OSNOVNE BIOGRAFSKE INFORMACIJE O MENI

 

Ovaj tekst se nalazi na mom sajtu: www.durmitara.com 

u NOVI TEKSTOVI, a iuzvolite ovdje početak pa zaključite da li da čitate i nastavak

 

OSNOVNE  BIOGRAFSKE INFORMACIJE

Uobičajeno je da se o autoru u njegovim knjigama i u Vikipediji o osobama daju tekstovi koje je pisao neko drugi, a ne onaj o kome je riječ. Ne znam nikoga koga bih mogao zamoliti da o meni napiše ono što je najbitnije, a da taj to učini objektivno i bez projekcija. Zamoljavao sam neke čitaoce mojih knjiga, koji su njima bili oduševljeveni, da to učine za naredno izdanje, a kad sam tekstove o sebi čitao, zaključivao sam da ih ne objavim. U njima je bilo saopštenja koja nisu bila potkrepljena dokazima. Ukratko je to teško učiniti. Vama će se osnovne informacije o meni učiniti neobično. Informacija uobičajenih će biti, a za glavnu – prosvjetljenje – biće dosta dokaza direktnih i u kontekstu, pretežno iz mojih knjiga.

Učiniću to radi toga što u mojim knjigama najtačnije su biografske informacije o meni. Od onih čitalaca ovog teksta, koji budu imali strpljenja da ga pročitaju do kraja – znam takvih neće biti mnogo – jedni će reći da sam ga pisao da bih propagirao svoje knjige, a samo oni kojima su one namjenjene, shvatiće da je svrha ovog teksta da moje knjige ne uzmu oni kojima one neće biti od koristi, koji neće shvatiti njihovu sadržinu. Dok sam imao (kao izbjeglica donirani) štand na beogradskom Sajmu knjiga, mnogi su se čudili kada potencijalnim kupcima govorim da knjiga nije za njih. Kada je autor istovremeno i izdavač, a sam prodaje svoje knjige, on je u neoprilici. Izdavač (u njemu) hoće da proda knjige, a autor da ih kupe samo oni za koje on stekne utisak da će one njima biti od koristi.

Na primjer, jedna poznata srbijanska glumica, E. R., koja je propagator jedne od denominacija protestanske vjere, a kojih ima nekoliko stotina, probala me u jednoj prilici animirati da postanem vjernik vjere koju propagira, kao najbolju od svih, a kada kasnije naiđe pored mog štanda, oduševi se knjigom Naša joga i prosvjetljenje, ali me ne prepoznade, kao onog koji joj je svojevremeno rekao da ga njena vjera ne interesuje. Hoće kupiti knjigu. Govorim joj, 'gospođo R., ova knjiga nije za vas'. Da ne navodim razgovor, koji je trajao oko pola sata, ona kupi knjigu i reče da će kad je pogled, za dan dva, svratiti da razgovaramo. Svaki naredni dan tokom sajma prolazila je pored mog štanda i pravila se da nije svjesna gdje je. Nije me ni pozdravila.

Da ne bi bilo nesporazuma među nama, sličnog kao sa glumicom E. R.,  koja, kad je pročitala prve stranice kupljene knjige, uvjerila se u moje tvrdnje da knjiga nije za nju, podsjetiću vas da kad je Miloš Obrenović, u nepismenoj Srbiji, pisaru diktirao uslove za ministre, pisar mu je rekao: „Vaše visočanstvo, mi u celoj kneževini nećemo naći ni jednog ministra“. Na to mu je Miloš rekao: „Nastavi pisati! To se neće  odnositi na one koje hoćemo da primimo, nego na one koje nećemo“.

Što se tiče „duhovne pismenosti“ u Srbiji, ona je sada vrlo slična osnovnoj ne/pismenosti u njoj u doba Miloša Obrenovića. Zato tekst koji slijedi, namijenjen je onima koje bih rado imao za čitaoce mojih knjiga. To su oni koji žele da se duhovno opismene i to osjećaju kao svoju potrebu ili da steknu spoznaju o sebi koju daju viši nivoi „duhovnog školovanja“.  Iako tekst nije namijenjen onima koji nisu svejsni svoje duhovne nepismenosti, njih pozdravljam riječima Majstora Ekharta, kojeg je Inkvizicija prerano otpremila u smrt, a čije djelo je vaskrslo oko 400 godina kasnije: „Ako neuke ljude ne treba poučavati, onda niko nikada neće biti poučen. … Jer se neuke poučava zato da oni od neukih postanu poučeni“.

Prema svojim knjigama odnosim se slično kao brižan otac prema kćerkama, koje je odgojao i obrazovao tako da one u životu nekom budu adekvatne saputnice. A da bi one u odnosu s partnerom mogle ispoljiti svoje osobine taj bi trebalo da bude odgovarajući. A da li će kćerka takvog naći ili ne, otac na to ne može mnogo uticati. Slično tome, ni ja ne mogu ništa učiniti u smislu kome i kakve saputnice će biti moje knjige. Sve što nakon njihovog štampanja mogu učiniti je da potencijalnim čitaocima pružim priliku da malo zavire, slično kao kroz ključaonicu, u njihov sadržaj i ujedno tako saznaju ponešto i o njihovom autoru/tati.

Do sada o meni u mojim knjigama objavljen je samo jedan tekst. Napisao ga je čovjek, nakon što je pročitao ogledni primjerak knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? Ranije je on čitao ostale moje knjige. Po njegovom zahtjevu tekst O autoru (ukratko) potpisan je pseudonimom. Upoznao sam ga tokom izbjegličkog boravka na obali Crnog jezera na Durmitoru. Pomogao sam mu, upućujući ga da pomoću hatha joge prevaziđe zdravstvene probleme koje je tada imao. Kasnije – preporodio se!  Tekst koji mi je poslao, uz njegovu saglasnost, uveliko sam skratio i redigovao, zato što je on na mene, slično kao vjernici na mesiju, projektovao i arhetipsku potrebu za Mudrim Starcem, kako je taj arhetip nazvao Karl Gustav Jung, a koji je sijamski blizanac arhetipa oca (zaštitnika). Arhetip oca zaštitnika „krivac“ je što ljudi lako prihvataju u državnoj politici političare diktatore, a oni koji tragaju za duhovnim vođstvom one koje Isus nazva lažnim prorocima. Ne razlikovanje nesvjesne potrebe da se zadovolje arhetipske potrebe mudrog starca i oca (zaštitnika), stvara tragikomična stanja kod pojedinaca, pa tako i u društvu. I ja sam, kao dječak, zbog indoktrinacije, Tita doživljavao kao vjernik mesiju, ali sam odrastanjem i čitanjem knjiga, shvatio da sam bio obmanut, zaveden. Od tada sam arhetipsku potrebu za mudrim starcem zadovoljavao „druženjem“ putem knjiga s najvećim umovima što ih je imalo čovječanstvo, a arhetipsku potrebu za ocem, druženjem sa profesorima. Potpuno zadovoljenje potrebe za vođstvom od strane arhetipa mudrog starca i „prijateljstvom“ s njim, postignuto je kod mene tek kada sam upoznao Jungovo djelo, što je u mom duhovnom razvoju i rastu do prosvjetljenja imalo presudnu ulogu. Zato Junga pominjem kao svog duhovnog oca, a Njegoša kao starijeg brata. U šali kažem da sam kao bivše seosko čobanče, zbunjen zbog toga što nisam poimao koji je smisao čovjekovog ovozemaljskog života, jer mi se život mojih roditelja i članova podorice doimao kao besmislen, krenuo da u plastu sijena tražim iglu, a kad sam pronašao dvije zlatne igle, tada sam, a bilo je to u srednjim godinama života, mogao uzviknuti, Njegoševe stihove kao da su moji: „Zavid'te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!“

Evo primjera mješavine realnog i arhetipske projekcije na lik mudrog starca, pa i oca zaštitnika, a u koji utisak bi teško, kao u istinit ili realan, povjerovao iko onaj ko nije čitao moje knjige. Izvod je iz pisma našeg čovjeka koji živi u Americi. Pismo se odnosi na moju knjigu Naša joga i prosvjetljenje, a objavio sam ga u knjizi Spoznaja najdublje tejne i prevazilaženje duhovne patnje:

«“Imam 43 godine. Oženjen sam. Imam dvoje djece. Na duhov­nom putu sam dosta dugo. Dugo sam i lutao od imitacije islama, adventista ... do pravoslavlja i katoli­čan­stva. Božjom rukom Provi­đenja sam bio pro­ve­den da mnogo toga vidim i da se sretno izvučem iz živog blata. Do avgusta prošle godine patio sam od niskog pritiska – tablete za glavobolju su bile redovna pojava. Bez pojasa za leđa nisam bio u stanju hodati, o raznim flasterima što sam lijepio i preko 100 (sto) tableta za prošlu godinu da i ne govorim. Bio sam fizički, čini mi se, gotovo pred nestan­kom. Ali duhovno nisam poklekao, mada je bilo oscilacija.

Od dolaska tvoje knjige, pa do danas moj život se kompletno promijenio. Obično u šali kažem – Durmita­ri­na knjiga vrijedi milion dolara. Da je štampana samo u je­­d­nom primjerku, vrijedila bi više no svo blago ovog svijeta.

U bilješkama koje vodim pod: ‘Moj put Istine’, na­dam se da ćeš jednog dana imati priliku pročitati sjajnu odu ‘našoj jogi’ ... Umjesto suvišnih riječi, neka ovo budu komplimenti tvojoj knjizi: ljubim Ti svetu ruku koja je napisala našu jogu! (...)”»

Protivnik sam toga da me iko idealizuje. Uzeti me za uzor može svako ko želi duhovni napredak. To mu može biti od velike koristi, a idealizovanje do idolopoklonstva je štetno. Ono, u pravilu, vodi u imitatorstvo i koči duhovni napredak, a i izgovor je da se ne slijedi cilj na koji uzor upućuje, jer je uzor lakše imitirati nego dostići. Da bih odvratio čitaoce mojih knjiga od idolopoklonstva, u knjizi Naša joga i prosvjetljenje, u poglavlju Seksualnost i bavljenje našom jogom, otvoreno pišem o kompleksima i mukama koje sam imao u sferi seksualnosti. Od početka pisanja životnog djela imao sam ideju da u njemu bude objavljena fotografija na kojoj sam, an fȁs, go. Tokom pripreme za štampu knjige (drugi put napisane) Naša joga, zbog specifičnog položaja povodom moje borbe za zaštitu Durmitora, o čemu ćete čitati, jer je klan Haračlija Durmitora, širio glasine da sam živeći osamljeno poludio, bio sam u dilemi da li da objavim ili ne fotografiju na kojojm sam go.

Evo izvoda iz knjige o toj dilemi:

«Tekst koji slijedi dodao sam kad sam odlučio da tu fotografiju ovom prilikom ne objavim. Tom fotografijom sam i na taj način želio potvrditi podosta od onog što tekstualno saopštavam u vezi rasprskavanja ega tokom procesa individuacije i nakon toga postignuća naše ucjelovljenosti, nakon čega se osjeća (prije toga teško pojmljivo) jedinstvo između duha i tijela, a što se postiže metodom naše joge.

Iako mi je jasno da bi to bilo svakojako tumačeno, ne bi bilo riječi o egzibicionizmu, kako bi to pretpostavljam najčešće bilo shvaćeno, već o nečemu što je vrlo jednostavno shvatiti kada se stigne do stanja sopstvene reintegrisanosti bića. Ali za ljude usredištene u egu moj postupak bi bio ravan ludilu, a knjiga poučava kako stići do prosvetljenja. Možete li zamisliti kako bi čovjek koji ima hipertrofiran ego podnio da mu se objavi fotografija na kojoj je go, na kojoj odjeća ne prekriva ni polne organe, pa samo za primjer uzmimo, da nekog predsjednika države golog vide njegovi birači, ili nekog crkvenog velikodostojnika njegovi vjernici, generala vojnici, profesora đaci i sl. Kao što ste čuli, čitao sam da su preživljeli logoraši u njemačkim logorima skidanje na golo i kasnije oblačenje logoraške odjeće doživljavali kao nešto najmučnije. To se događalo zbog toga što se ego veže za naš spoljni izgled, do identifikacije s njim. (Napoleon je molio i bilo mu je odobreno da u zatvoru nosi carsku uniformu i nosio ju je do njenog raspadanja). Za ego je bolno, bolno do njegove smrti, ako se čovjek mora pokazati pred drugima go, jer je go čovjek pred obučenima, samim time što je go, u smislu našeg poimanja ljudskih vrijednosti u podređenom položaju i ego to doživljava kao inferiornost, a osnovna težnja ega je osjećaj superiornosti. Učitelj (ma čemu da poučava) u pravilu ima potrebu da se osjeća superiorno nad učenicima, ali učitelj duhovnog puta učenike bi trebalo da prihvati kao sebi ravne, bez obzira na svjesnost o različitosti u duhovnom nivou između njega i njih. Čak šta više, pravi učitelj je samo onaj koji uz svjesnost svoje superiornosti nad učenikom osjeća i poniznost spram njega. Ako je učitelj u stanju da se pojavi go pred učenicima, on njima time pokazuje koliko je, i pored svog visokog duhovnog postignuća, istovremeno i običan čovjek, što se kaže, čovjek od krvi i mesa, jer im tako pokazuje životinjski dio sebe. Čovjeku koji je postigao ucjelovljenje bića, pokazati se go, ne u bilo kojoj prilici, već u onoj u kojoj će takav postupak biti ilustrativan u edukativnom smis­lu, trebalo bi biti nešto sasvim jednostavno i normalno.»

Iako sam bio u dilemi, da li da objavim fotografiju na kojoj sam go, ipak sam je objavio. Snimljena je u 53 godini života.Uz nju piše: «Tokom procesa individuacije, iako se odnosi na psihu, a simbolično i vrlo lijepo u vezi s tim Meša reče: "Sve spada s čovjeka, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek".»

Objavljivanje gole fotografije i pisanje o kompleksima u oblasti seksualnosti – što do sada nije učinio nijedan prosvjetljenik ili neko ko se za takvog predstavlja – ima svrhu odvraćanja čitalaca od idolopoklonstva. Podsjetiću na Šopenhauera: “Kao što nam je telo zamotano u haljine, tako nam je isto duh zamotan u laži”. Dubinska psihologija te laži naziva maskom, Personom,a to je naše predstavljanje onakvima kakvi nismo, ali želimo da nas drugi vide kao da takvi jesmo. Ono što je iza maske naziva se Sjenkom. Čovjek je sklon da se poistovjeti sa Personom, maskom i zato postaje nesvjestan Sjenke, onog dijela sebe koji je stvaran, ali od svjesnog neprihvaćen i potisnut u nesvjesno. Tokom procesa individuacije, samospoznavanja sebe, prvi korak je osvješćivanje Sjenke, a tada, kako reče Meša, "sve spada s čovjeka, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek".

Svi Veliki Prosvjetljenici pokazivali su se bez maske, duhovno skroz razgolićeni, ali su im neprosvjetljeni zapadno od Indije, brže bolje, nabacivali masku i oblačili ih u lažne odore, jer razgoljićen čovjek vrijeđa masku onog koji je uvijen u laži, što sam na sopstvenoj koži iskusio. Moja fotografija na kojoj sam go, an fȁs, ima svrhu da pokažem da sam samo čovjek, koji je postigao prosvjetljenjei metamorfozirao ego. Jasnije rečeno, zbacio psihološku masku, a nakon toga pokazati se go, pouke radi, vrlo je jednostavno. Jedan moj kolega, reče mi kad je knjigu pročitao: “Ti možeš nakon ovog mirno umrijeti i ne zažaliti. Nikad neću shvatiti kako te nije bilo stid pokazati svoj k..... Meni neko da obeća da će cijela BiH biti moja da se javno pokažem na foptografiji go, ne bih pristao”. Objasnio sam mu zašto ima takav stav, a to je dok je čovjek u duši lažan, koji stenje pod maskom, Personom, dršće od straha da se suoči s tim kad "sve spada s čovjeka, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek"    

Veliki slikari, kad slikaju svoj autoportret, oni na platnu nastoje pokazati sebe bez maske, onakvim kakvi su stvarno u svojoj duši. Slično sam postupio u svojim knjigama, što površno obrazovani nisu shvatili.

Za one koji ne poimaju šta je prosvjetljenje, to je stanje duha koje su bili dostigli Isus, Buda, Lao-ce, Zaratustra i njima slični prosvjetljenici, a kod nas Njegoš i u Evropi, na naučan način, Karl Gostav Jung.

Čitalac će u knjigama zapaziti da osjećam zahvalnost prema onima od kojih sam učio,  prema nekima i divljenje, ali ni prema kome od njih u meni nema ni traga od idolopoklonstva.

Nadam se da razumijete zašto se odlučujem da osnovne informacije o sebi, za ovu priliku, dam sâm. Učiniću to poštujući zahtjev brojnih čitalaca mojih knjiga, koji žele da i oni koji nisu čitali moje knjige o meni mogu saznati, objektivno pisano, ono što je osnovno. To jest da me mogu vidjeti razgolićenog.

To ima razasuto u knjigama, a u kratkoj informaciji o sebi ako napišem ono kako je, teško da će mi iko povjerovati da je tako i ispašću gord, a ako prešutim glavno, onda neću reći istinu. Zbog te dileme evo sve do sada (početak 2016.) nisam pisao o sebi. Da tako bude, tome je doprinio i Gete, koji je rekao: „Velika greška je da čovek sebe smatra nečim višim nego što jeste, i da sebe ceni manje  nego što je vredan“. Nikad nisam upao u grešku da sebe smatram višim nego što jesam, ali mi je jasno da ako o sebi napišem ono što je bitno, čitalac će imati utisak da sebe smatram višim nego što jesam. Njemu će se takav stav nametnuti jer on ne može ni zamisliti da u ovo vrijeme može postojati čovjek koji je uspio, proučavajući svjetsku duhovnu baštinu, u njoj otkrivajući i jogu, potom ovladava njenim umjećem i prektikuje je, uz to proučava nauku, dubinsku psihologiju, i postiže prosvjetljenje. A ako to ne saopštim, ispašće da upadam u drugu veliku grešku, da sebe cijenim manje  nego što sam vrijedan. Moja vrijednost je u mom duhovnom postignuću i zato mi nije potrebno nikakvo priznavanje da sam spoznao tajnu o Isusu Hristu. Nju je moguće shvatiti jedino onome ko je i sâm postigao prosvjetljenje, suštinski isto stanje duha u kome je bio Isus, a samo individualno osobeno. Najtačniji dokaz da mi ne trebaju priznanja od onih koji ne poimaju šta je prosvjetljenje, je u tome što godinama ćutke podnosim njihove sankcije i ignorisanje. Osnivači crkvenog hrišćanstva, ne shvatajući šta je prosvjetljenje, stvorili su dogme o Isusu kao jedinorođenom sinu Božijem. Da je Isus bio sam prosvjetljen čovjek, shvatili su jedino gnostici, koje su u IV vijeku krvavim znacima zatrli oni koji su sebe nazvali tobože pravovjernim, kako bi tako one koji ne prihvataju njihovu zabludu, označili kod neukih kao krivovjerne.   

U vrijeme sveopšteg licemerja, ako onaj ko je u svom životu uspio postići nešto zaista veliko, a pišući o sebi to saopšti, bez obzira što za to ima i pismeni dokaz, kako je to u mom slučaju, dojmiće se kao gord i samohvalisavac. Kad od sveštenika čujete: ja grešan, ja nedostojan ili od svjetovnog čovjeka: moja malenkost, znajte da to izgovara čovjek koji za sebe smatra da je mnogo više nego što jeste. U životu sam mnogo griješio, uglavnom na svoju štetu, ali se zbog toga ne smatram grešnim; niti malenkošću, zato što me mnogi školovani umišljenici, grdne neznalice, drže za podobro „udarenim mokrom čarapom“.

Još kao dječaka počela me opsjedati ideja da saznam koji je smisao života. Ne nalazeći odgovor na to pitanje, javljala mi se želja za suicidom. Preko dvadeset godina sam čin samoubistva odgađao od večeri do jutra, pa od jutra do večeri. Kasnije sam čitao filozofske, religijske, naučne knjige i beletristiku, ali utjehe zbog osjećaja besmisla života nije bilo. Susrevši se putem knjiga sa drevnim učenjem joge, rekao sam sebi: oprobaću smisao potražiti pomoću joge, pa ako ga ne pronađem, onda ću se ubiti. Kasnije mi je pomogao Kami: mogu se ubiti odmah, ali neću uzainad i Niče savjetom: budi ono što jesi.

Nakon prosvjetljenja pročitao sam kod Viktora Frankla „da je potreba za smislom nezavisna od ostalih potreba“. U knjizi Naša joga i prosvjetljenje, uz Jungovu pomoć, dajem pouku kako se osvješćuje arhetip Smisla, nakon čega se život doživljava kao smislen, čak i u nezamislivo očajnim okolnostima, kao što sam ih iskusio tokom rata u BiH i u izbjeglištvu.Kad se osvijesti arhetip (praslika) Smisla, koji je u nesvjesnim dijelovima naše psihe, to je slično kao da u džepu kaputa, koji dugo niste oblačili, otkrijete novčanicu za koju ste zaboravili da je u njemu. S arhetipom Smisla se rađamo, ali dok ga ne osvjestimo o njemu ništa stvarno ne znamo. O ovome pišem u životnom djelu, a za ovu priliku samo ovo: arhetip Smisla možete zamisliti kao (duhovnu) prazninu u nama, koja snagom nagona, može se reći i vakuuma, traži da bude popunjena odgovarajućim sadržajem. Osnovni problem, u vidu zadatka, svakog čovjeka u svim vremenima je pronaći duhovni sadržaj koji će popuniti prazninu u arhetipu Smisla, nakon čega se život doživljava smislenim, iako je taj doživljaj nemoguće racionalno dokazati drugome ni onome ko ga osjeća. Ali ono što je lako dokazivo je koji čovjek nije postigao osjećaj smisla života. To je onaj koji prazninu u arhetipu Smisla popunjava neadekvatnim sadržajem, što ga čini pohlepnim. Međutim, duhovna glad (religijsko osjećanje ili nagon samostvarenja) čovjeku je nagonski data i nju je nemoguće utoliti nikojim sadržajem osim duhovnim, a njega je najteže otkriti, iako je na dohvat ruke – u nesvjesnim dijelovima psihe. Šamfor je to jasno izrazio: „Sreća nije laka stvar; vrlo je teško naći u nama samima, a nemogućno naći je na drugom mjestu“. Prevod sam preuzeo, a mislim da je Šamfor mislio na smisao života, na blaženstvo, koje je neprolazno, a sreća je prolazna.      

Znam da bi bilo logično da kratku priču o sebi počnem od početka: rođenja, hoda preko trnja bosih nogu, pa do zvjezdanog iskustva – prosvjetljenja – kad se pojedinačno spaja sa opštim, što znači da pojedinačna duša osjeti da je samo dio „kosmičke duše“. Nakon kratkog osvrta na dostignuti cilj života, kojim se stiče osjećaj smisla života, pisaću o sebi od početka. 

Moj životni put je sličan toku planinske rijeke, koja u gornjem toku ima dosta brzaka, prima manje rječice kao pritoke, vijuga između mnogih prepreke i preliva se preko podvodnih stijena; u nju se povremeno slijevaju bujični potoci i mute njenu bistru vodu, a ona teče, teče svom ušću, gdje rijeka nestaje, ali ne i njena voda, jer pojedinačno postaje dio opšteg.

Kad sam „prelomio“ da o sebi napišem najosnovnije, sjetio sam se svog stava iz životnog djela: ako se odlučimo da o nečemu pišemo, onda treba reći ono što je bitno, bez obzira koliko će to ispasti obimno, ili ne pisati ništa. Ovdje taj stav neću moć ispoštovati. Ovo što ću o sebi napisati čitaocu će se dojmiti kao obimno, iako će biti nepotpuno.

Zvaničnici su me progonili zbog političkih stavova, a potom ignorisali svi autoriteti, nakon objavljivanja knjige Naša joga i prosvjetljenje. Utjeha su mi mišljenja o mojim knjigama njihovih čitalaca, a i ove Geteove riječi: „Svaka velika ideja koja se poput jevanjđelja pojavi na svetu – postaje za zatucani sitničavi narod sablazan, a za površno obrazovane bezumlje“. Moj metod naše joge je velika ideja, koja se poput jevanjđelja pojavila među Srbima, narodu kome je ona najpotrebnija, i u vrijeme kada bi ona raspolućenom čovjeku naše civilizacije mogla biti spasonosna, ali je ona za zatucane sveštenike sablazan, a za tobožnje „intelektualce“, za površno obrazovane – bezumlje. Ovo nije znak da sebe smatram nečim višim nego što jesam – knjiga je korpus delikti mog duhovnog postignuća – nego da sebe ne cijenim manje nego što sam vrijedan.

Moj životni put je dokaz Senekine mudrosti da staza osmišljavanja života ide: Per aspera ad astra – Kroz teškoće ka zijezdama. Ako bih počeo time da sam jedini koji sam, 150 godina nakon štampanja Njegoševe Luče mikrokozma – najuspjelije ode prosvjetljenju u svjetskoj poeziji, a što se spoznaje nakon dostignutog prosvjetljenja –, postigao njeno dešifrovanje i o tome dao pismeni dokaz u vidu panegirika joj, to bi se mnogima učinilo kao megalomanska izjava i vjerovatno bi odustali da čitaju o umišljenom čudaku. 'Čuj ti njega: on pametniji nego iko drugi od Srba u 150 godina?' Kao da dalje čujem čitaoca: 'ovo me podsjeća na Isusovu tvrdnju: „Ko je blizu mene, blizu je vatre, a ko nije blizu, daleko je od Carstva Božijeg“. Ako do Carstva Božijeg treba da stignem kroz vatru – onda mi ono nije interesantno’. 

Odgovaram: Isus je, a ne Paracelzus, prvi alhemičar i ako čovjek ne prođe kroz vatru (alhemijsku), u kojoj njegov ego (olovo), topljenjem bude metamorfozirano u dušu (zlato), taj nikada neće spoznati ono što je Bog, kao mogućnost u duhovnom smislu, namijenio čovjeku.

Čovjeku koji je, na naučan način, iskustveno spoznao stanje duha koje su bili dostigli Buda, Isus i njima slični prosvjetljenici, a o tome šutio duže od petnaest godina, posebno je o tome teško pisati ukratko. U životnom djelu, u kome saopštavam metodologiju koja upućuje na stazu ka prosvjetljenju, priznao sam da o onome što se imenuje kao prosvjetljenje nisam bio u stanju napisati, kao doživljaj, ono što je bitno, jer proznim jezikom to je neizrecivo. Poetski jezik je pogodniji da njime bude izraženo duhovno stanje koje se imenuje kao prosvjetljenje, ali tako učinjeno, saopštenje o prosvjetljenju, neprosvjetljeni ne mogu pojmiti.

Pišem (u jednoj od knjiga): «Pros­vjet­ljenici Njegoševskog tipa svom vremenu donose nov, istorijskom tre­nutku pri­m­je­­ren način samospoznaje koji vodi ka pro­svjetljenju. I, gle čuda! Njegoš nam naslovom svog najdra­žeg mu djela, osta­vi po­ru­ku da je ono oda, pohvala pros­vjet­ljenju, a najumnije glave srp­skog naroda ni vijek i po kasnije to ne prepo­z­naše. Luča znači svjet­lost, a mi­kro­kozam („mali svi­jet“) pojam je koji Njegoš koristi za čov­je­ka. Sav­re­meno reče­no Luča mikro­koz­ma znači svjetlost u čovjeku, skr­a­ćeno: pros­vjet­ljenje.»

Njegoš je u Luči sjajno opisao ego, opštecivilizacijski čovjekov centar. “Ovo grko nasljeduje ljudsko/ čovjek čojku, čovjek sebi dava”. Najprije roditelji, svojim ponašanjem kod djeteta podstiču oblikovanje ega, a potom se proces rasta ega odvija spontano. Čovjeku je najteže spoznati da robuje svom egu – grkom nasljeđu ljudskom. U svakoj civilizaciji, nakon što u njoj prevagne materijalno nad duhovnim, čovjek oboljeva od naduvavanja ega i pohlepe. Iako je on toga nesvjestan, što više ima, veći rob postaje sebi samom.  Osloboditi se ropstva egu, mouće je jedino spoznajom da u sebi, u nesvjesnom, imamo i drugi centar, božanski. Na njega su ukazivali svi prosvjetljenici. Njegoš ga je opisao ovako: „O svevišnji tvorče nepostižni!/ U čovjeka iskra bespredjelnog/ uma tvoga ogleda se sv'jetla,/ kâ svod jedan od tvoje palate/ što s' ogleda u pučinu našu“. Skoro da tumačenje nije potrebno, ali evo. Iskra božanskog uma (Arhetip Boga) u pu­či­nu, nesa­gledivom prostoru, u našem nes­vje­snom, ogleda se kao jedan dio njegove palate, dio Boga samog u nama. Biblija govori da nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku.

Jung (1875-1961) će u kolektivno nesvjesnom otkriti arhetipove, kao duhovne korelate instinktata. Centralni arhetip je nazvao arhetip Boga ili Sopstvo. Na Kalifornijskom univerzitetu 1997. godine otkrivena je somatska osnova tog arhetipa, o čemu kasnije. Njegova namjena je da u čovjekovom biću održava ravnotežu svojom centripetalnom energijom, naspram centrifugalne energije ega. Postojanje energetskog polariteta u nama bilo je poznato u svim drevnim civilizacijama. One su imale svoja zlatna doba onda kada je centripetalna energija arhetipa Boga (Sopstva) uspješno obuzdavala centrifugalne težnje ega, a urušavale se kada se ravnoteža gubila, zbog prevage energije ega. U našoj civilizaciji centripetalno središte u čovjeku je oslabilo i ako se duhovno i moralno ne preporodimo, uslijediće nam katastrofalan kraj.  

O onom čega ljudi a priori nisu svjesni u svojoj psihi, iako to postoji,najbitnije ne može drugom jasno i konkretno saopštiti ni onaj ko je postupkom samospoznaje osvjestio znatan dio kolektivno nesvjesnog u sebi i prosvjetljenjem ušao u centripetalno polje bića, spoznao Arhetip Boga. O tome se može samo govoriti, a to o čemu je riječ, može se samo iskustveno spoznati. I Njegoš se zbog toga jadao: „Čovjek organ dosta slabi ima/ da izrazi svoje čuvstvovanje,/ zato znake različite dava,/ različita tjelodviženija,/ umna čuvstva da objelodani;/ no svi naši slabi izgovori/ i sva naša slaba čuvstvovanja,/ spram onoga što bi šćeli kazat,/ nijemo su spletno narječije“.

Znam dosta osoba, čak i starijih, koje nikad nisu iskusile ni stanje stvarne zaljubljenosti. Kad me pitaju o prosvjetljenju, kažem im kako da ti pojmiš išta o najvećem Božjem daru čovjeku, kad ništa ne znaš ni o velikom daru – erosu –  lakše dostižnom, sve osobe misle da se šalim. Ne pomaže ni ovo podsjećanje na Njegoša, kao riječi Boga: „Lice smrtno na zemlji čovjeka/ prilično će biti angelskome,/ samo teke jednu iskru malu/ vduhnut ću mu nebesne ljubovi/ u njegovu zemnomu plođenju,/ da mu tužnu i kukavnu sudbu/ kolikogod ona ublažuje ...“

Zbog izvjesne sličnosti između nebesne ljubovi i seksa, duboki slojevi seksualnosti imaju numinozni karakter. Slično što je orgazam u ljubavno-seksualnom odnosu, to je prosvjetljenje u „zagrljaju“ s ovim što Njegoš imenuje nebesnom ljubavlju. (Seksualno zadovoljenje bez duboke ljubavi, je rasterećenje, ali to ne treba poistovjećivati sa orgazmom). Kad čovjek postigne prosvjetljenje, on je potom stalno u stanju blaženstva, koje je slično zaljubljenosti. Ako prosvjetljenik to ne skriva, on se ljudima doima kao da je „pomjerio“ pameću. Imajući ovo u vidu, o svom postignuću prosvjetljenja šutio sam sve dok o tome nisam u izbjeglištvu ponovo napisao knjigu. A i nakon toga sam u razgovorima bio suzdržan da o tome pričam. To je bilo u skladu sa Isusovim savjetom: ne stavljajte bisere pred svinje, da vas one, okrenuvši se, ne bi rastrgle. Neprosvjetljene sveštenike Isus je poredio sa svinjama. Sličan stav o većini sveštenika imao je svaki prosvjetljenik, pa i Njegoš. Pošto su na spoznajama prosvjetljenika nastajale nove religije, pobrinuo sam da na osnovu moje knjige, u kojoj saopštavam metodologiju do samospoznaje, pa moguće i prosvjetljenja, ne dam osnovu da bilo ko, pozivajući se na moj nauk, prodaje „muda za bubrege“.

Moja knjiga Naša joga i prosvjetljenje – teorija i metodologija duhovnotjelesnog samousavršavanja najsistematičnije je, koliko znam, pismeno upustvo u svijetu za samostalno samospoznavanje do prosvjetljenja. Pomoću te knjige čitalac može da bude, rečeno religijskim jezikom, svetroje: i vjernik, i (svoj) sveštenik i hram u kome se Boga traži.              

Ovo se na prvi pogled može učiniti nevjerovatno i nestvarno, slično kakvim se mnogima doima i moj životni put u egzistencijalno-profesionalnom smislu i u traganju za najuzvišenijim ciljem ljudskog života.

Rođen sam, slučajno, u avgustu 1943. godine u Glavatičevu kod Konjica (BiH), kao neželjeno dijete, što je razumljivo s obzirom da sam bio šesto u porodici tokom teških godina Drugog svjetskog rata. Zbog toga niko od porodice niti familije nije znao datum mog rođenja. Znali su samo da sam rođen kad se vrhlo žito. Moja majka je pomagala ocu oko toga i kad je dobila trudove otišla je u sobu. Pozvana je neka žena iz komšiluka da bude uz nju. Uskoro je počelo da se naoblačuje nebo. To je oca unervozilo i počeo je da viče da požure i da majka izađe da mu nastavi pomagati. Kad me rodila i zadojila, majka me utegla u (oštre) vunene pelene, stavila u seosku bešiku i izašla na guvno i nastavila raditi. Pri uspostavljanju matičnih knjiga, nakon rata, kao dan mog rođenja upisan je 1. septembar. Kao dijete prebolovao sam mnoge bolesti od kojih pate djeca koja odrastaju u higijensko-materijalnim neprilikama.

U osmoj godini doživio sam nesreću u kojoj sam ostao bez jednog oka. Kasnije sam dao za pravo Alfredu Adleru, koji je rekao da Bog onome kome hoće iskazati svoju milost, on mu već u koljevku stavi neku prepreku. Za mene je ta prepreka bila što sam rođen kao neželjeno dijete, a kasnije odrastao kao nevoljeno. Tako je već tada pisana mi uputnica na odjel za neurotične odrasle osobe. I, kao da je Proviđenje zaključilo, s obzirom na potencijale koje mi je namijenilo, da to nije dovoljno, Ono se pobrinulo za dodatnu prepreku: fizičko obilježavanje, kako bi postao meta vršnjacima za ispoljavanje agresivnosti i vršnjakinjama za potšprdivanje.

Kada sam završio osmogodišnju školu u rodnom selu, porodica nije imala sredstava da finansira moj boravak u gradu radi školovanja. Želio sam pohađati učiteljsku školu, ali sam, da bih mogao učiti zanat, poslat kod brata u Banat, koji je radio na salašu. Nakon tri mjeseca, neviđenih muka, posebno zbog prevoza konjskim kolima po blatnjavom putu od salaša do sela u kome sam učio zanat i neprihvatanja da mi kao životni poziv bude mašinbravarsko zanimanje, pobjegao sam nazad u selo. Očekivao sam upis naredne godine u školu, ali za to opet nije bilo mogućnosti i odlučio sam, sa svega šesnaest godina, zaposliti se u Konjicu kao građevinski radnik, jer mi je to bila jedina mogućnost za bijeg sa sela.

Dvije godine kasnije upisao sam večernju ekonomsku školu i pohađao je sa onima od kojih je većina imala dvadeset ili više godina od mene, pa nije bilo poseban uspjeh što sam bio najbolji đak. U trećem razredu napisao sam dramu u trajanju od sat i po i predložio direktoru škole da se u školi osnuje dramska sekcija da bi redovni đaci mogli dramu izvoditi kao pozorišnu predstavu. Direktor je pristao a ja sam bio režiser i glumio sam glavnu mušku ulogu. Predstavom su gledaoci bili oduševljeni, a direktor vrlo zadovoljan. Želio sam studirati književnost i/ili filozofiju ali za te studije (zbog protežiranja druge osobe) nisam dobio stipendiju, pa mi je za utjehu ponuđena stipendija za studij ekonomije. Upisao sam se na Ekonomski fakultet u Sarajevu. Postigavši izvanredan uspjeh u prvoj godini, naredne upisujem i političke nauke. Tri  godine studirao sam paralelno na oba fakulteta uz odličan uspjeh.

Na godišnjoj skupštini Saveza studenata BiH 6. maja 1968. godine, briljantnim govorom, prenuo sam kolege iz ideologijskog sna: da je ondašnji sistem idealan, ukazujući na njegove već vidljive deformitete. Mjesec dana kasnije, kao jedan od vođa učestvujem u studentskim demonstracija u Sarajevu. Zbog toga gubim stipendiju i padam u velike neprilike. Izdržavao sam  se radom preko studentskog servisa. Ipak objavljujem britke tekstove u omladinskom mjesečniku Lica – zbog jednog mog teksta smijenjena je redakcija – i u studentskom listu Naši dani, u kome sam bio član redakcije do zabrane jednog aprilskog broja 1969. godine, nakon čega je redakcija raspuštena i isključen sam iz SKJ. Tada me je UDB-a stavila pod prismotru. Za tu službu me kasnije, pored nekoliko ostalih kolega (saznao sam to kasnije), špijunirao i Vojislav Šešelj, tada prozelitni titoista. (Dokaz o ovoj činjenici objavljen je u knjizi Čuvari Jugoslavije – Suradnici Udbe u BiH, vastita naklada Ivan Bešlić, Posušje, 2003., a uslediće i informacija gdje da pogledate Šešeljev karton iz SDB-a). Nikad kasnije nisam bio član nijedne organizacije.

Po diplomiranju zaposlio sam se u preduzeće Energoinvest Sarajevo u Birou za organizaciju, gdje je bio u toku projekat reorganizacije preduzeća uz pomoć stručnjaka jedne čuvene konsultantske firme iz Njujorka. Shvatio sam da među tim stručnjacima ima agenata CIE, po  njihovom odnosu prema meni i prijedlozima koje su mi, kao prijateljski, davali, pa sam zbog toga tražio način da napustim odlično plaćeno radno mjesto koje sam imao. Prijavljujem se na raspisani konkurs Ekonomskog fakulteta Sarajevo za asistenta. U periodu od dvadeset godina pokretano je više postupaka od strane vlasti radi mog udaljavanja s fakulteta. I posljednji, trinaesti 1989., iako najbolje pripremljen, bio je neuspješan. Da takav bude, velika zasluga pripada profesoru Esadu Ćimiću, ranije protjeranom sa Filozofskog fakulteta Sarajevo i slobodoumnim novinarima u nekim javnim medijima. Trebalo je da mi ostanak bez zaposlenja bude osveta zbog vrlo kratkog, ali ubojitog teksta, kojim je u medijsku orbitu lansirano ono što će se nazvati Afera Neum, čiji ishod je bio odletanje 18 bh. visokih političara sa političke pozornice. Pokušaj mog progona s univerziteta nije me zastrašio da istovremeno uđen u klinč i sa Izvršnim vijećem i Centralnim komitetom SK BiH, a izađem kao pobjednik, javno ih ismehujući i do tada izlažući ih najvećoj bruci.

Pišem u jednoj od knjiga da je progon slobodnomislećih profesora na Sarajevskom univerzitetu otpočeo otkazom radnog odnosa Meši Selimoviću 1953. na Filozofskom fakultetu, a okončan neuspjelim pokušajem mog udaljavanja s fakulteta 1989. godine.

Magistrirao sam 1974. godine. Doktorat sam napisao tokom naredne dvije godine, na uobičajen način, protiv čega se bunila moja savjest. Kad je trebalo da ga sutradan predam profesoru na čitanje, naveče sam mu presudio. Pocjepao sam ga i odnio u kontejner za smeće. Kad sam čuo da je došao kamion da smeće odvozi, bilo mi je muka: šta sutradan reći profesoru. Slagao sam da imam namjeru napisano prekucati, radi redigovanja. Namjera mi je bila pisati novi, na istu temu ali na samosvojan način. Tako je i bilo. Drugi sam napisao, na do tada neviđen način. U njemu sam se potšprdivao sa ondašnjim stanjem u našoj ekonomskoj nauci, a uz to naveo da je tobožnja efikasnost samoupravnog privrednog sistema u tome što je Jugoslavija od Titovog raskida sa Staljinom do kraja šezdesetih godina od Amerike dobila 43 milijarde dolara bespovratne pomoći. Podatak sam slučajno saznao tokom jednog studijskog boravka u inostranstvu. O toj činjenici sam se povjerio nekolicini kolega i profesor me počeo nenormalno pritiskati da mu predam doktorat, govoreći da zna da sam ga napisao. On je bio nesposobni poltroni godinama sam se pravio nesposobnjakovićem da doktorat dovršim. Predao sam mu ga tek 1984. godine. Formirana je komisija, s njim kao prvim članom. On je zatražio izuzeće, a onda i ostali članovi. Slijedilo je skoro dvije godine „natezanja“ i neizvjesnosti. Doktorsku disertaciju sam odbranio (1986.) na matičnom fakultetu, a u komisiji nije bilo nijednog profesora sa Sarajevskog univerziteta, već najugledniji profesori u struci s drugih univerziteta, s beogradskog dva. (Dok je disertacija „fermentirala“ kod profesora, nazove me iz Zagreba Branko Horvat, bili smo poznanici. On je bio naš najugledniji ekonomista, kome je Nobelova nagrada za ekonomiju izmakla za prsa. Reče da moju disertaciju čitaju u Zagrebu neke njegove kolege i da je i on pogledao. Saznao je da se sprema krivični postupak protiv mene, zbog navođenja iznosa američke bespovratne pomoći i ponudio mi podršku. Rekao je da on raspolaže dokumentima da je pomoć bila  46 milijardi i da će to dokazati tokom sudskog procesa ako ga bude. Kasnije ću saznati, kada je u SDB-u preslušan snimak našeg telefonskog razgovora, od krivičnog postupka se odustalo, ali ne i na fakultetu od nastojanja poltrona da disertaciju ne odbranim).

Moje neslaganje s titoističkim sistemom bilo je uslovljeno: prvo što je taj režim tražio bezpogovornu pokornost, posebno članova SKJ, što je za njih bila cijena povlaštenog položaja. A drugi razlog je što sam primjećivao da zaposleni u preduzećima nemaju motivitanost da rade kao za sebe. I kada sam pročitao da je Honda, osnivač kompanije svjetskog renomea, kao star, došao na ideju da jedan dio kapitala kompanije u vidu akcija besplatno podijeli zaposlenim, te da je time znatno poboljšao motivisanost zaposlenih za napredak kompanije, zagovarao sam da bi i u Jugoslaviji trebalo postupiti slično, imajući u vidu čuvenu izreku da se pametan čovjek koristi tuđim iskustvom, a da se budala uči na svojim greškama. Tako bi radnici, pored plate, preko očekivane dividende bili motivisani za poslovni uspjeh preduzeća. Kasnije kada je došlo do Kardeljeve gluposti Zakona o udruženom radu i stvaranja osnovnih organizacija udruženog rada, čime su smislene cjeline rasparčavane u besmislene dijelove – što je bilo psihološka priprema za rasturanje Jugoslavije – pisao sam da se to ne bi moglo dogoditi da su radnici bili suvlasnici u vlasništvu preduzeća, jer bi oni brinuli o svom interesu. Kardeljev nesvojinski koncept društvene svojine bila je glupost parekselans, o čemu sam pisao u vrijeme kada je većina ekonomista, poltrona Partije, to podržavala kao veleumno rješenje, za prevazilaženje već uveliko vidljivih problema u privredi. Govorio sam da nije bilo potrebno biti posebno pametan da se primijeti hod u ambis, već je bilo dovoljno samo biti slobodouman.

Još i ranije, kao student, 1969., objavio sam tekst u omladinskom mjesečniku Lica Sarajevo – zbog čega je Redakcija smijenjena – u kome sam napisao da ako se nastavi ići putem kojim se ide da će se putovanje završiti stropoštavanjem u ambis. Kasnije su se mnogi čudili mojoj dalekovidosti, a ja sam se u vrijeme kada su me oni progonili, sankcionisavali, zblanjavao pred njihovim sljepilom. 

Na početku rata u BiH, aprila 1992. godine, zatekao sam se u svojoj vikendici iznad Sarajeva, bez ijednog ličnog dokumenta kod sebe. Zbog toga nisam silazio u grad, iako nisam imao nikakvih sredstava za život. Svakojako sam se snalazio i na razne načine dovijao da se ni na koji način ne očešem o novoustoličenu vlast ili ona o mene. Odbijam ponude za mjesto ministra u Vladi Republike Srpske. Teško je zamisliti patnje koje sam u tom periodu proživljavao. Olakšavajuća okolnost mi je bila što nisam bio vojni obveznik. Radim komšijama, kao da sam im hamal, najprostije poslove da bi se prehranio. Počinje se sve glasnije govoriti da sam Alijin špijun i da me treba likvidirati. Vojna policija me privodi na saslušanje. Pretvaram se da sam izgubio zdrav razum i uspjeva mi za radnu obavezu dobiti da timarim i izjahujem policijske konje. To sam doživljavao kao nagradu u odnosu na sankciju koju sam mogao dobiti zbog toga što sam bio neoprezan, nakon jednog susreta s Radovanom Karadžićem, pa govorio da on više nije normalan i da će Srbi izgubiti rat, jer Radovan nema jasan i ostvariv ratni cilj.

 U jesen 1992. godine saznajem da mi je stan opustošen i biblioteka razgrabljena. Žalim knjige ali najviše neobjavljene rukopise, a među njima posebno onaj koji sam smatrao životnim djelom i namijenio da ono bude objavljeno nakon moje smrti.

Odboljevam gubitak i nemam nikakvu ideju šta da činim. Tuga koja me ophrvala bila mi je od koristi da uvjerljivije glumim da sam poludio. Tada mi s uma nisu silazili Njegoševi stihovi, a čim bi vudio nekoga u svojoj blizini pjevušio sam ih: Moje pleme snom mrtvijem spava,/ Suza moja nema roditelja,/ Nada mnom je nebo zatvoreno, –/ Ne prima mi plača ni molitve;/ U âd mi se svijet pretvorio,/ A svi ljudi pakleni duhovi.

Međutim, pronicljiviji su shvatali da glumim ludilo i jedno veče od mog bivšeg studenta dobivam informaciju da koliko sutra ujutro nekud bježim. Reče da je slučajno prisluškivao razgovor u kome je „kovan“ plan na koji način da budem likvidiran, a da to bude predstavljeno kao nesretan slučaj. Sutra ujutro prije zore, preko od ranije poznatih staza, prelazim brdima do ceste kojom je moguće bježati u Crnu Goru. Na Durmitoru sam prije rata rekonstruisao jednu vodenicu sa sobom u potkrovlju i nekoliko ljeta tamo proveo. Teškom mukom, uspio sam treći dan doći do Žabljaka i smjestiti se u vodenicu. Pošto se u njoj nije moglo boraviti preko zime, zatražio sam od Nacionalnog parka „Durmitor“ da mi dozvole boravak u zgradi nekadašnjeg mrestilišta za ribe na obali Crnog jezera – raj od prirodne ljepote – koja je imala sobice u potkrovlju, a preko dvadeset godina je bila prazna. Bude mi dozvoljeno.

Šest godina proveo sam u toj zgradi, bez vode, a četiri i bez struje. Nadahnjivan božanstvenim prirodnim ljepotama, bez obzira na muke oko preživljavanja, odlučujem 1995. godine ponovo pisati životno djelo, na kome sam u predratnom periodu radio dvanest godina. U ponovnoj verziji ono je obima 125 autorskih tabaka. Štampao sam  ga na veresiju kao autorsko izdanje 1999. godine pod naslovom Naša joga i prosvjetljenje. U knjizi prezentujem metodologiju kojom je moguće u periodu od oko jedne decenije, uz normalne životne aktivnosti i uz to predan rad na sebi, postići samospoznaju pa i prosvjetljenje. Za to vrhunsko postignuće čovjekovog života, kako pišem, meni je trebalo samopregornog rada, uz ostale životne aktivnosti, oko dvije decenije, za koje vrijeme sam slagao mozaik od kockica koje sam nalazio proučavajući svjetsku duhovnu baštinu, filozofiju, dubinsku psihologiju i praktikujući hatha jogu.

U pogovoru drugom izdanju Naše joge ... nalazi se i ovo: «Između pisama od čita­la­ca naveš­ću izvod iz prvog koje mi je poslao jedan izda­vač, koji je čitao rukopis: “Priznajem da pre ove Vaše knjige nisam čitao ni jednu knji­gu o Jogi. Dakle, po­­ređenje je ne­mo­guće. Ne znam, kao ni, predpos­tav­ljam, velika većina, - Šta je Joga? 1. Na­čin života? 2. Fi­lozofija? 3. Vežba duha i tela? 4. Ili sve to zajedno, na, ka­ko Vi to ka­že­te mu­ko­trpnom i veo­ma dugom putu do prosvet­lje­­nja i zado­volj­s­tva? Tako, ne­u­­pućen, počeo sam sa čitanjem Vaše knj­i­ge. I čita­jući, takore­kući u jednom dahu, pred mene je izra­­nj­ao jedan nov, nepoznat i ve­oma zanimljiv, pog­led na svet, pisan pitkim, razum­ljivim, za­ni­­mlji­vim, su­ges­tiv­nim jezikom zna­l­­ca mnogih obla­sti života. Način izla­ga­nja, koji traži iz­uze­t­nu kon­cen­tra­ciju, gde fusnote pred­stavljaju, uslov­no rečeno, umet­nu­tu rečenicu, koja se sav­ršeno uklapa u na­stavak misli i reči, tamo gde je umet­nuta, predstavlja zapravo dva para­lel­na teksta (knjige) koji se do­pu­njuju na najbolji mogu­ći način, što uz iskreno autobiografsko ka­­­zi­va­­nje, pr­e­dstavlja dodat­nu vred­nost knji­ge”.»

A književnica Ljubica Žikić, u knjizi Slike raspuklog vremena, povodom koje je proglašena za najboljeg autora u 2005. godini u BiH, u posveti mi napisala je: „Knjiga 'Naša joga i prosvjetljenje' uvek mi je bila nadahnuće kada sam pisala ove priče. Znanje koje sam crpila iz nje pomoglo mi je u ovom uspehu. Dragi Žarko, hvala Ti mnogo što si čovečanstvu podario ovu genijalnu knjigu, knjigu koja će se tek za 200 godina čitati i razumevati na pravi način“. (Faksimil  posvete i karton Vojislava Šešelja iz SDB Sarajevo su na www.durmitara.blogspot.com u tekstu Povodom izbora novog pape Franje I).

Napisati da će čitaocu moje knjige, da bi samostalno postigao samospoznaju, a moguće i prosvjetljenje, što je glavna svrha knjige, biti potrebno da, pored uobičajenih životnih aktivnosti, uporno i sistematično radi na sebi oko jedne decenije, u vrijeme poplave smeća u ezoterijskoj literaturi i komercijale u izdavaštvu, znači osuditi knjigu da je teško iko publikuje.

Prosvjetljenik ne može lagati niti imati ikoji drugi motiv, saopštavajući poruku o prosvjetljenju (blagu vijest), osim da druge uputi kako da i oni steknu moć da u sebi osjete ono što i ne znaju da imaju.

Niko od hrišćana ne vidi ništa neobično što u Jevanjđeljima nema ni traga gdje je Isus bio od desete do tridesete godine svog života. Bio je na ezoterijskoj obuci od Egipta, Vavilona do Indije, na koju su ga poslali Eseni, da bi se On kao prosvjetljen pojavio u Palestini u tridesetoj godini, kada je po judajskom kanonu bilo moguće propovjedati. Isus se vjerovatno prosvjetlio tek tokom boravka u Indiji, ali je morao čekati svoju tridesetu godinu da bi se vratio u domovinu da otpočne svoju misiju, koja je bila u osnovi ista kao i Budina pet vjekova ranije. Pošto to Judajci nisu mogli shvatiti ni prihvatiti, oni koji su kasnije, kao i Savle, postali Isusovi sljedbenici, o njemu su stvorili bajkovite legende kao da je on Božiji sin.

U knjizi Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje, u drugom izdanju, navodim šta mi je tokom telefonskog razgovora rekao jedan sarajevski književnik, nismo se poznavali. Rekao je da je čitajući moju knjigu (bilo je to njeno prvo izdanje) imao osjećaj kao da sluša Boga. Ljudi višeg duhovnog nivoa riječi prosvjetljenika primaju kao božji dar, a oni koji su  dohovno na nižem nivou, na kakvom su bili fariseji i na kakvom su sada, uglavnom, sveštenici svih vjera, oni prosvjetljenika doživljavaju kao najveću opasnost, jer je on ogledalo u kome oni najjasnije mogu vidjeti svoje, teoideologijom duhovno unakaženo lice. U ovome je odgovor zašto su fariseji, jevrejski sveštenici, ubili Isusa a Atinjani Sokrata.

Nijedan Veliki Prosvjetljenik nije imao ideju da od svog duhovnog postignuća stvara osnovu za religijsku, vjersku instiruciju, ali su oni koji su za njihova života bili uz njih, a nisu postigli prosvjetljenje (u hrišćanstvu apostoli) i oni koji su te kasnije slijedili, bili su tvorci vjerskih institucija. Vjerovatno je Toma, kao najizrasliji Isusov učenik, jedini doživio prosvjetljenje, o čemu ima dokaza u Jevanjđelju po Tomi. Ono nije uvršteno u Novi Zavjet, kako pišem, zato što ono pokazuje koliko je u četiri Jevanjđelja Novog Zavjeta Isusov nauk nepotpuno shvaćen i predstavljen, pa i krivotvoren za potrebe crkvene institucije. Na Isusovom nauku, stvarno u sebi doživljenom, bilo je nemoguće stvoriti instituciju kakva je hrišćanska Crkva, a posebno ne Vatikan, koji je najveće religijsko monstruozno čudovište u cjelokupnoj istoriji čovječanstva. 

Nastavak ovog teksta možete pročitati na www.durmitara.com u NOVI TEKSTOVI