Žarko Karišik Durmitara: ORVORENO PISMO ABDULAHU SIDRANU, MOM JARANU!

Žarko Karišik Durmitara

E-mail: durmitara@yahoo.com

ORVORENO PISMO ABDULAHU SIDRANU, MOM JARANU!

AVDO, MOLIM TE PRESTANI BULAZNITI!

„Kur'an je predznak za Smak svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je pravi put.“ (Sura XLIII, ajet 61, prevod: Korkut)

(Islamski teolozi-dogmate tvrde „u Kur'anu je svaka riječ od Allaha“. Ako je tako, Allah je vjernicima poručio ako slijede uputstvo Njegovo – Kur'an – da to vodi ka Smaku svijeta.
Molim Allaha da urazumi pobornike džihada, „Allahovog puta“, te spriječi Smak svijeta).

Avdo, „maslo ti nije za ramazana“. Hoću reći, previše maslaš, bulazniš. Ovo je učtivije rečeno da lažeš, prvo sâm sebe, pa tako i druge, kojima putem medija nudiš bižuteriju kao da je ona zlato. U toj vještini ti si velemajstor. Što se kaže, ko te ne zna, skupo bi te platio. To što se skupo prodaješ, hele nejse, ali mi žao „kupaca“ koji ne shvataju da im podvaljuješ bofl robu, a predstavljaš je kao da je ona prve klase. Do rata u BiH bio si jedan čovjeka, a onda si jednu vrstu delirija zamijenio drugom. Delirij, delirijum znači: bunilo, buncanje, bulažnjenje, pomućenost, poremećenje svijesti od vrućice, od bolesti (Klaić). O kakvoj bolesti je kod tebe riječ, čitaćeš. Uz to, čitaćeš i dio mog osvrta na Kur'an, iz moje knjige Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje. Tu knjigu sam objavio 2003. godine, a nakon što sam potom u Sarajevu doživio veliku nepriliku, nisam je kasnije nudio, prodavao. I sad, od tiraža 3000, imam oko 2900 primjeraka. Pošto u knjizi uz kritički osvrt na Kur'an, postoji i kritika hrišćanstva (i pravoslavlja i katoličanstva), pa u šali kažem da me ta moja knjiga podsjeća na čovjeka koji boluje od tri bolesti, te lijek za jednu bolest, kontraindikativan je za druge dvije, i obrnuto. Hoću reći, da ono što je drago pročitati ljudima jedne od tri vjere, vrijeđa one iz druge dvije, a na kraju ispada da knjiga vrijeđa sve, jer istinu o sebi niko ne želi da čuje. Da li si ti izuzetak (od niko) – vidjeće se.

Dragi Avdo, shvatam da si iznenađen ovim rogobatnim naslovom. Zašto je ovakav, biće ti jasno na kraju. „Pod kožu“ si mi ušao, i na istom mjestu si i sada, ono jutro kad smo se sreli, a prethodne večeri bilo objavljeno da si dobio Zmajevu nagradu. Oduševljeno pohrli ti u zagrljaj, ti kurtoazno nešto smrsi: „Izvini u žurbi sam. O tome ćemo drugom prilikom. Jurim u treću mesaru, jer u dvije nisu imali džigarice, a noćas mi se omacila mačka. Petoro! Uh, ... uh...!“ Tog dana kolegama na fakultetu prepričavao sam naš susret i hvalio sam se time što imam jarana kao što si ti, a oni se podsmijevali. Dok sam nakon rata bio u Sarajevu, slično sam doživljavao i od nekih, nekad naših zajedničkih drugova, bliskih poznanika, kad bi im rekao da smo se vidjeli i kahvu pili. Ti znaš da ja poštujem da svako bude ono što hoće, što on jeste, a uzimam k sebi za pravo da kod njega cijenim ono što je po mom svjetonazoru za cijenjenje i budem indiferentan za ono što mi se ne dopada. A kad ono što posebno cijenim – kod tebe je tvoje djelo i osjećajnost – počne da pada pod sjenu onog prema čemu sam bio indiferentan, osjetim se obaveznim tome to reći, po uzoru na Arčibalda Rajsa da „pravi prijatelj nije onaj koji vam laska, već onaj koji vam kaže istinu, celu istinu“.

Od svih onih s kojima smo se družili od '68., ti si jedini koji si u meni, nakon početka osamdesetih godina, bar slutio, nešto što niko drugi nije zapažao. I nakon rata si u nekoliko navrata zajedničkim drugarima, na svoj način, ukazivao da ja imam nešto što niko od vas nema. Tada su se prisutni podsmjehivali tebi, a ja ih samo sažaljivo posmatrao.

Šta je, Avdo, to što si ti jedini od šezdesetosmaša kod mene zapazio, a drugi za to bili slijepi, pokazaću ti izvodima iz moje knjige Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje. Kad sam je kao autor-izdavač štampao (u drugom izdanju 2003. g.) nisam ti je poklonio zbog kritičkog osvrta u njoj na Kur'an i islam. To bih sada rado učinio. U ovom tekstu ću ti na uvid staviti dio od kritičkog osvrta na Kur'an. Evo početka u knjizi Spoznaja najdublje tajne...:

«Dragi čitaoče,

Radosno otpočinjem ovo pisati, Tebe radi, pretpostavljam, jedne od rijetkih osoba koja želi spoznati nešto više o sebi, o čovjeku uopšte, nego što je to slučaj sa većinom ljudi koji život prožive na ovocivilizacijski uobičajeni način. Takav život, osmotren sa stanovišta duhovnih vrijednosti ljudskog postojanja, uglavnom se doima žalosno do užasno duhovno prazan, jer ono što proživimo i postignemo na svim poljima života u konačnom bilansu, na koji smrt stavlja pečat, nepotpuno je ako mi tokom življenja ne realizujemo prirodne, ili, ako vam ne para uši, od Boga nam date mogućnosti psihološke reintegracije raspršenog bića, ovakvog kakvo nam je, te duhovnog razvoja i rasta do jednog preporođenog stanja koje je u duhovnosti poznato kao prosvjetljenje. U našoj civilizaciji: u religiji, u filozofiji i u nauci, ako izuzmemo veoma rijetke, o tom potencijalno dostizivom nivou oduhovljenja ne znamo ništa, a u duhovnoj tradiciji Indije, Kine, drevnog Egipta ili Vavilona ono je smatrano osnovnim ciljem i smislom čovjekovog ovozemaljskog života.

Karl Gustav Jung, tvorac analitičke psihologije, neosporno najveći dubinski psiholog svijeta, bio je prvi među naučnicima koji je to stanje duha dostigao na samosvojan način, istovremeno stvarajući i naučni metod pomoću kojega je i drugima moguće uz rad i sticanje znanja o sebi, postići sudbinski im namijenjen nivo samoostvarenja ili samorealizacije, kako Jung imenuje dostignuto prosvjetljenje.

Naučno je dokazano da čovjek u svom nesvjesnom ima potencijal duhovnog razvoja i rasta do samoostvarenja, u vidu teže prepoznatljivog nam nagona, koji, kod jednih jače a kod drugih manje jasno, je naša primarna duhovna potreba, koje mi uglavnom nismo svjesni dok u tu tajnu života ne budemo upućeni, a ako se to ne dogodi, tada je raspršenost bića "normalno" psihičko stanje, koje se smatra za normalno samo zato što preovladava, iako je ono daleko od bogomdanih nam duhovnih mogućnosti, a one su, savremeno rečeno, u osvješćivanju i priključenju svijesti pojedinih nesvjesnih oblasti psihe, s ciljem postizanja ponovne cjelovitosti ili zaokruženosti bića. Suštinski viđeno, to je isto ono o čemu su nam, kao o mogućem stanju našeg duha, pripovjedali mitovi o herojima i govorili Veliki Prosvjetljenici, među kojima su nama najpoznatiji Isus, Muhamed i Buda.

Govoriti o prosvjetljenju koje su Oni bili dostigli, ali tako da rečeno bude pojmljivo kao prirodno stanje, što ono jeste, može samo onaj ko je takvo stanje duha i sâm postigao. Reći da nam je to pošlo za rukom, znači sâm sebe svjesno profanisati, ali "neustrašivost svjedoči o najvišem stanju duha" i o spoznaji najdublje tajne. O toj Tajni tvorci religijskih institucija smislili su dogme, koje su nevješta mješavina: a) razumom nedokučive suštinske, Vječne Istine, b) neshvaćenih poruka mesija o Vječnoj Istini, preobraženih u bajkovite zablude i c) iz kratofilnih motiva počinjenih falsifikata izvornika i dodatih smišljenih laži. Dogme su nedodirive za umno rasuđivanje, a njih religije idalje poturaju kao bogomdane istine, što religije sada čini duhovno nedjelotvornim.

Znam da ovim što slijedi diram u sujetu onih što umišljaju da za njih nema nikakve tajne koju bi oni trebalo da spoznaju, pošto misle da su je već dokučili, i da izazivam sveštenike, jer, zaboga, kako je moguće da iko govori drugačije od njih, od kanona, o onome što je vjekovima bilo domen njihove djelatnosti. Za njih mora biti sablažnjavajuće da se o stanju duha Osnivača njihove religije govori svakom razumljivo, toliko koliko je to stanje duha umom uopšte pojmljivo, a pošto je prosvjetljenje najdublja tajna za čovjeka o njemu samome, ovdje će upravo o tome biti govora. (...)

Prosvjetljenje je najveće duhovno postignuće, koje joga zove samadhi, budizam nirvana, zenbudizam satori, Isus isto stanje duha (pronađenim) carstvom nebeskim u sebi, a Jung samoostvarenjem. Ovdje ćete biti usmjereni prema tom postignuću, a biće ukratko riječi i o onome šta nas ometa da ka tome krenemo, ali ovo što ćete čitati neću saopštiti samo na osnovu onog što su o svjesnoj reintegraciji ljudskog bića do prosvjetljenja ili ucjelovljenja rekli, zapisali, napisali ili prepisali drugi, već ponajviše na temelju ličnog iskustva, a Kant zapazi, "da sve naše saznanje počinje sa iskustvom, u to se ne može sumnjati". Kad je riječ o prosvjetljenju, kako to s pravom konstatova Satjananda, neki od "onih koji su interpretirali to stanje nisu ga nikada doživjeli", a iz te činjenice proisteklo je mnogo civilizacijskih zabluda i laži, čijim duhovnim robovima su postajale generacije.

Svjestan sam koliko može izgledati neobično i prepotentno da se neko ko je rođen u nepismenoj pravoslavnoj tradiciji i sada se ne osjeća ni pravoslavcem, ni ateistom, a ima neizmjerno divljenje za Isusa, ali i za ostale Velike Prosvjetljenike, osmjeli saopštiti da je korijen usuda naše civilizacije u tome što apostoli, uključujući i sv. Pavla, stanje prosvjetljenja – što je vitalno i iz osnove preobražajno zbivanje u biću – nisu bili iskusili, a o tome i o Isusovoj poruci, buncali su onako kako su oni to bili u stanju da shvate, što se pokazalo sasvim suprotnim od originala. (Pri uobličenju za vjernike Muhamedu podarene Objave falsifikat u Kur'anu očitiji je nego u drugim tzv. svetim knjigama, o čemu ću ukratko reći u III dijelu). Pošto se na ustaljenim lažima, koje se proturaju kao istina, zasnivaju religijski (sada, nažalost, uglavnom teoideologijski) i svjetovni sistemi manipulisanja ljudima, prosvjetljenik, ukoliko se odluči da javno saopšti svoje postignuće i savremenike uputi ka tom mogućem stanju duha, u pravilu, nužno mora doći u sukob s religijskim i svjetovnim autoritetima i doimati se kao čovjek koji je protiv svega postojećeg, iako smo mi jedino za to da se ljudi probude iz budnog sna, u kome su; da se oslobode nevidljivih ili teško vidljivih okova, u koje ih njihovi religijski i/ili svjetovni autoriteti, sijači zabluda i laži, okivaju i potom ih u njima drže kao u "carstvu slobode". Nevidljivi okovi, pomoću kojih se savremenog čovjeka dovodi u stanje da je on rob raznih teoideologija ili ideologija, sadržaji su pohranjeni u našu podsvjest. Oslobođenje od okova se postiže osvješćenjem podsvjesti, nakon čega spoznajemo koliko smo ranije bili robovi, ljudski rugobni, a i kako je lijepo kada smo slobodni – očovječeni, očišćeni od manipulacijskog kala. (Ovdje je fusnota i kopiraću je, kao i druge, u plavom, a hoće li one tako biti i na blogu ne znam. Izvinite nevještam sam u informatici. Srećom vidim sada da su fusnote u plavom, samo da tako bude i poslije).

Podsvjest nije homogena. U njoj je značajan dio ono što nam je usađeno odgojem i školovanjem, a što mi kao odrasli u pravilu držimo kao neodvojivi dio sebe. Npr., pripadnost nekoj naciji i/ili religiji, kao i ideologiji doživljava se kao nešto sasvim prirodno, iako je riječ o uslovljavanju obavljenom u djetinjstvu i mladosti. Ovaj dio podsvjesti daje nam okvire za naše predstave o spoljnjem svijetu, za razmišljanje i aktivnosti u životu, ali je on istovremeno i okov za naš um, iako to najveći broj ljudi nikada ne spoznaje i zbog toga oni život prožive u svojevrsnom somnabulizmu. Odgojem i obrazovanjem u podsvjest pohranjeni sadržaji mogu se uporediti s računarskim programima, a najveći broj ljudi s osobama koje se znaju služiti računarom samo u okviru određenog programa. Da je to tako, spoznaje jedino onaj ko uspije osvijestiti svoju podsvjest i ponovo dostići čistotu nevinosti, jer nas odgajanje u bilo kojoj tradiciji podsvjesno uprlja. Međutim, onaj čovjek koji se izvuče iz okova bar jednog dijela sopstvene podsvjesti, što se doživljava kao individualno oslobođenje, najsličnije ugođaju koji imamo nakon kupanja, on može time sebi u našoj kulturi natovariti na vrat jedan novi i veliki problem, a to je da mu ljudi oko njega izgledaju kao usnuli, da mu vonjaju smradom prljavštine koju je on sa sebe oprao, da mu se čak doimaju kao nenormalni, ali i on njima isto tako. I ako on nije spreman na to da njih razumije, on s njima mora doći u neku vrstu sukoba. Ali kolika god da je ta spremnost, vremenom to postane toliki teret onome ko je osvijestio svoju podsvjest da je razlaz između njega i usnulih – neminovan. Iz ovog razloga, natjeran samonesvjesnošću kolega, Jung je napustio univerzitet i kliniku i povukao se u privatnu praksu, zahvaljujući čemu nam je ostavio djelo neprocjenljive vrijednosti, što su veoma rijetki pojedinci i među stručnjacima u stanju shvatiti.

Najteže je pojmiti, osjetiti, da psiha ima više nezavisnih segmenata uvezanih u cjelinu. To je s početka slično kao, uzmimo, da bez ogledala osmotrimo svoje lice. Joga je najdrevnije, a dubinska psihologija najnovije, ogledalo pomoću kojih, procesom samospoznaje aktiviranom samosviješću, možemo "vidjeti" sebe kakvi jesmo i čak pratiti tok misli, skoro kao neutralan posmatrač. Ali da bi se do ovoga stiglo potrebno je steći odgovarajuće znanje i ostvariti kopernikanski preobražaj bića, na što ovim samo upućujem.

Prosvjetljenik nije ni tradicionalno religiozan, ni ateist. Ne vjerujem u boga o kome nam trabune sveštenici, ali iskustveno sam spoznao da postoji, recimo to uslovno tako, Univerzalna inteligencija, kao kreator svega prirodno datog i nakon dvadesetogodišnjeg vrlo upornog rada na samospoznaji, tokom kog perioda sam neizrecivo mnogo propatio, ušao sam u njeno gravitaciono polje, koje je i u nama, jer je Ona dio nas (u kolektivno nesvjesnom), što je intelektom nepojmljivo, ali je duhom dokučivo, o čemu svjedoče svi drevni mitovi o herojima i postignuća Prosvjetljenika, a u naše doba isto to nam je naučno saopštio Jung. (Univerzalna inteligencija najrazumljivije je predstavljena u indijskoj duhovnoj tradiciji, pored nama teško shvatljivog pojma prane, i pojmovima Brahman i Atman. U hrišćanstvu Sveto trojstvo asocira na ove indijske pojmove. Prani je analogan Duh sveti, Brahman bi odgovarao našem pojmu Boga a Atman Sinu Božijem, a može i Jungovom arhetipu Boga u kolektivno nesvjesnom, čijim osvješćenjem se dostiže prosvjetljenje. Inače, bez te veze Brahmana ili Boga i njegovog otiska u ljudskoj psihi, Atmana ili praslike, arhetipa Boga, nemoguće bi bilo dostići prosvjetljenje i potom imati osjećaj sjedinjenosti sebe preporođenog s onim što se zove Bog). (Fusnota):

Kod nas je Njegoš ovu vezu bio spoznao! "O svevišnji tvorče nedostižni! / U čovjeka iskra bespredjelnog / uma tvoga ogleda se sv'jetla, / kâ svod jedan od tvoje palate / što s' ogleda u pučinu našu". U svodu od božije palate prepoznajem Atmana, arhetip Boga, što s' ogleda u pučinu našu: u kolektivno nesvjesnom.

Sokrat, Isus i Mansur, da spomenem samo njih trojicu, od strane svojih savremenika osuđeni su na smrt i ubijeni samo zbog toga što su javno pokazali da su spoznali Boga u sebi, na način koji se nije uklapao u zvanično vjerovanje u Boga. Prosvjetljenje je uvijek individualan i krajnje intiman doživljaj, a sveštenici nikada ne mogu skrštenih ruku da gledaju kako neko remeti njihovu ustaljenu laž, od čijeg održavanja i širenja oni žive. Svaki prosvjetljenik razobličuje laži na kojima se u vidu dogmi temelje neshvaćene poruke njegovih prethodnika. (Ovo imajte u vidu, kako se ne bi iznenadili otvorenošću i oštrinom mojih riječi o onome što je, moguće, i u vaš um urezano kao sveto i nedodirivo). Buda je bio eksplicitan tvrdeći, što i sâm činim, da ne postoji personifikovani bog i da je prosvjetljenje dostižno svakom čovjeku, samo ukoliko se on predano posveti tom cilju.

Kada bi mi svi imali takvo nastojanje, samo rijetki bi postigli prosvjetljenje, jer je ljenost i podlijeganje zavodljivosti želja zaista prečesto, ali bi i individualno i društveno bilo smisleno da svi tome težimo, jer takva težnja nas – aktiviranjem procesa spiritualizacije i sublimacije animalnih nagona, uz uslov da ne skrenemo na stranputicu njihovog potiskivanja – štiti od opasnosti da dođe do takvog disociranja bića, čega danas ima jako mnogo, kada je čovjek duhovno mrtav a još tjelesno živ. (Čitao sam da na jednom nadgrobnom spomeniku u Americi, po želji pokojnika, piše: "Umro u tridesetoj, sahranjen u sedamdesetoj". Legenda o Isusovom oživljavanju Lazara, stvarno shvaćena, govori o tome da je Lazar bio duhovno mrtav i da mu je Isus udahnuo spiritualni život. I meni je u nekoliko slučajeva pošlo za rukom da u istom smislu oživim neke čiji je Duh bio zamro. Pretpostavljam da ste vi samo na smrt bolesni i zato otpočinjem sa liječenjem, ako se slažete, do vašeg ozdravljenja).

Ako se spoznaja prosvjetljenika nakon njegove fizičke smrti uobliči u religiju, poruka prosvjetljenika se uskoro počinje da kvari, jer teolozi i sveštenici sljedbenike te religije – zloupotrebljavajući njihovu potrebu da budu vođeni, a iz svojih kratofilnih razloga – upućuju, pa utjeruju, u okvire dogme i u ram idolatrije, koji, kada je skovan, potom na ljudski lik, na našu Esenciju, djeluje kao Prokrustova postelja (ležaj koji nije ni po čijoj mjeri), i zato je Volter bio u pravu kada je na pitanje kako je nastala religija odgovorio: "Kada su se na zemlji upoznali prva varalica i prva budala". Pomišljate li, viđen volterovski, koji je po redu ovaj naš susret? Iako nisam varalica, vi ipak "otvorite oči", za svaki slučaj!

U ovoj oblasti tlo vrvi od prevaranata, a literatura je bremenita diletantsko-obmanjivačkim "tvorevinama" s komercijalnim motivima, zato mi ništa nemojte a priori vjerovati, niti me i na koji način slijedite, pa ni onda kad se uvjerite da je moj cilj jedino uputiti vas kako da budete, na vama svojstven način, ono što možete postati. Slijeđenje bez razmišljanja potrebno je u religijama molitve i zato je Svijet i stigao u ovakav duhovno-duševni ćorsokak u kakvom smo.

Podražavanje i/ili imitiranje uvijek je zamjena za stvarno razumijevanje ili spoznaju, kao što je i običajno-ritualna religioznost nadomjestak za mistično sjedinjenje s Bogom, a spoznaja arhetipa Boga u sopstveno nesvjesnom dublje je iskustvo i od umnog razumijevanja i od mističnog doživljaja. To postiže prosvjetljenik; Čovjek kod kojeg duh ponovo caruje na prijestolju Bića, a u kome nagonski dio nas i osjećanja koja proističu iz nagona nisu potisnuta, već oduhovljena i kao takva ona su uključena u skladnu cjelinu bića. Nagone u nama religije smatraju satanskom stranom čovjeka, a što zaista jeste glavni ometajući faktor duhovnog rasta sve dotle dok oni ne budu posebnim postupkom sublimirani i prihvaćeni od strane onoga koji se samospoznaje. Ako čovjek potiskuje nagone ili se na banalizovan način prepušta njihovom zadovoljenju, on mora duhovno patiti i ostati neucjelovljen, rascijepljen čitavog života. Moja pouka se posebno karakteriše metodologijom koja nam pomaže da uz pomoć hatha joge nagone uključimo u cjelinu bića, ali i da uspješno izađemo na kraj s ego željama, koje se manifestuju na razne načine i koje naše doba delirično egzaltira, što je osnovni uzrok civilizacijske samoizgubljenosti.

Vi ćete u potrazi za najvišim duhovnim ciljem biti pravilno orjentisani jedino ako budete slijedili sopstvenu sudbinu, a na ploči na kojoj je ona ispisana mogli bi pročitati, kada bi znali kako, da možete postati i jedno i drugo: prosvjetljenik ili ostati to što ste sada. Smisao moje pouke je da vas uputim u pismo pomoću kojeg ćete vi sami sebi biti učitelj i vodič na putu reintegracije bića do ucjelovljenja ili prosvjetljenja, umjesto da ostanete obični smrtnik koji je duhovno prospavao čitav život i propustio najveću životnu šansu.

Ali, vi nemojte očekivati da ćete ovdje dobiti za to putovanje išta više do uputstvo, neuporedivo shvatljivije nego što su ga pružali mitovi, kako da uz pomoć "kompasa" slijedite pravac na "karti" područja kuda se prolazi do Tajne.

Dakle, ne očekujte ništa nalik "receptu" za spoznaju najdublje tajne, jer je to nemoguće dati, pošto se samo individualnim umijećem, mukotrpno stečenim, spoznaje Tajna, a ako bi se davala uputstva za njenu spoznaju u vidu recepata, njih bi tada trebalo taman toliko koliko bi bilo ljudi kojima su oni namijenjeni, pa vi zamislite ko bi to bio u stanju da dâ. (Teolozi i sveštenici pokušavaju da objasne neobjašnjivo i uprkos svih njihovih zabluda, te strašnih i groznih laži, uz njih bleji stado od po preko milijardu bena). (Fusnota):

Evo u goste nam stiže dragi mi prijatelj Pol Dil, tvorac psihologije motivacije, pa skupa s njim upitajmo se, razumjevanja radi, "koji je simbolički smisao poruke iz Jevanđelja? (…)

Odmah se nameće nedoumica: ili se svi nelogični odlomci, od priče o Postanju do tvrdnje da je Bog lično sišao na zemlju u obličju svog Sina (zadržavajući pri tome i vid Oca na Nebu) i da je ljudima koji su ubili Boga osigurana ogromna milost, moraju shvatiti onako kako stoji u tekstu zato što su nedostupni svakoj kritici ljudskog uma. U tom slučaju, dogmatski sistem se ruši. To je nesumljivo ono čega se vernici najviše i boje, te od svakog traganja za istinom više vole lažnu dubinu čudesnog. Ali, to traganje i ne računa s tim da će uspeti da ubedi vernike. Problem je mnogo obuhvatniji. Treba insistirati, ne zato da bi se osudila osećano, nego da bi se osudila – na videlo iznela – hiljadugodišnja zabluda. Treba gurnuti prst u ranu, ma koliko to bolelo, i tako postaviti dijagnozu uzroka i posledica da bi se potražio lek koji će pokazati ono što čovek mora da učini ne bi li sâm obezbedio sebi spasenje za života, bez pomoći sveštenika i dogme, ali u skladu s mitskom istinom (upravo ono što sam učinio i čudesno postigao, prim.: D.).

Ako je dogmatski sistem pogrešan – a kako i ne bi bio – pijetet prema istini svetih tekstova morao bi biti pijetet prema zabludi, svejedno koliko dugo traje njena vladavina i koliki je broj njenih vernika. Uzbuđenje pred Tajnom je religiozno osećanje beskonačno dublje i muževnije od osećajnih naslada koje se traže u ceremonijalnim i sentimentalnim odnosima između čoveka-deteta i 'Oca na Nebu', što je ostatak magijskih i animističkih verovanja. Kako, dakle, ljubav prema istini ne bi pružala više radosti od ljubavi prema apsurdu? Teologija je omašila u svom pokušaju sjedinjavanja time što je nametnula verovanje u apsurd ('credo quia absurdum'), i time što je to verovanje preporučila kao vrhunsku vrlinu. Time je izazvala samo raspad verovanja. Dokaz za to je sadašnja situacija. Raspad se obelodanjuje u samoj Crkvi-majci. Lek može biti samo napuštanje dogmi, ostataka mraka Srednjeg veka". Bravo! Prijedlog je razuman, ali me on asocira na to kao kad bi neko Bilu Gejcu predložio da se odrekne Windowsa, Worda itd. Sveštenici su isprogramirani dogmom i lažima, ali, računarski rečeno, u tome su se toliko zapetljali da je generalni reset nužan.

Sveštenici vjernika ne mogu uputiti na put spasenja, jer spasenje o kome pričaju, oni sami nisu postigli, a neki od njih umišljaju da jesu, što je posljedica identifikacije glumca s likom kojeg glumi. Svojevremeno sam od njih tražio da me upute ka tom cilju, koji mi je tada bio maglovit, a sada znam taj cilj je bio: prosvjetljenje. Oni pojma nisu imali šta tražim i uobičajeno su me na svoj način zamajavali. Potom sam se obratio najpoznatijoj izvornoj duhovnoj baštini svijeta i bio sam, generalno viđeno, pravilno upućen.

Svojim djelom pozvao sam sveštenike naših religija da izvole, kada, kako i gdje oni žele javno stati naspram mog duhovnog postignuća, Isusovom i Muhamedovom sličnog, pa neka potom i vjernicima bude poznatije i očiglednije ko od nas čime raspolaže.

Oni koji su podsvjesno uslovljeni, slično kao dresurom životinja, a među tzv. religioznim ljudima većina je upravo takva, dok ne osvijeste te dijelove podsvijesti, mnoge moje riječi moraju doživjeti kao strašno svetogrđe, one ih mogu vrijeđati do nepodnošljivosti, a za takve one su najpotrebnije i biće im najljekovitije, jer osvješćenje podsvjesti vodi čudesnom duhovnom ozdravljenju, što se ne može ni pojmiti dok se sobom nosi breme podsvijesti. Ali u samostalnom radu osvješćenje se može otpočeti izvoditi tek nakon što su obavljene odgovarajuće pripreme, a i tada se to mora činiti sistematično, za što sam dao odgovarajuće uputstvo. Bez toga, to bi bilo opasno slično kao da iz rane sami izvadimo geler, a potom ne znamo kako da zaustavimo pojačano krvarenje.

Oni koji "recepte" nude, oni Tajnu nisu spoznali! Da jesu, znali bi da svako od nas u sebi nosi potencijal da Tajnu otkrije, ali ne umom, već posebnom moći duha: samosviješću, i jedino na individualan, svakom pojedincu posebno namijenjen način, što je na Istoku shvaćeno od onda od kada oni poznaju jogu, taoizam, budizam i zenbudizam (miris cvijeta izraslog na stabljici joge). Svrha moje pouke nije da se vi prilagodite striktno utvrđenim pravilima, na čemu insistiraju sve religije molitve, već da opšta pravila duhovnog rasta i razvoja po određenoj metodologiji primijenite na vama svojstven način ili, jasnije rečeno, po ličnoj mjeri, i tako egzistenciju u svijetu, ovakvom kakav je, prilagodite svojoj esenciji. (Izvinjavam se filozofima egzistencijalistima!)

Egzistencija (u smislu načina života) čovjeka naše civilizacije strašno se udaljila od ljudske esencije (čovjekove najdublje duhovne potrebe: da se razvija i raste do dostizanja ponovnog, sada svjesnog, ucjelovljenja bića) i zato je svijet u većoj duhovnoj krizi nego što to mi možemo i pojmiti. Rješenje tog našeg najvećeg problema – čovjekove otuđenosti od svoje Srži, Esencije – nisu u stanju da nam na odgovarajući način ponude ni religija, ni filozofija, pa ni nauka, i zato smo mi ovoliko samoizgubljeni. Ni jedna od ovih oblasti duha, bez pronalaženja međusobne zajedničke osnove, to nikada i neće biti u stanju da izvedu.

Imajući to u vidu, možete li i zamisliti kao stvarno, da To, što nam ne mogu pružiti pomenute otuđene oblasti duha, razotuđen pojedinac, samouki prosvjetljenik, pokloni svojim savremenicima, uz pomoć joge, najstarije metode koju svijet poznaje za reintegraciju raspršenog bića i nauka, usmjerenog ka istom cilju, jednog evropskog naučnika, K. G. Junga, tvorca analitičke psihologije, najdublje škole dubinske psihologije. A pod Time riječ je o istom cilju duhovnog razvoja na koji su upućivali mitovi i što su svijetu usavršenije darovali Veliki Prosvjetljenici, samo To sada savremenim jezikom rečeno i našem dobu primjereno. (Fusnota):

Vjerovatno vam moje riječi zvuče neobično, jer kao normalno govorim glasnije, iako znam da se čitaocima naviklim na nekadašnju socijalističku uniformnost ovolika otvorenost i jake riječi ne dopadaju. Svoj stil izražavanja uobličavao sam dok su me komunisti držali na oku i zato mi je otvorenost, skoro prkosna, draga.

Iako zvuči prepotentno istina je da za nas Zapadnjake joga tek sa mojim predstavljanjem dobiva svoje autentično poimanje, a posebno kada je riječ o upućivanju drugih u njene tajne. Ošo je za jogu, viđenu zapadno od Indije, s pravom, rekao: "Ova ovdašnja yoga nije uopšte yoga već njena intepretacija oboljelog uma". Da bi naš neurotično bolesni um bio izliječen, hatha jogu sam povezao s dubinskom psihologijom, čime je stvorena prilika da čovjek sâm sebi bude prvo psihoterapeut, a potom i duhovni učitelj.» (Kraj izvoda iz Spoznaje).

Dragi Avdo, ovo je bio samo jedan vrlo tanak isječak iz knjige, zbog koje sam, pored ostalog morao poći u egzil. Drag si ti meni i sada, kad se sjetim našeg rada u Redakciji Studentskog lista Naši dani (početkom 1969., dok nam treći broj ne zabraniše i Redakciju rasturiše) i naših kasnijih druženja, bez obzira na tvoje svrstavanje na stranu muslimanskih fanatika, koje je predvodio Alija Izetbegović. Ti si čuo kako sam se ja ponašao početkom rata i kasnije. Vjerovatno si zato, kada smo se u Sarajevu sreli 2000. godine, nakon mog povratka iz izbjeglištva s obale Crnog jezera na Durmitoru (a znaš da sam Hercegovac), po tvojoj inicijativi poljubili se i sjeli da popijemo piće. Ti si mi se pravdao, a ja sam pokazivao saosjećanje za tvoje ponašanje o kome si mi govorio. Sjetićeš se da se ja nisam pravdao niti žalio zabog gubitka svega što sam imao u stanu, uništene obe vikendice i stradanja zbog toga što sam morao proživiti zato što sam odbio da budem ministar u vladi Republike Srpske, a nisam pokazao ni najmanje zavidnosti što, kako mi ti reče, da ti je redigovanje Alijin djela, omogućilo da zadržiš vlaški stan od preko 100 m².

U tvoj stan kod Radio Sarajeva svraćao sam ponekad, kad sam te s ulice pijanog u njega odvodio, a onda slušao kako sam viđen na ulici mrtav pijan, dok me neki čovjek vodi, a ja se falio da kao jogin ne uzimam alkohol. To mi nije smetalo da kad te ponovo sretnem na ulici pijanog povedem do stana, gdje nas je čekao prezir tvoje žene, posebno prema meni, jer je mislila da smo skupa pili. Ali helem nejse!

Kad ono ajatolah Homeini objavi fetvu za Ruždija zbog njegove knjige Satanski stihovi, ti dade izjavu kako u Kur'anu nema uporišta za ajatolahov postupak, koju prenesoše svi glavni svjetski mediji. Kao već tada poprilično dobar poznavalac Kur'ana bio sam iznenađen i smatrao sam svojom obavezom da kažem istinu. Napisao sam tekst, bila je nedelja, i htio da ga sutradan pošaljem na objavljivanje. Pomislih da bi bilo uljudno da ti ga, pošto je bio na jednoj stranici, pročitam i pozovem te telefonom. Ti me pozva da dođem do tebe, jer smo stanovali vrlo blizu. Svratim i tekst ti pročitaš. Pokažeš mi rukom na police svoje biblioteke i rekneš: „Ako taj tekst pocjepaš, uzmi pola ovih knjiga“. Odgovorio sam ti tako da sam tekst pocjepao, i pocjepan stavio na sto ispred tebe, a rekao da mi knjige ne trebaju, jer i sa svojim kuburim zbog malog prostora. (Uzgred rečeno, tokom rata, uz rukopise, sve su raznesene i/ili spaljene. Tako ispade vrlo dobro da one od tebe nisam preuzeo jer bi i one imale isti kraj).

Avdo, poklonio sam ti knjižicu Obrati se, dušo izgubljena! – otvoreno pismo Radovanu Karadžiću, a dugo sam se premišljao da li da ti poklonim drugo izdanje (2003.) knjige Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje. Već sam naveo zbog čega, a uskoro ćeš nešto od tog razloga imat priliku čitati.

Ovaj tekst pišem da bi u njemu, pored sad napisanog, kopirao dio mog osvrta na Kur'an i islam, ali ne samo tebe radi, već i onih tebi sličnih, koji identitet tražite tamo gdje ga nikad neće pronaći.

Da bi čovjek postao, uslovno rečeno, multikulturan – čovjek samo – da bi sa sebe saprao sav kal koji je na njega odgojem i obrazovanjem nabačen, kako to pišem u životnom djelu Naša joga i prosvjetljenje, on prvo mora spoznati i prihvatiti sopstveno porjeklo; vjersko i nacionalno, i shvatiti da ga to skorjelo blato na njemu ograničava da diše punim plućima.

U knjizi Moralna zora rudi nad Drumitorom pišem:

«Nisam sociolog i ne znam da li se moje mišljenje uklapa u bilo koja, a ima ih više i međusobno različitih, sociološka pravila određenja kada u jednom narodu je neki njegov dio toliko osamostaljen prema onome što predstavlja odrednice posebne nacije da se može onda tako imenovati taj izdvojeni dio istog naroda, ali moj osjećaj mi govori da jednom dijelu ljudi Crne Gore, čak bez obzira na vjeroispovijest, ne može se, jer nije razumno, osporavati pravo da se u nacionalnom smislu osjećaju i izjašnjavaju kao Crnogorci.

Moguće je da neko istovremeno osjeća da je Crnogorac i Srbin, odnosno Musliman ili Bošnjak, pa zašto bi ikoga drugog to njegovo osjećanje trebalo da iritira? Ono je s obzirom na istorijske tokove za neke ljude potpuno normalno. Ne zamjerite mi zbog primjera koji uzimam za poređenje, ali kulturni dio svijeta danas kao nešto potpuno normalno dopušta osjećaj i praksu biseksualnosti, a mi hoćemo da anatemišemo osjećaj binacionalnosti, iako je takav osjećaj – a on je sasvim normalan – prisutan kod znatnog dijela Crnogoraca, bilo da žive u Crnoj Gori ili u Srbiji. (Čuvstvujem da sam, ako još ne sasvim nadnacionalan, onda najmanje tronacionalan, iako mi se otadžbina, nakon ovih podjela, nažalost svela na jedan tor sa nekakvim kočacima. Ne zamjerite mi na slikovitosti: čobani prave kočake da bi u istoj štali odvojili jednu stoku od druge). (Fusnota):

Kao što ste ranije u knjizi mogli pročitati rođen sam u Hercegovini od roditelja Srba, a moji preci po ocu su iz Banjana (kod Nikšića). Osjećam se Jugoslovenom iako više nema države u kojoj je oblikovan moj nacionalni identitet. U oblikovanju tog identiteta pretežnu ulogu je imala srpsko-crnogorska kultura, ali je uticaj bosansko-hercegovačke i hrvatske kulture toliko značajan da mi je dok je postojala Jugoslavija bilo nepojmljivo da se po nacionalnosti izjasnim drugačije nego kao Jugosloven. Međutim, retrogradne tendencije kod onih koji su politički predvodili narode bivše Jugoslavije, što će kasnije nažalost dovesti i do raspada te divne zajednice različitih ali i bliskih naroda, učinile su da mi je popisivač 1991. godine rekao da se ne mogu izjasniti kao Jugosloven jer, kako reče, oni su poučeni da takvo izjašnjavanje ne upisuju, jer jugoslovenska nacija ne postoji. Upitam, a jesu li vam rekli da se neko ne može izjasniti kao Hercegovac? Odgovor bješe: nisu. Na što dodam: onda pišite: Hercegovac. Vjerovatno da je to moje takvo nacionalno izjašnjenje te godine na popisu stanovništva bilo jedno jedino. Na jednu glupost – tvrdnju da nakon 73 godine postojanja multinacionalne države niko nema pravo da kaže da u njegovom nacionalnom osjećaju prevagu odnosi kulturološki element nad etničkim, što kod mene jeste slučaj – želio sam da odgovorim još apsurdnije: eto, kad hoćete prevagu lokalnog elementa nad onim univerzalnijim, imate ga, ali je on opet multinacionalan.

Naša nesreća je i u tome što potenciramo međusobne različitosti, čak ih, navedeni raznim ideologijama da tako radimo, vještački uvećavamo, umjesto da sličnosti ne skrivamo i prihvatimo jedni druge onakvim kakvi smo. Trebalo bi da osjećaj sopstvene vrijednosti postižemo izgrađujući ga u sebi (samousredištenjem), a ne da ga pretežno tražimo u potcjenjivanju drugih. Ovu osobinu ovdašnjeg, balkanskog naroda dobro je zapazio i Ivo Andrić: "Oni uvek idu više u pravcu nipodaštavanja protivnika nego u pravcu sopstvenog usavršavanja. Oni se više trude da umanje ugled protivnika nego da podignu svoju sopstvenu vrednost".

Nacionalni osjećaj kod čovjeka izvire iz njegove podsvjesti (nacionalno ili društveno podsvjesnog) bez naročitog i velikog upliva svijesti, slično kao i seksualna sklonost (iz nesvjesnog), pa ukoliko neko, najčešće većina (ili manjina koja ima vlast) ne dopusti punu slobodu ispoljavanja osjećanja uopšte, pa i nacionalnih, već administrativno propiše šta je normalno a šta neispravno, to što se tako odredi za normalnost kad-tad će se pokazati da je bilo nenormalno.» (Kraj izvoda iz Moralne zore).

(Pri popisu stanovništva 1991. nacionalistima koji nisu dozvoljavali da se izjasnim kao Jugosloven, opredjeljujući da u listić bude upisano Hercegovac, kako pišem poručio sam: kad hoćete prevagu lokalnog elementa nad onim univerzalnijim, imate ga, ali je on opet multinacionalan. E, tugo golema! Hercegovina više nije multinacionalna već je klero-nacionalistička.

Avdo, ti si kasno, sticajem okolnosti nepripremljen, pa tim gore po tebe, upao u religijsko-fanatično blato, koje se na tebi skorilo i ti mi se sad, u tom oklopu od blata, doimaš slično kao neki srednjevjekovni vojnik u gvodenom oklopu, koji u ruci drži koplje naoštreno mržnjom, i njime proboda drugog, koji mu je, po zaluđenosti, sličan, toliko kao kad se gledamo u ogledalu, gdje je desna strana lijeva i obrnuto.

Avdo, prije rata svoje duhovno postignuće – prosvjetljenje – skrivao sam. Kad pročitaš ovaj tekst saznaćeš i zašto. Pisao sam o tom postignuću u rukopisu životnog djela, na kome sam radio pred rat dvanest godina i kome sam bio namjenio da bude objavljen postuhmo, ali je taj rupokis, kao i sve drugo, iz stana u Sarajevu nestao. U knjigama pišem da sam bio toliko naivan da nisam mogao ni zamisliti da će nacional-šovinistički političari biti toliko ludi da narod uvedu u rat. Kao ekonomista prvo sam mislio šta znači po privredu i stanovništvo, jednim zamahom mača, presjeći skoro jednovjekovne veze. To znači presjeći granu na kojoj se stoji.

Svi prosvjetljenici svijeta bili su pacifisti, osim Muhameda. Čitaćeš, zato je on dao retardiranu religiju. Religiju koja se širila mačem i u kojoj dominira strah od Allaha, a Allahova milost se pridobiva najsigurnije tako da se pogine kao šehid, u borbi na „Allahovom putu“. Ako ikome za ovo treba dokaz, neka taj posluša vijesti, posebno s Bliskog Istoka, Avganistana i Pakistana.

A dokle može doseći fanatizam ljudi iz naše generacije, koji su bili „perjanici“ u Titovom režimu, a dolaskom klero-nacional-šovinista na vlast postali im skutonoše, žalostan je primjer Dževada Jahića, moj dugogodišnji dobar poznanik. Kopiraću iz teksta JEZIK: BOSANSKI ili BOŠNJAČKI:

«Da Riđanovića konstatacija: „Jahić je umno poremećen“, nije bez osnova, mogu navesti više od dva argumenta, ali za ovu priliku biće samo dva. Međutim, umjesto „umno poremećen“, što znači: lud (vrlo širok pojam), rekao bih da je Jahić fanatik, koji se konvertovanjem od ateiste na novopečenog imitatora islama, skroz izgubio. Vidljivo je da je on u nesvjesnom opterećen zbog prelaska njegovih predaka na islam, što kod njega pojačava napetost i uslovljava krizu zbog nemanja identiteta. On umišlja da će krizu ublažiti probajući da svoj identitet pronađe u islamu i u veličanju Turaka, iako su bili okupatori i oni njegove pretke preveli iz hrišćanstva na islam. Slažem se s Jungom da onaj ko je nečim opsjednut i fanatično proba druge uvjeriti u ispravnost onog što čini, upravo svojom fanatičnošću otkriva da u njegovom nesvjesnom postoji sumnja u ono u što druge hoće da uvjeri. Argumenti o Dževadovoj opsjednutosti i fanatizmu:

1. U knjizi Moralna zora rudi nad Durmitorom, u vezi novopečenih vjernika, pišem: «Dževad Jahić Azizov, naš savremenik, zapisa: “Rađasmo se, ali putem smrti ne umjesmo skupa. ... Grobovi nas na vjeke vjekova, gledeći Bosnom brdo u brdo, krstom od polumjeseca rastavili”. Upitah autora, zar istorijske činjenice ne govore da smo polumjesecom od krsta rastavljeni? S obzirom da smo (bili) drugari, prešutiću odgovor. (Oni koji su bili poltroni Titovog režima i tako oblikovani kao moralni kreteni, tokom poplave religijsko-nacionalnog idiotluka u BiH, pokazali su koliko čovjek može nisko pasti, ispod nivoa životinje, pri tome svoju moralnu monstruoznost zaklanjajući iza suludo novoproklamovanog patriotizma. Ali ono što razumna čovjeka mukom muči je sljepilo projekcije: moralni, religijsko-nacionalni kreteni, vide idiotluk druge strane, ali ne i sami sebe).»

(Jahiću sam knjigu u kojoj navedeno piše poklonio i rekao je da je to pročitao). Drugi idiotluk:

2. U knjizi Ustraga Dževad Jahić, opisujući boj na Kosovu (1389.), piše: „Murat je tokom noći neprestalno klanjao, moleći se Allahu da umre u njegovoj milosti kao mučenik, kao šehid u odbrani vjere“.

Pribojavam se ako bih komentarisao citirano da bih time podcjenio intelektualno-obrazovni nivo čitaoca ovog teksta, ali ne mogu ne upitati Dževada: kako je to Murat na Kosovu, već vjekovima hrišćanskoj teritoriji, kao osvajač branio islam?» (Kraj izvoda).

Na početku rata jedan kolega mi reče: „Jesi li čuo šta tvoj prijatelj Sidran reče za nas, 'zvijeri s brda'“. Odgvorio sam mu, da smo svi iste vjere i da sam ja u Sarajevu, a vi s brda nam dole u okruženju bacili toliko vreća hljeba koliko je na Sarajevo pala granata, poručio bih vam: 'prestanite!, rađe ćemo umrijeti od gladi nego da nas idalje gađate vašim hljebom!'

(Uzgred rečeno, koji dan kasnije bio sam priveden da „pisac objasni šta je htio da kaže“.

Pored ostalog, rekao sam da u Kur'anu piše, neka Allah pomogne i onome koji bježi i onome koji ga tjera. A 'vi svi i ovdje i oni dole ste poludili'! Srećom po mene, pomislili su da ja nisam pri pameti).

Dakle, Avdo smatrao sam tada a tako mislim i sada, da si ti bio među onima koji su početkom aprila 1992. pokazali da su obolili od kolektivne psihoze, narodski rečeno, da ste poludili. Čim sam mogao strugnuo sam u izbjeglištvo i nadao sam se da kad se ponovo vidimo da ćeš povratiti zdravlje – zdrav razum – kakav si, imao sam utisak, imao do predrat. Ali, avaj ...!

Dragi Avdo, njemam namjeru da se s tobom nadgornjavam, već ću te podsjetiti na Frojdovo zapažanje da „ludilo niko ne primjećuje, ako i sâm u njemu učestvuje“. Ti u religijsko-fanatičnom i nacional-šovinističkom ludilu učestvuješ, a to tvom egu godi, zato ne možeš shvatiti sopstveno ludilo. Psihijatri znaju da kad umobolni, kojeg su liječili, kaže, pa bilo to i slučajno, 'Bogami, ja sam bio poludio', to je za njih znak da taj čovjek ozdravljuje. Na osnovu ovog Avdo što ti govoriš i pišeš, utisak mi je, da ćeš prije umrijeti nego se opametiti. Ako tako bude, gluho bilo, ostaješ mi dužnik. Ako ne znaš, podsjetiću te po islamu, duše umrlih koji za života nisu uravnotežili međusobne odnose, čekaju jedna drugu na sirah ili silah ćupriji, na kojoj pravedniku meleci (anđeli) pomažu da grešnikova duša padne u džehennem (pakao), a pravednikova se vrati u dženet (raj) ako je iz njega izašla na silah ćupriju da sa dužnikom svede račun.

Avdo, molim te k'o Boga, ozdravi, prvo sebe radi, a i radi svih nas normalnih, kojima si po djelu drag. Umjetnički si dao veliko djelo, ali si ga uflekao fekalijama, zbog teoideološke zablude i koristoljublja. Ako se pitaš: 'od čega da se liječim, kad sam zdrav'?, Odgovoriću ti tekstom iz još neobjavljene moje knjige: Osvješćujte se! – BiH je Franknštajnovo čedo:

«Prije rata, mislim da je to bilo 1989., na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu organizovana je Tribina u vezi inicijative Branka Horvata o osnivanju UJDI (Ujedinjena jugoslovenska demokratska inicijativa). Bio je to prvi nagovještaj budućeg višepartijskog sistema. Na toj Tribi postavljeno je pitanje kako će takvu inicijativu biti moguće provesti u višereligijskoj sredini. Tada je moj drugar, Abdulah Sidran rekao da neće biti problema i dodao: „Meni kad neko kaže da sam musliman, ja to doživim kao da mi je rekao da sam lopov ili peder, homoseksualac“. Sada si Avdo fanatizovani musliman-imitator i veliki Bošnjak. Znam da ti Kur'an nikad nisi pročitao. Nakon jedne tvoje izjave povodom fetve protiv Ruždija u to sam se uvjerio. Razumijem te! Duh kao tvoj kuransko štivo ne podnosi. Nije podnosio ni moj, ali sam Kur'an čitao da bih mogao izvesti komparativnu analizu sa drugim religijskim knjigama.»

Avdo, često na tv držiš pouku Emiru Kusturici, da je moguće promijeniti vjeru ali ne i naciju. Naciju ne može promijeniti onaj ko je rođen u naciji (već postojećoj), ali izbor nacije može izvršiti onaj ko nije rođen niujednoj naciji, kakav je slučaj s Emirom, a i s tobom. Muslimani u SFRJ su naciju dobili, čini mi se, 1967. godine. Do tada su se po nacionalnoj pripadnosti izjašnjavali kao ili Srbi ili Hrvati ili kao neopredjeljeni. Dakle, Emir je imao 13 godine kada su muslimani kao vjerska skupina proglašeni i za naciju. Izetbegović i Cerić su muslimane u BiH pred rat i posebno tokom rata reislamizirali, a Emir je odbio na to pristati i vratio se vjeri i naciji u kojoj su mu bili preci prije islamiziranja. Kako pišem, to mu bh. muslimani nikada neće oprostiti, jer im je tim postupkom dirnuo u njihovo nacionalno podsvjesno; povrijedio im je žive rane, koje većina njih itekako osjeća, ali duboko skriva, i koje nemaju smjelosti, ni pokušati, izliječiti na isti ili na sličan način kako je to učinio slavni filmski režiser.

Niko razuman, ko te Avdo bolje poznavao prije rata, ne može opravdati a ni razumiti tvoje javno ispoljavanje sadašnjeg islamskog fanatizma i bošnjačkog nacionalizma.

Avdo, predlažem ti da se upoznaš s djelom Saliha Selimovića, istoričara iz Novog Pazara. Navešću, zaintrigriranja radi, kratak izvod iz jednog njegovog intervjua:

«Jedan ste od retkih Bošnjaka koji javno govori o svojim srpskim korenima i istražuje proces islamizacije na prostorima bivše Jugoslavije, tvrdite da je većina današnjih muslimana ima srpsko poreklo.

- Ne vidim nijedan razlog zašto bi krio svoje srpske korene. To isto mislim i za druge ljude bez obzira o kakvom i čijem se poreklu radi. Što bih to ja bio ono što nisam, a da ne budem ono što jesam. Dakle, hoću da budem ono što jesam. Mojim višegodišnjim istraživanjima relevantnih istorijskih izvora, kao i radom na terenu, došao sam do zaključka da je većina naših muslimana, sada Bošnjaka, srpskog porekla i da su pre islamizacije najčešće bili pravoslavci, mada je bilo i katolika. Islam se prihvatao iz raznih uzroka. Pre svega treba znati da je to bila dominirajuća vera osvajača. Prihvatiti tu veru značilo je obezbediti određene privilegije kao što su ekonomske i uopšte društvene. Malo je bilo onih koji su islam prihvatali iz ubeđenja da je to jedina prava vera.

Nedavno ste izjavili da dr Mustafa Cerić i Bakir Izetbegović imaju srpsko poreklo.

- Da, rekao sam to, jer imam nepobitne dokaze. Mislim da i gospodin Bakir Izetbegović i efendija dr Mustafa Cerić to znaju. Druga je stvar da li će to i javno da priznaju. Oni mogu da se na mene ljute, ali ne mogu da pobijaju. Ako imaju druge dokaze neka ih iznesu. Preci Cerića su bili srpsko plemstvo pre islamizacije. Izetbegovići su poreklom iz Beograda, a u Bosanski Šamac su se naselili posle napuštanja Beograda 1867. godine.

Neki muslimani su se vraćali veri pradedovskoj, nedavno je to uradio i profesor Muhamed Bušatlija iz Beograda, objasnite ovaj fenomen.

- Mnogo je više naših muslimana/Bošnjaka koji ne kriju svoje srpske korene nego što se misli i javno ističe. Profesor Mahmut Bušatlija ima sjajan pedigre, jer potiče iz srpske vladarske kuće Crnojevića. Iz te dinastije, koja je vladala Crnom Gorom u 15. veku, Staniša, sin Ivana Crnojevića, je islamiziran i bio je skadarski sandžak-beg i gospodar velikog dela Crne Gore. Taj čin Mahmuta Bušatlije, sada Stanka Crnojevića, može da ima i neku drugu konotaciju.»

Avdo, postani svjestan da si osnivanjem SDA bio inficiran opasnim virusom i od tada si do sada duhovno-moralno bolestan. Evo dokaza! U tvom “zdravstvenom kartonu”, pored ostalog, kao krunski svjedok je podatak da si bio odbornik SDA u opštinskoj skupštini Stari Grad Sarajevo.

Očekivao sam da ćeš ti, i pored svih iskušenja kojima smo mi šezdesetosmaši bili izloženi kasnije, a posebno od početka devedesetih, ostati osoba, individua, a ne pridružiti se stadu, kao jedna od ovaca koja slijedi zvonara, a kojeg po pašnjacima usmjerava čoban. Od sarajevskih šezdesetosmaša jedino smo Stevan Tontić i ja ostali zdravi. Nije nas mogao inficirati ni virus nacionalizma, ni težnje za vlašću, odnosno šegrtovanja vlasti, koju ulogu si ti odabrao pa zbog toga je tvoje prijateljstvo sa Stevanom, možda i pobratimstvo, tvojim sevetom, otišlo do đavola.

Ovih dana, pišući o polemici između profesora Riđanovića i Dževada Jahića, povodom Jahićevog Riječnika bosanskog jezika, pored ostalo, napisao sam i ovo. Može ti biti poučno čuti:

«Jahić je jedan od onih koji zagovaraju da Bošnjaci svoj identitet mogu pronađu u islamu, po načelu Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, po kojoj im treba biti bliži i draži musliman od Maroka do Indonezije nego komšija hrišćanin. To je bošnjački kobni usud; i njih i njihovih komšija hrišćana. Kako bi bilo moguće, prvo ublažiti sudbonosnu kob, pa u narednim generacijama i prevazići da povremeno ne puca nit na kojoj nad BiH visi Damoklov mač, pišem u knjizi Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje. Meša Selimović je, slično kao i Ivo Andrić, shvatio u čemu je osnovni problem bh. muslimana, a to je u nesvjesnom mržnja na svoje pretke, zbog toga što su oni postali konvertiti i prešli na islam. Ko ikoliko poznaje dubinsko psihologiju jasno mu je da je čovjeku najteže izmiriti se sa neprihvatljivim sadržajima u svom nesvjesnom. Oni stvaraju neurotičnost i energetski naboj, sličan onom kako on projektovano nastaje u parnim kotlovima, koji imaju i izduvni ventil, kroz koji prekomjerni pritisak ističe, što obezbjeđije da kotao ili lonac ne puknu.

Da Bošnjaka pritisak mržnje prema praprecima zbog konvertitstva na islam ne bi raznio, on kao „izduvni“ ventil koristi projekciju. On mržnju iz sebe projektuje na potomke onih hrišćana čiji preci su odolili iskušenju povlastica, koje su Turci nudili onome hrišćaninu koji pređu na islam.

Potomak jednog od braće Vujović od Bileće, onog koji je svojevremeno prešao na islam, kad je upao u krizu identiteta, riječ je o Meši Selimoviću – po ukotvljenu u pronađeni identitet, Velikom Meši – dao je savjet onima koji su još imali problem koji je on već bio prevazišao, a to ga je koštalo progona u egzil od strane onih kojima je htio pomoći. Slično kao što je Arčibald Rajs poručio Srbima u knjizi-testamentu: Čujte Srbi! – čuvajte se sebe!, Meša je bh. muslimanima u Dervišu poručio pitanjem:

„Šta smo to onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. (...) S nejasnim osjećajem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kuda da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo“.

Dževad i oni koji ga podržavaju u stupidnosti da jezik, tobože Bošnjaka, nazovu bosanski, nisu svjesni da tako razumnom potvrđuju Mešinu konstataciju: „Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo“.»

Avdo, ponoviću: Da Bošnjaka pritisak mržnje prema praprecima zbog konvertitstva na islam ne bi raznio, on kao „izduvni“ ventil koristi projekciju. On mržnju iz sebe projektuje na potomke onih hrišćana čiji preci su odolili iskušenju povlastica, koje su Turci nudili onome hrišćaninu koji pređe na islam.

Jesi li 1989. g. rekao da kad ti neko kaže da si musliman da to doživljavaš kao jako pogrdno? Za ovu tvoju izjavu ima i sada bar preko sto (živih) svjedoka. A šta je sad? Objasniću ti. Inficiran virusom islamskog klero-nacionalizma odbolovao si period “vrućice” i potom je bolest iz akutne faze prešla u hroničnu. Ljudi se na hronične bolesti vremenom priviknu toliko da zaborave kakvo je bilo stanje (nekadašnjeg) zdravlja. E, Avdo, tako je sad stanje kod tebe. A problem tvoj je najveći što kad god pomisliš na Kusturicu ili ga pomeneš, to te podsjeti na vrijeme kada si i ti bio zdrav. Utisak mi je da ti je Emir kao ogledalo, pa kad u “ogledalu” vidiš svoje sadašnje lice, kinjiš ogledalo što ti ono kao paralaksički pokaže koliko si se poružnjao.

Sticajem okolnosti, imao sam priliku upoznati Emira Kusturicu baš u vrijeme kad je on, sklanjajući se od ljudi oboljelih od islamskog klero-nacionalizma, da bi izbjegao inficiranje, bio upao u “vrućicu”. Tako sam ja tada to njegovo stanje vidio. Kasnije, kada je “vrućicu” prebolovao i krštenjem se opredjelio rađe za pradjedovsku vjeru i naciju, nego za to da bude reislamiziran, bilo je očito da se samopronašao. Razumljivo da on sada, tim što jeste, iritira sve one koji su bili i ostali samoizgubljeni, u vjerskom i nacionalnom smislu, a ti si Avdo jedan od tih samonepronađenih, u smislu identiteta. Unutra, u podsvjesnim dijelovima psihe, ti Avdo nisi ono što javno pokazuješ da, kobajagi, jesi. Ko poznaje dubinsku psihologiju, vidi tvoju unutrašnjost, slično kao ljekar unutrašnje organe pomoću ultrazvuka. Primijetio sam Avdo, pri našim posljednjim susretima da su oni bili vrlo hladni. Tako je bilo zato što si shvatio da meni ne možeš prodavati muda za bubrege. Vjerovatno čim me vidiš da su ti na um padali stihovi Duška Trifunovića: Lijepo bješe glavni biti, dok me nisu pročitali. Avdo, pročitao sam te i ranije i kasnije, ali sam se, zbog saosjećanja, pravio nevješt. Ali, “došlo doba da se Istina isproba”.

Emir ne bi mogao živiti u Sarajevu ako se ne bi reislamizovao. Nadam se da to znaš iskustveno. A on nije čovjek koji bi mogao ipošto da glumi da je ono što nije u skladu s onim što u sebi osjeća. Da je on iz Pariza došao u Sarajevo od njega bi bilo zahtjevano da ide u džamiju na džumu, da u džamiji bude snimljen kako namazi. On bi, siguran sam, to odbio, a time bi on sam sebi ispisao katul ferman i ispleo svilen gajtan. (Iz Spoznaje ...):

«Alija Izetbegović je mesijanski bosanske muslimane poveo u novu islamizaciju, te za to dobio neko veliko islamsko odličje. Novo islamiziranje je, valjda, trebalo istovremeno da znači i moralni preporod. A jesu li Bošnjaci u svojoj istoriji ikada bili u većem moralnom brlogu, nego što su sada? Nisu. Zato je normalno upitati: zašto masovno vraćanje religiji nije dovelo i do nužnog moralnog preporoda, već, naprotiv, do etičkog sunovrata? Ništa bitno nije drugačije ni kod nacija drugih religijskih konfesija. Pozivam sve religijske velikodostojnike da kažu zašto je to tako. Uh..., izvinjavam se čitaocima i prozvanima zbog ove gluposti, jer na čas sam bio zaboravio da na pitanja u vezi s etikom odgovor ne može dati onaj ko i sam nije moralan). (Fusnota):

Moralno posrnuće je sveopšte. Tako se jednom prilikom pokaza da su Alija Izetbegović i najbliži mu bili glavni u skretanju u druge svrhe novca namijenjenog udovicama i siročadi, a, čitao sam, takav postupak se u Kur'anu smatra grijehom. Ili, čujte ovo.

Sretoh jednog dana 2000.g. oko podne Arifa Tanovića, bivšeg profesora etike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nekada predsjednika Ideološke komisije CKSKBiH i rektora Sarajevskog univerziteta, a on, pružajući mi ruku, pozdravi me sa: "Selam-alejkum!", na što mu, uz stisak ruke, odgovorih: 'alejkum-selam'. On me pogleda znatiželjnije i upita: "Ma … koji no ti bješe"? Kad ču odgovor, samo mrzovoljno promrmlja: "Hum…m, jebi ga …" i ode. Kao da time reče: 'Arife, ne pij i prije podne'.

Kasnije tokom ramazanskih dana, tog "etičara" i vrlog akademika, viđao sam kako u vrijeme za iftar, idući ulicom, zvaće komade somuna, izvlačeći ih iz kese, a time kao da je poručivao prolaznicima: 'pogledajte pravog muslimana!' Pogledao sam ga i vidio kako žalosno izgleda vjernik-imitator, svojevremeni ugledni ideolog ateista, preobraćen u tzv. vjernika, i, posrnuli "etičar", kome u nekoj prilici, po moralu mu slični, čuh, drže slavopoljke o "djelu". Ovo ne govori samo o tragičnosti neusredištenog pojedinca, kojeg vjetrovi, zavisno iz kog pravca duvaju, bacaju tamo-amo kao opali list s drveta u jesen, već i našoj zajedničkoj opakoj bolesti.»

Avdo, vidiš li imena na nišanima na mezarima kod najpoznatijih sarajevskih džamija. Na probranim mjestima su nekad istaknuti ateisti: Atif Purivatra, Arif Tanović, Nijaz Duraković itd, a posljednja dva su bili i najveće sarajevske pjandure do smrti. Ačkosum!

Kad spomenuh Purivatru podsjetime to da pokažem koliki je vjernik Atif bio 1989. godine, a sad mu je mezar u haremu džamije kod hotela Evropa. Oslobođenje objavi moj tekst, a u njemu citarana Sto druga sura iz Kur’ana, sa svih osam ajeta. Sretnem na ulici Atifa s Mitrom Miljanićem, profesorom marksizma. Atif me obasu komlimentima. “Odlično ste uklopili onaj ajet iz Kur’ana u svoj tekst”. Samo sam se osmjehnuo, a vidio sam da je Mitru bilo zagonetno, zašto. Atif pita: “Kako ste našli onaj ajet, kad niste musliman?”. Odgovorim mu ‘čitajući Kur’an, ali nije ono ajet nego sura’. Mitar uskače pitanjem, “koja je razlika između ajeta i sure”? Reknem, ‘žurim se, objasniće ti Atif’. Sutradan Mitar zove da dođem kod njega. Kad kod Mitra dva profesora i jedan asisten. Svi Muslimani. “Bolan Žarko, Atif mi nije znao objasniti razliku između ajeta i sure, a evo ne znaju ni ovi”. ‘A jesi li pitao H.? (profesor koji je završio medresu prije sekularnih studija’). “Jesam, ali ne zna ni on”. Reknem da ‘H. sigurno zna ali nije mu bilo zgodno da ti to pokaže, pošto je sekretar Partije, a ovima vjerujem da ne znaju’. Svako ko je bar jednom pogledao u Kur’an morao je shvatiti da su sure poglavlja, a ajeti njihovi dijelovi.

Kusta je nepristajanjem da se svrsta ninajednu stranu u bh. ratu pokazao da nije samo veliki režiser, već da je, kako bi Englezi rekli, tako za sebe pribavio titulu: Ser. Da bi čitaoci ovog teksta mogli “omirisati” atmosferu u kafanama, kad smo se mi svojevremeno, bez ljutnje a uz smijeh, podbadali šalama, pružiću im priliku. Dakle, Kusta je od riječi režiser, svojim postupkom za sebe uzeo drugi dio: Ser, a ostalo je “slobodno” prvi dio riječi – reži. Avdo, Kusta nije mogao ni pretpostaviti da ćeš ti “slobodno” objeručke zgrabiti. Zaboravi na taj dio riječi i ne reži, uljudi se!

Pošto prosvjetljenik, nakon prosvjetljenja nema drugu želju nego da ljudima, koji su zasljepljeni, pomogne da progledaju, da se osvijeste, zato i pišem ovaj tekst, kako bi ti pomogao da spoznaš koliko si daleko od spoznaje suštine koja je predstavljena stihovima najvećeg evropskog prosvjetljenika u devetnaestom vijeku, čiju odu prosvjetljenju, Luču mikrokozma, sam prvi i jedini dešifrovao 150 godina nakon njenog objavljivanja:

“Snom je čovjek uspavan teškijem,/ u kom vidi strašna prividjenja,/ i jedva se opred'jelit može/ da mu biće u njima ne spada./ On pomisli da je neke pute/ od sna ovog oslobodio se;/ ah, njegove prevarne nadežde:/ on je tada sebe utopio/ u sna carstvo tvrđe i mračnije/ i na pozor strašni snoviđenja!”

Avdo, kad si pomislio da si od svog (ranijeg) sna oslobodio se, ti si tada utonuo u san tvrđi i mračniji. Nadam se da će te ovo što slijedi, kao kratak izvod iz moje knjige Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje, a dio je osvrta na Kur’an, podstaknuti da duhovno ozdraviš prije smrti. Ako tako bude, inšallah, onda se nećemo ni vidjeti na silah ćupriji.

Prije nego će uslijediti izvod iz moje knjige Spoznaja ..., reći ću da sam prije rata s nekim uglednim islamskim teolozima imao razgovore o Kur’anu. Kad bi tada rekao da je nužno, u prvom redu po islam, obaviti redigovanje Kur’ana, oni bi mi odgovarali da je nemoguće izbaciti ili promijeniti ni jednu jedinu riječ i pozivali se na ovo, već mi tada poznato: "Knjigu objavljuje, u to nema sumnje, Gospodar svjetova (XXXII/2). Ovaj Kur'an nije izmišljen, od Allaha je..." (X/37).

Govorio sam im da ako oni zaista tvrde da su mnoge škrabotine u Kur’anu Allahove riječi, a ne smišljene konstrukcije vlastoljubivih utemeljivača islama kao vjerske institucije, onda oni čine najveće moguće huljenje na Alaha. Čitaćeš po nešto od onog što su i oni čuli, ali pri dogmi ostali.

Razumjevanja radi ovog što će uslijediti potrebno je da učinim još jedan izvod iz Spoznaje ...:

«Postoje dva osnovna tipa religija. Prvi su one koje se zasnivaju na vjerovanju u postojanje Boga i molitva Bogu je način uspostavljanja kontakta s božanskim. Njih zovemo i religije molitve. Njima pripadaju judaizam, hrišćanstvo, islam, hinduizam i sl. Religije vjerovanja u Boga moguće je dalje podijeliti u dvije osnovne podgrupe. Prva bi bila ona u kojoj dominira strah od Boga, a to su judaizam i islam i druga, u kojima dominira ljubav za Boga i mesiju: hrišćanstvo i hinduizam. Religije molitve su mogle biti djelotvorne samo dok je kod čovjeka bila vodeća osjećajna funkcija, dok je on na pomen Boga mogao da zatrepti od straha ili zatreperi od ljubavi, a bile su praktične kada je većina stanovništva bila nepismena. Drugi od osnovnih tipova religije su religije meditacije ili prosvjetljenja, kao što su npr.: budizam, đainizam, taoizam ili zen-budizam. Joga je rodonačelnik religija meditacije, a u njima nema vjerovanja u Boga, kao u religijama molitve, već se meditacijom osvješćuju nesvjesni dijelovi psihe do stanja duha koje se imenuje prosvjetljenjem. U ovim religijama učitelj samo upućuje učenika na duhovni put, kojim on potom ide sâm. Ovaj duhovni put (kao teži) koristi se onda kada intelektualna funkcija kod većine ljudi postane vodeća, kao što to sada jeste slučaj u čitavom svijetu.»

Da bi bila shvatljivija moja kritika uspostavljanja islama, kao institucionalne vjere, na osnovu Muhamedove, a.s., Objave i mojih pohvala njegovom postignuću, što je vrlo slično kako činim i sa hrišćanstvom i Isusom, navešću sledeći izvod iz Spoznaje ...:

«U svakoj religiji molitve – a religije su od vjerovanja u Boga nesagledivo udaljene – njen osnivač je posljednji mesija, jer bez te dogme nemoguće je utemeljiti religiju kao instituciju, a nakon toga ko se u okviru te religije prosvijetli, ako se osmjeli da kaže da ga je Stvoritelj doveo do svjetlosti svoje, što bi bilo isto kao da kaže da je dostigao sjedinjenje s Bogom u sebi, ne gine mu da bude kamenovan ili spaljen. Takvih primjera je bilo u svakoj od monoteističkih religija. Danas bi, eventualni, prosvjetljenik u okrilju nama poznatih religija molitve, ako bi se kao takav oglasio, bio ili smješten u bolnicu za umobolne ili bi kao jeretik bio izopšten. Nekada su religije s prosvjetljenicima postupale najsličnije kao časne sestre i kaluđerice s djecom koju bi rodile: odmah bi ih umorile. Mnogo je takvih primjera u svim religijama molitve zapadno od Indije, a uz Isusa jedan od najžalosnijih takvih primjera je zvjersko pogubljenje prosvjetljenika, Velikog sufija, Huseina ibn Mansura al-Haladža (857-922.) u Bagdadu. Prosvjetljenik ne vjeruje u institucionalizovanog Boga, on govori Istinu i razobličava laži, u prvom redu laži onih koji ljude pod plaštom vjere u Boga – varaju.

Ako niste doživjeli veliki bljesak samosvijesti, ako vas nije obasjala Božija svjetlost, možete biti Ajnštajn, ali će vam ono što je saopšteno parabolama, koje ovdje navedoh, od dva Velika Prosvjetljenika: Isusa i Muhameda, ostati nepojmljivo, a veliki bljesak samosvjesnosti ili prosvjetljenje, čak ako ste i knjigovođa (navodim zanimanje koje sam sâm svojevremeno obavljao), ove riječi vam čini potpuno shvatljivim i bliskim, toliko bliskim, do osjećaja neizrecive ljubavi za one koji ih ovako prekrasno izrekoše.

(Zapažate da Muhameda vidim na istom pijedestalu na kome je od ranije Isus. Za prosvjetljenika svi su prosvjetljenici ravnopravni, a da ih takvim doživljavamo, ni najmanje nam ne smetaju njihove individualne razlike. One su normalne i nužne, može se i tako reći, od Boga su! Oni su na duhovnom nebu Čovječanstva kao zvijezde na fizičkom nebu: neke Zemlji bliže, neke od nje dalje, neke manje, neke veće, ali sve su zvijezde, i nebo je, na vedroj noći – što uzmite kao adekvatan paralelan pojam za prosvjetljenje u sveri dostignute Tajne – prekrasna cjelina, upravo zahvaljujući svojoj šarolikosti).»

Ovo što će uslijediti iz Spoznaje samo je dio osvrta na Kur’an i islam. Neke fusnote ću izostaviti, a neke ostaviti, što će biti naglašeno. (Izvinite! Nevješt sam u kopiranju teksta s fusnotama za blog, pa ne znam kako će to ispasti. Kopirano iz knjige ću označiti ovim navodnicima: «.....»

«U islamu ima specifičnost koja ne postoji ni u jednoj drugoj religiji svijeta, a nastala je posebnom sudbinom Muhameda i uslova pod kojima je on Objavu širio – i mačem.

Ne znam ko i kako je Muhameda duhovno poučavao (legenda kaže arhanđel Gavrilo), ali On je kao prosvijetljen iz Meke natjeran u bijeg. Sklonio se u Medinu, gdje je zasnovao islam kao religiju, te potom sa sljedbenicima napao Meku i u njoj pleme Kurejšija, kome je i sam pripadao. Pobijedio ih, a potom nastavio da islam nameće ostalim arapskim plemenima. O ovome govore mnoge sure u Kur'anu, pa i najobimnije, II i III, koje su trebalo psihološki da pripreme muslimane za borbe s neislamiziranim Arapima, a one nemaju veze s onim što spada u religioznost, već liče na propagandni ratni tekst. Ipak, one su obojile islam kao religiju i muslimanima su od početaka islama do danas nametale praktično ponašanje prema ljudima drugih religija, a to je da ih oni trebaju, ovako ili onako, milom ili silom, prevoditi u islam. (...)

Da Muhamed nije bio usredišten na sredini između ega, opštecivilizacijskog ljudskog centra, i Sopstva (praslike Boga u nama), odnosno da je bio centriran samo u Sopstvu, kakav slučaj bješe npr. s Isusom, Muhamed nikada i nikako ne bi mogao uzeti mač u ruke. Moje biće je centrirano u "osi" ego-Sopstvo, ali ni na kraj pameti mi ne pada da ikome nudim, npr., oblijećući oko njega, svoj metod spoznaje Boga u sebi. Objavio sam Knjigu i Spoznaju tako učinio javnom, pa ko voli, neka izvoli. (Ili, tokom rata mogao sam imati položaj koji podrazumijeva šofera i sekretaricu, ali bi to značilo i uključiti se u rat. Da bi ostao etički čist i preživio, radio sam najgrublje poslove i tako ublažavao duševne patnje koje proživljavah zbog sveopšteg ludila koje je bilo spopalo ljude-životinje. A kada sam morao prihvatiti neku radnu obavezu, dok ne pobjegoh u izbjeglištvo, sredio sam bio nekako da timarim i jašem policijske konje, divne životinje koje mi na ljubav uzvraćaše ljubavlju. Zamislite kako je sve "tumačeno" zašto doktor nauka, univerzitetski profesor, dobar poznanik Radovana Karadžića i kolega njegovog predsjednika vlade, timari konje. Svakako sam se dovijao samo da bi ostao pred sobom moralno čist, krvlju neuprljan).

Nepojmljivo mi je kako je Muhamed mogao uzeti u ruke mač i povesti sljedbenike u rat protiv onih koji datu mu Objavu nisu bili voljni prihvatiti. Ovo je objašnjivo samo tako da je On imao jake vlastodržačke težnje, koje ni prosvjetljenjem nisu bile spržene, a ispoljile su se i nakon ukotvljenja u "osu" ego-Sopstvo. Joga poznaje više stepena samadhija ili prosvjetljenja, a niže stepene je potrebno dalje učvrstiti kako prosvjetljenik iz dostignutog stanja ili, savremeno rečeno, ako se već uspio centrirati u "osi" ego-Sopstvo, ne bi upadao u nestabilnost bića. Muhamedovi epileptični napadi vrlo su indikativni, osmotreni sa stanovišta njegove ustabiljenosti nakon prosvjetljenja. Jung, sin sveštenika, iz etičkih razloga suzdržao se da govori o epileptičnim napadima kod sv. Pavla.

Ukoliko osnovna religijska knjiga, uz univerzalnu objavu, koja se dostiže prosvjetljenjem, sadrži više etičkih pravila, utoliko je ona pogodnija za inauguraciju religijske institucije i za vladanje vjernicima, za što je Kur'an primjer, ali je ona tada dalje od upućivanja čovjek kako da stigne do arhetipa Boga u sebi, što je osnovna Isusova poruka, ali i Njegovi sljedbenici, eto, cilj rijetko postižu. U Kur'anu (slično kao i u Starom Zavjetu) strah od Allaha, ne pridržava li se čovjek

"Allahovih propisa", ono je što mi se dojmilo da dominira. A onaj ko je natovaren bremenom bilo kakvog straha nikada ne može spoznati Milostivog, Samislosnog. Ali u Kur'anu ni o kakvom Bogu/Allahu u čovjeku nema ni govora; Allah je na nebu. Prema toj knjizi u čovjeku je jedino šejtan, kojega strahom od Allaha treba zaplašiti da se ne pomalja. A pošto je arhetip Boga/Allaha i Njegova sjenka Đavo/Šejtan, u kolektivno nesvjesnom, zato ako se sviješću taj arhetip ne prihvati integralno, već se čovjeka samo zastrašuje Bogom/Allahom i upućuje ga se da Njegovu milost pridobija dobrim postupcima, umjesto da ga buđenjem religioznog osjećanja osjeti u sebi, u tom slučaju u nesvjesnom se stvara silovit energetski naboj – izvor religijskog fanatizma – kao protudejstvo svjesnom stavu, čije ispoljavanje razum ne može kontrolisati i čovjek, umjesto da postane bolji nego što bi bio bez vjere u Boga, on nesvjesno pada u naručje Đavolu/Šejtanu – za što je istorija svijeta, posebno od pojave islama, krunski svjedok.

Religijski fanatici u ime Boga/Allaha prazne iz sebe đavoljski naboj, koji se u njima toliko stvara upravo zato što se njih nikada nije poučilo da su Bog i Đavo u nama jedinstveni, kao lice i naličje, i da se Đavola možemo osloboditi jedino prihvatajući ga kao sastavni dio cjeline, čime se neutrališe i prevazilazi njegovo dejstvo na nas. Od ove spoznaje najdublje tajne, i od Junga naučno dokazane, najdalje su religije u kojima dominira strah od Boga. Njihovi vjernici i sveštenici nisu u stanju ovo pojmiti ni srcem, ni umom i zato su u dubini svog bića nesrećni i fanatizovani; svojevrsni su duševni bolesnici i treba ih liječiti. Toga radi, ovo i pišem!

Tako je Muhamed, namećući svoju religiju mačem svojim najbližima, inicirao imanentnu militantnost islama. Islam je religija u kojoj dominira strah od Boga, a taj tip religije je bio, duhovno viđeno, prevaziđen već u vrijeme pojave islama, ali čovjek često rađe pristaje, i u oblasti religioznosti, uz retardirane ideje, nego da se muči da bi dostigao stvarne visine duha. Islam je laka religija i kao smišljena za despotizam i despotije.

Iz tih motiva su date onako zaglupljujuće pohvale islamu u Kur'anu, što uslovljava i sada nadimanje islama, uz tvrdnje njegovih fanatizovanih sljedbenika da je to jedina prava religija i permanentnu težnju da se on širi i ratovima, što izaziva i ovovremene džihadsko-križarske ratove. Perfidno režiran raspad SFRJ u suštini je bio takođe rat takve vrste, a kao takav odavno i planiran i usmjeravan, s jedne strane od katoličko-protestantskog Zapada, što bi se reklo da se jednim metkom pogode dva zeca – na prostoru Balkana što više na dugu stazu minimizira uticaj islama i pravoslavlja – a na način da se Vlasi ne dosjete – i Srbi i Muslimani se ne dosjetiše – a s druge, od strane nekih islamskih država da od Bosne stvore odskočnu dasku za ovovremeni pohod islama na Evropu: u ime Allaha i Kur'ana, u kome piše: "Allahu je prava vjera jedino – islam" (III/19). Zato musliman, posebno onaj koji je religijski imitator s kojim se manipuliše, smatra svojom svetom obavezom činiti tako da jednom bude dokončano postojanje drugih religija.

Religijske knjige nije lako shvatiti iz više razloga, od kojih sam neke implicitno već pomenuo. Sada su aktuelne rasprave o Kur'anu. Pristalice islama brane ga od literalizma, bukvalnog čitanja, govoreći: 'u Kur'anu svaka riječ je od Allaha, ali nemusliman nije u stanju poruku riječi shvatiti ispravno'. Ovo nije istina! Tvrdnju ću potkrijepiti tako da Knjiga sama kaže nešto od onog što bi se o ovome imalo reći.

Posvjetljenik, a i neki produhovljeni um, u stanju je zapaziti u Kur'anu šta dolazi od Poslanika, ili, ko želi, može i tako: od Allaha, a šta je dodato i ađustirano za potrebe religije kao institucije. U vezi s tim domišljati vlastoljubivi um to, u ime Allaha, za pokorne i zastrašene sroči ovako: "On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni koji su glavnina knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one koji su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah" (III/7). (...)

Manje jasni ajeti – koji čine manji, a jedino vrijedni dio Knjige – pouzdano je da dolaze od

Poslanika. Bog/Allah mu, bez sumnje, nije mogao "objaviti", na primjer ovo: "Ne objavljujemo Kur'an da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji (XX/2-3).

"Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji (XLVIII/13). Ni Jevreji, ni krišćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš njihovu vjeru. Reci: 'Allahov put je jedini pravi put!' A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti (II/120). Mi smo među njih ubacili neprijateljstvo i mržnju sve do Smaka svijeta (V/64). Nemojte malaksati tražeći neprijatelja (IV/104). I borite se protiv njih sve dok mnogoboštvo ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane (VIII/39). O vjernici, kada se s nevjernicima sukobite, a njih nastupa mnogo, leđa im ne okrećite; onaj ko im tada leđa okrene (…) vratiće se natovaren Allahovom srdžbom; prebivalište njegovo biće džehennem, a užasno je on boravište (VIII/15-16). I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu!… (II/190).

(Alija Izetbegović je bio glavni vođa onih što su u BiH na Allahovom putu ginuli za vrijeme rata, a on je u Skupštini BiH izjavio, navodim po sjećanju: "BiH će se odcjepiti i po cijenu rata", a nije li to otpočinjanje borbe?, prim.: D.).

“I ubijajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas progonili (II/191). I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva nestane (što muslimani danas shvataju dok nestane drugih religija, prim.: D.) i dok se Allahova vjera slobodno ispovjedati ne mogne (II/193). A nezamislivo je da se stanovnici bilo kojeg naselja koje smo Mi uništili neće Nama vratiti (XXI/95). Ono što vas je zadesilo onoga dana kada su se sukobile dvije vojske bilo je Allahovom voljom – da bi otkrio ko su pravi vjernici (III/166).

(Ovo pokazuje da između kratofilnih sveštenika nema razlike, jer kada je "inkvizitorska vojska zauzela Besiju i vojskovođa upitao kardinala, kako da ustanove ko je jeretik a ko nije, koga da ubijaju. 'Ubijajte sve odreda – odgovorio je kardinal – Bog će odabrati svoju jagnjad' ", prim.: D.).

“Allah je ispunio obećanje Svoje kada ste neprijatelje, voljom Njegovom, nemilice ubijali (III/153). Vi njih niste ubijali nego Allah (VIII/187). I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: 'Mrtvi su!' Ne, oni su živi, ali vi ne znate! (II/154). Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike (sada se ovo shvata nemuslimane ili ateiste, prim.: D.) kada ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali (III/28). (...)

“Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio (III/110). Čudne li laži u ovom ajetu – aman jarabi! Ravna onoj o Jevrejima kao od Boga izabranom narodu. Inšalah!

Možda ste imali utisak da su ovo bili izvodi iz nekakvog starog uputstva za ratovanje a citirano je, kako to naznačih, iz Kur'ana, u kome na početku svake sure piše "U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!", a i ovo: "Knjigu objavljuje, u to nema sumnje, Gospodar svjetova (XXXII/2). Ovaj Kur'an nije izmišljen, od Allaha je..." (X/37), pa se ti samo usudi da pomisliš kako te kratofilni um laže u Njegovo ime, a i prijeti ti smrtnom kaznom ako bi ti slučajno pisnuo: da nije istinito ono što je laž, laž smišljena obmane radi. Ako si pravi musliman treba da vjeruješ da je Allah bio opsjednut podsticanjem ljudi na međusobne borbe, a borba ne može otpočeti bez osjećaja mržnje jednih prema drugima. (...)

"Kada se u borbi s nevjernicima sretnete, po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte (XLVII/4). I znajte da od svega što u borbi zaplijenite jedna petina pripada Allahu i Poslaniku, i rodbini njegovoj…" (VIII/41).

Eto saznadoh u Kur'anu kako vlastoljubivi um znade i Allaha, i to u Njegovo ime, da svede na biće s materijalnim potrebama, čak ga predstavljajući kao pohlepnog, sebi sličnog, jer on, zaboga, hoće udio u ratnom plijenu. Tako osmotren, Allah mi se doima nalik nekom ovdašnjem ratnom profiteru, koga i dok padaju mrtve ljudske glave zanima koliko će materijalne koristi imati od takvih dešavanja. (Fusnota):

Ako vam se ovo čini neobičnim osvrtom na djelić obmana u Kur'anu, kojeg se vjekovima za kritiku drži nedodirivim – zbog dogme, a stiglo je vrijeme da se dogme sruše, tj. osvijetle svjetlom svijesti, a "to je nesumljivo ono čega se vernici najviše i boje, te od svakog traganja za istinom više vole lažnu dubinu čudesnog" – pročitajte ponovo u Prvom dijelu fusnotu 3 u kojoj citiram Dila, slažući se s njegovim stavovima, a on veli da "pijetet prema istini svetih tekstova morao bi biti pijetet prema zabludi, svejedno koliko dugo traje njena vladavina i koliki je broj njenih vernika". Ako ovako kažem za zablude koje sadrže Jevanđelja, zašto bi prešućivao neke zablude – izmišljotine kratofilnog uma, smišljene radi vladanja ljudima i podsticanja mržnje među njima, po sistemu strah u ljudima = je vlast nad njima – koje sadrži Kur'an, posebno što je i njihovo fanatizovano, a organizovano, propagiranje na ovim prostorima dovelo do prosjačkog štapa, potpune propasti i beznađa ljude u BiH. Glupa reakcija srpskih političara i debilnog vojnog vrha SFRJ, koju Bošnjaci nazivaju agresijom – iako je ona bila samo okidač za religijsko-nacionalni rat – izazvana je Alijinim prkosnim mahanjem zelenim barjakom s mačem. On nije vodio računa o tome kakvu će to reakciju izazvati u onome koga je taj mač vjekovima probadao i kakav bjes i ludilo će toga spopasti kada taj barjak vidi u rukama potomaka svoje religijski preobraćene braće. Adil-beg Zulfikarpašić je za ovo imao vrlo istančan sluh, ali svjetina ga nije čula, a i kako bi kada ona pojma nema o tome da je "jedan dan obrazovanih ljudi duži od ma koliko dugog života neobrazovanih", a, u odnosu na Adil-bega, Alija je neobrazovan. (Kraj fusnote)

Prema Kur'anu ispada da ljudi koji ne htjedoše dobrovoljno da se odreknu svoje religije, do koje su držali prije nego se pojavio islam ili im kasnije "nuđen" kao "jedina prava vjera", a oni ga odbili, nisu stvoreni od Boga. Bog ih čak mrzi, a sljedbenike islama podstiče i sokoli da s njima ratuju, obećavajući muslimanima sigurnu pobjedu. Primjer: "O Vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu! Ako vas bude dvadeset izdržljivih, pobijedićete dvije stotine; a ako vas bude stotina, pobijedićete hiljadu onih koji ne vjeruju..." (VIII/65).

Jasni ajeti – poklanjam se onim manje jasnim – daju osnov za utisak da mržnja muslimana prema nemuslimanima izvire iz Kur'ana, slično kao što ljubav za sve ljude ističe iz Jevanđelja. U nama je zajednički rezervoar energije koja se ispoljava kao ljubav ili kao mržnja. Zraka Jevanđeljske ljubavi za sve ljude, bez obzira na vjeru, dok je prošla kroz sočivo religijskih institucija toliko se prelomila da je potom pržila mržnjom. U XIX vijeku svijetom je kružio bauk komunizma, u XX svjetskim baukom je postala droga, a Mržnja, koju zrače suprotstavljene religije biće svjetski bauk XXI vijeka. Ona će, uz pohlepu i drogu, to biti sve dotle dok ne bude prihvaćena meditacija kao put do samoostvarenja. (...)

Kur'an je sličan pijesku zlatonosne rijeke. U njemu ima zrnaca Istine koja se spoznaje prosvjetljenjem. Kako u III/7 piše to su oni ajeti koji su manje jasni i čije tumačenje zna samo Allah. A pisci i ađustatori Kur'ana u istom ajetu kažu: Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede te ajete. Ovim su potencijalni spoznavaoci suštine Kur'ana unaprijed anatemisani, a slijepi sljedbenici Knjige obodreni su da slijepo vjeruju u jasne ajete, kao da su i oni pravi, a oni su pijesak, pijesak kojeg bez pogovora treba uzeti za zlato. Neobrazovane se perfidno zavodi da: "Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: 'Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našega!' – A samo razumom obdareni shvaćaju" (III/7), pa ti izvoli nevjerovanjem u laž, ako si uman, sâm sebe svrstaj među glupe. Tužna je istorija Vječne Istine, koja svjedoči da je moguće i neistinu vjekovima proturati pod "objavu". (...)

Korisno bi bilo i po islam i po svijet, posebno imajući u vidu doprinos islama duhovnoj baštini svijeta, iz Kur'ana skloniti ono što s istinskim vjerovanjem u Boga nema niti je ikada imalo ikakve veze, što je u njega uneseno kada je Poslanikova Objava ađustirana radi lakšeg upravljanja necivilizovanim mnogobožačkim arapskim plemenima.

Kakve veze s vjerovanjem u Boga ima ovo citirano ili to što u Kur'anu ima ponešto i iz ekonomije: "Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu (II/275), a i iz seksualnog ponašanja: Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakoga od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje..." (XXIV/2).

A šta tek reći o prikazu raja i pakla? E, te domišljatosti kratofilnog uma treba pročitati i pri tome se sjetiti Šopenhauera, koji je Kur'anom bio potpuno razočaran. U poimanju raja i pakla u Kur'anu ne možete ni naslutiti da su to stanja duše, jer u njemu u vezi s tim sve se odnosi na tjelesne želje. Ilustracije radi samo: "Zar je džennet, koji je obećan onima koji se Allaha boje – u kome su rijeke od vode neustajale i rijeke od mlijeka od nepromijenjena ukusa, i rijeke od vina, prijatna onima koji piju (sic!, prim.: D.), i rijeke od meda procijeđenog i gdje ima voća svakovrsnog i oprosta od Gospodara njihova – zar je to isto što i patnja koja čeka one koji će u vatri vječno boraviti, koji će se uzavrelom vodom pojiti, koja će im crijeva kidati!" (XLVII/15).

Obavezan sam reći da ovo citirano, što je samo vrlo mali isječak iz mora lukavstva onih koji su željeli vladati ljudima, s Muhamedovim a. s. posvjetljenjem ili s Objavom nema nikakve veze, čak i u slučaju ako bi neko rekao da je riječ o simboličnom jeziku – nije! I dok se muslimani budu držali riječi sličnih ovima kao pravila, dotle će ovaj svijet – biti i ostati pakao, sada pretežnim dijelom njihovim sevetom, uz slične ranije a i sadašnje grijehe hrišćana. Jedan od jasnih ajeta u Kur'anu, kojim je kratofilni um prorokovao u ime Poslanika je: "Kur'an je predznak za Smak svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je pravi put" (XLIII/61) – ka smaku Svijeta, nažalost, bez sumnje.

Oni koji su Kur'anom nametali socijalna pravila i podsticali na mržnju i ratove prema nemuslimanima, a to nazivali Allahovim propisima, te potom tu knjigu imenovali svetom, pretpostavili su da će ljudi, kad-tad, skužiti njihovu prevaru, pa su u samu Knjigu ugradili mogućnost najsurovije kazne prema onome ko bi imalo pokušao iskočiti iz okova za um i iz vječnog ropstva za Duh. Knjigom duboko u podsvjest usađeni strah, užasni strah, od kazne ako se ne bi bilo pokorno "Allahovim propisima", a koji s Allahom nemaju nikakve veze, sredstvo je da bi ulema (islamska vlast) vjernike mogla držati u podaničkom odnosu, totalnom duhovnom mraku i ropstvu, upravo pomoću onih ajeta koji su jasni i koji su glavnina knjige. Koliko god revnosno da ih se vjernik pridržava nikada i nikako neće otkriti kako da stigne do "udubine u zidu u kojoj je svjetiljka … koja se užiže …" (XXIV/35).

Jasni ajeti dali su osnovu za nametanje islama i nearapskim narodima uz pomoć najsurovijih zločina. Poslušajmo Maksa Vebera: "Muhamedansko osvajanje je, pored strahovitog uništavanja idola svih hinduističkih religija, prirodno težilo pre svega tome da pogodi vodeće slojeve potčinjenih: plemstvo – ukoliko se ono nije moglo podvrći preobraćenju – i kaluđere, koje je opravdano smatralo za prave nosioce organizovanog religijskog života zajednice. (…) Islam je bezobzirno klao 'ošišane bramane', kaluđere".

Ili: "Budizam i cela umetnost budizma su u Indiji mnogo stradali (između X-XII veka) za vreme razornih muslimanskih osvajanja severne i srednje Indije (gde je budizam bio najviše zastupljen, a bio je zatrt, jer su kaluđeri nemilice ubijani, a svi objekti sistematski rušeni), tako da su sačuvana dela u potpunoj nesrazmeri s brojem stvorenih".

Islam otvoreno, a hrišćanstvo isto, samo uvijenije, toliko jako smrde, čudnog li čuda u ime Allaha i/ili Boga, na laž do zaprepaštenja, na mržnju do nepodnošljivosti i ljudsku krv do užasa, pa se zato te religije prosvjetljeniku gade. Njihove sljedbenike bolno sažaljevam zbog robovanja zabludi, u podsvjest im ugrađenoj laži, koju oni drže za istinu. Kada bi bilo moguće da istorijski Isus i Muhamed, a. s. sada vaskrsnu, Oni bi se odmah odrekli hrišćanstva i islama, ove sramotne rugobe koju vežu uz njihova imena.» (Kraj dijela iz osvrta na Kur’an i islam u Spoznaji ...).

Avdo, izvoli dodatnu pouku o istinskoj religioznosti i formalnom vjerovanju, što ti praktikuješ nakon konvertovanja od nemuslimana u muslimana.

«Pisao sam (1995. po drugi put u izbjeglištvu) knjigu o prosvjetljenju i učinio osvrt na dogmu da je Allah Muhamedu preko Džibrila (arhanđela Gavrila) kazivao Kur'an. Da za to ima osnova, meni je razumljivo, ali to treba shvatiti metaforično i samo za onaj dio Kur'ana gdje su manje jasni ajeti, a one koji su jasni dodavao je vlastoljubivi um, kako bi uz Objavu Kur'an prilagodio za nastanak vjerske Institucije.»

Za ono što je zaista vrijedno i novo u mojoj knjizi o prosvjetljenju napisao sam da nije iz mog uma već da je to rezultat dara od Boga, koji sam dobio prosvjetljenjem. A ono što je manje vrijedno to sam saopštio iz svog uma. Ovo mogu shvatiti samo oni koji su na visokom duhovnom nivou i koji su iskusili da najveće ideje ne dolaze iz uma već iz dubine bića, iz nesvjesnog, ili, moglo bi se i tako reći, stižu kao mejlovi sa „kosmičkog interneta“; prosvjetljeniku u duhovnu sveru, a genijima za one oblasti za koje su karmički predinsponirani, kako je na primjer Tesla govorio, da on ništa ne izmišlja već samo zabilježava što mu dođe samo od sebe.

Izuzev vrlo malog broja sveštenika – tim u svakoj prilici izražavam svoj duboki naklon – u svakoj vjerskoj instituciji skoro da nema religioznih sveštenika.

Ogromna je razlika između religioznog i vjerujućeg čovjeka. Religiozni (bogoljubivi) je uspio uspostaviti kontakt sa Višim Duhovnim Nivoom i njemu nije neophodna konfesionalna pripadnost. Vjerujući su oni koji smatraju da je poštovanje određenih vjerskih pravila dovoljno pa da oni sebe smatraju vjerujućim. To su vjeroljubi. Oni zamjenjuju ljubav prema Bogu za odanost vjerskoj instituciji. Zbog toga što je religioznih ljudi (bogoljuba) jako malo i među sveštenicima, zato ima toliko mnogo vjerskih pravaca i sekti i u hrišćanstvu i u islamu. Bogoljubi se ne klanjaju vjerskim institucijama, a među takvima na Balkanu su najpoznatiji bili bogumili. Oni su zbog toga i zatrti od strane vjeroljuba.

Slijedi izvod iz knjige Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?

«Onaj vjernik koji smatra da je samo njegovo vjerovanje u Boga/Allaha ispravno, a da su druga pogrešna, taj ne shvata šta je to religioznost i, u pravilu, je fanatičan. Takve sam upitao u Spoznaji (citiram): «Kako da vi razumijete poruku koju prenosi tridesetpeti ajet dvadesetčetvrte sure Kur’ana, koja se zove Svjetlost. A čujte krasno izrečenu Istinu: “Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kada ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, ...”

Kada god Prosvjetljenik želi nešto reći o spoznaji najdublje Tajne on mora da se posluži parabolama i metaforama, jer riječi u svim jezicima su predviđene da se njima saopšti ono što je razumljivo čovjeku usredištenom u egu, a prosvjetljenje je stanje duha riječima nesaopštivo i ljudima dok su usredišteni u egu nepojmljivo.

Ovim riječima o Svjetlosti Božijoj i o mogućnosti da ona bude upaljena, Muhamed a.s. je posavjetovao ljude da i oni mogu postati nešto više ako postanu istinski religiozni; ako probude svoje religiozno osjećanje. To je bilo postizivo putem vjerovanja u Boga jedino osjećajnom tipu čovjeka, a isto postignuće intelektualnom tipu, koji sada dominira, postizivo je samo aktiviranjem za njega u njemu pandana religioznog osjećanja, nagona samoostvarenja, a što se postiže meditacijom.

Ovo je jedan od manje jasnih ajeta, a meni je najdraži, jer pokazuje ono što je suštinsko u religiji, a to je da je Allah/Bog čovjeku podario mogućnost da mi upalimo kandilj u sebi i tako postanemo sama svjetlost nad svjetlošću! U istočnoj duhovnoj tradiciji prosvijetliti se smatra se vrhovnim ciljem ovozemaljskog života. Ovo što je Muhamed nazvao udubina u zidu u kojoj je svjetiljka s kandiljom, u indisjkoj duhovnoj tradiciji se zove Sopstvo ili Atman, a Jung je to isto nazvao Arhetipom Boga u kolektivno nesvjesnom. Njegoš je ispjevao Luču mikrokozma, najljepšu odu prosvjetljenju, mogućnosti čovjekovoj, za koju Muhamed reče da “Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kada ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću!

Ovaj ajet je nemoguće samo umom shvatiti, ali njegovu poruku je moguće iskustvom spoznati. Umom treba obratiti pažnju da se kandilj užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čime je Muhamed poučio vjernike da se pripaze od fanatizma, upozoravajući da se kandilj može upaliti blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim. Dakle, ne samo jednim, a time je dato upozorenje da se vjernici čuvaju od jednoumnog poimanja religije, isključivosti i fanatizma.

Ovim, da se kandilj može upaliti blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, što pojašnjeno znači i vjerovanjem u Boga/Allaha i meditacijom, Muhamed je ostavio svjedočanstvo da je prihvatao „religije“ meditacije kao ravnopravne religijama molitve.

Pretpostavljam da je Muhamed bio, bar informativno, upoznat i sa budizmom, zato konstataciju da se moguće prosvijetliti, znači svjetlo u sebi upaliti, blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, shvatam da je pod ovim mislio i religijom molitve ali i religijom meditacije.

Tada su na zapadnom dijelu svijeta već bile dvije religije molitve, to jest vjere u Boga (judaizam i hrišćanstvo), a na Istoku je bilo religija meditacije, među kojima je budizam bio najpoznatija.»

Raspitivao sam se kod islamskih teologa da li je neko od njih posebno izdvojio suru Svjetlost i izrekao panegirik trideset petom ajetu. Imao sam utisak da oni nemaju pojma zašto bi to bilo potrebno učiniti naročito za tu suru/ajet kada postoji bezbroj pohvala za čitav Kur'an. Izgleda da su teolozi koje sam pitao bili vjerujući, vjeroljubi, a ne religiozni, bogoljubi, jer je nemoguće da bogospoznati – koji ne pripada ni nijednoj vjerskoj konfesiji – ne doživi božanstveno ushićenje kada, čitajući Kur'an, naiđe na ajet 35, sure XXIV – Svjetlost. Prije prosvjetljenja sam čitao Kur'an i tada sam pored tog ajeta stavio veliki uskličnik. Nakon prosvjetljenja kopkalo me gdje no u Kur'anu čitah nešto što direktno upućuje ka nekom stanju duha nepoznatom nam. Kasnije sam shvatio ka prosvjetljenju. Kada sam to našao i ponovo pročitao pao sam u stanje instaze.

Evo da vidimo kako su naučnici (neurofiziolozi koje je predvodio Ramačardan) na Kalifornijekom univerzitetu, 1997. godine potvrdili sadržaj sure Svjetlost. Oni su dokazali postojanje u našem mozgu (na čeonim režnjevima) jednog centra, kojeg su nazvali Božijim centrom. Taj centar se u suri Svjetlost naziva „udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kada ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću“!

Moje najveće oduševljenje surom Svjetlost je zato što sam iskustveno spoznao prije ovog naučnog otkrića da je Muhamed, Božiji Poslanik, taj Božiji centar u nama opisao tačno onako kako su ga pokazali najsavremeniji instrumenti. Ramačandran je svoje otkriće ovako opisao. Dok je na glavi ispitanika bio enektronski uređaj, koji na ekran dostavlja sliku mozga i promjene u njemu, zavisno od toga o čemu ispitanik misli, kad god bi se njega navelo da govori o Bogu na ekranu se pojavljivalo na sljepoočnim režnjevima svjetlucanje, kojeg ranije nije bilo. Eksperiment je izveden na više ispitanika i kod svakog od njih se na sljepoočnim režnjevima pojavljivalo svjetlucanje kada bi oni govorili o Bogu ili na njega mislili.

Već sam rekao da o Velikim Prosvjetljenicima (Vjerovjesnicima) pišem sa najvećim poštovanjem i sa divljenjem, ali me to ne obavezuje da kritički ne govorim o Jevanjđeljima i Kur'anu, pošto sam u stanju da prepoznam šta je u tim knjigama izvorna spoznaja Prosvjetljenika, a šta je dodato i ađustirano za potrebe vjerskih (kratofilnih) institucija. Svojevremeno sam imao mnogo problema i nedaća zato što sam bio postigao moć da zapazim, a bio nemoćan da to otšutim, da su razni ideolozi marksizma slično postupali sa Marksovim naukom, ađustirajući ga tako kako će s njim ađustiranim najuspješnije širiti svoju ideologiju i vladati ljudima.

Dragi Avdo, da li si ikad mogao i sanjati da ćeš jednom čuti, i dokaz dobiti, da su Muhamed, a.s., i Njegoš bili duhom vrlo bliski? Mogu reći, slično kao braća blizanci. (Molim te, o ovom ne telali, jer mnogi smatraju da sam poludio, a i ovo bi oni uzeli kao dokaz svojoj tvrdnji). Da pokažem bliskost Muhamedovog, a.s., duha i Njegoševog, evo izvoda iz knjige Srbi, oglednimo se!:

«Na početku sam rekao da je za Njegoša, kao i inače, svjetlost simbol osvješćenosti nesvjesnog, a episkop Nikolaj piše: „Vera Njegoševa jeste vera u svetlost, njegov moral sastoji se u ljubavi prema svetlosti, njegova genijalnost u svetlosnom entuzijazmu. Njegoš je vrlo sličan velikom persijskom vero-osnivaču Zaratustri. Zaratustra je živeo dvadeset godina u pustinji pre nego je postao obasjan. Njegoš je živeo svega trideset i devet godina, i svih trideset i devet u pustinji. To je razlika, i izgleda sva, izuzev onih razlika koje je razvitak čovečanstva u toku nekoliko hiljada godina sobom doneo. No da je Njegoš živeo u vreme Zaratustre, oni bi obojica bili apostoli jedne i iste vere; a da je se Zaratustra rodio slučajno pod Lovćenom, on bi prvi postao učenik cetinjskog tajnovidca. No vreme ih je podelilo svojim gigantskim, hiljadugodišnjim koracima, i oni se nigde više ne dodiruju do u hramu Boga svetlosti“.»

A u hramu Boga svjetlosti su svi oni koji su otkrili udubinu i zidu i upalili svjetiljku u kandilju. Pored Velikih Prosvjetljenika prije Muhameda, a.s., su u Božjem hramu i svi drugi koji su svjetiljku (u sebi) upalili. Njegoš je u Luči ispjevao najuspjeliju odu prosvjetljenju, od svih u svjetskoj literaturi, kojoj je autor jedan čovjek. “S točke svake pogledaj čovjeka, / kako hoćeš sudi o čovjeku – / tajna čojku čovjek je najviša. / Tvar je tvorca čovjek izabrana! / Ako istok sunce sv'jetlo rađa, / ako biće vri u luče sjajne, / ako zemlja priviđenje nije, / duša ljudska jeste besamrtna, / mi smo iskra u smrtnu prašinu, / mi smo luča tamom obuzeta”.

Dakle mi smo svjetlost tamom obuzeta, sve dotlen dok ne upalimo svjetiljku u kandilju, u kolektivno nesvjesnom.

Dragi Avdo, da dam pouku kako upaliti svjetiljku u kandilju, kako se samospoznati i prosvjetliti, trebalo mi je 125 autorkih tabaka proznog teksta, da bi na kraju priznao da ono bitno, kao postignuće, proznim jezikom je nemoguće izraziti. Govorim da sam pjesnicima, ne pakosno, već sjetno, zavidan. Jer se ono što je sadržaj osjećajne funkcije jedino poetski može izreći.

Mak Dizdar je Modrom rijekom “pregulio mačku” svima koji su pisali o nesvjesnim dijelovima psihe i o prosvjetljenju. Ali, nažalost, izgleda to je milionima ostalo nepojmljivo, pa čak i uglednim književnim kritičarima. Znam da Kasim Prohić, zarobljen u intelekt, nije mogao dokučiti ništa od suštinskog u Modroj rijeci, ni uz “tolmačenje”. (U dubinskoj psihologiji i inače, voda je simbol za nesvjesno). Nije za čuđenje što Modru rijeku književni kritičari nisu dešifrovali. Nisu ni njegošolozi Luču. Tekstove koji su posvećeni otkrivenoj najdubljoj Tajni ljudskog duha shvatljivi su jedino onima koji su Tajnu iskusvom osjetili i umom shvatili. A o spoznatoj Tajni proznim jezikom se može pisati, ali je se ne može opisati – izreći.

Počuj dio mog jadanja na prozni jezik i pohvalu poetskom:

«A evo kako je Mak, poetski sjajno i ukratko izrekao ono suštinsko o čemu ste ovdje čitali, a što su nam, samo svaki na svoj način, saopštavali svi Veliki Prosvjetljenici i što sadrži Njegoševa Luča. Makova Modra rijeka, simbolično govori o čovjekovom nesvjesnom, a na njenom kraju je ono što Isus nazva Carstvom Božjim ili Nebeskim, Buda nirvanom, Niče nadčovjekom, Lao-ce Tao-om, Jung Arhetipom Boga ili Sopstvom, itd.

Modra rijeka: Nitko ne zna gdje je ona/ malo znamo al je znano (znak za fusnotu)/ iza gora iza dola/ iza sedam iza osam/ i još huđe i još luđe/ preko mornih preko gorkih/ preko gloga preko drače/ preko žege preko stege/ preko slutnje preko sumnje/ iza devet iza deset/ i još dublje i još jače/ iza šutnje iza tmače/ gdje pijetlovi ne pjevaju/ gdje se ne zna za glas roga/ i još huđe i još luđe/ iza uma iza boga/ ima jedna modra rijeka/ široka je duboka je/ sto godina široka je/ tisuć ljeta duboka jest/ o duljini i ne sanjaj/ tma i tmuša neprebolna/ ima jedna modra rijeka/ ima jedna modra rijeka – / valja nama preko rijeke. Evo fusnote: Ovo je božanstveno. Na početku sam napisao da ni najobrazovaniji, uglavnom, pojma nemaju o nesvjesnim dijelovima psihe, a Pjesnik za to veli: malo znamo al je znano.

Kako i čime ćemo preko rijeke? Sada jedino pomoću sticanja dubinskopsihološkog znanja i osvjećivanja nesvjesnog, a kada smo oslobođeni tereta kompleksa, tada nam neće biti problem da zaplivamo preko modre rijeke, pa meditacijom i preplivamo je!

Svjestan sam koliko prijedlogom da krenete preko modre rijeke, posebno u odnosu na Pjesnika, izgledam naivno, jer ono na šta upućujem jeste zaista od naivnosti i još huđe i još luđe, jer se to nalazi iza uma iza boga. Sledbenicima zen-budizma ne bi trebalo objašnjavati šta to znači iza uma iza boga, jer njih se poučava da se iza uma i iza boga (onakvog kakvim ga predstavljaju religije molitve) nalazi modra rijeka: nesvjesno i Sopstvo.

Već sam citirao Junga da samo naivna osoba ne uviđa koliko je za ljude uvredljivo kada im se predočava nešto nepoznato. Takvo okrutno ponašanje oprašta se jedino piscu, novinaru ili pesniku. Pod piscem Jung je mislio na pisca beletristike.

Mak je za Modru rijeku dobio Lovorov vijenac na Struškim večerima poezije, a u knjizi Modra rijeka i druge pjesme (IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982.) u Izbor iz kritika ni jedne jedine riječi o pjesmi Modra rijeka. To dovoljno govori da ovdje navedeni kritičari pojma nisu imali šta je tom pjesmom Pjesnik htio da kaže. Mak je Modrom rijekom predočio ljudima nešto nepoznato, slično kako to i sâm činim u svojim knjigama, ali njemu je takvo okrutno ponašanje opraštano, jer je poetski izrečeno.

Ničije oproštenje niti tražim, niti očekujem. Sâm sam svoj krst dobrovoljno uzeo i ponio na Golgotu – vašeg spasa radi. A, kako reče Fihte, poslednja svrha svih radova naučnika (u mom slučaju je uz to riječ i prosvjetljenika) na društvu jeste moralno oplemenjivanje celog čoveka. Međutim, niko ne može uspešno da radi na moralnom oplemenjivanju ako i sam nije postigao ono čemu poučava. Mi ne poučavamo samo rečima; mi mnogo snažnije poučavamo i svojim primerom. … Naučnik dakle treba da bude moralno najbolji čovek svoga doba.

A ko postigne ovo, što Fihte reče da naučnik treba biti, on postaje čovjek čija je izabrana prijateljica istina; koji joj je privržen u životu i u smrti; koji je preuzima onda kada ju je čitav svet odgurnuo: koji je javno uzima u zaštitu onda kada se ona vređa i kleveće; koji za nju radosno podnosi lukavo skrivenu mržnju velikih, neukusno podsmevanje bezumlja i sažaljivo sleganje ramenima onih koji imaju smisla za malenkost.

Neki će me optužiti da sam pljunuo na srpsku tradiciju. A kakvo mjesto tradicija treba da zauzima u životu savremenog Srbina? Svakako ne takvo da ga okiva! Čim se neko, kad zapadne u teškoće, koje su ga dobrim dijelom zadesile njegovom krivicom, počne pozivati na tradiciju, to je znak zastoja u njegovom psihološko-civilizacijskom razvoju. Tradicija je za jedan narod slična djetinjstvu pojedinca, u kom konglomeratu ima ponajviše dječije nesvjesne naivnosti, poneki prijatan doživljaj, ali i mnogo onih kojih se nerado sjećamo, a o zaboravljenim, u podsvjest uguranim, da i ne govorimo, ali oni su takođe dio konglomerata. Pod tradicijom jednog naroda podrazumijeva se, uglavnom, ono što je vremenom ađustirano (uljepšano), ali u podsvjesnom se nalaze i ostali sadržaji, pa kada se u svijest priziva tradicija, tada se uzmeškolje i oni sadržaji koji su nepoželjni, ali oni ostaju ispod praga svijesti i odatle „radioaktivno“ djeluju na čovjekovo biće sve dok ne budu osviješćeni. A ti neosvješćeni sadržaji nacionalno nesvjesnog, uz one koji sačinjavaju lično nesvjesno, su tma i tmuša neprebolna i o njihovoj dubini, širini i duljini ni ne sanjaj, već ih osvijesti i stigni iza uma iza boga, tj. do Sopstva. To je jedini način da zaista osmisliš svoje ovozemaljsko postojanje, krunsko postignuće, i ujedno da time učiniš mnogo dobra i za druge.

Svaki čovjek je, kako u svjesnom, još više u nesvjesnom dijelu psihe, različit od drugih i zato ne postoji religija ili duhovni put rasta i razvoja koji može biti primjenljiv, baz individualnog prilagođavanja, ni za dvije osobe, a ne za sve pripadnike neke religije ili nacije. Dok su ljudi bili mahom nepismeni i radom preopterećeni religije molitve, takozvane pastirske religije, bile su, kakvo-takvo, rješenje da se čovjeka pouči kako da izlazi nakraj sa nesvjesnim sadržajima svoje psihe, a uz to da mu se nature i određena moralna pravila, u čemu se islam zarobio, ali sada je vrijeme za individualnu ili religiju prosvjetljenja, u kojoj je čovjek sam sebi vodič i učitelj, uz upućivanje od strane drugih, pomoću knjiga najbolje, jer je pravog učitelja teško sresti i imati.

Ali i u toj vrsti literature mnogo je šarlatanstva i šunda, pa oprez!

Kakva je to individualna religija ili religija prosvjetljenja ovom prilikom ne mogu dati podrobno objašnjenje; tome sam posvetio svoje životno djelo, a ovdje dajem samo jednu rastriranu skicu tog, više volim reći, duhovnotjelesnog metoda samousavršavanja nego religije, a ko želi može metod naše joge zvati i religijom, ali samo individualnom ili religijom prosvjetljenja, koja se bitno razlikuje od religija molitve, koje su, uglavnom, našem čovjeku jedino poznate pod pojmom religija. U hrišćanstvu, islamu i hinduizmu, da spomenem među religijama molitve samo najbrojnije, molitva Bogu, uz upražnjavanje određenih rituala, osnovni je način zadovoljenja religijskog osjećanja. Već ste imali priliku čitati da pored religija molitve, koje su usmjerene na čovjekovu osjećanu funkciju, postoje i religije meditacije, u kojima se čovjeka kod koga je vodeća intelektualna funkcija poučava kako da meditacijom, što je u suštini proces osvješćivanja nesvjesnog, taj proces izvede do što većeg nivoa i tako postigne stanje duha koje se zove prosvjetljenjem. U budizmu se to postignuće zove nirvanom, u jogi samadhijem, u zen-budizmu satorijem, što su samo posebne riječi za u suštini vrlo slično duhovno stanje.

Međutim, prosvjetljenik ili samoostvareni čovjek u našoj civilizaciji, po svom ponašanju i načinu života nakon prosvjetljenja, što je i Jung isticao, trebalo bi da se ponaša drugačije od ljudi na Istoku koji su postigli nirvanu, samadhi ili satori. Istočnjaci nakon svog postignuća, u pravilu, gube zainteresovanost za čari svjetovnog života. Oni se posvećuju da druge poučavaju kako da i oni postignu to stanje duha.

Dva najveća prosvjetljenika u XX vijeku, Jung na Zapadu i Ošo na Istoku, zagovarali su da onaj ko postigne samoostvarenje ili prosvjetljenje ne treba da živi drugačije nego je to uobičajeno u kulturno-civilizacijskom smislu. To je najbolje što se može učiniti. Do sada se od prosvjetljenika očekivalo da žive kao da su evnusi. Ošo smatra da budući čovjek, samoosviješćen ili i prosvijetljen treba da u sebi spoji Grk Zorbu i Budu. Buda simboliše najviši stepen samoosvješćenosti ili prosvjetljenosti, a Grk Zorba čovjeka koji uživa u ovozemaljskim zadovoljstvima. Ta zadovoljstva nisu grijeh, kada se zadovoljavaju na samosvjestan način, kada ona nama opsesivno ne gospodare, već ih upražnjavamo samosvjesni toga i s ljubavlju. Znati voljeti je najveće umijeće, dok je sloboda najjača čovjekova potreba. Ako brak dođe u krizu, to je znak da supružnici jedno drugom ugrožavaju slobodu. Do razlaza iz istih razloga dolazi i između roditelja i djece ili između prijatelja. Samo slobodan čovjek može biti kreativan u svakom smislu, pa i u istraživanju, upoznavanju i osvješćivanju svog nesvjesnog, a najveći osjećaj slobode doživljava se onda kada prestanemo robovati podsvjesnim sadržajima.»

Dragi Avdo, pretpostavljam da si čuo svakojaka bulažnjenja o tome što u mom životnom djelu ima fotografija na kojoj sam go, u stojećem stavu, an fȁs. Kopiraću tekst o tome:

«Od početka pisanja životnog djela imao sam ideju da u njemu bude objavljena fotografija na kojoj sam go. Tokom pripreme za štampu knjige (drugi put napisane) Naša jogai prosvjetljenje, zbog specifičnog položaja, povodom moje borbe za zaštitu Durmitora, o čemu ćete čitati, jer je klan Haračlija Durmitora, širio glasine da sam živeći osamljeno poludio, bio sam u dilemi da li da objavim ili ne fotografiju na kojojm sam go.

Tekst koji slijedi dodao sam kad sam odlučio da tu fotografiju ovom prilikom ne objavim. Tom fotografijom sam i na taj način želio potvrditi podosta od onog što tekstualno saopštavam u vezi rasprskavanja ega tokom procesa individuacije i nakon toga postignuća naše ucjelovljenosti, nakon čega se osjeća (prije toga teško pojmljivo) jedinstvo između duha i tijela, a što se postiže metodom naše joge.

Iako mi je jasno da bi to bilo svakojako tumačeno, ne bi bilo riječi o egzibicionizmu, kako bi to pretpostavljam najčešće bilo shvaćeno, već o nečemu što je vrlo jednostavno shvatiti kada se stigne do stanja sopstvene reintegrisanosti bića. Ali za ljude usredištene u egu moj postupak bi bio ravan ludilu, a knjiga poučava kako stići do prosvetljenja. Možete li zamisliti kako bi čovjek koji ima hipertrofiran ego podnio da mu se objavi fotografija na kojoj je go, na kojoj odjeća ne prekriva ni polne organe, pa samo za primjer uzmimo, da nekog predsjednika države golog vide njegovi birači, ili nekog crkvenog velikodostojnika njegovi vjernici, generala vojnici, profesora đaci i sl. Kao što ste čuli, čitao sam da su preživljeli logoraši u njemačkim logorima skidanje na golo i kasnije oblačenje logoraške odjeće doživljavali kao nešto najmučnije. To se događalo zbog toga što se ego veže za naš spoljni izgled, do identifikacije s njim. (Napoleon je molio i bilo mu je odobreno da u zatvoru nosi carsku uniformu i nosio ju je do njenog raspadanja). Za ego je bolno, bolno do njegove smrti, ako se čovjek mora pokazati pred drugima go, jer je go čovjek pred obučenima, samim time što je go, u smislu našeg poimanja ljudskih vrijednosti u podređenom položaju i ego to doživljava kao inferiornost, a osnovna težnja ega je osjećaj superiornosti. Učitelj (ma čemu da poučava) u pravilu ima potrebu da se osjeća superiorno nad učenicima, ali učitelj duhovnog puta učenike bi trebalo da prihvati kao sebi ravne, bez obzira na svjesnost o različitosti u duhovnom nivou između njega i njih. Čak šta više, pravi učitelj je samo onaj koji uz svjesnost svoje superiornosti nad učenikom osjeća i poniznost spram njega. Ako je učitelj u stanju da se pojavi go pred učenicima, on njima time pokazuje koliko je, i pored svog visokog duhovnog postignuća, istovremeno i običan čovjek, što se kaže, čovjek od krvi i mesa, jer im tako pokazuje životinjski dio sebe. Čovjeku koji je postigao ucjelovljenje bića, pokazati se go, ne u bilo kojoj prilici, već u onoj u kojoj će takav postupak biti ilustrativan u edukativnom smislu, trebalo bi biti nešto sasvim jednostavno i normalno.»

Iako sam bio u dilemi, da li da objavim fotografiju na kojoj sam go, ipak sam je objavio. Snimljena je u 53 godini života. Uz nju piše: Tokom procesa individuacije, iako se odnosi na psihu, a simbolično i vrlo lijepo u vezi s tim Meša reče: "Sve spada s čovjeka, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek".

Objavljivanje gole fotografije i pisanje o kompleksima u oblasti seksualnosti – što do sada nije učinio nijedan prosvjetljenik ili neko ko se za takvog predstavlja – ima svrhu odvraćanja čitalaca od idolopoklonstva. Podsjetiću na Šopenhauera: “Kao što nam je telo zamotano u haljine, tako nam je isto duh zamotan u laži”. Dubinska psihologija te laži naziva maskom, Personom, a to je naše predstavljanje onakvima kakvi nismo, ali želimo da nas drugi vide kao da takvi jesmo. Ono što je iza maske naziva se Sjenkom. Čovjek je sklon da se poistovjeti sa Personom, maskom i zato postaje nesvjestan Sjenke, onog dijela sebe koji je stvaran, ali od svjesnog neprihvaćen i potisnut u nesvjesno.

Svi Veliki Prosvjetljenici pokazivali su se bez maske, duhovno skroz razgolićeni, ali su im neprosvjetljeni zapadno od Indije, brže bolje, nabacivali masku i oblačili ih u lažne odore, jer razgoljićen čovjek vrijeđa masku onog koji je uvijen u laži, što sam na sopstvenoj koži iskusio. Moja fotografija na kojoj sam go, an fȁs, ima svrhu da pokažem da sam samo čovjek, koji je postigao prosvjetljenje i metamorfozirao ego. Jasnije rečeno, zbacio psihološku masku, a nakon toga pokazati se go, pouke radi, vrlo je jednostavno. Jedan moj kolega, reče mi kad je knjigu pročitao: “Ti možeš nakon ovog mirno umrijeti i ne zažaliti. Ali nikad neću shvatiti kako te nije bilo stid pokazati svoj k..... Meni neko da obeća da će cijela BiH biti moja da se javno pokažem na foptografiji go, a veći mi je oho nego tvoj, ne bih pristao”. Objasnio sam mu zašto ima takav stav, a to je dok je čovjek u duši lažan, koji stenje pod maskom, Personom, dršće od straha da se suoči s tim kad "sve spada s čovjeka, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek"

Veliki slikari, kad slikaju svoj autoportret, oni na platnu nastoje pokazati sebe bez maske, onakvim kakvi su stvarno u svojoj duši. Slično sam postupio u svojim knjigama, što površno obrazovani nisu shvatili.

Za one koji ne poimaju šta je prosvjetljenje, to je stanje duha koje su bili dostigli Isus, Buda, Lao-ce, Zaratustra i njima slični prosvjetljenici, a kod nas Njegoš i u Evropi, na naučan način, Karl Gostav Jung.

Čitalac će u knjigama zapaziti da osjećam zahvalnost prema onima od kojih sam učio, prema nekima i divljenje, ali ni prema kome od njih u meni nema ni traga od idolopoklonstva.

Dragi Avdo, ti stenješ pod teretom svoje Maske i pokazuješ da ti je ego (čovjekov robovlasnik) naduvan, zato si raznesen centrifugalnim silama ega, slično, samo individualno drugačije, kao i naš drugar iz ’68. Radovan Karadžić.

Osloboditi se tereta maske, Persone i ukotviti svoje biće u gravitacionom, centipetalnom polju arhetipa Boga u nesvjesnom, upaliti svjetiljku u kandilju, kako reče Muhamed, a što hrišćanstvo naziva spasenjem, najveće je postignuće u ovozemaljskom postojanju. A za načinom kako to postići, tragao sam preko dvije decenije u godinama koje se uobičajeno smatraju najljepšim, zato jer se u njima najbolje uživa u ovozemaljskim zadovoljstvima. Voljno se odričući jurcanja za tim zadovoljstvima, kako su uglavnom činili moji vršnjaci/vršnjakinje, oni su smatrali da sa mnom nije nešto kako bi trebalo biti. A šta sam tražio u carstvu duhovne šume, u svjetskoj duhovnoj baštini, uporno sve dok To ne pronađoh, može se čitati u mojim knjigama. U njima je moja biografija.

Dragi Avdo, ako slučajno poželiš da zaviriš u moje knjige, pokušaj ih naći u knjižari Knjiga-prom u tržnom centru TOM u Lukavici ili mi piši, naću način da ih dobiješ. A ako bi ih i proučio, moguće možda da bi jednom kao svoje uzviknuo ove Židove riječi: “Kakav li me to zanos pobjednika, uzdiže tebi bliže Bože!? Jadan li je čovjek koji misli da samo na ljude osloniti se može!”

Maksuz selam! 3. juna 2016.

P. S

Slučajni čitaoci ovog pisma, srdačno vas pozdravljam! Vjerovatno vas je bilo kojima teksta nije bio interesantan, već dosadan, ali vi vučeni ili gurani znatiželjom stigoste do kraja. Zašto je tekst ovakav, objasniću vam poznatom izrekom: prema svecu i tropar.

1 коментар:

COMMENT15. новембар 2019. 11:07
Posebno hvala dr. Agbazara za POVRATAK moje voljene u roku od 48 sati. Nemam što drugo reći osim da vam zahvalim i da vam kažem da sam sretna .. Moj ljubavnik se prema meni ponaša bolje i većinu svog vremena provodi sa mnom sada govoreći koliko me voli kao i uvijek .. Ako Imate problema s voljenim kontaktom dr. Agbazara putem e-maila: ( agbazara@gmail.com ) ili WhatsApp ( +2348104102662 ) jer je on rješenje svih problema u vezi
ОдговориИзбриши
Одговори

Додај коментар

петак, 3. јун 2016.

ORVORENO PISMO ABDULAHU SIDRANU, MOM JARANU!

ORVORENO PISMO ABDULAHU SIDRANU, MOM JARANU!

AVDO, MOLIM TE PRESTANI BULAZNITI!

1 коментар: