O pravoslavlju - nesahranjenom mrtvacu

Ako slučajno strefite na ovaj blog evo informacije o mom sajtu:

 www.durmitara.com  i e-mail adresa: durmitara@yahoo.com

O  PRAVOSLAVLJU

–

NESAHRANJENOM  MRTVACU

(Da biste povećali, zumirali, tekst to možete učiniti tako da držite pritusnut taster Ctrl i istovremeno kuckate na + dok ne dobijete odgovarajuću veličinu teksta. Za smanjenje, ponovo držite pritisnut taster Ctrl i kuckajte na tipku minus, koji je za crtice, desno od tipke za tačku) 

            Dragi posjetioci mog bloga,

         

          Čitajući ovih dana (17-19. aprila 2013.) tekstove u dnevnom listu Euro Blicu i još nekim novinama, te komentare na internetu o postupcima vladika Kačavende, Pahomija i Filareta, „bratije“ koju nazivam „svetim trojstvom“ u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, koju njeni pripadnici uobičajeno nazivaju svetom, a pomenute vladike visoko preosveštenim, dođoh na ideju da iz svojih knjiga, pisanih od prije dvadesetak godina, učinim vrlo kratak izbor, kako bih pokazao da sam predvidio da će sveštenici sami, svojim ponašanjem i postupcima, a ne neko drugi sa strane, podriti instituciju Crkve toliko, da će se ona urušiti slično kao i komunistički sistem. Kraj titoističkog režima, po sistemu samourušenja, najavio sam u jednom tekstu koji je objavljen 1969. godine, a stručno-argumento ptkrijepio u doktorskoj disertaciji, zbog čega sam na njenu odbranu morao čekati osam godina.

Takođe sam morao čekati podugo da dođe vrijeme pa da i najžešći protivnici mojih stavova o Crkvi kao instituciji nešto shvate i, priznaću – s obzirom na namjere nekih spodoba u toj Instituciji da budem likvidiran prije nego budem pozvan da prirodno napustim ovaj svijet – nisam očekivao da ću očit znak početka samourušavanja SPC doživiti, ali eto pokazuje se, i u mom slučaju, istinitost CIII (Vrijeme) sure iz Kur'ana: „Tako mi vremena, – čovjek doista gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje“.

Moje knjige nije pristao da publikuje nijedan izdavač od onih kojima sam ih nudio. (Za knjigu Naša joga i prosvjetljenje – teorija i metodologija duhovnotjelesnog samousa­vrša­vanja, od 125 autorskih tabaka, prinuđen groznom neimaštinom, nudio sam 1997. godine, tokom beograd­skog sajma knjiga, autorska prava za samo 1.000.- DM).[1]

(Moj stil pisanja je da u fusnotama navodim dodatna objašnjenja i činjenice. Zato predlažem da fusnote čitate, jer bez njih osnovni tekst je nepotpun. Kad kliknete na broj fsunote pojaviće vam se na ekranu njen sadržaj. Kad čitanje fusnote završite, kliknite na njen broj i pojaviće vam se osnovni tekst).

Svaki od urednika u izdavačkim preduzećima od mene je zahtijevao da iz knjiga izbacim dio koji se odnosi na SPC. Pošto na to nisam pristajao, a bilo mi je stalo da moje knjige budu štampane i čitalačkoj publici dostupne, jer radi toga sam ih i pisao, nije mi preostalo drugo nego da ih sâm štampam, a to finansiram pozajmljenim novcem. Od njih pet tri sam štampao u dva izdanja: Naša joga i prosvjetljenje, 1999. i 2002., Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje, 2001. i 2003., Obrati se, dušo izgubljena – otvoreno pismo Radovanu Karadžiću, 2000. i 2001. Jednu sam štampao u četiri izdanja, Moralna zora rudi nad Durmitorom..., 1998., 1999., 2000. i 2004., a posljenju, Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?, 2010. kao prvo izdanje. (Knjižari su me toliko izvarali i pokrali, da sam, kao bivši univerzitetski profesor ekonomije – jedne godine prije rata u BiH po finansijskim zaradama bio sam na trideset šestom mjestu – totalno bankroti­rao i zbog toga sam morao prodati poharan stan u Sarajevu da bi preživio i sada sam u sedamdesetoj godini podstanar i da bude još gore, pod otkazom).

Međutim, iako mi nije lako preživljavati, podnositi razne neprijatnosti i svakojaka poniženja zbog svojih stavova o svjetovnim i crkvenim ublehašima i mafijašima, ponosan sam time što sam svojevremeno (prije trideset godina) uspio ostvariti prosvjetljenje, najviše moguće duhovno postignuće, koje se u ovozemaljskom životu može postići. To postignuće mi je omogućilo da postojeće religije, pa i pravoslavlje, pogledam iz hristolike perspektive, slično kako je Isus, nakon prosvjetljenja i potom povratka u Judeju, vidio fariseje ili Njegoš instituciju na čijem čelu je, sticajem okolnosti, u jednom malobrojnom narodu, stajao na čelu.

Ovog časa dođoh na ideju da na blog stavim tekst pripremljenog predavanja pod naslovom o Njegošu kao Velikom Prosvjetljeniku, jer, po svoj prilici, neću imati priliku da ga igdje održim uživo. Da, dobra ideja, jer ono će uveliko doprinijeti da se bolje pojmi ovo što će biti sadržaj ovog izbora iz knjiga o hrišćanstvu i SPC. Zato preporučujem da taj tekst pročitate prije ovoga, pa će vam ovaj nakon toga biti shvatljiviji. Svakako da preporučujem da se upoznate i sa mojim Otvorenim pismom srpskom patrijarhu Irineju i Ivici Dačiću, ..., pod naslovom: JESTE LI SVJESNI DA STE ORDEN BELOG ANĐELA PRIMILI OD CRNOG ĐAVOLA i tekst povodom inauguracije pape Franje I.

U ovom tekstu uglavnom vas neću opterećavati naučničkom pedantnošću, kojoj sam inače sklon, navođenjem iz koje knjige je koji izvod, osim po nekada. Iako pišem naučnom metodologijom, moj stil je pitak i jezik razumljiv. Kada činim izvode iz svojih knjiga osjećam se kao da sakatim neko živo tkivo. Moj stil pisanja je osoben toliko da u knjigama postoje dva paralelna teksta. Jedan je osnovni, a drugi je u fusnotama, kao paralelan u vidu digresija, u kojima već rečeno pojašnjavam ili činim pripremu za ono što će uslijediti. Kada god vidite znak za fusnotu, pročitajte je obavezno.

Izvode o mom stavu o sveštenicima, a uzgred i o političarima, otpočinjem sa dva pasusa iz svog životnog djela Naša joga i prosvjetljenje – teorija i metodologija duhovnotjelesnog samousavrša­vanja, koju sam pisao u izbjeglištvu (po drugi put, jer mi je prvopisani rukopis propao u stanu u Sarajevu) 1995. godine, u jednoj staroj zgradi bez struje i vode, na obali Crnog jezera na božanstvenom Durmitoru. (Pored izvoda biće po nekada kratkog sada napisanog teksta, premošćavanja radi, a izvode iz knjiga označavaću ovim navodnicima « ...  »).

           «Cilj mi je da se uob­li­či jedan generalni za­pad­ni me­tod reintegracije raspršenog čo­vje­ko­vog bića do ucje­lov­ljen­ja i do stanja meditativne svijesti ili prosvetljenja, ko­ji će nam po­vra­ti­ti našu opu­sto­še­nu du­hov­nost i ak­ti­vi­ra­ti nam naša po­lu­mr­tva ti­je­la. Si­gu­ran sam da sam ta­kav me­tod, nama najpogodniji od svih postojećih, ali za sada i najteži, ot­krio, odnosno iskombinovao i ni naj­man­je ne skri­vam svo­je div­ljen­je za ovo božanstveno po­stig­nu­će, ali sam da­le­ko od to­ga da bih tvr­dio ka­ko je taj me­tod sada ov­dje iz­lo­žen na naj­bol­ji mo­gu­ći na­čin ili čak i na ta­kav ko­me se ne bi mo­glo da­ti fo­r­m­a­l­nih pri­go­vo­ra. (Ali kada bi čitaoci mogli steći iole približnu predstavu pod kakvim i u kakvim jad­nim materijalnim okolnostima je ova knjiga ponovo napisana, oprostili bi mi za moguće prigovore).

          Ta­kvi­h prigovora imao bih i sam, ali čim na njih pomislim postojeći uslovi kao da me mlatnu po glavi i tako me upozore da čovjek treba da se kreće u okviru mogućeg. (...)

          Oče­ku­jem da će bi­ti i to­ga, pa da se ne­će pra­vi­ti raz­li­ka iz­me­đu me­to­da i na­či­na nje­go­vog pred­stav­ljan­ja. Ta­ko će za ta­kvo za­me­ša­teljstvo po­seb­nu pri­li­ku vi­dje­ti oni ko­je uvi­jek i u sve­mu za­ni­ma samo form­a i im­po­tent­ni su za do­se­zan­je su­šti­ne u bilo čemu ili, ka­ko bi re­kao Fih­te, ko­ji ima­ju smi­sla za ma­len­kost. (...)

          Mo­gu sa­mo za­mi­sli­ti ka­ko će me ne­ki psihoterapeuti, jo­gi­ni-imi­ta­to­ri i još mnogi drugi, a sve ih ne bih mogao pobrojati i kada bi to htio, op­tu­ži­va­ti za eklek­ti­ci­zam. Mo­žda će oni i mo­ći na­ći ne­ke, čak i oprav­da­ne, pri­go­vo­re na­či­nu na ko­ji sam svoj me­tod iz­lo­žio, ali sa­mom me­to­du ni jed­ni, ni dru­gi, kao ni n-ti, i ka­da bi to ne znam ka­ko pro­ba­li i u pokušajima istrajavali, ne­će mo­ći ni pe­ra od­bi­ti. Sva bilo čija even­tu­al­na pra­šten­ja i op­tu­žbe na našu jogu sve­šće se na ono po­me­nu­to Ra­slo­vo za­pa­žan­je, kako laik sve što čuje svodi na ono što je on u stanju da razumije.

          A sve­šte­na li­ca? E ti će po­seb­no bi­ti zbla­nu­ti! Već kao da ih ona­ko po­de­be­le, što je uobičajena po­sle­di­ca le­žer­nog ži­vo­ta, ču­jem gdje pi­ta­ju: 'ka­ko je to mo­gu­će sti­ći do Bo­ga bez na­šeg po­sred­stva? To je ne­mo­gu­će! To je laž! Ne vje­ruj­te tom pa­ga­ni­nu – an­ti-Hri­stu! To je sa­mi So­to­na go­vo­rio iz nje­ga, ko­ji ho­će i vas na put Satane da navede i obez­bo­ži'! itd.

          Hri­šćan­stvo kao re­li­gi­ja, čiji su korjeni u indijskoj duhovnosti, najtolerantnijoj civilizaciji prema različitosti što je svijet ikada vidio, uop­šte ne mo­že da op­stane (a da se ne iskvari) uko­li­ko u svom okru­žen­ju ima na­rod ne­ke mi­li­tant­ne re­li­gi­je, a ako je i ono sa­mo mi­li­tant­no ili ima ce­zar­sko ustroj­stvo svo­jih in­sti­tu­ci­ja, on­da to ni­je hri­šćan­stvo kakvo je svijetu (bar kao namjeru) donio Isus.

          Sve re­li­gi­je koje su se ušančile u instituciju Crkve iz­gu­bi­le su svo­ju iz­vor­nost i sa­da takve re­li­gi­je još je­di­no po­sto­je kao po­sao, kao bi­znis, kao pro­fe­si­o­nal­no za­ni­man­je od­re­đe­ne gru­pe lju­di. Sve­­šte­ni­ci, sa vr­lo ri­jet­kim iz­u­ze­ci­ma me­đu nji­ma – a te od srca pozdravljam – uop­šte ni­su po­bo­žni lju­di. Oni će ti re­ći, a upravo će to učiniti oni bezbožni, da sa­mo idu­ći za nji­ma sti­ći ćeš do Bo­ga. Oni će ti to ka­za­ti i on­da ka­da te pod­sti­ču na rat (kao npr. Akidalv Adnevačak ili Sier Amelu-lu ]i­rec). Oni su u stan­ju, sa­mo ako za­klju­če da ta­ko mo­gu za­dr­ža­ti ili pro­ši­ri­ti svoj uti­caj, da i mr­žnju pre­­ma su­sje­du – pa čak i prema jednom cvijetu koji je postao tuđim simbolom – i ubi­jan­je oprav­da­ju lju­­bav­lju pre­ma onom Bo­gu u ko­ga oni vje­ru­ju. A npr., ka­da bi se nakon bo­ži­je slu­žbe u društvo sve­š­tenika nekako nevidljivo pri­vu­kao Isus ili Mu­ha­med, pa krat­ko osmotrili ono što oni čine; kako žive, kako poštuju osnovna pravila mentalne higijene: ispravno misliti, tako osjećati i u skladu s tim govoriti i ponašati se, grdno bi se pokajali zbog onoga što su svijetu ostavili. Čak ako bi se sutra­dan kao ano­ni­mni pojavili u bogomoljama a sve­šte­ni­ci ih (svakog u onoj njegove vjere)  pri­mi­je­ti­li pri­je ne­go bi ih iko dru­gi pre­po­znao, od­mah bi pri­sut­ni­ma uz­vik­nu­li: 'dra­ga bra­ćo po vje­ri, po­si­gur­no zna­mo da je ovaj čo­vjek pra­vi bez­bo­žnik, i ov­dje je ušao sa­mo za­to da nam po­ga­ni vje­ru; iz­ba­ci­mo ga na­pol­je!' Oni bi ustva­ri ta­ko po­stu­pi­li svje­sno jer su svje­sni ko­ju ulo­gu igra­ju. Dostojevski je u Le­gendi o Velikom Inkvizitoru rekao sve što bi se imalo reći o unakažavanju izvornih religijskih ideja.»

U gornjem tekstu ste pročitali dva nepoznata vam imena: Akidalv Adnevačak ili Sier Amelu-lu Ći­rec,. Ako imena pročitate s desna na lijevo to je Kačavenda vladika i Cerić ul-ulema reis (poglavar Islamske zajednice u BiH 1992. - 2012 godine).   

          «Neki nastoje kada pišu na sličnu temu (valjda poučeni Isusovim raspećem od strane vlasti) da se ne zamjere vlastodršcima ili čak trče da bi im se udo­dvo­ri­li. Već sam o njima (uglavnom uz Jungovu pomoć) re­kao ono što mi­slim. Ali pošto sam ih sažaljevao i onda dok su davali naloge za moje progonjenje kao disidenta, ovdje ću im se (bez obzira u kojoj zemlji da su – jer riječ je o nijansiranim, a ne i suštinskim razlikama) kratko obratiti.

          Političari, vi ste u ovoj knjizi imenovani kao najotuđenija društvena grupa, a otuđen čovjek je psihički nenormalan, pa samim tim znači da vam je za tu boljku duše moj metod potrebniji prije nego bilo kome drugom. Pošto je sada moja jedina želja da individualno pomognem onim ljudima koji moju pomoć trebaju i traže na putu njihovog oslobađanja od muka zbog disociranosti njihovog bića, preporučujem vam za tu savremenu pošast metod naše joge kao izvanredno djelotvoran lijek. Osobina svakog lijeka je da djeluje slično na svakog kome je potreban i ko ga pravilno uzima, bez obzira bio on kao čovjek dobar ili loš, moralan ili nemoralan, svetac ili prestupnik, bogat ili siromah, pa u tom smislu naša joga kao lijek za otuđenu dušu ima isto djelovanje kao i svaki drugi lijek samo što je specifičniji način njene primjene (naročito spočetka), a činjenica je da je i u ovom slučaju, kao i inače, lijek najpotrebniji onome ko je najbolesniji.  Pošto ste vi političari ljudi kod kojih se prirodni proces individuacije (duhovnog sazrevanja do ucjelovljenja bića), sticajem niza po ovaj proces kod vas nepovoljnih okolnosti, zaglavio u procjep, i vi zbog toga sigurno u sebi duboko patite, bez ob­zira na vlast koju imate kao i ono što uz nju ide, zato bi vam naša joga mogla  mnogo pomoći,  pa da na­kon što ste osvojili carstvo zemaljsko, ali dok ste se penjali stepenicama uspjeha toliko se od ljudske svoje suštine u sebi otuđili, da ste  pored određenog postignutog cilja i dalje u kandžama am­bi­cija za njegovim stalnim, do u nedogled, proširivanjem i to je znak da ste u duši još uvijek praz­ni. Tu prazninu je moguće popuniti najvrjednijim sadržajem koji se može zamisliti, a to je smis­lom ži­vota, te dubokom srećom, blaženstvom i besmrt­nošću, koji osjećaj ide uz reintegraciju psihe i ucjelovljenje bića u Sopstvu ili praslici Boga u nama, a što se u religijskoj terminologiji jednim ime­nom označava kao carstvo nebesko. Imajući u vidu da bi jedno takvo, kod vas poboljšano stanje bi­ća (poboljšano do ostvarenog preobražaja) imalo direktnog odraza na smisleniju vašu političku akti­v­nost, to bi istvoremeno značilo (dugoročno posmatrano daleko) pametnije usmjeravanje opšte­dru­š­tvenih tokova s dalekosežnim pozitivnim rezultatima, s takvim kakve je vama sada teško i zamisliti.

          Kada je čovjek u stanju nenormalnosti (bilo koje vrste) presudan korak na putu ka normal­nosti je da postane svjestan stanja u kome je. Vaša "normalnost" je rezultat toga što vas podr­žavaju ili vam i kliču oni koji su (ne)normalni isto koliko i vi. Tako mislimo da u društvu imamo stanje koje, kao da je izvedeno iz matematičkog pravila, po kome minus puta minus daje plus, a to je; nenormalne političke vođe (kao prvi minus) puta nemormalni sledbenici (kao drugi minus) jednako: "normalna politika", kao plus nastao međusobnim množenjem minusa (sic!). Zbog toga što zab­ludno mislimo da je nešto ovakvo u društvenim stvarima moguće (kao da je riječ o matematici) zato i živimo u pravoj pravcatoj ludnici, u potpunom snu.  Što reče Njegoš, Veliki Pjesnik: "Moje pleme snom mrtvijem spava, / Suza moja nema roditelja". A za kukanje je kad gledamo to što nam vi činite, jer ukratko rečeno i sve u svemu se svodi na jedno Kantovo zapažanje, a to je: vi nama podmećete moralno kopile, skrpljeno od udova sasvim različitog porijekla, koje kao takvo liči na sve što vi želite da se na njemu vidi, samo ono ne liči na vrlini za onog ko je jednom vidio vrlinu u njenom pravom obliku. Veliki Pjesnik je sudbinu vlastodržaca, što se može uzeti da se odnosi i na mnoge male, divno izrekao ovim riječima: "Naša zemlja, mati milionah, / sina jednog ne mož' vjenčat srećom: / samovlacem kad postane njenim, / tad nazdravi čašom Herkulovom".

          Popravljati druge nabolje i u tom smislu mijenjati društvo i svijet može samo onaj ko je prvo kod sebe uradio ono što čovjek (obično) očekuje od drugih da urade prvi. Takvi među rijetkima bijahu na primjer Buda, Isus, Muhamed i njima slični. Isus, iako je razapet upravo zbog promjene koju je u sebi ostvario, tom preobrazbom u sebi toliko je uticao na promjenu svijeta nabolje da je čak raspolovio i vrijeme, koje se zahvaljujući njegovom postignuću duhovnog preobražaja računa kao vrijeme prije Hrista i nakon njega. A šta su svijetu dali raznorazni Aleksandri Veliki, Džingis-kanovi, Napoleoni i Hitleri? Svi su oni za sebe držali da su izuzetno, ne samo psihički zdravi, već pametni do genijalnosti, dok su ih njihovi podanici ili sljedbenici, dakle oni koji su sebe takođe smatrali normalnim, a u suštini su bili ludaci, držali za genije od Boga poslate da ih predvode u njihovim zajedničkim aktivnostima, koje i vi sada možete ocijeniti kao ludorije, ali razmislite koliko je to što vi sada činite suštinski  drugačije od njihovih ludorija, a činjenica je da je po obimu minorno, upoređeno s onim što su oni činili, a možda vi (ali od svakog to krijući) mislite da ste "genijalniji" od pomenutih svjetskih osvajača.»

Iz Moralna zora rudi nad Durmitorom:

«Kao mladić, dok je većina bila uspavana političkom iluzijom, sl­u­­tio sam da se poturanjem nam krajnje lažnog sistema radi o ma­sovnoj mani­pu­­laciji našom psihom.[2] Pobunio sam se pro­tiv toga, i, kako to mora da bude kad god se čovjek odvoji od gomile i iz masov­nog mišljenja, upao sam bio u muke samoosvješćenja, ali sam istovremeno, kroz lični prim­jer potvrdio kako je mo­guće da čo­vjek uz veliki napor i sticanje znanja – a meni je to pošlo za rukom uz pomoć hatha joge i naučnog znanja iz dubinske psihologije, prve­n­s­tve­no Jungove anali­tičke psihologije – zais­ta sredi haos u svom nes­v­je­snom i, još više od toga, da pos­ti­gne samo­os­tva­renje ili sjedinjenje s praslikom Boga u sebi, čime znatan dio nesv­jes­nog biva osvješ­ćen. Pri tome sam kon­stru­isao metod naše joge. Pomo­ću njega sada je i vama moguće pre­vazići pro­blem samootuđenja i dos­­ti­ći os­jećaj cjeline s nečim bez­vre­menim i bez­gr­a­­­­nič­nim, odnosno s arheti­pom Boga u sebi, što je najvi­ši mo­gući nivo duševnog zdravlja, a naša joga je za savremenog čov­jeka, za sa­da najjasniji i njemu najprih­va­t­lji­viji puto­k­az i put do takvog zd­ra­­v­lja, koje je nama životno pot­reb­no, i zato smat­ram da se na­­­ša joga ne pojavljuje ni najma­nje slučajno na jeziku mog na­ro­da. Jasno mi je koliko će ove riječi većini čitalaca biti stra­ne, ali, sje­tite se kako su kao neobične odzvanjale Isusove riječi naju­če­­nijim Jevre­ji­ma Nje­go­­vog doba. Većina intelektualaca i sveštenika – ko­ji bi trebalo da su so zemlji – u suš­ti­ni su isti du­hov­ni bije­d­­nici kao i vi. Oni se prave da su, kao, dokučili neku “is­ti­nu”, ali kod njih ni o kak­voj Istini nema ni traga. Moja knjiga naučno razot­k­r­i­va laži lažova. (Po­me­­nu­tu gospodu zamislite kao ljude bez nji­ho­vog pr­o­­fesionalnog statusa i probajte dokučiti šta bi oni tada značili, prvo sebi i ko bi bili za druge?). Svi oni koji na nov, svom vremenu primjeren način saopštavaju Vječnu Istinu moraju iskočiti iz (okamenjenih) institucija, ili, kada ostaju u nji­ma, kao npr. što bješe slučaj s Njegošem, tada koristiti zaobi­la­zan način, a kod njega to bi poetski. Pošto ne pripadam nijednoj instituciji, a zahva­lju­jući duhovnoj snazi kojom me napaja moje postig­nuće, mogoh oda­bra­ti direktan i jasan način za saopštavanje osnovne tajne: prosvetljenja.

Izvorno svaka religija, prije nego se deformiše i kasnije degene­ri­še u teoi­de­ologiju, saopštava tajnu koja se razotkriva prosvetljenjem i upu­ću­je čovjeka kako da se oboži, ili Jungovim jezikom rečeno, kako da se svo­­jom samosvješću sjedini sa arhetipom Boga u svom nesvje­snom. Do tog cilja postoje dva osnovna puta. Jedan vodi preko naše osjećajne a dru­gi preko intelektualne funkcije. Religije molitve se obraćaju osjećaj­noj funkciji i zato je u njima potrebna bespogo­vor­na vjera u Boga. Tu nema šta da se misli, slično kao ni u zaljublje­nosti, već čovjek treba da voli Boga više nego ludo zaljubljeni svog par­tne­ra, ili ima potpuno pov­je­renje u mesiju. Ako nije tako, ako ljubav i pre­da­nost nije potpuna, onda je riječ samo o imita­ciji i sljeđenju teo­ide­olo­gije (što se danas ma­ni­fes­tu­je kao fanatizam). Drugi put se imenuje kao religija me­ditacije ili pros­vet­ljenja. U njoj nije potrebno nikakvo apri­or­no vjero­va­nje u Boga, iako se i na ovom putu na kraju stiže do istog cilja, do Božije praslike u sebi ili arhetipa Boga, koji se imenuje kao Sopstvo, ali na na­u­čan način i pre­ko inte­lektualne funkcije uz sticanje znanja o sebi (samospoznaja), a taj postupak bi se mogao imenovati i kao samo­cen­triranje. Na oba od ova dva osnovna puta može biti mali milion va­rijanti. U religijama me­dita­cije one se nazi­vaju tehnikama i kao normalno se smatra da ih ima više, a u re­li­gijama molitve se imenuju kao sekte i one se jav­ljaju po­se­b­­no onda kada osnovna varijanta jedne religije počne gubiti izv­ornu djelotvornost.

Svjestan sam da je ukratko rizično govoriti na ovu temu iz pro­s­t­og razloga što je moguće da budemo pogrešno shvaćeni. Nikome ne­ću ni najmanje zamjeriti ko pomisli da sam samo umišljen. No, da bi vi vidjeli da se moja kritika odnosi samo na Crkvu kao degeneri­sanu instituciju, a ne i na put religije, sam po sebi, na­veš­ću kratak izvod iz podužeg intervjua za magazin Doktor Sarajevo, koji sam nedavno dao u povo­du objavljivanja moje knjige iz naše joge. (Prvi dio intervjua obja­vljen je u broju II–6 tog magazina, januar-februar/2000.).

Pitanje: Gospodine Durmitara, ono što mi se u vašoj knjizi poseb­no do­palo je jedna ogromna širina pogleda i tolerantnost prema dru­gim meto­dama, čak često i panegirične pohvale njima. Ipak vi vješto po­ka­že­te kao da je metod koji vi izlažete čovjeku našeg doba najpri­mje­re­niji. Da li je zaista naša joga jedini putokaz ka izlasku iz duhovne krize?

Odgovor: Nema metoda ili duhovnog puta koji je kao jedini primjeren za sve ljude. Ovo ću pojasniti primjerom. Sportovi su smiš­ljani da bi ljudi svih tipova ljudske konstitucije i individualnih sklonosti, svaki u onom koji je njemu primjeren, mogli da se najbolje ispolje. Moj metod je namijenjen čovjeku koji je nesposoban da vjeruje u Boga na način kako to od vjernika zahtijevaju religije molitve, a kod koga je intelektualna funkcija vodeća, koji je, dakle, sklon sticanju znanja, pa tako i znanja o sebi u smislu samospoz­natosti, uz to procesima do ucje­lov­ljenja bića na psihičkom planu želi pružiti podršku preko tijela pomoću hatha joge. Taj put sam prošao i markirao, i za druge, koji bi pošli njime, dajem metodološko uput­stvo. Za većinu današnjih ljudi sma­tram ga najpodesnijim i u njegovu djelo­tvornost sam potpuno uvje­ren, ali mi je jasno da on nije pogodan za neke ljude, uglavnom za one za koje izgleda niko nije u stanju smisliti odgovarajući metod.

Pošto je naša joga metod u kome je bitno sticanje znanja i ja­ča­nje volje, njegovom sledbeniku je potrebno pružiti mnogo znanja kroz prezentiranje samog metoda i tako ga poučiti da znanje koje će ste­ći čitanjem ove knjige smatra samo kao inicijalnim ulogom, kome će on kroz život povećavati vrijednost do nivoa kada će to na bez­bje­dan na­­čin usloviti da se njegov ego rasprsne i njegovo biće se ukotvi u gla­v­­nom, esencijalnom centru u sebi, u Sopstvu ili praslici Boga u nama.

Do istog cilja, razumljivo nekada, bilo je moguće stići i putem vje­rovanja u Boga, ali je taj put, nažalost, za savremenog čovjeka, kod koga je osjećajna funkcija obogaljena, postao nepovratno neprohodan. Moje simpatije su na strani tog puta i smatram ga čov­jeku primjerenim slično kao što je prirodno da se porod odvije prolaskom novorođenčeta kroz karlicu. Ali kada je karlica suviše uska – što je ovdje metafora za našu nemogućnost da vjerujemo u Boga – šta da se tada čini? U ginekologiji je za takav slučaj smišljen carski rez, a u okviru duhovnih puteva pandan njemu bili bi metodi koji čovjeka vode do usredištenja u praslici Boga u sebi putem meditacije, dakle preko intelektualne funkcije.

Tako je religija – nekad bilo, sad se spominjalo – put koji je direk­tan i prirodan za čovjekovo sjedinjenje s Bogom, a meditacija je in­di­rektan i zaobilazan, uz to i daleko teži put do istog cilja. Zaobi­lazni pute­vi se koriste tek onda kada se na direktnim dogodi klizište i put se preki­ne. Iako je put vjere u Boga direktan put, sličan tunelu kroz neko brdo, vrijeme nauke je dovelo do takvog potresa čovje­ko­vih predstava o sebi, svijetu i Bogu, što je uslovilo toliko "slijeganje terena", da je put u vidu tunela sada sasvim zatrpan i neprohodan.

Ako sam preko brda uspio markirati put koji vodi do istog mjesta gdje je nekada izlazio tunel, bio bi zaista fanatik ako bi svoju markaciju falio kao nešto što je bolje od nekadašnjeg tunela. Tunel, odnosno put vjere je bio daleko praktičniji, ali ako je postao nepro­ho­dan, a preko brda sam uspio preći i na nezgodnim mjestima postaviti klinove i sajlu za prdržavanje onih koji imaju namjeru da tuda prođu idući ka istom cilju, ni najmanje mi ne smeta da ponekada, dok im dajem savjete da budu pažljivi kako se ne bi okliznuli u provaliju, da kažem: Bože kako je put vjere u Boga  bio divan! Ali šta ćemo sada, tu je to što je, ili nad prolive­nim mlijekom nema fajde plakati.

Naredno pitanje:Da li ste knjigu pisali ovako zanimljivo s na­m­je­r­om da bi tako privukli što veći broj ljudi da se upoznaju s vašim metodom?

Dio odgovora: Iako se uopšte ni najmanje nisam trudio da to tako bude, ali od prve do posljednje stranice knjige moj jezik i stil, kada ih sada osmotrim, doimaju mi se slično kao razigrani zaljubljeni plesački par u Labudovom jezeru Čajkovskog. Ako ću nastaviti metaforično, onda, dok oni neumorno plešu njihovim pokretima ritam daje zvuk velikog simfonijskog orkestra, u kome su solisti i izvođači najveći maj­stori svojih instrumenata od svih što ih je svijet ikada vidio, a u mojoj knjizi oni su na istoj pozornici: počev od drevnih rišija, a među njima Patanjđali je kao najpoznatiji, te Krišne, Bude, Lao cea, Bodi­darme, Sokrata, Seneke, Isusa, Muhameda, do Oša – da spomenem samo naj­poz­natije – ali uz njih su još mnogi pjesnici i romanopisci, te filzofi i naučnici, a ipak ni jednog disonantnog tona, jer uz dirigentsku palicu Karla Gustava Junga, čitalac se može pre­pu­stiti i uživati u vječnoj muzici koju ovaj orkestar izvodi u vidu poeme čovjekovom svebiću. Mocart je zvuk iste muzike imenovao čarobnom frulom. Naša joga je duhovnotjelesna čarobna frula. (Kraj izvoda iz intervjua).

Pomoću naše joge, koja pripada putu meditacije, čovjek u samostal­nom radu, stičući znanje o sebi samom i aktivirajući na odgovara­jući na­čin svoje tijelo, može da izvede samospoz­na­ju, ili da nauči kako da izađe na kraj sam sa sobom, da se oslobodi svojih prenaduvanih egoističkih že­lja i otkri­je svoju (već postojeću, ali svijesti a priori nedostupnu) vezu s prasli­kom Boga u sebi, sjedini se s Njom i tako dobije osjećaj blažen­stva i potpunosti, a to se naziva prosvetljenjem, samousredištenjem i sl.. Ona je naučan metod u kome je prihvaćeno da je izvorno religija upući­va­la čo­v­jeka na dosezanje najdublje tajne o sebi samom, ali da su sve­šte­ni­ci taj nauk iz­o­pačili i prilagodili ga tako da pomoću njega što bo­lje vla­daju ljudima ili da ih iskorištavaju, zato je vrijeme stvarne dje­lo­tvornosti religija isteklo. Ako duhovni metod nije prilagođen duhu svog doba, on u čovjeku, zbog različitosti religijskog pogleda na život od te­ku­­ćeg civili­za­cij­skog, stvara dodatnu napetost i čovjek što više hoće da bude religi­ozan, to sve više postaje psihički pocijepan. Sveštenici ovo od­lič­no znaju i oni uglav­nom ne vjeruju u ono što govore. Svjesni su da su religijska pra­vila smislili oni koji ih se ni sami nisu pridržavali. (Uz­mi­mo samo lakrdiju celibata!?). Svrha svakog duhovnog metoda je rein­te­gra­cija ras­pršenog čovjekovog bića, a da bi to bilo izvedeno čovjek prvo mora se­be samog da upozna. Na to, a na razumljiv način, upućujem u metodu na­še joge, dok sveštenici čovjeku prodaju ublehe i iluziju o njemu i njima.

Stanje duha koje se postiže prosvetljenjem ne može se pojmiti um­om, i vama će ovo biti poprilično nein­te­­resantno, ali u ovome je korijen svih naših duho­v­nih prob­le­ma, iz kog zamućenog iz­vo­ra proi­zi­­laze sva pitanja koje zovemo ličnim, društvenim, političkim, civiliza­cij­skim.

Shvatimo da je čovjek postao na­­j­­veći problem sam sebi, zato što smo izgubili djelotvoran način uspo­st­a­­vljanja kontakta s božanskom sr­ži u sebi. Uputiti ljude, na sh­va­­t­ljiv, metodološki primjenljiv i nau­čan na­čin ka samousredištenju: osnov­ni je civilizacijski zadatak ovog trenu­tka. To sam izveo na, do sada, naj­us­pje­šniji način. Sagledano u civiliza­ci­j­skom toku, moje po­stignuće nije ništa manje vrijedno od, npr., Teslinog otkrića sistema trofaz­nog preno­sa električne energije, ali kao što svjet­lost ne mogu primijetiti sli­jepci, tako je meni jasno da vi ne možete pojmiti, za sada, šta je ovo o čemu govorim. O pr­o­­svjet­lje­nju, kao obože­nom stanju duha kod čovjeka, pojma nemaju ni svešte­nici, ni akade­mici. Da su oni o tome išta spoz­nali, oni bi već bili dešifrovali Njegoševu Luču mikrokozma. A s obzi­rom na to da to nikada niko od njih nije uči­nio, ovo o njima, o bezrezultatnosti njihovog rada, dovoljno govori.

Ja...o nama! Zašto proslavljasmo osam stotina godina Hi­la­­n­­dara,[3] ka­­­da za toliko vremena toliki kaluđeri ništa bitno ne dadoše svom naro­du? U centru srpske duhovnosti nikada nije sijevnula iskra božes­t­v­e­­na, to jest, nikada se nije pojavila ideja kako da se izbavimo iz duhovnog mr­a­­­ka i usmje­rimo se ka svjetlosti duha. Obredi zamaja­va­nja oko upo­ko­­­je­ne religi­je, tu su bili i ostali glavni ritualni zadatak i smisao postojanja.

Teslina otkrića su Svijet izvukla iz tehničkog mraka, a naša joga bi mo­gla savremenog čovjeka – uz uslov da se ljudi (vi) odmah prenu iz svog sna i uzmu svjetiljku u ruke, koja im (vam) je sada na raspolaganju – izvesti iz civilizacijskog ćor-sokaka! Možda ćete vi pomisliti da sam vrlo umišljen, ali savršeno mi je jasno šta vam preporučujem i poslu­šajte moja upozorenja i blage savjete dok vam još nije sasvim kasno!

Samoizgubljenom savremenom čovjeku se nudi bezbroj sredstava i načina da on što lakše podnosi svoje stanje i da ga se tako što dublje us­pa­va. Užasnut civiliza­cij­s­kim bespućem i našom duhovnom bijedom po­tra­žio sam način da ovovremenom čovjeku dam nešto slično onom što su svojim savremenicima darivali Veliki Prosvetljenici – i, uspio sam!

Slikovitosti radi, vi religije molitve možete zami­s­li­ti kao različite ti­po­ve peći na čvrsto gorivo, a religije me­di­tacije kao pe­­ći koje koriste neki od drugih energenata. Gri­ja­nje po oba tipa peći ima isti cilj: stvoriti odgovarajuću toplotu u pro­­sto­ri­jama u kojima živimo. Po porijeklu mi pripadamo ne­koj reli­gi­ji mo­litve, ali smo sada nesposo­bni da vjerujemo u Boga svim srcem, pa ako nas ne zavede neki (+)izam, koji uslovljava i ateistički stav, mi, u svojoj izgub­ljenosti, proba­mo tu nesposobnost kom­pen­zovati hti­ju­ći vjerovati ra­zumom i tako upadamo u klopku teoideo­lo­gije. Sveštenici nas na taj ma­mac love zato što je nama hladno oko srca i mi bi da se duhovno og­ri­jemo kako su se grijali i na­ši stari, pa se zato, bar običajno, prisje­ćamo religije, ili, prisla­nja­mo se uz peći koje su hlad­ne, ali zbog plamenih rije­či sveštenika, upe­re­nih protiv suparnika, se­bi sličnih, i prisutnosti uz nas, kao što smo i mi, duhovno izgub­lje­nih, umiš­lja­mo kao da nam je manje hladno, iako pri­mje­­ćujemo da su i me­đu sve­šte­nicima vrlo ri­­jet­ki oni koji su zaista pobožni. Biti sveštenik pos­ta­­lo je vrlo unosno zanimanje, koje još u mla­do­sti pri­vlači zna­tan broj ne­­­ka­­rakternih osoba, fanatika i/ili lupeža, koji se kasnije vješto pretvaraju.[4]

Ona ranije po­mi­­nja­na čovjekova duboka težnja, da drugi radi za njega, a da on udobno živi bez velikog sopstvenog napo­ra, očituje se sa­da kod sveštenika svih religija molitve (ali tome vrlo slično je i kod raz­no­raznih “gurua”, učitelja-obmanjivača, istočnjačkih duhovnih metoda). Čak i sve njihove sekte oponašaju korijen iz koga izrastaju, što znači da zadrža­va­ju težnju za mani­pulacijom, a u religiji prosvetljenja, saopštenoj me­to­dom naše joge, čovjek sam samcat korača svojim putema ka spoz­na­ji praslike (arhetipa) Boga u sebi. Sam i bez posred­nika, uz samo upu­t­stva od strane drevnih i sa­vre­menih velikih učitelja, čija učenja sam povezao u jedinstvenu cjelinu i saopštio razumljivo. Slično je postupio i Jung i kao da sam se na njega ugledao, te markaciju ili pouku dao pisme­no, kako je najprikladnije u ovo doba pis­menosti. Čineći korak dalje, u postupak sam uključio i tijelo, što je i Jung smatrao da je nužno, a meni je pripalo da to izvedem (hatha jogom) i u jednoj knjizi predstavim. Kada je pouka data pis­me­no najjednostavnije ju je uporediti s drugim načinima i meto­dama, njoj konkurentnim, i tako provjeriti njen kvalitet.

Metod naše joge nije lak, ali je djelotvoran. On je namije­njen – na što ukazuje i podnaslov knjige: teorija i metodologija duhovno­tje­le­snog samousavršavanja – za, uz knjigu, samostalan rad. Tako nje­go­­vo prih­vatanje značiće ujedno kraj međusobnim obmanama od str­a­ne onih koji se predstavljaju da su Tajnu spoznali i onih koji žudno tragaju za njom.

Objavlju­jući knjigu iz joge, metod u njoj saopšten, izložio sam mo­gu­ć­­nosti javne kritike. No, za svakojake vješte obmanjivače, to je upra­vo ono što će im najteže pasti – ne­će mu moći ni pera odbiti – a njime, kao na dlanu, pokazujem šta oni u svojoj dje­latnosti čine, odnos­no, kad je riječ o Istini ili Tajni nad tajnama, o sr­ži vjere i suštini ostalih duho­v­nih pu­te­va, pokazujem šta je šta. Tj. dajem pouku da shvatite, pre­po­­z­nate da bižuterija nije zlato, iako vam je njeni prodavci za to poturaju.

Došlo je vrijeme u kome je religija pros­vet­ljenja put koji vodi izla­s­ku iz opšte civilizacijske duhovne krize. Uslovno je nazivam reli­gi­ja, ia­ko je ona i nauka i filozofija, ka­ko i odgo­vara da bude duhovni put u ovo doba nauke. Ona bi mo­g­­la toliko nabolje promijeniti svijet da je to sada nezami­slivo, a nadam se da će upravo tako i biti. U re­li­giji pros­ve­t­ljenja, čovjek, ne molitvom, i bespogo­vor­­nom vj­e­rom u Bo­ga, za što je savremeni čovjek nesposoban zbog civilizacijski usl­o­v­ljenog oboga­lji­vanja osjećajne funkcije, već me­di­ta­ci­jom, dakle, vo­ljom i znanjem pre­ko intelektualne funkcije, što će reći bez pos­red­nika, sti­že do uspos­tav­ljanja svje­snog je­din­stva između sebe onakvog ka­kav je i praslike Boga u nes­vjesnim dijelovima svoje psihe, gd­je su svi veliki prosvetljenici govorili da nas Bog ili carstvo Božije čeka. Kada s­a tim cen­trom, svojom novostečenom samos­viješću, uspo­sta­vi­mo ve­zu, mi se duhovno prepo­ra­đamo i ukot­v­lj­u­jemo u Bož­an­­s­k­om cen­tru u sebi, a tada se naše, i od ranije u nama latentno prisutno, reli­giozno osje­ća­nje ras­c­v­je­t­a­va i drugi čovjek, koji to osjećanje nije dosegao, ne može nas o­b­­­ma­nuti da ga osje­ća, da ga ima, ma šta on (o Bogu) govorio ili ma kakvu odjeću nosio.

Zato ponovo probam da vam preko nečeg poznatog stvorim, kak­vu-takvu, predstavu o onome što je umom nepojmljivo, ali je bićem spo­z­natljivo. Vladika Nikolaj zapisa: “Nikad ni je­dan sveštenik hrišćanski ni­je manje rekao o Hristu nego Njegoš”. A zašto? Zato što je On i sam pos­tao hristom, novorođenim, i ujedno u potpunosti sh­va­tio Isu­so­vu po­ruku, ali tako i uvidio da oni koji ne prestaju govoriti o Isusu ili među­sobno se nadmetati pričajući glupe bajke o Njemu, ustvari ništa ne znaju o Hristu, o novorođenom, o pros­vet­lje­nom čovjeku, što je Isus jedino bio, ali i sao­p­­štavao da je isto takvo postig­nuće dostupno i drugim lju­dima. Svešte­nici su uglavnom ili zabludni id­o­lopo­klonici, ili “papagaji” koji glume da su, tobože, Isusovi sljed­be­nici, a Njegošu je bilo jasno, kao što je to i meni, da bi danas Isus Hrist, kada bi nas posjetio, prvo što bi uradio bilo: odrekao bi se ovog što mu se potura ili što se sada imenuje hrišćan­st­v­om; pljunuo bi u lice hriš­ć­a­n­skim sve­š­te­nicima, jer oni s Nje­go­vom poru­kom, zaista, nemaju, amabaš, nikakve veze. Ko želi da mu ovo pos­ta­ne  jasno, neka taj prouči moju knjigu o prosvetljenju u kojoj se, ia­ko kao uzgredno ali razumljivo, poka­zuje da je Isus bio samo jedan među naj­većim ezo­terij­skim uči­telji­ma, za što ga držaše i gnostici, i kako o to­me, s pravom, piše i u Kur’anu (V, 72-75), a isto su dokazali takvi svjetski autoriteti u toj obla­sti, kakvi bjehu, npr., Jung ili Ošo. (Nad ovim riječima sveštenici će luditi od bijesa, ali neka probaju opovrgnuti ih).

Njegoš je dokaz o dostignutom prosvetljenju ostavio u Luči, sv­om naj­dražem mu djelu, kojim je on, zapravo, obavio opijelo već tada upo­ko­jene re­li­gije, kojoj je samo formalno stajao u jednoj drža­vi­ci na čelu. Bio­gra­fi zabilježiše da se Njegoš rado osam­lji­vao na du­go i da ga za to vri­jeme niko nije smio uznemiravati, dak­le: meditirao je, i na taj na­čin se bio pro­s­vijetlio. Sasvim se bio osa­mio na oko mje­sec i po dana dok je pi­sao Luču, najljepšu odu pros­vjet­­ljenju u cjelo­ku­p­noj svjetskoj poeziji (od onih kojima je autor jedan čovjek). Ponoviću: ovu tvrdnju, kao i to da je Njegoš bio pro­s­vi­jetljen, prvi izre­koh, a to učinih 150 godina nakon što Luča bješe ispjevana. Ovim sam poka­zao koliko su mnoge naše vrlo u­miš­ljene glave, teolozi, aka­demici i njegošolozi, zaista vele­umi­šljeni; ko­li­ko su oni slijepci kada su dobar dio svog radnog vijeka proveli baveći se pro­u­ča­vanjem religije i/ili Nje­go­­še­­­vog djela, a ne vidješe ono što je za viđenje bilo najbit­nije: da nam je Njegoš ostavio osn­ovu, putokaz za duhovni pre­po­rod, za novu religiju, za religiju prosvet­ljenja, indivi­du­alnu religiju, u kojoj bi njen sledbenik (onaj ko­­ji traga za sus­retom sa pra­slikom Boga u sebi) bio ujedno i svoj sveštenik (onaj koji sam sebe vodi na putu do prosvet­ljenja pomoću svoje volje i sticanja zna­nja), ali bi pos­tao i bogo­molja, božiji hram, gdje se živog Boga traži, a to znači na mj­e­stu gdje ga je jedino moguće pro­na­ći, sresti ga i s Njim se sjediniti. Ovakav tip dubinskopsihološke reli­gije kasnije će nam osta­viti Jung.  U njoj bi psihoterapeut trebalo da igra ulogu sličnu svešte­ni­ku u religijama. Shvatio sam da svaki metod u kome je potreban pos­red­nik zbog toga se vrlo brzo izvitoperuje, pa sam u našoj jogi učeni­ka os­l­­o­bo­dio svih veza i zavisnosti, i ona je za sada jedini metod u kome nikome ne treba tutor.

Mi smo, nažalost, uspa­va­ni snom teškijem, iako nam je Njegoš[5] ostavio putokaz i ukazao na nužnost da se iz sna budimo, ali mi, iako još hr­če­mo, samo “mislimo” da smo budni. Ah, naše prevarne nadežde! Mi da ne sp­a­vamo snom teškijem, nama se ove strahote ne bi ni događale.

Kako pišem u knjizi o prosvetljenju, nemoguće je da sada iko o čo­v­­je­ku i našem odnosu s pram Boga bitno išta kaže što Njegoš nije izre­kao, ali u toj knjizi sam dao metodološku pouku: ka­ko da običan čovjek dostigne ono na šta nas Njegoš upu­ću­je u svo­joj Luči. Osnovna svrha i krajnji cilj te metodologije, kao i mo­je pou­ke i poruke, pa i ove ovdje saopštene, može se sažeti u jed­nu jedi­nu ri­­­ječ, a ona glasi: budite se! Ujedno to je moj odgovor na pitanje: gdje je izlaz iz sveopšte krize u ko­joj smo? Probuditi se i samoosloboditi se iz ovog pakla duhovne samo­izgubljenosti, samoropstva (koje nas je ščepalo nakon za­b­lude zvane samouprav­ljanje), religij­skih sukoba, pustinje ateizma i pošasti droga, moguće je ako krenemo putem naučne, meditativne, religije – reli­gije prosvetljenja, to jest: naučnog i individualnog duhovnotjelesnog metoda, kome je cilj duhovnotjelesna reintegracija raspršenog čovjekovog bića.

Svjestan sam toga da će najvećem broju čitalaca ovaj prijedlog zvu­ča­ti svakako prije nego razumno, iako je sada nemoguće izgovoriti išta drugo što bi bilo razumnije od njega. Svako od vas je (psihički) rob, a da toga moguće nije dovoljno ni svjestan, neke ideologije i/ili teoideologije. Religija prosvetljenja je put do duhovne slobode, na kome se oslobađa­mo od uslovljavanja kojima smo tokom odrastanja bili izloženi i dušev­nih trauma koje smo tom prilikom morali doživjeti, a ono što je bilo naj­bolnije automatski je, bez naše volje i znanja o tome, potiskivano u pod­svje­sno i mi sada o toj gomili smeća u sebi ništa ne znamo. Ti potisnuti i nesvjesni sadr­ža­ji imaju vrlo štetan uticaj na naš život. (Mladi posebno, drogom se žele osloboditi napetosti koju ti sadržaji stvaraju). Metodolo­gijom naše joge oni se osvješćuju i tako se neutrališe njihova štetnost, a dalj­nj­im osvješ­ćivanjem nesvjesnog postiže se cjelovitost psihe, reinte­gra­­cija bića, samocentriranje u svojoj srži u sebi  ili prosvetljenje.» (...)

          «Jedan od dvojice najuvaženijih srpskih teologa (nakon sv. Save), otac Justin Popović, u vezi s bilo kakvom idejom o samospoznaji zapisa: "Na vrata pakla, na izvor čovekove apokalipse, ipak je prvi stigao Frojd. I bio je savršeno svestan dokle je stigao. Užasnut svojim saznanjem tražio je od svog najboljeg učenika Junga, da se zakune da neće otvo­riti vrata pakla, vrata podsvesti. Zahtevao je da se ta vrata zabetoniraju seksualnom teorijom o libidu, da bi čudovište ostalo zatvoreno. Jung je bio ipak opsednut naučnom slavom ili nedovoljno pametan da shvati upozorenje. I vrata podsvesti (mraka svesti) su otvorena. Ali tamo nije bilo samo jedno čudovište, kako je pretpostavljao Frojd. (...) Na vrata pakla su pokuljali regresoteraperi, jogisti, proricatelji, radioestezisti, bioenergičari (...) " (iz Evropski čovek na žeravičnoj raskrsnici).

          Ja....o! Ja....o! oče Justine! Zar ove riječi nisu corpus delicti (korpus delikti) težnje insti­tucije koju oličavate da čovjek ostane u mraku. One "drugo ništa ne predstavljaju mi / do kroz mrake žedno tumaranje, / (...) / do pogleda mrakom ugašena". Bože, koliko samospoznatom mora biti za žaljenje Crkva koja te smatra za jednog od trojice svojih najumnijih predstavnika, pa bogami zbog toga i narod koji ima takvu religijsku instituciju. Ne reče li Isus svojim učenicima: "Vi ste vidjelo svijetu", a kakavo ste to sada vi kaluđeri vidjelo svom narodu? Kako tumačite Isusove riječi da je carstvo Božije u nama i oko nas, te ako spoznamo sebe da ćemo biti spoznati, i tada znati da smo sinovi Božiji, ali, ako ne spoznamo sebe, da smo tada u siromaštvu, da smo siromaštvo? Oče Justine, bje­ža­njem od samospoznaje u dog­mu – koju srce više ne prihvata a um je nikada nije ni razumio – samo se pada u sve veće i veće duhovno siromaštvo. Zar nije najveće duhovno bogatstvo spoznati sebe i time, otkriva­ju­ći prasliku Boga u nesvjesnom dijelu svoje psihe, postati istovremeno i spoznat. Oče Justine, Bog nas isto toliko traži koliko i mi njega, a međusobni naš susret, koji se događa kada samosviješću stignemo do njegovog arhetipa (Sopstva) u centru nesvjesne psihe, obostrana je radost. Bog nam svoju radost povodom susreta iskazuje u vidu onog što se uobičajeno zove "Njegova milost". Jung nas je svojim djelom poučio kako da, na nama shvatljiv način, ostva­rimo ovaj susret između sebe i Boga u sebi, putem znanja, uz razumjevanje mita hrišćan­ske (prvenstveno), ali i ostale mitologije i simbolike. Sada je već opšte mišljenje poznavalaca Jungovog djela da je On savremenom čovjeku vratio nadu u mogućnost vaskrsnuća našeg religioznog osjećanja, ali ne putem vjere u Boga, ne putem hrišćanskog mita i simbola – što je za naše psihe (bića), samim civilizacijskim tokom postalo nedjelotvorno – već putem znanja i spoznatosti. Jung s pravom veli: "Naš mit je zanemeo i ne pruža nikakve odgovore. Greška ne leži u njemu kao što i stoji zapisano u Svetom pismu, već isključivo u nama koji taj mit nismo razvijali dalje, koji smo, naprotiv, potisnuli svaki takav pokušaj. Prvobitna verzija mita na više mesta nagoveštava mogućnosti za pomak i dalje razvijanje". Jung se na više mjesta u svojim djelima sa žaljenjem pita kako se dogodilo da mi tako proćerdamo izvorno hrišćan­sko učenje.[6] To se dogodilo zbog toga što je ono u srcima obezboženih sveštenika usahlo i upljesnavilo se od duhovne memle, koja je osnovni miris u hrišćanskoj Crkvi (kao instituciji).

          Znam da ćete pomisliti kako osporavam hrišćanskoj crkvi pravo legitimnog naslednika Isusovog učenja, ali čemu otkrivati Ameriku? Hrišćanska crkva (s ovog stanovišta posmatrano razlike između pravoslavlja, katoličanstva te protestantizma i mnogih hrišćanskih sekti, iako postoje, nebitne su) kao institucija najnepobitniji je dokaz koji joj osporava pravo legitimnog prestavnika Isusovog učenja, jer – s obzirom na ono što ona jeste i Isusovo učenje, kakvo je – to je razlika kao između zemlje i neba. Djetetu se čini, i ono u to i vjeruje dok se ne razuvjeri, da se na kraju njemu dostupnog vidokruga zemlja i nebo sastaju. Tome slično, hrišćanski vjer­ni­ci misle da se crkva i Isusovo učenje u nekom smislu dotiču ili da su čak jedno, ali to je zabluda slična pomenutoj djetinjoj da se na obzorju dotiču zemlja i nebo.

          Suština Isusovog učenja je da vi kroz postupak samospoznaje postanete prosvetljeni. Težište je na vama. Drugi čovjek treba slijedeći ga da postane, ne kao Isus – već Hrist. Vi ovo sada teško možete shvatiti, čak ni dokazi ne bi pomogli, ali kada postignete samoostvarenenje, tek tada ćete spoznati smisao njegovih riječi: "Ko god pije iz mojih usta moraće da postane ono što sam, a ja ću postati ono što on jeste, i skrivene stvari biće mu otkrivene". Te skrivene stvari o kojima govori Isus ne spoznaju, sem veoma, veoma rijetkih, ni među svešte­nicima, ali da bi sveštenička profesija bilo unosno zanimanje, vjernika se sa cilja da sam postane Hrist (vaskrsli, ponovo rođeni) trebalo preusmjeriti na idolopoklonstvo i na ponašanje koje je imenovano kao imitatio Christi, u smislu trpljenja patnje radi iskupljenja grijeha. Tačno je da je život u egu pod dominantnim znakom nekog vida duhovne patnje, ali smisao Isusovog učenja, kao uostalom i naše joge, je da se uz pomoć određenog duhovnog puta oslobodimo sv­og usredištenja u egu i otkrijemo onaj centar u sebi koji je Isus imenovao carstvom Božijim u nama. Samo zato što je put ljubavi ili vjere u Boga postao za nas (bespovratno) neprohodan, preostaje nam teži put, put volje i znanja, na kom se pomoću meditacije (umjesto molitve na putu ljubavi) trebamo osloboditi svog usredištenja u egu i ući u gravitaciono polje Sopstva, a nakon toga se ukotviti na sredini između dvije krajnosti. Tada ostajemo čovjek, ali sa spo­z­na­tim Božijim likom u sebi, postajemo Mali Hrist ili Buda, svejedno (načelno gledano). Među­tim, da bi se postalo Malim Hristom, kao što ćete o ovome kasnije opširnije čitati, mora se pre­t­hodno doseći stanje Hrista, ali pošto je to stanje druga ekstremna strana od sta­nja ka­da smo centri­rani u egu, trajno zadržavanje u tom stanju bilo bi nepraktično za naše (pa i bilo koje) ci­vi­lizacijske prilike, i zato je centriranost na sredini između ega i spoznatog Sopst­va ono stanje našeg duha koje imenujem Malim Hristom. Hrist, iako je rođen kao čovjek, on je pr­o­­laz­e­ći kroz odgovarajuću ezoterijsku obuku uspio da dosegne stanje koje se imenuje kao Bogo­čo­vjek, ali pošto je to stanje druga krajnost od ove u kojoj smo sada, koliko god da je ono uzvišeno, istovremeno je i nepraktično, jer je vid jednostranosti, i zato je cilj na putu naše jo­ge na­še centriranje na sredini između ega i Sopstva, nakon što je Sopstvo spoznato, a to sta­nje bi odgovaralo proročkoj viziji koju je prvi iznio Niče svojom idejom da čovjek postane nadčovjek.

          Ko želi, kada dostigne metodom naše joge spoznaju Sopstva, samoostvarenje ili stanje istinskog Hrista, on u tom stanju može ostati toliko dugo koliko sam ocijeni da mu odgovara, a kasnije ćete čuti koliko je to stanje ekstatično – toliko da je to sasvim neopisivo, nepredstavljivo –  ali to nikom ne preporučujem da traje duže od nekoliko dana. A od svakog tražim da prije nego to stanje dostigne prouči Legendu o Velikom inkvizitoru u Braći Karamazovima od Dostojevskog i tako stekne predstavu da ukoliko duže ostane u stanju samadhija od nekoliko dana da mu se može dogoditi da bude (ni kriv ni dužan) strpan iza rešetaka neke bolnice  za umobolne. Gete takođe, kao upozorenje može da bude od koristi: "A svet? A ljudsko biće! svako / želi da spozna njih. / Da, da, onako / kako je kadar da spoznaje. / Ko sme da tome pravo ime daje? / A one malobrojne, što su nešto / i saznali, al' nisu znali vešto / da skrivaju saznanja ta, / no su ih, srca nabujala sva, / prostom puku obznanjivali, – / njih su, otkad za svet se zna, / razapinjali i spaljivali", a danas su im izgledi da završe na psihijatrijskim klinikama, ukoliko bi bili neoprezni.

          Naše doba je vrijeme puta do reintegracije čovjekovog bića, pa i do prosvetljenja, meditacijom, koji se zove put volje i znanja, a mogli bi ga nazvati i putem individualne religije. Jung je prvi najbolje shvatio "da se ništa ne postiže ukoliko se ljudima ne govori o stvarima koje su im poznate. Samo naivna osoba ne uviđa koliko je za ljude uvredljivo kada im se priča nešto nepoznato.[7] Takvo okrutno ponašanje oprašta se jedino piscu, novinaru ili pesniku. Postalo mi je jasno da neka nova ideja, ili čak samo jedan neobičan vid neke stare ideje, može da se saopšti putem činjenica. Činjenice su te koje ostaju i ne mogu da se odbace, ranije ili kasnije neko će na njih naići i znaće šta je otkrio. (...) Analitička psihologija je u suštini prirod­na nauka, ali daleko više od svake druge nauke zavisi od ličnog predubeđenja posmatrača. (...) Moj život je bio prožet, samo jednom idejom i držao sam se samo jednog cilja – prodiranja u tajnu ličnosti. Sve može da se objasni s te središnje tačke, i sva moja dela se bave jedino tom temom".(Iz Sjećanja, snovi, razmišljanja).

          U ovom, u prodiranju u tajnu ljudske prirode, na način na koji to ni približno nikome nije pošlo za rukom u cjelokupnoj istoriji Zapadne civilizacije, te prevođenja spoznaje do koje je došao na razumljiv jezik, a uz striktno poštovanje naučnih načela, uslovilo je da je Jungovo učenje u kulturi koja se hiljadu godina na sve načine trudila da podupre i osnaži zabludu o čovjeku, moralo čekati pola vijeka po njegovom dovršenju da bi ljudi počeli da naziru tu veličinu, ali mu još ne shvatajući (sem rijetkih pojedinaca) pravu snagu i mogući domet. Stvarajući svoje djelo, Jung je otkrio naučni metod do čovjekovog ponovnog ucjelovljenja, samoostvarenja ili samorealizacije, i sâm se pomoću njega prosvjetlio, ali će u tom povodu jedan teolog, koji tamniči Isusovo učenje držeći ga u kripti, a u stvari i ne shvatajući šta ona sadrži, reći: "Jung je ipak bio opsednut naučnom slavom ili nedovoljno pametan da shvati upo­zorenje. I vrata podsvesti (mraka svesti) su otvorena. Ali tamo nije bilo samo jedno čudo­vište, kako je pretpostavljao Frojd", već je Jung tamo pronašao i Boga o kome nam je Isus go­vo­rio, ali i živog Sina Božijeg – Spasioca – o kome nam hrišćanstvo stalno govori da će doći s neba. Jung ga je našao upravo iza onih vrata za koja ga je Frojd molio da ih nikada ne otvori. Sluteći Jungov naučni potencijal i pretpostavljajući  ako ga on aktivira do kraja da će time sva njegova (Frojdova) nauka pasti u vodu (zbog takve vrste straha dva puta se u različitim prilikama u Jungovom prisustvu onesvješćivao). Zato je zahtijevao da se vrata nesvjesnog dalje od seksualne teorije, onakve kakvom je bio stvorio Frojd, ne otvaraju. Frojdovom zahtje­vu se svesrdno pridružio otac Justin s čudnom nadom "da bi čudovište ostalo zatvoreno". A da je tako bilo svijet, današnji čovjek bi bio neuporedivo siromašniji, užasno siromašniji, nego što to sada jeste s Jungovim djelom. Naše sadašnje duhovno siromaštvo, kada već nismo (ne ničijom ličnom krivicom) u stanju da prihvatimo (svim srcem i dušom) Isusa, potiče prvenstve­no od neupoznavanja s Jungovim djelom, potiče odatle što ne znamo i/ili nećemo ni intelektom da shvatimo ono što više nismo u stanju srcem da osjetimo i tako prihvatimo, a to je kako da se spozna­mo i samopronađemo. Mi  pred najsjajnijim znanjem o čovjeku držimo oči zatvorene. Naša (evropska i američka) školska pouka, nakon Jungovog djela, kao da čovjeka gura da se pona­ša kao noj i da glavu gura u pijesak pred naletom najveće moguće opasnosti, a ta opasnost su nesvjesni, neosvješćeni a potisnuti dijelovi sopstvene psihe, koji na moderan način utamni­če­ni predstavljaju najveću ličnu i društvenu opasnost koju svaki pojedinac nosi u sebi kao tempiranu minu. (Mi smo trenutno žrtve njene eksplozije).

          Otac Justin je i umro a nije shvatio kakvo je duhovno siromaštvo bio, jer je držao da su iza vrata koja ustvari vode u carstvo Božije i do Boga, samo sve sama čudovišta koja treba držati utamničena. On to nije shvatio iako hrišćanska simbolika govori o tome, na primjer kroz Isusovo iskušavanje od strane Đavola u pustinji. Zaista čovjek na putu do svog središta prvo mora iskusiti (o čemu će u poglavlju Meditacija biti riječi) susret s tamnom stranom svog bića, sa Sjenkom, što se u religiji imenuje zajedničkim pojmom kao đavo. Kaluđeri ne znajući kako da izađu na kraj sa svojom potisnutom seksualnošću, iako se seksualnost može i transformisati, ali oni tu metodologiju niti znaju, niti žele da upoznaju, pa upravo zbog toga sav svoj život provode u nekoj vrsti borbe s Đavolom, koga i ne znajući da to čine, sami u sebi aktiviraju, a nikad ne otkrivajući božansku (svijetlu) stranu tog istog centra kojeg imenuju Đavolom. Religije su svijetlu stranu Sopstva imenovale Bogom, a tamnu Đavolom. Premda su obe strane te iste cjeline uvijek prisutne u svakom od nas mi vidimo, ili tačnije osjećamo u određenom tre­nutku samo onu koja se više ili isključivo napaja energijom iz nama nepoznatog izvora. Energija potisnute seksualnosti uvijek teče prema tamnoj strani Sopstva, i zato onaj ko potiskuje seksualnost, ne samo što zbog toga postaje neurotičan, već ako to mora da čini na osnovu naređenja koje mu dolazi sa strane, kao na primjer od crkvenog kanona, on onda u sebi stal­no osjeća aktivnost "Đavola", a taj osjećaj naziva grješnošću. (Ako u razgovoru s kaluđerima samo pomenem riječ meditacija, oni odmah "velikoumno" savjetuju: "Manite se gospodine toga, Đavo u čovjeku ne miruje, on će vas sigurno u meditaciji zaskočiti, i može vam se lako dogoditi da poludite". Istina je da se ljudima lako može dogoditi da polude, ako imaju nagomilane potisnute sadržaje u nesvjesnom, a nepripremljeni se upuste u meditaciju po nekim šarlatanskim uputstvima za nju, o čemu će biti posebno riječi).

          Ali ako stignete do nivoa transformacije seksualne energije, a uz te ste osvijestili Sjenku (tamnu stranu sebe), to će vam omogućiti da svjetlom samosvijesti obasjate i tamnu stranu Sopstva, to jest arhetip Boga u cjelini, nakon čega vi Boga nećete vidjeti samo u sebi, već i u svemu oko sebe. Tada se spo­zna­je smisao Isusovih riječi: "Carstvo Božije je u vama i oko vas". Kada do ovog stanja stig­ne­te tada ćete shvatiti (i oprostiti, nekima vjerovatno uvrjedljivu izjavu, da je jedan od doajena srpske teolo­gi­je, otac Justin, umro duhovno siromašan), ali i nastavak Isusovih riječi: "Ako ćete spoznati sebe, bićete spoznati i tada ćete znati da ste sinovi živoga oca (Boga). Ali, ako ne poznajete sebe, tada ste u siromaštvu, tada ste siro­maš­tvo". Isus je mislio na duhovno siromaštvo, razumljivo. Prema tome, vidite da je on sam i unaprijed (ali u Jevanjđelju po Tomi to možemo pročitati, koje je Crkva odbacila i zabranila, a Isusove riječi kada su citirane bez poziva na izvor iz tog su Jevanjđelja, koje sada nemam i iz različitih prevoda sam prepisivao izreke na papir), porekao da je jedini, jednorođeni sin Božiji, a da je Isus jedinorođeni sin Božiji to će kasnije postati hrišćanskom dogmom. Svaki normalan i zdrav čovjek može postati prosvetljen i tako spoznati da je jedno s Bogom, a ako bi ostao za trajno i isključivo u gravitacionom polju Sopstva ili arhetipa Boga u sebi, drugi koji bi to mogli uočiti rekli bi da je on sin Božiji, jer u njemu vide osobine samog Boga, pri tome ne shvatajući da i oni sami to isto mogu postati. Isus je ljudima govorio to, i samo to, da mogu ostvariti isto sta­nje duha koje je i on postigao, i znati da su sinovi Božiji, ali on je to govorio na razne nači­ne, mučeći se da na riječi prevede ostvareno iskustvo i njima izrazi svoju pouku i poruku.

          Danas, u vrijeme prevladavanja naučnog pogleda na čovjeka i svijet oko nas, sprječa­va­ti bilo koga da krene putem samospoznaje uz pomoć naučnog metoda, i ne samo sprječa­vati, već ga na taj put ne podsticati (a do pojave ove knjige ovakav prigovor se mogao odnositi i na mene), ako ste sami idući tim putem išta spoznali, doima mi se kao, najblaže rečeno nepri­mje­ren čin, a kada se to čini s jasnom namjerom da bi se čovjeka zadržalo u duhovnom mraku radi očuvanja nad njim prevlasti neke institucije, onda je to zločinstvo. Čovjek koji je spoznao Istinu, dosegao Sopstvo kao pravi centar ljudskog bića, ne može biti dogmatičan niti netolerantan. On nakon toga spoznaje da je cilj jedan a da je moguće da je puteva do cilja više, i on onaj put kojim je stigao do spoznaje Božanskog u sebi neće drugim ljudima nametati kao jedino mogući, već će na njega ukazivati kao za većinu ljudi u dobu kome pripada vjerovatno najpogodniji. Ni na kraj pameti mi ne pada da ikog, ko sâm nakon istraživanja, smatra da mu put religije najviše odgovara, da ga od tog puta odvraćam. Kome je taj put sudbinski na­mijenjen, srećan mu bio, a ako njime stigne do cilja tada ćemo u njemu biti drugovi ravnopr­a­vni. I da ne bi bilo zabune, moja kritika je upućena crkvama, jer su se one daleko udalji­le od izvornih učenja osnivača religija, a ne, ni najmanje, putu vjere u Boga, bratu blizancu pu­ta meditacije. Religijskoj dogmi na određen način (pored značajnih zasluga za razvoj psi­hologije kao nauke), po mirisu duhovne truleži, pridružio se Frojd, (kome Jung nikada nije bio u­če­nik, već samo jedno vrijeme intelektualni prijatelj). Pretpostavljam da će vam biti interesantno, a za razumjevanje opšteg sadržaja ove knjige sigurno korisno, da od samog Junga ču­jete nešto o odnosu između njega i Frojda. Iz tog odnosa je moguće, ako ne sasvim shvatiti, on­da bar nazrijeti i odnos između njihovih nauka, odnosno, s istorijskog stanovišta posmatra­no, minornost jedne i veličinu druge, ali i opskurnost, u vezi s njima, citiranog mišljenja oca Justina.

          "Zbog ideja koje sam izneo u 'Psihologiji dementia praecox', nisam dočekan sa mnogo simpatija. U stvari, kolege su mi se smejale. Ali, preko te knjige upoznao sam Frojda. Pozvao me je da ga posetim, i do našeg prvog susreta je došlo u Beču, marta 1907. godine. Sreli smo se u jedan sat posle podne i razgovarali smo punih trinaest sati bez pauze. Frojd je bio prvi uistinu značajan čovek kojeg sam upoznao; u mom dotadašnjem iskustvu niko nije mogao da se uporedi sa njim. U njegovom držanju nije bilo ničeg trivijalnog. Otkrio sam da je izuzetno inteligentan, pronicljiv i u celini osobita ličnost. Pa ipak, moj prvi utisak o Frojdu ostao je na izvestan način neodređen; nisam mogao da donesem konačan sud o njemu.

          Ono što mi je ispričao o svojoj teoriji seksualnosti, ostavilo je snažan utisak na mene. Njegove riječi, međutim, nisu mogle da uklone moje otpore i sumnje. (...) Iznad svega, krajnje sumnjivo mi je delovao Frojdov stav prema duhu. Kad god bi, u nekoj ličnosti ili umetničkom delu, došla do izražaja duhovnost (u intelektualnom, a ne u natprirodnom smislu) on je pokazivao sumnju prema takvim tumačenjima, i davao do znanja da je reč o potisnutoj seksualnosti. Sve što nije moglo da se neposredno protumači kao seksualnost on je označavao 'psihoseksualnošću'. Usprotivio sam se sa obrazloženjem da bi takva hipoteza, izvedena do svojih krajnjih konsekvenci, dovela do poražavajućeg suda o kulturi. Kultura bi se tada ukazala kao puka farsa, kao morbidna posledica potisnute seksualnosti. 'Da', potvrdio je on, 'to je tačno, i to je upravo ono prokletstvo sudbine kome ne možemo da se suprostavimo'. Nisam ni u kom slučaju bio sklon da se složim sa njim, ili da pustim da stvar ostane na tome, ali se još uvek nisam osećao spremnim da o tome problemu raspravljam sa Frojdom.

          Prilikom našeg prvog susreta još nešto mi se učinilo značajnim. Reč je o nečemu o čemu sam mogao da razmišljam i što sam bio u stanju da razumem tek nakon raskida našeg prijateljstva. Frojd je bez sumnje u izrazito velikoj meri bio emocionalno vezan za svoju teoriju seksualnosti. Kada bi govorio o njoj, glas bi mu postao napet, gotovo anksiozan, i nestajali bi svi znaci njegovog uobičajenog kritičkog i skeptičkog ponašanja. Lice bi mu poprimilo čudan, duboko uzbuđen izraz, čiji uzrok nisam uspeo da protumačim. Imao sam čudnu intuiciju da za njega seksualnost predstavlja neku vrstu numinozum-a. To je potvrdio razgovor koji se odigrao otprilike tri godine kasnije (1910), ponovo u Beču.

          Još uvek se jasno sećam kako mi je Frojd rekao: 'Dragi moj Jung, obećajte mi da nikada nećete napustiti teoriju seksualnosti. To je najbitnije od svega. Vidite, moramo da napravimo dogmu, jedan čvrst bedem od nje'. To mi je rekao s velikim uzbuđenjem, glasom koji otac kaže: 'Obećaj mi samo jedno, dragi sine: da ćeš svake nedelje ići u crkvu'. Pomalo začuđen, upitao sam ga: 'Bedem – protiv čega?' Na to mi je odgovorio: 'Protiv mračne plime gliba', tu je za trenutak zastao, a potom dodao – 'okultizma'. Najviše su me uznemirile reči 'bedem' i 'dogma', jer se dogma, to jest, jedno neosporno ispovedanje vere slavi jedino onda kada se za cilj postavlja otklanjanje sumnje jednom za uvek. Ali, to onda nema više nikakve veze sa naučnim rasuđivanjem, već jedino sa težnjom da se nametne vlastita volja.

          To je uzdrmalo temelje našeg prijateljstva. Znao sam da nikada neću moći da prihvatim takav stav. Ono što je Frojd podrazumevao pod 'okultizmom' bilo je zapravo sve što su filozofija i religija, uključujući i savremenu parapsihološku nauku koja je sve više napredovala, učile o psihi. Prema mom mišljenju, teorija seksualnosti bila je u jednakoj meri okultna, to jest, takođe je predstavljala jednu nedokazanu hipotezu, poput mnogih drugih spekulativnih stanovišta. Naučna istina, kako sam je ja shvatao, predstavlja hipotezu koja može da odgovara jednom trenutku, ali ne treba da se sačuva za sva vremena kao neka verska odredba.

          Iako tada nisam bio u stanju da do kraja razumem, uočio sam Frojdovu provalu nesvesnih religijskih činilaca. Očigledno mu je bila potrebna moja podrška za podizanje barijere protiv tih zastrašujućih nesvesnih sadržaja.

          Utisak koji je taj razgovor ostavio na mene povećao je moju zbunjenost; do tada nisam smatrao da seksualnost predstavlja nestabilan i ugrožen koncept kome treba ostati veran. Seksualnost je Frojdu očigledno značila više nego ostalim ljudima. Za njega je ona bila nešto prema čemu se treba odnositi s religioznim poštovanjem. Suočen sa tako dubokim ubeđenjima čovek obično postaje uplašen i suzdržan. Nakon nekoliko nespretnih pokušaja da mu se suprotstavim, razgovor se uskoro završio.

          Bio sam pometen i zbunjen. Imao sam utisak da sam ugledao obrise nove, nepoznate zemlje iz koje mi doleće u susret čitav roj novih ideja. Jedino je bilo jasno: Frojd, koji je uvek naglašeno isticao svoju nereligioznost, sada je stvarao dogmu: ili, bolje rečeno, na mesto ljubomornog Boga kojeg je izgubio, on je postavio novu prinudnu predstavu – predstavu seksualnosti. Ona nije bila ništa manje nametljiva, stroga, nasilnička, preteća i moralno ambivalentna od prvobitne slike-Boga. Baš kao što se svakoj snažnijoj psihičkoj dejstvenosti pripisuju 'božanska' ili 'demonska' obeležja, tako je i 'seksualni libido' preuzeo ulogu deus-a absconditus-a, skrivenog ili pritajenog Boga. Prednost ovakvog preobražaja za Frojda se očigledno sastojala u tome što mu je omogućavala da novo numinozno načelo smatra naučno besprekornim i oslobođenim svih religijskih mrlja. U samoj suštini, međutim, numinoznost, to jest, psihološke odlike ove dve racionalno neuporedive suprotnosti – Jehove i seksualnosti – ostale su iste. Promenjeno je jedino ime, a sa njim, naravno, i tačka gledišta: izgubljenog Boga sada je trebalo tražiti dole, ne gore. Ali, u čemu se, uostalom, sastoji razlika, ako snažniju psihičku dejstvenost jedanput nazovemo jednim, a drugi put drugačijim imenom? Kada psihologija ne bi postojala, već samo konkretni objekti, čovek bi doista bio uništen i zamenjen nečim drugim. Ali, u stvarnosti, to jest, u psihološkom iskustvu, ne postoji osoba koja je lišena naglih reakcija, strepnje, prinudnih radnji, i tako dalje. Još uvek ostaje problem: kako prevazići ili izbeći anksioznost, grižu savesti, krivice, prinudu, nesvesno i nagonsko. Ako nismo u stanju da se datom problemu približimo sa svetle, idealističke strane, onda ćemo možda biti bolje sreće ako mu priđemo sa one druge – mračne, biološke.

          Ovakve misli su prosto sevale kroz moju svest nalik na iznenada razbuktale plamenove. Ali, tek mnogo godina kasnije, kada sam razmotrio Frojdov karakter, ukazalo mi se njihovo značenje. Jedna Frojdova odlika zaokupljala me je više od svega: njegova gorčina. Upala mi je u oči već prilikom našeg prvog susreta, ali mi je ostala nejasna sve dok nisam bio u stanju da je sagledam u vezi s njegovim stavom prema seksualnosti. Iako je, za Frojda, seksualnost nesumnjivo predstavljala numinozum, njegova terminologija i teorija kao da su isključivo težile da  seksualnost definišu kao biološku funkciju. Tek na osnovu emocionalnosti s kojom je govorio o njoj mogli su da se uoče dublji slojevi koji su treperili u Frojdu. U suštini, on je želeo da kaže – ili se, makar, meni tako čini – kako, sagledana iznutra, seksualnost uključuje duhovnost i poseduje suštinsko značenje. Ali, njegova karakteristična terminologija bila je isuviše ograničena da bi izrazila ovu ideju. Stekao sam utisak da Frojd u suštini radi protiv sopstvenog cilja i protiv samoga sebe: a nema, uostalom ljuće gorčine od one koja obuzme osobu okrenutu protiv same sebe kao protiv najgoreg neprijatelja. Prema njegovim sopstvenim rečima, osećao se ugroženim od 'mračne plime gliba' – on, koji je više od svakog drugog nastojao da svoja vedra spusti u te tamne dubine.

          Frojd se nikada nije upitao zašto je bio primoran da neprekidno govori o seksu, zašto je toliko bio obuzet tom idejom. Ostao je nesvestan toga da njegova 'monotonija tumačenja' izražava bežanje od samoga sebe, ili od te druge njegove strane koja bi se možda mogla nazvati mističnom. Dokle god je odbijao da prihvati tu stranu, Frojd nikada nije mogao da se pomiri sa samim sobom. Bio je slep za paradoks i dvostrukost tumačenja sadržaja nesvesnog, i nije znao da sve što izvire iz nesvesnog ima svoj vrh i svoje dno, svoju unutrašnju i spoljnu stranu. Kada govorimo o spoljnjem – a upravo je to činio Frojd – imamo u vidu samo polovinu celine, a rezultat takvog stava jeste to da iz nesvesnog proizilazi protivno dejstvo.

          Ništa nije moglo da se učini povodom te Frojdove jednostranosti. Možda je neko njegovo sopstveno unutrašnje iskustvo moglo da mu otvori oči; ali, tada bi njegov intelekt svako takvo iskustvo sveo na 'puku seksualnost' ili na 'psihoseksualnost'. Ostao je žrtva tog jednog jedinog aspekta koji je mogao da uoči, i stoga je on za mene tragična figura; jer on jeste bio veliki čovek i, što je još bitnije, čovek u kandžama sopstvenog daimona

          Nakon tog drugog razgovora u Beču, shvatio sam, takođe, hipotezu o težnji ka moći A. Adlera, kojoj sam do tada poklanjao nedovoljno pažnje. Slično mnogim sinovima, Adler od svog 'oca' nije naučio ono što ovaj govori, već ono što čini. Istog trenutka, problemi ljubavi (Eros) i težnja ka moći, pritisnuli su me olovnom težinom. (...) Pala mi je na pamet ideja da Eros i težnja ka moći na izvestan način podsećaju na sinove-otpadnike jednog istog oca, ili na plodove istovetne pokretačke psihičke sile koja se empirijski ispoljava u suprotnim oblicima, kao pozitivni i negativni naboji: Eros kao patiens, težnja ka moći kao agens, i vice versa. Eros postavlja jednako velike zahteve težnji ka moći, kao što i ova postavlja njemu. U kakvom se međusobnom odnosu nalaze ovi nagoni? Na jednoj strani, čovek podleže nagonu; na drugoj, nastoji da njime ovlada. Frojd pokazuje kako objekat podleže nagonu, a Adler kako čovek koristi nagon da bi svoju volju nametnuo objektu. Frojd je, zaključio sam, morao lično biti tako duboko prožet silom Erosa, da je doista želeo da je uzdigne do dogme – aere perennius – poput religioznog numena. Svakako, on to nije činio preglasno; umesto toga, Frojd je pretpostavljao da ja želim da preuzmem profetsku ulogu. On je istovremeno postavio svoj tragični zahtev i uništio ga. Tako se ljudi obično ponašaju u dodiru sa numinoznošću, i to s pravom, jer u jednom pogledu postupaju ispravno, a u drugom ne. Numinozno iskustvo istovremeno uzvišuje i ponižava. Da je Frojd poklonio nešto više pažnje psihološkoj istini da je seksualnost numinozna – i Bog i đavo istovremeno – ne bi ostao sputan granicama biološkog koncepta.

          Svaki put kada psiha, uzdrmana numinoznim iskustvom, počne da snažno osciluje, postoji opasnost da se konac za koji se držimo prekine. Ako dođe do toga, neko podleže krajnjoj afirmaciji, neko isto tako krajnjoj negaciji. Nirdvandva (slobodan od suprotnosti) predstavlja istočnjački lek za ovu pojavu. Ja to nikada nisam zaboravljao. Klatno duha osciluje između smisla i besmisla, ne između ispravnog i pogrešnog. Numinosum je opasan zato što ljude mami u krajnost, tako da se najjednostavnija istina smatra onom pravom istinom, a mala pogreška izjednačava sa fatalnim prestupom. Tout passe – ono što je juče predstavljalo istinu danas se smatra obmanom, a jučerašnje pogrešno zaključivanje sutra može biti otkrovenje. To je posebno slučaj sa psihološkim pitanjima, o kojima, ako govorimo iskreno, još uvek znamo veoma malo. Još uvek smo daleko od mogućnosti da razumemo smisao činjenice da ništa nema izgleda da stekne bilo kakvu egzistenciju sve dok unekoliko – i, oh, tako kratkotrajno – ne postane osvešćeno.

          Moj razgovor s Frojdom pokazao mi je da se on plašio da bi numinoznu svetlost njegovih uvida u problem seksualnosti mogla da ugasi 'mračna plima gliba'. Tako je iskrsla mitološka situacija: borba između svetlosti i tame. To objašnjava numinoznost ove situacije, i razlog zbog kojeg je Frojd odmah pribegao svojoj dogmi kao religijskom odbrambenom sredstvu". (Iz Sećanja, snovi, razmišljanja).

          Zaista je nevjerovatno koliko su ljudi skloni dogmatičnosti, što je ustvari samo dokaz njihove (bar nesvjesne) sumnje u ono što bi dogmom željeli da ovjekovječe.»

U jednoj svojoj knjizi, na osnovu njegove nekolike pročitane knjige, vladiku Nikolaja nazvao sam zlatnim perom srpske duhovnosti, a kasnije sam otkrio koliko je i on bio zaslijepljen dogmatičnošću. Navodim njegove riječi iz svoje najnovije knjige:

      « „Pravoslavni narodi uopšte, koji su između Istoka i Zapada, a Balkan naročito, mora se uzdići iznad lažnog mira Istoka i jezi­vog nemira Zapada. … Balkan mora biti ispunjen mirom koji pre­vazilazi razum ljudski, mirom koji je Hristos dao svojim aposto­lima. … Pet stotina godina grcao je pravoslavni Balkan u ropstvu i nije očajavao. Kada je u slobodi obrisao zamagljene oči od suza i pogledao na Istok i po Zapadu, video je očajanje na obe strane: na Istoku očajni mir a na Zapadu očajan nemir. Zdrav čovek na­šao se između dva bolesnika. Da li će se Balkan zaraziti od jed­nog ili od drugog očajnika, ili će ustati da doda lekove i posluži obojicu na njihovoj bolesničkoj postelji, to je zagonetka pred njim. Mi se molimo Hristu Bogu za Balkan, da se uzdigne iznad očajnog mira Istoka i očajnog nemira Zapada; iznad demo­ni­jačke filosofije Istoka i demonijačke nauke Zapada. …

      Ne sme se Balkan kolebati između Istoka i Zapada, tj. izme­đu islamskog nebeskog ali čuvstvenog raja i materijalističkog zemaljskog raja zapadnih naroda.

      Balkan nije ni Istok ni Zapad, niti je između Istoka i Zapada. Nego je Balkan iznad Istoka i Zapada. Jer Balkan vido­vito vidi i proviđa, da je mučenje istočnjaka mučenje za smrt i da je muče­nje zapadnjaka mučenje za smrt. …

      Balkan mora stati između svih nečistih rajeva Istoka i Zapa­da; i mora znati za prečisti raj Hristov, koji nije ni orgijanje ni očajanje. Samo tako hrišćanska Srbija može imati apostolski za­da­tak, da privoli Istok krštenju a Zapad pokajanju.

      Da bi tako sav rod ljudski bio blagosloven kao jedno stado jednog pastira, na vek veka. Amin!“

      Ovo navedoh samo kao mrvicu iz „velikog vladičinog hlje­ba“ što ga on nuđaše Srbima da bi im utolio duhovnu glad.

      Dok ispisivah gore navedene Vladikine riječi sjetih se da po nekada kada ču­jem neke vladike, a i sve njih o božićnim i vas­kr­š­njim poslanicama, po­mi­slim, bože, kada ove ne bi štitila mantija, i uz to vjekovno zaluđivanje naroda teoideolo­gijom, njih bi rod­bi­na, dob­ro­namjerni poznanici, komšije ili neka državna insti­tu­ci­ja priveli tamo gdje se liječe ljudi koji pokazuju da s njihovim mentalnim zdravljem nije sve onako kako bi trebalo biti.

      Jedan dio naroda na njihovo ble­be­tanje o Isusu sasvim je og­u­­glao, a novopečeni vjernici, nakon kraha komunističke ide­o­lo­gi­je imali su potrebu za “novim” vidom zasluđivanja. Ne zn­am šta reći o duhovnom postignu­ću čovjeka koji vje­ro­vaše, on­da kada to reče, da je čitav Istok i cijeli Zapad bolestan, a samo Balkan zdr­av i, tobože, vido­vito vidi i proviđa. Sada je očito koliko smo mi na Balkanu zdravi, tj. duhovno bolesni, a i kako smo “proviđeli”!

      (Ne postoji pro­fe­sija u kojoj ima više neurotičara nego u sve­š­teničkoj kojoj se Kanonom nameće celibat. Ne mogavši poš­to­va­ti pravila celibata, sveštenici postaju lažne osobe, a kao kompe­n­za­­ciju za svoje suštinski lažno biće oni retorikom nastoje prikriti činjenicu: da su svjesni svog položaja i promašenosti u životu. Pričaju o carstvu nebeskom, a svjesni su da lažu i da su bijedni). 

      Uzmimo šta biste vi rekli o duševnom zdravlju svog brata ili oca koji bi rekli da hrišćanska Srbija može imati apo­s­tolski za­­da­tak, da privoli Istok krštenju a Zapad pokajanju. I da bi ta­ko sav rod ljudski bio blagosloven kao jedno stado jednog pas­tira?

          Znam! Rekli biste da s njima u mentalnom smislu nije sve kako bi trebalo da jeste, ali kada to kaže najumniji srpski vladika svoga doba, neki misle nakon sv. Sve (nedavno proglašen za sveca), onda se to uzima kao bogzna kako velika mudrost.»

Mi nismo u stanju vidjeti kakva i kolika je reli­gijs­ka karikatura naša Crkva. Ako to što prije ne uvi­dimo i ukoliko tog duhov­nog mrtva­ca što prije ne sah­ranimo, već se s njim mrt­vim budemo za­ma­ja­vali kao da je on živ, i mi će­mo kao narod sve više nje­mu sličiti. Mladi princ, Religija Njegoševa, ne može pokazati svoju spa­siteljsku moć sve dotle dok mi upokojenog Metuzalema drži­mo za plodonosna. O sveš­t­e­­ni­­ci­ma Niče je re­­­kao ono najbitnije što bi se u vezi njih imalo kazati. Poslušajmo to: „Uistinu, oni sami nisu nikada hodili po sago­vima saznanja“. 

      Naši sveštenici i kada ima­ju neko znanje, ono je dog­matsko, znači sa­­da nedjelotvorno. Njihovo „znanje“ ni­ko­­­­ga ne može izve­s­ti iz mraka ne­­­znanja. Njima nedostaje znanje samo­spo­znaje – što je srž i Isusovog na­­uka, ali nažalost njima čudno stranog – a bez tog znanja čovjek se ne mo­že osjećati sigurno i zato mora da se drži dog­me. Slično što je za dije­te, koje još ne može da hoda – hodalica, to je dogma za crkveni um, koji bez njene pomoći nije u stanju da stoji uspravno. Ali dogma je samo pri­vid da je crkveni um u stanju da hoda; ona treba da prikrije da su mu no­ge usahle od rahitisa. Veliki Prosvetljenik sa Cetinja to je jasno, kao sunce, vidio i div­no izra­zio. Čujte o tome ključne stihove iz Njegovog opijela tzv. pravovjernom hrišćanstvu: (…) / sve njih misli naje­d­­no sabrane / drugo ništa ne pred­stav­ljaju mi / do kroz mrake že­d­­no tumaranje, / do nijemog jednog nar­ječija, / do pogleda mra­k­om ugašena“. (Iz posvete Luči mikrokozma).

Evo kako je Njegoš vidio ono što su crkveni, ali i svjetovni, umovi pr­i­­­je njega rekli o sudbi čovjeka i zvaniju njegovim pred Bogom. Vidio je dru­­go ništa do pogleda mrakom ugašena. E, taj mrak, to za vlašću žed­no tu­ma­ranje, predstavlja nam se i sada za jedinu „svjetlost“, ili bi ono htjelo da to tako bude. Ali ka­ko da mi, duhovni slijep­ci ka­k­vi smo, da razlikujemo svjetlo od ta­­me? Kako, ako odemo kod sveštenika u bogomolju, da shva­timo ovo isto što čusmo od Nje­goša, a ovako izrečeno kasnije od stra­ne Ničea: „Oh, ka­­k­va lažna sve­t­o­st, ka­kav zagušljiv vazduh! Ov­de, gde duša ka svo­joj vi­sini – ne sme da uzleti!“ A kako duša ka svojoj visini da uzleti, na ovo naj­sud­bo­nosnije pitanje čovje­ko­vog života, odgovorio sam u knji­zi o pro­svet­ljenju, a prosvet­lje­nje je jedina visina kojoj svaka duša teži da uzleti.

Dostojevski je (poslije šoka koji je doživio prilikom iz­vo­đenja na vješala, kako re­če Hese, gledao oči­ma pro­roka) i sjaj­no je shvatio ljudsku prirodu, koja, dok je uspa­vana, traži: čudo, tajnu i autoritet. U dijalogu s Isusom, seviljski biskup, reče mu: „Ti si odba­cio i jedno i drugo i treće, i sam si dao za to primer. (…) Čovek je stv­o­ren slabiji i niskiji nego što si ti o njemu mis­lio!, a čim čovek od­ba­ci čudo, odmah odbaci i boga, jer čovek ne traži toliko boga koliko čudo“. Ovo je isti­na koju su dobro znali tvorci dogmi i koju zloupotrebljavaju sveš­te­nici.[8] Prosvjetljenik se razlikuje od njih, prvenstveno time što u čovjeku prednost daje ono­me što on, u duhovnom smislu, može postati, nad onim što on jeste. Na­gon samoostvarenja (religijsko osjećanje) zaista je teško akti­vi­rati i usmjeriti tako da to dovede do samoostvarenja (prosv­jet­­ljenja), ali to je čovjekova mogućnost i on to treba znati, tome ga treba poučiti. Moje knjige su primjer za to. U njima se, slično kao i kod Junga i Abrahama Maslova, na čov­je­ka gleda kao na mogućnost i zato u njima nema govora ni o čudu, ni o taj­ni (u vjer­s­kom smis­lu), a ni klanjanja bilo kom autoritetu. Na­pro­tiv! Sveštenici kada govore o svetiteljima stalno ističu da su oni bili čudotvorci.

Albert Ajnštajn reče da se život može živiti tako ili da ništa nije čudo ili da je sve čudo. (Ateizam ili vjerovanje). Za Njegoša, kao i za ostale pros­vjet­ljenike, ništa nije čudo, ali je sve čudesno! P. Uspenski je, da bi to predstavio, napisao Potraga za čudesnim. A kad je riječ o Njegoševom prosvjetljenju (Tominim riječima): „Čudim se kako se takvo bogatstvo skućilo u sirotinji“; tj. kod Srba, a možda je još čudnije na koji način se kasnije ponovilo?»

      «U knjizi o pros­vet­ljenju sam pokazao konkretno da sveš­tenici zato što ne znaju kako da nas upute ka spoznaji Boga, jer je njihov pog­led okrenut u prošlost, u dogmu i u njihovom učenju nema živog Boga, oni nas ne znaju us­mje­riti ni u buduć­nost. U času sveopšte smušenosti mnogi Srbi i Crno­gor­ci su pogled bacili prema sveštenicima, a ovi su to jedva dočekali. A kuda su oni poveli ljude? Da li je to bilo na put mira i lju­bavi, o kome stalno drže propovjedi, ili prak­tično podr­ža­li put rata i mrž­nje? Odgovor na ovo pitanje je poznat, ali je kao istinit krajnje sramotan i po instituciju, i po narod koji je drži za svog duhovnog pred­vodnika. (…)

      Kad god crkvenim čelnicima, kleru, zatreba oni idealizovani lik Isusa koriste kao štit za bilo kakvu kriti­ku svojih bogohulnih postupaka. O kak­voj to ljubavi i spasenju u Hristu govori patrijarh Pavle? On je bio čelnik Srba-vje­rnika tokom rata i u BiH, kada su u toj državi re­dom rušene džamije, pa među njima i takve ljepotice kao Aladža i Ferha­dija. (Ferhadiju je podigao Srbin porijeklom, Ferhad Sokolović, rođak Mehmed-paše, dok je Mehmedov brat Makarije bio pećki patrijarh. Ferhadova Ferhadija, slično kao i Mehmed-pašin most na Drini u Višegradu, za Srbe, da imaju imalo pameti, bila je jedan od najdragocjenijih istorijskih spomenika, jer je svje­dočila ka­ko su srpski dječaci otimani od roditelja u vidu danka u krvi, nasilno isla­mi­zi­rani, i kao spo­sob­ni, kada završe specijalnu školu i odrastu imali značajne po­lo­žaje u turskoj državi, pa čak – iako svjesni svog porijekla, kako je to bio slučaj sa Ferhadom Sokolovićem – podizali i džamije kao svoje zadužbine. Rekonstruisana Ferhadija svjedočiće jedino o srpskoj gluposti i grešnosti).

      Džamije u BiH nisu rušili Srbi-ateisti, jer ateista je prema bogomolja­ma ravnodušan. Znači, rušili su ih, uglavnom, novopečeni vjernici. U ime čega – ljubavi ili mržnje!? Da se tako spase u Hristu ili da pokažu koliko su fanatični i zli? Da sam bio na mjestu patrijarha Pavla, nakon što bi čuo da su Srbi sru­šili neku džamiju u BiH oglasio bi se kletvom protiv ruši­te­lja i ako tako ne bih mogao spriječiti daljnji kulturno-vjerski vandalizam onih koje no­­mi­nalno predvodim, zaprijetio bih im abdikacijom, pa ako ih ni to ne bi zaustavilo i urazumilo, zaista bih abdicirao – spasa svoje Duše radi. Takav po­s­tu­pak bi po­ka­zi­vao da se Hristov sljedbenik spasio sljedeći Isu­sov nauk. Jasno mi je da patrijarh Pavle nije grešan za rušenje dža­mi­ja u BiH, osim, kako se to sada kaže: po "komandnoj odgovor­nosti". Nema nikakve sumnje da je rat u  BiH bio i vjerski rat, ali Isusov nauk ne daje nikakav osnov za bilo kakvu nasilnost prema pripadnicima dru­g­ih reli­gija, pa bi svima koji tokom rata nisu bili prožeti duhom Hristova nauka, bilo uputno da o tom nauku sada šute. (Kriti­č­ki osvrt na imanentnu mili­tan­tnost islamske religije učinio sam u II izdanju  Spoznaje najdublje tajne).[9]» (…)

Moja pomenuta knjiga sadrži najvispreniju kritiku islama i Kur’ana, od svih do sada objavljenih u svijetu. Ono što je karakteristično u vezi mojih knjiga je kada ih čita pravoslavac njemu jedino u njima smeta kritika pravoslavlja, katoliku kritika katoličanstva i cezarske politike Vatikana, a muslimanu ono što piše o Kur’anu i islamu, a svakom se jako dopada što su pročitali o one druge dvije vjere. Rečeno jezikom iz Titovog režima ja još istrajavam na bratstvu i jedinstvu J, sve tri vjere isto “častim” Istinom o njima, koje su, svaka na svoj način, teoideologizovane i od duhovnih škola, što bi one izvorno trebalo da jesu, pretvorile se u najprofitabilnije korporacije u svijetu, čija je djelatnost prodaja magle, to jest: zabluda. Srednjovjekovna institucija indulgencija vaskrsla je na perfidan način. 

          «Ovo će izgledati kao neko nesmotreno istrčavanje, a nije, već osnova za induktivno zaključivanje. Ako Srpska Crkva, uzmi­mo samo kao isječak iz cjeline, ne progna iz kruga svetitelja Nemanju, Milutina[10] i Lazara – a ovim je pozivam u ime Hrista da to učini, koliko sutra – i uz to ne obavi ono što se podrazu­mi­jeva pod „velikim spremanjem“, to će biti jedan od znakova da Srbima  kao naciji nema spasa. Ujedno to će biti i dokaz da sveš­tenici i sada, kako to bješe i ranije, svojom aktivnošću narodu zavezuju crnu maramu preko očiju, ubjeđujući ga da ga time duhovno „prosvjećuju“ i upućuju, tobože, ka Carstvu Božijem.[11]

      Srpska Crkva među svoje „svetitelje“ primila je onoga koji je bio oličenje „vrlo tvrde, sujetne i sebične duše“, (1/166) samo zato što je izdašno finansirao crkvu, a to je mogao činiti upravo zato što je, u ljudskom smislu viđeno, bio moralna nakaza. Milutin je papi obećao prelazak Srba u katoličanstvo, a da se o tome nije ni konsultovao sa svojim crkvenim glavarom,[12] ruko­vo­đen za tu svoju odluku, ne nikakvim religioznim motivima, već osvajačkim razlozima, kako bi mu pripao što veći plijen nakon dogovorenog napada s kraljem Karlom Valoom (katolikom) na Vizantiju i njenog cara Andronika (pravoslavca), koji će kasnije, nakon što se Milutin predomislio, ponuditi mu za ženu svoju petogodišnju kćerku Simonidu. „Milutin je dočekao svoju mladu ženu; kada je prešla Vardar on je sjahao s konja i klekao pred nju“, piše Ćorović. E, šta sada reći o svešteničkom celibatu i o seksual­nim perverzijama među kaluđerima i kaluđericama ili o pedofil­nim torturama nad učenicima bogoslovije od strane nekih vladi­ka (ne samo Pahomija i Ilirijona), kada na oltaru Srpske Crkve među svetiteljima stoluje i Milutin, koji kao postariji čovjek, uz to kralj, klek­nu pred petogo­diš­njom dje­vojčicom, svo­jom četvr­tom ženom (sic!). (Postupak koji podsjeća na Muhameda, koji je kao pede­se­to­godišnjak i oženjen, zaručio djevojčicu od 6 ili 7 godina, Ajšu, koja će mu kasnije biti jedna, i to najomiljenija, od više žena).

        Da još nešto kratko čujemo o Milutinu, toj moralnoj rugobi a srpskom svetitelju. „Surov, cinik, čovek samo svoje volje. Od njega i njegove ljubomore propištala je i Simonida, koja se sve više razvijala u lepu ženu. Simonida je čak i bežala od njega ocu u Carigrad (u 23-oj godini). Na pretnje Milutinove otac je silom natera da pođe u Srbiju. Na putu, Simonida u Serezu primi mona­š­ki čin samo da se spase od Milutina. Ali njen brat, despot Kon­s­ta­n­tin, koji je dobro znao šta bi besan Milutin mogao da radi pos­le toga na štetu Vizantije, razdera sestrinu monašku rizu i predade Simonidu Srbima, bez obzira na njen plač i jauk“. [13]

      Milutin, svojim prisustvom među svetiteljima crkve, dovodi u pitanje duhovno-moralnu vjerodostojnost, ne samo te Institu­cije, već i svih onih značajnih crkvenih ljudi, sve do Nikolaja Veli­mirovića, sada takođe svetitelja – koga svako duho­van mora sažaljevati, s obzirom na komšiluk mu – koji ničim nisu pokazali da ih je gušio smradan duhovno-moralni zadah koji se vje­kovima širi od Milutina sveca. Ako se oni nisu gnušali od tog smrada i nisu zahtijevali da se „oltar svetitelja provjetri“, to dovo­lj­no go­vo­ri da oni smrad truleži, koji se širi iz temelja Crkve, nisu osje­ćali ili su se na njega bili toliko navikli da im nije smetao.»

U knjigama pišem da je najtragičnije za hrišćanstvo kao religiju bilo povezivanje svjetovnih i crkvenih vlastodržaca u ortakluk, o čemu eksplicitno svjedoči već navedeno iz Dušanovog zakonika, u kome u članu 26, stoji: „Crk­­vama da vlada Gospodin car, i patrijarh, i logotet, a dr­u­gi niko“. Cilj tog ortakluka je bio i ostao: iskorištavanje ljudi i njihovo  zamlaćivanjem iluzijama o zagrobnom životu. Nakon kraha titoističkog režima, kako je stvaranje tog ortakluka nekada činjeno, imali smo priliku izbliza posmatrati. Iz knjižice: Otvoreno pismo Radovanu Karadžiću, mom revoluci­onar­nom drugaru iz 1968. godine, s kojim nisam prihvatio nikakvu saradnju u vlasti, navešću kratak izvod:

      «Crni Radovane, žedno tumarajući za vlašću, pošto si je tražio u prostorima ljudskih obmana, iluzija i laži, ti si na­ba­sao na sveštenike, koji su se tu zatekli kao na svom terenu, kao na  grun­tu 1/1. Ugledavši se, od­mah ste shvatili, i to je jedino što ste bili u stanju da shvatite, da ćete svoje ciljeve – nakon ras­ta­ka­nja komu­nističke ideolo­gije: ponovnog duhovnog za­mla­ći­vanja naro­da i njegovog materijalnog poharavanja, sa svr­hom va­šeg ličnog i grupnog koristoljublja – postići udruženo jednos­tav­nije ne­go što bi vam to bilo izvodljivo pojedinačno. U tu svrhu ste ot­po­­­če­li da oponašate, trapavo i karikaturalno, one (Muslimane) na koje ste pro­jek­to­­vali svoju mržnju, dok ste tim, čovjeka nedostojnim osje­ćanjem, opijali narod, tako kao da je ono neko božansko piće. (…)

Samo da te pod­sjetim. Nema­nja, koji je, uzgred rečeno, progonio bo­gu­mile do nji­ho­vog is­tre­b­ljenja, sam je odlučio potstarost da svoje grijehe okajava u samoći ma­na­stira; sam sebi je odredio svojevrstan zatvor. Iako je strašno ono što je on kao vladar po­činio, ipak je poučno da je grijeh uvi­dio i poka­jao se. Crkva, koja je Nemanju proglasila za sve­ca – u vezi toga za­pi­sah, čitaćeš: čudne li lakrdije od svetosti, mili Bo­že – na svo­ju sramotu me podsjetila kad sam čuo da je ona i te­­bi neka svoja od­ličja dodijelila, što sam prokomentarisao sa: FUJ!

Kako naći adekvatniju riječ kojom bi se izrazila razu­m­na re­­­­akcija na tak­av gadluk institucije koja se narodu pred­stav­lja za du­hovno svje­t­lo? Crkva, neutoljivo žedna vlasti, da bi je di­je­li­la s glava­rima, podilazila im je doprinosom u zatucava­nju na­­ro­da, utu­v­lju­ju­ći mu u glavu, kako su neki Srpski Des­po­ti, koji su pre­te­ž­no bi­li, kao što ste to i vi ovo­vremeni, po­li­tički s­li­­je­p­­ci, za­slu­žili, ništa manje nego, da ih ona pro­­gla­si za “sve­ce”, jer su narod vo­dili u rato­ve protiv nekih So­to­na i borili se za car­­stvo nebesko. Soto­na je bilo, itekako, ali mi nismo u stanju shva­­titi da je naša Crkva mnogo do­pri­nijela da su one po­s­tale dio našeg okruženja, kao ni to da te Sotone nisu ništa posebno soton­skije od nas samih. Krajnje vrijeme je da se od vjekovne za­b­­lu­­­de počnemo osloba­đati! Sa našom religijom, ovakvom kak­va je ona sada, to nam nikada neće poći za rukom. Ona ili ateizam, sve­je­dno, su du­hov­na slama, koje mi zabludno uzima­mo za žito, i žvačući ih, a ne pro­­na­lazeći plodove u tome, mi os­ta­jemo duho­vno gladni, pa po­tom tu glad probamo utoliti na razne degene­rativne načine, ali nešto ostaje u nama da zjapi od praznine i traži popunu, ali mi nismo u stanju da shvatimo šta je to i šta se s na­ma zbiva, i da nas upravo ta praznina gura u nesre­će, za koje mi onda optužujumo dru­ge. Krajnje vri­jeme je da umno pro­gle­damo i da uvidimo da je naše duhovno neusre­di­štenje osnovni uzrok naših nesreća. Ili, kako bi Ruso rekao: “Čovječe, ne traži više začetnika zla; ti si glavom taj začetnik. Nema dru­gog zla do onog što ga ti činiš ili podnosiš, i oba potiču od tebe”.

      Radovane, poklanjam ti još jednu mudrost iz bogatog Rusoovog arsenala te vrste, a ona glasi: “Moramo se stidjeti ako činimo grešku, a ne kada je popravljamo”.»

Uzgred rečeno, Radovan i Kačavenda bili su pajtaši. Vladiki Vasiliju izgleda da je druženje s dječacima glavna strast, a iza nje su mu, što je očito najmiliji ortakluci s političarima. To je, vjerovatno radi produbljia­vanja oduhovljenja, po onoj latinskoj: simili similis gaudet.  

Kada čujemo vladiku Vasilija Kačavendu kako „blagosilje“ blagočestivi narod zato što mirno stoji dok ga on „muze“, stiče se utisak da slušamo čovjeka na koga bi se trebalo ugledati. Razumljivo, tako misle oni čiji je sluh oslabio od topovskih plotuna, čije ispaljivanje je Kačavenda blagosiljao. On je vrlo vješt da narodu kaže ono što on jadan i sluđen želi čuti, kao utjehu zbog svoje svakojake bijede. A bijedni narod, dok ga posmatra kako izvodi svoje maestralno uvježvane ublehe i trikove, postaje zasljepljen sjajem njegove odežde, na kom sjaju bi mu pozavidio i Luj XIV. Jedan vispren čovjek, skromnog obrazovanja, Kačavendu je „prekrstio“, glumeći da mu izgovor svih glasova i dikcija ne idu najbolje, u KACA BEDNU. A mi, koji se tome smijemo, pitamo njegovog sinčića šta se stavlja u kacu, a mali odgovara „šljive, onda se peče rakija i kad je tata pije poludi pa mene i mamu tuče, a poslije nam priča da je to činio jer nas voli“. Kačavenda i bratija mu, sve grozno što čine narodu i dječacima, podređenim im, opravdavaju da tako postupaju iz ljubavi prema njima. Ali ta ljubav nema nikakve veze sa onom o kojoj je govorio Isus. Oni su vrlo eklatantan primjer tačnosti Isusove izreke da niko ne može služiti Bogu i Mamonu. (Mamon je kod starih naroda bog bogatstva, novca; preneseno: lakomost, koristoljublje, simbol pohlepe).

U jednoj knjizi u motu naveo sam Senekine riječi, aludirajući time i na sebe: „Duhov­nost prestavlja blago, i nju Bog daje onima kojima je bogatstvo suvišno“. Nisu neki slučajno Seneku smatrali prvim hrišćani­nom u Rimskom carstvu, iako Seneka nije upoznao Isusa, svog savremenika. Sveštenicima koji više vole da služe Mamonu nego Bogu darujem mudrost Sto druge Sure iz Kur'ana, a ona glasi:

 „Zaoku­p­lja vas nasto­ja­nje da što imućniji budete / sve dok grobove ne nase­li­te. / A ne va­lja tako, saznaćete svakako! / i još jednom, ne valja ta­ko! saz­naćete sigurno! / Ne valja tako, nek znate pouz­dano, / dže­hennem ćete vidjeti jasno! / i još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! / zatim ćete toga dana za sladak i pohlepan život biti pitani sigurno!“

Dragi čitaoci, vaša sreća je što se ovog časa sjetih kako je jedan moj kolega, šizoidan i umišljen da mnogo zna, nakon što je magistrirao, uredio da na jednoj tribini održi predavanje. Odem na predavanje iz kurtoazije. Dok sam ga slušao, slično kao evo i sada, na um mi je često padala Dučićeva maksima, da čovjek nikada ne može reći toliko mudrosti, koliko može prešutiti gluposti. Da bi ga sačuvao od daljnjeg glupiranja, nakon jedan sat njegovog brbljanja, počnem aplaudirati. Prisutni me svesrdno podrže. On ne skopča poruku pa rekne: „Mogao bih vam o ovome govoriti do ujutro, toliko imam znanja, ali skratiću na još pola sata“. Ustanem i reknem mu: „Znam da bi ti mogao govoriti do ponoći, ali te mi ne možemo slušati više ni pet minuta“. Razlomi se aplauz i prisutni ustanu i pođu ka izlazu, a i ja s njima.

Vi ste u drugačijoj situaciji. Ako vam se ovo nije čitalo, a možda neće ni ovo što još slijedi, mogli ste „izaći“ kad vam se ćefnulo da to učinite. Ne biste zbog toga imali nelagodu koju, obično, imamo ako prije kraja napustimo neko predavanje uživo koje nam nije interesantno.

Kao da čujem da mi aplaudirate, ali sam u trilemi, jer ne znam da li to činite: 1. da bi me upozorite da moje bulažnjenje dalje nemate strpljenja čitati; 2. zato što ste zadovoljni ovim što ste čitali, a o čemu i vi mislite da je tako, ali niste dovoljno vješti da to artikulišete i u ovom obimu pismeno izrazite; ili 3. da me aplauzom pozivate da nastavim dijeliti vam pitki sok, pun nektara, koji je sličan onome što ga je Isus dijelio slušaocima svojom  Besjedom na Gori blaženstva. Ako među vama ima i takvih, blago im!

Ako me želite osloboditi trileme pišite mi na mail: durmitara@yahoo.com  ali da poruka ne bude obimnija od oko 100 kb. Odgovor ćete dobiti ukoliko budem u mogućnosti da ga napišem. A ako ne, oprostite mi.

Želim Vam svako dobro u životu i, što bi Isus rekao, čuvajte se lažnih proroka, a njih nigdje nema više nego u bogomoljama i oko njih.

Po mom običaju, slijedi postskriptum (za one zamišljene iz treće grupe):

Narodna kaže da besposlen pop i kozliće krsti, a profesor koji je 20 godina bez katedre, ako mu se pruži prilika da „krsti“ ne zna stati, ni onda kad bi to bilo razumno, već daje li daje odušak staroj navici da škropi. Nadam se da shvatate na šta asocira riječ škropiti. Ako izostavimo slovo r ostaje ona riječ koju komentatori na internetu pominju kao lijek za vjernike, za narod, a u prvom redu za dječake i mladiće, od pošasti koju za sada simbolizuju vladike iz „svetog trojstva“.

Po krivičnom zakonu skoro svih država lažno predstavljanje je krivično djelo. Kada je svojevremeno čuveni pozorišni reditelj Jovan Ćirilov na nekom skupu zatražio da se ukine član Krivičnog zakona SFRJ kojim se kažnjava homoseksualni odnos izmđu muškarca bio sam napisao jedan tekst, logično argumentovan a šaljivo intoniran, ali ga nijedne novine nisu htjele objaviti, kako je, u pravilu bivalo i sa mnogim mojim stručnim tekstovima. Naime, zakonodavca sam upozorio na kontradiktornost u tadašnjem Krivičnom zakonu. Nekim članom se sankcioniše lažno predstavljanje, a drugim članom imlicitno se određene ljude tjera da tako postupaju. Predlagao sam da se homoseksualne osobe obavezno trebaju izjasniti o svojoj seksualnoj usmjerenosti, ako ne u svakoj prilici, onda bar prilikom zaključenja heteroseksualnog braka, ako se na njega odluče. Predlagao sam da izjašnjenje bude u vidu odgovora na pitanje matičara, pa ko slaže neka zna da kad-tad zbog toga može krivično odgovarati. Razmislite koliko je skaradno to kada  se homoseksualan muškarac, glumeći da je heteroseksualan, na što je natjeran druš­t­v­e­­nim okolnostima, oženi ženskom heterosek­sualkom, pa ga ona nakon koju deceniju njihovog braka zatekne s kumom ili nekim drugim muškarcem in flagranti u seksualnom odnosu.

U pomenutom tekstu predlagao sam da se krivičnim zakonom predvidi kazna za homoseksualne osobe (oba pola) ako se otkrije da su tog usmjerenja, a skrivajući to od partnera stupile u heteroseksualni brak.

Apropo ovoga, nema sveštenika hrišćanina, kome se kanonom nameće celibat, koji ne bi odgovarao po krivičnom zakonu zbog lažnog predstavljanja da se suzdržava od seksa. Za čovjeka, bar do šezdesetih godina, o čemu je pisao i čuveni Čedomil Veljačić, a što mogu potvrditi i sopstvenim iskustvom, nemoguće se suzdržavati od seksa, osim kada se upražnjavaju posebne jogijske tehnike namijenjene za transfor­ma­ciju seksualne energije u duhovnu. (Te tehnike u katoličanstvu prvo su uveli katolički sveštenici u nekim zemljama Latinske Amerike. To su pobornici takozvane religije oslobođenja. Oslobođenje, od čega? Od preko hiljagodišnje stare laži).

Vladike su kao srednjoškolci i kasnije kao studenti slušali da je seks veliki grijeh. A onda se događalo da im oni koji su im to govorili sa katedre, u prilici koju namjeste da bude pogodna da im bude kazano ovo: „ma, ono što sam govorio, tako se kaže, a priroda je priroda“ i onda prinesu plamen luču koji se odmah pretvori u buktinju. Oni koji su rođeni sa seksualnom usmjerenoš­ću ka istom polu tada ugledaju izlazna vrata iz pakla u kome su zbog toga što jesu. A onda se stvara navika u načinu zadovoljenja seksualne želje i glavna briga postaje kako to prikrivati. Zamonašivanje je Eldorado za one kojima ni na kraj pameti ne pada da postanu popovi, jer pop mora prvo da se oženi pa tek potom da dobije parohiju. Razvrstavanje polaznika bogoslovskih škola i fakulteta na one koji će biti popovi, a koji kaluđeri, slično je kao kada čoban razvrstava ovce, zavisno od toga kako treba da mu budu korisne.[14]

Jovan Rašković je tvrdio da se vremenom u čovjeku sve strasti smire ili i bar oslabe, osim strasti za vlast, koja trajno ostaje kao najjača strast. Jedino oduhovljen čovjek, ne da nema strasti za vlast, već on prezire i pomisao da putem položaja u vlasti vlada ljudima. Ovo potvrđuje tok mog životnog puta. Manastirski, to jest kaluđerski život, u kome je celibat pravilo koje ne bi smjelo da se krši, što je protuprirodan zahtjev i nemoguće ga je slijediti, zahtijeva i svojevrsnu samoću.

Šopenhauer je tačno zapazio da u samoći onaj koji je bijedan osjeti svu svoju bijedu, veliki duh svu svoju veličinu, svaki osjeća ono što jeste. „Sveto trojstvo“ se nije moglo osloboditi osjećaja sopstvene duhovne bijede, pored svog sjaja i raskoši u svojim vladičanskim dvoro­vima, pa su utjehu tražili u društvu adolescenata. To je narodu bilo vidljivo, a potom i novinarima, ali to je samo simptom, dok je uzrok boles­ti za narod ostao neotkriven, a bolest je nemoguće izliječiti djelovanjem na simptome. To je kao da stabljiku korova siječete u dijelu koji je iznad zemlje. Onda iz korjena umjesto jedne stabljike šiknu nekolike.

Trojica prokaženih vladika, koji su seksualno usmjereni prema osobama istog pola, a među mladićima posebno prema adolescentima, oni nisu zbog toga krivi. Njihov glavni grijeh je lažno predstavljanje.[15] Ali to kao grijeh nije karakterističan samo za njih već za većinu staleža kome oni pripadaju. U poslovnom svijetu normalno je da se partneri nadmeću koji će kojega „nadskočiti“. Poznato je da se u konkurentskom i potrošačkom sistemu kod drugog vještački, reklamom najčešće, stvaraju potrebe, kako bi ga se tako navelo da kupuje i ono bez čega bi mogao. Ali čovjek ima prirodnu potrebu, u vidu nagona, da zadovolji nagon za spoznajom onoga što je nevidljivo i nedokučivo, ali osjeća da postoji. Sveštenici svih vjera specijalizovani su da se takvima predstavljaju da ih znaju uputiti na pravi put, koji će ih odvesti do zadovoljenja te njihove potrebe, a svjesni su da o tome pojma nemaju i u tome, u tom lažnom predstavljanju, njihov je istinski grijeh, pa tako i grijeh vladika koji su na „pozornici srama“.

Plašim se da kod njihove sabraće ne proradi „zebarski instinkt“. Naime kada lavovi – u ovom slučaju lavove oličavaju novinari koji orkestriraju javnim mnjenjem – napadnu krdo zebri, zebre same iz krda izguraju one koje su među njima najslabije – u ovom slučaju bi bilo žrtvuju prokažene vladike – i lavovi ih udave i pojedu, pa potom krdo mirno pase uz lavole.

Ma šta vi mislili o meni zbog ovoga što ću sada napisati, ali šta mogu, sjećam se riječi Jova iz Starog zavjeta, a on je rekao ovo što sada potpisujem:

„Neće usne moje govoriti bezakonja, niti će jezik moj izri­cati prijevare. Dokle dišem neću ostupiti od svoje dobrote. Držaću se pravde svoje, niti ću je ostaviti; niti će me prekoreti srce moje dokle sam živ“ (Jov, 27/4-6).

Ne samo vladike koji čine „sveto trojstvo“ i koji su do nedavno bili dika i ponos SPC, već i svi ostali kaluđeri kojima se nameće celibat, ako bi bili izvedeni pred sud zbog ponašanja koje nije u skladu sa Kanonom, teško da bi mogli pronaći kompetentnijeg „advokata“ od mene. Ja bih mogao dokazati da su oni, u krajnjem slučaju i u opšte­ljud­skom smislu, ovako ili onako, žrtve izveteperenosti Crkve kao institucije i da se djelovanjem na simtome bolesti ne liječe i uzroci koji su bolest uslovili. Jedna od zabluda Crkve je da se puka teoideologija, na što se odavno svelo hrišćanstvo, a u okviru njega i pravoslavlje, može idalje, u dobu prosvjećenosti i pismenosti poturati vjernicima i ljudima kao put vjerovanja i iskupljenja na skoro isti način kako je to činjeno i u srednjem vijeku, kada je narod bio nepismen, a sveštenici sebe smatrali čobanima stada ovaca – vjernika.      

Ne reče li vladika Nikolaj (sada sveti) da bi bilo najbolje za čitav svijet ako bi sav rod ljudski bio blagosloven kao jedno stado jednog pastira, na vek veka. Amin!

Čudo mi je da Nikolaju organizacija poznata kao Sionski mudraci već nije negdje podigla veličanstven spomenik, jer nisam imao priliku pročitati da je iko izrekao veću pohvalu njihovoj osnovnoj ideji. Što se u Bosni kaže: ačkosum! srpski svetitelju! Iako nisi mogao birati, ali vjerovatno jesi priželjkivao da posthumno budeš na tronu srpskih svetitelja. Njegoš ti ne bi zavidio i kada bi te mogao vidjeti tu gdje si: u društvu bratoubice (Simeona Mirotočivog), sinoosljepljivača, bludnika i pedofila kralja Milutina, grobara Dušanovog carstva, svetog Lazara i inih svetitelja, a Velikih Grešnika, dok nekadašnje tvoje stado pastiri zorno čuvaju i tjeraju po pašnjacima zabluda, pašnjacima koje si i ti poobilato nagnojio. A valjda zato što su pašnjaci pregnojeni đubretom, livade zabluda odavno osvaja korov, a to tek poneko sada primjećuje.

Metaforično rečeno, u prvom redu, oni što su alergični na ambroziju, korov lijepog izgleda, a čiji polen je najopasniji alrgen. Sveti Nikolaje tvoji sljedbenici ne znaju pronaći herbicid za korov koji se širi po pašnjacima zabluda koje ste, u prvom redu, ti i otac Justin, pregnojili pa vaši sljedbenici nikada to neće ni biti u stanju učiniti.

„Herbicid“ i ne treba pronalaziti! Njega imamo već jedan i po povijek! Njegoš, Veliki Prosvjetljenik, otkrio ga je i tako upakovao da „herbicid“ ništa nije izgubio od svoje djelotvornosti. Njegoš je na paketu u kome je herbicid (Luči mikrokozma) na njemu napisao da je to sredstvo protiv duhovnog korova. On, istina, nije ostavio upustvo kako herbicid treba koristiti, već je to ostavio u amanet nekom budućem svom „drugu blistateljnom“ da učini, koji će to, očekivao je, zavisno od datih prilika, te raznovrsnosti i žilavosti i bujnosti korova učiniti uspješno, pa će se i na njega moći, bar djelonično, odnositi stihovi kojima se On obratio Isusu: O preblagi, tihi učitelju,/ slatka li je sveta bista voda/ s istočnika tvoga besmrtnoga!/ Od tvoga su sv'jetla pogleda/ uplašene mrake iščeznule,/ od tvoga su hoda sveštenoga/ bogohulni srušeni oltari.

Taj Njegošev drug blistateljni, nadam se da ste prepoznali ko je on, Vatikan je označio kao najbogohulniji oltar u poznatoj nam istoriji svijeta.

Pročitajmo šta u jednoj od knjiga Njegoševog druga blistateljnog, objavljenoj 1999. godine, piše o Njegoševom paketu u kome je hrbicid protiv duhovnog korova, koji bujno raste na poljima religijskih zabluda, te uzgred o katoličanstvu i o pravoslavlju:

«Mi da bi normalno živjeli, ali i kao narod preživjeli, krajnje vrijeme je da shvatimo da smo kao nacije (ako smo nacije) neurotični i da se od te boljke duše moramo što prije liječiti radikalnim duhovnim prepo­rodom, u okviru čega su religiozni i moralni pre­po­rod najbi­t­niji. Osnovu za bitan religijski preporod – ali to je bolje, zbog isprofa­ni­sanosti pojma religija, shvatiti kao duhovni, što bi ustvari i bio, jer bi bilo riječ o duhovnom metodu kome je cilj isti kao i onaj na koji su ukazivali osnivači velikih religija, i koji vodi ka prosvetljenju, a ne okivanju u neke konvencije i običaje, koji ne vode spoznaji sebe samog i našem sjedinjenju sa Božanskom suštinom u nama, zbog čega su se monoteističke religije okovale u nedje­lo­tvor­nu dogmu, te postale jedan od groznih načina manipuli­sanja ljudima do njihovog uvlačenja u međusobne ratne sukobe, pa je očigledno da su daleko od toga da nas usmjere ka Božanskom centru u nama samima – a putokaz ka tom centru, na koji cilj, kao smisao čov­jekovog života, je ukazivao i Isus, nama je ostavio Veliki Njegoš, ali na našu veliku žalost, mi smo još veoma daleko od toga da tu Njegoševu oporuku razumijemo i zbog toga, umjesto da prvi, kad nam je to kao mogućnost Bog dao, u okviru naše civilizacije otpo­čne­mo s praktikovanjem Njegoševe ili individualne religije, pomo­ću koje bi čovjeku našeg doba jedino bilo moguće dosezanje duhovnog car­stva ili stanja meditativne svijesti, na koji pravac nas Njegoš upućuje u svojoj Luči mikrokozma, mi ćemo, ako se odmah ne opameti­mo, i ko zna koliko naših generacija, život protraćiti opirući se pri­tis­ci­ma i najez­di jedne, s  duhovne strane posmatrane, nedjelo­tv­or­ne re­li­gije (kato­li­čanstva), koja je po tome slična našoj.[16]

Naša religija je nedjelotvorna. Dokaz tome je i to što nas nije us­pjela izliječiti od naše duhovne boljke – nereligioznosti, od­no­s­no od naših kompleksa, već nas je kao narod u kome se kalem hri­šća­n­­stva nikada nije bio valjano ni primio,[17] a uz to nam ga Turci nedo­ra­sla prelomili, dovela do toga da smo mi pretežno, i kada se smatra­mo religioznim, samo hrišćani-imitatori. Imitiranje reli­gi­oznosti, što je postalo dodatna moda nakon kraha komunizma, pra­k­ti­kovanjem određenih običaja koji više ne mogu ugasiti istin­sku, onu duboku i nesvjesnu, duhovnu žeđ, nije izlaz iz duhovnog ćor-sokaka u koji smo bili ugurani svojevremenom masovnom i naturenom nam ateizacijom. Tako je nama bez sumnje najpotrebnije duhovno liječenje.

Čovjek ima potrebu za Bogom! Ta potreba je treći od osnovnih čo­­vjekovih nagona, koji je isključivo duhovne prirode i nazvao sam ga, na Jungovom tragu, nagonom samoostvarenja, a Jung način njego­vog za­do­voljenja procesom individuacije, koji, ako je uspješno izve­den, do­vo­di do samoostvarenja ili prosvet­ljenja. Kako da stignemo do takvog stanja svog duha, o čijoj veličanstvenosti Njegoš pjeva u svojoj Luči, sveštenici (bilo koje od tri dominantne religije na Balkanu, a one su upravo od njega napravile bure baruta) ne znaju nam reći ni riječi.[18] Pretežan broj sveštenika je pod vlašću svojih egoistič­kih želja i zbog toga uopšte nije u stanju da prepozna dio svoje Bo­žan­­ske su­štine u sebi. Da tako nije ne bi Crkva u času najveće zbu­nje­no­sti našeg naroda – a čovjek je u strahu i kad se osjeti bespo­mo­ćno sklon da se sjeti Boga, pa je bacio pogled prema sveštenicima – koji su na­ro­du doviknuli, čime su zabludjele političare samo podržali: naprijed u prošlost. Sveštenicima je od srca vrlo daleka (a nevaž­no je šta u vezi toga pričaju) Tolstojeva spoznaja: "Poznati Boga moguće je samo u sebi. Dok ga ne nađeš u sebi, nećeš ga naći nigde. Nema Boga za onoga ko ne zna da ga nosi u sebi".

Spoznati prasliku Boga u sebi znači pravilno i pri­rodno zado­vo­ljiti naš treći nagon koji je isključivo duhovne prirode i postati istinski religiozan, što istovremeno znači spoznati smi­sao svog života na ovom svijetu, biti trajno srećan i blažen, osje­ćati ljubav za druge ljude bez obzira na razlike, znači vidjeti njiho­vu zab­lud­njelost i razumjeti je, uz oproštaj i nastojanje da im se is­po­­ljavanjem istinske, a ne lažne, čovjekoljubivosti pomogne da se os­vi­­jeste, ali ne da ih se time ometa na njihovom životnom putu, koji mo­že za njih biti ispravan iako se znatno razlikuje od našeg. Nauka je dokazala postojanje u nama tre­ćeg među osnovnim nagonima, čija je namjena da čovjeka tjera ka duhovnom rastu. Njego­vo konstruktivno za­dovoljenje dovodi do samo­­ostvarenja ili prosvet­ljenja, kada se čov­je­­kovo biće centrira u praslici Boga u sebi, a zbunjenost u ispo­lja­va­­nju i zadovoljenju tog nagona čovjeka ostavlja centriranim u egu, što su religije simbolično imeno­vale čovjekovim istjerivanjem iz raja.

Pojavljivanje pa zadovoljenje naše najdublje duhovne potrebe ili nagona samoostvarenja u nama je isprogramiran proces, ali svaki čovjek sâm mora pronaći svoju stazu na putu koji vodi do tog naj­uz­vi­še­nijeg cilja. Zato što se samo individualnom stazom može dostići prosvetljenje, Jung je tu stazu zato i nazvao procesom ili putem individuacije. Normalno kod većine ljudi ovaj nagon postaje domi­nantnom potrebom – a ako se ona valjano ne prepozna javiće se kod čovjeka kao glavne osobine pohota, pohlepa i/ili strepnja – oko ili nakon polovine života, ali da bi proces individuacije tada mogao pravilno teći s određenim pripremama bi trebalo otpočeti bar nakon perioda adolescencije. Izvorni cilj svih religija je bio (ali je u naše doba postao nedjelotvoran) da čovjeka upute da preko osjećajne funkcije i ljubavi prema Bogu, odnosno Njegovom izaslani­ku na zem­lji, tom svom duhovnom nagonu omoguće konstruktivno ispo­lja­­vanje. Jung je naučno dokazao, a nauka joge je to znala od pamti­vjeka, što je i Budi pomoglo da ostvari svoje postignuće, da je i preko in­te­lektu­al­ne funkcije čovjeku moguće stići do zadovoljenja nagona samo­ostva­re­nja, odnosno do prosvetljenja. (U ovoj činjenici se nalazi spaso­nos­ni potencijal mog metoda naše joge). Od kada su u okviru naše civi­li­zacije religijske voćke prestale da daju svoje dozrele plodove, što je uslovljeno jednim dijelom zbog žege znanja kojim su spržene njihove dogme, a drugim zbog iscrp­ljenosti tla u nama osje­ćaj­ne funkcije, treći naš, isključivo duhovni nagon u nama, potpuno je potisnut ili se njegovo zadovoljenje obavlja na degenerativan i ne­kon­struktivan način. Amerikanci su u svijetu najbolji dokaz za ovo. Oni umjesto da u svojoj najbogatijoj zem­lji svijeta gledaju svoja posla, zbog nepoznavanja konstruktivnog nači­na za zadovoljenje nagona samoostvarenja, puštaju mu da se zado­voljava i manifestuje destru­k­tivno kroz volju za moć, kako je Niče imenovao taj nagon, vidjevši ga spravom kod savremenog čov­jeka kroz  ispolja­vanje samo njegove tamne strane. Kad god se taj nagon domi­nan­tno do jedino tako ispoljavao to je na kraju uslovljavalo civiliza­cij­ske katastrofe. Osnovno pitanje čitave civilizacije je kako pronaći način da se odmah otpočne ljude upućivati na konstruktivno is­poljavanje ovog ljudskog nagona, čija destruktivna manifestacija je sada provalila prikrivenom nuklear­nom agresijom na Jugoslaviju, a šta će biti sutra, ako ništa ne učinimo danas, već može biti tra­gi­čno po svijet. To tim više što destruktivno ispoljavanje ovog na­go­na kod političke vrhuške jednog naroda ili jedne grupe kakva je ona okupljena oko NATO, pod­sti­če da se energija tog nagona počne destruktivno zra­čiti i kod drugih, kada njeno kontrolisanje može postati neizvod­ljivo. Zato uz postojeće naoru­žanje u svijetu nema nam ništa preče nego da postanemo svjesni svog trećeg nagona (čija snaga je u spolj­njem svijetu otkrivena u snazi atomskog jezgra) i pobrinemo se da prihvatimo neki od poznatih nači­na koji djelotvorno taj nagon kana­lišu u prav­cu njegovog konstruktivnog zadovoljenja, a dosti­zanje prosvetljenja je trajno i na Božanski način izvedeno zadovoljenje tog nagona. ­

Neki od najvećih umova poslednjih vjekova smatrali su da je jedi­ni spas za ljude naše civilizacije inaugurisanje nove religije. Bez sum­­­nje oni su to odlično bili shvatili. Tesla je, npr., pretpos­tav­ljao da bi ta religija trebalo da bude nešto što bi nastalo spojem hri­­­­š­­ćanstva i budizma. Religija koja će našu civilizaciju usmjeri­ti novim i po nas spasonosnim putem – ukoliko uopšte stigne da uzme korjena prije civilizacijskog sunovrata – biće religija pros­vet­ljenja.

Pošto smo mi od svih evropskih naroda najpotrebitiji[19] za no­vim duhovnim putem koji bi nas oslobodio vjekovnog ropstva svo­jim kompleksima, naš spas iz ove obezduhovljenosti je moguć jedino da rekonstruišemo hram koji je podigao sv. Sava i da na njemu dogra­dimo kupolu od suhog duhovnog zlata, što nam ga u nasljeđe ostavi prosvjetljeni Njegoš.[20] Ali pošto bi tako bilo riječi o traženju puta do cilja koji je istovjetan sa izvornim ciljem svih religija, a to znači i sa Isusovim učenjem, ka kome bi mi trebalo da se uputimo na nama (i ovom dobu) odgovarajući način, a to znači, u dobu prevlasti nauke uz njenu pomoć, jer savremeni čovjek nije prijemčiv da vjeruje u dogmu, već on hoće da razumije i ono u što treba da vjeruje. Da bi to bilo postignuto potrebno je samospoznaju, spoznaju sebe samog, uzeti kao cilj. Samospoznaja je činila atomsko jezgro Isusovog učenja, što su jedino pravilno bili shvatili gnostičari, koje su pravo­vje­r­ni (čitaj: kratofilni) hrišćani (u trećem vijeku) zatrli. Pošto je povratak samospoznaji, kao u doba nauke jedino primjerenom putu do sebe sama, zračak nade za sav­re­menog čovjeka da mu je moguće izbavljenje iz duhovnog mraka, nama bi uz Njegoša za rekonstrukciju duhovnog hrama bilo vrlo uputno da se za tehničko-statički proračun obratimo Karlu Gustavu Jungu, najvećem dubinskom psiho­logu što ga je svijet ikada vidio. (Tako sam upravo postupio u kon­stru­kciji svog metoda naše joge). Iako nau­čnik nedostižnog ka­libra, Jung je zapisao: "Smatram da sva moja raz­mi­šljanja kruže oko Boga kao planete oko Sunca, neodoljivo od Njega privučena. ... Bog je svakako za mene bio jedno od najsigurnijih, neposrednih iskustava". I sâm sam na osnovu joge i (uglavnom) Jungove nauke uspio otkriti prasliku Boga u nesvjesnim dijelovima svoje psihe, či­me sam samo praktično potvrdio i Isusov, i Njegošev, i Jungov nauk (i postig­nuća drugih ve­li­kih prosvetljenika), ali i čudesnu djelotvo­r­nost kombi­no­va­nja njihovog nauka s hatha jogom. Žalosti me činjenica da mi, odnos­no naše najumnije glave, nismo shvatili na vrijeme našu potrebu za radikalnim duhovnim preporodom, koji je bilo moguće ostvariti prije u okviru evropskih integracija, pa i uz jugosloven­ske dezintegracije, nego suprotstavljajući se tim procesima.

Međutim, da bi mi mogli kao narod da shvatimo i potom prihva­ti­mo da nam je bitan, što bi se reklo kopernikanski duhovni prepo­rod potreban, mi prije svega moramo postati svjesni svojih komplek­sa, koji su se u nama, pod dejstvom zle nam sudbine, taložili duže od pola milenija. Ti kompleksi, uz manipulacije sa strane, guraju nas u propast, i ukoliko se iz sna u kome smo ne prenemo bar u zadnji čas, a to je sada, oni će nas ugurati u savremeno ropstvo i/ili (na dugi rok) rastakanje  kao autohtonog naroda.»

Posebni postskriptum u postskriptumu:

Kada ovo budete čitali ako saznate da sam stradao nekim „nesretnim slučajem“ i da više nisam među živima, pretpostavljam da vas to neće začuditi. Ako tako bude, nemojte se žalostiti, već neka se, neko od vas, onaj ko se osjeća hrabrim i visprenim veseli. Veseli se mil/i/a povodom toga što će ti se bilo ovako ili onako, ali sigurno kad-tad, pružiti prilika da realizuješ moju oporuku tebi, po čuvenoj: gdje ja stadoh, ti produži!

---

[1]  Sada sam takođe u materijalno-finansijskim teškoćama. Ako ima neko ko želi da u istoriji duhovnosti bude upamćen, slično kao car Konstantin Milanskim ediktom, a finansijski dobro stoji, nudim takvom da otkupi povoljno autorska prava za neku od mojih knjiga ili za sve, pa da se uskoro ošlajpači (uveća svoj imetak dodatno).

     [2] Da li ste ikada pomislili da su Kardeljeve “ludorije” bile vrlo per­fi­dno smišljene. Na primjer, razbijanje preduzeća na OOUR-e trebalo je da nas psihološki pr­i­­premi za razbijanje Jugoslavije. Sistematično je osjećaj za opšti interes potiskivan, a fo­r­sirani su grupni i pojedinačni interesi. Pored na­m­jernog izazivanja ek­onomske krize, u tome je bio i ovaj cilj: privići lju­de da kao normalno i po njih kao dob­ro prihvata­ju razbijanje smisle­ne cjeli­ne na besmislene dijelove. Fabrički krugovi su dijeljeni bodljikavom žicom, koja je normalnu komunikaciju između odvojenih dijelova jedne cjeline, ome­tala slično kao što to sada čine granice novonastalih državica. Ili, insti­tu­­­cionalizacijom teritorijalne odbrane marginalizovana je uloga vojske u od­bra­ni zemlje i vršene su pripreme za stvaranje nacionalističkih (para)vojski.

          I zamislite, nakon onako jadnog, totalno smušenog ponašanja vojske pri ras­pa­du SFRJ – kakva sramota se nikada i ni jednoj vojsci nije dogodila – iako je njena ustavna obaveza bila da čuva cjelovitost države i štiti mir kada to policija sama nije u stanju da čini, nikada nije pos­ta­vljeno pitanje krivične odgovornosti vojnog vrha za veleizdaju i katastrofu koja nas je zadesila. Kada na građevini popusti skela i jedan radnik pogine, ne mo­že biti da niko nije odgovoran, a kod nas se srušila država po nama, njenim civi­lima, i imamo stotine hiljada mrtvih i milione rastjeranih i razbježanih, a sa stanovišta zakon­ske odgo­vor­nosti čuvara države, vojnih oficira, sve se svelo na izreku: ujeo vuk kenjca. Svima iz ondašnjeg Generalštaba treba suditi.                                    

     [3] Dodato uz ovo izdanje. U povodu požara  (4. 3. 2004. g.), kojom prilikom je izgorio konak manastira Hilandar, Vladika Grigorije (Novo Oslobođenje, od 13. 4. 2004. g.) reče: "Mnogi, pa čak i ja, u tome vidimo neki predznak, predskazanje, ali ono što je sigurno to je da će se manastir obnoviti …"

          Evo vidite, prema priznanju vladike Grigorija, mnogi u sagorjevanju Hilandara vide neki predznak, predskazanje – a to predskazanje poruka je Srbima od Boga da se počnu oslobađati iz okova prošlosti, iz religije u kojoj se nikada nisu ukorijenili ni samopronašli, te da je potrebno da se duhovno preporode – ali, eto, ni najumnije glave u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi (SPC), poruku neće ili nisu u stanju da shvate. Ali suprotno Njoj, oni izjavljuju,  pojašnjeno i za neuke, sljedeće: okivanje Srba u duhovno ne­dje­lo­t­vor­noj religiji biće nastavljeno, jer ako bi Srbi shvatili Božije predskazanje i probu­dili se, otpočeli s procesom samo­spoznaje, šta bismo mi ovoliki sve­š­tenici tada radili, šta bi u tom slučaju bilo s nama, pošto mi ne znamo raditi ništa drugo nego ovo što činimo; zadržavamo narod u prošlosti, u duhovnom mr­a­­ku, jer samo tako postižemo osjećaj sigurnosti, pošto smo bez ikakve pred­s­ta­ve o to­me kakvi bi mi trebalo da budemo u sadaš­njo­s­ti i u budućnosti. Zato ćemo na­s­­taviti sa zama­javanjem svojih vjernika i tako srp­s­ki na­rod voditi iz provalije u provaliju, jer je poznato da što je narodu gore, to je na­ma bolje. Za pola vijeka blagostanja nije napravljeno toliko bogomolja ko­liko za deceniju patnje. Gradićemo ih idalje, uz guljenje od naroda, i to što gra­n­­di­oznije, jer su praznina i osjećaj strepnje, zbog našeg grešnog ži­vo­ta, u na­šim dušama ogromni, pa ih građevinama nastojimo unekoliko prikriti.

          Osluškujući zamišljeni razgovor sveštenika povodom mojih knjiga čućemo i ovo: naša moć je tolika da ćemo mi postupiti sa svakim, slično kao jevrejski svešte­ni­ci s Isusom, ko naše pravo lice pokazuje ona­kvim kakvo je ono. Sva­kim danom na našu Svetu Crkvu, nasrću sve brojnije sekte i kupe nam vjer­ni­ke. Ali niko i nikada nije na nas sveštenike tako hulio – jedan glas, koji želi i ovom prilikom biti bogougodan, veli: vjerodostojnije nas predstavio – kao neki Durmi­tara, samozvani prorok, otpadnik, sotona, koji iz mrt­v­ih podiže Njegoša i jednači ga, oprosti Bože, s Isusom. Njegoš je bio gnostik, a zami­s­lite tak­vog grijeha: ostavio je i pismene tragove da nije mogao odoljeti strasti za žene. A taj Dur­mi­tara pre­dlaže da Srbi i Crnogorci duhovni hram rekonstruišu na osnovu "projekta" koji nam je ostavio Njegoš. Sačuvaj nas Bože od ov­og i svakog drugog so­to­­niz­ma! Iš… sotono! … Iš što dalje od nas! Kakvoj to duhov­nosti može poučiti onaj ko kaže da je seks, nakon prosvjetljenja, najljepši Božji dar čovjeku? Utuvljeno nam je u glavu da je seks grijeh i zato ga mi na grešan način praktikujemo – šuteći o tome.

          Ovo je ono suštinsko što bi se imalo reći o duhovnoj djelatnosti SPC, pa se vi idalje pitajte zašto su Srbi izgubili Kosovo i Metohiju, te zašto je izgo­rio manastir Hilandar, kao i to što nam se doga­đalo ovo što smo doživ­jeli u XX vijeku, a za to razloge tražite jedino mimo nas, kako vas tome uči SPC i pod njenim uticajem sve više i onih koje držimo za umne glave (sic!).

[4]

Ovo je digresija koju sada ispisujem. Nedavno sin jednog mog prijatelja, koji je u završnoj godini studija i odličan je student, svom kolegi, koji mu je rekao: „Lako ti je biti najbolji student kada imaš priliku kontaktirati sa ovakvim čovjekom (mislio je na mene). A onda čusmo ovakav odgovor: „On je mene pogrešno usmjerio i tako me upropastio. Htio sam učiti za popa, a on moga oca nagovorio da me od toga odvrati. A da sam pop sada bih vozio audija, a ne ovaj krš od auta i sekirao se  zbog neizvjesnosti kada ću naći zaposlenje“. Pomenuti student kao dječak nije imao ideju da uči za popa, ali kao osoba sa smislom za šalu, ovako me je „nagrdio“ pred kole­gom, čineći aluziju što mjesni pop, u selu, čiji su stanovnici siromašni, vozi crnog audija 4, vozilo koje je znak društvene uspješnosti onoga ko se u njemu voza.       

     [5] Za Njegoša prosvetljenika sudbinski je bilo vr­lo nepovoljno što je bio svjetovni i duhovni poglavar Crnogoraca, pa se na­­k­on prosvetljenja, slič­no kao što je to bilo i s Muhamedom, morao cen­tri­rati u osi između ega i do­s­­tignutog Božanskog centra u sebi, a takvi pros­ve­t­­­lje­ni­ci, u odnosu na one ko­­ji trajno ostanu ukotvljeni jedino u praslici Boga u se­­bi (Buda ili Isus), do­imaju se bitno drugačijim, ali daju praktičnije religije. Islam je iz tog razlo­ga pra­k­tičnija religija od hrišćanstva, koje, da bi slično postiglo, izvitoperuje se.

     [6] Upozoravam vas na razliku u pojmovima Isusovo i hrišćansko učenje, a nikada ni jedno ni drugo ne treba brkati s praktičnom djelatnošću Crkve, jer sada njena djelatnost ne­ma direktne veze ni sa jednim od ovih učenja. Isus je saopštavao samo o prosvetljenju ili otkro­ve­nju Boga u sebi i oko sebe, do čega je bio stigao, i koje stanje koliko god da smatram uzvi­še­nim ciljem na koji vas i sâm ovom knjigom upućujem, iskustveno sam spoznao jednostranost tog stanja i zato sam prihvatio Jungovu individuaciju koja nas vodi ka tom stanju, ali nakon njegovog dose­za­nja naše biće centrira u srednjoj zoni između ega i Sopstva. Isusovo (kao i Jungovo) učenje traži od čovjeka preobražajno zbivanje, dok je hrišćansko učenje, u suštini, “meto­do­logija” kojom se u čo­v­jeku podstiče i usmjerava prirodna čovjekova potreba za duhovnim razvojem (za individu­a­ci­jom), i koje stalno upu­ću­je na preobražajno zbivanje, koje se već odavno skoro nikom ne doga­đa. Ovo je cilj hrišćanskog učenja koje je nastajalo u vrijeme kada najveći dio naroda nije mogao prihvatiti put znanja (uostalom narod je bio nepismen) i bio mu je potreban i jedino tada prihvatljiv put vjerovanja, koji u suštini ne dovodi do takvog duhovnog razvoja koji je neophodan za dostizanje prosvetljenja (ni na nižem stepenu), zbog čega čovjekovo biće čitav život ostaje neu­cje­lovljeno. Zbog te neucjelovljenosti, koju je religija prozvala grješnošću, Crkva (koju uvijek u kontekstu mojih navođenja treba razlikovati, ne samo od Isusovog učenja, već i od hrišćan­skog, koje se zove pravo­­vjerno, iako je ono u odnosu na gnostično – krivovjerno) speci­ja­lizovala se da čovjeku pruža ne­ki vid utjehe zbog njegovih istinskih duhovnih patnji, koje prvenstveno izviru iz njegovog nezna­nja kako da on u sebi na djelotvoran način ispolji religiozno osjećanje, ili kako da pravilno usmjeri nagon samoostvarenja i dovede se do stanja njegovog konstruktivnog zadovolje­nja, odnosno prepoznavanja i uspo­stavljanja svjesne veze sa svojom suštinom, sa božanskim cen­trom u nesvjesnom dijelu svoje psihe. Da u nama ne postoji iskonska težnja za reintegracijom bića, za sjeidnjenje s Bogom, pa bez obzira koliko ko da je tu potrebu potisnuo i sada je nije svjesan, Crkvama nikada ne bi pošlo za rukom da od pružanja utjehe stvore takav biznis, držeći ljude, bar one koji se smatr­a­ju njihovim vjernicima, na neki način stalno zavisne od njih. Sveštenik vam nikad neće reći da vam on istinski u duhovnom smislu ništa ne može pomoći, već će svaki put kada ga posjetite dati vam do zna­nja da vam je "spas" jedino u tome ako ponovo svratite k njemu, ako se vratite u okrilje Majke Crkve. A u ovoj knjizi, u vezi sa spasenjem osnovna poruka je: da jedino vi samo sami sebi možete pomoći, ali razumljivo uz primjenu metodologije koju vam stavljam pred oči, ali ako vi oči zatvo­rite i/ili prekrijete dlanovima, zbog toga što će vam se na prvi pogled svjetlost naše joge uči­ni­ti prejaka, suviše blještava, onda vi i dalje ostanite u duhovnom mraku, ili budite sljepac kod očiju.  

     [7] Na  šta ovdje Jung misli pojasniću jednim primjerom (kakva bi sreća bila da je on jedini). U jutarnjoj obrazovnoj (kakvog li apsurda i nacionalne sramote zbog udodvoravanja politike Crkvi?) emisiji Radio Beograda moglo se slušati zaglupljivanje naroda od strane jednog kaluđera ili profesora Bogoslovskog fakulteta u Beogradu. On je objašnjavao kako je nastao crkveni praznik nazvan Pokrov presvete Bogorodice. Veli (izvinite što se podataka ne sjećam) da je jedan kaluđer u crkvi nekog manastira večernju molitvu produžio u takozvano noćno bdjenje (što je svojevrstan vid meditacije) i da je pred zoru u crkvu ušla Bogorodica, obučena tako i tako, došla do oltara, učinila to i to, itd. Predstavnik crkve je o ovom događaju pričao kao da je on zaista bio stvaran, i kao da je kojim slučajem u crkvu tada mogla biti postavljena kamera da bi mi sve ovo što je on opisao mogli kasnije vidjeti na filmu (on to nije rekao, ali je takav zaključak nametao). Što bi se reklo: priča za malu djecu. (No, u takve priče sada neće da povjeruju ni djeca koja još nisu u školu pošla. Tako sam nedavno čuo istinit slučaj. Unuk je pitao babu, kada mu je umrla prababa te nakon sahrane, šta je bilo sa starom bakom. Dobio je odgovor da je otišla Bogu na nebo. Mališa je uzvratio: "Nemoj da lažeš, čuš! da ona ode na nebo a nije mogla sama da pređe do kupatila").

     Da je predstavnik crkve rekao da je pomenuti kaluđer Bogorodicu vidio u viziji, što se lično može doživjeti, kao da je stvarnost, i što zaista i jeste psihička stvarnost, ali koja s realnošću nema nikakve veze, kao što su to na primjer i snovi, tada bi sve odgovaralo istini, ali tvrditi da je to bio stvar­ni događaj zaista je za slušaoca uvredljivo, a za govornika profanisanje. Prosječan čovjek, koji sam nikada nije iskusio stanje vizije, ali je čuo o tome kao o mogućnosti, uopšte ne bi sumnjao da je kaluđer tokom noćnog bdenja mogao (psihički) vidjeti Bogorodicu. On je nju mogao da vidi i zatvo­renih očiju (putem trećeg oka), ali je jasno da nikakva Bogorodica nije ulazila u crkvu, već je to što je kaluđer psihički vidio bila projekcija lika (vječne) žene (Anime) iz nesvjesnog dijela njegove psihe, koji lik je tom prilikom isprojektovan kao lik Bogorodice. Na primjer, mi koji smo u jogijskoj meditaciji dostigli određeni stepen (po nekada) doživljavamo i vidimo na trećem oku, zatvorenih očiju, kako se odvajamo od podloge na kojoj sjedimo u meditativnoj pozi i potom "putujemo" (sviješ­ću samo, razumljivo) kosmosom. Čak vidimo slično kao kosmonauti "dolje" zemlju, ali smo istovremeno svjesni da je naše tijelo (iako tada za njega nemamo osjećaj da postoji) tamo gdje i jeste, u sobi u kojoj smo otpočeli sa meditacijom. Svjesni smo da je to što doživljavamo i "vidimo", iako se to doima kao stvarnost, samo očitavanje projekcija naše nesvjesne psihe, i kasnije nam ni na kraj pameti ne pada da nekome jedno takvo, u meditaciji normalno dešavanje, prepričavamo kao stvarni događaj. Međutim, u jogi se sledbenik godinama sistematično priprema za meditaciju i ono što će u njoj doživljavati, a tačno je da je onoga ko u meditativno stanje svijesti slučajno usrlja, i tako se slu­ča­jno iz njega vrati bez upadanja u psihozu, nemoguće ubijediti da to što je doživio i "vidio" nije bila stvarnost. (Odgovarajući primjer za ovo je i vizija Hrista koja se sv. Pavlu učinila kao stvarnost). Za­to je bez temeljite pripreme za meditaciju vrlo opasno svako eksperimentisanje s njom, o čemu će biti više riječi kasnije. I Isus je upozoravao: "Ko je blizu mene, blizu je vatre, a ko nije blizu, daleko je od carstva Božijeg". Jung veli isto kada kaže da je put do našeg središta uzak kao oštrica noža.

     To što se može doživjeti u stanjima meditativne svijesti zaista je veoma čudno, sasvim unapr­i­­jed nepojmljivo, ali to su samo individualne psihičke realnosti, i premda unekoliko slične, ipak ni kod koga na nižim stepenima nisu iste. Te pojedinačne psihičke realnosti, čak i onda kada one od­ra­­žavaju zajedničke mitske praslike nesvjesne psihe, objavljivati kao realni spoljni događaj, a dogmom se upravo to čini, ne samo da je odvraćanje pojedinca od samospoznaje – u kom procesu kad stigne do meditacije i on bi osnovni sadržaj o kome govori dogma, ili neki drugi tome sličan (za­visi šta koga više zaokuplja u njegovom nesvjesnom) mogao iskusiti kao ličnu psihičku re­alnost – već je i zaglupljivanje naroda (što je manje izvjesno) i blamiranje sveštenika (što je sigurno).

     Osnovni razlog zbog koga je hrišćansko učenje postalo nedjelotvorno je što je u njemu gnostičko učenje o čovjeku odbačeno kao jeres. To je ujedno omogućilo Crkvi da se sasvim udalji od Isusovog učenja, od njegovog osnovnog cilja, tako se vremenom veza između cilja na koji je Isus ukazivao – otkrivanje božanskog centra u sebi i time izbavljenje od patnje zbog neucjelovljenosti – i hrišćanstva kao institucije potpuno prekinula. U vezi s ovim Jung veli: "Izgledalo je da je tradicija koja je mogla da poveže gnozu sa savremenošću bila prekinuta, ali kada sam počeo da razumem alhemiju, shvatio sam da ona predstavlja istorijsku vezu s gnosticizmom, i da stoga postoji kontinuitet između prošlosti i sadašnjosti. Zasnovana na prirodnoj filozofiji srednjeg veka alhemija je, na jednoj strani, uspostavljala vezu sa prošlošću, sa gnosticizmom, a na drugoj – sa budućnošću, sa savremenom psihologijom nesvesnog.

     Ovo je uveo u nauku Frojd koji je u isto vreme predstavio klasične gnostičke motive seksualnosti i strogog očinskog autoriteta. Motiv gnostičkog Jehove i Boga-Spasitelja ponovo se javio u Frojdovom mitu o prvobitnom ocu i o mračnom super-egou koji proističe iz tog oca. U Frojdovom mitu on je postao daimon koji je stvorio svet razočarenja, iluzija i patnje. Ali, materijalistički smer, pomračio je Frojdu onu drugu, suštinsku stranu gnosticizma; prvobitnu predstavu duha kao drugog, višeg Boga, koji je čovečanstvu podario krater (posudu za mešanje), posudu duhovnog preobražaja. Krater je ženski princip koji nije mogao da nađe mesto u Frojdovom patrijarhalnom svetu. Uzgred budi rečeno, ova predrasuda uopšte nije svojstvena samo Frojdu". Ovaj citat sam naveo pored ostalog i zato da bi vam bilo jasnije zašto je otac Justin hulio na Junga, koji je rušeći Frojdovu dogmu istovremeno razumljivim jezikom objasnio i predstavio i crkvenu. Međutim, za teologe je naučno objašnjenje crkvene dogme istovjetno s njenim rušenjem. Iscjeljujuće dejstvo na dušu hrišćanskih mitova i simbola je prestalo biti djelotvorno i zbog toga je nama jedino smisleno, našim prilikama primjereno, graditi novi duhovni put koji će biti plodonosan.            

[8]

Vladičansku trojku, s četvrtim im bratom, koji im čuva leđa, Crkva bi već za njihova života mogla komotno proglasiti za Velike Čudotvorce. Isus je bez melema, već samo energetski, kako piše u Jevanjđeljima, mogao slijepima da povrati moć viđenja, a ovi su nadmašili i Isusa u “čudotvorstvu”. Oni su u stanju da ljude oslijepe toliko, da oni izgube moć da vide ono što je tako očito u vezi nemorala, kriminala i mafiozluka “svetog trojstva”, a kada treba da daruju tu bratiju tada “sljepci” vide i razlikuju novčanice, pa im daju one najkrupnije. Za mene je ovakvo umijeće preosveštenih vladika čudo nad čudima. Čudo koje ne pominju ni Jevanjđelja. Zastarjela, valjda! Odnosno, ovakvih čudotvoraca još nije bilo u vrijeme kada su ona pisana.      

     [9]  Islam je najmlađa od velikih monoteističkih religija, a normalno je da nova religija traži svoje mjesto pod suncem ili da se s početka širi. Ovo je ugrađeno i u Kur’an, a apsurd je što i sada musli­mani dr­že da i za njih tre­ba da važi ono isto što je preporu­či­vano Arapima na po­če­t­ku nji­hove is­la­mi­zacije, pa se toga dogmatski drže kao i njima svete zapovije­di. Kada se ova sveta naredba koordinirano nastoji sprovoditi, kao što se to čini, tada se sti­če (opšteprihvaćeni) utisak, da je nemoguće ljudima druge (nemuslimanske) vjero­is­povijesti igdje u svijetu živjeti mirno s muslimanima. Glavna floskula u BiH je: ne moramo se voljeti, a živimo skupa. Dobro, ali šta ćemo s (pato­lo­škom) mržnjom? Kako se nje osloboditi? Moj odgovor je: jedino ju je mo­gu­će prevazići prihvatanjem religije budućnosti, religije prosvetljenja. 

[10]Vladimir Ćorović o kralju Milutinu zapisa i ovo: „Radi vlasti, koju ne bi ispustio ni po koju cenu, on je gazio preko sve­ga; ni najrođeniji mu nisu bili pošteđeni od svireposti, ako je sa­mo osećao da smetaju njegovim interesima. (…) Ratovanje iz­me­đu braće imalo je manjih i većih pauza. (…) Milutin je za bor­bu protiv brata Dragutina na dukate prikupio vojsku, sastavljenu od Turaka, Tatara i Oseta, i spremao se na pravi rat. Ali od toga do­ma­ćeg zla plašila se cela zemlja. (…) Milutin je u borbi bio pobe­đen. Dragutin, smilovavši se na krv svoga brata, oprosti mu, i po svojoj dragoj volji podeli kraljevinu sa svojim bratom. (…) Po Dragutinovoj smrti Milutin je Dragutinovom nasledniku Vla­di­sla­vu osporio ne samo pravo na vrhovnu vlast u Raškoj, nego i na oč­ev deo države. On je odmah upao s vojskom u sinovčevu ob­l­a­st, uhvatio je Vladislava i bacio ga u tamnicu. (…)  Papi Kli­men­tu V Milutin je obećao preći u katoličku veru. (…) Milutin se dr­u­gi put oženio svojom prijom Jelisavetom, koju je zaveo kao ka­luđericu. I nju je oterao posle kratkog vremena i venčao se sa An­om, kćerkom bugarskog cara Đorđa Terterija, iz kog braka je ro­đen Stevan Dečanski (Dušanov otac). (…) Brak sa Anom kas­ni­­je je proglašen za nezakonit, da bi se Milutin, mimo crkvene od­red­be, mogao venčati i četvrti put sa Simonidom, kćerkom grč­k­og cara Andronika, kojoj je bilo svega pet (5) godina“.

Čitaoci dragi, raz­mi­slite šta da mislimo o „hrišćaninu“, postarom čov­je­ku, kralju Milutinu, koji za četvrtu ženu uzima dijete od pet (5) go­dina? Kako se to uklapa u pravoslavni kanon (priče) o sedam svetih tajni, od kojih je jedna: brak; koji se, uz izjave dobrovoljnosti, može zaključiti jedino iz­me­đu dvije puno­ljet­ne osobe? Ali, uz ostale grozne Milutinove po­s­tupke, sve to Srp­skoj Crkvi nije smetalo da tu spodobu pro­glasi za sve­­ca. Nekako i da razumijemo da je ona to možda i mo­ra­la uči­niti u vri­jeme kada su srpski vladari bili nadređeni crkve­n­im orga­nima, ali zašto se Crkva kasnije nije oprala od te sramote? Zašto, zašto…? (...)

          [11] Pojavom višestranačke „demokratije“ Crkva je, ne samo kod Srba, postala, u političkom smislu, naj­uticajnija moć. Crkve preko glasača, posebno onih u kojima je znatan uticaj ruralnog ili konzer­va­tiv­nog mentaliteta, političare „imaju u šaci“. Ujedno to je pokazalo pravo, nakazno, lice sveštenika, kojima je pri­­marni cilj njihovog života, ne uzdizanje u duhovnosti, već uz­di­zanje u crkvenoj hijerarhiji, a samim tim i u uticaju na svjetovne vlasti.

[12] Što je car Dušan, Milutinov unuk, kada se odlučio preći na ka­to­ličanstvo ipak učinio. (U Dušanovom Zakoniku, član 26, stoji: „Crk­­vama da vlada Gospodin car, i patrijarh, i logotet, a dr­u­gi niko“. Ovo jasno pokazuje ko je imao glavnu riječ u Srba i ka­da je riječ o vjerskim pitanjima). Ćorović piše: „Po svoj prilici radi ovih ver­s­kih pitanja, car je pozvao pat­ri­jarha Jani­ći­ja u Žiču, da se s njim po­­savetuje. Patrijarh se tu razboleo i na povratku u Peć umro“. Razmislite zašto se patrijarh baš tada i tu razbolio na smrt. Kasnije će biti još riječi o Dušanovom obraćanju papi u ko­me mu je ponudio uniju svoje crkve s rimskom. Malo duže od godinu dana nakon zagonetne smrti patri­ja­r­ha Janićija „silni Car Dušan bio je već pokoj­nik. Umro je izne­nada, ne zna se od čega“ (Ćorović). Mi to ne znamo, a njegovi bli­ži savremenici su to dobro znali, ali su o tome mo­rali šutiti. No, bilo kakobilo, dok Turci škrgaše oko vrata srpske drža­ve, za godinu i koji mjesec Srbi ostadoše i bez patrijarha i bez cara.

          [13] Simonidina kletva još stoji kao Damoklov mač iznad i Srp­s­ke Crkve i Srba! Čudo mi je da je se patrijarh Pavle nije sje­tio 1999. g. ka­­da je rekao da mora biti da smo nešto strašno Bogu zg­­rešili čim smo ovako kažnjeni. Primjer tipičnog svešte­ni­č­kog tra­bunjenja. Nije nas kaznio nikakav Bog s neba, iako su bo­m­be odozgo padale, što su Kremanski Proroci predvidjeli prije više od sto godina, već su nam naši kompleksi, koje ni­ka­ko da spo­z­na­mo, za što je Crk­va glavna prepreka, ispostavili još jedan ra­čun, a, koliko smo slijepi i ludi, izgleda nastaviće idalje da nam ih dos­ta­v­ljaju, samo na drugačiji način, ako komplekse ne osvjestimo.

          Istinski religioznim ljudima – za takve se mogu smatrati oni  koji su spoznali Boga u sebi i time se, pored ostalog, oslo­bo­dili straha i od smrti, i oni koji su na putu da to ostvare –  trebalo bi da im je opšte dobro iznad svake egoističke želje, pa čak i iznad njihovog života, posebno u slučaju kada je kraj života u skladu s prirodnim tokom, a smrt bi doprinijela za rodbinu, prijatelje, slje­d­benike na položaju i poznanike izvjesno rasterećenje.

          Ako se Isus žrtvovao, kako hrišćani ka­žu, radi njihovog spa­­senja, zašto oni koji se u njega kunu kao u Boga, nisu ga spre­m­ni slije­diti, pa se, u odnosu na Isusovu žrtvu, minorno žrtvovati, odričući se svog položaja zarad dobra zajednice kojoj su na čelu.

          Mnogo godina prije iznemoglosti i bolesti patrijarha Pavla napisao sam, govoreći o onome što nam je ostavio Njegoš, da Religija Njegoševa, ne može pokazati svoju spa­siteljsku moć sve dotle dok mi upokojenog metuzalema – pravoslavlje – držimo za plodonosno. Ako je patrijarh Pavle zaista bio ono za šta se narodu predstavljao, zar ne bi bilo razumno, a tek koliko bi to bilo mud­ro, da kaže ljekarima: gospodo, dozvolite da moj život u svoje ru­ke uzme Bog, jer vaše, po svaku cijenu, održavanje mene u životu pljuje na sve ono što sam, vjernicima, govorio dok sam bio zdrav.

          Patrijarha Pavla jedino može opravdati iznemoglost i bolest što pristaje – jer na to vjerovatno ne može uticati – da ga se vješ­tački održava u životu, ali neki postupci njegovih najbližih su skaradni. Ako su tačna saopštenja Sinoda i VMA, da se patrijarh osjeća dobro i da je u dobrom mentalnom stanju, onda nešto ne štima. SPC bi iz ovog slučaja trebalo da izvuče pouku i izmijeni neka svoja pravila, koja nisu u skladu s prirodnim zakonom. A da li će biti moguće „kamen“ rastopiti razumom, vidjeće se.

          Naknadno dodato. Nakon smrti patrijarha Pavla, a koji dan pred izbor narednog, Žarko Gavrilović, profesor Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, u razgovoru na TV Duga, objašnjavajući proceduru za izbor patri­ja­r­­ha, pored ostalog rekao je „da su u posljednje vreme skoro svi srpski pat­ri­jar­si život okončali tako što su bili otrovani“. E, tog časa mi postade jasno zašto je patri­jarh Pavle poslje­d­nje godine života proveo na medicinskoj usta­novi od najvećeg ugleda, a ne u nekoj od manastirskih bolnica, kako u jednom pismu vladika Grigorije napisa da bi bilo normal­no i prekori ga što tako nije učinio. Dakle, Pavle je, po svoj prili­ci, znao šta bi ga čekalo da je bio u nekoj manastir­skoj bolnici. A onda prof. Gavrilović dodade. Kada je patrijarh Ger­man bio bole­s­tan kod njega su otišli iz Sinoda da ga umole da podnese molbu za pen­zi­onisanje. German se okrenuo ka zidu i tako ostao bez ijed­­ne izgovorene riječi, sve dok gosti nisu izašli iz sobe. Potom objasni da Pavle nije kanonski valjano izabran za patri­jar­ha, ali kako i zašto, poduga je priča pa ću je izostaviti. A kada su kod Pavla na VMA stig­li da ga umole da podnese umolnicu za penzi­o­ni­sanje, profe­sor reče da je Pavle podigao ruku prema plafonu i rekao: „Onaj gore me postavio i on me jedini može penzionisati“.

          Ovo pokazuje da je patrijarh Pavle i godinu dana pred smrt bio mentalno zdrav, ali duhovno bolestan; bolestan zbog prena­du­vanosti ega, gordosti, pošasti od koje, po pravilu, pate svešte­nici, iako se mnogi od njih javno pokazuju kao skromni, kao da su bez ima­lo gordosti. Pavle je svojom izjavom pokazao da je pra­vi Srbin, a kako reče Jovan Marić: „Srbi teško mogu da se žrt­vu­ju za­rad opš­teg dobra“. Pavlov ego nije mogao prihvatiti da on umre kao penzionisani, već jedino kao aktuelni patrijar, a ni naj­ma­nje nije mario zbog toga što je Crkva, zbog njegove višego­di­š­­nje izne­mo­g­­losti, pa onda i bolesti, u velikom organizacionom ha­o­su. U SPC nakon Pavla mogao bi biti objelodanjen raskol koji će po­­d­sjećati na političku situaciju koja je u SFRJ nastala nakon Tita. Raskol, posebno oko ekumenizma, nastao je poodavno, ali dok je Pavle bio živ, on je „svojom mantijom prekrivao požar“.

          Pokazujući skromnost, partijarh Pavle je samo prikrivao go­r­­dost, ali ono što se prikriva, kad-tad, probije na površinu, a u Pav­lovom slučaju gordost je probila kada nije bio spreman odreći se trona zarad dobrobiti vjernika koje je predvodio. Glumeći da je bez gordosti, on je to činio tako uspješno, da su ga vjernici proz­va­li živim svecem. A taj „živi sve­tac“ je počastvovao, za vrijeme krsne slave, porodicu Karić, porodicu koja je do tada, u doslu­hu s mnogim političarima, a ne samo sa S. Miloševićem, bila naj­više pokrala srpski narod. A kako tako može postupati onaj ko bi tre­ba­­lo da oličava jednu od Božji zapovjedi: ne ukradi, ali eto ona Pavlu nije bila ni na umu, ni u srcu, jer je on bio hip­notisan novcem kojim su braća Karići, proračunato i obilato, da­rivali Crkvu, a to što je nova­c bio pokraden, nije bilo važno ni patri­jar­hu, u stilu one narodne: poklonjenom konju se ne gleda u zube. (...)

          Stvarni vlas­todršci u SPC, pri biranju Ger­ma­novog nasljed­ni­ka, imali su u vidu da će im Crkvom idalje biti naj­l­ak­še vladati na zakulisan način, ako ih, kao para­vanom, svo­jom skr­o­­m­n­­ošću, bude zaklanjao patrijarh Pavle. Pavle je bio skroman, ali je bio i gord, jer skromnost, sama po sebi, ne isključuje gordost. Da nije bio gord, on bi se suprostavio, pa i potežući mogućnost ab­di­ka­cije, zahtjevu da dâ svoj blagoslov Radovanu Karadžiću i Ra­t­ku Mladiću, a blagoslovio ih je na Soko­cu 2. jula 1995. g. Bilo je mn­o­­go razloga zbog kojih on nije smio dozvoliti da ga bla­to s nji­hovih ratnih čizama poštrca, a, kao poglavara Crkve, i zbog toga što su njima potčinjeni srušili u BiH mnoge džamije, a među nji­ma i takve ljepotice kakve su bile Aladža u Foči i Ferha­dija u Ba­njaluci. (...)  

          Pišem da je hrišćanstvo (pravoslavlje posebno) okamenjena religija, a kako druga­čije imenovati Institucije koje drže da je gri­jeh učiniti izmje­nu u Kanonu – predvidjeti mogućnost da pat­ri­jarh, a svakako i papa, kada postanu mentalno i/ili fizički izne­mo­g­li ustupe mjesto mlađem – a nije grijeh, kada se to desi, ili zbog nepodobnosti, da bi ih se Crkva otarasila, otrovati ih. (Da bi se upraznilo mjesto za papu Jovana II, njegov prethodnik je otrovan, a to je jedan Englez i dokazao u knjizi: U ime Boga!).

          Kako i koliko masa, gomila može biti zasljepljena ide­­o­lo­gijom ili teoideologijom mi smo imali priliku vidjeti kada je umro Tito i potom nakon smrti patri­jarha Pavla. Mnogi su Tita držali za spasioca, a kasnije ih ni sami Bog nije mogao spasiti od djela nji­ho­vog „spasioca“. Danas ankete pokazuju da Srbi najvi­še vje­ru­ju Crkvi. Dakle, Instituciji u kojoj je, kako reče prof. Gavri­lo­vić, bilo uobičajeno da se patrijarhe truje, onda kada neke vla­di­ke za­ključe da bi tron patrijarha trebalo uprazniti. To kako se pona­šao srpski narod tokom Titove i Pavlove sahrane, na­j­ta­č­niji je poka­­zatelj ispra­v­nosti Jungove nau­ke o arheti­povima. Ni Tito ni Pavle – koje povezuje to što su oba, svaki na svoj na­č­in, u poz­nim godi­na­ma bili samo marionete – nisu, ni u najboljim godi­nama, bili ono što su mnogi ljudi mislili da oni jesu, ali su oni, zahva­lju­jući svom maestralnom umijeću da se predstave ona­k­vi­ma kako je gomila, masa željela da ih vidi, za one ideologijom zas­ljepljene ili duhovno nedo­z­re­le bili lik u ramu za ahretip oca, u kome su tî mogli zadovoljavati svoju, nikada dozrelu, žudnju za očinskom figurom. Pavlova sahrana bila je odlično režirana pred­s­tava, u kojoj su i glavni i sporedni glumci, ali i statisti, vidjelo se očito, čeznuli da „božja milost“ – kamera – „sleti“ na njih što češ­će. Gle­da­jući tu pred­s­ta­vu na tv bio sam sa­mo­svjestan, kako se njo­me potstaknut, i u meni, iako os­vješćen, arhetip oca meškolji, što je probudilo moje saosjeća­nje za one u pogrebnoj povorci, koji su bili nesvjesni čime je, pored masom oko sebe, uslovljen njiho­v osjećaj tuge. A čemu tuga ako „Isu­so­vi prestavnici“, tom prilikom prisutni, tvrdiše da je Pavlova duša otišla pravo na nebo i u raj. Mnogi Srbi, tom prilikom, vjerovatno su po­misli, s obzi­rom na svoje siromaštvo, da su oni još skromniji nego se i Pavle za takvog pokazivao, pa ako se u raj ide po zaslu­ga­ma u skrom­nosti, onda preko 80% Srba sigurno, po sm­r­ti, ide u raj, jer tî Srbi šute kao da su nijemi ili bez odgovarajuće akci­je po­s­ma­t­ra­ju kako se oni koji ih predvode razmeću svim ze­ma­lj­s­kim carst­vi­ma, pa zbog toga većini ostaje jedino da se nadaju carstvu nebeskom.

          Hrišćanstvo – o čemu govori i pomenuta Pavlova izjava („On­aj gore …“) – Boga doživljava kao starca koji sjedi negdje na nebu i odozgo nas nadzire; isto onako kako malo dijete doživljava oca i njegove moći. Dakle, teolozi, sveštenici i vjernici su neod­r­a­sla djeca. Isus je učenicima govorio da ako vam oni koji vas vode kažu da je Bog (Carstvo božje) na nebu, tada će ptice nebeske da vas prestignu. Bog (Carstvo božje) je u vama i oko vas. …Pošto je Isus govorio u parabolama njihov smisao je teško prevoditi, a još teže pojmiti: Rascjepi drvo, ja sam u njemu; podigni kamen, i naći ćeš me ispod njega. Zar se Bog (tu pokreta­č­ku silu često nazivam kosmičkom inteligencijom) ne nalazi u sićušnom plodu svake biljke i u DNK svake zoo jedinke, ali i u svemu ostalom na zemlji, u zemlji i u kosmosu, u vasioni itd?

          Nalazi! A odakle je ta sila potekla, mi o tome ne treba da uzaludno dumamo, jer nam je to nepojmljivo, ali tu silu mo­že­mo osjetiti u sebi i ući u njeno glavno gravitaciono polje. Ali da bi to postigli trebamo poći putokazima koje nam daju savremeni nauč­ni­ci i prosvjetljenici, kakav, na primjer, bješe Karl Gustav Jung.

          Isus, kao kasnije Niče i Jung, negirao je da postoji Bog ka­k­vim ga pretstavlja Stari zavjet, ali to pravo­vjer­ni hrišćani, kri­v­njom sv. Pavla, nikada nisu shvatili, pa su po tom krivom obras­cu Boga kontruisali i Isusov lik, kao da je i on bog. Tako po­i­ma­jući Isusa i njegov nauk, hrišćanstvo je jednu bogo­spo­z­najnu mogu­ć­nost zamijenilo gnusnim idolopoklonstvom, a neviđena mani­fes­ta­cija idolopoklonstva viđena je nakon smrti i tokom sahrane pat­ri­jar­ha Pavla. Izvor idolopoklonstva je čežnja duhovno nedozrelih osoba za očinskom figurom i duhovno je slje­pi­lo, a sveštenici – najveći duhovni slj­e­p­ci – šire ga u svakoj pogodnoj prilici.     

[14] Filaret se na nekoj televiziji hvalio da je uz manastir Mileševu sagradio objekat od oko tridesetak komfornih soba sa kupatilom za buduće kaluđere - iskušenike. Čudi me da Filaret, već star, planira isprobavati toliko mladića!? J Izgleda, Mileševa će postati glavni centar u kome će se oblikovati budući filareti, vasilije, pahomije ...     

[15] Lažno predstavljanje je izgleda naša sudbina. Kada je Tito, vidno bolestan sjedio u parku Bijelog dvora i čekao da ga povezu u Klinički centar u Ljubljanu, doimao se kao razgoropađeni ris, te niko nije imao smjelosti da mu priđe. Kako je kasnije izjavio Koča Popović, on mu je prišao oprezno. Tito mu je rekao da se osjeća grozno zato što mu je čitav život bio samo laž. Život i “svetog trojstva” je samo laž, laž, laž ...   

      [16] Iako će se teško iko od pripadnika jedne ili druge religi­je sa mnom složiti, tvrdim da, posmatrano sa stanovišta Isusovog učenja – gdje je sa­mo­­spoznaja i prosvetljenje osnovni cilj čovjekovog života, koji, kada ga se dosegne, čovjeku otkriva i smisao njegovog postojanja – među tim religi­jama nema nikakve bitne razlike – obe su isto obezbožene. Razlike su u sferi dogme, običaja, institucio­na­l­nog ustrojstva; neutoljivoj težnji katoličan­stva da se širi, za­dovolj­no­sti pravoslavlja svojom okamenjenošću; ali sve to nije religija, već prije mješavina običaja, lažnog morala, kratofilije i ideologije. Religija je samo ono što nas na djelotvoran način upućuje na zadovoljenje naše suštinske životne želje, a to je sjedinjenje naše samo­svi­jesti (do koje takođe treba stići, jer je čovjek apriori nema) sa pra­sli­kom Boga u nes­vjesnim dijelovima naše psihe. Istinski re­li­giozan čovjek ne može prihvatiti okove bilo koje institucije, on mora bi­ti slo­bo­dan čovjek, jer religioznost, pored toga što je blaženstvo i iz­vor ljubavi, ono je i osjećanje duhovne slobode, a re­li­­­gije su okovi kojima nas drugi, ili mi sami sebe, okivamo u tamnice duha. Per­spe­ktiva čovječan­stva je u indivi­du­al­noj i neinstitucio­nalnoj religiji, prik­la­d­nije rečeno, duhov­notjeles­nom putu koji vodi kroz lični rad i na­­por, a bez posrednika, do rei­n­­te­gracije (prije toga) raspršenog čovjekovog bića i do prosvetljenja, do susreta i sje­di­­njenja sa praslikom Boga u nama. A ako želite pojmiti kako na život, svi­jet i Boga gleda pros­vet­ljen čovjek s pjesničkim darom, prou­či­te Njegoševu Luču mikrokozma, koja je najljepša oda prosvetljenju u svjetskoj poeziji.

      [17] Nama jeste i mora biti bolno pojmiti, shvatiti i prihvatiti da ni­ka­da nismo postali hrišćani, ali ne zato što to nismo htjeli, već što obje­k­tivno to nismo mogli postati. Jung je za svoj narod, Germane, rekao da su kao varvari usrljali u sred jedne visokorazvijene istočne religije koja za­hti­jeva visokorazvijenu psihu. (Ali imajte u vidu da je danas najčuveniji njemački univerzitet, Hajdelberški, osnovan 1389. godine, dakle, u godini kosovskog boja). Najtragičnija činjenica i nas i hrišćanske civilizacije je što ljudi u njoj odigravaju da su ono što nisu. Jedan narod ne može biti is­ti­n­ski hrišćanski i sačuvati svoju slobodu ako mu je susjed­stvo militantno. Nakon što su Srbi primili hrišćanstvo naši despoti time nisu mogli da obuzdaju svoje nezajažljive osvajačke težnje i/ili vlas­telinske borbe oko prestolja i vlasti, što je jedan od najboljih dokaza da oni nisu bili primili duh hrišćanstva, već su bili samo nekakvi imita­tori te religije. (Sjetite se da je Lazar Hrebljanović oslijepio velmožu Nikolu Altomanovića, ali to našoj crkvi nije smetalo da Lazara kasnije proglasi za sveca. Čudne li lakrdije od Isusovog učenja, mili bože). Despoti i velmože nisu znali kako da izađu na kraj sa svojom varvarskom prirodom u sebi i zato su, skoro bez izuzetka, činili strašne zločine u borbi za vlast, a potom bi novcem skup­lje­nim od potlačenog sopstvenog i tuđih naro­da plaćali (uglavnom) strane majstore da podižu bogomolje kao njihove zadu­ž­bine – najčešće pokajnice. (Neki, koji se predstavljaju za umne, sada zabludno hoće da po tome i zlatnom escajgu na dvoru srpskih despota, koji su bili prvo despoti prema svom potpuno obespravljenom narodu, pokazuju nivo tadašnje srpske kulture u odnosu na ondašnju kod nekih evropskih naroda (sic!). Najtačniji pokazatelj kulture jednog naroda je ono šta u kulturnom smislu u sebi nosi najveći broj njegovih pripadnika. Tako pogledani mi i danas u tom smislu vrlo loše sto­jimo, i to je glavni razlog što imamo potrebu pričati da tako nije. Krajnje vrijeme je da bolnoj istini pogledamo u oči i otrpimo spasonosni bol).

      Stvarna (ne)hrišćanska djela u svakodnevnom životu ktitora srpskih manastira i freske u tim manastirima su daleko kao nebo od zemlje. To je ujedno dokaz da su oni bili mentalno rascijepljeni ljudi; jednim svojim di­je­lom su se valjali u brlogu carstva zemaljskog i tome nisu mogli da odole, a nji­hov drugi dio je htio da kroz podizanje bogomolja se iskupi za stvarne grijehe prvog. Tako se ne stiže do ucjelovljenja bića, već jedino dubokom unutraš­njom duhovnom preobrazbom. Pošto se ovaj drugi proces nikada nije dogodio srp­skom plemstvu zato se on nije mogao desiti ni potlačenim sloje­vima srpskog naroda, pa se mi zbog toga na dubljim slojevima svoje nacional­ne psihe nismo bitno pomakli od onog nivoa na kome su nas zatekli Ćirilo i Metodije. U ovome su osnovni razlozi, a uzgrednih ima zaista podosta, što se kao narod nismo uspjeli samopronaći ni skoro dva vijeka nakon fizičkog oslobađanja od ropstva Turcima. Međutim, mi smo u teškom psihičkom ropstvu sebi sa­mi­ma i dok to ne shvatimo i od tog ropstva se ne počnemo oslobađati naša stradanja se neće moći okončati. Ako to zaista želimo, mi trebamo postati svjesni pradjedovskih grijeha, pokajati se istinski u sebi nad njima i tako se osloboditi njihovog kobnog uticaja na nas, koji se izvodi preko nesvjesnih slojeva psihe  nečujno i nevidljivo na sli­č­an način na koji će na naša tijela djelovati ovo radioaktivno zračenje kome smo izloženi bombardovanjem oružjem što sadrži osiromašeni uranijum.  

            [18] Sveštenici su službenici institucija, vrlo slični nekadašnjim sekreta­rima komiteta i profesorima marksizma, koji pričaju ono u što zabludno vjeruju ili govore onako kako ne misle i ne osjećaju. (Izuzetaka uvijek i svugdje ima, i takve i ovom prilikom blagonaklono pozdravljam!). Pa slično kao što su komitetlije i nekadašnji marksisti među prvima, na­kon pada komunizma, graknuli na društvenu imovinu s namjerom da je što više prigrabe k sebi i pretvore u svoju privatnu, i/ili pohrlili u bogo­mo­lje da drugom dogmom, brže-bolje, popune prazninu nastalu nestankom one u koju su se do juče kleli kao vjernici-fanatici u Boga, čime su o sebi, o nji­ho­voj stvarnoj duhovnoj bijedi rekli sve – tako i sveštenici, u pravilu, nisu religiozni ljudi. Biti religiozan čovjek prvenstveno znači svojom samo­svjesnošću se sjediniti s praslikom Boga u sebi, čiji otisak je zaista u ne­svje­snim dijelovima naše psihe (što je Jung i naučno dokazao da je to tako), ili bar težiti ka tom cilju, a sve mimo toga je samo imitiranje religi­oz­nosti.

Religijski imitatori s podozrenjem gledaju i na Njegoša, upra­vo zato što se on bio sjedinio s praslikom Boga u sebi, što je bio pro­sve­t­ljen. (Sjediniti se s Bogom u sebi ne znači time automatski i za sva vre­me­na, i u svakoj prilici postati kao uškopljen. Oni što zagova­raju uško­pljeničko ponašanje, kao jedino normalno čovjekovo stanje, ili nešto takvo glume, u prvom redu lažu sebe i vonj laži iz njih zaudara i u svemu ostalom). 

            [19] U svijetu Amerikancima je najhitnije potrebna nova religija, jer su oni, kao omnibusni narod koji je bez duhovnog korjena, uz to opterećen pra­otačkim grijesima, jer su najstariji njihovi preci u svojoj pohlepi i ne­zna­nju uništili jednu civilizaciju i istrijebili domorodačke narode Sjeverne Ame­rike. Frojd je dokazao da se grijesi predaka mogu osjećati i nositi u ne­svjesnim dijelovima psihe kao teret i hiljadu godina kasnije, pa čak i onda kada naslednici o grijesima ne znaju ništa. Unucima kauboja, dakle od boga najotuđenijih ljudi, a kojima je u glavu udarilo materijalno bogatstvo i voj­na superiornost uz to, ali i neuto­lji­va žeđ (što je jedan od dokaza degenera­ti­v­nog ispolja­vanja nagona samo­ostvarenja) za njegovim uvećanjem na račun dru­gih naroda, iz čega proizilazi glad za svjetskom dominacijom, i zato su oni postali najvećom prijetnjom svjetskom miru i čak opstanku naše civi­li­za­cije. Vrijeme će odgovoriti: da li je slu­čaj­no da su oni, koji su vojno naj­moćnija sila što ju je svijet ikada vi­dio, a koja sve više postaje operati­v­no-izvršni organ Vatikana, gazeći sve među­na­rodne pravne norme uzeli na sebe da vojno slome nepokorne, ali do samo­uništenja nepopustive Srbe?

            [20] Hram sv. Save na Vračaru, iako divan kao arhitektonsko-sakralno djelo, svjedoči, slično kao i mnoge druge crkve i katedrale, o nečem sasvim suprotnom od srži Isusovog učenja, u čije ime su sve te građevine podizane. Što je Isusovo učenje više blijedilo i/ili se izopačivalo, to su građevine hrišćanstva bivale grandioznije.