanu ranije nepoznatih islamskih sekti, ispada da je širenje islama ono što je bilo primarno u borbi za samostalnost BiH. Ovom greškom Bošnjaci pridobiše veliku naklonost islamskog svijeta, a da li, u odnosu na Zapad, oni time sebi dugoročno svezaše kamen oko vrata? O velikoj gluposti rukovodstva SDS-a da im ratni poklič ima miris tamjana, i o bruci što vladike to prihvatiše, nemam šta reći do: neviđena sramota. Sve religije tokom rata povećaše broj svojih vjernika, iako one kumovaše strašnom i sveopšem moralnom posrnuću i sveštenika, i sledbenika. Kako je moguće shvatiti takav apsurd? Ili, koja je svrha takve teizacije? Nije li to navođenje i zavođenje ljudi da budu slijepi idolopoklonici teoideologije, koja slično, kao i komunistička, dok su joj usta puna ”morala”, dopušta svaki nemoral, ali samo svojim pripadnicima?

Drugi izvod je: Politika, a naročito podmukla i vješta, kakva je npr. ova novog svjetskog poretka, ima pored vidljive i drugu stranu lica na koju je veoma teško baciti pogled dok je aktuelno ono što ona režira.

Oni koji se odluče da politički predvode (male) narode, trebalo bi da budu ljudi takvih sposobnosti da su u stanju svojim umom bar unekoliko zaviriti i na onu drugu stranu politike moćnika, jer ti moćnici sada nerazvijene narode porobljavaju na perfidan način: prvenstveno preko njihovih despotskih vođa, nekom zabludom zaslijepljenih i/ili potkupljivih i potkupljenih. A za ovo smo mi, Srbi i Bošnjaci, toliko eklatantan, a tragičan primjer, da će on nekada biti navođen, što se kaže, kao školski slučaj te vrste.

U prosvjećenom svijetu politika je i projekat i igra, a samo kod naroda kao što smo mi, Balkanci, ona može biti i diletantska avantura svakojakih opsesivaca. Projekat je – a da li ružan ili lijep, zavisi s koje strane ga se gleda – u smislu da se sve do najmanje sitnice prethodno proračuna i potom se tačno zna šta se određenim političkim potezima želi postići. Realizacija projekta je i igra, po komponenti da se tokom realizacije projekta nastoji protivnika ili pridobiti ili zavarati, zavesti, nadmudriti i tako nadigrati.

A uprkos svega očiglednog, vi, nacionalne vođe, idalje držite da ste vi bili u pravu, ali da se vaše bajkovite namjere ne ostvariše zbog međunarodne zajednice koja se urotila protiv vas, tj. protiv naših nacija, i sada je ona kriva što mi imamo ovo samoneodrživo državno-pravno stanje ili beznađe od života, odnosno, što je običan čovjek, onaj ko nije u vlasti ili uz nju, ko se nije nagrabio Alajbegove slame, pa još ako živi u entitetu kome po naciji ne pripada, tada posebno, sveden na: nulu. Vi ste, nemajući sluha za evropske namjere prema Balkanu i ne mogavši se sporazumjeti, dva bratska naroda gurnuli u međusobni rat, uglavnom u ime krsta i polumjeseca, te tako križarskom Zapadu pružili zgodnu priliku da nas, i jedne i druge, on zauzda pa zajaše.

Radovane, ti još nisi u zatvoru u Hagu, ne zato što si ti vješt u skrivanju, već samo zbog toga što inostrani mentori rata na ovim prostorima znaju koliko će po njih biti kompromitujuće kada ti budeš, braneći se, konkretno pokazao koliko su oni u rat ovdje bili od početka umiješani. Koliko su ga podstakli, direktnim akcijama preko svojih obavještajaca i specijalaca, ali i dajući tebi, direktno ili posredno, ovakva i onakva iluzorna obećanja, a Aliji drugačija – sve s namjerom da bi vi, vjerujući u to, doveli do toga da narod zbunite pa zakrvite, a oni potom ovdje dođu za tutore. Haški tribunal jeste institucija koja pod plaštom suđenja za počinjene ratne zločine na prostoru bivše SFRJ, treba da prikrije političke i kolonijalne težnje Novog svjetskog poretka prema ovom području. Ti si vjerovatno jedini koji u unaprijed pripremljeni scenarij možeš unijeti određene izmjene i ponešto raskriti, a možda, ukoliko odeš u Haški tribunal, učiniš time da ga: nestane.

Učini to! A osvješćivanje našeg naroda (i pomirenje s Bošnjacima) nemože otpočeti dok se ne pokaže kao korpus delikti da si ti bio samo jedna zabludna marioneta: i jedne Svjetske Nemani, ali i jedne ovdašnje, takođe zabludne marionete, preko Atlantika na vrijeme zapažene. Ako suđenje tebi u Hagu bude pravično, to će se pokazati kao uzgredan rezultat tog suđenja. Iz tog razloga od tebe sada zahtijevam, u ime interesa naroda kojeg si zaveo, da se predaš svojim tužiocima i da tako što prije otpočne sahrana onog što je mrtvo, pa da se nakon toga narod okrene sebi i svom svakodnevnom životu. A sve dotle dok se ti i tvoji saradnici, optuženi za ratne zločine, budete skrivali, vi ćete time što činite na srpsko nacionalno biće djelovati slično kao, npr., nesahranjen mrtvac na porodicu, nakon proteka uobičajenog vremena za sahranjivanje upokojenog.

Svjestan sam da će ove, i mnoge njima slične riječi, neke čitaoce iritirati toliko da će oni na mene jako omrznuti. Inače, ništa nema bolnije nego otrpiti istinu o onome što se intenzivno gura u podsvjest. Ali, koliko je to bolno, toliko je i ljekovito, a meni je stalo da mi postanemo sasvim duševno zdravi kao narod i zato ne mogu da ne kažem da sam zgađen našim ludilom. Posebno sam indigniran sljepilom i/ili kukavičlukom naših tobožnjih intelektualaca, koji od straha nisu u stanju pokrenuti proces pranja našeg moralnog lica od krvi kojom je ono uprljano. Neoprana krv lako postaje pogodna podloga za novu i svježu krv.

Zaluditi ljude, nekom na prvi pogled primamljivom idejom, vrlo je jednostavno, ali ih je osvijestiti od zablude kudikamo teže. Vi, nacional-vođe, prihvatiste se prvog, a ja sam svjesno odabrao ovo drugo. Vi se mnogima i sada doimate kao veleumni, a ja ispadam bena što se bavim Sizifovim zadatkom. Izgleda da je to moj lični usud, ali će od toga mnogi ljudi, kad-tad, imati bar neke koristi, a od vašeg zaluđivanja naroda ostaće: i grobovi, i robovi, invalidi; tuga i bol, patnja, siromaštvo, bijeda izbjeglištva i razdvojenosti. Vaše greške sada, i kada bi htio da to učini, ne bi mogao ispraviti, u smislu neutralizacije njihovih posljedica, ni cijeli Svijet. Eto toliko ste zla učinili, milione ljudi totalno unesrećili, a pored toga niste u stanju da shvatite šta ste uradili. Pa kako, pobogu, da vas smatramo za uračunljive? Vi u svojoj zabludnosti očekujete za sebe najvisočija mjesta u istoriji svojih naroda, a bićete, kad-tad, pohranjeni na istorijsko-ideološkom smetljištu.

Kao što moja duša, Radovane, osjeti dodatnu milinu svaki put kada pomislim na sadržaj Luče, osjećanje slično mi se javlja i kada god koju knjigu od filozofa stoika uzmem u ruke. A jedan od mojih učitelja, Epiktet, od kada otpočeh ovo pismo, kao da me pogledavaše sa željom da mu omogućim da i on ovom prilikom nešto mudro kaže, a ima šta, itekako. Evo pružiću mu priliku da On, na svoj način, prokomentariše pasus koji je ispred ovog.

"Ništa nije običnije nego videti velikaše koji veruju da sve znaju, mada baš ništa ne znaju. Koliko njih plivaju u bogatstvu, ne želeći ni za čim a ovamo i ne sumnjaju da im nedostaje nešto, najglavnije. Tako rekoh jednog dana jednom: Ti vrlo dobro stojiš kod kralja, ti imaš sijaset moćnih veza. Tvojim uticajem možeš pomoći prijateljima i slomiti vrat neprijateljima. 'Pa, šta mi to još nedostaje?' upita me on ponosito. – Sve ono što je najvažnije i najpotrebnije za pravu sreću. Ti ne znaš ni šta su bogovi, ni šta je čovek; ne poznaješ prirodu dobra, ni prirodu zla; ali, ono što će te najvećma iznenaditi, to je da ti ne poznaješ ni sebe samog! ... Ah, ti bežiš, besan si što sam govorio sasvim otvoreno. Kakvo sam ti zlo učinio? Ja sam ti samo prineo ogledalo da sam vidiš kakav si. ... Kaži mi, molim te, jesi li ikada preuzeo kakav put da bi imao bolja mišljenja i bolja osećanja? Jesi li ikada pitao koga da bi popravio ono što je u tebi rđavo? U koje to doba svog života i kad se ti reši da ispitaš svoje pomisli, svoje namere? Pređi pažljivo sve godine svog života i naći ćeš da si uvek radio ono isto što i danas radiš".

Ali šta ćemo sada Radovane, šta je tu je. Da se prepiremo oko toga ko ima pravo, a ko je u zabludi, koliko je ko kriv i slično, nikuda ne bi vodilo. Zato je pametnije da se činjenicama pogleda u oči. A ono što je i tebi i Srbima koji su te slijedili najteže prihvatiti je: da si ih ti olako uveo u jedan strašan rat u kome su oni gubicima totalno poraženi i nasamareni, ali da bi njihov šok od tog saznanja bio ublažen, a tako se i naša agonija produžila u nedogled, od strane glavnih (inostranih) mentora rata, za privremeno je Srbima data jedna Iluzija (moguće obećana ti još onda kada te se na rat podsticalo) kako ne bi mogli da se žale, a i da imaju čime, u smislu međusobnih svađa, da se bave, ali će se kad-tad ta pločica, planirana za jedan neostvareni mozaik, pokazati neupotrebljiva za bilo koju drugu smislenu namjenu.

Naš najveći usud je što smo mi neusredišten narod, i kao takvima s nama upravljaju iracionalne sile nesvjesne psihe. Ali nama je to skoro nemoguće shvatiti, slično kao što je čovjeku nemoguće vidjeti sopstveno lice ukoliko ne nađe neki način njegovog odraza, na primjer u ogledalu ili u mirnoj površini vode. Umjetnička djela, književna prvenstveno, predstavljaju neku vrstu ogledala, ali ona malo doprinose da čovjek, odnosno nacija, kada u njima na čas vidi svoje ružno lice, ponastoji da ga popravi. Tako život uglavnom teče stihijno. Iz tog razloga je nama neophodan duhovni metod koji će nas sistematično usmjeravati ka samospoznaji i samousredištenju u božanskom centru u nama. (...)

Radovane, ti, svo tvoje biće, primjer je čovjeka sazdanog od laži, a samo istina je trajna kao stijena. Neusredišten čovjek je nesiguran čovjek, koji zato mora biti umotan u laži i iluzije, kao što mi za vrijeme zimskih dana, da nam ne bi bilo hladno, trebamo imati odgovarajuću odjeću. Međutim, ti si dobrim dijelom i morao biti lažan, jer je takvog vođu narod htio. A na tvom mjestu bi i svako drugi unekoliko morao biti tebi sličan, inače ga narod ne bi prihvatio za vođu, jer narodu je, u vrijeme kad si mu se ti nametao za vođu, bila potrebna nova iluzija, a nju mu je mogao pružiti samo onaj ko je i sam bio u iluzijama. No, sada, nakon tragedije, kao posljedice opijenosti iluzijama, to treba shvatiti, te oporoj realnosti pogledati u oči i otpočeti s mučnim, vrlo mučnim procesom osvješćivanja!

Naš osnovni problem izvire iz naše duhovne neusredištenosti. Pojedinačni uzleti srpsko-crnogorskog duha dosežu prilično visoko, i na to možemo biti ponosni, ali to nije sve. Da bi planinski vrh visoko stršio u nebo, on mora u svom podnožju imati stabilnu osnovu, a to nama nedostaje. Takvu osnovu obezbjeđuje usredištenje na zdrav način u nesvjesnim dijelovima psihe. Dok to ne shvatimo, mi ćemo stalno graditi visoke građevine na pijesku (riječ je o našem olakom usrljavanju u ratove i svakojake državne projekte), ali prije nego što se u te kule u oblacima smjestimo, one nam se na naše oči i na našu veliku žalost – ruše. Mi svaki put za to nađemo hiljadu i jedan opravdavajući razlog, ali je svaki od njih mimo nas. Ili, gusle sve opravdaju, svu krivicu za naše nepromišljenosti i propasti prebace na nekog drugog. U pjesmi, mi smo samo junaci ili žrtve, a glupaci, lude i krvnici – nikada. (Srbe bi se moglo imenovati nebeskim narodom samo po tome što s luđačkom upornošću probamo da sagradimo kulu u oblacima).

Našem narodu predstoji mučan proces, koji se u psihologiji zove, povlačenje projekcija ili osvješćivanje, tokom kog procesa bi trebalo da shvatimo da je tragedija koju smo raspadom SFRJ doživjeli, a i drugima je priredili, prvenstveno posljedica grešaka našeg političkog, vojnog i crkvenog vođstva, odnosno, posljedica je naše duhovne neusredištenosti u zdravoj duhovnoj osnovi.

Neusredišten narod, kada postane opsjednut pritiskom podsvjesnih sadržaja i kada ti sadržaji preplave svijest, ima potrebu, da bi privremeno izašao na kraj sam sa sobom, da ih projektuje van sebe, a za to je vođa transmisija, jer on, s druge strane, vapi da projekcije primi i prenosi. Tako on postaje neka vrsta kino-platna na koje opsjednuti projektuju svoje želje i oni su tada u stanju na platnu, odnosno na vođi, da vide jedino ono što oni žele da vide. Ako nastavim metaforično, tada: dok kino-predstava traje niko ne misli skoro ni o čemu, čak je spreman i da trpi, jer se uživi da je fatamorgana realnost. A pošto se takve kino-predstave u pravilu završavaju tako što se predstava prekida zbog pucanja vrpce, ali bez palenja svjetla, tada se svi osjete nelagodno, ali, zbog strašne oporosti realnosti, rađe nastavljaju da se skljunjuju u umnom mraku nego da otvore duhovne oči, pa se u polusnu sjećaju onih slika koje su djelovale najopojnije. Dok je predstava, odnosno rat trajao, najvažnije je bilo preko medija podržavati ratnu euforiju, kako proces projektovanja psihičkih sadržaja iz pojedinačnih psiha na platno ne bi prestao, a onda su platna pozvana u Dejton i naređeno im da ponesu sa sobom kino-projektore, kako bi oni bili prilagođeni za drugačiju vrpcu.

Na to prilagođavanje projektora tebe, Radovane, nisu ni pozvali. Zašto? To ti najbolje znaš. Ali i po povratku tvojih bliskih saradnika iz Dejtona, projektor, koji je na tebe kao na platno projektovao igrokaz zaluđivanja srpskog naroda, nastavio je na isti način da obrće staru filmsku vrpcu: vremeplova.

Urazumi se Radovane i napokon prekini s tom komedijom! Svojom kožom sada uzmi, prvi put stvarno, učešća u tragediji naroda, pa bar tako doprinesi da je što prije vidimo okončanom.

Radovane, Radovane, da si imao imalo sluha za razumne riječi, kao npr., za one koje i ja pred tobom izgovorih u proljeće 1992. godine, sada bi ovdje mnogo štošta bilo drugačije nego što je. Na primjer, u maju 1992. godine rekoh ti pri jednom susretu: ’Radovane, BiH je priznata od moćnika kao samostalna država, položi oružje i idi Aliji na pregovore. Ovo što činiš nije ništa drugo nego hajdučija...’ Čuo si ove riječi, ali od svoje silne egzaltiranosti što se, po tvome, Svijet počeo da vrti oko tebe, nisam siguran da li si tada mogao dokučiti ikakav njihov smisao. Sada, ovo što ti napisah, imaćeš priliku na tanane i više puta čitati, a na to te obavezujem u ime prostog ljudskog dostojanstva, uprkos toga što si ti hraknuo, pa potom na njega pljunuo.

Radovane, ako već 1992. godine nisi mogao da pojmiš ništa od onoga što sam ti tada govorio, potrudi se, smogni snage, sada pa me poslušaj. Učini tako čak i ako ne budeš razumio potencijalnu spasonosnu dalekosežnost mojih riječi i prijedloga, i za tebe, i za narod, kako jednom ne bi bio u novoj neprilici naknadno shvatajući šta si propustio svojevremeno zbog tvoje tvrdoglavosti, iako si na svoje greške bio otvoreno i direktno upozoren.

Želim ti da uz pomoć mojih knjiga, a svakako i drugih – kao literatura uz njih do cilja samospoznaje, predlaže se skoro jedna manja biblioteka – iskočiš iz mitološkog mraka, a na svjetlosti duha tada ćeš iz sebe čuti: da “sreća i želja nikada ne idu skupa” (Epiktet) i da “sreća nije laka stvar, da ju je vrlo teško naći u sebi, a da je nemoguće na drugom mjestu” (Šamfor)».

19. avgusta 2000. godine Žarko Karišik Durmitara

P. S.

Pošto i ovo pismo ispade za novine preobimno, ako nađem ikoga ko bi mi posudio novac, štampaću ga kao knjižicu.

(Kraj izvoda iz knjižice Obrati se, dušo izgubljena – otvoreno pismo Radovanu Karadžiću)

Pozajmicu sam dobio, knjižicu štampao i izložio na svom malom štandu na beogradskom Sajmu knjiga u oktobru 2000. godine. Naredne godine prvi primjerak ćiriličnog izdanja prodao sam Draganu Kaliniću, Radovanovom stranačkom kolegi. Zbog objavljivanja ove knjižice imao sam svakojakih problema i nemam namjeru ponovo je štampati, jer sam njenom, uglavnom komisionom prodajom, uz mnoge neprilike, imao i gubitak. Moguće je da neki izdavač, na osnovu ovih kratkih izvoda, shvati da bi njenim štampanjem, sada bez rizika, imao priliku da zaradi.

[1] Iz moje knjige Srbi, oglednimo se! «(Uzgred rečeno, kada čovjek u odnosu sa svojim bračnim partnerom bude nagnan da potisne ispoljavanje volje za moć – što je bio slučaj i kod Miloševića i kod Karadžića – u kom odnosu ta volja prirodno teži da se ispolji, onda potisnuta energija, kompenzacije radi, teži ispoljavanju na nekom drugom polju; kod oficira će vojnici biti poligon za torturu, kod profesora đaci ili studenti, a političari, zavisno od političkih prilika, naći će najpogodniji način da se pokažu moćni i dominantni, što često može biti tragično i po njih i po one koje predvode. Sve se to odvija nesvjesno. Vrijeme će, bez sumnje, pokazati da su dvije žene, uz dva muškarca – oni pred ženama mlakonje, makova zrna, a u politici umišljeni Herkuli – bile najpresudnije da Srbi uđu u koban politički tok pri kraju XX vijeka. Shvatiti „program“ po kome se odvijaju ljudske aktivnosti i reakcije nemoguće je ako se ne poznaje uticaj nesvjesnih sadržaja na svjesno ponašanje. Svjesnim ponašanjem nazivamo i ono koje je očito uveliko uplivisano nesvjesnim i zato bi uz svjesno ponašanje često trebali biti navodnici ili reći takozvano)».

[2] Emilija Lombardi je i pismeno izjavila da nije luda i da se nimalo ne kaje. Lašnal zaključuje: ona je, dakle, izvršila delo pod pritiskom strasti i očajanja, a ne ludila. U Radovanovom slučaju je slično. On zločine, za koje ga se optužuje po takozvanoj komandnoj odgovornosti, teško je i zamisliti da je tolerisao zato što nije mogao shvatiti da su to zločini, već zato što je bio priklješten strastima i očajanjem. Strast se ispoljavala provalom ličnih i nacionalnih kompleksa u Radovanovom biću i uz to nezasitom gladi prenaduvanog ega da zadovolji volju za moć. Očaj se javljao zbog toga što se glad za vlašću uvećavala sve više što je on vlasti više prigrabljivao, a oni koji su, ranije obavljenom specijalnom i perfidnom pripremom, nad njim vladali, stalno su uvećavali arsenal načina kojim su ga držali u šaci i ucjenjivali, tjerajući ga da radi kako su oni zahtijevali.

(Možda ti Radovane bude za utjehu ili razočarenje, ako je istinito to što se govori diskretno, da su Holbrukovi mentori, što se svodi na izreku da i iznad popa ima pop, režirali njegovu smrt – moguće baš zato da ne bi bilo prilike da se on pojavi kao svjedok u tvom procesu – a Holbruk je bio jedan od onih koji su ti, tokom rata i kasnije, najsnažnije “zavrtali ruku”).

[3] Frenklin Ruzvelt (predsjednik SAD 1933-45. g.) rekao je da se “u politici ništa ne događa slučajno. Ako se nešto desilo, onda je to tako bilo i zamišljeno. (…) U svim vremenima, a sada više nego bilo kada, svijetom vladaju prije svega tajna društva”. Da, ona vladaju putem kapitala i obavještajnih službi, koje su specijalizovane da perfidno i s početka kamuflirano vrbuju one za koje one ocijene da će dobro služiti interesima njihovih gazda. A kada neki od tih pohlepnika kasnije shvati u kakvo kolo se uhvatio, tada je već kasno da prestane igrati kako mu se svira i u najsličnijoj je situaciji kao miš koji je, privučen mamcem, ušao u mišolovku, a onda u njoj ostao zarobljen. O ovome govorim na osnovu posrednog znanja, a Radovan bi o ovome mogao napisati vrlo interesantnu knjigu na osnovu iskustva, samo kada ga u tome ne bi sprječavala sujeta da prizna koliko je bio pohlepan kada je upecavan na mamac, pa zbog toga na kraju ispao budala.

[4] Da je Radovanova duševna patnja, i dok se skrivao i bio “slobodan”, bila golema pokazivalo je Radovanovo lice pri prvim pojavljivanjima u Tribunalu u Hagu. Kasnije, kada je imao priliku da se šepuri pred kamerama, što je eliksir za naduvani ego, lice mu je poprimalo normalan izgled.

Evo kratkog izvoda iz knjige Srbi, oglednimo se! «Moj drugar iz '68. i kasnije, Radovan Karadžić, sada je u Ševeningenu, dok ja kao podstanar – ne znam doklen ovdje – živim u vikendici svojih poznanika, u jednoj pravoj pravcatoj Vukojebini, ali ne po svom izboru, već po Alijinom projektu i Radovanovom učešću u tom projektu. Ipak, uprkos toga, osjećam se blaženo, iako mi komfor nedostaje, pa ću stihovima Duška Trifunovića upitati Radovana: Šta bi dao, da si na mom mjestu? Prenaduvani Ego, kome bi najteže palo kada ne bi mogao da se javno, na ovaj ili onaj način, šepuri, odgovorio bi: Ništa!» Ovakav je moj utisak o Radovanu i sada.

[5] Sjetite se Radovanovog izgleda i izigravanja pobožnosti (post, tihovanje) nakon što je bio uhapšen. I sâm se i sada čudim, pa i ponosim visprenošću da sam ovim Njegoševim stihovima devet godina ranije predskazao ono kako će biti kada se Radovan preda ili bude uhapšen.

[6] Kod Radovana sam bio u maju 1992., istog dana kada je kod njega u pojetu bio došao Pedi Ešdaun. Radovan mi se pohvalio da je imao susret sa velikim prijateljem Srba. U kolikoj zabludi je on bio, valjda je to sada jasno svakom Srbinu u BiH. Tog dana sam odlučio da ću otići u izbjeglištvo čim budem u stanju to izvesti. U izbjeglištvu sam ostao šest godina (u staroj polušupljoj zgradi na 1450 m/nm, bez stuje i vode). Kasnije sam saznao za čudan Radovanov postupak. On je za svog potparola imenovao Omera Zameticu, koji je prije rata živio u Engleskoj, a onda, nakon što se kobajagi sjetio svojih korjena, došao kod Radovana da primi pravoslavlje i krštenjem uzeo ime Jovan. Kakva koincidencija? Prezime Zametica vodi porijeklo od zametnuti trag.

Radovan me, svojevremeno, pored ostalih, a jedan od takvih je bio i Zlatko Lagumdžija, pokušao okolišno, kao deklarisanog disidenta, uvući u ralje jedne strane obavještajne službe, čiji cilj je bio rušenje ondašnjeg političkog sistema u SFRJ, ali meni se i pomisao na nešto tako gadila. Već tada sam znao šta znači postupak kuhane žabe, a to je ako žaba bude ubačena u vrelu vodu ona će pokušati da iskoči, ali ako bude stavljena u hladnu vodu ona će biti u svom ambijentu. Kasnije postepenim zagrijavanjem vode kod žabe će se umrtviti refleks za spašavanje i ona će biti skuhana. Slično se događa onima koji budu namamljeni u ralje obavještajnih službi. Kada bi na početku znali šta ih čeka kasnije, neki ne bi pristali na saradnju, ali postepenim “zagrijavanjem vode” budu skuhani, odnosno primanjem nagrada dođu u stanje kada više ne mogu ništa odbiti.

[7] Evo izvoda sa jednog drugog mjesta u istoj knjizi. «(Nikola Koljević u svom dnevniku spominje da je Alija Izetbegović, ispred SDA, prisustvovao Osnivačkoj skupštini SDS. „Izetbegović je govorio o srpskoj orjentaciji svog oca, i svoje porodice, i o tome kako je već bio zabrinut što Srbi kasne sa osnivanjem svoje stranke“. A što se Alija Izetbegović brinuo što Srbi ne osnivaju nacionalnu stranku? Pa zato što bez SDS on i njegova stranka, što sam već rekao, nikada se ne bi dočepali vlasti)».

[8] Ovaj citat sam preuzeo od Jovana Raškovića, Radovanovog “mentora” u politici, iz knjige Luda zemlja. Ovo je primjer kako ljekar netačno zaluđuje narod, govoreći mu ono o čemu pojma nema. Radovana nikako nisam mogao ubijediti da ne organizuje referendum Srba u BiH 1992. g., nakon referenduma koji su održali Muslimani i Hrvati (1. marta 1992.) godine. Govorio sam mu da je njihov referendum legalan a Srpski da će biti, sa stanovišta Saveznog Ustava, nevažeći. Ali Rad ovan je bio toliko umišljen u svoje tobožnje znanje da nije bilo mogućnosti urazumiti ga.

[9] On me je 1979. g. špijunirao za Službu državne bezbjednosti (SDB), što je vidljivo u njegovom kartonu u toj službi, objavljenom u crvenoj knjizi Čuvari Jugoslavije – suradnici UDB-e u BiH.

[10] Mislim na to što su Muslimani, bez sumnje, to su mi potvrđivali nakon rata neki moji prijatelji Bošnjaci, granatama i na druge načine gađali svoje civilno stanovništvo, da bi pomoću medijske i ostale režije to pred svijetom pripisali Srbima.

[11] Po ovoj karakteristici Radovan i Alija Izetbegović bili su povezani kao što su to sijamski blizanci. Alija je na minderu (u krugu bliskih osoba) pred rat rekao da Muslimani trebaju biti spremni žrtvovati oko 100.000 ljudi da bi ostvarili samostalnost BiH. Muslimanskih žrtava je bilo manje, samostalnost je ostvarena, a šta sada, realno viđeno, Bošnjaci (i ostali u BiH) imaju od toga u odnosu na ono što su imali do aprila 1992. godine? Ništa! Do jad i bijedu. Ali, za razliku od stanovništva, nacional-šovinisti, zahvaljujući ratu u BiH, imaju što ranije nisu mogli ni zamisliti, jer nisu mogli ni sanjati da je narod stado, takvo kakvo je, a za što je kriv Titov režim.

[12] Radovane, sjeti se da je Draža Mihailović, tokom suđenja, koje mu je (1946.) priredio Titov režim, rekao da je njegova najveća greška bila u tome što se nije znao snaći u vrtlogu obavještajnih službi oko sebe . Ti si tokom rata pokušavao da izigravaš Tita, ali s tom razlikom što tvoj ratni cilj i ciljevi obavještajnih službi oko tebe nisu bili u korelaciji, kako to bješe kod Tita, kome su u ostvarenju jenog od ciljeva – poturanja Srbima kukavičijeg jajeta – bili naklonjeni i Čerčil i Staljin, a oni su izigrali Dražu, slično kao i tebe tvoji mentori, pa je vama dvojici zajedničko to da niste bili u stanju prepoznati u korist čijih ciljeva činiste to što ste činili.

[13] Prilikom sahrane Alije Izetbegovića, Karla del Ponte izjavi da je Tribunal pripremao optužnicu i protiv Alije ali da se otezalo sa njenim objelodanjivanjem. Prešutila je da se otezalo zato što su njoj, a i drugima u Tribunalu, brda dolara iz islamskih država zaklanjala pogled prema pravdi.

[14] Ako bi neko rekao, da je moju tvrdnju da je Radovan bio u mengelama obavještajnih službi nemoguće dokazati – razumljivo da je to nekome kao što sam ja, nemoguće izvesti – onda bi se, bez toga, njegovo onakvo ponašanje, ako je bilo zaista samo voljno, pokazalo još nenormalnije.

[15] Gospodo, razmislite zbog čega je Norvežanin Brejvik, prošlogodišnji hladnokrvni ubica 77 osoba, za svog uzora odabrao Radovana? Brejvik, ovih dana izjavi, umjesto pokajanja za počinjeno zlodjelo, da mu nije žao što je pobio toliko osoba, već da žali što nije još više. Ne trebaju nam psihijatri reći je li Brejvik normalan ili nije. Očito je da nije. Stari Latini imaju izreku similes simili gaudet (sličan se sličnom veseli, sličnosti se privlače). Brejvik je u Radovanu prepoznao nešto od onoga što Radovan u sebi ima i što prikriva kao zmija noge, a upravo za to Brejvik je osjetio simpatiju, a što većina onih, koji Radovanu nisu slični, nisu u stanju to zapaziti, bez obzira koliko da su obrazovani. To što je Brejvik prepoznao u Radovanu, početkom rata sam naslutio i ja, ali ja, za razliku od Brejvika, za to nisam osjetio simpatiju, već jezu, zgražavanje i odvratnost. (Nakon zlodjela koje je Brejvik počinio Ambasadi Kraljevine Norveške u Sarajevu pismeno sam ponudio da na norveški bude besplatno prevedena knjižica Obrati se dušo izgubljena - …, da oni Norvežani, kojima bi Brejvik mogao postati uzor, vide kakav je njegov uzor. Prijedlog je odbijen pismeno. Molio sam da s nekim razgovaram, ali je i taj moj prijedlog drsko odbijen. Biće mi drago ako se Norvežani jednom ne pokaju zbog postupka njihove ambasadorice u Sarajevu).

Žarko Karišik Durmitara

уторак, 10. април 2012.

Otvoreno pismo tužiocima i sudijama Haškog tribunala u procesu Radovanu Karadžiću, njegovim pravnim savjetnicima i Radovanu, podsjećanja radi

Ako slučajno strefite na ovaj blog evo informacije o mom sajtu:

www.durmitara.com i e-mail adresa: durmitara@yahoo.com

OTVORENO PISMO TUŽIOCIMA I SUDIJAMA HAŠKOG TRIBUNALA KOJI SUDE RADOVANU KARADŽIĆU, A UZGRED I NJEMU

Нема коментара:

Постави коментар