Povodom izbora novog Pape Franje Prvog

Ako slučajno strefite na ovaj blog evo informacije o mom sajtu:

 www.durmitara.com  i e-mail adresa: durmitara@yahoo.com

POVODOM  IZBORA  NOVOG  PAPE

FRANJE  PRVOG

(Da biste povećali, zumirali tekst, to možete učiniti tako da držite pritusnut taster Ctrl i istovremeno kuckate na tipku + dok ne dobijete odgovarajuću veličinu teksta. Za smanjenje, ponovo držite pritisnut taster Ctrl i kuckajte na tipku minus, koji je za crtice, desno od tipke za tačku) 

Čitaocima tekstova na mom blogu stavljam na uvid jedan dio sadržaja iz Priloga u mojoj knjizi Srbi, oglednimo se – opstati ili nestati? (ISBN 978-86-913077-0-7)

Gospodo, izvinjavam Vam se što Vam iz moje navedene poobimne knjige, na ovaj način, pružam priliku da bacite pogled samo na ono što je na njenom kraju, a to bi bilo smislenije pročitati nakon što bi se čitalac prethodno upoznao sa sadržajem knjige, koji prethodi Prilozima. Ali, šta ćemo; po onoj narodnoj: bolje išta, nego ništa. Dio teksta sa prve stranice u toj knjizi objavio sam u tekstu na ovom blogu pod naslovom: 

ОТВОРЕНО  ПИСМО СРПСКОМ  ПАТРИЈАРХУ  ИРИНЕЈУ и

ИВИЦИ  ДАЧИЋУ, ПРЕМИЈЕРУ  РЕПУБЛИКЕ СРБИЈЕ

P  R  I  L  O  Z  I

Posveta na nagrađenoj  knjizi Slike raspuklog vremena, povodom koje je autorka proglašena za pisca godine (2005.) u BiH: 

 

         

          Slijedi izvod iz moje knjige Moralna zora rudi nad Durmitorom, četvrto izdanje, 2004. (ISBN: 86-902029-9-4):

«Pismeni dokaz da sam go­di­­nama od SDB bio praćen nisam imao sve do 2003. godine, a tada: U knjizi Čuvari Jugoslavije - Suradnici Udbe u BiH (vlastita naklada Ivan Bešlić, Posušje, 2003.) na strani 11 četvrtog toma piše:

            A evo pogledajte koga je svojevremeno špijuniralo to sada naj­zvu­čnije ime među srpskim saradnicima Udbe (SDB) u BiH:

Faksimili ove tri stranice originalnih dokumenata o radu Vojisla­va Šešelja za SDB jedini su dokazi te vrste u pomenutoj knjizi. (U Upitniku S učinjena je greška kod godine rođenja, 1954. Nakon ko­m­­pro­­mi­tovanja kao špijun SDB, Voji­s­lav Šešelj će šest godina kas­nije, doći u sukob sa sistemom čiji je poltron i apologeta bio ranije).

Priznajem da sam vrlo naivan i da me skoro svako može preva­ri­ti. Na tu svoju osobinu sam čak i ponosan. Ni u koga ne sum­njam un­a­­pri­jed, već sam prema svakom otvoren svim srcem. Intelek­tualno znam da mnogi ljudi ne zaslužuju ni da ih pozdravim, a kamo li šta dr­ugo, ali osjećajno saosjećam i sažaljevam ljude, jer znam koliko oni jadni pate zbog svoje iščašenosti iz božanskog središta u sebi.

Jedini čovjek kojega sam unaprijed pročitao da je opsesivni vla­s­­­t­o­ljubac i, kakvi jesu ljudi tog kova, moralna protuva, te da dru­že­nje s takvim može za poštena čovjeka biti opasno, pa sam ga zato to­ta­l­no ign­o­risao, bio je Vojislav Šešelj. On, kada je saznao da se SDB mu­či što ne može da me optuži kao državnog neprijatelja i strpa u zat­vor ni na osnovu stvarnih, a ni podmetnutih "dokaza", tada ambi­ci­ozni poltr­on, ponudio se da toj službi pruži namje­š­tene dokaze i da na meni pokaže svo­je umijeće provokatora i douš­nika, ali je, na njegovu ža­lost, ostao praznih ruku. Detalje o tome kako sam uspio kompro­mi­to­vati tog tada perspektivnog sara­d­nika SDB, prešutiću ovom prilikom.

Ako je zla sudbina Vojislava Šešelja već htjela da on, opse­siv­ni vla­sto­lju­bac i poltron totalitarnog režima (magistrirao na temu: Ulo­ga Titove ličnosti u koncipiranju opšenarodne odbrane i društvene samozaštite, a kasnije objavio knjigu Tako je govorio Čiča) krene na mene, a meni Bog dade dovoljno pameti pa mu ne dozvolih da mi se sasvim pribli­ži, jednom će moja i njegova (ne frizirana) biografija svje­do­čiti o dva krajnja tipa u srpskom (pa i svakom drugom) narodu.

Prvi, kojega oličavam, odan univerzalnim moralnim pravili­ma i ne­po­kolebljiv u njihovoj primjeni u životu, pri­m­jer sav­r­e­­me­nog bibli­j­s­kog Jova ili Avelja, koji uporno, uprkost iskust­vu, vje­ru­­je u univer­za­l­ni moralni zakon, a drugi, Vojislav Šešelj, oli­če­nje Kaina, onoga ko je u sebi zatro sva­ki trag od moralnosti i božije prav­de; koga su eg­o­­­is­tičke želje i neza­si­ta strast za vlašću učinili robom se­bi samom. Za života ja ću ostati nepoznat masi, ljudima komplek­si­ma i mitma­nijom opsjednutim, a Vojo kod takvih biće popularan, sko­ro kao da je spa­silac. On je lider jake političke stranke koji sada sâm sebe predstav­lja, a i njegovi slje­d­be­nici tako čine, kao moralna čovjeka, a kako da potkazivač, informator Udbe, bude moralan čovjek? Srbi će biti žrt­ve političkog slje­pila sve dotlen dok u okviru njih nemoralan čovjek, tipa Vojisla­va Šešelja, mogne za sobom da povede i zavede mili­onsku masu, a pri tome pozivajući se na nekakav tobožnji moral (sic!).»

IZVOD  IZ  INTERVJUA  ZA  SLOVENSKE NOVICE

Borutu Petroviću Jesenovec (objavljen 5. 10. 2007. g.)

Zašto mi,  ljudska bića, imamo takvu veliku potrebu za iluzijama o sebi? Zato jer je istina o nama ružna? Da li mislite, da je istina zaista ružna, kako tvrdi Niče?

U našoj civilizaciji zaturena je predstava o bitku, o božanskom centru u nama. Da taj centar u našem kolektivno nesvjesnom zaista postoji - što je nauk joge znao već hiljadama godina - kod nas je prvi dokazivao Karl Gustav Jung. Jungovu tvrdnju potvrdili su 1997. godine neurofiziolozi na Kalifornijskom univerzitetu, služeći se pri tome najsavremenijom naučnom opremom. Ovo epohalno naučno otkriće, koje potvrđuje Isusove riječi upućene učenicima: "Carstvo božje je u vama", ostalo je potpuno neprimjećeno. To se događa zbog toga što je čovjek u našoj egoističko-narcističkoj civilizaciji raznesen centrifugalnom silom, koja čovjeka na bezbroj načina odvlači od centripetalnog središta (arhetipa Boga, Sopstva), koje je u našem kolektivno nesvjesnom. Paradoksalno je da su i najveći (hrišćanski) crkveni velikodostojnici, ispod kobajagi duhov­nog dekora, stvarno zaneseni svjetovnim vrijednostima života. A kada se tome doda najgnusnija laž o njihovom tobožnjem celibatu, zbir ih proglašava najlažnijim esnafom od svih što postoje na svijetu. Zato što su u osnovi svog bića lažni, oni nikada ne dostižu ukotvljenje svog bića u arhetip Boga u sebi (o čemu je najsvježiji dokaz knjiga pisama Majke Tereze).

Hrišćanstvo je u osnovi naše civilizacije, a crkveno hrišćanstvo, lažno je od početka, od onda kada su takozvani pravovjerni hrišćani si­lom zatrli gnostike, one koji su najpravilnije bili shvatili Isusov nauk. Lažna osnova naše civilizacije uslovljava kod čovjeka stanje samootuđenosti i kao posljedicu neintegrisanosti psihičkih funkcija (osjećajne, instinktivne i intelektualne) imamo neurotičara, lažnog čovjeka koji stenje pod svojom maskom (Personom). Takvom čovjeku trebaju iluzije da bi on preživio, što je zapazio i Frojd, a naša stvarnost svakodnevno pečata (vjerodostojno potvrđuje) tu Frojdovu tvrdnju. 

Iskustveno znam, dok čovjek nije samoostvaren, tj. dok njegovo biće nije ukotvljeno u Bitak (Sopstvo) ili barem dok nije pod zna­čajnijim uticajem te centripetalne sile u nama, on mora biti i lažan i imati potrebu za iluzijama. To čovjekovo stanje bića Indijci zovu majom. Ovaj pojam se kod nas najčešće prevodi kao iluzija. Pojam maje nikada nije negirao realni svijet, već je samo ukazivao na razliku između stvarnosti i naše predstave o njoj. A naša predstava o stvarnosti je u pravilu samo projekcija i, kao takva, daje nam lažnu predstavu o stvarnosti.

Na primjer, svi mi imamo neku predstavu o Vatikanu ili o nekoj dr­u­goj hrišćanskoj Instituciji, ali su te naše predstave dobrim dijelom istkane od pod istinu servirani nam laži i zato su obojene iluzijama. Prosvjetljen čovjek jasno vidi da kada bi se sa tih Institucija sdrljio plašt laži i ukazala se Istina, hrišćanski svijet bi od strašnog šoka, zbog toga što mu je vjekovima pod istinu bila poturana laž, bio du­hovno pomoren slično kako su fizički stradali stanovnici Hirošime kada je na taj grad tresnula atomska bomba. Ili uzmimo svježiji primjer. Titov režim, u kome sam bio disident, ljude je sistematično utjerivao u moralni idiotluk: da na jedan uniforman način misle i govore i onda kada su oni osjećali suprotno. Kada su razni vjetrovi pocijepali i zbacili plašt laži, kojim je bila prekrivena SFRJ, ono što mi stvarno jesmo, ono kakvima nas je stvorio totalitarni režim ogrnut u laž o samoupravljanju, tako je i toliko zasmrdilo da se ljudima s očuvanim čulom (moralnog) mirisa povraćalo.

Niče je bio jako dobro prozreo hrišćansko-civilizacijsku laž, a u tak­v­om miljeu istina, koja je jednostavno činjenica i nema estetsku odrednicu ni lijepog ni ružnog, mora da se doima ružnom, slično kao i prav štap da je kriv kada ga posmatramo u vodi pod određe­nim uglom.

Da li joga osveščava nesvesne djelove psihe? Ako je odgovor pozitivan, joga može biti opasna za ljudi, koji neće saznati istine o sebi. Da li je joga prikladna za svakoga?

Čovjek se rađa kao cjelovito biće ali odgojem i obrazovanjem tokom odrastanja i formiranja ega mi se dezintegrišemo po više osnova, što postaje osnovnim uzrokom naše duboke imanentne patnje. Osnovni cilj joge je da nas oslobodi imanentne nam patnje i da ponovo postanemo cjelovita bića, a to je neostvarivo bez osvje­šćivanja nesvjesnog. Mi smo po svojoj prirodi fiziološki uslovljeni a uz to slijede socijalne, religijske, kulturne itd. uslovljenosti. Ove uslovljenosti nisu pohranjene jedino u svjesnom već i u podsv­jes­nom ili lično nesvjesnom dijelu psihe. A psiha pored lično nesv­jes­nog ima i kolektivno nesvjesno, onaj dio psihe gdje je pohranjeno iskustvo naše vrste. Čovjek se ne može osloboditi imanentne duho­v­ne patnje dok ne izvede reintegraciju svog bića kroz proces osvješ­ći­vanja lično nesvjesnog i arhetipova kolektivno nesvjesnog. Osvje­š­ćivanje lično nesvjesnog Jung imenuje šegrtskim poslom a osv­ješ­ćivanje arhetipova kolektivno nesvjesnog majstorskim postignućem.

Za nas hatha joga je vrlo pogodna tako što nam tijelo čini zdravijim a istovremeno iz lično nesvjesnog na spontan način prazni negativni naboj i tako obavlja svojevrsan proces integracije tih sadržaja u svjesno. Psihoanalizom ili dubinskom psihologijom, uz pomoć psihoterapeuta, izvodi se postupak sa sličnim rezultatom. Slažem se s Jungom da izvorna jogijska meditacija, tj. taj postupak osvješ­ćivanja arhetipova kolektivno nesvjesnog nije pogodan za čovjeka naše civilizacije. Zato se u mom metodu naše joge meditacija odvija prema Jungovoj nauci, što je po mom mišljenju nama jedino prikladno i može biti efikasno.

Naša joga (kombinacija hatha joge i Jungove nauke) ne može biti opasna za čovjeka koji neće da sazna istinu o sebi, ali bi mu mogla biti korisna da shvati koliko je kao ljudsko biće promašen slučaj. Meditacija i po Jungovom metodu, ako bi se praktikovala samos­talno, a bez adekvatne pripreme i samopouke (na što u svojoj knjizi podrobno upućujem i upozoravam) mogla bi biti opasna za osobe koje su psihički labilne ili (latentno) sklone nekoj duševnoj bolesti.

Ljudi imamo i nagon samoostvarenja. Zašto se taj nagon kod mnogo osoba ne manifestira i postaju duhovno prazni?

Nagon samoostvarenja ili religijsko osjećanje je treći od naših osno­v­­nih nagona. On je u nama prisutan stalno ali je primjetniji kada se normalno zadovoljavaju nagon samoodržanja i seksualni nagon. Ko­n­struktivno zadovoljavati nagon samostvarenja moguće je jedino ako težimo ucjelovljenju bića i adekvatno ga zadovoljiti kada ucje­lo­v­ljenje postignemo. Ali ako podlegnemo centrifugalnim civiliza­cij­skim silama i kretanjima, bez predstave i osjećaja da je "carstvo Božije u nama", osjećaj duhovne praznine je naša neminovna sjen­ka.

Osvješćenjem arhetipova kolektivno nesvjesnog, što je najpotpuniji vid zadovoljenja nagona samoostvarenja, stiže se i do osvješćenja arhetipa Boga ili Sopstva, što je kako to Jung izrazi: "vitalno i iz osnove preobražajno zbivanje". To preobražajno zbivanje danas je skoro nemoguće postići uz pomoć religije, što zbog metamorfoze religijskih institucija u kratofilne korporacije, što zbog degeneri­sanosti osjećajne funkcije kod savremenog čovjeka.

Samoostvaren čovjek jedini shvata na šta je Niče mislio kada je rekao:"Bog je mrtav, živio nadčovjek". Onaj Bog o kome nam govore sveštenici je mrtav a Niče nas upućuje da spoznamo arhetip Boga u svom kolektivno nesvjesnom i tada postanemo prosvjetljeni (samoostvareni) ili nadčovjek. Prosvjetljenik je u odnosu na čovjeka i na sebe sama prije prosvjetljenja, viđen u duhovnom smislu, zaista nadčovjek. Iz te činjenice izvedene su u hrišćanstvu tvrdnje o Isusu kao bogočovjeku. Gnostici i još neki ranohrišćani, koji su znali šta je to fenomen prosvjetljenja, za Isusa su tvrdili da je bio samo prosvjetljeni čovjek (buda). Prosvjetljenik (samostvareni po Jungu) je i nadčovjek i bogočovjek, onaj koji je iskusio u čemu je osnovni smisao čovjekovog postojanja, a to je da u duhovnom smislu ostva­rimo ono što nam je od našeg Tvorca kao mogućnost dato.

Samoostvareni ili prosvjetljenik može da živi kao i ostali ljudi, ali on njima ne pripadamo, već je na "Olimpu". O svom postignuću prosvjetljenja, da se ne bi izlagao svakojakim rizicima, šutio sam skoro dvije decenije, a prvi put sam o njemu progovorio u knjizi.  Zahvaljujući svom iskustvu, postignutom dugogodišnjim bavlje­njem hatha jogom i proučavanjem dostignutog u raznim oblastima života Istoka i Zapada, a posebno Jungovoj nauci, u svojim knji­gama sam na do sada najrazumljiviji način predstavio šta je to prosvjetljenje. Ukratko, to je trajno stanje bića koje je sušta sup­rot­nost osjećaju duhovne praznine.

Snagu nagona samoostvarenja od nedavno najočitije pokazuju isla­m­ske samoubice, koji žrtvuju svoj život da bi uz to ubili druge, a vje­rujući da će taj postupak njihovu dušu odvesti pravo u dženet (raj).  Zbog dominacije ateizma nagon samoostvarenja se kod nas kod najvećeg broja ljudi ne manifestuje na adekvatan način. Uz to naša duhovnost se zapetljala u šipražje, koje uvijek bujno raste u dvorištima duhovno nedjelotvornih religija. Na svjetovno-obrazov­nom nivou nema lako razumljive i efikasne pouke koja bi ljude uputila kako da taj nagon prepoznaju i zadovolje. Jung to naziva procesom individuacije. Otkriće i naučno objašnjenje u našoj civilizaciji tog zatomljenog prirodnog procesa Jung je smatrao svojim glavnim doprinosom čovječanstvu. Moj doprinos je što sam tom mentalno-duhovnom procesu u metodu naše joge hatha jogom dao somatsku podlogu, koja ima ulogu sličnu katalizatorima u hemijskim procesima. Tako je na osnovu moje knjige moguće da čitalac, odnosno praktikant metoda u njoj izloženog, osjeti nagon samoostvarenja i potom svjesno vodi svoj proces individuacije - duhovnog rasta i razvoja - do razotuđenja, samospoznaje, pa ako bude dovoljno uporan i do samoostvarenja.

Da li netko, koji prakticira jogu, može biti nereligiozan? Da li je svrha joge osječaj blaženstva?  

Da, i u pravilu na početku to i jeste, jer mnogi koji su pripadnici neke religije jogu (onako kako se ona kod nas poima) smatraju nečim što bi bilo suprotstavljeno njihovoj vjeri. Međutim, krajnji cilj joge je ucjelovljenje bića, a to se postiže tek kada nam pođe za rukom da se precentriramo iz Ega (civilizacijskog centra u nama) u Sopstvo (potencijalno čovjekov božanski centar), tako ispada da je samoostvareni ili prosvjetljeni jedini istinski religiozan čovjek. Ali on nije religiozan na naš uobičajeni način. Mi u Boga ne vjerujemo na način kako se to zahtijeva u religijama. Mi Njegovo prisustvo u sebi osjećamo kao neizrecivo blaženstvo. Taj osjećaj duhovne ispunjenosti ne nestaje čak i kada smo u društvenim okolnostima koje su grozne, kao na primjer u mom slučaju kada 1992. godine od univerzitetskog profesora postado osoba bez zaposlenja, što sam i sada. Na početku rata u BiH ostao sam i bez stana, biblioteke i rukopisa i bez svega što sam u materijalnom smislu bio do tada postigao. Štedeći vaše čitaoce od neprijatnosti neke druge gubitke, koji su mnogo teži od pomenutih, neću navesti.

JOŠ  JEDNA  REPRIZA

ISUSOVOG  RAZAPINJANJA  NA  KRST

Ovih dana, tokom ceremonije sahrane pape Ivana Pavla II,  Svijet je imao priliku podsjetiti se da je Isus već vjekovima raza­pet na teoideološki krst, ali tek nekolicina ljudi to su jasno vidjeli. To su oni koji su suštinski religiozni, koji su dostigli stanje duha slično Hristovom, pa tim povodom smo naricali nad jad­nom i tužnom sudbinom Hristovog Nauka, koji je hrišćanstvo potpuno izopačilo, pretvarajući pri tome poruku jednog od najvećih prosv­jet­ljenika što ih je Svijet upamtio u nakaznu vjer­sku insti­tu­ci­ju, s Vatikanom kao najvećim svjetskim religijskim čudovištem svih vremena. Gomila, stado od skoro milijardu vjernika, koji ni­ka­­da nisu pojmili srž Hristovog Nauka, u toj ceremoniji vi­djeli su neš­to značajno, a mnogi su i tugovali povodom papine smrti, pot­puno nesvjesni da su tim svojim osjećanjem zakucavali dodatni ekser u Isusovo Duhovno Tijelo, u Vatikanu već vjekovima na teoideološki krst raspeto, a plaštom od obmana uogrnuto.

            Onaj ko je posljednjih dvadeset šest godina stajao na čelu, u svijetu najmoćnije i najprofitabilnije korporacije za prodaju teomagle, na to mjesto je došao, kako je i pisalo (u knjizi U ime Boga!), pošto je nje­g­ov prethodnik, koji nije bio po volji Vati­kan­skoj Kuriji, otrovan i samo 33 dana po izboru za papu, izdahnuo je. Tako je bilo upra­ž­nje­no mjesto za Vojtilu, za kojega je Kurija držala da će naj­bo­lje igrati ulogu koju je ona namje­njivala novom papi. Njena pret­pos­tavka se obistinila, i dok je Kurija tajno u skoro svim dije­lo­vima svijeta, a na prostoru SFRJ posebno i spe­ci­jalno, sprovo­di­la svoju mon­struoznu politiku, papa Ivan P. II izig­ravao je mi­rotvorca i pomiritelja medju narodima i religi­jama-teoideolo­gi­ja­ma, po udaljenosti od stvarne bogospoznaje, katoličanstvu sličnima, skoro kao jaje jajetu. 

            Neki rekoše da je Ivan Pavao II bio jedan od najznačajnijih ljudi, viđeno svjetovno-politički, posljednje četvrtine dva­­­de­setog vijeka, vijeka u kome je postalo očito da Zapadnim dijelom Svijeta vlada Anti-hrist, zloupotrebljavajući autoritet Hrista.

            U XX vijeku Tito i umrli papa bili su najuspješnije sluge i/ili marionete najmoćnije svjetske političko-ekonomske mafije.

Pošto se Tito predstavljao za ateistu, a sve što je činio ra­dio je kao predsjednik jedne države, u njegovom marionetstvu ne može se naći toliko grešnosti pred Bogom kao što je to očito u slučaju pape Ivana Pavla II, koji je bio svjestan na koji način je doveden na tron pape i kakva zlodjela Vatikan (tajno) čini u ime religije.

            Hriste dragi, znam da je Tvoja tuga pregolema zbog straš­nog izopačenja Tvog Nauka: spoznaje da čovjek u sebi, u kolek­tivno nesvjesnom, ima arhetip Boga, s kojim se rađamo, a tokom života se s Njim možemo sjediniti, te se iz ega u Njega precen­tri­rati, i tako prosvijetliti,  postati Tebi slični, što je Tvoja osnovna po­ru­ka, koju nam je Jung potvrdio i naučno objasnio, a M. Pesindžer i Ramačan­dran (1997. godina na Kalifornijskom uni­ver­zitetu) u mozgu otkrili somatsku osnovu tog arhetipa. Od te mogućnosti, o kojoj si prije dvije hiljada govorio, sada i naučno dokazane, najdalje su katolički sveštenici, oni koji se profesi­onal­no bave predstav­ljanjem drugima, a ustvari zloupotrebom, Tvog Na­uka; neizvorno, krivo, naopako i izopačeno ga tumačeći.

Na čelu najmoćnijih falsifikatora Tvog Nauka doskora je stajao Ivan Pavao II, pa zato ceremoniju njegove sahrane viđoh i kao reprizu Tvog razapinjanje na krst. No, srećom, tačnije Bo­ži­jim proviđenjem, u Tvojoj tuzi zbog zloupotrebe Tvog Nauka iskri jedna utješna činjenica, koja pokazuje da je Nauk Vječne Istine neuništiv. Tvoj izvorni Nauk od (u IV vijeku zatrtih) gnostika stigao je do Bosne preko bogumila, a ovdje u današnjoj BiH za njegovo natjerivanje na poniranje presudna je bila papska bula (papina naredba, u vidu ultimatuma) Kulinu banu, pa time i bosans­kom stanovništvu, da se odreknu bogumilske vjere.

Međutim, Tvoj izvorni Nauk, kao i Nauk svih Velikih Pro­svjetljenika, saopšten savremenim jezikom, a Jungovom nau­kom protumačen i objašnjen, izronio je (1999. godine) upravo na ovom prostoru, na kome je osam vjekova ranije natjeran na poniranje. Time je potvrđeno predviđanje da ćeš se Ti pojaviti 2000. godine, i pojavio si se knjigom Naša joga i prosvjetljenje, ali duhovni slijepci još nisu u stanju primijetiti svjetlost Tvog Duha, koja ovoga puta, slično kao Budina u Indiji prije dvije i po hiljade godina, sija naučnom samospoznajom, do koje vodi staza meditacije, koji put je Tebi bio dobro poznat. 

Nadam se da će bar neki rijetki pojedinci, ako se susretnu s Tvojim, Budinim i naukom Vama sličnih Velikih Prosvjetlje­nika, na naučan način izrečenim, shvatiti da Kler, Crkva, Tebe konti­nuirano razapinje na teoideološkom krstu. Kako pišem u Knjizi, savremenoj bibliji: Crkva (Crkve), koja se predstavlja za Tvoju, jaše na pegazu čovjekovih zabluda, pod­muklo ga mamuzajući, dok joj je u desnoj ruci koplje namazano otrovom stvarne bez­bož­­­no­sti, o unkašu je topuz sačinjen od dog­me, za pojasom joj je sab­lja naoštrena brusom mržnje za sve što istinski vodi spoznaji Boga, a u lijevoj ruci drži štit na kome piše: Isusovo učenje ili; U ime Boga našega, Gospoda Isusa, Jedinoro­đenog Sina Boži­jeg. Tog Golijata, slično kao David iz Biblije, izazvao sam na dvoboj, pa ako se meg­dan održi na polju Istine, zna se – to je već sud­bin­s­ki određeno i na krajnji ishod niko neće moći bitno uticati – pob­je­­da će biti Davidova!

Hriste, pouzdano je, jedno od mjesta gdje Tvoj Duh, Tvoj izvorni Nauk, nikada nije bio adekvatno prisutan, ali gdje ga vjekovima razapinju na teoideološki krst, to je Rim, odnosno Vatikan. Ošo je bio u pravu kada je rekao, da Ti nisi ubijen na Golgoti nego u Vatikanu. Da, da…! Tvoj Nauk je zaista ubijen u Vatikanu, ali i na svim drugim mjestima gdje se propovijeda pravovjerno ili Pavlovo hrišćanstvo, što je u stanju jasno vidjeti svako ko se potrudi da duhovno progleda, da Tvoj Nauk izvorno spozna. O izopačenosti katoličanstva, a i ostalih religija, kao kor­pus delikti, svjedoči naša jadna i obezbožena stvarnost, u kojoj se vjerovanje u Boga svelo na zatucanu idolatriju i fanatizam vjernika, te teobiznis sveštenika, čime se potvrđuje ova njemačka poslovica, da gdje prestane znanje, počinje vjerovanje.  

Ovih dana u Vatikanu je, i kao predstava za Svijet, održa­na teoideološka maškarada, ali istovremeno i, po ko zna koji put, repriza razapinjanja Hristovog Nauka na teoide­ološki krst, pa šta reći, Hriste, nego: ne oprosti im Bože, jer znaju šta čine!

4. aprila 2005. g.                                                                                      Žarko Karišik Durmitara

            Nijedne novine, kojima sam ovaj tekst pos­lao, nisu ga bile spremne objaviti. Matoš je rekao da kad god se razgolite žena i istina, pukne bruka. A sada niko više na mari ako se razgoliti žena, a na svim važnim nivoima ulaže se trud da se stvarna istina ne raz­go­liti, kako tim povodom ne bi pu­k­la bruka. Ali, nažalost, moral je općenito toliko srozan da sada ne puk­ne br­uka ni kada se objelodani da katolički sveštenici masovno seksualno zl­o­­upot­re­blja­va­ju malo­ljet­ne štićenike i/ili učenike i studente katoličke te­o­lo­gije. Ako im je institucionalno zabranjeno da na normalan način za­do­v­o­lje seksu­alne potrebe, onda im preostaje da ih zadovoljavaju – kako bilo.

Pomislih, danas (19. 03. 2013.), dok na tv pratih inauguraciju novog pape, Franje Prvog, i dok slušah nebuloze o sv. Josifu, Marijinom mužu (kome je danas imenjdan), da treba da Vam učinim dostupnim kratak izvod iz knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?, a u kome pišem o nebulozi o tobožnjem Isusovom bezgrešnom začeću. (Vidjeti: Jevanjđelje po Mateju: 1/18-25).

Izvod iz svoje gore navedene knjige označavaću ovim navodnicima « ... », jer u okviru navedenog teksta biće i citata preuzetih od drugih, a koji su označeni ovim navodnicima „ ...“ . A biće da se ovi navodnici pojavljuju i onda kada u ovoj knjizi navodim citate iz neke svoje druge knjige. Uz osnovni tekst u mojim knjigama ima dosta digresija, pa se izvinjavam što će Vam njihovo čitanje, izvjesno moguće, pričiniti malu poteškoću. (Brojevi u zagradi u tekstu ukazuju na djela u literaturi i stranice u njima, ali to za ovu priliku Vam ništa ne znači, jer literaturu neću navoditi).

Navodim četvrto poglavlje. (Kod mene svako poglavlje ima moto):

«Pošto ne znamo ko smo, pošto smo nesvesni da je Kra­lje­v­stvo Nebesko u nama, ponašamo se na generalno luc­kaste, često lude, a nekada i kriminalne načine koji su tako karakteristično ljudski. Spašeni smo, oslobođeni i prosvetljeni onda kad opazimo ranije neopaženi centar bića koji je u nama; kada spoznamo svoju večnu Suštinu.

Da Prosvetljeni nisu propovedali, ne bi bilo izbavljenja ni za koga. Ali, pošto su ljudski umovi i ljudski jezici ono što jesu, to neophodno propovedanje je ispunjeno opasn­o­s­tima. Da su reči istovremeno i neophodne i fatalne, svi Prosvetljenici iskusili su u mnogim slučajevima.

                                                                               Oldus Haksli

        Da bi bilo moguće ikoliko pojmiti složenost odnosa svijest - nesvjesno i blagodatnost postupka kojim se nesvjesno (jednim di­jelom) može osvijestiti – obrnut slučaj, kada nesvjesno nekim sv­o­­jim sadržajima probija u svijest i preplavi je naziva se psihozom – naveš­ću pri­mjer sv. Pavla. On je bio farisej i nadređeni onima koji su u je­d­nom di­je­lu Siri­je bili zadu­že­ni za progon hrišćana. U svom nes­v­jesnom Sav­le, kako je bilo ime sv. Pavlu prije preobra­ćenja, osjećao se neispunjen judaizmom, ali je on, s obzirom na polo­žaj koji je imao, to potiskivao. Ignori­sa­nje ne­s­­v­­j­e­s­nih sadr­žaja od strane svijesti u Savlu je stvaralo og­ro­man psi­­­hički naboj, što je dovelo do toga da je on bio i obnevi­dio. Ne­s­vjesno nekada ima mnogo veći potencijal od svjesnog, a Sav­le je ida­lje slijedio svoje svjesno, svoju službu u Rimskom car­­st­vu, i poten­cijal nesv­jes­nog je provalio u Sav­lo­voj viziji Hri­s­ta, kojom prili­kom je on imao utisak da se Isus (fizički) pred njim pojavio i rekao mu: Savle, bolan, što me progo­niš? (Vizija Hrista će se kas­nije dogo­diti i sv. Prokopiju). Savle je prihvatio preo­br­a­će­nje i od okrut­nog progonitelja hrišćana postao je fanatič­ni pro­pa­gator nji­ho­vog učenja i tako ute­me­­ljio hrišćan­stvo kao vjer­s­ku in­s­titu­ciju. Dakle, sv. Pavle je, a ne Isus, osnivač crkvenog hrišćanstva.

        (Fenomen vizi­je je po­z­nat i od strane dubin­ske ps­i­­hologije objašnjen, a događa se on­da kada u budnom stanju sa­dr­ž­aji nes­vjes­nog spontano pre­p­la­ve svi­jest, što je slično sanjanju sna koji kasnije upečatljivo pa­mtimo. Vizije mogu biti ko­n­struk­ti­v­ne, to je ka­da nesvjesno nešto bitno poruči svjesnom i što u pra­vi­lu ima preobražajni karakter za osobu, a mogu biti i de­­s­­truk­ti­v­ne, što se događa kada sadržaji nesvjesnog toliko pre­pla­ve svijest da ih ova nije u stanju asi­mili­rati i tada čovjek po­s­taje psi­­hoti­čan).

        Ono što se „vi­di“ tokom vizije doživi se kao st­va­ran do­­ga­đ­aj, o čemu svjedoče i primjeri onih koji tvrde da su zaista vidjeli NLO-e, a samo oni koji su dostigli poseban duhovni nivo i imali vizije, svjesni su da je to bila samo psihič­ka, a ne i fizička stva­r­nost. (O zloupotrebi fenomena vizije biće i u jednoj endnoti). Jav­lja­nje Muhame­du arhanđela Gavrila, kao i njegovo jahanje na kri­latom konju Buraku, koji ga je nosio ka Allahu, bile su, takođe, sa­mo vizije, koje je Muha­med doživio kao stvarne do­ga­đaje.  Sv. Pavle je do kraja živo­ta bio uvjeren da se Isus pred njim poja­vio st­var­no, a ne samo u vi­­zi­ji, kako je to zaista bilo. Jung je s pra­vom konstatovao da „niti pojam boga, niti bilo koja religija čo­v­eku ne dolazi spo­lja, ne spopada ga s neba, već sve to čovek ima u svom nesves­n­om, zbog toga čovek to sve stvara iz sebe“. (Sjetite se religioznog osjećanja ili nagona samoostvarenja). Pav­lovo i Muhame­do­­vo uv­je­renje da su vi­zi­je, koje su oni imali, bili stvarni događaji, uz nji­hove psihičke na­pade (epileptičkim slič­ne), kada je neki sadržaj iz nesvjesnog po­ku­šavao da pro­dre u svi­jest, podosta govori, onome ko dogmom nije zasli­jep­ljen i ko te pojave razu­mi­je, o ute­me­ljivačima dvi­je sada najbroj­nije i me­đu­so­bno naj­su­­p­rotstavljenije religije svi­je­ta. Vjekovna me­­đu­sobna ra­to­bornost te dvije religije ag­re­gira se prvenstveno od projekcija i manipulacija. Sveštenici i vjer­nici svake od tih religija (zato što ne uspjevaju da spoznaju Boga u sebi) vide svoju Sjenku na pri­pad­nicima druge religije i čim imaju pri­li­ku oni na njih ruknu kao bik na crveno platno, a to je jedno­sta­v­ni­je nego po­g­ledati u sebe, pa u svojoj Sjenci naći onog na koga se pro­jek­tuje mržnja.    

        Poučno je čuti šta o ovome, a u vezi s preobraženjem sv. Pavla, kaže Jung. „Psihogeno slepilo, o čemu se radi u Savlovom slučaju, shodno is­kustvu uvek je (nesvesno) odsustvo želje da se nešto vidi. Ne že­leti da se vidi u ovom slučaju odgovara Savlo­vom fanatičnom otporu protiv hrišćana. Ovaj otpor, kako kazuju zapisi, kod Pavla se nikada nije sasvim ugasio, već je povremeno ponovo probijao u njegovim napadima, koji se pogrešno tumače kao epilepsija. Na­padi odgovaraju iznenadnom povratku komple­ksa-Savla, koji je preobraćenjem otcepljen od svesnog kao što je ranije bio kom­pleks-Hrista. Zbog intelektualnog morala slučaj sv. Pavla ne može­­mo podvrgnuti metafizičkom objašnjenju (…), jer bi se time došlo do apsurdnih zaključaka, kojima se ne opire samo razum već i osećanja“. (6-I/414)

        Jungov otac je bio sveštenik i razumljivo da sin nije mogao u vezi Pavlovog preobraćenja reći ono što je bi­lo norma­l­no da kao naučnik kaže, ali u prešućenom krije se glavna tragičnost crkvenog hrišćanstva. Pavle svj­e­­sno postaje Hristov sljedbenik, a u nesvjesno ugurava raniju pripadnost judaizmu, što tada post­a­je, kako Jung reče, kompleks-Savle, pa kad god bi u Pavlu komp­le­­ks-Savle htio ponovo u svje­sno, a stražu da se to ne dogodi drži u takvim prilikama poseb­na instanca u psi­hi, na granici svjesno - nes­vje­sno do­la­zilo bi do strašnog sukoba, koji je svjesnom uzi­mao mnogo ener­gi­je dok ne spriječi provalu kompleksa u svje­sno, jer da se to dogodilo time bi bilo poništeno Pavlovo pre­o­­bra­ćenje, a pomenuta instanca zaključuje: bolje nesvjest, nego bruka.

        Slično se događalo i Muha­me­du kad god je sumnja nesvjes­nog u ispra­v­­nost onoga što je zastupalo nje­go­vo svjesno dostizala kritič­ni ni­vo. Ovak­vih pojava nije bilo kod Zaratustre, Bude, Lao-cea, Isusa i ostalih Velikih Pros­vjet­lje­nika, koji su do svog po­s­­­ti­g­nu­ća sti­za­li sistematičnom pou­kom ili au­to­hto­nom prak­s­om, a ne sp­o­nta­nom provalom nesvjes­nih religijskih sadržaja, ka­kav slu­­­čaj bješe kod sv. Pavla i Muhameda, a izgleda da je sli­č­no bilo i kod Mojsija. Jasno mi je da će ovo ra­z­bje­s­niti za­tu­cane i fana­ti­zo­vane hrišćane i mus­limane, ali či­nje­nice su jed­no­stavno činje­nice i naj­pouzdaniji su svjedoci. (Fenomen metodološki dostignutog pros­vjet­ljenja najvjerodostojnije bi se mogao izraziti muzikom, ako bi prosvjetljenik za to imao prirodni dar, kakav je imao na primjer Bah. Nije­dan drugi način izražavanja emo­ci­ja – doživljaj prosv­jet­ljenja je vrhunska emocija – ili međuljud­s­kog komunici­ra­nja nije pogodniji od muzike, a to što Muhamed nije volio muziku i protjerao je iz islamskih rituala, dovoljno govori o kvalitetu nje­go­vog prosvjetljenja). Sj­e­­ti­mo se da je Hegel na pitanje svog stu­d­enta: „Šta ćete, profesore, kada či­nje­­ni­ce ne od­go­varaju vašoj teoriji“?, odgovorio: „Tim gore po či­­nje­­ni­­ce“. U ov­om smi­s­lu ve­ći­­na hriš­ćanskih i musli­ma­n­skih teo­loga za vje­ko­ve su pre­tekli Hegela, jer ignorisanje činje­nica u religijama odavno je po­­stalo pra­vi­lo. Dogme – osim onih koje sadrže uni­verzalne arhe­tip­­ske sim­bole – čudesne su izmišljotine o čudu, smišljene za ne­pi­­s­­­me­ne i neuke da bi se njima lakše vladalo i tako ih se eks­plo­ati­sa­lo.[1]

(Moj stil pisanja je da u fusnotama navodim dodatna objašnjenja i činjenice. Zato predlažem da fusnote čitate, jer bez njih osnovni tekst je nepotpun. Kad kliknete na broj fsunote pojaviće vam se na ekranu njen sadržaj. Kad čitanje fusnote završite, kliknite na njen broj i pojaviće vam se osnovni tekst).

        Onako kako sveš­te­ni­ci predstavljaju i tumače dogme, ugla­v­nom, iskrivljuju či­nje­nice i arhetipsku Istinu objavlje­nu od stra­ne mesija, pa tim gore sada po onoga ko spomene činjenice.[2] 

        Kao pojašnje­nje kako izgleda kada se aktivira ranije pome­nu­ti ko­n­trolor u psihi, navešću jedan sličan slučaj, ali umje­s­to pada­nja u nesvjest (kako to bješe kod sv. Pavla i Muhameda) riječ je o akutnoj afaziji, privre­me­nom zanij­e­m­­lji­­va­nju. Jedan profesor, koji je glavni profesionalni uspjeh ste­kao hva­­le­ći koncept dogo­vor­ne ekonomije i Zakon o udruže­n­om radu i tom aktivnošću silno se obo­ga­tio, pri zaokretu jedno­par­tijske politike postao je „tvorac“ Za­ko­na o preduzeću. Kada je o tom za­ko­nu tre­ba­lo da referiše na brojnom skupu, onima kojima je pret­hodnih godina nametao glu­posti ZUR-a, on za govornicom nije mogao glasno da izgo­vori ni jednu riječ, ali je pokušavao. Iz pub­li­ke se začulo da mikro­fon nije uk­lju­čen. Ton­maj­stor je prišao mi­­krofonu, dotakao ga prs­tom i salom je odje­knuo neprijatni zvuk, što je značilo da je ozvučenje ispravno. Profesor je ponovo počeo da „govori“, ali se ništa nije čulo. Neko od kolega je pomi­s­lio da je govornik dobio šlog i odmah je prevezen na kli­niku gdje ga je pri­mio ljekar koji mu je bio kolega iz vremena studija. „Pacijent“ je normalno go­vo­rio, ali je kratko zadržan na pregledu, taman toliko dok se „naučni“ skup razišao. Ljekaru je bilo nepri­jatno da svom ko­legi objas­ni šta mu se dogodilo. Koji dan kasnije profe­sor me, kao jogina, upita za objašnjenje slučaja. Rekao sam mu da je jedan „kontro­lor“ iz nje­govog Nad-ja (Super-ega), koje je u nesvje­s­n­­om i nadgleda svjesno po­na­ša­nje, zaključilo da ga je bolje zani­je­mi­ti nego mu dozvoliti da se nevi­đe­no moralno profaniše. Pro­fesor se slo­žio s objaš­nje­njem i rekao da je i sam pomišljao kako je u psihi došlo do nekog krat­ko­trajnog kuršlusa. Ovo je bio očit primjer prevlasti nesvjesnog nad svjesnim.

        Sjetih se još jednog slučaja o uticaju nesvjesnog na svjesno ponašanje, o kome piše Ivan Na­s­tović: „K. S. od 49 godina živo­ta proveo je 25 godina po KP domovima zbog krađe i falsifikata. Osu­đivan 12 puta, prvi put 1946. g. U KP domovima se uvek pri­mer­no ponašao. Ali čim bi bio pušten sa izdržavanja kaz­ne, posle kraćeg vremena, ponovo je vršio krivična dela, s nuž­n­om napo­me­nom da nikada nije bio otkriven, već se uvek sam pri­ja­vljivao, a ukradene stvari je najčešće poklanjao drugima. Među­tim,  na suđenju 1971. g., sam ističe da mu nije jasno zašto čini krivična dela krađe i falsifikata, samo zna 'da ga na to nešto goni' što je jače od njega, ali ne zna šta bi to moglo da bude. Stoga je na predlog advokata poslat na veštačenje, psihičko posmatranje.

        Informacije dobijene na psihološkom intervjuu, kao i rezu­l­tati na psihološkim testovima, govore za jednu natprosečno inte­li­gentnu ličnost sa veoma izraženim osećanjem krivice i nesves­nom potrebom za kaznom, koja ima funkciju redukcije dubokog osećanja krivice, uslovljenog i vezanog za jedan tragičan događaj koji se odigrao neposredno po završetku rata, u vreme kada je ispitanik sa svojom jedinicom progonio domaće neprijatelje. U jednoj od tih situacija, 28. februara 1946. godine ispitanik je iz zasede, rafalom od 78 metaka, ubio pet svojih drugova iz štaba baterije KNOJ-a, usled nesporazuma oko lozinke u toku noći. Ovo je shvaćeno kao posledica nesporazuma, tako da ispitanik nije bio zbog toga osuđen. …

        U kontekstu ove veoma važne činjenice, kao i rezultata dobivenih na testovima, ispitanikovo uporno i neuobičajeno, bo­lje rečeno: čudno izvršenje krivičnih dela, dobija svoj pravi du­bin­sko-psihološki smisao, a koji se sastoji u sledećem: pošto nije bio osuđen zbog tragičnog događaja vezanog za ubistvo svojih pet drugova, kod ispitanika se javlja duboko osećanje krivice, koje on potiskuje u nesvestan deo ličnosti, što dovodi do formi­ra­nja neodoljive potrebe za kaznom, do koje i dolazi putem upor­nog vršenja krivičnih dela krađe i falsifikata, i na taj način udovo­ljava tu svoju potrebu da bude kažnjen, čime ujedno reducira svoje teško podnošljivo osećanje krivice.

        Ali, nužno je istaći, da iako se ispitanik seća tragičnog do­ga­đaja koji je doveo do formiranja osećanja krivice i potrebe za kaz­nom, ipak su i osećanje krivice i potreba za kaznom nesvesni, pošto je pove­za­nost tog događaja sa njima, koja i krije njihov smisao, nesvesna. Jer uzrok jednog simptoma može biti održan u svesti, ali je njegova povezanost sa simptomom uvek nesvesna“. (26/289-290)

        Nadam se da nakon ovoga postaje jasnije zašto se Jung suz­d­ržao da do kraja ana­li­zi podvrgne ponašanje sv. Pavla, kao i to ko­liko koristi pojedincu može donijeti ako se samospozna. Da je K. S. u zatvoru, od 25 tamo provedenih godina, bar 10 godina proučavao dubinsko-psiho­lo­š­ku li­te­ra­turu i neke, njoj slične, me­to­de samospoznaje, on bi shvatio za­što ima potrebu činiti krivična djela koja ga dovode u zatvor, samospoznao bi se i izliječio.

        Biću zadovoljan ukoliko bar nekoliko Srba, ovom knji­g­om inicirani, spoznaju zbog čega je većina Srba takva kakvi smo.

        Hamvaš s pravom veli da „Pavle nije imao pojma o pros­vet­lje­nju, on je više kao neki raspomamljeni anđeo“. (Prosv­jet­ljenje je bitno drugačiji doživljaj od preobraćenja). U slučaju stva­r­nog prosvjetljenja dešava se rasprskavanje ega, ovakvog ka­kav ego jeste, ali se događa i njegovo metamorfoziranje; ukratko, ego ostane funkcionalno očuvan, a čovjekovo biće bude „usi­sa­no“ u gravitaciono polje Božije Praslike (mysterium coniunc­tio­nis). Pros­v­jetljeni se osjeća preporođeno i blaženo, i bez trunke fanati­z­ma. On je svjestan da je doživio božiju ljubav, od koje nam je Bog sa­mo jednu iskru malu uduhnuo pri našemu zemnome plo­đe­nju. Pa­v­lovo po­­­­na­šanje i aktivnosti, vrlo slično kao i kod Mu­ha­­meda, bi­le su posljedica stihijne pr­­­o­vale nesvjesnih religijskih sadržaja, ko­ji doga­đaj izaziva pre­obraćenje,[3] kada pre­­o­b­raćenik ima uti­sak da ga je pohodila neka viša sila i nami­je­ni­la mu mesi­jansku ulogu, koju on nakon toga obavlja kao prisil­nu neurotičnu aktiv­n­ost, iz koje se generira silna energija, ali izvire i fanati­zam.[4] (Jung zapazi da fanatizam uvek predstavlja ko­m­­pe­nzaciju za po­taj­nu sumnju da je ispravno ono što se svjesno čini).

        (I komunisti su bili pre­obra­će­ni­ci i fanatici. Oni su težnju za materijalnim bogatstvom gurnuli u podsv­j­est, oda­k­le se ona is­po­­ljavala kao želja za vlašću i vladanjem, ali i kao stal­ni strah da bi im vlast mogli ugroziti klasni neprijatelji. Na­cisti su ta­kođe bi­li preobraćenici. Oni su došli na vlast i pos­ta­li onako moćni zah­va­­lju­jući umijeću manipuli­sa­nja nesvjesnim kod sebe i kod masa. Najumniji lju­di su smatrali da je Hitler imao ne­ke natprirodne moći, s obzirom da je uspio da vrlo racionalne Njemce zalu­di. Da, ste­kao ih je uz po­moć pouke od stra­ne ezoterijskih gru­pa spe­ci­­ja­lizovanih za kanalisanje energije ne­s­­vjesnog u mani­pu­la­tivne svr­he, a održavao ih i uz pomoć psiho­de­li­čnih sti­mu­­lan­sa. Oko osam stotina tibetanskih ka­lu­đera, koji su bili uz Hitlera, pou­bi­jalo se prije nego su se Rusi mogli dočepati ijednog od njih).

        Religijske institucije, teolozi, mnoge su du­ho­v­no-psi­­­hološ­ke fe­no­mene, sada na­uč­no objašnjive, ko­ri­stili da na osnovu njih sačine dog­­me i od vje­r­nika zah­ti­jevaju da u njih vje­ru­ju kao u nešto što je, kobajagi, bila realna stva­r­nost. Iz tog raz­lo­ga su tak­ve dogme u okviru reli­gi­ja molitve, u doba na­u­č­­nih sa­z­nanja pos­ta­le ober zaglup­ljujuće, a to još jedino ne uviđaju njima zas­ljep­lje­ni.[5] U religijama prosvjetljenja, među kojima su najpoznatije budi­zam i one iz njega izrasle, ono što se do­ži­v­lja­va to­kom me­di­ta­cije uzima se za normalan psihološki doživljaj pri­­likom osv­­je­š­ći­va­nja nes­vje­snog, a pri tome konstruktivne vizije su uobi­ča­­­je­ne i po­želj­ne, iako se neke od njih moraju proživjeti vrlo mučno.[6]

        Osvješćivanje nesvjesnog, ne samo da je najteže, već je, is­ku­stveno znam, i vrlo mučan doživljaj, a kako čusmo od Junga, to se odlaže sve dot­len dok smo u stanju da na okolinu proji­ci­ra­mo ono što u svom nesvjesnom, niti jasno pre­­­­poz­najemo, niti je to bez bola moguće prihva­titi kada ga pos­ta­nemo svjes­ni. (Savle nije mogao svjesno prihvatiti du­ho­v­nu izopačenost farisejstva, svo­ju tamnu stra­nu, pa je na prve hriš­ća­­ne projektovao ono što je bi­­lo ružno u nje­mu samom i zato ih je progonio, ali ni Pavle nije pos­t­ao svje­s­tan za­što mu se dogodilo „viđenje“ Isusa, pa se zato fana­ti­č­no pri­h­va­tio institucionalizacije nove religije, ali po uzoru na ju­da­izam. Zbog toga uzora imamo Vatikan i hrišćanske sveš­te­ni­ke – čast vrlo rijetkim izuzecima – koji su licemerniji od fariseja).

        Zabluda je misliti da nam koristi ispoljavanje ne­ga­ti­v­nih osje­ćanja pro­jiciranjem Sjenke. Pošto i oni ko­ji­ma namje­nju­­­jemo ener­giju naše tamne strane postupaju slično prema nama, kojom prilikom mi postajemo „projektorsko platno“, negativna ene­r­­gija proje­k­to­vanih sadržaja se, kad-tad, kao bumerang vraća na mjesto odaši­ljanja, što su drevni Kinezi poznavali bolje od ikog i bili stv­o­­­rili takvo običajno ponašanje koje je sprječavalo projiciranje, a od projekcija svojih susjeda štitili su se Velikim zidom.

        Pro­jek­tovanje sopstvene tamne strane (sadržaja Sjen­ke) na dru­gog odvija se automatski i nesvjesno u svakom od nas (za što je odnos svekrva-snaha klasičan primjer), a neki od sjenovitih  sa­dr­ža­ja reflektuju se i na grupe, staleže, klase i na na­­cije, čemu savremena sredstva informisanja nekada daju turbo-efekat. Na nacio­nal­nom nivou ovo se posebno pojačava u ambi­­jen­tu gdje u ok­viru istog naroda ima više reli­gij­skih kon­fesija, za što je Bal­kan (u Evropi uz Sjevernu Irsku) očit, a najžalosniji primjer.[7]

Dodato za ovu priliku

Da, uvijek je rizično nešto vaditi iz konteksta i samo to pokazati, a da čitalac nema prestavu o cjelini iz koje je isječak izvađen. Moje knjige su pisane naučnom metodologijom i sa svrhom da čitaoca poučim, pa njih treba čitati slično kao i romane, jer se u njima ono što slijedi naslanja na ono što je prethodno. A ako se nema predstava o prethodnom, vjerovatnoća je velika, da se ono što je istrgnuto iz cjeline neće moći shvatiti kako bi to bilo da se ima saznanje o cjelini.

Nekoliko decenija me mučilo nešto kao sumnja, a to je da Srbi, vjerovatno zbog viševjekovnog robovanja gospodaru druge, nama tuđe religije, imaju, kao nacija, neku specifičnu boljku, za razliku, na primjer od Hrvata, koji su bili u ropstvu i duže od Srba, ali pod gospodarima iste religije, pa zbog toga njima njihovo ropstvo, u nacionalno nesvjesnom nije ostavilo trag, traumu, feler, kako je to, što je očito, sa Srbima.

Da spoznam šta je to što Srbe nesvjesno određuje kao naciju, koja se jedina u Evropi ni u dvadesetom vijeku nije uspjela samopronaći, intrigriralo me, ali i mučilo, slično kao Šampoliona da dešifruje egipatske hijeroglife. To sam postigao i postignutu spoznaju objavio u knjizi Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? No, tu knjigu je nemoguće naći u knjižarama, jer je skoro niko ne želi u svojoj knjižari, zbog straha da bi mu ovi i oni fanatici zbog toga mogli učiniti osvetu, a nijedan izdavač, kojima sam knjigu nudio, nije pristao da je štampa, pa sam to sâm, kao autor-izdavač, učinio u skromnom tiražu i uz suizdavača. (Glavni urednik jedne izdavačke kuće u Beogradu, čim je uzeo u ruke ogledni primjerak knjige, rekao mi je: „Ovo mi se lično čini vrlo interesantno, ali za nas kao izdavača neinteresantno. Srbin neće da se vidi u ogledalu. Izgledate mi kao mudar a siromašan čovjek, pa zašto ne pišete nešto o našoj mitologiji i veličanju naših kraljeva, a da prešutite da su oni sve konkurente za presto ubijali, čak i braću“.

Odgovorim mu: „Pa o tome i pišem i skrenem mu pažnju da pročita ovo na drugoj strani knjige“:

«Kada je otpočeh pisati, knjigu imadoh namjeru posvetiti:

Sveštenicima, akademicima, obrazovanim, a i svim umnim Srbim, koji ste nesvjesno opsjednuti mitmanijom, s namje­rom da se od te srpsko-crnogorske pošasti počnete oslo­ba­đati, a to će vam biti uspješnije izvodivo ako prvo, bar poku­ša­te, pojmiti moju spoznaju da je Njegoš bio prosvijetljen; da je bio dostigao stanje duha koje se može uporediti, posebno s obzirom na način kako ga On postiže, čak i s Isusovim, te da nam je Lučom mikrokozma ­– najljepšom odom prosvjetljenju u svjetskoj poeziji – ostavio projekat za rekon­s­trukciju duhovnog – duhovno zapuštenog hrama!

Kada pisanje okončah pomislih da bi se ovakva posveta vjerovatno mnogima među onima kojima je posvećena mogla doj­mi­ti pretenciozno, pa i uvredljivo, te je izostavih.

Na početku napisah kao gore, pored ostalog, imajući u vidu Njegoševu spoz­na­ju da snom je čovjek uspavan teškijem, u kom vidi straš­na prividjenja. Mitmanija, onoga ko joj pod­leg­ne nesvjesno navo­di, posebno u određenim kriznim okolnos­tima, da ima priviđenja, odnosno iluzorne predstave o sebi, te zbog toga tone u sve dublji i dublji (budan) san, a time i u dugoročnu propast. Srbi i Crnogorci su, više-manje, mitmani i mišljenje o sebi samima su „zakačili za nebo“, a za150 godina samo je­dan pripadnik tkz. „nebeskog naroda“ spozna da je Luča oda pros­vje­t­­­ljenju i da saopšta­­va Najdublju Tajnu; onu o kojoj svojim učenicima govoraše Najveći Prosvjet­lje­nici: Zaratustra, Lao-ce, Buda, Isus i još neki rijetki, njima slični. Prosvjetljenje je stanje duha kada je postignut visok stepen osvješćenja nesvjesnog (ličnog, fami­li­jarnog, nacionalnog i kolektivnog). Za oslobađanje od mit­ma­nije, koja je i podloga na­ci­onalizma, koji se na Balkanu uglavnom izvitoperuje u šo­vi­ni­zam, potrebno je, bar unekoliko, osvijestiti lično, famili­jar­no i na­cionalno nesvjesno.  Ovdje je putokaz ka tom procesu».

Nakon što je urednik ovo pročitao rekao je: „Ova knjiga neće imati prođu, a nas interesuje da štampamo ono na čemu ćemo ostvariti zaradu, a ne gubitak“.

Nekada su postojali instituti za takozvana strateška istraživanja, i finansirani su iz državnog budžeta. Ja sam, o čemu svjedoče moje knjige, minijaturno takav institut.[8] Nakon ratne katastrofe u BiH i propasti svega što sam u materijalno-finansijskom smislu do svoje četerdeset devete godine bio stekao: biblioteke, jedne od najvrjednije od privatnih u Sarajevu, i neobjavljenih rukopisa, posvetio sam se da učinim nešto dobro, nešto što niko drugi nije učinio, u smislu skidanja koprene s očiju, ali ne samo za Srbe, već za sve ljude. Knjigom Naša joga i prosvjetljenje (864 strane u formatu B5, ISBN 86-902029-7-8) dao sam pouku pojedincu kako da krene stazom samospoznaje do samoostvarenja, prosvjetljenja – stanja duha koje su dostizali Veliki Prosvjetljenici: Zaratustra, Lao-ce, Buda, Isus i njima slični, i na čijim spoznajama su nastajale religije, a knjigom Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? dao sam pouku Srbima kako da se, neko od ovih sada živih, a vjerovatnije naredne generacije, izliječe od neurotičnosti i postignu nacionalno samousredištenje.

Bila mi je namjera da iz prvog poglavlja uzmem samo izvod, kojim bi Vam predstavio srpsku nacionalnu bolest, ali dok ovo kucam, pomišljam da je uputnije da Vam dam čitavo prvo poglavlje iz knjige Srbi, oglednimo se! - ..., s motom za knjigu. (Moto ima tri dijela):

«U ovoj knjizi, slično kao i u životu,

sve je jednostavnije no što se može zamisliti,

a u isti mah isprep­le­tenije no što se može pojmiti.

                  

§                                      

Niko ne primećuje da tu celu racionalno organizovanu masu, koju nazivamo državom ili nacijom, pokreće neka naoko bezlična, nevidljiva ali strašna sila koju niko i ništa ne može da zadrži. Ta strašna sila se najčešće objašnjava kao strah pred susednim narodom, za koji se smatra da je opsednut zlokobnim đavolom. Pošto niko nije u stanju da uvidi kako je i u kolikoj meri sam opsednut i sebe nesve­s­tan, to se sopstveno stanje jednostavno projicira na suseda. Najgora stvar pri tome je što se ima osećaj da se u pravu. Strah je daleko opasniji od besa i mržnje jer se ne može racionalano kontrolisati.

Čovek stvarno ima dovoljno razloga da se boji onih bezličnih sila koje prebivaju u nesvesnom. Mi se nalazimo u blaženom neznanju o tim silama, jer se nikada ili skoro nikada ne pokazuju u našem ličnom delanju i u običnim okolnostima.

Ali kada se, s druge strane, ljudi nagomilaju i obrazuju gomilu, onda se oslobađaju dinamizmi kolektivnog čoveka – bestije ili demoni, koji se nalaze usnuli u svakom pojedincu, sve dok on ne postane delićem gomile, mase. Čovek u masi pada na niži moralni i intelektualni nivo i tada su nesvesni sadržaji spremni da provale, jer su obrazovanjem mase podržani i izmamljeni. Čak ni epidemije kuge i boginja u srednjem veku nisu pokosile toliko ljudi koliko provale nesvjesnih sadržaja 1914. godine.

                                                            Karl Jung (nakon Prvog svjetskog rata)

§

Blago vašim očima što ćete vidjeti, i ušima vašim što ćete čuti. Jer vam kažem zaista da su mnogi proroci i pravednici željeli vidjeti što ćete vi vidjeti,

a ne vidješe; i čuti što ćete vi čuti, a ne čuše.

                                                                       Isus (Matej: 13/16,17

Ova knjiga namijenjena je onima koji žele saznati koji je osnovni srpski problem i kako bi ga bilo mog­u­­će početi prevazi­laziti, kao i šta je to što su Svijetu darivali Veliki Pros­vje­t­­lje­nici, na čijim spoz­na­jama su nastajale religi­je, ali ovdje to izre­če­no ovovre­me­nom čovjeku razumljivo. Ovo je doba nauke, a u nje­mu i religijske dogme – koje nisu toliko bezvezne, koliko se one na prvi pogled nama takvima čine – trebaju biti objaš­njene na nau­čan način. Nisam jedini koji se tog zadatka poduhvatio. Jung je to učinio prvi, ali, vjerovatno, jesam jedini kod Srba. Čujmo kako se Isus obraćao Jevrejima kada su oni bili u situaciji sličnoj ovoj u kakvoj su Srbi sada, a moju poziciju u tom smislu možete uzeti – ona takva zaista jeste – kao ona koju je tada imao Isus, pa tako vi­đe­no: „Ja sam glas onoga što viče u pustinji. ... Mnogi od Jevreja govo­ra­hu: u njemu je đavo, i polu­dio je; šta ga slušate? Drugi govo­rahu: ove riječi nisu ludoga: zar može đavo slije­pima oči ot­voriti? ... Još sam malo vremena s vama. ... Još je malo vreme­na vi­­d­je­lo s vama; hodite dok vidjelo ima­te da vas ta­ma ne obuzme; jer ko hodi po tami ne zna kuda ide. ... Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam: ne dajem vam ga kao što svijet daje, no da se ne plaši srce vaše, i da se ne boji“, ovoga što ćete u ovoj knjizi čitati, ali imajte u vidu da Isus Jevre­jima i ovo reče: „ ... gledate da me ubi­­jete, jer moja besjeda ne može u vas da stane. ... Isus im pak op­et reče: 'ja sam vidjelo svijetu: ko ide za mnom ne­će hoditi po ta­mi, nego će imati vidjelo života'“. Vid­je­­lo života stičemo kada os­v­i­jestimo, bar do nekog nivoa, pod­sv­je­sno i dio nesvje­snog, što je nama sada mo­gu­će postići najus­pje­š­nije pomo­ću Jungove du­bin­s­ke (analitičke) psiho­lo­­gije, a koja nam, jednim svojim dije­lom, na razu­m­ljiv način sa­op­štava suštin­ski ono isto što je Isus go­v­o­­rio u pa­rabo­la­ma, a koje ni sveš­te­nici, sem vrlo rij­e­­t­kih izu­ze­ta­ka me­đu njima – tim duboki blagonaklon – nisu shvatali i ne sh­­v­a­­taju. „Sam Isus svje­do­čaše da prorok (pros­vj­e­­t­­­­lje­­nik, prim. D.) na sv­o­­joj postojbini nema časti“. Ovo sam gorko isku­sio i kao sud­binski usud prihva­tio sa saža­lje­­njem. Želim vam da, zahva­ljujući ovome što će­te iz ove knjige saznati, „imate radost moju ispu­nje­nu u sebi“! (Navedeni citati su iz Jevanjđelja po Jovanu).

Voda je najpoznatiji simbol za nesvesno. Onaj ko se za­gle­­­da u ogledalo vode, taj će svakako najpre ugle­dati svo­ju sopstvenu sliku. Onaj ko polazi k samom sebi, rizi­kuje susret sa samim sobom. Ogledalo dubin­ske psiholo­gije ne laska, već verno odražava ono što u njega gleda, odnosno ono lice koje nika­da svetu ne pokazujemo, jer ga skrivamo putem mas­ke, obrazine (Persone). To ogledalo se nalazi iza maske i pokazuje pravo lice. To je prva proba hrab­ro­s­ti na putu u unutrašnjost, proba koja je dovolj­na da veći­nu ljudi zastraši, budući da susret sa sopstvenom Senkom (nesvesnim) spada među one nepri­jat­ne doga­đaje koje čovek teži da izbegne sve dok je u sta­nju da sve što je negativno u njemu projicira na druge.

                         

                                                                                         Karl Jung

        Otpočinjući pisati knjigu do sada nijednom ni­sam bio u ne­do­umici kako početi; kako čitaoca (ovu riječ ću upotrebljavati za osobe oba pola) na pristupačan mu način uvesti u ono s čim ga želim upoznati, čemu ga knji­gom imam namjeru poučiti, a pouka je svrha svake moje knjige, pa i ove. Ranije sam pi­­sao za rijetkog čitaoca i dok sam pisao zami­š­ljao sam ga kao osobu sebi sličnu, čak i blisku, a sada mi je na­mjera da ovo bude knjiga za širu čita­lač­ku pu­bliku, kojom prilikom, a u kon­tek­stu ne/pri­­lika s koji­ma se suo­ča­va naša civili­za­cija, treba baciti po­gled na nes­v­jesni dio srpskog bića, ko­­­ji dio nas samih najb­r­oj­niji među nama ne mogu vidjeti, a rijetki, koji bi mogli – neće, jer, ako bi tako uči­ni­li, to bi, vjerovatno, značilo riziko­vati ug­led i dru­š­tve­ni status, za što kukavice (pomenuću ih uskoro) nema­ju hr­a­b­r­o­­sti, pa je pa­­ra­dok­s­alno da že­lim poučno pisa­ti za narod o onome o čemu mnogi ­um­­ni Srbi ne žele išta da saznaju ili, ako su nešto i saznali, da to ka­žu, kako bi naša stv­a­­r­­n­o­st bila bitno dru­ga­čija. Zato me pi­sanje na svoj način, u vre­menu po­va­m­pi­re­nja mit­ma­­nije i sličnih du­ho­v­­no ne­dje­lot­vor­nih praksi, što je ja­san znak nacionalne neu­ro­ti­č­nosti, asocira na Sizifovu aktiv­nost u hádu, ali ako, što bi rekao Njegoš, junaku se češće puta hoće / vedro nebo nas­mijat groho­tom.

        Brine me kako vas pripremiti da pojmite ili ste­k­ne­te tek os­novnu predstavu o onome što je naj­te­že pojmljivo, a to je o bar ne­kim nes­v­je­snim sadržajima sebe samih, a time i svog naroda, jer ti sadržaji su vrlo bitni za ka­r­a­kterne odlike i sudbinu naroda, posebno u ne/prilikama kada se neke moć­­ne države, i u više na­v­­rata namerače da, svaka na svoj način i svojih interesa radi, ma­­ni­pulišu nekim naro­dom, kao što to bješe slučaj sa Srbima u XX vijeku, koristeći srpske komplekse kao glavno oružje za ostva­re­nje svojih ciljeva. Zato će vrlo specifičan uvod biti neophodan, sa čestim izle­tima u dubinsku psi­holo­gi­ju i izvorna religijska uče­nja, jer se te oblasti ljudskog saznanja bave, svaka na svoj način, nes­vjes­nim dijelom lju­d­skog bića. Mi bismo sada, zahvaljujući dubi­n­skoj ­psihologiji, mogli sebe upoznati mnogo bolje nego što je to bilo s čovjekom ranijih vijeka, ali, nažalost, mi sve više podli­je­že­mo sklonosti da ostanemo sebe nesvjesni. Zato bi uvod u ovu knji­gu mogao asoci­ra­­ti na izre­ku: da oko cen­tral­ne teme knjige – oslobađanja od ropstva mitmaniji – kružim slič­no kao u narodnoj izreci kiša oko Kragujevca. Ujedno to bi moglo uči­ni­ti da knjiga (posebno s početka), moguće, bude nedopad­lji­­va; pa, neka bude!, jer „tamo gdje su psalmi, tu su i prok­let­s­t­­va“, a mi, Srbi, „psalama“, koji nam dođoše glave, imamo i preko glave.

        A zašto se događalo tako? Odgovor je kratak, zato što ne po­znajemo sebe same! Iako je u odgovoru svaka riječ svakome ra­zumljiva, ipak će ga rijetki shvatiti; samo oni koji poznaju dej­s­tvo nesvjesnih sadržaja ljudskog bića na svjesno ponašanje. Ka­da je krajem XIX vijeka Frojd počeo da objavljuje svoja saz­na­nja o nesvjesnim slojevima ljudske psihe (o čemu je indijska i kines­ka duhovnost imala najdublje uvide od pamtivjeka), kul­tur­na Evr­o­pa se zgražavala nad Frojdovim tvrdnjama o postojanju iracio­nal­nih sila u čovjeku, o kojima čovjek nema skoro nikakve svje­snosti.[9]

        (Knjige s fusnotama nisu privlačne, ali poučni način pisanja nalaže da se u fusnotama čine digresije, koje osn­o­v­ni tekst dopu­nju­ju ili pojašnjavaju ili pripremaju za nešto što slijedi. Zato fus­no­te čitajte kada na njih naiđete. Maks Veber je u jednoj knj­i­zi na­pi­sao da se najvažnije nalazi ispod crte. U ovoj je tome slično).

        Evropa nije bila spremna prihvatiti istinu o čovjeku, a to je da smo mi u suštini nerazumna bića, onda kada našim ponaša­nj­em upra­vljaju nesvjesni sadržaji i nagoni, nama nepoznati i da smo tada nasličniji sljepcu koji pipanjem, pa i udaranjem glavom o zid, uspijeva da se kreće u prostoru. Iako je prije toga Evropa imala priliku vidjeti i iskusiti svakojake ludo­rije i od vrlo umnih ljudi, kao na primjer od Napoleona, nije se mirila s tim da je na pomolu jedna drugačija predstava o čovjeku od one koja je bila opšteprihvaćena, pa je svoju konzervativnost platila cijenom koja se zove dva svjetska rata. Prosječno uman čovjek mogao je zak­lj­u­­čiti da Napoleonov poduhvat osvajanja i vladanja mnogim naro­dima nije imao nikakve izglede na uspjeh, čak i da u pohodu na Rusiju nije imao gubitke koji su se dogodili. (Poveo vojske oko 450.000, a vratio se sa svega 5.000). Šta je Napoleona navelo na nje­govu ludoriju: razum ili neka sila u njemu koja je jača od ra­zu­ma? Bila je to neobuzdana volja za moć (nesvjesna) koja pos­t­a­­je ma­li­gna naro­či­to kod onih koji imaju vlast, a ne poznaju sebe. U naše doba i na našem prostoru najužasnija provala iracionalnih sadržaja psihe, što je eufemizam za manifestaciju kolektivne psi­ho­ze, čiju manifes­ta­ciju sam, nažalost, imao priliku posmatrati iz­b­­li­­­za, dogodila se u Bosni i Hercegovini od 1992 do 1995. g.   

        Njegoš, najveći prosvjetljenik Evrope u XIX vijeku, takođe je, zahvaljujući prosvjetljenju, poznavao sve slojeve ljudske psi­he, pa i one kojima će Jung dopuniti Frojdov nauk. On nam poru­či da je ljudski život snovidjenje strašno i da zbog nepoz­na­va­nja sebe samog sve se čovjek bruka sa čovjekom, – / gleda maj­mun sebe u zrcalo. Nažalost, o tome da je Njegoš bio prosvi­jet­ljen Srbi i Crnogorci pojma nemaju. Niti smo tu činje­ni­cu spoz­nali, niti se njome okoristili, već smo Njegoša veličali i mlađima pret­s­ta­vljali onim što je podržavalo našu sklonost da sve dublje tone­mo u samonesvjesnost, u snoviđenje i u mitmaniju.

        Vidite koja je pjesnikova prednost u odnosu na naučnika. Kada pjesnik za čovjeka kaže da je majmun, koji dok sadržaje sv­og nesvjesnog projektuje na drugog, sebe gleda u ogledalu, ali to­ga nesvjestan, to se uzme kao metafora, a kada to isto kaže na­uč­nik, najveći broj ljudi se na njega roguši, jer im je dirnuo u ponos.

        Svjestan sam da ću se i ovom knjigom dojmiti kao: „jedna slamka među vihorove“, a to je zbog toga što „moje pleme snom mrtvijem spava / …/ O kukavno Srpstvo ugašeno“, sada i više ne­go onda kada Njegoš ovo konstatovaše. On­da (u XIX vijeku) bilo je bar nade da će se srpsko nacionalno pitanje jednom adekvatno ri­je­­šiti. U među­v­remenu, nakon brojnih snoviđenja, i u duhovn­om i u političkom smislu, te poraza u besmislenim ratovima, i nada je išči­lila, ali u meni je nadanje da je, uprkos svemu, vri­jed­no truda učiniti pokušaj duhovnog buđe­nja Srba iz mrtvog sna. Poduhvat, rećićete, nerealan i sasvim izv­je­sno neiz­vo­div, posebno u ovo vrijeme, kada civilizacijski tok ide suprotno. Slažem se da je trenutno to tako, ali kao revo­lu­ci­onar iz '68. – naš moto je bio: budimo realni, tražimo ne­mo­gu­će – ovim činim još jedan u nizu pokušaja u tom smislu. Međutim, ako bi to, nekim čudom, bilo postignuto, tada bi nam mnogo što­š­ta po­stalo jasni­je i bili bismo spremniji prihvatiti realnost ovakvu kak­va je, a da, po­red toga, ostanemo ono što jesmo, ili mislimo da smo, i, što je mn­ogo bit­ni­je: da postanemo ono što možemo postati, a o čemu ne­mamo skoro nikakvu pred­stavu da je to izvodivo, iako bi bilo pos­­ti­zi­vo ako bismo smogli snage da se izbavimo iz nesvjesnosti komplek­sa, koji nam, pored ostalog, priređuju malignu hiper­tro­fi­ranost ega, što nas, u pra­vilu, čini slijepima za opštenacionalne interese. A kada, idući kao slijepac bez bijelog štapa, glavom lupne­mo o zid, potom ogr­o­m­nu energiju traćimo na to da dokažemo i sebi i drugima kako nam je zid podmetnut i da krivica nije bila do nas nego do onih koji su nam zid po­turili. Srbi shvatite dubo­ko­um­n­ost Ničeovih riječi: „Neka vam na čast služi ono kuda idete, a ne odakle ste došli!“ Znači, ono što može­te biti, ako dubins­ko­psi­hološki poradite na sebi, a ne ono što ste bili, jer srpska proš­lo­st je straš­no tragična i od njenih posljedica u našoj podsvjesti se trebamo oslobađati – osvješćujući je – ili nam pretstoji nestanak.

        (Nekada će ova knjiga u odnosu na one koje će, nadam se, nastati, njo­me to potstaknuto, biti slična prvom Fordovom mo­de­lu auta u od­no­­su na ove savremene i sofisticirane automobile. Mo­tor Fo­r­do­vog auta startan je pomoću kurble, na koju će u ovoj knj­­i­zi po­prilično asocirati fusnote i endnote. Pa, dok knji­gu bude­te čita­li, ponekada se sjetite koliko bi Fordov model T, prvi auto­mo­bil za širi krug korisnika, bio neade­k­vatan na da­našnjim pute­vi­ma i našim potrebama, kao i to kako bi sa­da­šnji sofisticirani mo­de­li auto­mo­bila izg­le­dali na pute­vi­ma s početka XX vijeka).

        Motiv da napišem ovu knjigu je da Srbima pokažem koja je naša osnovna nacionalna bolest i kako bismo se od nje mogli ot­po­­četi liječiti. Mnogi umni Srbi su pominjali srpsku neslogu kao jednu od tipičnih osobina srpskog karaktera, a koliko znam ovo je prvi slučaj da neko kod Srba po­minje po­­jam nacionalne bolesti. Neki svjetski filozofi, etno­lozi, ant­ro­polozi, sociolozi, psiholozi, psihoanalitičari i dr., pisali su o naci­o­­nal­nom karakteru (From i o društvenom karakteru), skupu psi­hi­č­­ko-kar­a­­k­ternih osobina koje su zajedničke za najveći broj ljudi određene naci­je ili grupe. Među­­tim, ne postoji relevantna naučna metodolo­gi­ja pomoću koje bi se moglo bespogovorno kazati da bilo koji na­rod ima takav i ta­­kav karakter, pa u radovima na ovu temu pre­te­žno nala­zi­mo im­pre­sije autora o preovlađujućim osobinama na­ro­da o ko­me pišu. Za dijagnosticiranje bilo kog naroda nema ni­ka­­kve na­u­č­ne meto­do­lo­gije sem, slično kao u medicini, kada se na osnovu određenim sim­ptoma prosuđuje o kojoj bolesti bi mog­lo biti riječ, a kod naroda postupci bi se mogli uzeti kao simptomi u medicini. Ovo treba shvatiti tome slično i kao esejistički pris­t­up neis­tra­živanom uz pomoć znanja i ličnih spoznaja. A sla­žem se s akade­mi­kom Jovanom Raškovićem, da „pošto počiva na mitu, histo­rij­ska sud­bi­na srpskog naroda ne može se racionalno objasniti“.

        (To­kom Drugog svjets­kog rata Rič­a­rd Brik­ner i nakon rata K. G. Jung pisali su o nacionalnoj bolesti Njemaca. Brikner je smatrao da Njemci boluju od paranoje, a megalomanija je jedan od vidova ispoljavanja paranoje. (Vjerovatno je to posljedica to­ga što su se Njemci nacionalno ujedinili tek 1871. g). Jung je dija­g­nosticirao da Njem­ci pate od histerije, is­tog oblika neuro­ze od kojeg je, po njemu, bolovao i Hitler. Pošto svaki neurotičar, koji pati od neke vrste neuroze ima bar natruse ili i simptome i nekog od ostalih vidova neuroze, može se uzeti da su i Brikner i Jung u pra­vu, kada je riječ o tome od čega su bolovali Njemci. Viđeni iz jednog ugla oni su se doima­ju ovako, a pos­ma­t­rani iz drugog, stekne se utisak da kod njih pre­o­vladavaju dru­gačiji simptomi ne­u­roze. Vrlo je sličan slučaj i sa Srbima, pa ne treba čuditi što su niti odnosa ova dva naroda, naročito u XX vijeku, iako nisu sus­jedi, vrlo isprep­le­tene i za­­petljane, skoro nekako slično kao sado-mazohistički erotski odn­o­si. Njemci su ih pri rasturanju SFRJ, radi osvete Srbima, ras­pet­ljali, po Srbe na tragičan način.[10] Jung je 1945. godine pisao: „Nje­mac neće i ne može da prihvati da je ono što jeste. On ne može da izdrži vlastitu krivicu, kao što nije mogao da je ne izazove. On će da iskoristi svaki vid samo­za­va­ra­vanja samo da bi izbjegao da se suoči sam sa sobom“. Umjesto suočenja sa sobom, Njemci su svoju dugu Sjenku bacili na Srbe.

        Srbi, nakon strašnih ratnih poraza, ne mogu da se suo­če sa sobom. Motivi Njemaca da započnu Drugi svjet­s­ki rat i Srba da učestvuju u ratu uslovljenom rasturanjem SFRJ bili su sas­vim različiti. Kada su evropski moćnici bili pristali na Nje­ma­čki plan o rasturanju Jugoslavije, srpsko rukovodstvo je pri­pre­­malo svoje javno mnjenje da se postojeća država mora održati po svaku cije­nu, što je bio neostvariv cilj, s obz­i­­rom na novonastalu kons­te­la­ciju među svjetskim moćnicima, a za taj cilj rukovodstvu su sadržaji iz srpskog nacionalno ne­svjes­nog bili glavni pomagač).[11]

        Bolest o kojoj će biti riječi, bolest je od koje, manje-više, pati sva­ki čovjek, naročito pri kraju civili­za­ci­ja, a jedna nje­na vrs­ta znakovito se odnosi na Srbe (o čemu kas­nije).[12] Ta osnovna bolest poznata je od pam­ti­v­jeka i prob­lemom koji ona čov­je­ku stvara otpočinje Biblija. Tu bolest Njegoš je izrazio riječima: „biće ona sa svijem užasom / pečatana na dušu čo­v­je­ku“. Ta bo­le­st se stručno zove neuroza i znak je zasto­ja u uro­đe­nom nam pro­cesu psiho­loš­ko-duševnog rasta i razvoja, koji proces, kao us­p­je­šan, Jung naziva procesom indivi­duacije, a svrha mu je us­po­s­tav­ljanje (ne­kada običajno-religijski a sada na naučan način) skla­da iz­­me­đu svjesnih i nes­v­jes­nih segme­na­ta bića, pri čemu se nes­v­je­sni dije­lo­vi osvješ­ćuju i tako polje svijesti pro­ši­ruje, što istoč­na du­hovna tradicija, kao najveće postignuće u tom smislu, zove pro­­s­vjet­lje­njem, a dubin­ska psiho­logija samoostvarenjem ili sa­mo­­reali­zaci­jom. O istom procesu su govorili Isu­s i Buda, ali, na­žal­ost, nauk Najvećih Prosvjetljenika zapa­d­no od Indije ri­jetko je kada bio pra­vi­l­no shva­ćen. Gnostici i bogumili bili su rijedak iz­u­zetak, ali su baš zbog toga od tzv. pravovjernih zatrti zločinima.

        Odavno je bilo neophodno da neka umna srpska glava na­pi­­še knjigu u kojoj bi Srbima bilo objašnjeno zbog čega smo mi ovakvi kakvi smo, „zašto Srbin rado ide u vojnike“,[13] zbog čega ima­mo potrebu da uporno radimo u korist svoje štete, što su očiti znaci da nešto s našim mentalitetom nije onako kako bi trebalo bi­ti, da u njemu ima nešto felerično i da se narodu objasni šta je to, kako se ta bolest stručno zove i kako bi se od nje mogli liječiti, pa da po­tom bude formirana institucija koja bi se brinulo da sa­­o­p­š­te­na spo­z­naja dovede do našeg duhovnog preporoda, bez če­ga nam, inače, predstoji rasta­ka­nje – nestanak. Očekujući takvu knji­gu, a koja se ne pojav­ljuje, uprkos očitog vapaja za njom, po­p­r­i­li­čno sam ­gu­­bio strplje­nje i već poodavno otpočeo da se „mije­š­­am“ u tuđe (neispunjene) oba­veze. Ovdje ću s tim nasta­vi­ti, a omo­gu­ći­ću i kratak uvid u već objav­lje­no, kada to bude komp­le­m­­e­­nta­rno sad rečenom. U jednoj od knjiga napisao sam (1995. g.) da Srbi­ma, ako se ne us­pi­jemo duhovno preporoditi, slijedi sud­bi­na Ha­za­ra – nestanak. Kasnije (mislim da je bilo 2002. g.), to­kom Beog­ra­d­skog saj­ma knjiga, pročitam u novina­ma da je Milo­r­ad Pavić (autor Ha­za­r­­skog rečnika) izjavio da će Srbi nestati za 100 godina. Koji dan potom naiđe akademik Pavić po­red mog malog šta­nda a ja mu poka­ž­em u svom životnom djelu Naša joga i pro­s­vjet­lje­nje istovjetno onome što je on izjavio. On se zbu­ni i reče: „Tu knjigu nisam čitao“. Valjda je pomislio da pretpostavljam da je svo­ju konsta­ta­ciju pre­uzeo od mene. Rekoh mu da umni ljudi pone­kada mogu zaključiti isto i bez ikakve raz­mjene stavova.

        Svjestan sam koliko ću mnogo gnj­eva pokrenuti kod školo­va­nih sljepaca i umišljenika, kod onih koji snom mrtvijem spa­va­­ju, a misle da su budni, jer oni će reći da je ovo što ću dijag­no­s­­ti­ci­rati kao srpska naci­o­nalna bolest upravo znak naš­eg, koba­ja­gi, nacionalnog zdravlja. I, glete apsurda! Nažalost mno­gi od naju­m­nijih Srba stražare nad „nacionalnim zdravljem“ – po­ka­za­­ću da je to nad bolešću – a oni nisu svjesni da upravo tako čine da (pri­mirena do podnošljivosti) hronična bolest (mitmanija), njiho­vom kri­vi­c­om, poprimila je akut­ni i pan­de­mijski stadij, kada su oni, uz tada aktuelne političare, što iz mitmanskih razloga, što iz ko­­ris­toljubivih motiva počeli da na sve načine njome bacaju narodu prašinu u oči. Isus je rekao, a Srbi su to na žalo­s­tan na­čin is­ku­sili: „Ako sle­p­ac slepca vodi, ob­o­jica na kraju pa­da­ju u jamu“. Ono što Njegoš držaše za spa­v­a­­nje snom mrtvijem, Isus naziva slije­pcem, čov­jekom koji ne­ma sv­je­s­nost o svom nesvjesnom, a naša bolest je locirana u nesvje­s­nom dijelu psihe i zato je mi ni­smo svjesni, dok odgovara­jućim postu­p­kom ne osvjestimo dio nesv­je­snog koji je moguće osvjes­ti­ti; bolesni smo, a to ne znamo, slijepi smo za uticaj naših nacionalnih kom­p­le­­k­sa na naše svjesne postupke i zato stalno iznova padamo u ja­mu. Da bismo se od te nacionalne kobi i zle sudbine oslobodili, radi toga pišem i ovu knjigu, slično iz kog razloga sam pisao i prethodne, a sasvim svje­san da će i ona biti ili prešućena ili ja zbog nje anatemisan.

        Anatema slijedi svakome ko se poduhvati da razotkriva ne­ke, od strane svjetovnih i duhovnih moćnika, vjekovima smi­š­­lja­ne obmane, koje su, nažalost, odomaćene kao da su isti­ni­te. Ču­do mi je da niko ranije nije osjetio potrebu da o ovome što ćete ovdje čitati ovako otvoreno progovori i tako pokuša narodu otvo­ri­ti oči.

        Kao da su svi oni koji su ovo trebali učiniti stalno imali na umu Čehovljevo zapažanje da je potrebno da društvo upozna se­be i da se zgrozi. Kada čovjek spozna šta sve nosi u svojoj po­d­­s­v­je­­sti, on prvo mora da se zgrozi nad sobom samim, a kada se poč­ne oslobađati od prevlasti tih (ranije) nesvjesnih sadržaja (str­u­č­no: Sjenke), pa još ukoliko postane svjestan mehanizma projek­to­vanja Sjenke, on se počne sebi doimati slično kao neko ko je bio bole­s­tan od neke neizlječive bolesti, pa nekim čudom ozdravio. 

       

        U kontekstu Jungovog zapažanja, uzetog za moto ovog di­je­­la, Srbi više nemaju nikakve mogućnosti da sadržaje svoje Sje­n­ke (na­ci­onalno nesvjesnog, što je u svakom pojedincu manje-vi­še dio njegovog podsvjesnog) projiciraju na druge i krajnje vri­je­me je da se suočimo sami sa sobom, to jest pogledamo se (kao) u og­le­­­d­a­­­lu, a od toga, ako se izvede valjano, nema ništa korisnije za p­o­­­je­­­dinca, pa time i za naciju,[14] ali ni muč­nije. Mu­ka je u tome što trebamo privesti u svijest onaj dio sebe ko­ji iz nesvjesnog (iz sfe­re kompleksa) na nas dje­luje destruktivno i koji nas, dok ga ne os­vi­jestimo, čini neuro­tič­arima, to jest u sebi pocjepanim, zbog čega naše svjesno (raci­onalno), posebno u kriznim situaci­jama, bi­va preplavljeno kompleksima (iracionalnim sadržajima).[15]

        Najveći broj ljudi (sa visoko obrazovanima je, nažalost, isto, a razumljivo da izuzimam usko stručne za tu oblast) nisu samo­svje­sni da pored svjesnog, koje čini svega oko 5-8%, u na­ma, u našoj psihi, ima ogromno polje nesvj­es­nog, koje takođe na svoj način aktivno učestvuje u našem živo­tu, u psihičkom smi­s­lu viđeno, to je najočitije u snovima. Najveći čovjekov problem od našeg nastanka – kao od Boga nam zadat da ga rje­ša­va­mo to­kom života – jeste da us­po­stavljamo skladan odnos između vrlo raz­li­­či­tih a komplementarnih seg­menata svog bića. Prvo tijela i psihe, a drugo u okviru same psihe između svjesnog i nesvjesnog.[16]

        U drevnim civilizacijama, a nekada i u našoj, za to se bri­nu­la du­hov­no-običaj­na tradicija. Pojedinac je njome dobivao za­da­te mu koordi­nate, kako bi znao da se orjentiše u polju nepoz­natih mu predjela nesvje­s­nog. Od kad je naša civilizacija zaturila „ko­or­dinate“, koje su pojedinca upućivale kako da izađe nakraj sam sa sobom, pojavio se zastrašujući konflikt između svjesnog i nes­v­j­es­nih dijelova čovjekovog bića, a taj konflikt stručnjaci naz­iva­ju neurozom. Neuroza, kao pojava, koja čovjeka pra­ti od na­š­eg nas­tanka, pri­ka­za­na je u mito­vi­ma i velikim književnim dje­li­ma, a nauka ju je kasnije pot­vr­dila i objasnila. Sve religije i, na njiho­vim osnovama, civilizacije otpočinjale su djelo­tvor­nom pou­kom čovjeku kako da on u sebi us­­p­o­­stavi odgovarajući sklad, a u krizu su upadale i potom, prije ili kasnije, nesta­ja­le kada bi se početna spoznaja i pouka oka­me­njivala i postajala nedje­lot­vo­rna. Naša civilizacija je, u prvom redu smišljanjem raznih perfidnih načina eksploatacije čovjeka od čovjeka, i inaugurisanjem materijalistič­kog pogleda na život u kome je novac i materijalno bogatstvo naj­veća vrijednost, zapala u duhovni ćorsokak, bez obzira na tehni­čki napredak. Zbog toga sada cijeli svijet stoji pred opasnošću samouništenja, čak ako nagomilano nuk­learno oružje i ne bude u širim razmjerama upotrebljeno. Ako čovjek iz ove civilizacije ne uspije zakoračiti u kulturu i civiliza­ciju u kojoj će samospoznaja biti osnovni cilj ljudskog života – a sada je taj cilj suprotan, samo­­ne­svjesnost – kraj našoj civilizaciji uskoro pretstoji. Samo­nesvjesnot čovjeka u našoj civilizaciji čini da je Hobsova izreka čovjek je čovjeku vuk (homo homini lupus), kako reče i Jung „jedna tužna ali večno važeća izreka“. Sada svi­je­tom vladaju tipovi ljudi koji su u dru­gim civili­za­ci­ja­ma (daleko humanijim od ove naše) držani pod, kakvim-takvim, vidom civili­zacijske kont­role. (O ovome poučno je pisao Šeldon).[17]

        Biblija sadrži upo­zo­renje da je prvobitne mitološko-sim­bo­ličke spoznaje (svoje­vremene „koordinate“) potre­b­no s vre­me­na na vri­je­me osavreme­nji­vati, ali teolozi, nažalost, postupaju sup­ro­t­no, iako im je Jung predložio da hrišćansku dogmatiku pred­sta­v­ljaju simbolično, a ne kao stvarne događaje, što oni to nikada nisu bili. Mitološko-simboličke spoznaje su nekada i mog­le imati lje­ko­vit duhovni uticaj na neke, nikada ne na sve ljude, ali su one u ovocivilizacijsko doba izgubile pozitivno dejstvo na najveći broj populacije, pa čak i one koji sebe smatraju religioz­nim. Od pros­vjetljenih ljudi (kojih, u pravilu, među sveštenicima i teo­lo­zi­ma nema) ima pojedinačnih upozorenja i pouka – među koje poku­šaje spa­da­ju i moje knjige – kako da se savremeni sa­mo­iz­gub­ljeni čo­v­jek samo­spo­z­na i samo­pro­nađe, ali opšte siste­ma­­ti­č­ne pouke nema, što je i čudno i tragi­č­no.

        Na primjer, kada je Ajnštajn obj­e­lo­danio svoj nauk bilo je vrlo malo onih koji su bili u stanju shva­titi ga, a da­nas ga poimaju i darovitiji gimna­zijalci, zahvaljujući tome što im se on pre­d­stavlja na njima poj­mljiv način. A šta i kako bi bilo da su neki naučnici, uzmimo, koji nisu taj nauk bili u stanju shvatiti, od svog neznanja stvo­rili dog­mu i instituciju u simbiozi s vlašću i tako Ajnštajnov nauk (na nerazumljiv način) preno­sili drugi­ma, a da bi svoje neznanje prikrili, zatirali one koji su taj na­uk pravilno shva­tili? Dobili bis­mo nešto što bi bilo vrlo slično  hriš­ća­nstvu; čiji sveštenici vjernicima trabune o Isusovom postig­nuću – prosvjet­lje­nju – na dogmatski, te zbog toga i njima i vjer­ni­ci­ma, na nera­zu­m­­ljiv način. To je osnovni razlog zbog kojega se čitav svijet nalazi pred civilizacijskim sunovratom. Nadam se da će umjesto sunovrata uskoro, svakome ko se svojski po­tru­di da se upozna s naukom i poukom savremenih prosvjetljenika, pos­ta­ti dostup­no postignuće prosvjetljenja, na koje je ukazivao i Isus i ostali Veliki Prosvjetljenici, a što bi za svijet bilo spasonosno.

    

        Neurotičar je onaj kod kojega kon­flikt svjes­no - nes­v­­je­sno pr­e­vazilazi stanje koje se smatra uobičajenim, iako ni uob­i­­ča­jeno ne znači da je normalno stanje, osmotreno s gledišta bog­o­­m­danim nam mogućnosti. Npr. na čelu Amerike su bili Buš St­a­ri­­ji pa Mla­đi, a oni su tipični neurotičari, ali u najneuro­tičnijoj „na­­ciji“ svi­je­ta to nije bilo nešto što bi bilo prepoznato kao neobič­no. 

        Neurotičar u kriznim ne/prilikama posebno izgubi moć zdr­a­vo­razumskog ponašanja, jer tada je najteže uspostaviti, kakav-takav, ra­zu­man odnos između svjesnog i nesvjesnih sadržaja, koji se pose­b­no u takvoj prilici uznemire, a njihovo uznemiravanje do­da­je im energiju, čak strašno razorne moći i neurotičar šta god da tada čini adresira dugoročno na svoju štetu. (Za ovo je ek­la­ta­n­tan pri­m­jer Hitler, koji je bio oličenje neurotičara i kad ga je spo­pa­la ide­ja da Njemci, uz ortake, zavladaju svijetom, sve što je činio dugoročno je adresiravao na štetu svog naroda.[18] Hitler ne bi mogao onako zaluditi najracionalniju naciju Evrope da nije zn­ao kako pokrenuti nesvjesne sadržaje u svom narodu). Jung je pisao da je Hitler za Njemce bio lik u ogledalu njihove histerične naci­onalne psihe. Slično tome, Slobodan Milošević je bio „ogle­dalo“ za brojne Srbe u kome su oni vidjeli svoj, kompleksima bremeniti lik. Kompleksi (kojih nismo svjesni) najsličniji su pri­obalnom morskom kame­nju. Za vrijeme plime kamenje je ne­vi­dljivo i izg­le­da da ga i ne­ma. Oseka ga učini vidljivim, slično kao što krizna situacija izbaci manifestaciju kompleksa.[19]

        Poseban je pro­blem što neu­ro­ti­č­ar, iako zbog svoje boljke pati, on je u nekim slučajevima nije sv­je­­stan, a prvi korak pri lije­če­nju bilo kog bole­s­nika je uspo­s­taviti dijag­nozu, utvrditi od koje bolesti on boluje. (Srbi su neu­ro­tični, bremeniti kompleksima, na jedan, a Amerikanci na drugi način, pa nije čudo što je jači „lu­đak“ prelomio kičmu slabijem, zbog toga što se slabiji drznuo da neupo­re­divo jače­mu čač­ne u planove, pa time i u kom­p­l­e­­kse, pro­ba­ju­ći tako „liječi­ti“ sopstvene, pa i na taj način očito po­­ka­­zao kako s njim stvari stoje u vezi njegovog psihičkog zdravlja).

        Kao i mitologije i književnost, medicina poznaje više vrsta ne­uro­za. Dija­g­n­oza se, svakako, uvi­­jek utvrđuje za pojedinca, ali ako pretežan broj pripadnika ne­kog naroda podliježe istoj dijag­no­zi, koja je posljedica nacionalne duhovno-istorijske stvar­nosti, onda se ta dijagnoza (bar uslovno) može dati i za taj narod, a u okviru nje­ga, razumljivo, ima pripadnika koji su u manjoj mjeri od veći­ne žrt­ve nacionalne pošasti. Srbi su, nažalost, eklatantan pri­m­jer naroda za koji se može dati  dijagnoza: neuroza sudbine.

        Stručnjaci neurozu sudbine definišu kao: „Pojavu niza 'slu­čajnih' nesrećnih događaja u životu nekog pojedinca, koji to do­ži­v­ljava kao svoj kobni usud. Baš kao da neka mračna viša sila upr­a­v­lja životom takvog 'baksuznog' pojedinca njemu se nepre­stano dešavaju, uprkos njegovoj volji, gotovo iste žalosne i nes­reć­ne po­ja­­ve (...); dešavaju mu se iste kobne, promašene ljubavi, sklapa neuspele brakove, ponavlja mu se neočekivana izdaja bliskih pri­ja­telja, itd. Neurozu sudbine Frojd je uzeo kao jedan od dokaza za postojanje prisilne težnje za ponavljanjem. Ova prisila ponavlja­nja upravo nesrećnih događaja u slučaju neuroze sudbine može biti izraz nesvesne mazohističke težnje, odn. potrebe za kaznom, koja je opet, izraz nagona za samodestrukcijom. Nesvesna težnja za samokažnjavanjem, mimo svesne volje neurotičara, organizuje celokupni njegov život, te on onda sve nesreće doživljava kao delo neke mračne, okrutne sudbine koja se na njega okomila“. (Žarko Trebješanin, Leksikon psihoanalize, 158 strana).

        Govoreći o neurozi sud­bine Frojd (kao da je Srbe posma­tr­ao na kraju XX v.) veli: „Postoje ljudi koji u svom životu bez ispravke pona­vljaju uvek iste reakcije na svoju štetu. Neke ljude kao da proga­nja neumitna sudbina, dok podrobnije ispitivanje otkriva da oni sami sebi kuju tu sudbinu i ne znajući za to“.[20]

        U kontekstu naučnog zapažanja pogledajmo se i upi­tajmo: zašto mi iz vijeka u vijek, od gene­ra­cije do generacije, sebi ku­je­mo zlu sudbinu, zašto robujemo fatalizmu, a uvijek za to okriv­lju­jemo druge. Istina, drugi su se vjekovima koristili našom nes­lo­gom. Nesloga srpskih veli­ka­ša, nakon Dušanove smrti, osnovni je uzrok srpskog kosovskog poraza, koji je bio posljedica, kako ćete čitati, maričke pogibije, a ona je bila rezultat ofanzive koju su braća Mrnjančevići, Balšići i knez Lazar neposredno prije Maričke bitke bili organizovali protiv Nikole Alto­ma­novića, koji je i stasom i umom i odlučnošću jedini podsjećao na Dušana Sil­nog. Zašto su Srbi dav­no u nacionalni grb stavili četiri S (Samo Sloga Srbi­na Spa­­­¡ava),[21] a kada su u pitanju opštenacionalni interesi stal­no ost­a­li ne­s­ložni kao niko drugi? Zašto se kaže da dva Srbina o istom do­ga­­đaju, pojavi ili ideji imaju tri različita stava? Zato što ne poz­na­jemo sebe, što nemamo pojma o nači­nima dje­lovanja nes­vje­s­nog (u okviru kog segmenta i nacio­na­lno nesvjesnog), te uticaju komplek­sa na odluke i postupke svjesnog!

          Da li u gore citiranom o neurozi sudbine prepoznajete ono suštinsko što kara­k­teriše srpsku istoriju od doba Nemanjića pa do sada?[22] Ako ne prepoznajete, u tom slučaju posebno trebate nasta­viti s čitanjem, ali ne radi toga da biste bili uvjereni u isti­ni­t­o­st onoga što vam se sada takvim ne čini, već da biste došli na id­e­ju da se trebate lije­čiti od neuroze sudbine i tako, prvenstveno ta­ko, jer na ikoji drugi način je nemoguće, učiniti nešto spaso­nosno za sebe, svoj narod i njegova buduća poko­ljenja.[23] »

O  AUTORU

(ukratko)

      Žarko Karišik (1943. g. Glavatičevo kod Konjica, BiH) vjero­vat­no je najosobeniji Srbin u XX vijeku. Prvi je, i to tek 150 go­dina nakon štampanja Njegoševe Luče mikro­ko­zma, spo­z­­nao i dokazao da je Njegoš bio prosvjetljen; da je bio do­­s­tigao stanje duha vrlo slično Isusovom, razumljivo, samo in­di­vidu­a­lno speci­fič­no, kakav je slučaj sa svakim prosvjet­lje­nikom, uos­­­­ta­­­lom kao i sa svakim čovjekom, jer, kako autor reče, naš Stvoritelj stvara jedino originale – kopije nikada.

Durmitara – duhovno ime, što ga Žarko tokom izbje­g­li­š­­tva (1993.-1999.) na obali Crnog jezera ispod, kako on govori božan­s­tve­nog Durmitora, dade sebi, is­ko­m­­bi­novao je od iména Durmitor i Tara – piše da nam je „Njegoš Lučom mikrokozma, prvim značaj­ni­jim i njemu najdražim djelom, ostavio poruku da je ono oda pros­v­jet­­ljenju, a naj­um­­nije srps­ko-crnogorske glave za vijek i po to ne sh­v­a­ti­še, ne dešifro­va­še. Luča znači svjetlost, a mik­ro­kosmos je poj­am koji je Njegoš koristio da njime izrazi čovjekovu suštinu; ono što je u nama božanskom slično. Tako Luča mikrokozma, preve­deno na sa­v­­re­meni jezik znači: svjetlost u čovjeku ili prosvjetljenje“.

Prosvjetljenjem koje, nakon dvadesetogodišnjeg siste­ma­ti­čnog i upor­nog rada, Žarko postiže, on spoznade da je Njegoš bio prosvjet­ljen, a ne samo genijalan pjesnik, i da nam je Lučom ostavio idejni proje­kat za rekon­strukciju našeg duhov­no nedjelotvornog hrama.

 Dur­mi­tara svoje život­no dje­lo, koje teorijski i metodološki pouča­va kako postići pro­s­vjetljenje – u tom smislu bez premca u svijetu – iz­g­ra­di na Njegoševom idejnom projektu, Jungovoj nauci i ha­tha jogi, čime se zamjeri sveštenicima, ali i oduševi mnoge čitaoce svoje knjige.

Knjigom koju držite u rukama autor pokazuje Srbima i Crnogor­ci­ma da ih  svjet­ovni, pa i crkveni velikodostojnici, zahva­lju­­­jući njiho­vom orta­k­luku u zajedničkoj aktivnosti – zamlaćivanja naroda kao mokrom čarapom – drže u um­n­om i duhov­nom mraku, a to čine, i jedni i drugi, zbog svog malignog egoizma i duhovne zasljepljenosti.

Utisak mi je da je ova knjiga autorov duhovni testament,  nami­je­njen Srbima, Crnogorcima i pripadnicima ostalih nacija bivše SFRJ.

Ova knjiga će kod nekih, nadam se mnogih, čitalaca stvoriti osjećaj us­hi­­ćenosti ali i jeze; jeze sličanoj kakvu osjeti neiskusan pla­ni­nar kada sa vrha oko­mi­te planinske litice pogleda u duboku provaliju.

Autor je takav osjećaj jeze iskusio 1968. godine (kao idejni i kao jedan od aktivnih vođa studentskih demonstracija u Sara­je­vu) nad­no­seći se nad provaliju onda­š­njeg titoističkog režima. U jednom tekstu (objavljenom 1969. g. u listu Lica, zbog čega je pala Redakcija) izrazio je bojazan da će taj režim kada se bude stro­poš­tavao u ambis za sobom povući i na­r­od, što se, na veliku žalost, četvrt vijeka kasnije i dogodilo.

Zato ne čudi što je Služba Državne Bezbjed­nosti Žarka Karišika dva­desetak godina svakojako ma­l­tre­tirala, s nadom da će mu stalnim pritiskom usp­je­­ti oga­diti čudesnu sklonost ka slobo­do­u­m­nosti. U tom njenom, bezus­pje­šnom, nas­to­janju pomoć joj je pružio i, tada titoista i poltron Titovog režima, Vojislav Šešelj, o če­mu u ovoj knji­zi postoji pismeni dokaz, a SDB će kas­ni­je Vojislavu Še­še­lju pokazati kako onaj, ko je s Đavolom sadio tikve, pro­lazi kada postane neposlušan.

Možda će poneki čitalac kada pro­čita ovu knjigu reći: pukni zemljo da propadnem u tebe i tako pobjegnem od stida, koji me spopada zbog toga što sam godinama dopuštao ne­kim ško­lovanim spodobama i akade­mi­­cima, pisci­ma, pa i sve­š­­teni­ci­ma, te političarima, da me zavode iluzi­ja­­ma i lažima; da me žednog prevode preko vode.

Takav nojevski instinkt ne bi nikome bio od pomoći.

Suočenje, ma koliko da će to biti bolno, sa sadržajima koji­ma je srpsko-crnogorsko nesvjesno vjekovima našk­r­a­­bava­no, po autoru ove knjige, jedino može biti tra­j­no ljekovi­to, ako nam je zaista stalo da se kao nacije preporodimo i vremenom ne budemo rastočeni.

Neki dodatni podaci iz autorove biografije nalaze se u ovoj knjizi.

          Srboljub Crnogorac  

Autor:   

                         

      u 23-oj  godini,                u  36-oj  godini              i       u  61-oj


Pošto vi nemate priliku ovdje čitati onu knjigu iz koje su ovi izvodi, radi malog upotpunjenja moje biografije, na uvid ću vam staviti početak trećeg dijela u knjizi Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje:

« III  Dio

 

PORUKA  B O G U M I L A

Svijet bi bio religiozniji kada bi se iz njega  uklonile sve religije.

                                                       J. Radakrišnan

Ova poruka nije s "onog svijeta" već je od živog bogumila. Ako želite dokaz za to, evo kopije mog popisnog lista iz 1991. g.:

  

Povod za ovaj tekst je bio ultimativan zahtjev Strana­ca da se u ško­le u BiH uvede predmet kultura religija, a is­ko­­­ris­ti­ću priliku da kažem nešto o osnovnom uzroku vjeko­v­ne tra­gedije naroda na ovom području. Njen osnovni izvor potiče upravo od toga što se nama uvijek u oblasti religije nešto naturalo i/ili poturalo. Takođe ću dati i kon­k­r­e­­tan od­go­­vor, kako već jednom krenuti pravcem kojim idući bi u bu­­­­du­­ć­n­o­­sti bio riješen problem koji se zove Balkan ili evropsko bu­re baruta. Svjestan sam da će vam se pri­je­dlog učiniti ne­re­­aln­im, jer on upuću­je i podrazu­mi­jeva spro­vo­đenje istin­s­kog duhov­nog pre­o­bra­ža­ja u pojedin­cu, tako da mi u sebi otkrijemo Centripetalno Središte, ili ono, Isusovim riječima rečeno, što oko još nije vid­je­­­lo, što uho nije čulo, ni ruka dodirnula, a To je tu, na nje­nom dohvatu, i ako To ot­k­ri­­je­mo preporodićemo se i osloboditi duho­v­­ne patnje.

Svrha mog pisanja je, i kad je riječ o društvenim pita­nji­ma, da po­u­čim, da pomognem drugima da krenu konstru­k­tiv­nom stazom u životu, kako bi spoznali najbitniji cilj i smi­sao života, ali ljudi, utonuli u civilizacijski san i zalu­đeni raz­nim glu­po­s­­t­i­ma, to­me se, zbog ljenosti ili neobrazovanosti, opiru pa zato i jesmo u ovom jad­nom duhov­nom stanju u ko­me smo. Svjestan sam ko­liko ispa­dam naivan, a zatuca­nim dogma­ta­ma i smiješno u ovo vrijeme pošasti povam­pi­renog religijs­kog primitivizma, pišući ovako kako to či­nim i predlažući nam da prih­vatimo ono što je u kulturno-civili­za­cij­s­kom smislu kultura najvišeg mogu­ćeg nivoa i što bi nam na­po­kon, nakon mnogo lutanja i patnje, moglo biti spaso­nos­no u nastojanju da se duhovno samopronađemo.

Ia­ko su mi roditelji bili pra­vo­s­la­vci-laici, pri po­pi­su sta­­no­vniš­tva1991. g. iz­jas­nih se pr­e­ma religijskoj pri­pa­d­nosti kao bogumil. Bio sam, prema jednom tv izvještaju o po­­pi­su, u kome je bilo riječi i o kuriozitetima, je­­di­ni koji se tako izjasni u BiH. U Moralnoj zori objašnjavam zašto sam se po nacionalnosti izjasnio (protestno) kao Hercegovac.

Izjasnio sam se kao bogumil zato što se ne osjećam ateistom a ni vjernikom ni jedne postojeće religijske kon­fe­si­je. Do postignuća prosvjetljenja, kako ste već imali priliku čitati, stigao sam praktikujući hatha jogu i prouča­vajući svj­e­­t­sku duhovnu baštinu, uz upoznavanje dubinske psi­ho­lo­gi­je. Ne mogu reći da sam pred­stavnik bogu­mil­ske tradi­cije, jer nju su tzv. pravovjerni hrišćani zatr­li bez traga, ali je­s­am nasljednik bogumilske duhovne ideje. Zato mogu ov­da­š­­njim konvertitima: pravoslav­cima, katoli­cima i musli­ma­ni­ma (koji su dvostruki konvertiti) reći da su oni ovoliko fana­ti­­zo­va­ni i zli zato što se još u svom podsvjesnom ni­su po­mi­rili s grijehom svojih predaka zbog njihovog otpadništva.

(Sa zapada i sjevera dva katolička reda: dominikanci i pavli­ni posebno su se isticali u borbama protiv bogumila u Bosni, koje je Nemanja progonio s istoka. Progon je činjen pod raznim izgo­vo­rima, ali je vlastoljubivost progonitelja bila osnovni motiv).

Trag izvornog učenja bilo kojeg Velikog Pros­vjet­lje­nika nikada ne može biti zatrt, bez obzira na to koliko se insti­tuci­onalne religije vremenom udaljavale od srži spoznaje svog osnivača, jer s vremena na vrijeme rijetkim ljudima se pos­re­ći da dožive prosvjetljenje i oni Svijet podsjete na Vje­č­nu Istinu, a istovremeno i ukažu koliko su oni, koji se pr­e­d­stav­ljaju da su, kobajagi, legitimni tuma­či Istine, koju je saop­š­tavao njihov Mesija ili Poslanik, tu Istinu – obljutavili, naj­če­šće s glave, ne poimajući ono što prež­vakavaju.

Knjiga Naša joga i prosvjet­lje­nje, pa i ova, vraćaju svje­ži­nu vječno najmirisnijem cvijetu: prosvjetlje­nju, krajnjem ci­lju i smislu našeg postojanja na ovom svijetu. One ujedno predstavljaju odbranu izvorne ideje Velikih Pros­v­jet­ljenika, a među Njima nama su najpoznatiji Isus i Muha­med a. s., od  krivotvorenja te ideje, što je obav­ljeno od strane nji­ho­vih sljedbenika žednih vlasti, željnih vlada­nja nad ljudi­ma, putem manipulisanja čovjekovom dubo­kom duhovnom pot­re­bom da osjetimo jedinstvo s tajnom, koju religije ime­nu­ju Bogom/Allahom. Ali kad ka­žem da stajem u odbranu izvo­r­ne ideje Velikih Prosvjetljenika, nemojte misli­ti da tu ide­ju tumačim ili predstavljam na iole sličan način kako su to činili osnivači raznih sekti u okviru tih religija. Ne, ni go­vo­ra o tome! Ona je u metodu naše joge saopštena na ori­gi­nalan i popularno-naučan način, bez dogme i laži, na­šem dobu primjereno: razum­ljivo i primjenljivo, onako kako je to bilo nužno da napokon bude učinjeno.

No, nakon svega što se na ovim prostorima dogodilo zar ne bi bilo naj­pa­metnije šutiti!? Bilo bi! Ali nama se ovo i do­gađa zato što ili nismo dovoljno pametni ili što pametni ska­­me­njeno šute, dok neumni predvode u svim oblastima života. Kako reče Njegoš: "Bez budala tupoga pogleda, bi l' umovi mogli blistat sv'je­t­li?", tako kako po nekada zasvi­jet­le, kao na pri­mjer Mešin u Dervišu i smrti, gdje On uvo­de­ći lik Džemaila metaforično priprema teren za ono što slijedi, kao Njegovo mišlje­nje o sudbini ovdašnjih musli­ma­na, koja je u simbi­otičkoj vezi sa komšijama hrišćanima:

"Obogaljio se sâm. U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žile i mišiće, pa je sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke ne dozvoljavajući nikome da mu priđe, niti je ko mogao da ga savlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama. – Džemail je naša prava slika, bosanska – rekao je Hasan. – Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.

– Šta smo to onda mi? Lude? Nesrećnici?

– Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije na­­pra­­vila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što da­nas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto dru­go. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više ni­kud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni uš­ća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upi­je. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vri­jeme, u stra­hu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sa­ču­­vamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i neće­mo iz nje. A sve se plaća,  pa i ova ljubav. (…) A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije sve­jedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"

Četvrt vijeka prije otvorene manifestacije najveće lu­do­­s­ti Meša je na nju upozoravao, ali umjesto da ga čuju i razmisle o njoj oni kojima je poruka bila namijenjena, oni su ga zbog nje otjerali iz Sarajeva i BiH, a umovi svijetli sada se ne mogu načuditi ponosu ludih na njihovu ludost.

Nemanjići su Srbima obogaljili noge, ono či­me su se oni opirali na duhovnu tradiciju prije nego im je natureno hri­š­ćanstvo, a sveštenici su kasnije, slično kao i Džemail, zabadali nož u patrljke, da ih sasvim ukl­o­­ne, ne poimajući da čovjek ne može biti kompletan ako ima samo gornji dio tijela, jer on tada svoju neurotičnost i ludosti opravdava tež­njom za "car­s­tvom nebeskim". Bošnjaci sada čine kob­nu greš­ku pro­ba­jući prona­ći svoj korijen preko religije, islama, tražeći ga u Turskoj, Arabiji, … gdje će ga nemo­g­uće biti na­ći. Primanjem nove religije konvertiti, kako reče Meša, danas žele zabora­viti ono što su bili do juče, ali ne postaju ni nešto drugo. Zapravo, oni postaju samo imita­tori novo­pri­m­ljene religije. Iz či­nj­e­nice što su i Srbi-pra­vo­sla­vci i Boš­nja­ci-musli­ma­ni neu­korijenjeni u religiju koju drže za osnov svoje duho­v­ne tr­a­dicije, izviru razlozi za nji­ho­vu duhovnu bijedu, koju oni ne vide, nesreću, netrpeljivost, sukobe i mr­ž­­nju, mržnju kojoj nije mogu­će nazrijeti preokret i nestanak.

Na ovom prostoru su učenja Isusa i Muhameda, od strane onih koji se predstavljaju jedi­nim legitimnim tumači­ma njihove poruke – sveštenika –, ba­­­če­­na ponovo u ka­lju­žu kada su oni, pružajući podršku svo­jim nacionalnim lideri­ma u njihovim namjerama da ratom rasijeku vjekovima za­pe­t­­ljavani čvor. Time su dopri­nijeli buktanju nezamislive me­đunacionalne mrž­nje između ljudi koji su po porijeklu iz istih korjena ali od prije koji vijek različitih vjerskih konfesija. Ako nisi konfesionalni vjernik, mrž­nja ti ne gine, i to trostru­ka – od dvije "tuđe" nacije i od svojih novopreobraćenika.  Čak je mržnja prema onima druge vjere element identiteta. 

Pri bilo kakvoj analizi problema nužno je poći od nje­govog po­če­t­ka, od korjena, od saznanja kako se prob­le­m­a­tični čvor prvi put po­­čeo da zapliće. U poimanju problema Balkana, kao evropskog bureta baruta, prvo treba imati u vidu da je mnogo­bo­žačko stanovništvo (mislim na naše prapretke prije primanja hrišćanstv) ovih područja utje­ra­­no, duhovno za to sasvim nespre­m­no, voljom vlastele u, takozva­no, pravovjerno hrišćan­stvo, koje je već tada ima­lo jaku crkvenu ins­ti­tuciju u simbiotičkom odnosu sa svje­t­o­v­nom vlašću. Tako je pri­ma­­nje nove religije, hrišćan­s­tva, od strane vlastele u prv­om redu bilo motivisano vlasto­dr­ža­č­­kim, a ne duhov­nim razlozi­ma. Potom se izvo­­dilo nje­no naturanje obes­pra­vljenom narodu preko novope­če­nih sve­štenika, koje je novoj religiji više privlačio miris vlasti, kojim je ona već tada uveliko vonjala, nego njena, njima ne­spoz­na­ta du­h­o­v­nost, o kojoj oni tada, a što je osta­vilo traga do naših dana, nisu bogzna nešto mnogo osjećali ili poimali.

(Pravovjernim hrišćanima nazivani su zagovornici osn­o­v­nog, Jevanđeljskog pravca u hrišćanstvu. Rodonačelnik im je uz sv. Petra i sv. Pavle, konvertit, koji je instituciju hrišćanske Crkve postavio na osnove koje je on (Saul) ponio iz degenerisanog juda­iz­ma, farisejstva, koje je Isus razobličio kao čisti sata­ni­z­am, i u to­me je bilo prvo i, po Isusov nauk, katastrofalno izopa­či­va­nje hriš­ća­n­­s­tva, bez čega, da ga nije bilo, sada Vati­kan ne bi bio najo­či­tije oličenje Antihrista, a slični su mu i ostali pravci hrišćanstva).

Opiranje primanju hrišćanstva podsvjesnih slojeva psihe, što je bilo normalno, od novo­vje­raca je stvaralo, ne istinske vjerni­ke u novoj religiji, već samo reli­gij­ske imitatore. (U ovo­me, u imi­t­a­torstvu, u umišljanju vje­ro­vanja, osnova je svih naših prob­­­lema i svako razumijevanje prob­lema Bal­kana odavde mo­ra krenuti, zato ću o ovome kasnije još nešto reći). Novi problem je nastao jer je prije nego što je kod no­vo­pečenih religijskih imitatora došlo do zarašćivanja rana na duši, prouzrokovanih njihovim utje­ri­vanjem u njima neo­bi­čan i tijesan tor, došlo je do raz­d­va­janja hrišćanstva na is­to­čno (pravoslavlje) i za­pad­no (katoličanstvo), što je, kao za­vršni čin, izve­deno 1054. g., a linija te podjele povučena je preko ov­ih prostora, koji su od tada do sada ukleta granica.

Narodu ovdašnjem je uskoro omrzlo, nad njim, na­dja­ča­v­anje dvije vlastoljubive hrišćanske sekte, i rado se pri­kla­njao trećoj, bo­gu­mi­l­skoj, koja je do Bosne stigla iz Ma­ke­donije preko Srbije. Bogumilski sveštenici su pori­ca­li ona­kve reli­gijs­ke institu­cije kakve su imali pravo­vje­r­ni hriš­ćani, zagovarali su skro­man život i askezu, tihi otpor feudalcima, odbacivali Stari Zavjet i liturgiju, što je i ra­zu­mlji­vo, jer je njihovo učenje bilo izra­njanje gnos­ti­č­­­kog po­i­manja Isuso­vog nauka. Gnostike – koji su jedini od svih hrišćan­s­kih pra­va­ca na počet­ku hrišćan­s­t­va bili pravilno shvatili Isu­sovo u­č­­­e­­nje – tako­zvani pravo­vjer­ni hrišćani, vla­s­ti žedni, za­trli su krvavim znacima, čudnog li apsurda, u ime Isu­so­vog učenja (sic!), na  području Sredozemlja u IV vijeku.

Nakon prevođenja naših prapredaka silom u hriš­ćan­s­tvo (tzv. pravovjerno), izgleda, da je uče­nje bogu­mil­ske se­k­te jedino od njih primljeno s voljom, radosno i kako je normalno da to bude. O bogumilskom poimanju Isusove poruke ma­lo ima pis­a­nih izvo­ra, jer su kratofilni, "pravo­v­je­rni" hrišćani­, koji su nemi­lo­srdno zati­rali bogumile, željeli da s njima nestane i bilo kakav pisani trag o njima. Kako pišem u knjizi Naša joga i prosvjetljenje, osnovna ide­ja bogumila, odno­sno gnos­tika, bo­gu­milskih prethodnika: samo­­spoznaja Boga u sebi, izr­onila je na istom pros­to­ru u metodu naše joge sedam-osam vjekova nakon što je ovdje okrutnom silom bi­la natjerana na poniranje. Naša joga je cvijet koji ukrašava omla­đe­nu stabljiku bo­gumilsku, svojevremeno izraslu iz korjena gnoze.

U srednjem vijeku Ugari (i Hrvati, koji su bili pod njima) i katolička crkva sa zapada i sjevera, te srp­s­ki despoti i pra­vo­slavna crkva s istoka, stalno su težili da osvoje Bosnu i u njoj nametnu svoju vlast i svoju vjeru. Bogumili su, uglav­nom, prije pada Bosne u tursko rop­stvo, bili preve­deni u pravoslavne i katolike, ali se u na­me­t­nu­tim im religi­jama, posebno u pravoslavnoj, još nisu bili ustabilili, što su Turci ubrzo po dolasku u Bosnu sh­v­a­­tili i, uz posebne pov­la­s­tice raji koja pređe na njiho­vu vjeru, otpočeli s islami­za­ci­jom naroda na ovom pod­ru­č­ju. Turci su tada – iako vojno vrlo moćni, pa čak i bez obzi­ra na postupak Sulejmana II Veli­čan­stvenog, koji se 1517. prog­lasio kalifom, vjerskim vo­đom čitavog islama – u is­lam­skom svijetu, što se tiče re­li­gije, važili za isla­mizirane varvare. Tako ispa­da kao da je naro­­dima ovog područja kao sudbinski namijenjeno da im prihvatanje nove reli­gi­je bude naturano, i što je u vezi s tim najtragičnije, na­me­ta­nje je izvođeno iz druge ruke, zna­či od strane onih koji se ni sami u religiji koju su naturali ni­su bili duhovno samopronašli, već su i oni bili njeni imitatori.

Uz ovo, naš problem se ne može ni pojmiti ukoliko se ne shvate ve­like zablude i neukosti ljudi kada je riječ o iz­vor­n­im učenjima osnivača poz­natih nam religija i stra­šnom krivotvore­nju nji­ho­vih ideja od strane religijskih institucija, koje su se pretvorile, u prvom redu, u vrlo uno­s­ne profiter­ske organizacije, zap­ravo u prava prav­cata obez­bo­žena čudovišta, a njihovi sljedbenici u zle ljude, bijesne na sebe i druge, koji su ne­svjesni da je izvor njihovog bijesa u tome što im reli­gi­ja kojoj pripadaju ne može da pruži adekvatno zadovo­ljenje religioznog os­je­ćanja, pa oni kao krivca za to iden­ti­fi­kuju čovjeka (bra­ta, komšiju) koji je druge religije. U ov­o­me, uz nasto­ja­nje katoličanstva da "proguta" pravos­l­a­v­lje, a islama da se preko Bosne širi u Evropu, osnovni je uzrok naših vjeko­v­nih međusobnih su­k­o­­ba (pa i ovog naj­no­vijeg) iz čega je izveden i pojam o Balkanu kao ev­ro­p­s­kom bure­tu ba­ru­­ta, jer religiozno osjećanje kod reli­g­i­j­skih imi­ta­tora, ag­re­gira ogroman razorni energetski potencijal.

Padom komunista, nacionalističke i religijske vo­đe, ud­­­­­r­u­­ženi, kada su se dočepali vlasti, zb­u­nje­ni i sa­mo­iz­g­u­b­ljeni na­rod nisu znali kako da pove­du u bu­du­ćnost, nisu znali da ga upute na pra­v­ac ka izlazu iz ćor-so­kaka u kome smo bili kada su oni došli na vlast, pa su na­rod samo još više zaludili budeći u njemu potisnute reli­gijske atavizme i mitološke taloge, te ga tako upuću­ju­ći na pravac koji nagla­vačke vodi u daleku prošlost. E, tu, u kas­n­om srednjem vije­ku, tamo gdje je Evropa bila oko šes­na­e­s­tog do osam­na­­estog vije­ka, mi smo psihološki (a i još ko­je­­ka­ko) sada. Ovu isti­nu mora­mo prihvatiti kao činje­nicu i od nje krenuti, ali to ne znači da se tuđi put tre­ba imi­ti­rati – naprotiv to bi bila nova gr­e­š­ka. Inače, ne uzme li se ovo u o­b­zir, opet ćemo gr­a­diti kule u obla­ci­ma, koje će se – od pr­vog ja­č­eg si­je­vanja religijske i na­cionalne netrpeljivosti do otvorene mržnje, vjerovatno opet uz grmljavinu primitivizma – srušiti.

Voljom Proviđenja, Kosmičke inteligencije ili Boga, up­ra­vo na ovom prostoru neposredno prije ove najnovije tra­ge­dije – valjda da bi nam se kao lijek našlo pri ruci nakon nje – otkrivena je ovovre­me­na konstruktivna ideja vodilja: naša joga, ili kome više odgovara, a svodi se u suštini na isto: izronilo je ona koja je bila suština bogu­milstva, a koju će kao svoju prihvatiti i Zapad, ukoliko bude mogao uvidjeti da mu bez toga slijedi su­no­vrat u civilizacijski ambis.

Ta ideja je ona ista koja se nalazi u srži spoznaja Velikih Prosvjetljenika, znači i Isusovog, Budinog, Muha­me­do­vog i njima sličnih učenja. To je u vezi duhovnosti osno­v­na ideja, a ona je u duhovnotjelesnom metodu sa­mo­usavr­ša­vanja nazvanom naša joga, samo objeloda­njena na čov­je­ku našeg doba razumljiv i njemu prih­vat­ljiv način. Ali u pr­a­vilu, novo saopštavanje vječne ideje, Istine, s po­četka ne biva­ jednostavno prihvaćeno, jer se njeno ost­va­renje u odno­su na istrošene i nedjelotvorne duhov­ne metode ili re­li­gije doi­ma kao uska vrata i tijesan put (što vode u carstvo duhov­nog života), i malo ih je koji ga na­laze, kao što se postojeće religije čine kao širo­ka vrata i širok put što vode, Isus bi rekao, u propast, i mno­go ih ima koji njim idu.

Većina vas ste bili navedeni na široki put što vo­di u pro­š­lost, u pro­past, i daleko ste njime otišli, ali šta će­mo sada: što je, tu je. Dok ste vi, zaluđeni lažnim pro­ro­ci­ma, hrlili u sopstveni sunovrat, zablud­no misleći da se spa­ša­vate od onog jadnog stanja u kome smo bili, ja sam, bje­žeći od rata, u koji ste većina vas usrljali, otišao u samoću da bi, po drugi put, pisao vam uputstvo kako da se vi iz pakla u koji ćete dospjeti – izbavite. Tim uput­s­tvom, knji­gom o kojoj je i ovdje riječ, usmje­ra­vam vas na pravi put, ali on je toliko tije­san da je njime nemoguće nahrliti u gomili (kako ste to činili na strana­čke pro­mo­tiv­ne sku­po­ve ili u bogomo­lje – da bi tamo bili viđeni), već je njime moguće ići je­di­no sâm, i to: jedna po jedna osoba; jer putem spasa iz pa­kla samootu­đe­nosti u kome ste, pu­tem do prona­la­ženja sebe, do sjedinjenja sa pr­a­slikom Boga u sebi, s našim Esencijalnim Centrom, naučno do­ka­­za­nim kao postojećim, jedino je tako, sâm idući, mogu­će stići. Ovo vam se neće dopasti, ali Istina je, a Istina ovakve vrste je opora. Čovjek voli šarene la­že i za onima koji ih nude, on ide slično kao ovca za zvonarom, nesvjestan da se tako samoobmanjuje.  

Susret s ovom knjigom za vas bi mogao biti čudesan događaj. Ona je bez presedana, a uz njenu pomoć saz­na­ćete koliko smo duhov­no bolesni: otrovani u podsvjesno nam usađenim ob­m­­ana­ma, koje, ako jasno ne na­zi­­rete, bar intu­i­ti­vno slutite. Knjigom ćete biti obodreni, jer ćete u njoj sa­znati da je za našu boljku ot­k­r­i­v­en lijek: integralni nauč­no-filozofsko-religijski du­h­o­v­n­o­­­tje­le­sni me­­tod za samostal­no osvješćenje nesvjesnog do prosv­je­t­lje­nja, nir­va­ne ili sa­mo­ost­va­re­nja, te ta­ko i do izbav­ljenja od du­hovne patnje.

Ovo je doba nauke i odgovarajući metod samo­u­sre­di­š­tenja, oslanjajući se na drevnu svjetsku duhovnu baštinu, nama je sada mogla jedino pružiti nauka, dubinska psi­ho­­logija. Zato su u tom metodu uz nju ravnopravne i dru­ge dvije oblasti duha: filozofija i religija. Zapravo u njemu je postignuta odavno neophodna odgovarajuća “kopča” u vidu prohodne rela­cije između nauke i tih duhovnih oblasti.

Postoje dva osnovna tipa religija. Prvi su one koje se zasni­va­­ju na vjerovanju u postojanje Boga i molitva Bo­gu je način usp­o­stav­lja­nja kontakta s božanskim. Njih zo­vemo i religije molitve. Njima pripadaju juda­iz­am, hrišćanstvo, isl­am, hin­duizam i sl. Reli­gi­je vje­ro­vanja u Boga moguće je dalje podijeliti u dvije osno­v­ne podgrupe. Prva bi bila ona u kojoj dominira strah od Boga, a to su judaizam i islam i druga, u kojima dominira ljubav za Boga i mesi­ju: hrišćanstvo i hinduizam. Religije molitve su mogle biti djelotvor­ne samo dok je kod čovjeka bila vodeća osjećajna fun­kci­ja, dok je on na pomen Boga mogao da zatrepti od straha ili zatreperi od ljubavi, a bile su praktične kada je većina stanovništva bila nepi­s­mena. Drugi od osnovnih ti­po­va reli­gi­je su reli­gi­je meditacije ili prosvjetljenja, kao što su npr.: budi­zam, đaini­zam, ta­oi­z­am ili zen-budizam. Joga je rodo­na­čelnik religija medi­ta­cije, a u njima ne­­ma vj­e­ro­va­nja u Boga, kao u religijama molitve, već se medita­ci­jom osvješ­ću­ju ne­s­v­je­­sni di­je­lovi psihe do stanja duha koje se ime­nu­je prosvjet­ljenjem. U o­v­­­im religijama učitelj samo upućuje učenika na duho­v­­ni put, ko­jim on potom ide sâm. Ovaj duhovni put (kao teži) koristi se onda kada intelektualna funkcija kod većine ljudi posta­ne vodeća, kao što to sada jeste slučaj u čitavom svijetu.»

I evo još jednog izvoda iz iste knjige, iz drugog dijela.
Ovo što slijedi je u kontekstu mog pisanja o dva vida zatvora u kojima je čovjek, a ja sam oba ta vida zatvora jako osjećao. Jedan je zatvor podsvijesti u koji budemo strpani odgojem i obrazovanjem a drugi je, za mene, bio sistem koji je od ljudi pravio ovce. Nastojao sam se osloboditi iz oba zatvora i u vezi s tim sada slijedi kratki izvod. 

«Slutio sam da ću se i spoljnjeg zatvora oslo­boditi tek kada dokučim odgovor na pitanje iz djetinj­s­tva, na pita­nje: koji je smisao čovje­kovog života na ovom svijetu?

Odgovor mi je u vidu nagrade stigao na početku mojih pe­de­setih go­dina života, a pismeni dokaz da sam taj od­go­vor zaista saznao je moja knjiga Naša joga, u kojoj sam saopštio metod naše (zapadne) joge, koji sam is­kom­bi­no­vao ili otkrio tražeći odgovor na pitanje o smislu našeg, ljudskog postojanja na ovom svijetu, u ovom životu.

Sve što bi bilo ko u vezi čovjekovog duhovnog rasta do ni­voa koji se imenuje prosvjetljenjem danas imao ili mogao da kaže bilo bi samo na drugačiji na­čin saopš­ta­vanje onog što već sadrže drevne knjige starih civili­zacija i kultura. Ali pošto je jezik tih knjiga nama a priori nepojmljiv, pa to ne po­staje ni nakon posebnog objaš­nje­nja i tumačenja para­bola i me­ta­fora kojima se izražava suština njihove poruke, nama je već odavno bila potre­b­na knjiga koja bi nam, na na­ma shvat­ljiv način, predsta­vila ono suštinsko i univer­zal­no o čemu govore, svako na svoj način, sva drevna duho­v­na (religijska) učenja, uprkost krivotvorenja nekih od njih.

Mučeći se da dokučim njihov sadržaj, shvatio sam da te knjige prenose samo nekadašnje znanje, ali ne i pouku kako da sami stignemo do duhovnog stanja o kome one govore, a ja sam u njima tražio ili očekivao da nađem upra­vo to: da budem poučen da sâm dostignem ono ili slično stanje duha koje su bili dostigli osnivači religija, jer sam intuitivno slutio da je to stanje duha pos­ti­zivo svakom čov­je­ku, a ako nije, čemu onda toliko ogr­o­mno rasipanje ener­gije u te svrhe, u djelatnost koja je u vezi s religijom.

Sve te svete knjige su pisane više kao pod­sje­tnici za one koji prenose učenja koja se na osno­vu njih pro­pa­gi­raju, nego kao priručnici za laike, što je i razumljivo, s obzirom da je u vrijeme nas­ta­janja tih uče­nja najveći broj ljudi bio nepismen. Drugo, one su bile namijenjene čovjeku kod koga je vodeća osjećajna funkcija i za određeno civi­li­zacijsko doba, a kod savremenog čovjeka je uglavnom vo­deća intelektualna funkcija i mi hoćemo da nešto znamo i o onome u što bi trebalo da vjerujemo.

Nekako upravo u onim svojim godinama u kojima je Isus okončao ovozemaljski život, primio sam po­ru­ku iz du­bi­ne svog bića: treba da napišem knjigu za ovovre­me­nog čovjeka, koja bi ­ga u vidu savremenog pri­ru­č­nika, u ovo doba kada se sve vrijed­no stiče putem knjiga, poučila kako da on krene putem samospoz­naje, do otkrivanja naj­du­blje Tajne o sebi samom. Pošto sam već prak­ti­ko­vao hat­­ha jogu, a moje biće je bilo preo­ku­­pirano težnjom za sa­mo­s­po­z­na­jom i sticanjem ezoterijs­kog znanja, neka­ko sam spon­ta­no do­šao na ideju da bi ovo­vremeni put do samo­spo­znaje trebalo da bu­de kom­bi­nacija hatha joge, kao pro­vjerenog drevnog puta do sebe, koji polazi od tijela, i savremenog znanja iz dubin­ske psiho­lo­g­i­je, koje u procesu čovjekove rein­te­gracije polazi od psihe. Tako je nas­tao duhovnotjelesni metod koji sam nazvao naša joga.

Nakon priprema koje potrajaše skoro jednu dece­niju bilo mi je potre­b­no dvanest godina da konstruišem taj metod i napišem knjigu u kojoj ga za druge pred­stav­ljam. Knjiga je bila suviše revolucionar­na za ono doba jedno­um­lja u kome je nastala, pa sam se bio odlučio da ona bude objav­ljena posthumno, a da ja ži­vot prove­dem anonimno što se tiče prosvjetljenja i iskombinovanog metoda.

Na početku rata u BiH zatekoh se u svojoj vi­ken­dici iznad Sarajeva, na prostoru nad kojim je SDS cijelo vrije­me imao kontrolu. U stanu, u Sarajevu, ostali su mi svi rukopisi i biblioteka. Saznavši da je sve što sam u stanu imao razneseno ili uništeno, tu činjenicu sam doživio i kao kaznu Proviđenja što knjigu nisam na vrijeme objavio. Ujedno sam se našao pred dilemom da li da se brinem za svoj novi socijalni status, u kom smislu sam imao konkretne ponude, ili da u krajnjoj materijalnoj bijedi, i bez literature otpo­č­nem ponovno pisanje glav­nog, nestalog mi djela. Moje duhov­no postignuće oba­ve­­zi­valo me je, umjesto da brinem za sebe, da nešto koris­no učinim za druge i za buduće generacije. S tom na­mje­rom sam u ljeto 1993. godine iz Bosne, ili iz Re­pu­­b­­like Srpske, strugnuo u Crnu Goru, na Žabljak, na oba­lu Crnog jezera, gdje sam otprije imao iznajmljen jedan stari mlin za ljetnikovac. Zatražih od Nacionalnog parka "Durmi­tor" jednu staru zgradu za svoj izb­jeg­lički smještaj i to mi bi dopušteno. Živeći, u materijalnom smislu, godi­na­ma toliko bijed­no da je to, niti predstav­ljivo, niti bi bilo shvat­lji­vo, pa i u takvim uslo­vima imadoh dovo­lj­no duhovne snage da ot­počnem, na po­četku ljeta 1995. godine, ponovno pisanje knjige. To sam ime­novao eks­p­e­ri­men­tom i bio ga nazvao operacija feniks, jer ovaj mi­to­­lo­š­ki pojam koji upućuje na ponovno rađanje iz pepela prene­seno znači: uskrsnuće, obn­av­ljanje, nepro­laz­nost i besmrtnost, što se, u mom slučaju, i ostva­rilo, pošto sam do jeseni iste godine ponovo napisao knjigu u kojoj sam saopštio metod naše joge.

Rukopis sam u oglednom pri­m­je­r­ku – nakon što jedan ugledni izdavač iz Podgorice, koji je bio obećao da će knji­gu štampati, nije imao sredstava za takav poduhvat – nu­dio nekim izda­va­čima, ali na prijedlog nije bilo pozitivnog odgo­vora. Skrhan neimaštinom i indigniran odbojnim odn­o­som izda­va­ča prema mom prijed­logu – dok su mnogi rado štam­pa­li knjige koje su glorifikovale ratno ludilo – pomi­slim još nije vrijeme za ovu knjigu i pismeno upitam Biblioteku "Đurđe Crnojević" na Cetinju pod kojim uslovima bi kod njih mogao pohraniti rukopis jedne knjige s oporukom da bude objavljen za 25 ili 50 godina. Nikada nisam dobio odgovor. Jedva sam, kao autor-izdavač, na kredit 1999. godine us­pio štam­pati knji­­­gu Naša joga i prosvetljenje – teorija i me­todolo­gija duh­o­­v­­notje­les­nog samousavr­ša­vanja, što uk­a­zuje da ona sad­r­ži i teo­rij­sku osnovu i me­to­­do­loška upu­t­stva za samo­s­talan ist­o­vre­men rad i na duhu i na tijelu, na osnovu čega savre­meni čovjek može kre­nuti putem koji ga, ako bude dovoljno uporan, poten­cijalno može po­uzdano i bezbjedno do­ves­ti do samocen­triranja u praslici ili arhe­ti­pu Boga u nama, do samo­ostva­renja ili prosvjet­ljenja. Ukoliko mu se rad s tom namjerom i ne posreći, a u tom smislu nema nika­k­ve gara­n­cije, niti je iko može blanko izdati, osim da laže, svako će bar dobiti uzgredne rezul­tate. Oni su po­p­ra­vljanje zdravlja do vama sada i neza­mi­slivog nivoa.  

Pošto je duhovno tlo Indije milenijima bilo rasadnik iz koga su druge kulture u svoje vrtove presađivale eg­zo­tične duhovne biljke, a indijska duhovnost svoj sok crpila iz joge, najstarijeg od nama poznatih i dostupnih drevnih duhovno­tj­e­lesnih učenja o prosvjet­ljenju, sma­trao sam za uputno da za savremenog urba­nog čovjeka pouku kako da se samo­pronađe pove­žem ili otpočnem sa učenjem joge.

            Kako ističem u knjizi, prevodilac na naš jezik Elija­de­ovog djela Joga: besmrtnost i sloboda, Zoran Zec u svojoj uvodnoj riječi zapisa: "Da li je pred nama vreme kada će se joga javiti kao izlaz iz krize, kao predu­pređenje čovekovog unutrašnjeg rasula? Da li je in­dij­ska joga naša 'nasušna' du­hovna potreba? Da li će sa Istoka stići već gotova duhov­na prinova ili samo novi podsticaj za pronala­ženje vlastitog puta?  Na ova i slična pitanja Elijade ne odgovara" A onaj koga interesuje suš­tin­ski odgovor na ova pitanja naći će ga u mojoj knjizi, a on ukratko glasi: Zapad je pro­bao da prihvati jogu (zen-budizam i sl.) kao s Istoka pris­tig­lu već gotovu duhovnu prino­vu, ali se to pokazalo u praksi nedovoljno djelotvorno, i zato sam jogu uzeo kao "samo novi podsticaj za prona­la­ženje vlastitog puta".

A taj novi, koji će se jednom, nadam se, smatrati i vla­s­titim du­hovnim putem čovjeka naše civilizacije, vjero­vatno će biti naša (zapadna ili evropska) joga.

Ime Žarko, koje sam dobio, kada sam 1943. godine rođen u Gla­vatičevu kod Konjica, asocira na vatru i toplinu što je u os­no­­vi alhemijskog procesa, a bez prolaska kroz alhe­mijsku retortu za rastakanje ega nemoguće je stići do duhovne svjetlosti ili pros­vjet­lje­nja. Prezime Karišik izvorno znači smjesu nekoliko vrs­ta žita, uz­ga­jane u tursko doba sa svrhom da se u jednoj život­noj na­m­i­r­nici dobije ono osnov­no što je čovjeku potrebno za is­h­ranu (hljebom). Metod naše joge je sasvim u skladu sa smislom mog prezimena, koje pre­ne­seno znači mje­ša­vinu, skladnu kombina­ciju.

Durmitara, što je ustva­ri moje ime koje simbolizuje dosti­g­nu­ti preobražaj, skovao sam sâm od imena evrop­s­kog ljepotana među plani­nama, Durmitora, i evrop­ske lje­po­tice među rijekama. Pošto je kanjon rijeke Tare naj­du­blji i naj­im­presivniji u Evropi, to bi moje jogijsko ime trebalo da sim­­boliše kako sam pri konstru­isanju metoda naše joge pošao od naj­dubljih, nesvje­snih slojeva svog bića i u pro­ce­su samo­spoznaje po­ve­zao ih s najvišim mogu­ć­­nostima ljud­­s­kog duha, s dostignutim stanjem pro­svetljenja, za koje pos­tignuće su, u zemaljskim relacija­ma, ljepo­te Durmitora pri­klad­no poređenje. To svoje duhovno ime prvi put sam stavio na knjigu Naša joga i prosvetljenje.»

---

[1] Za čitaoca neki dijelovi ove knjige mogu biti zbunjujući i vi ćete s početka teško (pri prvom čitanju, posebno) sh­va­­titi čemu ovo i ono, ali pročitajte ponovo prvi pasus mota knjizi.

Ovdje dodato. U ovoj knjizi slično kao i u životu, “sve je jednostavnije no što se može zamisliti, a u isti mah isprepletenije no što se može pojmiti” (Gete)

Do sada Srbima niko nije jasno objasnio problem koji se u po­je­dincu, pa i u narodu, javlja kada čovjek ne bude pravilno pou­čen kako da ostvari religiozne potrebe svog bića. Nemam teo­loš­ko ni dubinskopsihološko akade­m­sko obrazovanje, ali, zahvalju­ju­ći is­ku­­­s­tvu – Kant je tačno zapazio da svo naše saznanje poči­nje sa is­­kustvom – osjećam se obavezan poučiti druge onome če­mu ih ne mogu poučiti oni koji su bez sličnog iskustva, npr. sve­štenici, već ih, lažno se predstavljajući, mogu samo zamaja­va­ti, a naučni­ci-ateisti voditi u agnosticizam, držeći da ono što ne mogu doka­zati da postoji – i ne postoji, a pos­to­ja­nje duše, za sada, je ne­mo­­gu­će direktno naučno dokazati; nju se može samo osje­ća­j­no spoz­­nati. Kada je početkom XX vijeka, poznati ezoterijski učitelj Gurđijev, koji je iz Rusije došao u Pariz, izjavio da čovjek nema dušu, crkveni krugovi su se uznemirili i ustali protiv njega. Gur­đi­jev je bio u pravu, ali nije bio pravilno shvaćen. Svaki čovjek ima potencijal da spozna dušu u sebi, ali je jako malo ljudi koji to ostvare. Spoznati Dušu, druge su riječi za ukotvljenje bića u ar­he­tip božije praslike u nesvjesnom ili doživiti prosvjetljenje. Ja sam postigao da potpuno samostalno od građevinskog radnika u šes­na­estoj godini stignem do doktora nauka u četrdesetoj i ta­ko sam u toj oblasti realizovao svoj potencijal. Mnogi ljudi imaju isti potencijal ali ga nikada ne realizuju. Sa spoznajom duše vrlo je sli­čno. Svako normalan ima taj potencijal, ali je prvo potrebno da sh­va­ti da ga ima i drugo da ga uz savjet i lični rad realizuje.

Ekhart je pisao ovako: „Čovek ima mnogo koža na sebi ko­je pokrivaju dubine njegovog srca. Zašto trideset ili četerdeset k­o­ža, upravo poput volovskih ili medveđih, tako debelih i tvrdih, p­o­krivaju dušu. Uđi u vlastitu suštinu i uči da tamo spoznaš sebe“. 

Moje čes­to pozi­vanje na Junga, pokazatelj je iskus­tv­e­nog pre­poz­nava­nja vrhunske spo­z­naje o čovjeku od strane sa­mo­ukog (ne­ka­­­daš­njeg) balkanskog čobančeta i, uz to, nastojanja da se po­mo­g­ne drugima da stignu do slične spoznaje o sebi samima. Iz Jun­go­vog teksta, što slijedi, vidjećete da on na implicitan način pod­r­žava Gurđijevo mišljenje o duši, koja je u nama „uspavana“.

„Kada dokazujem kako duša po prirodi posjeduje religioznu funkciju i kada zahtijevam da najvažnija zadaća svekolikog odgo­ja (odraslih) bude, prenijeti u svijest arhetip slike Božije, odnos­no, njenu emanaciju i djelovanje, onda me upravo teolozi hvataju za ruku i optužuju zbog 'psihologizma'. Ali, kada prema iskustvu ne bi u duši ležale najviše vrijednosti, psihologija me ni najmanje ne bi zanimala, jer bi duša tada bila kao falsifikovana novčanica. Međutim, iz stostrukog iskustva znam da duša to nije, već da, naprotiv, sadrži korelat svih onih pre­dstava što ih je formulisala dogma, a i više od toga, te da upravo zbog toga duša jeste oko kome je data mogućnost gledati svjetlo. Za to treba neizmjeran raspon i nedokučiva dubina. Prebacuju mi 'apoteozu duše'. To nisam učinio ja - već sam Bog! Ja duši nisam pripjevao religioznu funkciju, već sam iznio činjenice koje doka­zu­ju da je duša po svo­joj prirodi religiozna, to jest posjeduje reli­gi­oznu funkciju. U tragičnoj zabludi su teolozi koji ne uviđaju ka­ko se time ne doka­zuje postojanje svjetla, već postojanje slije­pa­ca, koji ne znaju kako bi i njihove oči mogle štogod vidjeti. Tre­balo bi, napokon, primijetiti kako ne koristi hvaliti i propo­vje­dati svjetlo ako ga ni­ko ne može vidjeti. Suprotno tome, bilo bi nužno naučiti ljude umi­­jeću gledanja. Očito je da je suviše mnogo onih koji su nespo­sobni uspostaviti vezu između svetih likova i vlastite duše; oni, naime, ne uspijevaju vidjeti kako u njihovom nesvjes­nom biću drijemaju podudarne slike sa religijskim simbo­li­ma. Da bi unut­ra­šnje viđenje toga bilo moguće, valja utrti put sposo­b­no­sti gle­da­nja (što sam učinio u knjizi Naša joga i pros­vjet­ljenje, prim.: D.). Kako to postići bez psihologije, to jest, bez dodira s dušom, meni je, priznajem, nedokučivo. … Ako slijepac vremenom progleda, ne može se očekivati da će smjesta orlovskim okom otkrivati nove istine. Treba se radovati ako uopšte štogod vidi i donekle razu­mije ono što vidi. Moja psihologija se bavi činom viđenja, a ne stvaranjem novih religioznih istina, a i što bi, kada još ni pos­to­jeće nisu uočene i shvaćene. Poznato je da se religiozne tajne ne mogu pojmiti, ako se ne spoznaju u sebi“. Zato sam Junga i Njegoša uzeo za glavne vodiče do prosvjetljenja, jer su oni najvi­še ili najdublje spoznali religijske tajne svoje i svake duše.

[2] Znano je šta bi simbolički trebalo da kazuje dogma da se u Isusu otjelotvorio Bog, ali kako sveštenici to predstavljaju, a po­se­b­no tobožnje Isuso­vo bezgrešno začeće i „vaskrsenje“, vri­je­đanje je zdravog razuma. Bog se otjelotvoruje u svemu na Zemlji, a u čovjeku naj­potpunije i u onom koji uspije da se prosvjet­li najveli­čanstvenije, jer u tom slučaju čovjek realizuje najveće bogom­­da­ne nam mogu­ć­nosti, a te su da naše biće (iz ega) uđe u gravi­ta­ci­ono polje pra­sli­ke Boga. Oni koji ne poimaju fenomen prosvjet­lje­nja mogu prosvjet­lje­nika sma­­trati za Boga (u ljudskom liku), ne poimajući da i oni, po bo­gom­danim nam mogućnostima, mogu postati isto što je pos­tao i on. To su oni koji, kako Njegoš reče, su snom uspava­ni teš­ki­jem, a takvi su na Nikejskom sabo­ru (325. g.) glasa­njem (čudnog li čuda!) odlučili da je Isus Bog, a ne smrtni mesija. Tom glupošću, inaugurisanom od strane krato­fil­­nih epis­ko­pa, koji o bogospoznaji ne imadoše niti iskus­tva, ni pojma, name­­tnuto je ostajanje hrišćana u duhovnom mra­ku, evo, sve do sa­da. Moja misija, kao prosvjetljenika, u tome je da prvo Srbima poka­žem koliko su u ropstvu zabluda koje im name­će Crkva i da im uka­žem na mogućnost da duhovno pro­gle­daju, da više ne budu sljep­ci kod očiju. Jasno mi je da skoro svi pro­s­vjet­ljenici precje­njuju prosječnog čovjeka, a tako je i sa mnom. (Rijedak izuzetak od toga bješe Njegoš, a da je bio u pravu posv­jedoči i to što Luča čekaše na dešifrovanje 150 godi­na). Nažalost, najveći broj ljudi nije spreman potruditi se da stekne znanje o osvješći­va­nju nesvje­s­nih sadržaja, a ni podnijeti muke susreta s njima, bez kog susreta nema istinske religioznosti. Drugo, mnogi ljudi više vole da budu vođeni, slično kao stado po pašnjacima, nego da odgovarajućim duhovno-psihološkim postupkom sami po­t­­raže naj­pogodniju duhovnu hranu i najbis­trije izvore za sebe.

Tu činje­nicu koriste sveštenici i sva­ko­jaki šar­la­tani, koji se predstav­ljaju za učitelje nekog duhov­n­og puta ili predstavnici nekih sekti – pošati našeg doba – u okviru tra­di­ci­onalnih reli­gi­ja, a ako hoće­te da sazna­te o onome šta su oni stvar­no duhovno pos­tig­li, utvrdite šta su oni napisali i obja­vili, jer u naše doba pis­me­nosti, ako neko ono što pro­povjeda nema hrab­ro­sti pis­me­­no pre­t­sta­viti i javnoj kritici ponu­diti, taj je sum­njiv, ili, Isuso­vim riječi­ma reče­no, lažni je prorok. (Moja knjiga Naša joga i pros­vjet­ljenje oslobođena je plaćanja poreza na promet od ministarstava kul­ture, za prvo izdanje, u Crnoj Gori, a za drugo i u BiH. Samo knji­ge, za koje posebna komisija utvrdi da predstavljaju poseban doprinos kulturi ili nauci, svojevremeno, mogle su biti oslobo­đe­ne od plaćanja poreza). Moja knjiga pokazuje moje iskustvo pros­v­jet­ljenja i sao­p­š­tava pored teorije i metodo­lo­giju za druge, ali ne kao kalup u koji se drugi treba uklopiti, ka­kav slučaj je sa vjers­kim kanoni­ma, već samo kao putokaz, kao opšta pra­vi­la, koja svako treba pri­mi­je­niti na samo sebi svojstven način, a uz to, Rusoovim riječima, upo­zo­rio sam da su (tamo, kao i ovdje) sve moje tvrdnje samo razlozi za sum­nju.

Dogma traži da vjerujemo i u ono što zd­rav razum shvata da je izmišljotina ili ne dokučuje „šta je pisac htio da ka­že“, a reli­gije meditacije polaze od načela da u sve treba sum­nja­ti dok kroz iskustvo ne spoznamo unutarnju stvarnost, onakvu kak­va je, to jest, dok ne stignemo do svog iskustva onog što je Isus nazivao Istinom ili Carstvom boži­jim u nama. S. Kjerkegor je tvrdio da je celokupna religi­ja samo iskustvo naše subjektivnosti, to jest osv­je­šćenje nesvjesnog. Ošo veli „pravu re­li­giju interesuje samo jed­no, a to je istraživanje čovekovog unut­ra­š­njeg sveta, otvaranje un­u­trašnjeg oka. Mi na is­toku to zovemo treće oko; ali je ono samo simbol, metafora. Međutim, čovek zaista i može da vidi iznutra”. Podsjetimo se Marije fon Frans: da se „je­di­na pustolovina, koja je još vri­je­d­na truda modernog čov­je­ka, nalazi u unutrašnjem pre­d­jelu ne­svjesne psihe“. Čovjek je je­di­no biće koje ima religi­o­zno osjećanje ili nagon samoostvarenja, koji je duhovni nagon. I osn­o­vni smisao ljudskog postojanja je da se čovjek postara da taj na­gon u sebi konstruktivno ispolji, da se oduhovi, a oduhovljenje – koje se pos­tiže osvješćenjem nesvjes­nog u meditaciji – je veće postignuće od religioznosti i vjerova­nja u Boga. Arhetip Boga ili Sopstvo je centralni arhetip nesvjesne psihe i cilj meditacije je da ego, naš civilizacijski centar, uđe u gravitaciono polje Sopstva. Ka­da se to postigne čovjek postaje pro­duhovljen i istinski religio­zan. Najre­li­giozniji čo­v­jek, u uobi­ča­jenom smislu te riječi, samo je naklju­k­an dogmatskim i teoideološkim sadrža­jima. On je sličan računarskom programu koji može postići ono što je programer predvidio, zato on ostaje religijski imitator, dok je čovjek koji se odluči da putem medi­ta­cije, u našim uslovima po­moću Jungove analitičke psiholo­gije, sličan programeru koji st­v­a­ra računarski program i on osvješću­jući nesvjesno je kreativan. 

Evo primjera ka­ko religije obavljaju “kljukanje” svojih vjerni­ka. U knjizi 101 omiljeno kazivanje iz Biblije, str. 132, bu­du­ćim vjernicima se servira okorjela laž, ona da je Isus začet od Duha Sv­e­tog. „Pre nego što se Isus rodio Marija je otišla kod svo­je ro­đa­ke Jelisavete. Zatim se rodio Jovan (Krstitelj, prim. D.), a Ma­ri­ja se vratila u Nazaret. Tamo ju je čekao Josif, koji je željno išč­e­kivao dan njihovog ven­č­anja. Kada mu je Marija rekla da će ro­di­­ti dete, Josif se zapre­pastio. Mislio je da ga je Marija prevarila.

Zatim mu je ispričala da je imala nebeskog posetioca. On je i dalje sumnjao. 'Da li je stvarno videla anđela. Hoće li to dete biti Božiji Sin? Da li mu je Marija rekla istinu?'

Josif je odlučio da raskine veridbu što je tiše moguće. Nije hteo da Marija bude osramoćena i izvrgnuta javnom ruglu. Među­tim, Bog je znao o čemu Josif razmišlja. Iste noći Bog je poslao anđela Gavrila Josifu u san. 'Ne uznemiravaj se' - rekao je anđeo. 'Marijino dete će se roditi u Božijoj sili i s njegovim Duhom. Da­ćeš mu ime Isus jer će on spasti svoj narod od njihovih grehova'. Kako je samo Josifu bilo lakše kada je čuo poruku. Radosno je uzeo Mariju za ženu“.

Dakle, i biblijska kazivanja govore da Isusov otac nije Josif, a da bi bilo prikriveno da je to, najvjerovatnije, neki rimski voj­nik, i da je „neporočna djeva“ Marija i prije ulaska u brak ima­la seksu­al­no iskustvo, dog­­­ma je­d­no (vanbračno) začeće pripisuje anđelu, „ne­­be­s­kom posjetiocu“. Dogma to potura kao da je riječ o činje­nici. Sveštenici govore da u to ne sumnjamo, jer su­mnja bi bilo hulenje na Boga, a govoriti laži, najve­će je hu­lenje na Boga. Dogma je uspjela da pre­ljub­nicu, koja bješe vje­rena, pro­glasi za najneviniju ženu na svijetu, te sveš­te­nici, koji tu laž pričaju kao da je istina, oguglaju na laž uopšte, pa oni koji­ma se kanonom na­me­će celibat, nemaju osjećaj da čine grijeh ka­da lažu da su u sta­nju suzdržavati se od seksa. Oni prije pod­ne, na­­kon mise, tokom propovjedi – koje su uz hutbe laži slične naci­s­tičkim i komunis­tič­kim – u falsetu „trube“ o mogućnosti bezg­re­š­nog zače­­ća, a naveče bez osje­ćaja grešnosti bludniče s malo­lje­tnicima (potči­nje­nim im, pa i gluhonijemim), ča­s­nim sestrama ili međusob­no, a na­re­d­ne nedjelje opet isto: priča o Isusovom bezgrešnom začeću.

[Ko poznaje jo­gij­ske metode transformacije seksualne energi­je, koje je i Isus poz­na­vao, zna da je, posebno muškarcima, do bar pede­se­te go­dine, bez upraž­nja­­va­nja tih metoda, nemoguće biti u celibatu, a da oni ostanu psihič­ki zdr­a­vi. Ovo jedino nije jasno Vati­ka­nu, a i pravoslavlju, u kom se kaluđeri, vladike i patrijarsi ne mogu ženiti, te su zbog toga te strukture hrišćanstva leglo i ra­sa­d­nik raznih seksualnih ne­no­r­­ma­l­­nosti, koje su, dobrim dijelom, posljedica zabrane svešte­ni­­ci­ma da normalno zadovoljavaju svoje seksualne potrebe, što je ujedno i najveće kršenje osnovnih ljud­skih prava. Adolescenti skloni istospolnoj ljubavi u svešte­nič­kom esnafu, kome se nameće celibat, prepoznaju svoje utočište i zato je među katoličkim sveštenicima i pravoslavnim kaluđerima tako mnogo homoseksualaca. Boga čovjek ne može nadmudriti, baš kao što ni komp­ju­tor ne mo­že svog tvor­ca. Postoji prirodno nam dat redos­ljed u zadovo­lja­vanju nagona. Ako je kod odrasle osobe zadovo­ljen na­gon sa­mo­od­r­ža­nja, tada će se prirodno javiti seksu­alni na­gon sa svojim zahtje­vi­ma, koje je nemoguće razumom obuzdati. Ljudi kojima je namet­nut ce­libat, a ne poz­na­ju jogij­ske metode za transformaciju sek­su­alne ener­gi­je, trebalo bi da toliko malo jedu, da od energije stv­o­­rene unosom hrane, ništa ne pretek­ne za pokre­ta­nje seksualne želje, kakav je slučaj uglavnom sa bu­di­stičkim kaluđerima. Poš­tu­­ju­ći to, oni bi u tom slučaju prilično izgledali kao nekad logoraši u kon­ce­ntracionim logorima. A kako izgledaju kato­lič­ki svešte­ni­ci, bi­s­­ku­pi, kardinali – sjetite se izgle­da Vinka Puljića, bh kardi­na­la –, da neke pape i pravoslavne kaluđere i vladike i ne spo­me­­nemo. Ne mis­lim samo na Kača­ven­du, koji je, pored ostalog, vladike ne­dos­tojnog ponašanja, jed­nom stri­pe­ru, uz pomoć ljudi njemu i striperu sličnih, obezbijedio sti­pen­diju za dodatne studije u Rimu. Neki od njih svo­jim iz­g­­le­dom pod­sje­­ća­ju na biko­ve, one koji slu­že za prikupljanje sjemena za vješ­­tačku oplodnju krava, pa kako da se oni pridr­ža­vaju celibata? Nikako i nikad! Naučio sam jogij­s­ke metode transformacije sek­su­al­ne ener­gi­je u duhovnu i kada mi je to bilo potrebno, tokom rata naročito, te meto­de sam upraž­njavao. (Jednu od jogij­s­kih the­ni­ka koje su vrlo djelo­t­vorne za trans­for­ma­ciju seksualne ener­gije u du­­hovnu mo­že­te vidjeti na fotografiji na kraju knjige, a ta krija izgleda posebno impresivno kada se centralni stub rotira. Prepo­ručujem da po­gle­dajte kako to izvodi moj učenik Đorđe Petronić na YouTube, link: kako uciti hatha yogu, clips 10). Ali čim bih ih pre­s­tao redovno prak­ti­ko­vati, se­­k­­­sualna želja bi se pojavila, a ona kad se pojavi čovjek razu­mom ne može učiniti mnogo da je obuz­da ili skoro čak ništa, ako se normalno hrani. To je ono: Boga se ne može prevariti, pa ako čovjek nema prilike da se­k­su­a­lnu potre­bu zado­vo­lji na prirodan na­čin, masturbacija nuž­no slij­e­di ili i neki oblici nenor­mal­nog zadovoljenja seksualne želje].

U katoli­čan­stvu na čelu gnusnih kanonskih lažova je papa, kojeg zovu „sveti otac“, a pokazuje se da Racinger nije mo­ralan ni koliko bi trebalo da bude običan hrišćanin. On je kao kardinal tolerisao ne­po­š­tovanje celibata od strane sveštenika koji su sek­su­a­lno usmje­re­ni prema dječacima. A kako onima koji o se­bi upor­no lažu, kako čini papa, kardinali i vladike, išta vjero­v­a­ti, ma o čemu oni govorili, a posebno ako je riječ o religioznosti? Svo­je­v­re­meno je pritužba protiv američkog katoličkog sveš­te­ni­ka, Lo­ren­sa Marfi­ja, koji se seksualno iživljavao s oko dvjesta glu­ho­ni­je­mih dječa­ka, koji su bili štićenici doma u kome je on bio nadre­đe­ni, stigla u Vatikan, tada kardinalu Racin­ge­ru, koji je za tako nešto bio u Vatikanu zadu­žen, a on je pritužbu prikrio i ona nika­da nije uzeta u postupak. Sada se tog čovjeka, čovjeka koji je pedo­filiju tolerisao, i to nad nemoćnim dječa­ci­ma, nazi­va “svetim ocem”. Šta na ovo reći?! Čovek kojeg nazi­va­ju “svetim ocem” vonja na ono što teče moralnom kloakom! Proročan­stvo, da će se Antihrist pojaviti u Vatikanu, obistinjeno je. (Ne­m­am ništa, o če­mu sam već pisao, protiv homoseksualnih od­no­sa između odras­lih i slobodnih osoba, a naročito kada oni za osnov imaju osje­ća­nje ljubavi, ali se gnušam toga da se Kanonom zabranjuju seksua­l­ni odnosi, jer je to neprirodno. Govorkalo se, vrlo tiho, da je sv. Sa­va bio homoseksualan. Ne znam je li ili nije! Ali činje­nica je kada mu je Ne­­ma­­nja počeo tražiti curu za ženidbu da je on stru­g­nuo, po­bje­­gao u mana­stir, bez očevog znanja i blagoslova).

Da Isus nije začet u seksu­al­nom odnosu, u kome seksualna stra­st, uz mog­u­ćnost prosvjet­lje­nja najljepši Bo­ž­ji dar čovjeku, prepla­vi dvoje do nemogućnosti da se od seksa suz­drže, Isus, vjerovatno, ne bi ni bio sa ona­k­vim duho­v­nim po­te­n­cijalom ka­kav je imao. Za budu­će di­je­te je od značajne va­ž­nosti kakav i ko­li­ki je energetski naboj bio pri za­če­ću i kako se dogo­di­la ener­get­ska razmjena između partnera. Brak je društvena insti­tu­­ci­ja i kod supružnika su i seksualni naboj i en­e­r­getska raz­mje­na obično neu­po­redivo slabiji nego u vanbrač­nom od­nosu, što svje­do­­či i naro­dna izreka za dijete: lijepo k'o kopi­le. Kada bi pretežan broj djece bio začet u vatrenom slobodnom sek­su­alnom odnosu, a ne često (posebno u naše doba) mlakom bračnom, sv­i­jet bi iz­gle­dao neu­po­redivo bla­go­rodnije, ili bar manje nakazno.

Ono što je vrhunac laži je govoriti o “Bogorodičnom” bezgre­š­nom začeću. Kako jedan od najljepših božijih darova čovjeku – seks – može biti grijeh? Stvoritelj nam je, kako Njegoš divno reče, kroz seksualni nagon udahnuo samo jednu iskru malu od nebeske ljubavi, da nam ta iskra tužnu i kukavnu sudbinu koli­ko­god ublažuje. U Marijinom postupku nema poroka. A laž je da je Isus začet od, tobože, Nebeskog posjetioca. Kad je ustreptala od silne seksualne stra­s­ti, vjerovatno, prema mladom rimskom voj­ni­ku, grijeh bi bilo da se nisu sek­slu­alno spojili i da tom prilikom Isus nije bio začet. Zamislite ko­li­ko bi Svijet bio siromašniji. Bravo, nevjerna Marijo! Epitet neporočna djevo pristaje ti što seks nisi smatrala porokom. Svojim nevjerstvom ti darova i raju prinovak drag. Mogu zamisliti kakav doživljaj je bio za Mariju i Isusovog oca, rimskog vojnika, nabijenog seksualnom energijom, a Marija mla­da, kada su njih dvoje doživjeli ono što tek u zano­su proroci slute, / Santa Maria, della Salute. Ko sličan doživljaj nije iskusio, taj nije znao uzeti, kako bi Ošo rekao, dar božanskih sila.

[3] Za ljude koji nisu postigli prosvjetljenje sistematičnom obu­­­kom „čak i ideje svetaca, blažene Device, i viđenje Isusa Hris­ta u njegovoj čovečnosti, smetnja su na putu viđenja Boga u nje­govoj suštini“. (29/233)

[4] „Pavlu se na putu za Damask iznenada pojavio Hristos. Mada bi ovaj Pavlov Hristos jedva bio moguć bez istorijskog Isusa, ipak pojavljivanje Hrista Pavlu nije proizašlo iz istorijskog Hrista, već iz njegovog (Pavlovog) Nesvesnog“. (15/128) Pavle ovoga nikada nije postao svjestan i nije čudo što je njegovo hriš­ćan­stvo zatrlo gnostike koji su svu pažnju posvećivali osvješći­va­nju nesvjesnog i spoznaji dejstva arhetipova na naš život.

[5] U svojim knjigama predlažem da se obavi detabuizacija nekih sadržaja Novog zavjeta i Kur'ana, a pri tome se pozivam na svoje iskustvo i na naj­veće poznavaoce dubinske psihologije.

«Evo u goste nam stiže dragi mi pri­ja­telj Pol Dil, tvorac psi­ho­lo­gi­je mo­ti­vacije,­ pa skupa s njim upi­taj­mo se, razumjevanja radi, „koji je simbolički smisao poruke iz Jevanđelja? (…) Odm­ah se nameće nedoumica: ili se svi nelo­gi­čni odlomci, od priče o Postanju do tvrdnje da je Bog lično sišao na zemlju u obličju svog Sina (zadržavajući pri tome i vid Oca na Nebu) i da je ljudima koji su ubili Boga osigurana ogromna milo­st, moraju shva­ti­ti ona­ko kako stoji u tekstu zato što su nedostu­p­ni svakoj kritici lju­d­s­kog uma. U tom slučaju, dog­ma­tski sistem se ruši. To je ne­su­­m­­lji­vo ono čega se vernici najviše i boje, te od svakog traganja za istinom više vole lažnu dubinu čudesnog. Ali, to traganje i ne ra­ču­na s tim da će uspeti da ubedi vernike. Prob­l­em je mnogo obu­h­va­tniji. Treba insistirati, ne zato da bi se osudi­la osećajno, ne­go da bi se osudila – na videlo iznela – hiljadu­go­dišnja zablu­da. Tre­ba gurnuti prst u ranu, ma koliko to bolelo, i tako postaviti dija­g­nozu uzroka i posledica da bi se potražio lek koji će pokazati ono što čovek mora da učini ne bi li sâm obez­be­dio sebi spasenje za ži­vota, bez pomoći sveštenika i dogme, ali u skladu s mitskom is­ti­n­om (upravo ono što sam učinio i čudesno postigao, prim.: D.).

Ako je dogmatski sistem pogrešan – a kako i ne bi bio – pije­­tet prema istini svetih tekstova morao bi biti pijetet prema zab­ludi, svejedno koliko dugo traje njena vladavina i koliki je broj njenih vernika. Uzbuđenje pred Tajnom je religiozno oseća­nje be­s­konačno dublje i muževnije od osećajnih naslada koje se traže u ceremonijalnim i sentimentalnim odnosima između čove­ka-dete­ta i 'Oca na Nebu', što je ostatak magijskih i animističkih vero­va­nja. Ka­ko, dakle, ljubav prema istini ne bi pružala više radosti od lju­ba­vi prema apsurdu? Teologija je omašila u svom pokušaju sje­di­njavanja time što je nametnula verovanje u apsurd ('credo quia absurdum'), i time što je to verovanje preporučila kao vrhun­sku vr­linu. Time je izazvala samo raspad verovanja. Dokaz za to je sa­dašnja situacija. Raspad se obelodanjuje u samoj Crkvi-majci. Lek može biti samo napuštanje dogmi, ostataka mraka Sre­d­njeg ve­­ka“. Bravo! Prijedlog je razuman, ali me on asocira na to kao kad bi neko Bilu Gejcu predložio da se odrekne Windowsa, Worda itd. Sveštenici su isprogramirani dogmom i lažima, ali, računarski re­če­no, u tome su se toliko zapetljali da je generalni reset nužan». (10/14)

Jung je isticao da „opasnost od toga da mitologija suviše do­s­­lovno shvaćena, ovako kako crkva uči, odjednom bude odba­č­ena u potpunosti danas je veća nego ikada. Nije li već vreme da hr­išćanska mitologija, umesto da bude zbrisana, bude simbolično shvaćena?“. Moja kritika Crkava se upravo i odnosi na to što one ono što su simboli kojima je namijenjeno da izraze arhetipske sadržaje tumače kao stvarne događaje. Glupost nad glupostima!

U islamu u dogmatskom smislu je vrlo slično kao i u hriš­ća­n­stvu. «Korisno bi bilo i po islam i po svijet, posebno imajući u vidu doprinos islama duhovnoj baštini svijeta, iz Kur'ana skloniti ono što s istinskim vjerova­njem u Boga ne­ma niti je ikada imalo ikakve veze, što je u njega uneseno ka­da je Poslanikova Objava ađustirana radi lakšeg uprav­ljanja neci­­vilizovanim mnogobo­žač­kim arapskim ple­meni­ma. (…) Apsurd je što i sada musli­mani dr­že da i za njih tre­ba da važi ono isto što je preporu­či­vano Arapi­ma na po­če­t­ku nji­hove is­la­mi­zacije, pa se toga dog­mat­ski drže kao i njima svete zapovije­di». (10/251, 257)

[6] Radi pojašnjenja pozajmiću od sebe. «Postoje dva osnov­na tipa religija. Prvi su one koje se za­s­ni­va­­ju na vjerovanju u pos­to­ja­nje Boga i molitva Bo­gu je način usp­o­stav­lja­nja kontakta s bo­ža­nskim. Njih zo­vemo i religije molitve. Njima pripadaju juda­iz­­am, hrišćanstvo, isl­am, hin­duizam. Reli­gi­je vje­ro­vanja u Boga mo­guće je dalje podijeliti u dvije osno­v­ne podgrupe. Prva je ona u kojoj dominira strah od Boga, a to su judaizam i islam i dru­ga, u kojima dominira ljubav za Boga i mesi­ju: hrišćan­s­t­vo i hindu­iz­am. Religije molitve su mogle biti djelotvor­ne dok je kod čovjeka bila vodeća osjećajna fun­kci­ja, dok je on na po­men Boga mogao da zastrepi od straha ili zatreperi od ljubavi, a bile su praktične kada je većina stanovništva bila nepi­s­mena. Drugi od osnovnih ti­po­va reli­­gi­je su reli­gi­je meditacije ili pros­vjet­ljenja, kao što su npr.: budi­zam, đaini­zam, ta­oi­z­am ili zen-bu­di­zam. Joga je rodo­na­čel­nik religija medi­ta­cije, a u njima ne­­ma vj­e­ro­va­nja u Boga, kao u religijama molitve, već se medita­ci­jom osvješ­ću­ju ne­s­v­je­­sni di­je­lovi psihe do stanja duha koje se ime­nu­je prosvjet­ljenjem. U o­v­­­im religijama učitelj samo upućuje učenika na duho­v­­ni put, ko­jim on potom ide sâm. Ovaj duhovni put (kao teži) koristi se onda kada intelektualna funkcija kod većine ljudi posta­ne vodeća, kao što to sada jeste slučaj u čitavom svijetu». (10/211) Kasnije u jednoj endnoti o ovome ćete čitati još, viđeno iz drugog ugla.

Ovom prilikom posudiću sâm od sebe još: «Iako je primjer, kojim ću predočiti našu žalosnu sudbi­nu zbog imitiranja religija u koji­ma nismo usredišteni, vulgaran, uzeću ga zbog nje­gove sliko­vi­tosti. Tamo gdje se žigoše homo­sek­sual­nost i lez­bij­stvo osobe sa takv­im sklonostima u većini slučajeva, krijući svoju iskonsku erotsku sklonost, stu­paju u he­te­roseksualni brak, u kome se cijeli život predstavljaju za ono što stvarno nisu, a jedino zado­vo­ljenje svoje erotske želje nala­ze u „izletima“. Kada takvi sup­ruž­nici nisu u stanju da bar pov­re­­me­no ima­ju erotske veze sa oso­ba­ma istog pola u njima se agre­gira ogromna i razor­na ener­gija, koja se izra­čuje na razne, po okolinu, loše načine. Međure­ligijski i međuna­cionalni sukobi i ratovi na ovim prostorima, kao i du­hov­na bijeda koja nam se očituje na licu, u prvom redu, poslje­di­ca su naku­p­ljene dest­ruk­t­i­vne energije u ljudima, koju agregira činje­nica da oni „duhov­no opće“ sa onim ko iskonski nije „njihov duhovni tip“, a nema­ju ni prilike da to spoznaju. Ova činje­nica je uzrok zašto u svi­je­tu ima toliko sekti religija molitve.

Od kada je kod čovjeka intelek­tu­al­na funkcija postala vode­ća, on je nesposoban za religiju mo­litve, ali on to ne zna, pa mi se po tome doima najsličnije kao latentni homo­sek­su­a­lac, koji pojma nema o svom iskon­s­kom seksualnom identitetu. Iako mu iskustvo govori da ni sa jed­nom ženom nije uspio da ostvari istinsku erot­sku vezu, on ih uporno mijenja, misleći da prethodne nisu bile one prave i ne pomišlja da je feler do nje­ga. Tome slično ljudi probaju da se samopronađu u religi­ja­ma molitve, a ne znaju da je to neizvo­d­ljivo, jer je njihova osje­ćaj­na funkcija obogaljena i da bi zbog toga trebalo, s obzi­rom da im je intelektualna funkcija vo­de­­ća, da budu poučeni me­di­taciji i da tako „opće“ sa sebi odgo­va­rajućim „duhovnim tipom“, u ko­joj vezi je jedino moguće pos­tići „duhovni orgazam“, samousredištenje ili prosvjetljenje». (10/221)

[7] Srbi, navođeni nacionalnim kompleksima, krajem XX v. „navučeni“ su da postanu projektorsko pla­t­­no Njemačke, Vatika­na i inih, na koje su ti svjetski moćnici pro­jek­to­vali svoju Sje­n­ku, ono što je u „mašini“ kojoj služe u mo­ral­nom smi­slu naj­ru­gob­ni­je. Tako su Srbi (u Evropi, slično kao Sadam u isla­m­skom svije­tu), na svjetskoj pozornici, trebali svo­jom „ružno­ćom“ da sk­re­ću pažnju sa lica stvarnih moralno-civili­za­cijskih Mon­struma i da nji­hovo lice, u oči­ma onih koji vje­ruju televiziji i dru­gim ob­ma­njujućim medijima, ispadne skoro nalik anđeoskom. (Sjetite se da je agresija na SRJ, kojom prilikom su nemilosrdno ubijani i ci­vi­li i prosipan nuklearni otpad, cinično nazvana Milosrdni anđeo).

Istina je da ni­ti smo mi toliko moralno rugobni, koliko smo doz­volili da tak­vi­ma ispadnemo, a niti su drugi onakvi kakvima se žele pre­dstaviti, ali su oni vješto izveli (zahvaljujući našim kom­pleksima) da se njihova Sjenka poka­že kao srpsko lice.   

[8] Na zadnjoj korici četvrtog izdanja moje knjige Moralna zora rudi nad Durmitorom – čudo nad čudima! piše: Primio sam dosta pisama u kojima mi čitaoci čestitaju na ovoj knjizi i izražavaju svoje oduševljenje njome. Evo izvoda iz najdražeg mi. Ono je od dr. sc. Čedomila Šilića, naučnika evropske provinijencije i autora četiri od šest knjiga u ediciji PRIRODA JUGOSLAVIJE. (Č. Šilića nisam poznavao kad je on knjigu čitao, a na čitanje knjigu mu je posudio njegov kolega prof. dr Radomir Lakušić). “Sada kada pročitah na dušak i sa velikim zanimanjem i divljenjem Vašu knjigu ‘Moralna zora rudi nad Durmitorom – budite se! (treće izdanje 2000.) osjećam moralnu potrebu i obavezu da Vam OD SRCA ČESTITAM na neviđenoj upornosti i nadčovječanskoj snazi. Ovom knjigom ste napravili veličanstveni spomenik ljudskoj borbi i ustrajnosti veći i od same SOE NEBESKE (najkarakterističniji od vrhova Durmitora (prim. autora). Knjigom ste takođe pokazali opravdanost izreke ‘Sizifov posao’, borba između ‘Davida i Golijata’, kako je ‘krivu Drinu nemoguće ispraviti’, ‘ne može se boriti šukat s rogatim’, kako bi rekao naš narod itd. I unatoč ovome što ste sve ovo znali i imali na umu i svjesni tih činjenica Vi ste uložili sve svoje fizičke i umne sposobnosti u očuvanje našeg grandioznog Nacionalnog parka, ne za sebe, već za buduće generacije. Stoga je Vaša nesebična borba veličanstvena. (…)

Nastaviću i dalje u superlativima. Ne mogu da se ne čudim mjestu i okolnostima pod kojima je ova knjiga nastala. (…) Sve u svemu ‘čudo neviđeno’. Rekao bih da će o pravoj vrijednosti Vaše knjige moći govoriti teka buduće generacije”.

Ovo što je dr Č. Šilić knjigu doživio kao “čudo neviđeno” inspirisalo me da dodatak naslovu uz naredno izdanje bude čudo nad čudima!

Ova knjiga je nastala spontano, takorekuć u hodu. Ona pokazuje moju borbu (otvorenim pismima) za zaštitu Durmitora, najljepšeg evropskog ljepotana, od Haračlija koje je predvodio direktor Nacionalnog parka, Milenko Stjepović, a podržavali ga, prvo Vidoje Žarković, pa kasnije Filip Vujanović, aktuelni predsjednik CG. Zbog prvog izdanja knjige sam suđen i osuđen, pa, iako sa statusom izbjeglice, bio sam 1999. godine izbačen iz zgrade koja je u vlasništvu Nacionalnog parka “Durmitora”.   

[9] Šopenhauer, u svoje doba odličan poznavalac indijske duho­­­v­ne tradicije, prvi je spoznao postojanje nesvjesnog (što je Frojdu bilo nepoznato), ali se Frojd prvi, na naučan način, sveo­buh­vatnije nesvjesnim bavio, te zahvaljujući tome postao korifej psiho­a­nalize, nove naučne discipline u oblasti nauke o čovjeku.

[10] Njemci Srbima nikada nisu oprostili što su 1941. g., voj­n­im pučem (27. marta) raskinuli ugovor s Njemačkom o propušta­nju njemačke vojske preko teritorije Kraljevine Jugoslavije, zbog če­ga su Njemci morali odgoditi napad na SSSR i tu činjenicu sma­trali su posebno značajnom za svoj poraz u Drugom svjet­skom ratu. Jednom prilikom (1980.) kada sam boravio u Manhaj­mu portir u hotelu, pripit, ljutito mi reče: „Da nas vi, Srbi, niste zajebali 1941., sada bi vi bili portir a ja univerzitetski profesor“.

[11] Episkop Nikolaj Velimirović je pisao: „I posle našeg deli­mičnog oslobođenja, pre sto godina, mi smo još uvek produžili da pevamo (uz gusle) i sanjamo. Nismo imali pravog smisla za stvar­nost“. Dakle, kako na početku XX v. tako i pri njegovom kraju.   

[12] Akademik Jovan Rašković, čiju knjigu Luda zemlja naža­lo­st nisam imao priliku čitati, pretpostavljam da je spoznao dijag­no­zu bole­s­ti od koje Srbi boluju, ali ne znam da li je Sr­be poučio kako da se od svoje boljke liječe. U jednom razgo­vo­ru s Franjom Tu­đma­nom, da bi ga upozorio, akademiku Raš­ko­viću se „omak­lo“ i rekao je: „Srbi su lud narod!“ Šta je Raš­k­o­vić ovim htio reći, biće pojmljivo kada bude riječi o uticaju ne­sv­je­s­­nih sa­d­ržaja (posebno mitova i arhetipova) na tzv. svjesno ponašanje, a koliko je pona­šanje bilo „svjesno“, shvata se tek kada uticaj nes­v­je­snih sadržaja oslabi, slično kao i kod slučaja otrežnjenja po opijanju.  

[13] Dragiša Vasić je pisao (1919. godine): „Srbi nisu lenj na­rod, da bi se mogli ubrojati u one koji povremeno pokazuju trenu­t­ke lenosti t.j. povremeno zadobijaju želju da napuste redovne rado­ve i promene život; tu želju, u ostalom, pokazuju, bez malo, svi narodi, a ta želja je iluzija: da je rat izvestan odmor, koji ubrzo gasi uviđanje da ni najmanje nije onako kao što se tu očekivalo. Srbi nisu borben narod. U svom unutrašnjem životu, u više ma­ho­va, oni su se bunili. Oni su se bunili uvek, kada su njihovi vođi nalazili za potrebno da se reagira. Marka njihovog intelektualnog temperamenta, u ostalom je povodljivost“. Zar ovim zapažanjem o Srbima Vasić nije predvidio ponašanje Srba od 1941. do danas? Ponašanje, koje je obojeno fatalizmom o kome je episkop Nikolaj Velimirović pisao: „Pored ostalog, naše nevolje su nastale delimi­čno i zbog našeg fatalizma. Mi smo veće fataliste od ma kog hri­š­ćan­skog naroda. Samo se našim stradanjem može objasniti naš fatalizam. Stradanje neminovno čoveka čini fatalistom. Retko je jedan srećan čovek fatalista“. Ovoga se prisjetite kada bude riječ o kosovskom mitu, glavnom srpskom (autodestruktivnom) mitu.

[14] O korisnosti toga ako se „oglednemo“, tj. sa­m­o­s­p­­o­­znamo se, kako za pojedinca tako i za naciju svjedoči i ova knji­­­ga. Moja pro­fesija i sadržaj ove knjige nemaju ništa zajed­ni­č­ko, ali samo­s­po­­znaja koju sam ostvario omogući mi da napiš­em k­­nj­i­­­­gu koja će pokrenuti ono što je za Srbe najprešnije, a o čemu, koliko znam, niko do sada ne pisaše. A zbog čega je to tako, odgovor će nam dati Njegoš: „Snom je čov­jek us­pa­van teš­ki­jem, / u kom vidi str­a­š­na prividjenja,… / On pomisli da je neke pute / od sna ovog os­lobodio se; / ah, njegove prevarne na­d­e­ž­­de: / on je tada sebe uto­­p­io / u sna carstvo tvrđe i mračnije / i na pozor strašni snovi­đe­nja“! Srbi su pokazali, naročito u XX vijeku, da su snom uspa­vani teškijem. Nekoliko puta smo umišljali da smo se od (svog) sna oslobodili, a svaki put smo upadali u sna carstvo tvrđe i mra­č­­nije. Zato je krajnje vrijeme da se probudimo, ali zaista, a ne da nam se pod „buđenjem“ potura još dublje tonjenje u san, što neki, nažalost, dosta uspješno čine. Njih ću prvo dobro prodr­ma­ti, po­tom razgolititi, pa hladnom vodom politi i, valjda, razbuditi ih.

[15] Frojd je držao da su kompleksi uvijek znak bolesti, dok je Jung imao pravilniji uvid u komplekse: „Posedovanje kompleksa po sebi ne znači i postojanje neuroze, jer kompleksi su čvorne tač­ke psihičkog života, čiji bolni sadržaji ne znače i prisustvo bo­le­sti, jer patnja nije nikakva bolest, već normalni suprotni pol sre­će. Stoga jedan kompleks postaje bolestan tek tada kada neko mi­s­li da ga nema“. Srbi nemaju svjesnost svojih nacionalnih ko­m­­p­­le­ksa i zbog toga nas oni čine neurotičnima. Ovom knjigom želim pokrenuti proces spoznavanja kompleksa, a time i izlječenje.

[16] Parabola u Bibliji o čovjekovom (Adamovom i Evinom) istjeriva­nju iz raja, iz prirodno-instinktivne ucjelovljenosti, nakon što je čovjek dostigao svjesnost i u njemu se formirao ego, kao svjetovni centar, govori o tom našem zadatku, ponovnom ucjelo­v­ljenju. Raj simboliše ucjelovljenost u kojoj je čov­jek bio dok je imao samo nesvjesno, nivo na kome su životinje. Osnovne reli­gij­ske knjige su ljude njihovog doba, a oni su u du­hov­nom smislu stajali daleko visočije nego mi, upućivale na ono čemu nas sada može poučiti dubinska psihologija Karla G. Junga, odnosno du­ho­v­notjelesni metod samousavršavanja koji sam isko­m­binovao od hatha joge i Jungove nauke, nazvavši ga naša joga.

(U knjizi Postanja dat je isti pri­kaz psihe koji će tek u XX vijeku u našoj civilizaciji dubinska psihologija dokazati. U Bibliji dostizanje svjes­no­sti je otvaranje očiju, kole­k­tivno nesvjesno je drvo od života, prema kome prilaz brani heruvim, koji simboliše podsvjesno. Osvi­jes­titi podsvjesno i dio ne­svjesnog Biblija ime­nu­je besmr­t­nošću – istočna tradicija prosvjetljenjem, mokšom, ni­r­­va­nom –  iz čega je izvedena dog­ma o Isusovom varkrsnuću).→

Dostizanjem svjes­nosti čovjek je postao podijeljen. Pod­s­vje­sno je formirano kao zavjesa, kao neka tampon zona, iz­me­đu svjesnog i ne­­s­vjesnog, što je u našoj civilizaciji, na razumljiv način, postalo jasno, nažalost, tek početkom XX vijeka (Frojd, Jung i ostali). No, dostizanjem svjesnosti čovjeku je dat po­ten­ci­jal da ponovo postane ucjelovljen na vi­š­em, svjesnom nivou, osv­je­šći­va­njem podsvjesnog i dobrog dijela nesvjesnog, a da bi to bilo ostvareno čovjek tome treba biti adekvatno poučen i uz to tom cilju se svesrdno posvetiti. („Kod drugih živih stvorenja ne­p­o­z­navanje sebe je priroda; kod ljudi je to porok“, Boetije).  Isto­č­ne duhovne tradicije, indijska joga posebno, poučavale su samo­spo­z­naji i ucjelovljenju bića. Dos­ti­g­­­nu­tu ucj­e­­lov­lje­nost, sa­m­o­spo­z­natost ili prosvjetljenost na najvi­šem nivou, jer i u tome pos­tignuću postoje nivoi, u našoj du­ho­­v­nosti simbo­li­zu­je Isus, od­no­sno Hrist, koji je za samospoznaju i pon­o­v­no ucj­e­lovlje­nje osvi­je­stio pods­vjes­no i naj­­­bi­­t­niji dio nesvjesnog, onaj koji je ikome moguće osvijestiti. Isus je to stanje du­ha, kada ne­svjesno bude os­vi­ješćeno, čime se pono­vo uspostavlja cjelovitost i sklad u čovje­ku na­zivao i ulas­kom u Carstvo Božije, a istočna tra­dicija ga naj­češće na­zi­va prosv­jet­lje­njem. Ono što religije ime­nuju rajem i paklom ne pos­toji nig­dje – do u nama. Dok svje­sno i voljno ne usposta­vi­mo mo­gući sk­l­ad iz­m­­eđu svjesnih i nes­v­jesnih dije­lo­va svog bića mi smo neucjelov­ljeni, izvan „raja“ smo, a kada se sa­mo­spoznamo i tako sklad u sebi uspostavimo, mi ulazimo u svo­je­v­rstan raj (u sebi) ili u Kraljevstvo Nebesko, Carstvo Božije (za koje je i Isus tvrdio da je u nama); pos­ta­jemo ponovo ucjelovljeni, i u najboljem slučaju i pro­s­vjet­lje­ni, sa­mo­os­tva­reni. Ovo, do­ka­zao sam, nije nedostizivo, ali smo mi u zablu­di zbog toga što nam je hrišća­n­stvo nametnulo dogmu da je takvo pos­ti­g­nu­će od Boga bilo nami­je­njeno jedino Isusu, upr­kos Isu­so­vih riječi: „Ko god pije iz mojih usta, moraće da postane ono što sam“. Znači, ko slijedi Nje­gov istinski nauk postaće pro­sv­jet­ljen, a da je to ostva­rivo i u naše vrijeme, iskustvom svjedočim. Isus je, to je doka­za­no, prije pro­s­­vjetljenja boravio u Indiji i pozna­vao je jogu i Budin nauk. To je onih dvadesetak godina njegovog života o kojima nema ni pomena u Jevanj­đe­lji­ma. Crkveno hriš­ćanstvo i to kako ono pre­d­stavlja ono što je Isus darovao svi­je­tu i Njegov istinski nauk totalne su suprotnosti, što je nekim rijetkim bilo jasno i ranije, a po­s­talo je očito mnogima nakon slu­čaj­nog prona­laska gnostičkih spisa (1945. g.) u Nag Hamadiju u Egiptu u kojima je najvjernije zapisan izvorni Isusov nauk.

I Njegošu je bilo savršeno jasno koliko se crkveno hrišćan­s­tvo udaljilo od izvornog Isusovog nauka, pa je crkvenog pogla­vara u jednoj maloj sredini, iz pragmatičnih razloga, imitirao, a inače se osjećao Isusovim mlađim bratom i tugovao zbog jadne sudbine Isusovog nauka: od čijeg su sv’jetloga po­g­leda / upla­šene mrake iščeznule, / od čijeg su hoda sveštenoga / bogo­hul­ni srušeni oltari, da bi, nažalost, nakon što je sv. Pavle Isusov nauk prekrio ugaonim kamenjem crkvenog hrišćanstva, Isusov nauk os­­tao ispod temeljnog zida, na kome će biti izgrađen Vatikan, najbo­go­hulniji „oltar“koji poznaje cjelokupna svjetska istorija.  

[17] Na Šeldonovom tragu Oldus Haksli reče: „U proš­los­ti, veći­na društava sistematski je pokušavala da obeshrabri soma­to­toniju (ljude koji imaju malignu volju za moć i koju ispoljavaju kao pohlepu za vlašću, novcem, bogastvom, prim.: D.). To je bila mera samoodbrane; ona nisu želela da ih uništi vlastoljubiva agre­siv­nost njihove najaktivnije manjine, a nisu želela ni da budu du­hovno zaslepljena viškom ekstraverzije. Tokom posljednjih ne­ko­liko godina sve se to promenilo. Šta će, možemo se sa zebnjom pitati, biti rezultat tekućeg globalnog preokreta pradavne društve­ne politike? Vreme će pokazati“. (Ovim činim uvod za osvjet­lja­vanje i bolje razumijevanje nekih likova iz srpske istorije).

Od svih religijskih knjiga Kur’an najoštrije žigoše gramzi­­v­o­st ljudskog tipa kojeg Šeldon opisu­je kao somato­to­nika. To je vj­e­ro­vat­no zato što Kur’an sadrži više socijalnih uputs­tava za ure­đenje državne zajednice nego religijskih uputa, shvaćenih u iz­vo­r­n­om smislu. Čujmo divnu CII (102) suru: „Zaoku­p­lja vas nasto­ja­nje da što imućniji budete / sve dok grobove ne nase­li­te. / A ne va­lja tako, saznaćete svakako! / i još jednom, ne valja ta­ko! saz­naćete sigurno! / Ne valja tako, nek znate pouz­dano, / dže­hennem ćete vidjeti jasno! / i još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! / zatim ćete toga dana za sladak život biti pitani sigurno!“  

[18] Slobodan Milošević je bio svojevrstan neurotičar, o če­mu pišem u drugim knjigama, a zbog maligne volje za moć (Niče, Adler), koju je ispoljavao kao opsjednutost posjedovanjem vlasti, bio je žalostan i po Srbe tragičan slu­čaj čovjeka s hiper­tro­fi­ranim egom, a upravo je ličnim, fami­li­ja­r­nim i nacionalnim ko­m­plek­sima plijenio, opčinjavao sebi slične. Neki su se divili tome ka­ko se on branio pred Haškim tribunalom, a da ga ne­u­­ro­ti­č­nost i volja za vlašću nisu na­vo­dili da se smatra sposobnim i za ono za što ni­je bio dorastao, te da na državi izvodi neurotske manevre br­a­neći neodbranjivo, a pri tome nemajući sluha i ostajući po­tp­u­no slijep za na­mje­re Svjetskih Moćnika prema prostoru SFRJ, Nj­e­mačke nakon ujedi­nje­nja u prvom redu, Tribunala ne bi ni bilo.

Srbi su, ovako ili onako, morali platiti visoku cijenu kao pos­ljedicu rastura­nja SFRJ, ali da srpsko političko rukovodstvo, patronirano Akademijom nauka i Crkvom, nije bilo op­t­e­rećeno ko­m­pleksima u nacionalno nesvjesnom i da im u sudbonosnom času nije podleglo, cijena je mo­g­la biti znat­no niža. Mogla je biti samo proživljavanje psihološke traume zbog gubitka države u ko­joj su s ostalima živjeli svi Srbi, a bez onakvih mat­erijalno-finan­sijskih posljedica, ali je narod za to trebalo ade­k­vatno pri­pre­miti da stoički podnese takvu traumu, što bi bilo daleko bolje rješenje od, za opstanak SFRJ, vođenog pa izgub­lje­nog rata, koji je mate­ri­jalno-finansijski opustošio Srbe, uzeo im teritorije, u svi­je­­tu ih satanizovao i pored toga im nanio tešku psihološku traumu.

[19] Slično se događa i s arhetipovima (čije objašnjenje će uslijediti). Jung je pisao (tokom Drugog svjetskog rata) da „kada se u životu dogodi nešto što po­krene ispoljavanje nekog arhetipa, ovaj se aktivira i nastupaju prisilne radnje, koje se kao instin­k­tiv­na reakcija protiv volje i razuma probija ili izaziva konflikt koji prerasta u patološko, to znači u neurozu. Ne postoji nikakvo zlo koje ne bi moglo biti svojstveno čoveku koji je u vlasti arheti­pa. Zar upravo ne doživlja­va­mo, kako je jedna velika nacija ponovo oživela je­dan arhaični simbol (mislio je na kukasti krst, svastiku, prim. D.). Čovek prošlosti u nama je u nekoj meri živ, što pre rata ne bismo mogli sebi dopustiti ni da sa­nja­mo, a šta je na kraju sud­bina naro­da drugo, do sumi­ranje duh­o­­v­ne promene individua“.

Da bi Srbi mogli uticati na svoju bu­du­ću istoriju, mi treba­mo kod pojedinca, metodološki djelotvorno, pok­re­nuti i koliko je više moguće pomoći mu da izvede duho­v­ni i moralni preporod; trebamo shvatiti ovoci­vi­li­za­cijsko bespuće i spoznati svoje naci­o­nalne ko­m­plekse, jer sud­bina naro­da je sumi­ranje duh­o­­v­ne pro­mje­ne individua. Da bi to individua uspješno izvela, nju prvo tre­ba poučiti kako da spozna lične komplekse, kako osvješćivati ne­s­v­je­sne sadržaje i putem toga spoznati svoje božanske moguć­nos­ti. Ako bismo ovo inicirali, a što je veliki dug koji i ne znamo da im­a­mo prema Njegošu, što ćete saznati uskoro, zakoračili bismo na stazu koja vodi do samo­pro­­nalaženja u ovovremenosti i budućno­s­ti, do luče u mikrokos­mosu, do svjetlosti u nama. Naža­lost, op­šte­civilizacijski tok ine­r­cijom čovjeka vuče u supro­tan pravac, raz­­no­si ga centrifugalnim silama, a ovdje se nudi i pre­d­laže cen­tri­petalno kretanje, koje bi nas vodilo u sebe same, ali ne niu­ka­kav narcizam ili egoizam već u samospoznaju.

[20] Neznanje dolazi od toga što nisu svjesni da ih na to navo­de sa­držaji iz nesvjesnog (ličnog, familijarnog i/ili nacionalnog). A ti sadržaji (kompleksi kojih nismo svjesni, udruženi sa čovjeku urođenom težnjom za moć, koja kod kompleksaša često poprima maligni vid ispoljavanja) na svjesno ponašanje utiču slič­no kao instinktivne potrebe na fiziologiju: gladan traži način da se zasiti, žedan da se napoji, erot­ski željan da se sek­su­alno zadovolji. Onaj ko pati od kompleksa inferiornosti i nes­vjes­ne sklonosti da bude kažnjen, svojim pos­tu­pcima uletiće u situa­ci­ju u kojoj će te po­trebe biti zadovoljene (što je i pervetovan način ispoljavanja po­tisnute te­ž­nje za moć), a on i ne pomišlja da to može biti po nje­­ga i na tra­gičan način, kao npr. kod Srba, ako dva svjetska rata sada i ne spomenemo, već samo ovo na kraju XX vijeka. Pri rasturanju SFRJ Miloševiću su nuđene (i od strane SAD-a) razne varijante, ali je on odbio sve one koje bi po Srbe bile povoljnije od rata. Kada je Rusija, nakon raspada SSSR-a, bila sasvim infe­riorna, a NATO (pored Bliskog Istoka i muslimanskog svijeta) tražio još jedan poli­g­on za demo­n­­st­ra­­ciju svoje moći, Srbi su – uzdajući se (iluzor­no, kao i uvijek) u rusku zaštitu, uprkos, ovoga puta, što je Milo­še­vić ranije dao podršku Jeljcinovim protivni­ci­ma – po­na­­šali se tako kako su stratezi NATO-a mogli samo poželjeti.

Da jedna država, narod koji je bio samo šaka jada u broj­nom, voj­n­om, materijalnom i u moralnom pogledu, uđe u su­k­ob s najmoćnijom vojnom silom svijeta, i, razumljivo, doživi stra­šan po­raz, s nekim posljedicama koje su nevidljive, nemo­gu­će je obj­a­­sniti kako se to moglo dogoditi, osim da su nesvjesni sadržaji htjeli svoje (iracionalno) zadovoljenje. Kada su ga dobili, onda oni koji su narod na tanak led naveli, svoj „pod­u­h­vat“ su oprav­da­va­li svakojako, pa i time da Srbe proganja neumitna sudbina, jer eto nama jedinim moćnici uzimaju i srce od našeg državnog te­ri­to­ri­ja, što je isti­na! Ali, ako se bolje pogleda srpsko ponašanje prema „svom srcu“ i sus­je­dima uopšte, te svjetskim moć­nicima, s jedne strane, i strategija stva­ra­nja sopstvenog državnog teritorija, s dru­ge strane, od srpskog osloba­đa­nja od turs­kog ropstva do kra­ja XX vijeka, zapa­zi­će se da je ono skoro stal­no bilo pod znakom onoga što se definiše kao neu­ro­za sudbine, a jedini, recimo, „zlat­ni peri­od“ za Srbe u to do­ba bio je onaj kada je njima vladao Stra­nac; onaj koji je znao da svoje usluge Zapadnom bloku naplati i „ma­đi­­on­i­čarskim trikovima“ Srbima zadovoljava komplekse, nas­ta­le Du­ša­novom preranom smrću (te kosovskim porazom, nakon koga je volja za moć kod Srba zgurana u podsvjest, odakle se od tada ispoljava pervertirano), a istovremeno ustav­nim i drugim rje­še­njima (npr. teritorijalnom odbranom) priprema teren za iz­v­o­­đe­nje Srba na Golgotu, što mnogi Srbi još nisu u stanju shvatiti.

Ustavom iz 1974. g. uvedeno je pravo republika na sa­mo­op­redjeljenje, umjesto ranijeg tog prava naroda, i time je Srbima po­tu­rena stupica, na koju su ukazivali neki profesori s Pravnog fa­­kulteta u Beogradu, zbog čega su bili oštro sankcionisani. Pri ras­tu­ra­nju SFRJ srpski političari, kao mutavi, govorili su o pravu na­ro­da na samoopredjeljenje, pravu kojega više de jure nije bilo, što je konstatovala i Badinterova komisija i iznenadila ih – glupa­ne. (Kraljevinu SHS 1918. g. nisu konstituisale nikakve repub­li­ke, već je Kraljevina Srbija svoju državnost prenijela na zajednič­ku državu s ostalim Južnim Slovenima, koji do tada, sem Crnogo­ra­ca, nisu imali državnost. Makedonija, kao stara Južna Srbija, nakon Drugog bal­kan­skog ra­ta pripala je Kraljevini Srbiji, a ostali su bili pod Aus­t­ro­ugar­s­kom. Jugoslovenske republike su oform­lje­ne na II zasjed­anju AVNOJ-a u Jajcu 1943. g., na kome su og­romnu većinu de­le­gata činili Srbi – Titovim ublehama zasljep­lje­ni. Apsurdno je bilo us­ta­­v­nim izmjenama od 1974. g. omogu­ći­ti pravo na samo­o­p­re­d­je­lj­e­­nje republikama, tvorevinama koje nisu stvorile jedin­s­tvenu drž­a­­vu, a tada su dobile mogućnost i pravo da je razgrade, tako da svi narodi dobiju nacionalne države sem Srba, zbog čega je i doš­lo do građanskog rata, u kome su Srbi najveći gubitnici, a uz to proglašeni krivima za rat i satanizovani).

Ko­s­o­vo je proglasilo nezavisnost protupravno, ali će tu odlu­ku biti nemoguće promijeniti, a kada bi i bila stor­nirana, Srbi ti­me, sem mitmanske, ne bi ostvarili nikakvu dru­gu zadovo­lj­štinu ili korist. Srbi vole da se podsjećaju na Nema­njin zavjet o jeziku, koji glasi: čiji je jezik na nekom teritoriju, toga je i teritorija, a na KiM na preko 90% teri­torija čuje se isk­lju­čivo al­ba­nski jezik. Prema tome Kosovo je gangrenozni dio Sr­bi­je, i, ako ga ona nije znala „am­­pu­tirati“ na vrijeme, uz geslo: spasi što se sp­asiti može, sada mora pristati na to da će drugi obaviti nje­go­­vu (obrnutu) ampu­ta­ciju u cjelini, što su i prorekli Kremanski proroci.

(Vidite ovo. Velika Britanija je okupirala Foklandska ostrva krajem XIX v., koja su uz argentinsku obalu, ali Velika Britanija ima nad njima suvereni­tet, a i većina njihovog stanovništva su po­tomci doseljenih Engleza. Kada je ta ostrva Argen­ti­na pokušala pripojiti svojoj državnoj teritoriji 1982. g., Velika Britanija je mu­nje­vitim ratom, u kome je pobijedila, ostrva zadržala, ali je među prvima priznala nezavis­nost Kosova, koji postupak Srbija nije mogla spriječiti ni vojno, jer su je njena prethodna glupa po­li­tika S. Miloševića i moćnici, kreatori Novog svjetskog poretka i NATO, svojom prethodnom ujdurmom onemogućili da to učini). 

Jung je zapazio da je jedan germanski mit (o Votanu koji je Nje­m­cima glavni mit) „psihološki kumovao na­ci­o­nalsocijalizmu. U potpunom izokretanju cilja duh­o­v­nog raz­v­o­ja nacionalsocija­li­zam je razorio autonomiju čoveka i usposta­vio bes­misleni tota­li­tet države, a najbolji ljudi nacije radije propo­ve­daju pouke i ver­s­ke dogme nego da se ozbiljnije pozabave ljud­s­kom dušom“. Pod­s­jeća li vas ovo na našu stvarnost od dolaska komunista na vlast (1945.), koji se, na svoj način, ite­kako zna­do­še pozabaviti ljud­s­kom dušom – na njenu štetu – pa do preob­lačenja SKJ, Memo­r­a­n­d­uma Srpske akademije nauka, rasturanja SFRJ, te sve do sada.

[21] Da li samo simetričnosti radi se dva lijeva s (s) vide kao da desna posmatramo u ogledalu, ili se i u to upleo neki nesvjesni sad­r­žaj, ali dva lijeva (s) su okrenuta naopako i desnima leđi­ma? Pitanje je laičko, na koje heraldičari vjerovatno imaju odgovor.

[22] Crkva je dugo skrivala da su posljednje riječi sv. Save na samrti bile: „Hvala ti, Gospode, što si mi omogućio da um­­­­rem u tu­đoj zemlji“. Sava je tako želio, vjerovatno, zbog to­ga što su se njegovi sinovci u Srbiji (Radoslav i Vladislav) bo­ri­li oko vlasti, sli­­č­no kao i prethodno njegova braća (Vukan i Stevan). A da li se Vladisav ogriješio o stričevu posljednju želju kada je Sa­vi­no tije­lo (1237. g.) prenio u svoju zadužbinu, manastir Mileševu?

[23] Razumljivo da svi Srbi nisu isto opterećeni nacionalnom boljkom, ali oni koji su zdraviji, u pravilu, imaju mali ili nikakav uticaj na sudbinu svog naroda, jer svjetina ide za onim ko njoj naj­više sliči. Npr., na početku XX vijeka Skerlić je Srbima sav­je­tovao da se manu ratova i revolucija i posvete se uspostavi no­vog tipa škol­stva i pro­s­vjeti posvete osnovnu pažnju, tvrdeći da će samo tako Srbin biti spreman da prihvati evropske demo­krat­ske teko­vine i sâm stvori društvo bez robova i bez varvara. A od vre­m­ena kad je Skerlić savjet izrekao pa do sada oni koji su Srbe po­li­tički predvodili nikakvu pažnju nisu posvećivali onakvoj pro­s­­­v­je­ti kak­vu je Skerlić zami­š­ljao, a Srbe su uvukli u pet ratova (uz to u dva je bilo i građan­s­kog rata), nametnuli narodu tri dikta­tu­re (ne računajući ovu – diktaturu nemorala) i tri ekonomske blo­ka­de, te stvaranje dva proma­še­na i po Srbe kobna državna projekta, da bi se po rušenju drugog, Srbi našli u stanju posttraumatskog stresa, u kome, vjerovatno, nisu bili ni nakon Kosovskog poraza.