RAZJAŠNJENJE: DA LI JE VOJISLAV ŠEŠELJ RADIO ZA UDBU - SDB?

ŠEŠELJ O SVOM RADU ZA UDBU – KOD OLJE BEĆKOVIĆ: „DOKUMENTARNE EMISIJE BALKAN“ (Youtube)

Na svojoj feisbuk stranici sam 31. marta 2016. objavio tekst koji ovdje kopiram kao uvod:

«Danas je Šešelj tema svih medija. Izvinjavam se što ovo pišem pod jakim emotivnim nabojem. Činim to jer bih moguće sutra odustao od pisanja. Vrlo sam prijatno iznenađen oslobađajućom presudom. Voji sam već čestitao, iako me je (1979.) šijunirao za SDB, s namjerom da budem strpan u zatvor zbog svoje slobodoumnosti, o čemu pišem u svojim knjigama i na blogu, gdje je i faksimil Šešeljevog kartona iz SDB-a. On je tada bio zasljepljen titoističkom ideologijom a ja, od njega stariji, već sam bio izrastao iz „političkog puberteta“, koji je njega tada „drmao“.

Ljudski je oprostiti, a hrišćanski pokajati se. Ja sam Voji oprostio, ali se on još nije pokajao. Molim ga da to učini! U prvom redu sebe radi, radi svog moralnog ozdravljenja, a i da tim činom učini da me njegovi sljedbenici i simpatizeri ubuduće ne maltretiraju. Oni na meni vide krivicu za Vojin grijeh, a ja ništa nisam učinio već objavio, ranije objavljen (u knjizi saradnika Udbe u BiH) njegov karton.

Prije nekolike godine, u jednoj kafani Mićo Potparić, tada advokat, pozove me da sjednem za njegov sto. Poziv prihvatim. Uskoro se primakne još jedan sto i njegovi i moji poznanici, radi kojih sam svratio u kafanu, se nađosmo skupa. Pita me za knjigu Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? Imao sam je u ruksaku. Stavim je na sto, a on reče da mu pokažem gdje je Šešeljev karton i moj komentar. Pokažem mu. Hoće kupiti knjigu i pita koliko košta. Rekem mu toliko, ali za tebe Mićo, koji si me 1969. godine, kao člana redakcije studentskog lista NAŠI DANI, sudio duplo i plus da platiš sve što će za ovim stolovima biti popijeno. Pristane i počne pričati kako je sudio Šešelju.

Skratiću. Rekao je da se nikad kao sudija nije jadnije osjećao, ali, kako reče, „morao sam postupiti mimo svoje savjesti da ne bih ostao bez posla i osudio sam ga bez argumenata o krivičnom djelu na osam godina zatvora“. Pa dodade: „Toliko je bilo pripremano i vama zbog doktorske disertacije, ali se odustalo“. Sudija Potparić je tada pokazao saosjećanje za Šešelja, koji je bio u zatvoru Tribunala u Hagu.

Žao mi je što Mićo nije doživio da vidi kako postupa sudija koji, izvinite na izrazu, ima muda. Da je bio živ, vjerovatno bih danas umro od infarkta srca.

Vojo je suđen u Sarajevu za ono što se zvalo verbalni delikt. Tačno je ovo Kantovo mišljenje: „Da sve naše saznanje počinje iskustvom, u to ne treba sumnjati“.

Vojo je tokom sudskog procesa u Sarajevu za verbalni delikt stekao iskustvo, koje mu je bilo dragocjeno za proces u Hagu. Optužnica Tribunala je podignuta slično kao i ona u Sarajevu, za verbalno postupanje koje nije u skladu sa „uobičajenim“ i za govor mržnje, samo je Tribunalova bila opširnija i tim po Tribunal krhkija. Zato se danas konstrukcija, zasnovana na „staklenim“ nogama, srušila od pogleda dvojice sudija koji imaju moralni integritet.

Šešelju treba čestitati na postignuću, pored ostalog i zato što je tražio izuzeće jednog sudije, kojeg je smatrao pristrasnim (znači korumpiranima), na čije mjesto je došao drugi koji je podržao stavove sudije Antonetija i zahvaljujući tome presuda je glasila: oslobađajuća.

Šešeljev današnji uspjeh je ogroman, bez sumnje, ali je od njegovog uspjeha mnogo veća bruka tužilaštva haškog tribunala, što je danas pokazano očigledno da je Tribunal u Hagu, osnovan kao sud koji će osudama Srbima, pokazati da su Srbi krivci što su nastojali očuvati jednu normalnu multietničku državu, a opravdati ulogu režisera rasturanja SFRJ.

Izjave hrvatskih i bošnjačkih političara povodom ove presude su stupidne. Kad su osuđujuće presude Srbima, oni se pozivaju na pravo, iako Srbi tada govore da je to politički sud. Sada oni izjavljuju da je presuda Šešelju politički motivisana. Moj stav je da je ovo presuda HT koja je u skladu sa pravom.»

A prije koji dan pogledam na Youtube intervju koji je sa Šešeljem vodila Olja Bećković nekoliko dana prije izricanja presude. Tim povodom pišem ovaj tekst.   

Odgovarajući na pitanje o svom radu za Udbu, pod konspirativnim imenom Magistar, koji podatak je objavljen u knjizi Čuvari Jugoslavije – suradnici Udbe u BiH, Vojo je rekao: „Apsolutna izmišljotina! Nikad tog čovjeka u životu nisam upoznao“.

Ja sam čovjek, kojeg je Šešelj dobrovoljno pristao da špijunira za SDB 1979. godine, a kojeg zaista nikada nije upoznao, tako kako je uobičajeno, da smo se rukovali. Ta njegova izjava jedino je istinito od svega što je tom prilikom o svom radu za SDB rekao. Sve drugo što je izgovorio je laž. Laž je i ovo: „Ne znam kako izgleda čovek ...“. Gledali smo se na koji metar udaljenosti kad je probao da mi se približi, s namjerom da me „navuče“. Od početka „gledanja“, on je znao ko sam ja, a ja nisam imao pojma ko je taj mladić što za stolom do stola, za kojim ručavam, već nekoliko dana, dolazeći nakon mene, napadno blebeta koješta o ondašnjem sistemu. Čitaćete, pitao sam šefa restorana i on mi je rekao: Vojislav Šešelj. Taj podatak i Vojino blebetanje o sistemu bilo je presudno da nikad kasnije ne pristanem da se s tim čovjekom upoznam, a nasrtljivih pokušaja od poznanika da se to dogodi bilo je mnogo. Čitaćete o onom koji je bio presudan da shvatim da Vojo radi za SDB i kako učinih da on bude u toj svojoj aktivnosti „otpisan“. Ali sve do 2003. godine niko mi nije vjerovao da pretpostavljam da  me i Vojo špijunirao.  

Svjestan sam koliko je neuputno, čak rizično, objaviti ovo što slijedi, ali me moralni integritet i briga za srpski narod na to obavezuju. Pisaću kombinovano, uz dosta citata iz mojih knjiga i povremeno obraćanje Voji. Bilo bi mi drago da on ovo pročita, a ne da mu neko o ovom priča, pa da se to svede na Raslovo, da laik sve što čuje, svodi na ono što je on u stanju da razumije. A neće biti mnogo čitalaca koji će tekst sasvim razumiti pri prvom čitanju.

U knjizi Moralna zora rudi nad Durmitorom – čudo nad čudima! (četvrto izdanje 2004.), objavio sam: «dođoh na ideju da objavim ko me svoje­vre­meno za Udbu (Službu Državne Bez­bjed­nosti – SDB) špiju­ni­rao, dok sam bio asistent Univerziteta u Sarajevu, a tada, takođe kao i sada, uk­a­zivao sljepcima da ne vide da narod vode u ambis (ovo sam ob­ja­vio kao student u Licima, mart 1969.). Pismeni dokaz da sam go­di­­nama od SDB bio praćen nisam imao sve do 2003. godine, a tada:

U knjizi Čuvari Jugoslavije - Suradnici Udbe u BiH (vlastita naklada Ivan Bešlić, Posušje, 2003.) u uvodu, na strani 11 četvrtog toma piše:

U četvrtom tomu se nalaze dokumenti o saradnicima Udbe iz redova srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Njihova je specifičnost da su špijunirali uglavnom sami sebe – zbog velikosrpskog klero-nacionalizma, inform-biroa i podrivanja ekonomske osnovice društva. Najzvučnije ime među srpskim suradnicima Udbe je Vojislav Šešelj, četnički vojvoda kojemu se trenutno sudi u Hagu.

Faksimil ovog teksta, kao i faksimil tri stranice kartona Vojislava Šešelja u arhivi SDB Sarajevo, možete pogledati u mom postu POVODOM IZBORA NOVOG PAPE FRANJE I, koji je objavljen 1. marta 2013. godine. Tada je to na blog postavljao profesionalac a ja ne znam to, kao grafiku, postaviti sad u ovom postu. Vidjećete u kartonu piše da me Šešelj špijunirao zbog liberalizma.

U dvije moje knjige (2004. i 2010.), kao i na pomenutom postu, iza faksimila kartona piše:

Faksimili ove tri stranice originalnih dokumenata o radu Vojislava Šešelja za SDB jedini su dokazi te vrste u pomenutoj knjizi. (U Upitniku S učinjena je greška kod godine rođenja, treba 1954. Nakon kom­pro­­mi­tovanja kao špijun SDB, Voji­s­lav Šešelj će šest godina kasnije, doći u sukob sa sistemom čiji je poltron i apologeta bio ranije).

Priznajem da sam vrlo naivan i da me skoro svako može prevariti. Na tu svoju osobinu sam čak i ponosan. Ni u koga ne sum­njam una­pri­jed, već sam prema svakom otvoren svim srcem. Intelek­tualno znam da mnogi ljudi ne zaslužuju ni da ih pozdravim, a kamo li šta drugo, ali osjećajno saosjećam i sažaljevam ljude, jer znam koliko svi oni jadni pate zbog svoje iščašenosti iz božanskog središta u sebi.

Jedini čovjek kojega sam unaprijed pročitao da je opsesivni vlas­t­o­ljubac i, kakvi jesu ljudi tog kova, moralna protuva, te da druženje s takvim može za poštena čovjeka biti opasno, pa sam ga zato totalno ign­o­risao, bio je Vijislav Šešelj. On, kada je saznao da se SDB mu­či što ne može da me optuži kao državnog neprijatelja i strpa u zatvor ni na osnovu stvarnih a ni podmetnutih "dokaza", tada ambiciozni poltr­on, ponudio se da toj službi pruži namje­š­tene dokaze i da na meni pokaže svo­je umijeće provokatora i douš­nika, ali je, na njegovu ža­lost, ostao praznih ruku. Detalje o tome kako sam uspio kompro­mi­to­vati tog tada perspektivnog sara­d­nika SDB, prešutiću ovom prilikom.

Ako je zla sudbina Vojislava Šešelja već htjela da on, opse­siv­ni vla­sto­lju­bac i poltron totalitarnog režima (magistrirao na temu: Ulo­ga Titove ličnosti u koncipiranju opšenarodne odbrane i društvene samozaštite, a kasnije objavio knjigu Tako je govorio Čiča) krene na mene, a meni Bog dade dovoljno pameti pa mu ne dozvolih da mi se sasvim pribli­ži, jednom će moja i njegova (ne frizirana) biografija svje­do­čiti o dva krajnja tipa u srpskom (pa i svakom drugom) narodu.

Prvi, kojega oličavam, odan univerzalnim moralnim pravili­ma i ne­po­kolebljiv u njihovoj primjeni u životu, pri­m­jer sav­r­e­­me­nog bibli­j­s­kog Jova ili Avelja, koji uporno, uprkost iskust­vu, vje­ru­­je u univer­za­l­ni moralni zakon, a drugi, Vojislav Šešelj, oli­če­nje Kaina, onoga ko je u sebi zatro sva­ki trag od moralnosti i božije prav­de; koga su eg­o­­­is­tičke želje i neza­si­ta strast za vlašću učinili robom se­bi samom. Za života ja ću ostati nepoznat masi, ljudima komplek­si­ma i mitma­nijom opsjednutim, a Vojo kod takvih biće popularan, sko­ro kao da je spa­silac. On je lider jake političke stranke koji sada sâm sebe predstav­lja, a i njegovi slje­d­be­nici tako čine, kao moralna čovjeka, a kako da potkazivač, informator Udbe, bude moralan čovjek? Srbi će biti žrt­ve političkog slje­pila sve dotlen dok u okviru njih nemoralan čovjek, tipa Vojisla­va Šešelja, mogne za sobom da povede i zavede mili­onsku masu, a pri tome pozivajući se na nekakav tobožnji moral (sic!).»

Na Oljino pitanje o radu za Udbu, pod konspirativnim imenom Magistar, Vojo je odgovorio:

“To što se odnosi na mene to je samo jedan list papira. To je neki formular popunjen pisaćom mašinom. Navedeno moje ime, prezime i podaci. I podatak da sam angažovan da špijuniram nekog Karišika, koji je bio asistent na Ekonomskom fakultetu, koga nikad u životu nisam upoznao. Nikad! Ne znam kako izgleda čovek i da je trajalo od februara 1979. do oktobra 1979.

Nigde ni mog potpisa, ni jednog izveštaja saradničkog. Ništa! Ništa! Apsolutna izmišljotina! Nikad tog čoveka u životu nisam upoznao.

Valjda bi me angažovali da nekog na fakultetu špijuniram, nekog poznatog u ovoj sarajevskoj političkoj i univerzitetskoj čaršiji, a ne čoveka kojeg apsolutno ne poznajem”.

Da špijunira te na koje Vojo aludira, bio je već angažovan Božidar - Gajo - Sekulić, poznati filozof, od Voje stariji 19 godina, a dekana, Jocu Marijanovića, koji je bio i član CK BIH, špijunirao je njegov asistent Besim Spahić, koji mi je pričao i kako je bio ucjenjen da to čini – da bi normalno napredovao u karijeri. Reče da se prvo opirao a onda su ga pitali hoćeš li da prođeš kao asistent ... , koji već godina po magistriranju još nije doktorirao. Rekao mi je da pretpostavlja da su rekli moje ime. Utisak mi je bio da mi se Besim želi izviniti. Rekao je da je takvo bilo vrijeme i pristao je pa sad ne može negirati tu jedinu mrlju na svom karakteru. Odgovorio sam mu: ‘za mene, dragi Besime, iskrenošću si mrlju obrisao’!

Ne znam koliko moralnih mrlja na sebi ima Vojo. Ali laže da me nije (probao) špijunirati za SDB.  Ne mogu shvatiti kako je moguće da on, koji svojim bivšim najbližim saradnicima i političkim suparnicima spočitava zbog neiskrenosti i nemoralnog ponašanja, njima pruža priliku da mu kartonom iz arhive SDB o saradnji vrate “lopticu”. Kad bih mogao rado bih Voju posjavetovao Rusoovim riječima da se “moramo stidjeti ako grešku činimo, a ne kada je popravljamo”. Viđeno dubinsko psihološki Vojo se stidi greške iz mladosti, ali pošto je ne može poreći bilo bi mu mudro priznati je, jer bi je tako popravio. Ovako kako čini, Konfucije bi rekao, čini drugu grešku.   

Za Vučića, svog učenika, reče da je najbolji manipulator na srpskoj političkoj sceni. Učitelj, u pomenutom smislu, može biti ponosan na učenika, što ujedno potvrđuje izreku da iver ne pada daleko od klade.

Razjašnjenje je li Šešelj bio saradnik Udbe (SDB) ili ne!

Vojo, ambiciozni karijerist, radi prikupljanja dodatih poena, prijavljuje se dobrovoljno SDB da špijunira tada najžilavijeg disidenta u BiH – mene – kojeg nije poznavao, već je samo o meni slušao kao o nesalomivom. Da se nikad nismo upoznali uz uobičajeno rukovanje, Istina je. Međutim poznavao me tako što sam mu u restoranu, gdje smo se mi s univerziteta susretali, bio pokazan. Sada mi je smiješno kad on činjenicu da me nije poznavao koristi kao argument da me nije (pokušavao) špijunirati. Tačno je, on me nije uspio špijunirati, osim, kako se kod ubistva kaže –  u pokušaju. Pročitao sam ga dok je nastojao da me “navuče” na svoje nebuloze. On je zamišljao da sam ja sličan njemu, a shvatio sam da se on želi dočepati vlasti ili služeći joj ili krećući protiv nje. Zato je onaj, koji je kao agent SDB-a, trebalo da me “navuče”, bio “navučen”.

Znam da Vojo taj svoj neuspjeh nikada nije mogao “progutati”. On i sad negira da je probao tvrd orah zubima slomiti, pa iskusio Njegoševo: “Tvrd je orah voćka čudnovata –/ Ne slomi ga, al’ zube polomi”. Žalim ga! Javno sam mu oprostio zbog njegove mladenačke zablude, a i pozvao ga da se povodom nje pokaje. Nije to učinio, i sada kod mene izaziva sažaljenje, pokušavajući da lažući negira da je bio saradnik SDB-a (ranije Udbe), što je nemoguće učiniti, jer po narodnoj: ako laže koza, ne laže rog. U njegovom slučaju, rog su kartoni u arhivi SDB.

Od objavljivanja knjiga Čuvari Jugoslavije – suradnici Udbe u BiH, 2003., zbog podatka u 

Vojinom kartonu da je bio angažovan da me prati i špijunira, imao sam i imam mnogo neprilika.  

Dok nisam imao pristup internetu, jedan poznanik mi je 200? pokazao da sam okrivljen zbog gubitka vlasti Radikala u Rumi. Naime, neki novinar je zahtjevao intervju od mene, povodom objelodanjivanja da me Vojislav Šešelj špijunirao za SDB. Glavno pitanje je bilo da potvrdim istinitost objavljenje činjenice. I potvrdio sam je, a kasnije i u knjigama naveo. Zbog toga, od te godine, kad su Radikali “zbog mene” izgubili vlast u Rumi, pa do sada, trpim razna maltretiranja od Šešeljevih simpazitera. Već sam javno molio Voju da im javno rekne da u tome što me on špijunirao za SDB, nema moje greške, već da je greška njegova. Ali kad on kaže u tv emisiji da je u arhivi SDB njegov karton, apsolutna izmišljotina, to je za njegove simpatizere poruka meni: ne možeš distribuirati knjige u kojima je “lažni” Šešeljev karton da je radio za SDB.

Teško meni! Ja sam od 2003. godine krivac što me Vojo špijunirao. Da sam mogao pretpostaviti koliko ću muke imati zbog objavljivanja njegovih kartona iz arhive SDB i u svoje dvije knjige, nikad to ne bi učinio. Ali nije mi to jedina greška te vrste. Knjižicom Obrati se, dušo izgubljena! – otvoreno pismo Radovanu Karadžiću, 2000., na sebe sam navukao mržnju svih onih koje je Radovan, psihijatar, naveo na ludilo (nacionalističko).

Možete li zamisliti kako izgleda život čovjeka koji je jedini 150 godina nakon štampanja Njegoševe Luče mikrokozma uspio dešifrovati je i to objavio (1999.), kad on naspram sebe ima toliko Šešeljevaca i Karadžićevaca, a uz to i bijes svih onih koji sebe nazivaju Njegošolozima, među kojima je podosta i akademika? Ne probajte ni zamisliti, jer je za mentalno zdravlje bolje što manje znati o onome što “čojka niže skota stavlja” (Njegoš).

Evo kako je počeo odnos ja – Šešelj. Pišem da sam naivan. Kad je šef restorana počeo da kad dođem da ručam oko mene “igra”, bilo mi je neobično. Pomislio sam da me simpatiše zbog mojih tekstova koje po nekada pročita. Nudio mi je da sjednem za sto s kog digne “rezervisano”. Uskoro za prvi sto do mog, na kome je takođe bilo “rezervisano”, stignu trojica mladića, od kojih jedan napada sistem, a druga dvojica ga brane. Taj koji je na sistem napadao bio je toliko napadan, da me to počelo nervirati. Nakon nekoliko dana takvih ponavljanja, upitam šefa restorana, ko je taj “grlati” mladić, a on mi objasni. Bio je to Vojislav Šešelj. Nakon što se to ponovilo potom i u nekoliko navrata, prestao sam svraćati u taj restoran.

Onda krenu ponude sa svih strana od nekih poznanika da me upoznaju s nekim mladim asistentom s Fakulteta političkih nauka, meni sličnom. Kad bih čuo ime, izmotavao sam se svakojako. Tada nisam znao njihovu namjeru. Nisam “pročitao” ni ono namještanje da Vojo s drugovima sjedne za sto do mene, ali mi je bilo neprijatno. Usljedile su ponude za upoznavanje s Vojom što je trajalo duže od pola godine. Izmotavao sam se. A onda, moja prijateljica, prema kojoj sam bio slab, ali znao sam da je saradnik SDB, na što me upozorio onaj kome sam bio drag – koje saznanjenje me moguće spasilo i od zatvora – predloži da dođem na ručak kod nje. Biće ovi i oni, poznati mi, a glavno je što će biti i Vojislav Šešelj, kako ona reče, koji te obožava i želi da te upozna. Ne pristanem, izgovarajući se. Međutim, pomenuta saradnica SDB termin za zajednički ručak zakaže ponovo, i znano je kako žensko zna da mota muško – pristanem.

Na dan zakazanog zajedničkog ručka, sijevne mi u um da bi to moglo biti namještaljka i da se neću moći kontrolisati. Inače sam od ranije mislio da su neke od tih otmenih osoba saradnici UDB-e, a da je to i Šešelj, do tada nisam ni pomišljao. A, kako se kaže, počnem odmotavati film i pola sata pred polazak kod gospođe Vere na ručak, skupa s njom, radili smo u istoj zgradi, svratim kod nje. Ona me ponudi da sjednem, jer njena je obaveza bila da u zgradi ostane još pola sata. Kažem joj: “Izvinite gospođo Vera, idem na ručak u “Dalmaciju”. Pita: “Zašto”?

Objasnim joj da sam saznao da se Vojo Šešelj nedavno u jednoj kafani potukao i izvukao deblji kraj. Onda je rekao tim koji su ga pretukli da će oni vidjeti svog boga, jer on radi za SDB. Vera je iskolačila oči i pokušala da me ubijedi da je to laž. Da je laž, znao sam, jer sam je ja smislio, kao izgovor da ne idem kod nje na ručak. Rekao sam joj: “gospođo Vera, bilo da je laž ili ne, svejedno. Na ručak ne idem. Ako je laž, s lažovom ne želim da ručam. A ako je istina, ne želim da ručam da saradnikom SDB-a”.

Pošto je Vara bila zadužena od SDB-a da upozna mene i Šešelja, ona je svoj neuspjeh obrazložila mojom izjavom. U izjavu su u SDB-u povjerovali i Šešelja su, kao svog saradnika, suspendovali, što je registrovano u Dopune i promjene po upitniku S. (Upitnik S znači saradnici). Nemam memoriju za detalje kao Šešelj, ali ovo je indikativno. On u tv emisiji reče da je, kao, bio angažovan od februara do oktobra 1979. Možete vidjeti u kartonu da je podatak o suspenziji zbog kompromitovanja popunjen 13. 12. 1979. U oktobru je, vjerovatno, bio zakazan ručak na kome je trebalo da se upoznamo. Ali pošto do toga nije došlo, on u svojoj memoriji ima da je tog mjeseca došlo i do okončanja njegovog angažmana za SDB. Ali nije. Vera je i kasnije probala da organizuje upoznavanje, ali nisam pristajao. Ona se nadređenim za neuspjeh izmotavala sve do decembra 1979. godine i tad im rekla ono što sam joj podmetnuo o Šešelju.

(U izbjegavanju da budem uhvaćen u ralje SDB imam postignuća na koja sam posebno ponosan. Ovo kako sam uspio da podvalim Veri o Voji je jedno od njih. Ona je bila žena prvog šefa Udbe BiH. Osobu s tako izuzetnim “pedigreom”, koja se oko mene počela “motati” dok sam bio student, tako “nasaditi”, bilo je umjeće kome je sami Bog kumovao).

UDBA - SDB oko mene je bila rasplela čudesnu mrežu, ali tada ništa o tome nisam znao. Na Fakultet su primili za asistenta (zbog prebolovanog meningitisa) nesposobnog čovjeka i postavili ga da sjedi u kabinetu sa mnom. Jedan kolega sa Filozofskog fakulteta desetak godina mi se predstavljao za najboljeg prijatelja. Čak sam ga dva puta vodio na vrhove Durmitora, da bi mi on 1991. priznao da više nije zainteresovan za planinarenje sa mnom, jer ga više za to ne plaćaju.

Koji dan po okončanju suđenja Vojislavu Šešelju (jul 1984.) po mene dođu esdebeovci i odvedu me na informativni razgovor. Činili su to ranije često kad u novinama bude objavljen moj tekst. Ovog puta mi nije bilo jasno zbog čega sam priveden. Sumnjao sam da je to u vezi što sam prije oko mjesec na simpozijumu računovođa na Zlatiboru “na noge podigao” učesnike skupa. Riječ mi je bila oduzeta, a nakon pauze u nastavku je presjedavala Radmila Nikolajević – Teofanović iz Beograda (čiju ponudu da joj budem asistent 1974. nisam prihvatio), javno mi je odala priznanje što sam, kako je rekla, “napravio promaju u već godinama ovoj zagušljivoj atmosferi”.

Privođenje nije bilo zbog toga, jer u vezi s tim nije bilo nijednog pitanja. Nakon okolišenja počela su pitanja zašto nisam prisustvovao suđenju Vjislavu Šešelju. Tada nisam bio sasvim siguran da je on bio saradnik SDB. Za to sam samo imao sumnju. Ako skratim, evo epiloga mog boravka na informativnom razgovoru u SDB, koji je trajao oko 10 sati.

Mene taj čovjek niukom smislu ne interesuje. On se meni doima neobično. On je opsesivno željan da se dočepa vlasti. A ne doima mi se kao sasvim normalan. Vrijeme će pokazati o kojoj dijagnozi je riječ. Ja sam normalan čovjek i vlast me ne interesuje. On je opsjednut da ima vlast. Da bi je se dokopao on hoće da ruši postojeći stitem, a ja bih da popravljam sistem, da on popravljen bude trajan. Ali nažalost shvatam da su mi izgledi slabi da to bude postignuto.

I onda glavno, reknem ja tim nadmenim isljednicima koji su mi se pohvalili da su isleđivali i Šešelja, nakon hapšenja, a mene privodio jedan od njih, Dragan Kijac, kasnije ministar Unitrašnjih poslova u vladi Republike Srpske: “Znate li ko će ovaj sistem srušiti”? Nasjedoše i upitaše: “KO”? A ja im rekoh: “Vi, koji ste zaduženi da ga čuvate, a ne znate to da činite. Bavite se godinama sa mnom i ne shvatate da ja činim ono što bi trebalo da vi radite, a vi me zbog moje aktivnosti maltretirate, umjesto da me bar ostavite na miru. Šešelj neće srušiti sistem, iako to želi postići! Srušićete ga vi!”

Kad je rat 1992. godine počeo, a ja odbio ponudu da postanem ministar finansija i kao radnu obavezu prihvatio jedino da timarim i jašem policijske konje – pisao sam da mi je druženje s konjima bilo prihvatljivije nego s ljudima koje je zahvatilo nacionalističko ludilo – šef te jedinice specijalne policije, Ilija Malitić, jednog dana zatraži od mene da pođemo na Pale. Pitam zašto. Ne htjede reći. Spopadne me strah, jer sam bio označen kao defetist.

On me odveze do Dragana Kijca, svog šefa. Pošto je čuo da sam mještanima pričao da sam Draganu rekao da će sistem srušiti, ne disidenti, već “čuvari sistema”. Dragan se posramio kad je pred Ilijom morao reći: “Jest, rekao nam je to ...”. A ja sam za pretrpljeni strah od Ilije dobio vreću ili dvije brašna i paket konzervi.

Mnogi službenici SDB, koji su službeno bili zaduženi i za mene, prije rata su mi se predstavljali za prijatelje, a po mom povratku u Sarajevo iz izbjeglištva pitali su me u čemu je tajna da sam im bio trn u oku ali sam im ostao neuhvatljiv.

Jednom od njih, koji mi se preko kolege, bio približio, lažući gdje radi, rekao sam da je odgovor: moj moralni integritet. U svom radu vi se niste sretali sa ljudima od moralnog integriteta, kakav sam ja, jer ljudi kod nas koji teže za vlašću tu ljudsku karakteristiku, u pravilu, nemaju. Podmetali ste mi ljepotice za seks, najzgodnije studentkinje, da bi me navukli, pa kad to nije upalilo, onda ste angažovali jednog od najljepših i najzgodnijih sportista BiH, a studenta ekonomije, da me navuče na seks. Kad mu to nije pošlo za rukom, on je počeo plakati. A ja saosjećajno mu reknem: “pa dobro, zadovoljiću te”!  A on tek potom počne da rida. Milujem ga i tješim i kažem mu, nikom nikad neću reći o ovome. On, kad malo dođe k sebi, počne da me grli, a ja zbunjen ne znam šta da kažem. On mi rekne: “Nisam ja homoseksualac, već najveće moguće moralno đubre! Na ovo su me nagovorili K. i K”. (dva profesora s Fakulteta, koji su bili poltroni Partije, a moguće i saradnici SDB). Studentu-ljepotanu sam oprostio i nakon toga me obožavao toliko da mi je to i smetalo. Ne kažem da u pokušaju navlačenja, a nisam znao da je riječ o tome, nisam bio u nedoumici. Bio sam, ali me moral obavezivao da nikad ne imam išta intimno s onima s kojima sam u profesionalnom odnosu. O ovome bi Zdravko Čolić, student ekonomije, kojeg je njegov otac, vjerovatno preko posrednika, instruirao da uredi da budem “navučen”. Ali nisam “pao” na oči očaravajuće zelene, da bi  ljeopotica od petice dobila šesticu.

Obimna knjiga bi se mogla napisati, a i film snimiti, o tome kako se SDB mučila, slično kao Ilija Čvorović u Balkanskom špijunu, da dokaže da sam ja državni neprijatelj.

(Prije koju godinu objavio sam u jednom postu kako me Zlatko Lagumdžija, kad je stigao sa studija u Americi i počeo raditi kao šef informatičkog centra u CK BiH, probao angažovati za saradnika CIE. Pri prvom i jedinom susretu počeo mi je objašnjavati kako se sistem ne može srušiti napadom spolja, već jedino iznutra, sistemom krtice. Govorim mu da ja i nisam za to da se sistem ruši, već da se popravlja i usavršava. A on o tome kako se postaje krtica. Predloži mi da se učlanim u SKJ i da ću uskoro biti član CK SKBiH. On ne može da shvati da mene to ne interesuje, a ni ja baš najbolje ne arlaisah šta to znači sistem krtice. To mi je postalo jasno kad je Gorbačov, svojom politikom, doveo do rušenja Berlinskog zida i raskomadavanja SSSR-a).  

Vojislav Šešelj je bio i ostao nesvjestan da je neprijatelj Srba. To ne shvataju ni oni koji ga podržavaju, ali shvataju oni koji su spoljni neprijatelji Srba. Koji Voju koriste kao “krticu”. Već sam pisao da je Josip Bojkovac, ministar unutrašnjih poslova u Tuđmanovo doba, kasnije na pitanje tv voditelja što je devedeset i neke naredio da se Šešelja pusti, nakon što je u Slavojiji bio uhićen, odgovorio da je to učinio da bi Hrvatska u Beogradu imala Srbina koji radi za hrvatske interese tako kao to ne bi mogao činiti nijedan Hrvat.

Šešelj sada na političkoj sceni Srbije pravi takvu štetu kakvu ne bi mogao učiniti niko drugi ko nije Srbin. Ne mogu shvatiti da u državi ne postoji mogućnost, kad se očito uvidi da neki od političara pokazuje psihopatološke simptome, da se njega pošalje u zdravstvenu ustanovu za mentalno zdravlje na testiranje. Pa ako test pokaže da ima paranoične, megalomanske i nemoralne sklonosti, da mu se zabrani opstanak na političkoj sceni?

Šešelj, pored velikog postignuća za Srbiju u Haškom tribunalu, za što sam mu se (pismeno) poklonio, čovjek je kome nije mjesto na političkoj sceni Srbije.

U tekstu O Šešelju kao fenomenu (krajem novembra 2014.) pisao sam: «Ono što je Vojo učinio u Tribunalu, to vjerovatno ne bi mogao postići nijedan čovjek bez megalomanskog sindroma, ma kakvo njegovo pravno umijeće bilo i smisao za šaradu. On je tužioce, svjedoke i sudije raskrinkavao na samo njemu svojstven način. Pri tome mu je na ruku išlo to što je optužnica bila diletantski sačinjena i pravno neutemeljena. Kao što neki glumci u svojoj karijeri odigraju ulogu kao umijeće svog života, slično tome Vojo je u Tribunalu ostvario svoju životnu medijsku rolu. Po dolasku u Srbiju bilo bi od njega mudro da je se posvetio prvenstveno k sebi, a ako ima još nešto saopštiti, da to učini knjigom. Prema svojim bivšim prvim saradnicima trebalo je da se odnosi slično kao u Indiji braman prema pripadnicima kaste nedodirljivih. Takvo njegovo dostojanstveno ponašanje sve bi iznenadilo, zbunilo pa i šokiralo – ovdje i tamo – a samo bi razočaralo njegove sljedbenike. Dugoročno bi to i po njih bilo korisno, jer kada čovjek krene pogrešnim pravcem, za njega je dobro da to shvati što prije, a razočarenje je pri tome neizbježno osjećanje.»

Vojo daje dokaze da Srbi, bar u onom procentu koliko podržavaju njega, nisu normalni, u smislu kako je Tuđmanu za Srbe rekao psihijatar-akdemik Jovan Rašković. Kada Srbinom ovlada mitmanija, on sve što tada radi čini to na svoju štetu i štetu svoje nacije.  

Vojo, ako su tri stranice tvog kartona u SDB Sarajevo, kako ti reče: apsolutna izmišljotina, zašto ne pokreneš tužbu protiv izdavača knjiga? Znam zašto niko od 1453, u knjigama navedenih saradnika Udbe u BiH, nije pokrenuo tužbu protiv izdavača knjiga ni SDB-a. Da je tužbe bilo, bila bi valjda za klevetu i uvredu časti. Kako je moguće da nikom od u knjigama pomenutih saradnika Udbe nije stalo do časti, pa, eto, ni tebi?! Ti, koji si “pocjepao” optužnicu Haškog tužilaštva, zašto ne “pocjepaš” i, kako kažeš, “apsolutnu izmišljotinu SDB-a”? Ma, pusti Madžuranića, “sramota je takvome junaku/ .../ žilitnut se ne pogodit cilja”. Džilitni se! 

Dokaži i na domaćem terenu da si pravnik onakav za kakvog se predstavljaš. A ako tužbu ne pokreneš protiv onih koji su tvoju čast uvrjedili, to će biti dokaz da časti i nemaš, da lažeš.     

Vojo, mene SDB-e nije mogla da satjera u ćošak ni nakon svakojakih navlačenja, a ti si joj se ponudio, kako piše dobrovoljno, kad si saznao da me neki “nesposobnjakovići” ne mogu da izvedu pred sud, da ćeš to ti učiniti. Vojo, pročitao sam te i mudrošću, smišljenom laži, kod SDB-a te kompromitovao. Znam da mi to nikad nisi oprostio, a ja tebi jesam zlu namjeru prema meni. Tvoje negiranje sada da si radio za SDB-e je dokaz da si čovjek bez imalo karaktera. U  kartonu DOPUNE I PROMJENE po upitniku S piše: “Brisan iz aktivne saradničke mreže Centra SDB Sarajevo jer se kompromitovao. Predlažemo da se materijal arhivira”. 

Uzmimo da su dvije stranice UPITNIKA S (evidencije o saradnicima) “izmišljotina”, karton Dopune i promjene po upitniku S dokaz je da si u svojoj aktivnosti rada za SDB-e, bio “nadigran”.

Druže Vojo, ti, si umjesto da postigneš ono što mnogima prije, a ni nakon tebe, nije pošlo za rukom, a to je strpavanje me u zatvor zbog slobodoumnosti, što se onda podvodilo pod verbalni delikt, doživio da u evidenciji SDB bude upisano: “Brisan iz aktivne saradničke mreže Centra SDB Sarajevo jer se kompromitovao”. Ti, vjerovatno, ne bi negirao Upitnik S da ne postoje Dopune i promjene po upitniku S, gdje se konstatuje da si se u jednu sramnu aktivnost bio upustio, očekujući da ćeš pokazati da možeš postići ono što mnogima prije tebe nije pošlo za rukom, a pokazao se i ti neuspješan. Bio si nadigran, u godini kad si postao najmlađi doktor nauka u SFRJ. Ti sad lažući da nisi radio za SDB, prikrivaš da si iučemu bio neuspješan.

Znam da ti je to što ne dođoh kod Vere na ručak nezarasla rana. Jer da sam došao, ko zna kako bi bilo. Vjerovatno da bih ja bio osuđen na osam godina zatvora, kako mi prije dvije godine Mićo Potparić, dežurni sudija za nepodobne u Titovom režimu, reče da mi je bilo toliko namjenjeno, a onda, sticajem nesrećnih okolnosti po tebe, on tebi toliko dosudio.

Vojo, mi nikad nismo bili konkurenti, ni u kom smislu, iako si ti 1979. mislio da jesmo. Ti si tada bio apologeta postojećeg sistema, a ja njegov konstruktivni kritičar, s namjerom da ga popravljam. Ti si se moćnoj SDB ponudio da kritičara skloniš sa društvene scene u zatvor. To ti nije pošlo za rukom, zato što si to htio postići na vrlo SIROV način. Ti, Vojo, nisi u stanju pojmiti kako si mi se već tada dojmio kao neotesan i nenormalan. Ti forsiraš jednu fiks ideju, ideologiju Velike Srbije, a ljudi opsjednuti fiks idejom, nisu normalni ljudi. Uz to svaka ideologija je slična džeparošu. Umiljava se i zavodi onog čiji novčanik ima namjeru da ukrade. Ti mnogim Srbima, mlađima posebno, “kradeš” podosta od budućnosti, inficirajući ih svojom fiks idejom.

Prvi sam 150 godina nakon štampanja Njegoševe Luče mikrokozma, dešifrovao je! I saopštio, uz dokaze, da je Njegoš bio prosvjetljen! Bio dostigao stanje duha Isusovom slično, a što spoznaje onaj ko je i sam taj nivo duha dostigao. Razumljivo, na samosvojan način, kako se to jedino i postiže. Ali nisam svojim postignućem postao opsjednut, kao ti idejom o Velikoj Srbiji. Nakon Njegoša, kako se može zaključiti iz pismenih izvora, prvi sam Srbin koji je sistematzičnom samopoukom postigao prosvjetljenje i o tome duhovnom postignuću za neprosvjetljene pisao razumljivo, a ne trabunio, kako to sveštenici čine, govoreći o Isusu. Prosvjetljenje je moguće stanje duha, od Stvoritelja nam namijenjeno. Rijetkima se ono može dogoditi i spontano, ali znam koliko je staza do tog postignuća uzbrdita, uska i teško prohodna, za one koji je hoće proći učenjam, samopregnućem i znanjem, pa o stazi i putovanju njome pišem svakom shvatljivo i poučno, a ne fanatično kao ti o Velikoj Srbiji.

Nije važno koliko čovjek u životu kvantitativno napiše, već koliko kvalitativno. Dučić je rekao da čovjek nikad ne može reći toliko mudrosti, koliko može prešutiti gluposti. Tvoja falinka je što se ne možeš suzdržati od pisanja i govorenja gluposti, a kako ja saopštavam mudrost, probaj pojmiti na osnovu posvete u mojoj knjizi Naša joga i prosvjetljenje!:

Čovjeku naše civilizacije! spasa radi od civilizacijskog sunovrata; narodu mom! (kome je ovo, iako to ne zna, prešno potrebno) radi duhovnotjelesnog preporoda; i tebi, dragi čitaoče! (s nadom da ćeš uvidjeti mogućnost i priliku) da se oslobodiš od ropstva svom egu.

Dakle, opšteg ropstva i ljudskom rodu imanentnog, a civiliza­cij­skim tokovima uslovljenog, dok  ga se nekim duhovnim postup­kom ne oslo­bodimo; i nama (čiji korijen je u srpskom narodu) od  specifično nacionalnog, u koje nas je bacilo viševjekovno robovanje tuđinu, te posebno skorašnje – katastrofalno (i po neke druge) – poluvjekovno, perfidno nam potureno, psihičko preusmje­ra­vanje, što je rezultiralo daljnjim obeskorjenjivanjem, ali i strašnim mental­­­nim  pustošenjem, i uvlačenjem nas u dodatno i teže nam primijetno ropstvo sebi samima – ovakvima kakvi sada jesmo; koji, kao takvi, uopšte nismo u stanju shvatiti šta je to što nam nedostaje, a što je neophodno za čovjekov dostojanstven i ikoliko smislen život; odnosno, šta  nam je – umjesto da nam bude dato – uzeto: odgojem, školovanjem i životom u jednom – najperfi­d­nije kamuflaže radi, plaštom samoupravljanja ogrnutim – diktator­sko-marionetskom i poltronski-to­talitarističkom režimu, kome je osnovni a vrlo vješto skrivani cilj bio: zatiranje korjena čovjekove moralnosti i indivi­dualnosti, radi kog postignuća je na domaće tlo, gnojeno prvo obimnom stranom pomoći pa potom kreditima a zalivano svakojakim čarobnim iluzijama, sijano sjeme iz kojega će iz­ras­ti gene­ra­cija – kako je drugačije nazvati, nego – duhovno-moral­nih degenerika, koji će glavni smisao života nalaziti u nezasitoj težnji za vlašću i u opsesivnom zadovoljavanju egoističkih i/ili tjele­snih želja, to jest biti ljudi bez čojstva, a u ratovima uslo­vljenim raspadom je­din­­stvene države, čemu je i to kumovalo, pokazalo se očito: kakvi smo.      

Od primarnog i karakteristično nacionalnog, ali i najnovijeg specifi­čnog psihičkog ropstva, koje je mnogo i žalosno opustošilo naše duše, mogli bismo se početi oslo­ba­­­đati, na dugi rok posma­trano uspješnije nego na bilo koji drugi način, uz pomoć naučne duhovno­tjelesne metodologije koju ovdje saopštavam, ukoliko bismo je – kao očito nam životno potrebnu – prihvatili, iako ona nije lagana. Ne postoje laki me­to­di ili putevi do slobode od okova Ega, monstruma u nama, a koji se tokom političkog sistema koji smo imali, i u čijim ostacima još gmižemo, izrodio u straš­nu moralnu nakazu; takvu i toliku da ju je ovakvu, kakvu mi sada oličavamo, na­šim precima bilo nemo­guće ni za svog dušmanina zamisliti, ali mi tu činjenicu ne pri­mje­ćujemo dovoljno jasno, jer se s egom identifi­kujemo, i zato bi nam moglo biti spasonosno prihvatanje duhovnog puta koji vodi raskidanju identifikacije s egom. Dakle, laki metodi samo­spoz­naje i duhovnotje­lesnog preobražaja ne postoje, i nemoguće ih je kao takve otkriti ili smisliti, pa bi nam zato moglo biti spaso­nosno ukoliko prihvatimo kao svoju opštekul­­turnu duhovnotjelesnu praksu našu jogu, iako ona nije laka duhovnotje­les­na-preporođajna metoda; a kako bi i mogla takva biti, kada je ona zasno­vana na (za nas) komplementarnom jedin­stvu joge – drevne mudrosti, koja čini temelj svekolike duhovnosti Istoka – i savremene nauke o čov­je­ku (dubinske psihologije), ali nas ona zato na pouzdan i na relati­vno lako  ra­zu­m­­ljiv način vodi ka pravom cilju; od našeg Stvo­ri­te­­lja nam namijenjenom – u vi­du zadatka: svje­snom reinte­grisanju našeg raspršenog bića, od svoje suštine, Bitka, sasvim otuđenog; a potom, kada smo moralno, duhovno i tjele­sno potpuno prepo­ro­­đeni, do našeg centrira­nja u Bitku, Sopstvu ili praslici Sile, koju religije imenu­ju Bogom, u centru naše nesvje­­sne psihe; što dovodi, pored ostalog, do toga da iz osje­ćaja jedin­stva nas samih s tim u sebi novo­ot­kri­venim mikrokosmičkim cent­rom, a što je Isus imeno­vao carstvom Božijim u na­ma, rezultira spoznaja smisla našeg ovozemalj­skog postojanja i iz toga nov – bez obzira na sve ostalo – u sebi usredi­šten blažen život, koji je duhovno nezamisliv – dok ga se ne dostigne,  a to nei­z­re­civo i kada je ostvaren – bogatiji i od najbogatijeg i najispunjenijeg uobičajenog.

Ovim za nas i za čovjeka naše (evropske) zapadno-civilizacijske kultur­ne tradi­ci­je sijem na nov – naučno-popularan – način sjeme vječno najmirisnijeg duhov­nog cvijeta: prosvjetljenja, što ga u našem narodu – kao rijetko iko u Evro­pi, a na kamenjaru, što će reći skoro samouko – uzgoji i, u Luči mikrokozma, u vi­du najlje­p­šeg svjetskog zapisa o njemu, trag nam ostavi: Veliki Pjesnik – Njegoš. 

Vrijeme za sjetvu je stiglo, jer ako savremeni obezduhovljeni čovjek, koji je u svojoj materijalnoj orjentaciji upao u strašnu jednostranost, ne usvoji naučni duho­vno­­­tje­le­sni metod koji intelektualno vodi samocentriranju i pros­v­je­t­ljenju – ci­vi­li­zacijski suno­vrat će biti neizbježan. Međutim, mogućnost spasa od nečeg tak­v­og – vrlo izvjesnog – postoji, ali je problem u tome da li ćemo biti dovo­ljno pametni pa da tu mogućnost, bar u posljednji čas, prepoznamo, jer "prema jednom sta­rom  indijskom vero­va­nju, kada svet zapadne u krizu i imanentni nered prevag­ne – javlja se čuvar božanskog poretka i na nov, situaciji primeren, način nudi sve­tu jogu, tu, inače,  vanvremenu mudrost"; a meni je sudbinski, u vidu nasu­šne po­t­­re­be, bilo namijenje­no da kroz iskustvo tražim i pronađem, prvo za sebe, a potom, na odgovarajući način uobličeno, i za druge: nov, ovocivilizacij­skim prilikama primjeren način predstavljanja joge. To sam vrlo uspješno postigao povezivanjem cilja joge sa istim, no zaboravljenim, ciljem u našoj duhovnoj tradi­ciji, a naukom Karla Gustava Junga aktuelizovanim i razumljivo objašnje­nim, te jogijskih me­toda s nasuš­nom potrebom savremenog čovjeka da u sobnim prilikama sva­ko­dne­vno vrlo sistematično – po zdravlje do minucioznosti proraču­nato kao veoma koris­no, a nama s obzirom na urbani način života zato životno potrebno – teme­ljito aktiviramo svoje, kod većine ljudi, fizički nedovoljno aktivno tijelo.

Vojo, hvališ se brojnim knjiga, a moglo bi se dogoditi da nakon smrti, ako ikako potom budeš spominjan, to bude po tome što si mene – kasnije prosvjetljenika – špijunirao za SDB. Znam da ne možeš pojmiti kakvo je to stanje duha koje se imenuje prosvjetljenjem. Pokušaću pomoći ti da to pojmiš uz pomoć Njegoša, nakon Isusa, zapadno od Indije rijetkog Velikog Prosvjetljenika.

Nakon prosvjetljenja Njegoš je spoznao: “Um je samo jedan bez granice,/ svi su drugi kratkovidni umi”. A koji je to jedini um bez granice? To je spoznaja prosvjetljenika. Intelekt, koji je kod tebe briljantan (i sada) je kratkovid, ali ti to ne možeš shvatiti, slično kao što svoje lice nismo u stanju vidjeti ako se ne nadnesemo nad mirnu površinu vode ili stanemo ispred ogledala, kasnije smišljenog. Dubinska psihologija, o kojoj očito ništa ne znaš, je ogledalo za nesvjesne dijelove ljudske psihe, koji čine preko 90%. Jung, najveći dubinski psiholog svijeta, navedenu Njegoševu spoznaju, “Um je samo jedan bez granice”, naučno je potvrdio. Um na koji je Njegoš, na kamenjaru mislio, Jung je nazvao Sopstvom ili Arhetipom Boga u nesvjesnim dijelovima psihe. Da stignem do tog “uma”, koji je ustvari iza uma, kako se to objašnjava u zenbudizmu, trebalo mi je oko dvadeset godina sistematičnog rada i slaganja kockica za mozaik koji ću nazvati naša joga. Dvanest godina sam pisao knjigu o tome i njen rukopis mi je ostao i propao u stanu u Sarajevu, u kome se na početku rata nisam zatekao i tek sam u njega, opustošenog i devastiranog, ušao 2000. godine. Ali sa nanovo pisanom i objavljenom knjigom.

Vojo, ti treba da se spasiš od sebe samog, od svog prenaduvanog ega, a ako bi se takav preobražaj kod tebe dogodio, tako bi se i Srbi oslobodili balasta koji si im svojim prisustvom na političkoj sceni na vrat natovario. Gostujući kod Senada Hadžifejzovića na tv FACE (3. maja 2013., na dan medijskih sloboda), on reče za mene da sam imao sreću ili nesreću da budem blizak sa Radovanom Karadžićem i Vojislavom Šešeljem. Rekao sam da sam s Radovanom bio drugar od ’68., kad smo skupa predvodili studentske demonstracije, a da se sa Šešeljem nikad nisam upoznao ni rukovao, ali da me on za SDB probao špijunirati.

Radovan i Vojo su u mnogo čemu različiti ali su po jednom slični. Oba decentrirani, megalomani i fiks idejom – Velikom Srbijom – opterećeni. Kad je Radovan shvatio da pri rasturanju Jugoslavije, od stvaranja Velike Srbije tada neće biti ništa, potrudio se da za u buduće za taj mozaik pripremi jednu kockicu. Ali je “kockica” ispala tako ćoškasta da će vrijeme pokazati, iako je koštala skoro 100.000 hiljada ljudskih života i preko milion raseljenih bh. stanovnika, da je neupotrebljiva za ikoji mozaik. Za nju – Republiku Srpsku – se može reći isto što je Meša rekao za bh. muslimane: “Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije”. 

 Iz Otvorenog pisma Radovanu Karadžiću navešću djelić, koji može da se odnosi i na Voju:

«Ti si, Radovane, vrlo specifičan bolesnik, a za izlječenje je osnovni uslov da shvatiš da si bole­stan. Rečeno riječima Bore Stankovića, ti si bolestan od sebe samog. Bolestan si od neura­v­no­­teženosti između svjesnih i nesvjesnih dijelova svoje psihe. Tvoj pro­blem je danas odlika najvećeg broja ljudi, ali je on kod tebe, s obzirom na tvoje političko angažovanje, postao tragično vidljiv. (...)

Iako je za rat na ovim prostorima bilo mali milion raz­loga, psihički faktor je bio presudan da se rat dogodi. Ukratko, svjesni dio psihe, svijest, pritiješnjena sadržajima podsvjesnog, koji su se godinama, tokom odumiranja komunističkog sistema ko­me­šali, a u određenom momentu potstaknuti nacionalistič­kom po­litikom, jače se pobunili i tra­žili da ih svijest prihvati, i ova je, prihvata­jući ih, bila raz­nesena centrifu­gal­nim silama; bila se otrgla od sa­mo­u­ređujućeg i centri­pe­talnog središta, koje je u nesvjesnim di­je­­lo­vima psihe. Jung takvu poja­vu naziva napu­ha­vanjem svijesti, koje se po njego­vom mišljenju “može ublažiti samo naj­stra­ho­vi­tijim društvenim katastrofama. Napuhana svi­jest uvijek je ego­cen­tri­čna i svjesna samo vlastite prisutnosti. Ona ni­je sposobna učiti iz prošlosti, poimati sav­re­me­na doga­đanja i do­nositi ispra­v­ne zak­ljučke o budućnosti. Hip­notisana je samom sobom i s njom se ne može govoriti. Sto­ga je osuđena na kata­s­trofe koje će je, ako je pot­reb­no, usmr­ti­ti. Na para­dok­salan način napuhnuće je onesvješćenje svijesti”. (Treba li pametnom još išta reći o tome zašto nam se desio rat?). Iz činjenice onesv­ješćene svijesti, Radovane, i kod vođa i kod naro­da, proističu svi na­ši osnovni pro­b­lemi. Ali kako da to bude shva­ćeno, kada je svi­jest onesvje­šćena? Jedino osvje­š­ćenjem svijesti, i zato ti pi­šem ovo otvoreno pismo, svjestan da oni umni slijepci koji su bez mo­­r­al­­nog integriteta neće moći shvatiti zaš­to sam ga pisao. Umno sljepilo je strašno, ono je poprimilo raz­mj­ere epi­de­mije, a potpirujući ga, ti si pridobio naklonost mase, ljudske go­mile, ali od te boljke duše moramo se liječiti, a sva­kom, ko se tog muč­nog procesa bude dotakao, ne gine mu i muka, i trenutna bruka – anateme.»

Nažalost, istorija svijeta pokazuje da su najveće ljudske patnje i po nacije štete dolazile od ljudi koji su decentrirani, megalomani i fiks idejama opsjednuti. Kad se takvi dočepaju vlasti, oni pritisak, koji se u njima stvara zbog njihove nemogućnosti da shvate pravi smisao čovjekovog postojanja na ovom svijetu, a to je bogospoznaja – centriranje sopstvenog bića u praslici, arhetipu Boga koji je u kolektivno nesvjesnom dijelu psihe – projektuju iz sebe kroz strast da vladaju drugim ljudima na razne načine pa i pokretanjem i vođenjem ratova. Zbog takvih Njegoš, prosvjetljenik, napisao je: “Sv’jet je ovaj tiran tiraninu,/ A kamoli duši blagorodnoj!/ On je sostav paklene nesloge:/ U nj ratuje duša sa tijelom,/ (...) U nj ratuje čovjek sa čovjekom,/ (...) Tjelo stenje pod silom duševnom,/ Koleba se duša u tijelu;/ (...) Niko srećan a niko dovoljan,/ Niko miran a niko spokojan;/ Sve se čovjek bruka sa čovjekom, –/ Gleda majmun sebe u zrcalo.”

Čovjek, kojeg Njegoš nazva majmunom, a to je samonesvjestan čovjek, rob svog ega, dubinsko psihološki rečeno najpovoljnije samo neurotičan, kakav sam nekad i sâm bio, on se ne može, bez tuđe pomoći oglednuti. Da to izvedem, meni je pomoglo ono što je najvrjednije u duhovnoj baštini čovječanstva i najveća dostignuća u oblasti dubinske psihologije. Sljedeći taj put dostigao sam prosvjetljenje i iskustvo (knjigom) predstavio, u vidu pouke, drugima. Na pitanje učenika o Carstvu Božijem – prosvjetljenju – Isus je to parabolom odgvorio: “Carstvo Božije je kao čovjek trgovac koji je imao trgovinu i pronašao biser. Trgovac je bio razborit. Prodao je trgovinu i kupio biser za sebe. Da li vi tražite blago koje ne propada, koje preživljava, koje moljci ne napadaju niti crv nagriza?”

Ove Isusove riječi neprosvjetljen čovjek ne može pojmiti. O njima čak i najugledniji teolozi, samo trabune. Trgovac je simbol ega, a čovjek se ega, kao civilizacijskog jedinog centra u sebi, drži, što se kaže, kao pijan plota. Biser, koji je trgovac pronašao simbolizuje spoznaju da u svom nesvjesnom imamo arhetip Boga ili Sopstvo, što je čovjekov glavni centripetalni centar, ali čovjeku nepoznat. Kad sam taj centar spoznao i u njemu se moje biće ukotvilo, to mi se učinilo slično kao sa postojanjem ruda ispod površine zemlje ili zaliha nafte, ali da bi se one otkrile i koristile potrebno je kopati, skinuti površinski sloj zemlje koji rudu prekriva ili bušiti zemlju da bi se stiglo do ležišta nafte. “Trgovac je bio razborit. Prodao je trgovinu i kupio biser za sebe”. Ko nije iskusio (Isusove) muke precentriravanja bića iz ega u arhetip Boga ili Sopstvo (Jung upotrebljava oba pojma kao sinonime), taj ne zna na šta su hrišćanski mistici upućivali govoreći o tamnoj noći duše.

Vojo, u knjizi Naša joga i prosvjetljenje ima moto od tri autora. Navešću njihova saznanja da bi ti i čitaoci mogli steći osnovnu predstavu o knjizi, jer moto u knjizi je kao putokaz na putu:

Od Njegoša: “Snom je čovjek uspavan teškijem,/ u kom vidi strašna priviđenja,/ i jedva se opred'jelit može/ da mu biće u njima ne spada./ On pomisli da je neke pute/ od sna ovog oslobodio se;/ ah, njegove prevarne nadežde:/ on je tada sebe utopio/ u sna carstvo tvrđe i mračnije/ i na pozor strašni snoviđenja! (...)

S točke svake pogledaj čovjeka,/ kako hoćeš sudi o čovjeku –/ tajna čojku čovjek je najviša./ Tvar je tvorca čovjek izabrana!/ Ako istok sunce sv'jetlo rađa,/ ako biće vri u luče sjajne,/ ako zemlja priviđenje nije,/ duša ljudska jes­te besamr­tna,/ mi smo iskra u smrtnu prašinu,/ mi smo luča tamom obuzeta”.

Od Karla Gustava Junga: “Novo doba i sadašnjica, gledani s ove točke, čine se poput pojedinih epi­zoda drame što je otpočela u davno minulo doba, i proteže se u svim stolje­ćima u daleku budućnost. Ta drama je: osvješćivanje čovječanstva. (...)

Psihologija nužno postiže najvišu tačku u psihi svojstvenom razvojnom procesu, koji se sastoji od integracije sadržaja sposobnih da se privedu u svest. On znači nastajanje celovitosti kod čoveka, koje za svest o sopstvenom Ja ima kako neobične tako i teško opisive preobražajne posledice. Sumnjam da ću biti u mogućnosti da opišem promenu subjekta pod uticajem procesa individuacije na način koji mu dolikuje; kod toga se naime radi o relativno retkom događaju, kojeg saznaje samo onaj ko je prošao kroz dugotrajno, ali za integraciju nesve­s­nog neophodno razračunavanje sa nesvesnim komponentama ličnosti. Kada se nes­ves­ni delovi ličnosti privedu u svest, tada iz toga ne proističe samo asim­i­lacija ovih u već postojeću Ja-ličnost, već i promena iste. (...) Ovaj proces ne for­mi­ra ništa manje do novi centar ličnosti, koji je kroz simbole označen kao nad­re­đeni i jači od Ja, a koji se kasnije i empirijski ispostavlja kao nadređen. Takođe mu se više ne može dati naziv Ja, zbog čega sam ga nazvao Sopstve­nost (Sopstvo).

Saznanje i doživljavanje ove Sopstvenosti je najvažniji i najplemenitiji cilj indijske Joge, zbog čega je dobro kada se za psihologiju Sopstvenosti obratimo dragocenostima indijskog znanja.

Spoznaja Sopstva nema, kako kod nas tako ni u Indiji, ničeg zajedni­č­­k­og sa intelektualizmom, već je to vitalno i iz osnove preobražajno zbiva­nje. Proces koji dovodi do ovog saznanja nazvao sam proces individuacije.

Ako preporučujem proučavanje klasičnog Joga učenja, onda to nije zbog toga što pripadam onim ljudima koji ekstatično padaju u trans kada začuju djana (dhyana: meditacija), buda, mukti ili kakvu drugu magičnu reč, već zbog toga što se psihološki vrlo mnogo može naučiti iz joga filozofije, što se može i praktički koristiti

Od Eduarda Širea: “Nikada žudnja za duhovnim životom, za nevidljivim svetom, što zovemo onostrano, koje su svetovno mišljenje i materijalističke teorije naučnika potisle, nije bila ozbiljnija i više realnija. (...) Vrata Nevidljivog, Onostranog sveta su otvorena, ali ja stajem na onome što je konstatovala oficijelna nauka”.                        

Vojo, pročitaj ovo više puta i vidi gdje je tvoje biće? Da li si u snu i priviđenjima ili si se probudio iz sna teškoga? Da ti pomognem uz Njegoševu pripomoć mi, reću ti. Kad si preokrenuo ćurak i titoističkoj ideologiji okrenuo leđa pomislio si da si se od svog sna oslobodio. Ah, tvoje prevarne nadežde! Ti si sebe tada utopio u sna carstvo tvrđe i mračnije i na pozor strašni snoviđenja.

Vojo, budi se! Uz moje knjige moguće je da se bar iz sna preneš, a Bog bi dao i malo rasaniš. Ti imaš pamćenje slično jednom tipu šizika, pa se nadam da ćeš se sjetiti da si 2002. godine na Beogradskom sajmu knjiga (hala 14) zastao ispred štanda na kome su bile moje knjige i ja i mladić koji mi je pomagao. On te od nekud poznavao i zapitkivao te o nečemu. Moj pogled si izbjegavao, a svoj usmjeravao na naslove mojih knjiga, praveći se da nemaš pojma ko je njihov autor. U jednom času pomenuti mladić uze knjižicu Obrati se, dušo izgubljena! – otvoreno pismo Radovanu Karadžiću i reče: “Da ovu knjigu damo Šešelju”?. Već ju je bio ispružio prema tebi, a ja je uze iz njegove ruke, uz komentar ‘on neće razumiti ništa od njenog sadržaja’.

Vojo, mnogo mi te žao, a i onih koje zaluđuješ ideologijom Velike Srbije. Ta ideologija je tvoja fiks ideja. U tekstu pod naslovom O Šešelju kao fenomenu (novembar 2014.) naveo sam iz Pisma Radovanu, šta je Jung pisao o naduvanoj svijesti (hipertrofiranom egu) i konstatovao:

«Šešelj je, slično kako je to bilo i s Radovanom, hipnotisan sam sobom. Slično je bilo i sa Hitlerom i mnogim drugim megalomanima, koji su svoj narod i druge narode odvodili u katastrofe. Na primjer, Napoleon je u pohodu na Rusiju poveo oko 450.000 Francuza, a poražen se nazad vratio sa svega oko 5.000 ljudi.

Šešelj je megaloman. Šešeljeva megalomanija simtom je koji ukazuje da je on bolestan od paranoje, a, kao što je poznato, megalomanija je jedan od vidova ispoljavanja paranoje. Za nedovoljno informisane evo šta u Rečniku psihologije Žarka Trebješanina piše pod odrednicom paranoja: “Psihoza kod koje su dominantne fiksne ideje – ideje veličine, ideja posmatranja i ideja proganjanja. Uz čvrstu uverenost u sopstvene fiksne ideje, inteligencija kod paranoika je, inače, očuvana, te se otud bolest, ponekad, naziva i „razumnim ludilom“».

Baš ovako! Vojo ti duhovno-moralno nisi normalan, ali to ti i tebi slični niste u stanju shvatiti. Frojd je tvrdio da ludilo niko ne primjećuje ako i sam u njemu učestvuje. Ovu Frojdovu tvrdnju potvrđuju tvoji učenici Nikolić i Vučić. Oni nisu poimali ludilo ideologije Velike Srbije sve dotle dok su radili na „klinici“ koju si ti osnovao, a nakon tvog odlaska u Hag oni postali glavni „ljekari“. Oni su shvatili svoje „ludilo“, tačno je, uz tuđu pomoć. Tako se ludog jedino i može izlječiti, jer kad ludi shvati da nije normalan (bio), to je znak da je ozdravio; da je bar rekovalescent. Nikolić i Vučić su shvatili da su u ludilu učestvovali, i onda su došli na ideju da osnuju svoju „kliniku“ i u nju prevedu brojne dojučerašnje pacijente tvoje klinike, kako bi ih kod sebe liječili novim lijekom.

Pisao sam da kad su oni krenuli s tvoje klinike, za njima je pošlo „stado“ koje je moglo pratiti njihov tempo „bježanja“ iz „ludnice“, a na tvojoj klinici ostale su duhovno-umno hrome i bolešljive „ovce“. Te su te dočekale – blejanjem –: živio Šešelj!  A ti im uzvraćao: živila Velika Srbija!.

Ponavljam Jungovu naučnu konstataciju: “Napuhana svi­jest uvijek je ego­cen­tri­čna i svjesna samo vlastite prisutnosti. Ona ni­je sposobna učiti iz prošlosti, poimati sav­re­me­na doga­đanja i do­nositi ispra­v­ne zak­ljučke o budućnosti. Hip­notisana je samom sobom i s njom se ne može govoriti. Sto­ga je osuđena na kata­s­trofe koje će je, ako je pot­reb­no, usmr­ti­ti. Na para­dok­salan način napuhnuće je onesvješćenje svijesti”.

Vojo, poltronisao si sistemu kome je, kako pišem u posveti u Našoj jogi, “... osnovni a vrlo vješto skrivani cilj bio: zatiranje korjena čovjekove moralnosti i indivi­dualnosti, radi kog postignuća je na domaće tlo, gnojeno prvo obimnom stranom pomoći pa potom kreditima a zalivano svakojakim čarobnim iluzijama, sijano sjeme iz kojega će iz­ras­ti gene­ra­cija – kako je drugačije nazvati, nego – duhovno-moral­nih degenerika, koji će glavni smisao života nalaziti u nezasitoj težnji za vlašću i u opsesivnom zadovoljavanju egoističkih i/ili tjele­snih želja, to jest biti ljudi bez čojstva, a u ratovima uslo­vljenim raspadom je­din­­stvene države, čemu je i to kumovalo, pokazalo se očito: kakvi smo”.

Kad si se početkom devedesetih godina dograbio srbijanske političke scene, imao sam utisak da sam u zgradi u kojoj je pukla kanalizaciona cijev, pa fekalije, umjesto da otiču kako to treba da bude, izlijevaju se u podrum i odatle šire smrad kloake i prijete da zahvate i stubište. Isti smrad iz “pukle kanalizacione cijevi”, osjeti i sada svako kome nije oštećeno čulo mirisa, kad se javno oglasiš bilo gdje i bilo kojim povodom. 

Vojo, imao sam priliku, kao izbjeglica na Durmitoru, 1995. godine otići u Metohiju i dio Kosova. Kad sam se vratio nakon desetak dana na Žabljak, profesor marksizma, nabrzinu preobučem u sociologa u srednjoj školi (B. R.) (uzgred rečeno simpatiosao te kao i Radovana), pitao me kakav mi je utisak o stanju na KiM. Reknem mu da je to gangrenozni dio Srbije i da bi amputaciju trebalo obaviti što prije po načelu: da se spasi što se još spasiti može! On se uzjoguni. Reče da je ranije mislio da sam pametan, a da sad ne shvata kako mogu reći takvu glupost. Ivica Dačić je tada bio potparol kod Miloševića, a trebalo mu je više od petnest godina da shvati i kasnije u vidu prijedloga saopšti, moje zapažanje iz 1995. godine, o podjeli Kosova.

Vojo, ideja Velike Srbije je bila ostvariva 1918. godine, ali nakon toga ona je u nekim srpskim glavama (Ćosić, Bećković, Karadžić, Nogo, Đogo, ti i ini) ostala samo kao fiks ideja. Nažalost, na nju je nasjeo i Slobodan Milošević, ali od srbijanskih političara-komunista, ne jedini.

Kad sam 1995. ponovo napisao knjigu Naša joga i prosvjetljenje, što je moje životno djelo, u kome pojedinca poučavam kako da se samocentrira i postane samosvjestan, osjetio sam se obavezan sličnu knjigu napisati i za Srbe. Iz više razloga počinjao sam je pisati i odustajao, da bih je objavio petnest godina kasnije (2010.). Iz nje: Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?, kao izvod iz konteksta, Vojo, gdje pominjem i tebe, navest ću sledeće:

«Očito je da Srbi ni na­kon oslobađanja od turskog ropstva nisu uspjeli da se samo­pro­na­đu ni duhovno, ni moralno, ni nacionalno-državno. Proba­ju­ći rije­ši­ti problem granica svoje države s težnjom da svi Srbi žive u jednoj državi činili su toliko grešaka i zbog toga trpili toliko šte­te da je to dovoljan razlog da se zapitamo: kako se moglo do­go­diti da što su Srbi više težili da prošire granice Srbije, odnosno države u kojoj su Srbi najbrojniji, njena teritorija na dugi rok pos­ta­jala je sve uža, a Srbi rascjepkani u državice, Srbima neprijatelj­ske, iako su djedovi ili očevi sadašnjih Srba ratom prostore tih državica prvi put 1918. g. oslobodili od strane dominacije, a drugi put 1945. g., uz to Srbi su pro­tjerani s prostora Hrvatske, odakle ih nije gonila ni Austrija, podobro istrijebila Pavelićeva Nezavisna Država Hrvat­ska, 1941-1945., ali tek Tuđmanova Hrvatska pro­tjerala? Ako težnju Hrvata da samo oni žive u Hrvatskoj ostavimo na čas po strani, na postavljeno pitanje nemoguće je valja­no odgovoriti ako se u obzir ne uzmu sadržaji nacionalno nesvjesnog kod Srba, naša boljka: neuroza sudbine. (Ovdje je znak za fusnotu, a u njoj je):

Skoro je nepojmljivo kako je Srbe 1918. g. jedna od ka­ra­­k­­teristika neuroze sud­bine, nesvjesna prisilna težnja za ponav­lja­njem, agiranje (stvaranje zajedničke države sa tuđin­skim, ili bar Srbima nenaklonjenim narodima, što je bila Dušano­va opsesi­ja, a ostala srp­ska vjekovna nesvjesna želja) navela na sudbo­nos­no kobnu grešku, pa su umjesto Velike Srbije, koju su im­a­li kao na dlanu, pri­hva­tili Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovena­ca, što je bilo, umjesto vrapca u ruci, kao golub na grani, koji će 1990-1995. odlepršati, a s njim i pos­ljednji osta­ci srpskog ratnog cilja iz Prvog svjetskog rata.

Pred ujedinjenje 1918. g. kod Hrvata (Narodno vijeće) bilo je različitih stavova. Da li prihvatiti ujedinjenje sa Srbijom ili for­mi­rati samostalnu državu. Sličnih dilema je bilo i kod srpskih po­li­tičkih prvaka, ali je neuroza sudbine učinila svoje. Ante Pavelić, koji će u aprilu 1941. g. formirati Nezavisnu Državu Hrvatsku, ovako je govorio Hrvatima 1918., koji nisu bili za ujedinjenje sa Srbijom: „Stvaranje državne zajednice sa Srbijom biće više u inte­resu ugrožene Hrvatske nego Srbije, koja svoju državu već ima. Štaviše, kad Srbija ne bi htjela sjedinjenje, mi bi Hrvati i Slovenci morali to uporno zahtijevati, ponajviše u našem interesu. Tko pogleda geografsku kartu, vidjet će da je teritorij na koji mogu računati Hrvati nepodesan za snažnu državu. Sjedinjenjem sa Srbijom, Hrvatska se više ne smatra neprijateljskom teritori­jom i pošteđena je plaćanja ratne štete. Mi tada nismo pobijeđeni, koji će morati platiti ratne troškove, izgraditi porušeno i popa­ljeno, izdržavati pobjediteljeve invalide i sirotinju, nego smo i mi, brat­stvom sa Srbijom, dospjeli među pobjeditelje“.

Normalno je da ovako rezonuje onaj ko nije opterećen kom­plek­sima nacionalno nesvjesnog i ko je u stanju da razumno vidi trenutne, ali (pokazaće se) i dugoročne interese svog naroda.

Nije 1918. g. Hrvate bilo lako ubijediti da prihvate srpsku monarhiju, kao i svoju, ali su mudri i lukavi pravaši to postigli, a uz to time kod Srba postigli osjećaj obaveze, koja se najočitije po­­ka­­zala u tome što su Srbi iz zajedničke vojske izopštili oko 20.000 svojih oficira da bi se stvorila mjesta za hrvatske, slo­ve­na­č­­ke i muslimanske oficire. Slično kao i Pavelić govorio je i Jovan Banjanin: „Kada bismo mi sad izašli pred Evropu sa tezom o tri naroda, tri individualnosti, Srbija bi dobila velike kompen­za­ci­je i bila bi Velika Srbija, a Hrvati i Slovenci bi bili smatrani kao ne­p­ri­­jateljski narodi u sastavu pobijeđene Austougarske. Mi, Hrvati, bismo doživjeli najveću nesreću i nepopravljivu katastro­fu – bili bismo podijeljeni između Italije, Austrije, Mađarske i Srbije. To je istina koja se ničim ne može pobiti. Zato mi sve sv­oje pristalice moramo uvjeriti u prihvatljivost srpske monarhije… Ako su Srbi samo pravoslavni Hrvati, kako čitamo u knjigama mnogih naših starih pravaša, onda je kralj Petar pravoslavni Hrvat“.

Ovo citirano Pavelić i Badnjar izgovorili su u prisustvu srp­s­kog izaslanika kod Narodnog vijeća, Dušana Simo­vića, ali ni ovo nije moglo pomoći pukovniku da mu se „upali lampica“.

Kasnije će Srbi kinjiti Hrvate, kada su shvatili koliko su ih ovi vješto navukli, a Hrvati osjećati teret srps­kog dobročin­stva. Kada god nekoga navedete pretvaranjem da vam učini nešto zais­ta veliko, a taj to i uradi, što je Srbija činila i radi Srba u Hrvat­skoj, tada podsvjesno na sebe natovarite teret koji se teško može nositi na dugi rok i zbog toga se kod Hrvata javila po­treba da teret zbace i Srbe (i uz pomoć glupe politike Beograda) protjeraju.

Srpsko ponašanje je vrlo slično opravdavanju slabog šahiste zbog čega je izgubio partiju. U određenom toku igre on povuče loše po­teze po sebe, a kada njegov protivnik stigne da to realizuje u svoju korist, gubitnik počne opravdavati svoj poraz. Srpsko ru­ko­vodstvo je pred početak rasturanja SFRJ vuklo sve lošije od lo­ših poteza po dugoročne srpske interese, a kasnije ih je svakojako oprav­davalo. Razumljivo da je Njemačka (u prvom redu, ali ne i jedina) rastura­njem SFRJ htjela da Srbe navuče da im se osveti, ali tako da ispa­d­ne da su Srbi krivi za svoje ponaša­nje, a Njemci čisti kao suza; što je bila njihova potreba da pokažu da Srbi nisu moralno onakvi ka­k­vim su se pokazali u dva svjet­ska rata, kada su bili na strani njemačkih pob­jednika i tako znatno doprinijeli njemačkom porazu. Mo­ralni imidž Srba, koji su stekli u dva svjet­ska rata, bio je noć­na mora Njemaca, Hrvata, Vati­ka­na i još nekih, te su oni nastojali, čak morali te more se, svjesno ili pod­svjeno, osloboditi na neki način. A da li je Genšer – koji je u Mas­trihktu ultimativno ucijenio zemlje Evro­p­­ske Unije, a one na ucjenu pristale radi sopstvene koristi, ne hajući za srpske interese – kriv što smo mi bili slijepi za namjere ujedinjene Njemačke?

Na primjer, SDB mi je dvadeset godina poturala svako­ja­ke „navla­ku­še“, da bi me ućutkala, ali to je bio njen zadatak, a moje je bilo da smislim kako da očuvam slobodoumnost i ne završim u zatvoru, u čemu sam se pokazao ober majstorom, ali svaki put kada bi SDB krenula na mene „đonom“, ponos mi nije smetao da se izma­knem i tako je nadmudrim. (Ovo ću pojasniti niže, kao sad dodato). A kada je ista služba krenula na Vojislava Šešelja, njenog ranijeg saradnika, on se nije izmakao i završio je u zatvoru, što je bilo više znak njegove gluposti nego spo­sobnosti Službe. Srbi se ne znadoše izmaknuti Njemačkoj pri ra­s­turanju SFRJ, koji postupak je pripremljen još Ustavom iz 1974. g., ali su Srbi one profesore koji su na to ukazivali kaznili kao najveće državne neprijatelje. Prema tome što su Srbi pri ras­tu­ranju SFRJ ispali bu­dale i „zločinci“ (a bilo je i zločina, jer pa­to­loških tipova ima u svakom narodu), prvo je dokaz naše nespo­sob­nosti da svoje ponašanje prilagodimo okolnostima, pa tek za­s­luga drugih što su nas pro­čitali, što se kaže, k’o stari bukvar.»

Evo pojašnjenja. Napišem tekst i pročita ga i 50.000 ljudi. Za koji dan dolaze iz SDB i vode me na informativni razgovor. Prenemažem se. Izgovaram se svakojako i priznajem da sam ispao glup. Obećavam da ću ubuduće biti oprezniji pa da neću nasjedati na destruktivne ideje kolega i poznanika. Toliko se posipam pepelom da se u prostoriji stvori “oblak prašine” i budem pušten samo da oni što me saslušavaju ne bi dobili “alergijsku kijavicu”. Srećom nikad me nisu saslušavali isti isljednici pa sam isti štos mogao “prodavati” više puta. Ipak sazna se, nekako, kako se ponašam pred isljednicima SDB, a ja to negirao sve do 1990. Onda kažem: ‘ako je mojim tekstom bilo oduševljeno desetak hiljada čitalaca, šta me košta da pred trojicom u SDB se posipam pepelom da ne bi bio strpan u zatvor? Nakon dolaska na vlast u BiH nacionalnih stranaka, mnogi od isljednika bi me pozivali da sjednemo u kafanu i pitali bi me o svačemu. Uglavnom, kako sam njihove kolege i saradnike UDB-e uspjevao da “žedne prevedem preko vode”. Objašnjavao sam im da su oni bili u “obrascu”, a kad se neko ponaša mimo obrasca, oni se osjete i zbunjeno i nelagodno. Ukratko, ako jačem od sebe (institucionalno) pokažeš da si slabiji od njega i da se kaješ zbog “greške” koju si počinio, time ga oslabljuješ.

Jedan isljednik-Srbin, od onih koji su saslušavali Šešelja, pričao mi je kako se on na saslušanju ponašao. Ubjeđivao ih da je u pravu sa idejom o Velikoj Srbiji, iako tekst o tome, nađen u njegovoj tašni, kad ga je milicija iz voza privela u Doboju nije bio objavljen. (Slučajno mi je, šef SDB u Doboju tada, Mitar Gagović, izbjeglica kao i ja, o tome pričao na Durmitoru).

Pokazaće se da je pored nestručno sačinjene optužnice u Haškomm tužilaštvu, bilo još razloga da presuda bude oslobađajuća. Ali otom, potom.

Vojo, napisao sam da je nakon propuštene prilike o oformljenju države koja bi se, slično kao Velika Britanija, zvala Velika Srbija, ta priča završena za sva vremena.

Radi mentalnog gimnasticiranja, probaj zamisliti kako bi sada izgledala ta država koju zagovaraš – Velika Srbija? Uzmimo da Amerikanci – oni mogu šta god hoće – dođu na ideju da odluče da je formiraju, na što bi ona u državnom smislu ličila? Ne mislim samo u teritorijalnom,  već po etičkom i vjerskom sastavu stanovnika, u odnosu na ono kako je bilo 1918. godine?

Iako je mislio na duhovne, a ne na političke ideje, podsjetiću te na Getea: „Svaka velika ideja, čim se ispolji u poja­vi, deluje tiran­ski; usled toga se preimućstva koja donosi odveć brzo preobra­ćaju u štetu. Stoga možemo svaku ustanovu braniti i veličati ako se setimo njenih početaka i ako umemo pokazati da i sada još važi sve ono što je za nju važilo na početku“.

Za ideju o Velikoj Srbiji sada ne važi ništa, baš ništa, od onog što je za nju važilo 1918. godine. Ali, kako Gete reče: možemo svaku ustanovu braniti i veličati ako se setimo njenih početaka i ako umemo pokazati da i sada još važi sve ono što je za nju važilo na početku.

Vojo, ne primjećuješ da je nemoguće za ideju o Velikoj Srbiji „pokazati da i sada još važi sve ono što je za nju važilo na početku“ (1918.). Ti i oni koji ti kliču ste u velikoj zabludi, a ona je posljedica tvoje samootuđenosti i samonesvjesnosti, kojim virusom sljedbenike dodatno inficiraš. Pisao sam o problemu čovjekove samonesvjesnosti, što je kod Srba od rasturanja Jugoslavije bilo najočitije, pa ću navesti jedan izvod iz knjige Moralna zora rudi nad Durmitorom – budite se! (treće izdanje, 2000.).:

«Nemoguće mi je dokazati vam da je to stanje koje vi imenujete bud­nim samo specifična, čovjeku imanentna, vrsta sna. Originalna Isusova, Muha­me­­dova ili Budina (i njima sličnih prosvetljenika) poruka sastoje se, svaka na svoj način, jedino od sav­je­ta kako da mi svoj budan san prekinemo, kako da se probudimo, prosvjetlimo. Jedan prosvjetljen duh, Njegoš, ovako je opisao naše stanje koje mi imenujemo budnim: “Snom je čovjek uspavan teškijem, / u kom vidi strašna prividjenja, / i jedva se opred'jelit može / da mu biće u njima ne spada. / On pomisli da je neke pute / od sna ovog oslobodio se; / ah, njegove prevarne nadežde: / on je tada sebe utopio / u sna carstvo tvrđe i mračnije / i na pozor strašni snoviđenja!”

U našoj bliskoj prošlosti mi smo nekoliko puta pomišljali da smo se od svog sna oslobodili, ali svaki put smo upadali u sve veću i veću zabludu o sebi ili parafrazirano: ah, naše prevarne nadežde, mi smo sebe samo utapali u sna carstvo tvrđe i mračnije i na pozor strašnih sno­vi­đenja. U posljednje i grozno snoviđenje, u kome je srpski narod moralno posrnuo kao nikada ranije, ugurani smo, pored na to poziva od strane političara, i uz nagovor akademika i sveštenika (sic!). Oni su udruženo tjerajući narod u ambis vik­om i ratnom larmom, sličnom kao što je prave čobani kada nagone stado na brvno, pokazali da politički, intelektualni i duhovni vrh srpskog naroda, u ve­ći­ni, spava snom teški­jem, da robuje dubokim nacionalnim kompleksima, da je u kandžama kosovskog mita slično koliko, ili čak i neuporedivo više, ne­go je to slučaj sa prosječnim Srbinom. (Npr., Dobrica Ćosić je ilustrativan pri­mjer srpskog (pokvarenog) mentaliteta i naše tragičnosti zbog toga. Sku­to­noša jednog pa drugog despota, pisac velikog opusa, koji, uprkos toga, svo­­­­jim dje­lom nije nikoliko doprinio da Srbi shvate u čemu je naš os­nov­ni prob­lem i kako da mi bez bre­mena prošlosti zakoračimo u srećniju bu­d­uć­nost. Zato, vi­đeno sa stano­vi­šta nužnosti našeg duhovnog preporoda, samo­s­po­­znaje i sa­­mo­­osvješćenja, njegovo djelo možemo okačiti mačku o rep).

Kosovo je faktički za Srbe izgubljeno, ali mit Kosova – u vidu podsvje­s­nih sadržaja, koji, iako sada djeluju ometajuće na samopronalaženje srps­kog čovjeka, mi se za njih držimo kao pijan za plot – ostaje u nama da nas porobljava sve dotle dok mi ne shva­timo svoj osn­ov­ni problem, svo­ju ne­­svjesnost sebe samih, svoju neusredištenost u sebi, i nemogućnost da je pos­tignemo dok za svoj duhovni put ne prihvatimo jedan od onih koji vode os­vješćivanju podsvjesnog. Ovaj trenutak bi trebalo iskoristiti za osvješćenje.

Tragedija, nakon Kosova (1389.) najveća, snašla nas je zbog na­šeg sna, zbog naše ušan­čenosti u mit, kojim mi nesvjesno bezuspješno pro­bamo kompen­zovati sopstvenu duhovnu neus­re­d­i­štenost. Našem mitu je isteklo vrijeme trajanja i zato ga se moramo osloboditi i pronaći zdrav osnov ovovremenog duhovnog usredištenja. Veliko zlo koje smo uči­nili sebi i dru­gi­ma, pod izgovorom duhovnih slijepaca da se ta­ko branimo od drugih i njihovog sljepila (kojeg je takođe bilo), te voj­ni na­­pad mo­ć­­nog svijeta na SRJ i kočope­re­nje Miloševi­ćevo pred moć­ni­ci­ma do bes­mi­sla, morali bi da ove ludorije uzmemo kao povod za opšti du­hov­ni pr­e­po­rod: do izlječe­nja od mitologije za koju mi držimo da nas ona pred neda­ćama održava, a ta mitologija nas, ustvari, u njih stalno i iznova gura. Ovo sh­vatiti pre­duslov je za prvi korak na putu kopernikanskog obrta. A ta­kav obrt nije lako ni prihvatiti, ni izvesti, ali je on jedino trajno rješenje pro­­b­­l­e­ma i za­to s njim trebamo otpočeti, ukoliko nam je stalo da se kao narod ne rastočimo!

Isus je savjetovao: “Čoveče, ako znaš šta činiš, blažen si; ali ako ne znaš šta činiš, proklet si i prekršitelj zakona”. Mi smo u dubokom snu, pod vlašću smo jednog iracionalnog mita i ne znamo šta činimo. Nama je po­tre­b­no sveopšte i veliko liječenje, a terapija se zove opšti duhovni preob­ražaj ili preporod. Dok ovo ne shvatimo ništa nam drugo neće po­mo­ći, jer sve naše svađe i podjele, posljednji ratovi, te samoubilačko reago­va­nje spram težnji novog svjetskog poretka, samo je ispoljavanje simptoma naše bolesti, a rješenje je u njenom prepoznavanju, u pravilnoj dijagnozi i potom terapiji. Samo za primjer, u knjizi Naša joga i prosvetljenje 1995. g. napisao sam: 

“Srbine, shvati već jednom da ti je bitna promjena potrebna! Spoznaj svo­je komplekse u svom nacionalno nesvjesnom, a time nećeš otkriti samo da još robuješ ropstvu pod Turcima, već da se ti sa istim straho­poštovanjem kao i srpski kmet nekada prema feudalcu ili ovaj pre­ma Dušanu, sada odno­siš prema modernim samodršcima, i da su oni dikta­tori prvenstveno za­­to što tvoja nesvjesna psiha od njih traži da oni takvi budu. Samo spoznajom svo­jih nacio­nal­nih kompleksa oslobodićeš se izvora jednog od više oblika ro­p­stva, a trenutno je riječ o rop­s­tvu zbog robovanja pod Turcima, i shvatićeš na­­po­kon da svoju kičmu ne možeš sačuvati od dru­gih ukrućujući je kao le­de­nicu, a ako to ne shvatiš, tada će ti je oni od kojih je čuvaš, baš ta­­­da najla­k­še slomiti, tj. od potenciranja nekakve tobožnje gordosti u vidu megalo­ma­n­ske ide­je da ti budeš brana pred sti­hi­jom Novog svjetskog poretka – a to će ti poći za rukom isto to­li­ko koliko i Lazaru da zaustavi tursku silu u nadi­ra­nj­u na zapad – pos­taćeš njegov totalni slu­ga, pašćemo u njegovo p­o­­­­t­­pu­no ropstvo – ropstvo vrlo ponižavajuće; kada onaj ko­ji se mazohistički kur­čio pred siledžijom neuporedivo jačim od sebe bude sadistički (s)jeban.” (Kraj izvoda iz Naše joge).

Kada se u martu 1999. godine dogodila agresija NATO-a na SRJ, sjetio sam se ovog teksta i pomislio: umni slijepci će ako ovo pročitaju više kinjiti mene zbog ovog teksta nego onoga (Slobodana Miloševića) koji je svojom politikom doveo do toga da se moje zlokobne slutnje pet godina kasnije pokažu kao tačne.» (Kraj izvoda iz Moralna zora ...)

Kad sam 1999. godine čuo da Šešelj predlaže povezivanje SRJ s Rusijom i Bjelorusijom u neki vid državne zajednice, pripremao sam drugo izdanje Moralne zore za štampu i napisao sam:

«Da smo po svoje dugoročne in­te­rese slijepo-glupi, u to nema sumnje. Od pri­toke jedne rijeke (pravo­sla­vnog slo­ven­stva) bilo nam je potureno da se umislimo (kroz ujdu­r­mu nesvr­sta­nosti) da smo velika rijeka, a onda su izvori naših zab­lu­da presuši­li i mi smo sada, nažalost, samo jedna velika lokva. Koliko nam je moglo biti korisno, procjenite, da smo shvatili na vrijeme da se kanalima povežemo s opštim po­litičkim evrop­skim vodotokom, kako ne bi bili "isušeni". Kopanje kanala koji bi našu ustajalu vodu povezali s ruskim i bjeloruskim vo­dama, jedna je od najsmješnijih zabluda Titovih zabludnika i dokaz naše neurotič­nos­ti, jer neurotičar nikako neće da prihvati realnost, već samo mašta o onome što mu je neostvarivo. Drugo, izgleda da smo potpuno smet­nuli s uma kako prolazi onaj ko se u opas­no­sti uhvati za suhu granu.

Ne izrekoh prethodnim nikakvu pohvalu otuđenoj i obezboženoj evrop­skoj politici blagostanja, gdje se čovjek u materijalnom bogat­stvu osjeća duhovnom ljušturom, ali sam još više protiv toga da oni koji nas politički predvode, pored teške duhovne bijede u kojoj smo, budućnost nam pripremaju i u još većoj materijalnoj bijedi. Ako već pojma nisu imali kako da prvo sebe, pa potom i narod, izvedu iz duhovnog bespuća i mo­ralnog brloga, molim u ime Boga i zablud­jelog naroda da nas ne gu­raju u još veću materijalnu bijedu, jer je ona u duhovnom siromaštvu, ovakvom kakvo je, još nepo­dno­šljivija. Pati­ti dok se pred sobom vidi jasan i ostvariv cilj, podnositi smi­slenu patnju je jedno, i to je dosta dugo podnošljivo, ali patiti bez smi­slena cilja je besmislena patnja, koja čovjeka totalno duhovno ubija.

Tako kada se vidi da neupore­divo jači ide na vas da vas pokori ili uništi (na du­goročnu stazu gledano čak kao narod rastoči), a vi nikoga kao realno moćnog saveznika nemate, tada je besmisleno juna­či­ti se, a bilo bi upu­t­­no jačem se od sebe vješto i neprimjetno sklo­niti s puta. A kako bi to tek bilo mudro učiniti u slučaju kada je očito da bi on najviše volio da mu se ne sklonite, već da mu pružite priliku da vas on na to silom natjera ili, slikovito rečeno, ćušne i tako manifes­tuje svoju snagu i sadizam kao vid pouke i za druge.»

Poklanjam ti još jedan izvod, a ovaj je iz knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? – koju nije htio nijedan izdavač publikovati pa sam je, kao autor-izdavač, štampao 2010. – i preporučujem ti je kao lijek za izlječenje od fiks ideje: Velike Srbije.

«Kao mitologije i književnost, medicina poznaje više vrsta ne­uro­za. Dija­g­n­oza se, svakako, uvi­­jek utvrđuje za pojedinca, ali ako pretežan broj pripadnika ne­kog naroda podliježe istoj dijag­no­zi, koja je posljedica nacionalne duhovno-istorijske stvar­nosti, onda se ta dijagnoza (bar uslovno) može dati i za taj narod, a u okviru nje­ga, razumljivo, ima pripadnika koji su u manjoj mjeri od veći­ne žrt­ve nacionalne pošasti. Srbi su, nažalost, eklatantan pri­m­jer naroda za koji se može dati  dijagnoza: neuroza sudbine.

Stručnjaci neurozu sudbine definišu kao: „Pojavu niza 'slu­čajnih' nesrećnih događaja u životu nekog pojedinca, koji to do­ži­v­ljava kao svoj kobni usud. Baš kao da neka mračna viša sila upr­a­v­lja životom takvog 'baksuznog' pojedinca njemu se nepre­stano dešavaju, uprkos njegovoj volji, gotovo iste žalosne i nes­reć­ne po­ja­­ve (...); dešavaju mu se iste kobne, promašene ljubavi, sklapa neuspele brakove, ponavlja mu se neočekivana izdaja bliskih pri­ja­telja, itd. Neurozu sudbine Frojd je uzeo kao jedan od dokaza za postojanje prisilne težnje za ponavljanjem. Ova prisila ponavlja­nja upravo nesrećnih događaja u slučaju neuroze sudbine može biti izraz nesvesne mazohističke težnje, odn. potrebe za kaznom, koja je opet, izraz nagona za samodestrukcijom. Nesvesna težnja za samokažnjavanjem, mimo svesne volje neurotičara, organizuje celokupni njegov život, te on onda sve nesreće doživljava kao delo neke mračne, okrutne sudbine koja se na njega okomila“. (Žarko Trebješanin, Leksikon psihoanalize, 158 strana).

Govoreći o neurozi sud­bine Frojd (kao da je Srbe posma­tr­ao na kraju XX v.) veli: „Postoje ljudi koji u svom životu bez ispravke pona­vljaju uvek iste reakcije na svoju štetu. Neke ljude kao da proga­nja neumitna sudbina, dok podrobnije ispitivanje otkriva da oni sami sebi kuju tu sudbinu i ne znajući za to“. (U knjizi znak za fusnotu a u njoj piše):

Neznanje dolazi od toga što nisu svjesni da ih na to navo­de sa­držaji iz nesvjesnog (ličnog, familijarnog i/ili nacionalnog). A ti sadržaji (kompleksi kojih nismo svjesni, udruženi sa čovjeku urođenom težnjom za moć, koja kod kompleksaša često poprima maligni vid ispoljavanja) na svjesno ponašanje utiču slič­no kao instinktivne potrebe na fiziologiju: gladan traži način da se zasiti, žedan da se napoji, erot­ski željan da se sek­su­alno zadovolji. Onaj ko pati od kompleksa inferiornosti i nes­vjes­ne sklonosti da bude kažnjen, svojim pos­tu­pcima uletiće u situa­ci­ju u kojoj će te po­trebe biti zadovoljene (što je i pervetovan način ispoljavanja po­tisnute te­ž­nje za moć), a on i ne pomišlja da to može biti po nje­­ga i na tra­gičan način, kao npr. kod Srba, ako dva svjetska rata sada i ne spomenemo, već samo ovo na kraju XX vijeka. Pri rasturanju SFRJ Miloševiću su nuđene (i od strane SAD-a) razne varijante, ali je on odbio sve one koje bi po Srbe bile povoljnije od rata. Kada je Rusija, nakon raspada SSSR-a, bila sasvim infe­riorna, a NATO (pored Bliskog Istoka i muslimanskog svijeta) tražio još jedan poli­g­on za demo­n­­st­ra­­ciju svoje moći, Srbi su – uzdajući se (iluzor­no, kao i uvijek) u rusku zaštitu, uprkos, ovoga puta, što je Milo­še­vić ranije dao podršku Jeljcinovim protivni­ci­ma – po­na­­šali se tako kako su stratezi NATO-a mogli samo poželjeti.

Da jedna država, narod koji je bio samo šaka jada u broj­nom, voj­n­om, materijalnom i u moralnom pogledu, uđe u su­k­ob s najmoćnijom vojnom silom svijeta, i, razumljivo, doživi stra­šan po­raz, s nekim posljedicama koje su nevidljive, nemo­gu­će je obj­a­­sniti kako se to moglo dogoditi, osim da su nesvjesni sadržaji htjeli svoje (iracionalno) zadovoljenje. Kada su ga dobili, onda oni koji su narod na tanak led naveli, svoj „pod­u­h­vat“ su oprav­da­va­li svakojako, pa i time da Srbe proganja neumitna sudbina, jer eto nama jedinim moćnici uzimaju i srce od našeg državnog te­ri­to­ri­ja, što je isti­na! Ali, ako se bolje pogleda srpsko ponašanje prema „svom srcu“ i sus­je­dima uopšte, te svjetskim moć­nicima, s jedne strane, i strategija stva­ra­nja sopstvenog državnog teritorija, s dru­ge strane, od srpskog osloba­đa­nja od turs­kog ropstva do kra­ja XX vijeka, zapa­zi­će se da je ono skoro stal­no bilo pod znakom onoga što se definiše kao neu­ro­za sudbine, a jedini, recimo, „zlat­ni peri­od“ za Srbe u to do­ba bio je onaj kada je njima vladao Stra­nac; onaj koji je znao da svoje usluge Zapadnom bloku naplati i „ma­đi­­on­i­čarskim trikovima“ Srbima zadovoljava komplekse, nas­ta­le Du­ša­novom preranom smrću (te kosovskim porazom, nakon koga je volja za moć kod Srba zgurana u podsvjest, odakle se od tada ispoljava pervertirano), a istovremeno ustav­nim i drugim rje­še­njima (npr. teritorijalnom odbranom) priprema teren za iz­v­o­­đe­nje Srba na Golgotu, što mnogi Srbi još nisu u stanju shvatiti.

Ustavom iz 1974. g. uvedeno je pravo republika na sa­mo­op­redjeljenje, umjesto ranijeg tog prava naroda, i time je Srbima po­tu­rena stupica, na koju su ukazivali neki profesori s Pravnog fa­­kulteta u Beogradu, zbog čega su bili oštro sankcionisani. Pri ras­tu­ra­nju SFRJ srpski političari, kao mutavi, govorili su o pravu na­ro­da na samoopredjeljenje, pravu kojega više de jure nije bilo, što je konstatovala i Badinterova komisija i iznenadila ih – glupa­ne. (Kraljevinu SHS 1918. g. nisu konstituisale nikakve repub­li­ke, već je Kraljevina Srbija svoju državnost prenijela na zajednič­ku državu s ostalim Južnim Slovenima, koji do tada, sem Crnogo­ra­ca, nisu imali državnost. Makedonija, kao stara Južna Srbija, nakon Drugog bal­kan­skog ra­ta pripala je Kraljevini Srbiji, a ostali su bili pod Aus­t­ro­ugar­s­kom. Jugoslovenske republike su oform­lje­ne na II zasjed­anju AVNOJ-a u Jajcu 1943. g., na kome su og­romnu većinu de­le­gata činili Srbi – Titovim ublehama zasljep­lje­ni. Apsurdno je bilo us­ta­­v­nim izmjenama od 1974. g. omogu­ći­ti pravo na samo­o­p­re­d­je­lj­e­­nje republikama, tvorevinama koje nisu stvorile jedin­s­tvenu drž­a­­vu, a tada su dobile mogućnost i pravo da je razgrade, tako da svi narodi dobiju nacionalne države sem Srba, zbog čega je i doš­lo do građanskog rata, u kome su Srbi najveći gubitnici, a uz to proglašeni krivima za rat i satanizovani).

Ko­s­o­vo je proglasilo nezavisnost protupravno, ali će tu odlu­ku biti nemoguće promijeniti, a kada bi i bila stor­nirana, Srbi ti­me, sem mitmanske, ne bi ostvarili nikakvu dru­gu zadovo­lj­štinu ili korist. Srbi vole da se podsjećaju na Nema­njin zavjet o jeziku, koji glasi: čiji je jezik na nekom teritoriju, toga je i teritorija, a na KiM na preko 90% teri­torija čuje se isk­lju­čivo al­ba­nski jezik. Prema tome Kosovo je gangrenozni dio Sr­bi­je, i, ako ga ona nije znala „am­­pu­tirati“ na vrijeme, uz geslo: spasi što se sp­asiti može, sada mora pristati na to da će drugi obaviti nje­go­­vu (obrnutu) ampu­ta­ciju u cjelini, što su i prorekli Kremanski proroci.

(Vidite ovo. Velika Britanija je okupirala Foklandska ostrva krajem XIX v., koja su uz argentinsku obalu, ali Velika Britanija ima nad njima suvereni­tet, a i većina njihovog stanovništva su po­tomci doseljenih Engleza. Kada je ta ostrva Argen­ti­na pokušala pripojiti svojoj državnoj teritoriji 1982. g., Velika Britanija je mu­nje­vitim ratom, u kome je pobijedila, ostrva zadržala, ali je među prvima priznala nezavis­nost Kosova, koji postupak Srbija nije mogla spriječiti ni vojno, jer su je njena prethodna glupa po­li­tika S. Miloševića i moćnici, kreatori Novog svjetskog poretka i NATO, svojom prethodnom ujdurmom onemogućili da to učini). 

Jung je zapazio da je jedan germanski mit (o Votanu koji je Nje­m­cima glavni mit) „psihološki kumovao na­ci­o­nalsocijalizmu. U potpunom izokretanju cilja duh­o­v­nog raz­v­o­ja nacionalsocija­li­zam je razorio autonomiju čoveka i usposta­vio bes­misleni tota­li­tet države, a najbolji ljudi nacije radije propo­ve­daju pouke i ver­s­ke dogme nego da se ozbiljnije pozabave ljud­s­kom dušom“. Pod­s­jeća li vas ovo na našu stvarnost od dolaska komunista na vlast (1945.), koji se, na svoj način, ite­kako zna­do­še pozabaviti ljud­s­kom dušom – na njenu štetu – pa do preob­lačenja SKJ, Memo­r­a­n­d­uma Srpske akademije nauka, rasturanja SFRJ, te sve do sada. (...)

Ivan Nastović piše: “Pod agiranjem psihoanaliza podrazumeva prisilno po­na­v­ljanje jednog ranijeg načina ponašanja umesto čis­tog sećanja. U agiranju Frojd vidi osnovni mehanizam neuroze, jer neurotičar će tako dugo prisilno ponavljati jedan raniji oblik ponašanja, sve dok ne postane svestan njegove motivacije”. (...)

Čitali ste na početku da ni Karadžića nisam uspio ubijediti da su po Ustavu (iz 1974.) narodi izgubili pravo na samo­opre­dje­lje­nje do otcjepljenja, a to pravo dobile republike. Mogu zamisliti koliko su se Tuđman, pa i Alija Izetbegović, radovali Miloše­vi­će­vom političkom i pravničkom sljepilu, a on pravnik, kada je pris­tao da Badin­te­rova komi­sija ocijeni imaju li republike po Ustavu pravo na otcjepljenje ili ne. Kada je ta Komisija obznanila da je secesija republika le­giti­man us­t­a­v­ni čin, srpsko nastojanje da se očuva jedinstvena drža­va pos­ta­­lo je za svijet nelegitimna aktiv­nost i po­tom je počela satani­za­cija Srba. (...)

Uprkos svojoj stvarnoj mirolju­bivosti, Rašković nije bio svj­e­stan šta čini na zborovima i mitinzima, šta sije, kakvo sjeme baca i u kakvo tlo. Kada su mi neki poz­na­nici prepričavali šta je Rašković govorio na Romaniji, to što sam čuo prokomentarisao sam: pošto je čovjek dugo radio s luđa­cima vjerovatno se dogo­di­lo ono po narodnoj, s kim si takav si. Rašković nije doživio da vidi, sem prvih mladih izdanaka, kakva monstuoznost je izrasla iz njegovog miroljubivog sjemena. Mislio je i govorio da „nema  te voj­ničke sile niti tog glasanja i preglasavanja koje nas ponovo može gurnuti u zagrljaj nove 'nezavisne' države Hrvatske. S tim je gotovo za sva vremena! Zato se mi zalažemo za očuvanje gra­đanskog mira, za očuvanje Jugoslavije kao federativne zajednice svih jugoslovenskih naroda, s ravnopravnim državama, pa prema tome s ravnopravnom Bosnom i Hercegovinom, i ravnopravnom Srbijom. Između Bosne i Hercegovine i Srbije na Drini ne može biti državne granice! Mi imamo ono što nam je potrebno – fede­ra­ti­vnu Jugoslaviju, ma kolika bila. Ko hoće od nje da se otcijepi, neka to čini bez naše štete. Mi nećemo dati da se ovo što je ostalo od jezgra Jugoslavije ,konfederalizuje' i da se postav­lja­ju granice kroz živo tkivo srpskog naroda“.

Na osnovu ovog malog isječka moguće je nazrijeti kako je na političku situ­a­ciju u Jugoslaviji gledao Jovan Rašković na pra­gu devedesetih godina prošlog vijeka, a za njega, povodom de­se­tegodišnjice njegove smrti, 2002. godi­ne, Dobrica Ćosić, „otac nacije“ reče: „Jovan Rašković je dušom i umom shvatio težinu po­ložaja svog naroda i sa glavom biblijskog proroka, progovorio kao prorok – iscelitelj, pa su Srbi u Hrvatskoj i Krajini u njemu videli svog Ćaću, a on u njima svoju decu. On je izgovorio ose­ća­nja i misli svog naroda, izrazio njegove političke težnje i ciljeve, nepogrešivo razumeo srpske mogućnosti, znao borilačke granice svojih sledbenika“.

Uobičajeno je da se na pomenima govori samo lijepo o po­koj­niku, ali bez obzira na to, ni tada ne bi trebalo brutalno vri­jeđati zdrav razum, a ne bar ovako kako to Dobrica učini. Što bi rekli Crnogorci, čuš! kako laže, kad reče “nepogrešivo razumeo srpske mogućnosti, znao borilačke granice svojih sledbenika”.

Da je zaista bilo tako, kako Dobrica reče, zar bi Matija Beć­ković, u istoj prilici, mogao ovo kazati: „Sada znamo kako se sve završilo i da je zbog takvog ishoda Jovan Rašković presvisnuo na ovaj dan pre deset godina u Beogradu. Njegovog naroda u Krajini više nema. Očiš­ćen je, a njegovi prvaci optuženi su za etničko čiš­ćenje drugih. Ali Jovan Rašković je ostao nesmenjivi lider kra­jiš­kih Srba, a nje­govo jedino dete je danas ministar za izbeglice u vladi Srbije, kojih u Srbiji ima 700.000“.

Povratak kosovskom mitu, barem je to sada jasno, značio je tragediju po Srbe, koju su oni, uz niz drugih okolnosti, priredili sebi. Obratite pažnju na Ćo­sićeve mitmanske metafore, sa glavom biblijskog proroka, pro­­govorio kao prorok – iscelitelj.

Kuku nama! Rašković Srbe, prvoredno u Hrvatskoj, a potom i u BiH, nije iscjelio od najteže srpske bolesti, mitmanije, već ih je „reinficirao“ tom bolešću, te tako dao Tuđ­ma­nu alibi da se od „za­raženih“ zaštiti – progonom. Rašković, inače, piše da Hrvati Sr­be u Hrvatskoj smatraju „remetilačkim faktorom“ za kroatiza­ci­ju Hrvatske. Biblijski pro­rok (Mojsije) Jevreje je izveo iz egi­patskog ropstva, a Ćosićev Prorok i iscjelitelj Srba u Hr­va­t­s­koj, politikom kojoj je bio kreator, omogućio je Tuđ­ma­nu, to jest hrvatskoj vojsci, da prigrabe pedesetak hiljada srps­k­ih sta­nova, zapa­le desetine hiljada do­ma­ćinstava i utru put za dugu izb­je­gličku kolonu, brojnu nekoliko stotina hiljada ljudi, kakvu svijet od podjele Indije nije imao priliku vid­jeti, a ta kolona je, pored os­ta­log, nastala kao posljedica Raškovićevog „pro­ro­ko­va­nja“, pa bez obzira na to, ka­k­vo je bilo to pro­rokovanje, Ćosić ga glorifi­kuje, onda kada je i sljepcu bilo vidljivo da je to bila zabluda ili pro­rokovanje sa rezultatom sličnim onome koji su patrijarsi Čar­no­jevići priredili Srbina na Kosovu i Metohiji. Rašković je Srbe u Hrvatskoj, organizujući ih u nacionalnu stranku i uzdajući se u pomoć Velikog Brata, izveo iz Hrvatske u zemlju u kojoj će veći­na njih biti smještena u, ranije sankcijama ispražnjene, svinjce.»

Nakon što sam čitao Memorandum SANU (valjda 1990.) u govoru za neke akademike znam reći: kakademici? Nedavno Marija Bećković u emisiji Agape, tv Studija B, o Memorandumu govoraše s podcjenjivanjem i da to nije nikakav zvanični dokument Akademije, već tekst koji je bio poslant nekom lingvisti na lektorisanje i bio ukraden pa distribuiran. Bećković reče da se to njemu dojmilo toliko bezvezno da ga nije mogao pročitati do kraja. Sumnjam da je rekao istinu.

U Hercegovini ima narodna pjesma: Telal viče po Hercegovini, koj u koga noćas na konaku, nek ne rani radno sa konaka. Pobjegla je Atlagića Fata (ima varijanta i Šemsa materina) ...

Zašto telal (glasonoša) upozorava da se rano ne izlazi iz kuća? Zato što sejmeni (policajci) tragaju za pobjeguljom, pa da neko nedužan ne bi bio maltretiran.

Ako je nacrt Memoranduma – koji je doprinio da se u Srbima aktivira samodestruktivni mit – bio zaista ukraden, prije nego je bio i stavljen na usvajanje u Akademiji, zašto to akademici nisu rastelalili, pa da do naroda stigne haber, ta informacija, prije nego Memorandum?

U mojoj knjizi Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? sadrži se osnova, na kojoj bi akademici mogli napisati i objaviti STVARNI MEMORANDUM, kao uputstvo Srbima kako da se odmah počnu duhovno i moralno preporađati.

Juče (18. 4. 2016.) obilježena je stota godišnjica iskrcavanja srpske vojske na Krf. Mediji ističu taj “poduhvat” vlade i vojske kao jedinstven slučaj u svijetu i kao znak mudrosti i hrabrosti. O tome slično misle i neki akademici, pa s jednim od njih, Vladimirom Ćorovićem, u svojoj knjizi imam polemiku. Evo o tome kratkog izvoda:

«Razmislite ko­li­ko je Srba koji imaju petlju javno pogledati očitoj istini u oči. Moguće na sablažnjenje, a u nekim slučajevima i na radost, mnogih to činim i ovdje, i time što ću neke srpske sve­ti­­nje pogledati paralaksički. Za drugi primjer te vrs­te uzimam sramnu bježaniju srpskog kralja, vla­de i voj­s­ke preko Albanije (1915.), za koji postupak Vladimir Ćorović zapisa: „U našoj pro­š­losti ne­ma žalosnije scene od te, ali u suštini ni veli­čan­stve­ni­je“.

Evo primjera kako vrlo učen čovjek, akade­mik, koji je pod uti­ca­jem nacionalno nesvjesnih sadržaja, veličan­stve­nom sce­nom mo­že nazvati muke i strašnu pa­tnju bjegunaca, koji su natje­rani kom­plek­sima svojih vođa na „taj mučni i jezivi po­hod, u kasnu jesen, preko snegom pokri­ve­nih kla­­naca, po bes­pu­ću i po kozijim stazama, pretvorili se sko­ro u povorku očajni­ka, koji su padali od umora, gladi, od mraza, od arnautske zase­de“. (Pod ovim navodnicima su citati iz knjige Istorija Srba Vladimira Ćoprovića). Te ih 218.700 ostavi kosti po albanskim planinama, a kasnije samo na Vidu (Ostrvu Smrti) pomrije oko 10.000 srpskih mladića i od toga ih 8.800 moradoše živi baciti u more, jer ih se nije imalo gdje u zemlju zakopati. Onaj ko ovako grozno poguban rezultat jedne kraj­nje glu­pe odluke može nazvati u suštini veli­čan­stvenom sce­nom pokazuje da je u raljama nacionalnih kompleksa. Koliko znam nikada nijedan srp­ski akademik ili intelektualac nije predlo­ž­io da se u vezi srpskih zablu­da, kao pos­lje­dici nacionalnih kom­p­leksa, obavi lustracija. Mož­da ova knji­ga to pokrene.

Nikola Pašić, tada predsjednik srpske vlade, inicijator bje­ža­nije srpske vojske i vlade preko Albanije, re­kao je: „Mislite li da bi ijedna vojska na svetu bila sposobna da ćutke podnosi ono što su pretrpeli naši vojnici prelazeći Albaniju? Što se mene tiče čudim se da nas nisu poubijali u Skadru“. Nikola Pašić je bio inicijator i Niške deklaracije, kojom se Srbija odrekla oslo­ba­đa­nja samo onih prostora pod vlašću Austrougarske, na kojima su Srbi bili u većini, i njihovo pri­k­lju­če­nje Srbiji, a ratni cilj srpske vlade (i Krune) je deklarisan stvaranje jedin­stvene države Južnih Slovena (Srba, Hrvata i Slovenaca). Crno­gor­ci i Makedonci nisu pomi­nja­ni, jer se njih smatralo, kao i Slovene-muslimane, za pri­pa­dnike Srpskog naroda. Donošenjem Niške deklaracije srpski političari su svezali Srbima kamen o vrat. Neki od savez­nika, Ita­li­ja prvenstv­e­no, koja je London­s­kim ugovorom (26. 6. 1915.) pri­s­tupila Atanti u ratu protiv Austrougarske i Njemačke, a za uzvrat joj obećane znatne teri­to­rije dal­ma­tin­ske obale, Istra i Tršćanski zaliv, u Niškoj deklaraciji vi­dje­­la je sup­r­o­­tstavljanje Sr­b­i­je nje­nim planovima, pa se tokom rata ponašala tako da Srbima odmo­g­ne gdje god je i kad god je to mogla. (Londonski ugovor je zak­lju­čen bez znanja Srbije i ona ga nikada nije priznala. Taj ugovor i Niška deklaracija bili su stvarna prepreka zbog koje srpska vojska u jesen 1915. godine nije preko Kačanika stigla do Soluna, pa je odlučeno da krene u pogubno stradanje preko Albanije).

Upitajmo se: ima li još slučaj da su kralj, vlada i ko­m­­­pletna voj­ska, na­kon što su pretrpili brojne poraze od jačeg nep­r­i­­ja­telja, pa uprkos toga, odbacujući nje­­govu ponudu za separatni mir, bje­­žanijom napustili svoju državnu teri­to­riju, ost­av­lja­jući razja­re­nom neprija­te­lju na ne­mi­lost svoju dje­cu, že­ne, ses­tre, stare rodi­te­lje, pa onda od svoje bježanije i golgote stvorili mit o veličan­stvenom postup­ku. Uvesti u životnu neizvjesnost i u izglednu smrt kompletnu voj­sku (slično kao i u boju na Kosovu), mogao je samo onaj ko se ne može smatrati psihički normalnim; koga je na to natjerao neki kompleks, nešto demonsko u njemu, a nepoznato mu (neuroza su­d­bine). Ako se ovaj postupak os­mo­tri bez prizme srp­s­kog naci­o­nalno nesvjesnog, vidi se kao pri­mjer ne­­čojstva bez presedana. Probajte se staviti u kožu malolje­tne djece, starih ro­di­­telja, žena, sestara, koji su na tri godine os­ta­v­­lje­ni da se bez mu­š­­ke zaštite sami materijalno snalaze i sa iži­vlj­a­va­njem mrž­nje, bi­jesa i sek­sualnih strasti neprijateljskih voj­nika iz­la­ze na kraj. Zar se takav postupak uopšte može nazvati normal­n­im? Ne, ne može! On je prije znak bolesti, nego nor­ma­l­­nosti, ku­ka­vičluka, nego hr­a­brosti, ali ka­da ne­urotičar čini ludost, na koju ga nagone kom­pl­e­­k­si, on to ra­ci­onalizuje, pa se tada prava ludost naziva ve­li­ča­n­stvenim či­n­om po uzoru na kosov­s­ki mit, u kome je unap­ri­jed si­gu­ran po­raz op­ravdan borbom za car­s­tvo nebesko.

Robova­nje ko­so­v­­­s­k­om mi­tu Srbe je samo u Prvom svjetskom ratu koš­ta­lo preko mi­lion mrtvih (pro­cje­ne su različite ali je brojka od oko 1,250.000 na­ji­zvjesnija), među njima, prema nekim istoričarima, poginulo je oko 90% rep­ro­dukciono sposobnih muškaraca, a da su Srbi pris­ta­li 1915. g. na separatni mir na kraju rata bi prošli slič­no, jer st­va­­ranje Kra­ljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon srpske nepro­m­i­­š­ljenosti, više je bilo poslje­di­ca reali­za­cije planova zema­lja po­b­­­je­d­nica u Prvom svjetskom ratu nego rezul­tat srpskog stradanja, sli­č­no kao što je i komadanje SFRJ bilo planirano i podržano spolja.

(Koliko su drugi i u ratu više gledali svoje interese nego ideale, jedan od pokazatelja je i taj što su Francuzi 1918/19. g. izgradili željezničku prugu od grčke granice do Bitolja, da bi mo­g­li izvući svoju ratnu tehniku, a onda od Srba tražili da im po­d­mi­re troškove gradnje te pruge, što je srpska vlada odbila, pa je Fra­n­cuska zbog toga tužila Srbiju Međunarodnom sudu u Hagu. Kako je spor okončan, ne znam, ali on mnogo, mnogo govori). (...)

U Moralnoj zori pišem o tragičnosti po Srbe Duša­no­ve ne­za­jažljive težnje da osvaja druge narode i širi granice srp­s­ke drž­a­ve i na neslavenske narode, a ovdje ću u vezi s tim navesti miš­lje­nje akademika Ćoro­vića, koje je jako slično mom, a koje sam objavio prije nego sam nje­govo čitao: „Dušanovo delo, mada ve­li­ko i mada blistavo po car­s­kom sjaju, i mada snažno po uloženoj energiji, nije bilo trajnih kvaliteta. Za teret jedne imperije srpska snaga tada još nije doti­ca­la; ona je mogla da delo ublizu izvede, ali ne i da ga održi. Mlada srpska energija bila je napregnuta pre­ko mere i stoga je vrlo brzo morala nastupiti reakcija. Veličanst­ve­na postignutost čisto politički govoreno, bila je varka a ne stva­r­nost. Srpski ele­ment obuh­va­tio je više nego što je mogao da asimiluje, da priljubi i da stvarno usvoji: on se trošio na dalekim područjima, koja su bila van do­ma­šaja njegove kulture, njegove rase i čak njegovih političkih interesa. Šta je značilo za srpsku politiku posed Tesalije ili južnog Epira? Kakve je koristi mogla imati zemlja od toga?

Šta je, međutim bilo. Dok se naša snaga trošila tamo na ju­gu, srpski je element postupno potiskivan na zapadu, u Humu, i ug­ro­žavan u Mačvi. Bosna je otišla sasvim u ugarsku sferu. Gubi­la se linija Neretve, sa našim najčistijim etničkim delom, a išlo se čak na obale Meste. I što je najvažnije, s tim novim stanov­niš­tvom grč­kih oblasti, srpska država nije dobila priliv snage za da­lja dela, nego opasan teret, koji se u svim sumnjivim situacijama pokazi­vao kao naš neprijatelj. To je stvaran, realan sud o Duša­novom delu, dat posle čitavog niza vekova“.

A zar Dušanove greške nije ponovio regent Aleksandar, ta­ko kao da je pravio kopiju Dušanovog ori­gi­nala i zar strani etni­ci­teti u okviru srpske ili zajedničke države (prvo KSHS, odnosno Kra­­ljevine Jugoslavije, a kasnije Tito­ve) srpskim inte­re­sima, na dugi rok viđeno, nisu bili više teret nego od ko­risti, a pri svakoj sumnjivoj situaciji pokazi­vali su se kao nepri­ja­telji Srba? I dok su Srbi i prije Prvog svjetskog rata rasipali ene­r­giju radi uklju­če­nja u zajedničku državu, a kasnije u obema Ju­go­s­la­­vi­jama da odr­že ono što je autohtono težilo otcjepljenju, dot­len su im se mno­­žili problemi u sopstvenom dvorištu, pa sada le­le­ču nad ne­u­mit­nim otcjepljenjem Kosova i Metohije od Srbije, te zamjeraju Slo­vencima, Hrvatima, i ostalim nekadašnjim „cimerima“ što su ih nad­mudrili, lažno se predsta­vljajući dok im je to odgovaralo. Albanci, nakon priprema za to, u vremenu od nekoliko vjekova, na kraju XX vijeka, i demografskom ekspanzijom i još koje­kak­vim lukavim smicalicama, konačno Srbima oteše Kosovo i Meto­hiju. A da li bi to, kao i srpske zablude pri komadanju SFRJ, bilo izvodivo da su Srbi na vrijeme osvijestili po sebe destruk­tiv­ne sadržaje svog nacionalno nesvjesnog. Razumljivo da ne bi! (...)

U knjizi Moralna zora rudi nad Durmitorom pisao sam (1998.): «Što je cement u betonskom zidu, to je moral u ljudskome druš­­tvu! Kada cement izgubi vezivnu moć, zid se osipa pa ruši, a kad na ne­bu jednog naroda ugasne moralno sunce pojavljuju se „zloća, za­vist, adsko nasljedije, / ovo čojka niže skota stavlja“. Velikom Njego­šu svojim zapažanjem kasnije se pridružio veliki Hese konsta­tujući: „Čovječji život postaje pravi pakao i istinska patnja tek onda kada dve epohe, dve kulture i religije presecaju jedna drugu. ... Postoje vre­me­na kada čitava jedna generacija dospeva između dve epohe, između dva načina života, tako da gubi svaku pripadnost, svaki mo­ral, svaku sigurnost i čednost“. Trenutno duhovno i moralno stanje na­šeg naroda je praktična, ali žalosna potvrda Heseove konsta­ta­cije. Šire posmatrano u jednom takvom trenutku razmeđa između od­ba­čenog prošlog i neobli­kovanog budućeg živi i čitava naša civi­liza­cija, ali je naš problem tim veći što smo htjeli prerano u budu­ćnost, pa poš­to smo se od nje odbili slično kao gumena lopta od zida, sada ne znamo kako da pronađemo sadašnjost, onu sadaš­njost u kojoj je ostali svijet.

Komunističkom revolucijom vještački smo u ime tobožnjeg in­ter­­nacionalizma bili odbacili, tačnije potisnuli, sop­s­tveno nacio­na­l­no osjećanje i prigušivali ga nadom u ostva­renje jedne ideje, za koju se nije uopšte pouzdano znalo da li je na duži rok ostva­riva, ali je sigu­r­no da joj mi, kao narod, nismo bili do­rasli. Kada je ta ideja, u suštini sja­j­na kao cilj, kao orjentir kome dru­štvo može da teži kroz evoluciju svijesti i morala, ali je ta ideja – sad se to bar jasno vidi – neostvariva na ho ... ruk! način, bila počela da se izvrgava u svoju suprotnost do najvećeg mo­gu­ćeg rugla, i to upravo od strane onih koji su je bili pri­h­vatili. (…)

No, kada je narod ostao bez moralnih načela, a vlast više svoj le­gi­timitet nije mogla neprikosnoveno da temelji na nekada­šnjoj ideji vodilji, a koju su upravo ljudi koji su imali vlast svo­jim egoizmom razvodnili, novi izvor mogućnosti svog opstan­ka vlast je počela da traži u buđenju nacionalne svijesti, koja sama po sebi nije ništa loše, ali jednom, kao takva, kao normal­na, potisnuta, kas­nije se počela is­po­ljavati kod Srba i Crno­goraca autodes­tru­k­ti­v­no. 

Njeno potpirivanje podsjećalo je na mitološko otvaranje Pa­n­dorine kutije. Sloj ljudi koji ima bilo kakvu vlast, ili je u dosluhu s njom, našao je u autode­stru­ktivnom nacionalizmu pogodan na­čin da, obesprav­ljeni i na pro­sjački štap sveden narod ima čime da se bavi, dok taj vladajući sloj što više od nekadašnje državne, odnosno društvene imo­vine za se­be zgrabi. Ideja opšteg, sveop­šteg ili narodnog inte­resa potpuno je potonula u blato pohlepnog ličnog egoističkog i isto takvog grupnog interesa. U ovom smislu ne pomaže ni omogućeno višestranačje u političkom životu, jer se osjećaj za opšti interes bio iskompromitovao, a smisao za njegovo viđenje podrazumijeva gledanje u daljinu. To znači istovremeno žrtvo­vati nešto sadašnje i manje radi nečeg budu­ćeg i većeg. Da bi se čovjek ili neka grupa ili politička stranka opre­djelili za ova­kav pristup životu oni trebaju moralom biti usmjereni ka tome. Tako je moral taj koji čovjeku daje strpljenje i omogućava mu da prevaziđe zasljepljenost i podlijeganje trenutačnom interesu, čije zadovoljenje čovjeku na kratko prija, ali ubrzo traži da na isti na­čin bude ponovljeno i u beskraj ponavljano. Ta potreba za nepres­ta­nim ponovnim zadovoljavanjem egoističkog interesa lju­de čini pohlep­nim, a pohlepan čovjek, pa bilo da se pohlepa kod njega ispoljava u težnji za materijalnim bogatstvom ili za vlaš­ću, odno­s­no i za jednim i za drugim, sve je prije nego srećan čovjek. Ta­kav čovjek vapi za osje­ća­jem sreće i nikada ga istinski ne dos­tiže, jer ga na pogrešan način traži. Zapravo pohlepa je naličje ne­čije su­š­tinske nesrećnosti i straha od prolaznosti života, a, naža­lost, pohlepa i potpuno rasulo moralnih načela je preovlađujuća boja na našem portretu ovog trenutka. A spo­s­o­b­nost ljudi, da tre­nu­tnu moralnu rugobu kroz koju prolazimo, vide samo na svojim po­li­tičkim protivnicima, ali ne i na sebi, bilo bi gro­te­skno, kada to po opšte dobro ne bi bilo vrlo štetno».

Vojo, u knjigama pišem o univerzalnom zakonu karme. Tebi je taj zakon o vrat privezan da si me prihvatio da špijuniraš dok si bio, politički viđeno, adolescent, željan uspjeha. U to doba koja svrha špijuniranja je bila druga, nego da se špijuniranog potkazivanjem strpa u zatvor? Nisi uspio u poduhvatu. Negirajući da si bio saradnik SDB samo se profanišeš. Besim Spahić, kad smo se nakon rata vidjeli, govorio je s oduševljenjem da je saznao da si ti špijunirao mene, a on svog profeosra (Jocu Marijanovića, dekana). Veli: “Bilo takvo vrijeme. Biraj ili da špijuniraš ili da budeš skrajnut, pa moguće postaneš sumnjiv i špijuniran”.  

Pokaj se Vojo! To ti je jedini način da bar sad pokažeš da shvataš svoje nekadašnje zablude.

Nije meni stalo, kako Crnogorci kažu, do nadgornjavanja s tobom, ali bilo bi mi drago da shvatiš svoje psihološko stanje i da svojom ludošću, fiks idejom, ne zaluđujuš druge Srbe idalje.

Svoje postignuće prosvjetljenja, duhovno sličnog, samo individualno osobenog, kakvo je bio postigao Njegoš, predstavio sam u knjizi Naša joga i prosvjetljenje – teorija i metofologija duhovnotjelesnog samousavršavanja i tu knjigu ti preporučujem za čitanje i liječenje. Da na osnovu nje shvatiš – Bog bi dao da bi tako bilo – koliko si daleko od božanskog središta u sebi. Ono postoji u svakom čovjeku, ali ga jedino aktivirati (osvjestiti) može čovjek sâm i tako se, kako se religijskim jezikom kaže: obožiti. Razumljivo, uz uputu onog što postoji u svjetskoj duhovnoj baštini i sada nauci Karla Gustava Junga. Jung i Maslov to preporođeno duhovno stanje  (prosvjetljenje) nazivaju samoostvarenjem ili samorealizacijom. Ti si Vojo primjer čovjeka koji je krenuo putem u suprotnom pravcu od cilja samoostvarenja. Uz moje životno djelo dobro bi ti došlo da proučiš i knjigu Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati? Moguće da bi shvatio da Srbe usmjeravaš u pravcu nestanka, a ja na put duhovnog i moralnog preporoda.

Pišući o Šešelju kao fenomenu napisao sam i ovo: «Šešelj izjavi da bez ideje Velike Srbije SRS ne bi imala razlog svog postojanja. Pored ostalog i ovo je očit dokaz da Šešelj pati od fiks ideje. Najveći prosvjetljenik Indije nakon Bude, Ošo govorio je: „Osoba koja samo memoriše istoriju to radi jer ne može da je asimiluje, ne može da je usvoji. Ako asimiliraš prošlost, oslobađaš se iste te prošlosti. Možeš da je upotrebljavaš, ali ona tebe ne može da iskorišćava. Ti poseduješ nju, ali ona ne poseduje tebe“.»

Vojo nema moć asimilacije istorije i zato ne zna da je upotrebljava na konstruktivan način. Eklatantan primjer čovjeka kojeg prošlost „posjeduje“, na opsesivan način. Ili, kako čuste od Junga: “Napuhana svi­jest uvijek je ego­cen­tri­čna i svjesna samo vlastite prisutnosti. Ona ni­je sposobna učiti iz prošlosti, poimati sav­re­me­na doga­đanja i do­nositi ispra­v­ne zak­ljučke o budućnosti. Hip­notisana je samom sobom i s njom se ne može govoriti. Sto­ga je osuđena na kata­s­trofe koje će je, ako je pot­reb­no, usmr­ti­ti. Na para­dok­salan način napuhnuće je onesvješćenje svijesti”. Osnovna svrha mojih knjiga je postizanje samosvjesnosti.

Vojo, ovo što ću još navesti iz Pisma Radovanu odnosi se i na tebe, uglavnom:

«Zaluditi ljude, nekom na prvi pogled primamljivom idejom, vrlo je jednostavno, ali ih je osvijestiti od zablude kutkamo teže. Vi, nacional-vođe, prihvatiste se prvog, a ja sam svjesno oda­brao ovo dru­go. Vi se mnogima i sada doimate kao veleumni, a ja is­pa­­dam bena što se bavim Sizifovim zadatkom. Izgle­da da je to moj lični usud, ali će od toga mnogi ljudi, kad-tad, imati bar neke koristi, a od vašeg zaluđivanja naro­da ostaće: i grobovi, i robovi, invalidi; tuga i bol, patnja, siroma­štvo, bi­je­da izb­je­glištva i raz­d­v­o­­jenosti. Vaše greške sada, i kada bi htio da to uči­ni, ne bi mo­gao ispra­viti, u smislu neutralizacije njihovih posljedica, ni cijeli Svijet. Eto toliko ste zla učinili, milione ljudi totalno unesrećili, a pored toga niste u stanju da shvatite šta ste uradili. Pa kako, po­bo­gu, da vas sma­tramo za uračun­ljive? Vi u svojoj zablu­d­nosti očekujete za sebe najvisočija mjesta u istoriji svojih naroda, a bićete, kad-tad, pohranjeni na istorijsko-ideološkom smetljištu.

Kao što moja duša, Radovane, osjeti dodatnu milinu svaki put kada pomislim na sadržaj Luče, osjećanje slično mi se javlja i kada god koju knjigu od filozofa stoika uzmem u ruke. A jedan od mojih učitelja, Epiktet, od kada otpočeh ovo pismo, kao da me pogledavaše sa željom da mu omo­gu­ćim da i on ovom prilikom nešto mudro kaže, a ima šta, itekako. Evo pružiću mu priliku da On, na svoj način, prokomentariše pasus koji je ispred ovog.

"Ništa nije običnije nego videti velikaše koji veruju da sve znaju, ma­da baš ništa ne znaju. Koliko njih plivaju u bogatstvu, ne želeći ni za čim a ovamo i ne sumnjaju da im nedostaje nešto, najglavnije. Tako re­koh jednog dana jednom: Ti vrlo dobro sto­jiš kod kralja, ti imaš sijaset moćnih veza. Tvojim uticajem mo­žeš pomoći prijateljima i slomiti vrat ne­­­prija­teljima. 'Pa, šta mi to još nedostaje?' upita me on ponosito. – Sve ono što je najva­žnije i najpotrebnije za pravu sreću. Ti ne znaš ni šta su bogovi, ni šta je čovek; ne poz­na­ješ prirodu dobra, ni prirodu zla; ali, ono što će te najve­ćma iz­­nenaditi, to je da ti ne poznaješ ni sebe sa­mog! ... Ah, ti be­žiš, besan si što sam govorio sasvim otvo­reno. Kakvo sam ti zlo učinio? Ja sam ti samo prineo ogledalo da sam vidiš kakav si. ... Kaži mi, molim te, jesi li ika­da preuzeo kakav put da bi imao bolja mi­š­lje­nja i bolja osećanja? Jesi li ikada pitao koga da bi po­pra­vio ono što je u tebi rđavo? U koje to doba svog života i kad se ti re­ši da ispitaš svoje pomisli, svoje namere? Pređi pažljivo sve godine svog života i naći ćeš da si uvek radio ono isto što i danas radiš".

Ali šta ćemo sada Radovane, šta je tu je. Da se prepiremo oko toga ko ima pravo, a ko je u zabludi, koliko je ko kriv i sli­č­no, nikuda ne bi vodilo. Zato je pametnije da se činjenicama po­g­leda u oči. A ono što je i tebi i Srbima koji su te slijedili najteže prihvatiti je: da si ih ti olako uveo u jedan strašan rat u kome su oni gubicima totalno poraženi i nasamareni, ali da bi njihov šok od tog saznanja bio ublažen, a tako se i naša agonija pr­o­­dužila u nedo­gled, od strane glavnih (inostranih) mentora rata, za privre­meno je Srbima data jedna Iluzija (moguće obe­ća­na ti još onda kada te se na rat podsticalo) kako ne bi mogli da se žale, a i da imaju čime, u smislu međusobnih svađa, da se bave, ali će se kad-tad ta pločica, planirana za jedan neostvareni mozaik, pokazati neupotrebljiva za bilo koju drugu smislenu namjenu.

Naš najveći usud je što smo mi neusredišten narod, i kao takvima s nama upravljaju iracionalne sile nesvjesne psihe. Ali nama je to skoro nemoguće shvatiti, slično kao što je čovjeku ne­moguće vidjeti sopstveno lice ukoliko ne nađe neki na­čin nje­govog odraza, na primjer u ogle­da­lu ili u mirnoj površini vode. Umjetnička djela, književna prvenstveno, predstavljaju neku vrstu ogledala, ali ona malo doprinose da čovjek, odnosno naci­ja, kada u njima na čas vidi svoje ružno lice, ponastoji da ga po­p­ravi. Tako život uglavnom teče stihijno. Iz tog razloga je nama ne­ophodan duhovni metod koji će nas sistematično usmjeravati ka samospo­znaji i samousredištenju u božanskom centru u nama. (...)

Radovane, ti, svo tvoje biće, primjer je čovjeka sazdanog od laži, a samo istina je trajna kao stijena. Neusredišten čovjek je nesiguran čovjek, koji zato mora biti umotan u laži i iluzije, kao što mi za vrijeme zimskih dana, da nam ne bi bilo hladno, tr­e­­bamo imati odgovarajuću odjeću. Međutim, ti si dobrim dije­lom i morao biti lažan, jer je takvog vođu narod htio. A na tv­om mjestu bi i svako drugi unekoliko morao biti tebi sličan, ina­če ga narod ne bi prihvatio za vođu, jer narodu je, u vrijeme kad si mu se ti nametao za vođu, bila potrebna nova iluzija, a nju mu je mogao pružiti samo onaj ko je i sam bio u iluzijama. No, sa­da, nakon tragedije, kao posljedice opijenosti iluzijama, to treba sh­vatiti, te oporoj realnosti pogledati u oči i otpočeti s mučnim, vrlo mučnim procesom osvješćivanja!

Naš osnovni problem izvire iz naše duhovne neusrediš­te­­no­­sti. Pojedinačni uzleti srpsko-crnogorskog duha dose­žu prili­č­no visoko, i na to možemo biti pono­s­ni, ali to nije sve. Da bi pla­nin­ski vrh visoko stršio u nebo, on mora u svom po­d­no­žju imati sta­b­i­l­n­u osnovu, a to nama nedostaje. Takvu osnovu ob­e­z­­­bje­đuje us­re­dištenje na zdrav način u nesvjesnim dijelovima psihe. Dok to ne sh­v­a­­timo, mi ćemo stalno graditi visoke građevi­ne na pijes­ku (riječ je o našem olakom usrljavanju u rato­ve i svakojake dr­­ža­v­ne pro­jekte), ali prije nego što se u te kule u oblacima smjes­ti­mo, one nam se na naše oči i na našu veliku žalost – ruše. Mi sva­ki put za to na­đe­­mo hiljadu i jedan opravdavajući razlog, ali je sv­a­­­­ki od njih mimo nas. Ili, gusle sve opravdaju, svu krivicu za na­še ne­pro­­miš­ljenosti i propasti prebace na nekog drugog. U pjes­mi, mi smo samo junaci ili žrtve, a glupaci, lude i krvnici – nikada. (Srbe bi se moglo imenovati nebeskim narodom samo po tome što s luđačkom upornošću probamo da sagradimo kulu u oblacima).

Našem narodu predstoji mučan proces, koji se u psihologiji zove, povlačenje projekcija ili osvješćivanje, tokom kog procesa bi trebalo da shvatimo da je tragedija koju smo raspadom SFRJ doživjeli, a i drugima je prire­di­li, prven­stveno posljedica greša­ka našeg političkog, vojnog i crkvenog vođstva, odnosno, pos­ljedica je naše duhovne neusredištenosti u zdravoj duhovnoj osnovi.

Neusredišten narod, kada postane opsjednut pritiskom pod­s­v­j­e­s­nih sadržaja i kada ti sadržaji preplave svijest, ima potrebu, da bi privremeno izašao na kraj sam sa sobom, da ih projektuje van sebe, a za to je vođa transmisija, jer on, s druge strane, vapi da pro­jekcije primi i prenosi. Tako on postaje neka vrsta kino-plat­na na koje opsjednuti projektuju svoje želje i oni su tada u st­­­a­nju na platnu, odno­sno na vođi, da vide jedino ono što oni že­le da vide. Ako nas­ta­v­im metaforično, tada: dok kino-pred­sta­va traje niko ne misli sko­­ro ni o čemu, čak je spreman i da trpi, jer se uži­vi da je fata­mor­gana realnost. A pošto se takve kino-pred­sta­ve u pravilu za­vr­šavaju tako što se predstava prekida zbog pu­ca­nja vrpce, ali bez palenja svjetla, tada se svi osjete nela­godno, ali, zbog stra­šne oporosti realnosti, rađe nastavljaju da se sklju­nju­ju u umnom mra­­ku nego da otvore duhovne oči, pa se u polusnu sje­ćaju onih slika koje su djelovale najopojnije. Dok je pre­d­stava, odnosno rat trajao, najvažnije je bilo preko medija podr­ža­vati rat­nu euforiju, kako proces projekto­vanja psihičkih sadr­ža­ja iz poje­di­načnih psiha na platno ne bi prestao, a onda su platna pozvana u Dejton i nare­đeno im da ponesu sa sobom kino-projektore, kako bi oni bili prilagođeni za drugačiju vrpcu.

Na to prilagođavanje projektora tebe, Radovane, nisu ni po­z­vali. Zašto? To ti najbolje znaš. Ali i po povratku tvojih bliskih saradnika iz Dejtona, projektor, koji je na tebe kao na platno pro­jek­to­vao igrokaz zaluđivanja srpskog naroda, nasta­vio je na isti način da obr­će sta­ru filmsku vrpcu: vremeplova.

Urazumi se Radovane i napokon preki­­ni s tom komedijom! Svojom kožom sada uzmi, prvi put stvarno, učeš­ća u tragediji naroda, pa bar tako doprinesi da je što prije vidimo okončanom.»

Vojo, urazumi se! Ideologija Velike Srbije je zagovaranje nove srpske kule u oblacima. Jedna kineska poslovica glasi: pametan čovjek se uči na tuđim greškama, a budala na svojim. Zar nam nije dovoljno učenja na svojim greškama?! Zar iz svojih grešaka nismo u stanju baš ništa naučiti?! Kako (u Dervišu) zapisa Meša: “Zar nam već nije dosta snage što klade valja i praznog junaštva iza kojeg ostaje samo pustoš?”

Jednom se najumnije glave neće moći iščuditi kako se moglo dogoditi na prelasku dva vijeka da moje knjige budu zvanično, ne samo prešućene, već i anatemisane. Kad sam objavio knjigu Naša joga i prosvjetljenje (125 autorskih tabaka) jedan poznanik mi je rekao da će Srbima trebati 400 godina da shvate njen sadržaj. A književnica Ljubica Žikić, za knjigu Slike raspuklog vremena dobila je nagradu za najboljeg autora u 2005. godini u BiH, u posveti mi na pomenutoj knjizi je napisala: „Knjiga 'Naša joga i prosvjetljenje' uvek mi je bila nadahnuće kada sam pisala ove priče. Znanje koje sam crpila iz nje pomoglo mi je u ovom uspehu. Dragi Žarko, hvala Ti mnogo što si čovečanstvu podario ovu genijalnu knjigu, knjigu koja će se tek za 200 godina čitati i razumevati na pravi način“.

Nagrađena književnica mi se zahvali mnogo što sam čovječanstvu podario genijalnu knjigu, a srpski izdavači odbijaju da je publikuju. Na beogradskom sajmu knjiga 1998. godine išao sam od štanda do štanda i pokazivao ogledni primjerak knjige, nudeći autorska prava za samo 1.000 DM. Niko nije pokazao zainteresovanost. Samo nekoliko urednika, koji bi je znatiželjno prelistali, rekli su mi da nije trenutak da se zamjeraju Crkvi i posavjetovali me da knjigom “ne mašem”. Ipak sam je pozajmljenim novcem štampao krajem 1999. (i 2002). U prvom izdanju zahvalio sam se: «Radomiru Uljareviću za obećanje da će “Oktoih” biti izdavač ove knjige, dato prije nego je bila napisana ijedna njena stranica.» Radomir Uljarević je bio glavni urednik u “Oktoihu”. Potražio sam ga u Podgorici u aprilu 1995. i rekao mu da sam izbjeglica iz Sarajeva. Da mi je u stanu propao rukopis na kome sam radio dvanest godina i da ga imam namjeru pisati ponovo. On je idejom bio oduševljen, ali kad je rukopis pročitao zatražio je da izostavim pominjanje Srpske Pravoslavne Crkve. Zahvalio sam mu se, jer mi je obećanje da će “Oktoih” biti izdavač, davalo snagu da izdržim i knjigu ponovo napišem u nezamislivo bijednim prilikama.

U još neobjavljenoj knjizi Osvješćujte se! – Bosna i Hercegovina je Franknštajnovo čedo za moto epiloga uzeo sam ovo od Getea: “Šta sve Nemci nisu radili da bi osujetili ono što sam ja, koliko sam za nevolju mogao, učinio i postigao, i zar to još i danas ne čine? Da su sve to priznali i da su pošli dalje, da su plodili kapital koji sam ja stekao, više bi uznapredovali nego što jesu”.

U navedenom od Getea, ako umjesto Nemci stavimo Srbi, rečeno se sada može odnositi na mene i Srbe kao što je to bilo s Geteom i Njemcima kad je navedeno pisao, kojima je trebalo podosta vremena da shvate koliko je Gete bio ispred ostalih njihovih velikana. imajući to u vidu, nije za čuđenje što neki srpski kakademici, ne samo da ignorišu moje duhovno postignuće i djelo, već pričaju da nisam normalan, jer po njihovom onaj ko, kako oni vele, huli na najveće srpske svetinje, mora biti da nije pri pameti. A kako s pameću bjehu stajali poznati akademici, Ćosić i Bećković, u vrijeme obilježavanja desete godišnjice od smrti Jovana Raškovića, prosuđujte sami na osnovu već navedenih njihovih riječi, izgovorenih tom prilikom.  

U knjizi Naša joga i prosvjetljenje napisao sam, koliko znam, za Zapadnjaka nema sistematičnije i sveobuhvatnije knjige za samostalan rad na samospoznaji do prosvjetljenja, ali zbog toga što u njoj ima dokaza da hrišćanstvo odavno nije djelotvorna religija – da jeste zar bi hrišćani vodili međusobno dva rata koji su bili svjetski – te razgolićavanja nekih srpskih zabluda, što mnoge vrijeđa, izdavač koji je bio obećao njeno štampanje tražio je da sklonim ono što se odnosi na Crkvu. Slično su zahtijevali i drugi izdavači, jer oni u tami gledaju svoja posla i plaše se da upale svjetlo i Srbima prinesu ogledalo.

Isus je samonesvjesnost smatrao osnovnim čovjekovim grijehom pred Bogom. Njegov savjet učenicima: pokajte se jer se približava carstvo Božije! značio je postanite samosvjesni, oglednite se u ogledalu duhovnom. I Nikodimu, “zaista, zaista ti kažem: ako se ko nanovo ne rodi, ne može vidjeti carstva Božijeg”. (Mt 3/3) Nanovo se roditi su druge riječi za prosvjetliti se, a samosvjesnost je stepenica na ljestvama kojim se uspinjemo do prosvjetljenja ili, kako Isus reče, carstva Božijeg.  

Gospodine Vojo, od srca ti želim dobro tjelesno zdravlje i duhovno-moralni preporod – buđenje!

P. S.

Rad na ovom tekstu dovrših 19. aprila 2016. Na blogu ću ga objaviti na dan izbora, poslepodne. Iako je u tekstu dosta navedeno iz mojih knjiga, pisanje na ovu temu uvijek mi je muka, zato ga nemam namjeru čitati radi završnog pregleda, pa se izvinjavam zbog vjerovatnih pravopisnih i štamparskih grešaka. Ako se pitate čemu toliko navođenje onog što sam pisao prije dvadeset ili petnaest godina, odgovor je: da pokažem kako kod mene nema naknadne pameti.

A evo i odgovora na pitanje: zašto prosvjetljenici i uz njih neki moralisti imaju potre­bu da „ispravljaju krivu Drinu“? Čovjekoljublje, empatija, je u osnovi te potrebe. U pra­vilu oni time sebi priređuju samo ne­pri­­jat­nosti. Znak njihove vrline je, kako zapisa Ivo Andrić,  „u tome što ne mogu da odole iskušenju i da ne kažu ono što ljudi uglav­nom znaju ali ne žele sami sebi da priznaju, još manje da to čuju od drugih. – Oni se trude da budu što bliže istini, a ljudi ih utoliko manje vole što više u tome uspevaju. Možda je bilo neop­ho­dno da neko među ljudi­ma sve to kaže, ali je utoliko manje zavi­dna sud­bina onoga koji je to morao da učini“.

Tačnost Andrićevog zapažanja, zbog svoje slobodoumnosti, moranja da kažem onako kako mislim i osjećam, pored ostalog, osjetio sam nezavidnost svoje sudbine i kroz iskustvo šest pokušaja ubistva. Planeri i akteri, koji su ubistvo trebali izvesti, prošli su slično kao i Šešelj u namjeri da me špijunira za SDB. I kao što je Šešelju pred haškim Tribunalom bilo od koristi iskustvo sudskog procesa u Srajevu zbog verbalnog delikta, slično je meni, da ne budem lak plijen ubicama, dobro došlo iskustvo koje sam stekao time što mi je SDB dvadeset godina bila stalno za petama.

U Otvorenom pismu patrijarhu Irineju i Ivici Dačiću, povodom njihovog primanja ordena Belog Anđela od vladike Filareta, kojeg sam imenovao crnim đavolom, a Sinodu SPC je potom trebalo još koja godina da na Saboru 2015. na dnevni red bude stavljen „slučaj Filaret“. I ne samo to, već na Saboru je na jedvite jade bilo moguće skupiti, „za dlaku“, većinu među vladikama koji Filaretu nisu slični.

Izvinite, poželih da učinim još jedan izvod iz knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?

«U knjizi Čuvari Jugos­la­vije - Surad­nici Udbe u BiH, me­đu Srbima, od svih profesija, stiče se utisak, sveštenici su bili naj­broj­niji  kao špijuni. Da špiju­ni­raju svoje, na to nisu bili pri­mo­­ra­vani, već ih je „umaš­­ćena“ gramzivost na to navodila.

U toj knjizi ima podatak da UDB-a jednog popa (Vojislav Čarkić, “Pikolo”), koji je stigao i do bogoslovskog doktorata, unapređuje zato što je SDB-u pružio dragocje­ne podatke špijunirajući vladike Amfilohija, Ata­na­sija, Irineja …. Taj pop je i sada na svojoj dužnosti i vjernici mu odlaze i na ispovjed i na pričest. Ačkosum (bravo)! Crkvo! Zar nije opravdano postaviti pitanje zašto Crkva u svojim redo­vi­ma toleriše špijune UDB-e za koje je doka­zano da su to bili ili pe­do­­fi­le (sklone djeci oba pola). Razumno je pitati! A evo odgo­vora: zato što oni svoju sabraću imaju u šaci ili u tzv. vječnom šahu: ako bi bili raščinjeni, oni bi mogli „propjevati“. A vjernici! Zašto oni takve ne protjeraju iz crkve, da im je ne pogane?

‘Jesi mi mio, ali pusti me, molim te, nešto važno pišem o čemu si pisao i ti, ako stupimo u razgovor može mi misao iščiliti’. (Izvini, dragi čitaoče, ne snađoh se najbolje, pa čuste moje obra­ća­nje Njegoševom „duhu“). Ovu fusnotu sam imao namjeru zavr­ši­ti gore postavljenim posljednjim pitanjem bez odgovora. Njego­šev duh zna da me „pohodi“, a često i kad pišem, kada mi može da pripomogne. Možda on hoće da nam kaže odgovor na pitanje koje sam namjeravao ostaviti bez od­go­vora. Da vidimo je li mi pretpostavka tačna, pa da čujemo šta On htjede reći. Izvoli: „Vrana vrani oči ne izvadi,/ …  E je raja kâ ostala marva./ … Pučina je stoka jedna grdna,/ Dobre duše, kad joj rebra puču“. Hvala, Veliki Prosvjet­ljeniče! Na ovo nemam komentar, a vi?»

Osnovne informacije o mojim knjigama su na mom sajtu:  www.durmitara.com