Milorad Dodik pokazao da je "prodao vjeru za večeru"

Milorad Dodik pokazao da je "prodao vjeru za večeru"!

Ovaj tekst napisao sam za svoju stranicu na Facebook. Pri kraju pisanja dođoh na ideju da ga i ovdje objavim

Večeras, 20. marta 2016. godine, kad viđoh na tv da je Dodik, po drugi put za godinu i po, ponovo SVEČANO otvorio studentski dom na Palama, na kome je tabla sa imenom Radovana Karadžića, zaključih da je Dodik skroz PROLUPAO. Svojevremeno Radovan je, svojom opsesijom da se dočepa vlasti i tako izađe na kraj sa svojim ličnim kompleksima, Srbe u BiH uvukao u veliku tragediju. Dodik mu je tada OPONIRAO. A od kad je Dodika spopao delirijum vlasti - da bi vlast održao - shvatio je da mu je nacionalizam jedina uporišna tačka.

U svojim knjigama pišem kako sam Radovana upozoravao da Srbi u BiH ne trebaju osnivati nacionalnu stranku. Evo kratkog izvoda iz moje knjige SRBI, OGLEDNIMO SE! - OPSTATI ILI NESTATI?

"Prije izbora u BiH (1990.) nekoliko ljudi u Beogradu, neki mi poznati, koji se nisu slagali s duhom Memoranduma i smatrali su da Dobrica Ćosić svojim uticajem na Radovana Karadžića gura bh. Srbe u ambis rata, zamolili su me da Radovanu ponesem i predam nekolike studije nekih istoričara o međunacionalnim odnosima u BiH i o Muslimanima. Oni su se nadali da Radovan, kada to pročita, neće pristati na koaliciju sa SDA. Izrazio sam im sumnju u to. Kada sam stigao u Sarajevo, sastao sam se s Radovanom u njegovom stanu i pošiljku mu predao, uz obrazloženje zašto sam odigrao ulogu kurira. On je odmah odbio predloženu mu ideju. Rekao je da je koalicija nakon izbora sa SDA i HDZ već dogovorena. Sklon sam povjerovati da poslate mu studije istoričara nije ni dijagonalno pregledao. Nakon toga s Radovanom sam se vidio tek u maju 1992. u njegovoj šumskoj rezidenciji, zvanoj Kikinda, iznad Pala na putu prema Jahorini.

Razmislite, je li bilo moguće da Radovan nije znao kako su izgledali osnivački i predizborni zborovi SDA? Pročitali ste samo mali isječak iz utiska Adila Zulfikarpašića o tim zborovima. Uz to sjetite se moje izjave da je Radovan, a ne muslimanski glasovi, SDA i Aliju Izetbegovića doveo na vlast u BiH.

(Nikola Koljević u svom dnevniku spominje da je Alija Izetbegović, ispred SDA, prisustvovao Osnivačkoj skupštini SDS. „Izetbegović je govorio o srpskoj orjentaciji svog oca, i svoje porodice, i o tome kako je već bio zabrinut što Srbi kasne sa osnivanjem svoje stranke“. A što se Alija Izetbegović brinuo što Srbi ne osnivaju nacionalnu stranku? Pa zato što bez SDS on i njegova stranka, što sam već rekao, nikada se ne bi dočepali vlasti).

Radovan Karadžić je sukrivac što je u BiH 1992. g. došlo do bratoubilačkog rata, ali ga bh. Srbi smatraju svojim spasiocem. Pred osnivanje SDS sretnem Radovana (stanovali smo u istoj ulici). (On je volio sa mnom da priča o politici a ja s njim o psihologiji. Pored ekonomije svojevremeno sam studirao i političke nauke). On mi prigovori što nisam bio na jednom inicijativnom sastanku za osnivanje srpske stranke. Prenosim srž razgovora.

Radovane, ti si ljekar, a ja sam studirao i političke nauke. Uz to ja sam rođen ovdje, a ti u Crnoj Gori. Ti ne znaš odnose u BiH. Ako Srbi osnuju nacionalnu stranku, nacionalne stranke će pobijediti na izborima i (reformisani) komunisti će pasti. Ali uskoro pošto nacionalne stranke osvoje vlast Muslimani i Hrvati će se udružiti protiv Srba. Tada sam mislio u smislu postavljanja ljudi na ključna rukovodeća mjesta i na investicije po teritoriji na kojoj koja nacija pretežno živi. Na rat nisam mogao ni pomisliti.

Radovane, po Srbe je najbolje da nemaju nacionalnu stranku, već da se rasporedimo u građanske stranke. U tom slučaju muslimanska i hrvatska nacionalna stranka nikada neće moći doći na vlast i ekonomski razvoj BiH biće ravnomjeran, jer će Muslimani i Hrvati u građanskim strankama znati da im opstanak na vlasti zavisi prvenstveno od podrške Srba. Na ovo mi je Radovan, u svom stilu velikog mislioca, slično kako to sada čini u Hagu, oponirao, ignorišući moj prijedlog: „Zašto ne i mi, kad su oni to već učinili“. Osnovno za njegovo odbijanje mog prijedloga bilo je što je on sebe mogao da vidi jedino kao lidera Srba u etnonacionalističkoj stranci. Tada, kao ni sedam dana prije izbijanja ratnih sukoba u Sarajevu, Radovan nije bio svjesan da će biti rata. Na moje direktno pitanje njemu (28. marta 1992. g.): hoće li biti rata?, odgovorio mi je: „Biće roškanja, ali zbog toga civili neće imati nekih problema“. Pošto je tada uz nas bio akademik Milorad Ekmečić, upitam isto i njega, a on potvrdi Radovanov odgovor.

Bez Srpske Demokratske Stranke, Stranka Demokratske Akcije i Hrvatska Demokratska Zajednica u BiH nikada se ne bi mogle dočepati vlasti. Prema tome, Radovan Karadžić je na vlast doveo Aliju Izetbegovića, koji će kasnije (1992. g.) reći: „Ako treba birati između suverenosti i mira, ja ću izabrati suverenost“.

Dakle, Radovan je bh. Srbe prvo doveo u situaciju u kojoj su oni morali rat prihvatiti, a onda im se predstavljao kao spasilac. Što je najtužnije, najveći broj Srba ga je tako i doživljavao. Zabludno poimanje slično kao i o Lazaru, koji je Srbe prvo doveo u stanje u kome se oni nisu mogli suprotstaviti Turcima, a kada ih je, uprkos tome, izveo na izgledno gubilište, on postaje Spasilac, po kosovskom mitu.

Možda bi se BiH osamostalila i da Srbi nisu imali svoju nacionalnu stranku, da su bili u građanskim, ali je vjerovatno da bi to bilo izvedeno pametnije nego što se dogodilo. Ni do danas istoričari nisu postigli saglasnost o karakteru rata u BiH. Jedni kažu da je počeo kao agresija, drugi kao građanski rat, a on je ustvari počeo i vođen je kao stranački rat od strane etnonacionalističkih partija, u kome se odmah nametnuo stav: ako kao pripadnik određene nacije nisi lojalan njenoj nacionalističkoj partiji ti si izdajnik svog naroda. Ako si se zatekao tamo gdje si manjina, bio si sumnjiv. Preostalo je: il' se pokloni ili bježi kud znaš! Da je Zapad debelo bio umiješan u rat u BiH dokaz je i to da je on (etnonacionalnim) strankama, koje su svojom politikom rat uslovile, dozvolio da postoje i nakon rata, a narod im ponovo dao vlast" (Kraj izvoda iz knjige).

Strancima, koji su nas i našom greškom porobili, odgovara idalji međunacionalistički politički rat u BiH. Zbog političkog i državno jadnog stanja u BiH, 2013. - od dva zla izabrao sam manje - i pobjegao u egzil. Sad sam apatrid. Koliko mi je teško zbog toga, još me spopada veća tuga što znatan dio bh. naroda pokazuje da je u takvom duhovnom mraku, da je stado, koje nikako da UARLAIŠE, da su mu ČOBANI zli ljudi. Da su kratkovidi. Dobro vide svoje interese, a za narod ih niije ni najmanje briga. Po onom čuvenom svešteničkom: što je vjernicima gore, to je nama sveštenicima bolje!

Izražavam tužno saosjećanje sa studentima koji će boraviti u domu koji nosi ime, po mojoj kvalifikaciji: duše izgubljene.

U knjižici, objavih je kao autor-izdavač 2000. g. (drugi niko nije htio da je štampa): Obrati se, dušo izgubljena! - otvoreno pismo Radovanu Karadžiću (mom revolucionarnom drugaru iz '68.), pored ostalog pišem:

"Boljka umnog sljepila, kod ovog ostatka od nekadašnjeg naroda, uzela je toliko maha, da mnogi Srbi još nisu u stanju shvatiti da tebi Radovane treba suditi, ne samo za zločine nad Muslimanima, Bošnjacima – to svakako – već i za zločin nad Srbima. Ti i tvoje rukovodstvo ste učinili strašan zločin i srpskom narodu, koja činjenica je još uvijek prekrivena mitološkom, ideološkom i teoideološkom zabludom, a kad jednom taj prekrivač postane providniji ili se raspadne, tada će i umnim slijepcima biti vidljiva zgarišta, besmislena i neizreciva patnja miliona unesrećenih, kosturi stotinu hiljada ljudi koji su izginuli – nizašto, osim da bi bile zadovoljene ideje umišljenika, koje si, na srpskoj strani u BiH, ti predvodio. (Tokom rata svaka strana je informacije o svojim zločinima skrivala, a tuđe uvećavala, ali istina po malo izlazi na vidjelo).

Savršeno mi je jasno koliko u vremenu kolektivnog umnog sljepila i moralnog ludila, kome kumovaše jedan psihijatar a blagosloviše ga sveštenici, sadržaj mojih knjiga, pa i ovog pis¬ma, djeluje vanvremeno, krajnje utopistički. Ali moja potreba je da umno zaslijepljenima i/ili moralno posrnulima bar pokušam pomoći da svoje stanje pojme, shvate i otpočnu prevazilaziti". (Kraj citata).

Iz istog motiva svojim poznanicima na Facebook stavljam na uvid i ovaj tekst.

U četvrtak, 24. marta imaćemo priliku vidjeti na Radovanovom licu - poznato je da je lice ogledalo duše, a sjetite se njegovog lica u prvom pojavljivanju pred sudom u Hagu - da li je moj stav o Radovanu, koji sam imao i prije višestranačja, da je on izgubljena duša.

Srpska tragedija je u tome što Srbi, pod uticajem kosovskog mita misle da opsesivni vlastoljupci - od Lazara do Radovana - imaju u sebi ono što se u duhovnom smislu podrazumjeva pod dušom.

Ko želi da ugleda jedan malim isječak iz Radovanove, zaista izgubljene duše, neka pogleda na YouTube: u Goli život na tv Happy gostovanje Dobrile Gajić Glišić od 12. 11. 2014., pri kraju, od oko 1,20’.

Dobrila će vam objasniti zašto mi je, o čemu pišem, kad god sam tokom rata na tv vidio Radovana i njegovu ženu, na um padola Geteova izreka: “Vuk u ovčijoj koži manje je opasan od ovce u bilo kojoj koži kad je uzimamo za nešto više no što jeste, naime ovca”.

Danas je Dodik posvjedočio, već poznato, a to je da je prodao vjeru za večeru! A uz to, onome ko poznaje Ljiljanu Karadžić, poklanjajući joj se, ljubeći joj ruku pa potom se ljubeci i u obraze - kod oboje svačim nemoralnim umazane - kom nesoju i on pripada.

Kao student bio sam slobodouman, ali drugačija vrsta revolucionara od Radovana.

Ako srudenti koji budu stanovali u domu na Palama i njihove kolege ne budu zahtjevali da se tabla sa imenom Radovana Karadžića skloni sa zgrade, to će biti dokaz da oni nisu u stanju prepoznati vuka - od danas viđesmo i kloniranog - u ovčijoj koži, a niti ovcu u bilo kojoj koži kad je.

U maju 1992. godine ponuđeno mi je bilo da preuzmem ministarstvo finansija novoustoličene srpske vlasti na Jahorini. Momčilo Pejić, predratni ministar finansija BiH - izabran na taj položaj po mojoj preporuci, a nisam to učinio tada samo da se izvukao, već je čovjek za to bio sposobniji od mene - molio me, što se kaže kao boga, da se prihvatim ministarskog portfelja. Odbio sam zahtjev i onda su počeli pritisci na mene. Zbog toga sam se morao praviti da sam šenuo s uma dok ne strugnuh u izbjeglištvo. Odabrao sam obalu Crnog jezera na Durmitoru. Pozovu me sa (novoosnovanog) Ekonomskog fakulteta na Palama do dođem održati predavanja iz svog predmeta. Doputujem. Uđem u salu (bilo je to ili krajem 1994. ili pčetkom 1995.) a na zidu slika Radovana Karadžića. Zgrozim se, ali održim čas. U dekanatu pitam ko je tu sliku postavio? Rada, sekretar, reče: Mitar (Miljanović). Kažem joj: "Ako sutra ona fotografija bude u sali, neću držati časove".

Sutradan uđem u salu i ne obratim pažnju na zid iza katedre. Počnem čas a jedan student govori, ponavljajući nekoliko puta: nema ga! Pomislim da za nekog saopšava kolegi koji je dalje od njega jer je bio vrlo glasan. Kažem mu slobodno reći koga nema. On mi reče: “Okrenite se!" Okrenem se i objasnim im zašto nema Radovanove slike na zidu u sali.

Nije je bilo pet dana. Trebalo je da ostanem još jednu sedmicu ali pošto sam odbio da se profanišem držeći časove na ekavskom – što je dekan, Vaso Dragović ultimativno mi postavio kao obavezno – pobjegao sam odakle sam bio i došao. Uspjeo sam umaći i potjeri koja je za mnom organizovana. Tek nakon Dejtonskog mira ohrabrio sam se doći na Pale.

Iako sam narednog ljeta po šumi skupljao ogranke da bih imao drva za zimu, važnije mi je bilo moralno dostojanstvo od novca da kupim drva, koji bi dobio da sam još jednu sedmicu držao predava – ekavski.

Dodik je danas pokazao da nema dostojanstvo i da mu je važnije da po nacionalističkom bunjištu skuplja biračke glasove za sebe i svoju partiju, nego da vodi računa o dugoročnim interesima Srba u BiH.

Studenti u RS, probudite se! Za svoju himnu uzmite pjesmu Bore Đorđevića: Pogledaj dom svoj anđele! Ako se ne sjećate te najbolje revolucionarne pjesme XX vijeka kod nas, podsjećam vas:

"Pogledaj stado anđele/ sve sami bogalji i prosjaci/ slepi tumaraju u gomili/ svima su kičmu polomili/ od tebe očekuju spas/ pogledaj bagru anđele/ njihova duša je prokleta/ svima su stavili hamove/ sebi sagradili hramove/ ruke im ogrezle u krv/ anđele! anđele! anđele!/ ruke im ogrezle u krv/ podigni mač svoj anđele/ sjeti se krstaških ratova/ sjeti se preklanih vratova/ kad dođeš Bogu na istinu/ nek ti u duši vlada mir/ piši molitve anđele/ dabogda pocrkali dušmani/ pa budi anđeo osvete/ neka na svojoj koži osete/ šta znači beda, strah i bol/ anđele! anđele! anđele!/ šta znači beda, strah i bol/ pogledaj dom svoj anđele/ i skini paučinu s očiju/ videćeš prizore potresne/ videćeš nesrećne i bolesne/ videćeš čemer, smrt i jad".

Još kao student skinuo sam "paučinu s očiju", ali sam zbog toga obezbjedio u dvadesetogodišnjem periodu Udbu (SDB) iza peta. Za Službu državne bezbjednosti, pored buljuka drugih, špijunirao me i Vojislav Šešelj, o čemu postoji dokaz na mom blogu: www.durmitara.blogspot.com  Ali nikada se zbog toga nisam pokajao.

Gostujući u CD na tv FACE, 3. maja 2013., rekao sam da bi BiH trebalo preimenovati u Franknštajnija. Najveći dio ostalog prostora rasturene Jugoslavije sličan je BiH, jer nacionalizam je gori i od komunizma! To sam ja, iako protivnik Titove diktature, na vrijeme shvatio, ali Slijepci su u nacionalizmu vidjeli priliku za sebe i iskoristili je, sijući narodu prašinu u oči.

Današnji dan će nekad biti pominjan kao žalostan  po Srbe u BiH jer je i u mlade oči zasipana prašina, koja će, s već nakupljenom paučinom, na mladim očima stvoriti neprozirnu zavjesu. Kaže se da na mladima svijet (RS) ostaje. Zato se osjetih obavezan “puhnuti” ispred mladih očiju, da tako bar pokušam koliko toliko omesti sljepljivanje paučine sa prašinom u koju su dodati ljepljivi sastojci.

Dragi mladi u RS, pozdravljam Vas Njegoševim stihovima (za ovu priliku malko ađustiranim, što je naglašeno boldom i kurzivom):

“Istrgni se iskro božestvena,/ iz naručja mračne vladalice,/ podigni se na svijetla krila,/ raspali se plamom besmrtnosti,/ skini sebe sa očih svojijeh/ neprozračnu smrtnosti zavjesu,/ tupe svoje otrgni poglede/ od meteža ovog ništožnoga,/ uvedi ih u polja blažena,/ u tvorenjem osveštanom hramu,/ – da opširnu vidiš kolijevku/ u kojoj se vječnost odnjihala”.

P. S.

Bi mi namjera da učinim samo kratak osvrt na današnju bruku na Palama, ali kad otpočeh pisati "zalaufah" se i sad dolazim na ideju da ovaj tekst objavim i na blogu.

Izvinjavam se zbog vjerovatnih štamparskih greški. Poznato je da je autor najlošiji korektor, a uz to ne volim čitati svoje tekstove. Što bi se reklo: "preopširni, brate". Kao da čujem da me pitate: "Da ti, bre, nisi profesor, koji je ostao bez katedre, pa sad pišeš u duhu one narodne da: "besposlen pop i kozliće krsti". Ali mi nismo kozlići - odrasli smo!

E, sve što pišem, pišem za slobodounosti sklone, a takvih je uvijek bilo više među mladima nego među matorima. Po godinama sam mator, ali sam duhom mlad. Zato moje kolege, kad se govori o meni, često spomenu ovu narodnu: ukrivo izraslo drvo neda se ispraviti.

Pošto moje kolege, sve redom, od 1968. smatraju da sam izrastao ukrivo, a moguće da će dijete nekog od njih ovo pročitati, prisjećajući se Paskala, pružam mu priliku da čuje šta je on mislio o "krivom drvetu":

„Otkuda to da nas jedan hrom čovjek ne ljuti, a jedan hrom um nas ljuti? Otuda što hrom čovjek priznaje da mi idemo pravo, a hrom um veli da mi hramljemo. Da nije toga, mi bismo i prema njemu osjećali sažaljenje a ne ljutnju“.

Prema svojim kolegama sam uvijek osjećao više sažanjenje nego ljutnju, jer sam bio uvjeren da su oni "hromog" uma, što je od pada Titovog režima postalo očigledno vidljivo svakome ko je imao moć umnog gledanja. Oni, u većini, prvo zasljepljeni  jednom, ateističkom ideologijom, a potom vrlo lako "prešaltani" na drugu, teonacionalističku ideologiju, doimali su se svakom sbodoumnom čovjeku kao totalni umni sljepci. Da pomognem Srbima, a uzgred i kolegama, da se pogledaju kakvi su stvarno iza maskih, koje mijenjaju, što se kaže kao ciganin konje, napisao sam knjigu Srbi, oglednimo se! - opstati ili nestati?

Kad sam je objavio 2010. godine bio sam u dilemi, a sad više nisam u dilemi. U trilemi sam!